Serija o pravim mladim ženama s pravim problemima

Zašto je ova tragikomedija kreatorice Lene Dunham toliko dobra? Jer nas podsjeća na to koliko je grozno biti 25-godišnja žena.

Popust na karte za vlak. Metabolizam brz kao zmaj. Ludih zabave bez brige se da ćete zamrljati tepih u svom unajmljenom stanu. Ovo su jedine stvari koje padaju na um kad se pokušate sjetiti što je bilo super kad ste imali 25 godina. Tko može naći imalo humora i značenja u ovom naprosto očajnom razdoblju života, mogao bi pisati scenarij za Girls.

Mnogo je pohvala dobila Lena Dunham za svoju prvu seriju, tragikomediju o četiri mlade žene koje se trude, više ili manje, biti uspješne, ali u tome baš i ne uspijevaju. Na samom početku upoznajemo Hannah Horvath, koju brilijantno glumi Lena Dunham (vjerojatno jer većinski glumi samu sebe). Hannah želi biti spisateljica, ali su je roditelji nedavno prestali financirati. Kako više nije u mogućnosti stažirati bez plaće, i najmanji privid ikakve buduće karijere nestaje. Njezine prijateljice suosjećaju, a njezin je dečko, zgodno, pokuša nagovoriti na analni seks.

Kao i njezine prijateljice, Hannah baulja po nepoznatom terenu svojih ranih 20-ih , pokušavajući se usidriti gdje joj se čini da bi moglo biti dobro. Problemi kao što su spolne bolesti, predobar dečko, loša plaća i omanji problemi “bijela svijeta” muče ove četiri visoko obrazovane, ali često nezrele, mlade žene.

Suprotno od Seksa i grada, one druge serije o četiri žene u New Yorku koja je prikazivala mršave žene s Manhattna koje piju koktele i sline nad cipelama, naše junakinje: Hannah, Shoshanna, Jessa i Marnie ne znaju kako biti odrasle. Žive u Brooklynu, ne mogu si priuštiti koktele i nisu tu jedna za drugu kad si najviše trebaju. Dapače, sebične su, zaokupljene same sobom te će u svakom trenutku otkantati prijateljice zbog dečka. Tako se, primjerice, Jessa ne pojavi na vlastitom pobačaju jer se u to vrijeme seksala s neznancem kojeg je upoznala u baru, iako je prijateljice čekaju u klinici.

Njihov život nije pun fantastičnih zabava i ženske solidarnosti. Ne, tu se radi o tome da glavna akterice ne dobije posao jer je na razgovoru za isti pokušala ispričati šalu o silovanju.

One prenose stvaran život na male ekrane. Svu onu nesigurnost koju osjećaju mlade žene koje tek završe fakultete i suoče se sa surovom realnošću u kojoj nema posla, možete gotovo opipati gledajući seriju.

Glavna junakinja je prepuna mana. Hannah pokušava zadržati kontrolu nad situacijom kad je šef šlata tako da mu na licu mjesta ponudi seks jer “ako je on odvratan mogu biti i ja”. Njezina sljedeća rečenica sve govori: “Ispunjavam sve tvoje maštarije. Zašto mi se smiješ”. Nakon što je šef odbio imati avanturu s njom, ona ga je prvotno pokušala ucijeniti, a zatim je dala otkaz jer ona ‘neće trpjeti seksualno zlostavljanje na radnom mjestu’.

Svatko tko je ostao bez posla ili stana ili bolje polovice može se poistovjetiti sa situacijom u kojoj Hannah posjećuje svoje roditelje s velikom crnom vrećom za smeće punom odjeće koja joj ‘glumi’ kofer, a roditelji je dočekaju s punim frižiderom i zabavnim filmova.  Epizoda u kojoj djevojke odu na rave u napušteno skladište metafora je za rane dvadesete: svi se kao zabavljaju, ali je istovremeno grozno te se osjećate osamljena.

Talentirana, ali i vrlo lijena, Hannah uistinu jest glas svoje generacije. To je generacija odgojena tako da vjeruju da mogu raditi što god zažele, a ova serija prikazuje razdoblje u kojem shvaćaju da to nije istina. Serija vas neće ničemu posebnom naučiti, ali će gotovo sve djevojke u 20-im potaknuti na razmišljanje kako nisu same na svijetu sa svojim problemima. Nismo manje vrijedne ili nesposobne ako ne radimo posao iz snova, jedva skupimo novac za stanarinu i nismo sigurne je li nas naši dečki uopće privlače.

Buduća spisateljica s božjim kompleksom? Naravno da je novinari vole. U isto vrijeme, serija je dovoljno prihvaćena kod šire publike da bi joj se zamjerilo što su svi glumci bijelci, na što je većina bijele publike reagirala sa podsmjehom. Ipak, oni koji se žale imaju temelja za to, a Leni Dunham bi trebalo imponirati to što ljudi žele da njeni scenariji bolje predstavljaju njihove živote.

Gluma Lene Dunham i Zosie Mamet, koja glumi neurotičnu, nenamjerno smiješnu Shoshannu,  je odlična. Scenarij je suh i ponekad bolno realan.  Skokovi s ljubavnih ili statusnih nesigurnosti likova na povremene momente emocionalne jasnoće izvrsno sumiraju rane dvadesete većine ljudi. Uz to, serija je smiješna. Stvarno smiješna. “A što je s onim što nekako prođe sa strane kondoma”, upitala je Hannah ginekologinju u strahu da se zarazila HIV-om unatoč tome što je koristila zaštitu.

“Nema tih novaca koji bi me natjerali da opet imam 25 godina”, odgovorila joj je ginekologinja. Žena je sve rekla. Amen.

Prevela i prilagodila Mateja Šartaj

Libijski ekstremisti u lovu na homoseksualce i homoseksualke

Dvanaestorica muškaraca biti će pogubljena u Libiji zbog optužbi da su homoseksualci, nakon što ih je zarobila ekstremističko-islamistička vojna skupina Al-Nawasi. Prema navodima, dvanaestorica su sudjelovala na privatnoj zabavi u Ain Zari, predgrađu Tripolija, prošli utorak kada su uhićeni u raciji.mar

Militantna se skupina svojom racijom pohvalila na Facebooku gdje su objavili fotografije uhićenih, opisujući ih kao pripadnike “trećeg spola” (izraz za queer osobe u arapskom zaljevu) i uz citate iz Kurana. Fotografije su primile brojne lajkove, shareove i komentare koji uglavnom pozivaju na nasilje uz riječi “neka vide metke” i “oslobodimo Libiju od gejeva”.

Na uhićenje je reagirala produžnica Human Rights Watcha u Libiji komentirajući kako se nadaju da će uhićeni biti tretirani dostojanstveno te pozvali militante da ih predaju državnim institucijama (komentar nije prikupio niti jedan lajk). Militanti tvrde kako su legalni ogranak libijskog ministarstva unutarnjih poslova te su najavili kako će muškarci uhićeni “prakticirajući odnose Lotovih potomaka” biti podvrgnuti mučenju i pogubljeni.

Ista je skupina već ranije izazivala incidente, najčešće u obliku napada na Sufite, muslimane koji prakticiraju modernija tumačenja islamske vjeroispovijesti.

Kako donosi Gay Star News, libijski LGBT aktivist koji djeluje pod pseudonimom Khaleed potvrdio je kako u nedostatku, ne samo gej, nego općenito klubova i okupljališta, mnogi u državi druže u privatnosti svog doma – uz sve što im privatnost pruža pa i alkohol i seks. Međutim, činjenicu da su ih zarobili upravo ovi ekstremisti okarakterizirao je kao zabrinjavajući.

“Situacija se za LGBT osobe nakon revolucije poboljšala, mogu se nalaziti lakše nego za vrijeme Gadafijeva režima, uz veliku dozu diskrecije i opreza”, rekao je za spomenuti portal dodajući kako strahuje da će se brojne ekstremističke vojne skupine, koje su izdašno financirane i naoružane, fokusirati na progon LGBT osoba.

Državne institucije Libije nisu reagirale na tvrdnje skupine da im legalno pripada, niti se povodom slučaja oglasile na ikakav drugi način.

Sumrak: ljubavnica i ropkinja voli kontrolirajućeg mužjaka

Ova je saga tinejdžerska verzija “Pedeset nijansi sive” i ilustrira porast fantazije o ljubavnici-ropkinji u popularnoj fikciji.

Početna stranica Yahooa izravno je prenosila događanja na  crvenom tepihu tijekom premijere Sumrak sage: Praskozorje (2.dio); posljednja filmska adaptacija serije tinejdžerskih vampirskih romana Stephenie Mayer napokon se pojavila. Romani su prodani u više od 100 milijuna kopija i smatrani su toliko značajnima da ih je Vatikan, u vječnoj potrazi za đavlom, napao, kao što je ranije napao mnogo benevolentnije romane o Harryju Potteru. No, ovo je samo jednim dijelom priča o moći marketinga, čak i ako je grupa bostonske školske djece procijenila da su vampiri doista postojali te u neobičnoj i sićušnoj rekonstrukciji suđenja salemskim vješticama shodno tomu tražila žrtvu koju bi kaznila.

Ovo je priča o usponu ženskog mazohizma u popularnoj fikciji. Kao i Pedeset nijansi sive E.L. James, koju su Meyeričini romani inspirirali, Sumrak je fantazija o ljubavnici-ropkinji – Pedeset nijansi sive za tinejdžerice, samo s vampirima jer tinejdžerice su premlade za nijanse sive i više vole da njihova maštanja o gubljenju moći nalikuju na bajke. (Starijim se ženama, čini mi se, sviđa da izgledaju poput skupih hotela ili oglasa za Audije.)

Neke su žene sugerirale da je Pedeset nijansi sive feministički roman pod krinkom, no to je besmislica: ako je tako, zašto junakinja, Anastasia Steele, mazohistica poput tolikih drugih, ne obrne situaciju i Christiana Greya – milijardera koji me podsjeća na mladog Jeffreya Archera, ili možda čak na Richarda Bransona – ne udari u njegov pleteni džemper? Osjetila sam trenutnu sreću kad sam u londonskoj podzemnoj željeznici ugledala žene kako čitaju eksplicitnu pornografiju, no onda sam shvatila da se radi o S&M-u – on je S, ona M. Zašto bi uopće bilo drugačije?

Sumrak je jednako reduktivan. Bella Swan zaljubi se u vampira Edwarda Cullena, veoma bogatog, jer ako nisi bogat u trashy teen fikciji, nisi vrijedan ljubavi: Stephenie Meyer nije Thomas Hardy. (Naravno, nešto zdraviji i čiliji udvarač, vukodlak, uopće nema novca.) Posao je nebitna stavka za Bellu jer ovo je isto tako bajka o princezi: u jednom ulomku, koji vičući čitam u ponoć, Edward joj govori: “Ne, ne želiš (ići na koledž! Želiš biti buyer modnih dodataka za Jigsaw)!” Pa, možda ona stvarno ne želi ići na koledž ako je njena strast, doslovno, proždire.

{slika}

Bella je spašena od udara strašnih sudbina, uključujući čopor talijanskih vampira koji izgledaju kao modni dizajneri; čitave stranice filmskog scenarija sastoje se od ponavljanja rečenice “Bella mora biti na sigurnom!” – koja nije samo uvredljiva, nego i nevjerojatno dosadna. No najstrašnija sudba već ju je zadesila: kuha, čisti, ne spava s Edwardom prije braka jer dobre djevojke to ne čine u apstinencijskom porniću – koji je, ukoliko se Sumraku može odrediti žanr, definitivno onaj pravi. Naposljetku – i ako mrzite spoilere, nije me briga – postaje vampirica.

Dvije teme Sumraka posebno su uznemirujuće. Jedna je seksualno nasilje središnje veze. Na fascinantnom blogu anonimni korisnik Live Journala kar3ning detaljno je objasnio 15 znakova zlostavljačke veze, tako nazvane prema Američkoj državnoj liniji za nasilje u obitelji (American National Domestic Violence hotline), i pronašao mnoge od njih u Sumraku. Kar3ninga su napali ljutiti fanovi, na isti način na koji biste i vi mogli biti napadnuti ako tvrdite da su knjige iz serije Mr. Men rasističke, ali on je u pravu.

Imamo kontrolirajućeg mužjaka, ženu niskog samopouzdanja, prijetnje samoubojstvom i ubojstvom i tako dalje. Dan nakon vjenčanja Bella pregledava modrice na svom tijelu sa stavom sličnim uzbuđenom strahopoštovanju: “Preko moje jagodice padala je lagana sjena, a usnice su mi bile blago natečene… ostatak mog tijela bio je ukrašen plavim i ljubičastim masnicama.”

Druga je kampanja protiv pobačaja, koju bi se moglo ignorirati da se premijeru nije moglo pratiti na Yahoou, s obzirom na to da se Meyer ponaša kao kulturni predstavnik  Abort67. Bella zatrudni tijekom prve bračne noći. Odolijeva svim molbama da pobaci: to stvorenje slomi njena rebra, pelvis i, u nesvjesnom hommageu ranim djelima Iana McEwana, njenu kralješnicu; zatim je ubije. Sve je to plemenito jer Bella je dobra majka koja umire za svoje dijete kao ljubavi puna mučenica slabosti vlastitog tijela. (Zvijezda filma, Kristen Stewart, također je dosta nesretna u stvarnom životu. Fotografirali su je prošle godine dok se ljubila s oženjenim muškarcem i, zato što se apstinencijski pornić može preliti u život, danas se o njoj govori kao o “neprofitabilnoj”, smrti samog Hollywooda i njen je osobni moral – kao što bi glumice iz 1950-ih prepoznale – javna stvar.)

Zbog toga što Bella postaje vampirica i može, pri kraju romana i filma, skakati s litica i hrvati se s planinskim lavovima, rečeno je da je Sumrak priča o ženskom osnaživanju. Kako bilo, svemu tomu prethodi činjenica da je vjerojatnije da se Bella Swan odrekla svoje smrtnosti (a što više od toga možeš predati?) za smrtonosnu ljubav, a i privatni otok. Neka vrsta sumraka, definitivno.

 Prevela i prilagodila: Ana Stipković

 

Obilježen Svjetski dan borbe protiv HIV/AIDS-a

Svjetski dan borbe protiv HIV / AIDS- obilježen je u svim većim hrvatskim gradovima. Uz niz popratnih akcija, u Zagrebu su se građani i građanke mogli informirati na info-štandu Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa na Cvjetnom trgu. 

Ministar Ostojić rekao je kako su u Hrvatskoj od 1985. godine zabilježena 1002 slučaja HIV-a, a kada to uspredimo s Europom i svijetom Hrvatska ima nisku stopu zaraze tom bolešću, otprilike 55 godišnje. Za to je više razloga, jer su svi koji su 80-tih vodili hrvatsko zdravstvo, činili isto što mi sada činimo – a to je prevencija i edukacija, rekao je. Naime, u 80-tim godinama odmah se ukazalo na tu bolest i educiralo mlade. 

Važnim je ocijenio rad udruga pacijenata i zahvalio se udruzi HIV, Crvenom križu i studentima Medicinskog fakulteta, koji su pridonijeli edukaciji i ukazivanju na taj problem.

Što se tiče pacijenata “moramo ih zaštiti, poštujući liječničku tajnu”, naglasio je ministar Ostojić, dodavši kako su “pacijenti koji imaju HIV ili AIDS često diskriminirani ili imaju zazor javnosti, zato moramo potpuno jasno reći kako je to bolest kao svaka druga; to je danas kronična bolest koja se dobro liječi i koja se uopće ne prenosi socijalnim kontaktom”, istaknuo je Ostojić.

Danas, je AIDS kronična bolest, te, primjerice, pacijentice s HIV-om, uzimaju lijekove i tijekom trudnoće i rađaju zdravu djecu.


Iranske zatočenice savjesti

O teškom položaju iranskih političkih zatvorenica već je bilo govora u javnosti no sada, kada je poznat identitet većine žena koje su zbog nenasilnog aktivizma – kojeg režim drži nepodobnim – zatvorene u teheranskom zatvoru Evin, trebalo bi (angažmanom nevladinih organizacija i lobija) izvršiti pritisak na iransku vladu za njihovo momentalno oslobođenje.

Dobitnica Nobelove nagrade, Shirin Ebadi navodi kako “novinarke, pravnice i aktivistkinje za ljudska prava svoj angažman temelje na mirnodopskim aktivnostima zbog čega ne postoji osnova za njihovo zatvaranje”. Trenutno se u zatvoru Evin nalaze trideset i tri političke zatvorenice, što je najveći broj u posljednje tri godine. Neke od zatvorenica služe kaznu zbog sudjelovanja u demonstracijama povodom predsjedničkih izbora u Iranu, u lipnju 2009; nadalje tu su i studentice, pravnice, aktivistkinje za ljudska prava te novinarke. Valja dodati da u nekim slučajevima kaznu služe i supruzi zatvorenica.

U izvješću UN-a stoji da ‘tretman’ političkih zatvorenica uključuje silovanje, prijetnje smrću  te deprivaciju sna. Krajem rujna ove godine, zbog javnog izražavanja svojih političkih stavova, uhićen je bloger Sattar Beheshti koji nakon podvrgavanja torturi, umire u pritvoru.

Tijekom proteklih mjeseci, političkim je zatvorenicama uskraćena adekvatna medicinska pomoć kao i posjeti obitelji što proturječi Međunarodnom sporazumu o građanskim i političkim pravima, koji je ratificiran u Iranu.

Optužbe protiv zatvorenica uključuju “zločine protiv nacionalne sigurnosti”, “propagandu protiv režima”, “tajno udruživanje radi narušavanja nacionalne sigurnosti”, “blasfemiju” te “vrijeđanje islamskih svetinja”.

Devet je zatvorenica početkom studenog započelo štrajk glađu kao znak protesta uznemiravanju od strane zatvorskih čuvara.  Osam je  njih  prekinulo štrajk no odvjetnica za ljudska prava, Nasrin Sotoudeh je nastavila protestirati zbog zabrane putovanja u inozemstvo njenom suprugu i kćeri te zabrane obiteljskih posjeta (Sotoudeh se trenutno nalazi u samici). S iranskim redateljem Jafarom Panahijem, Sotoudeh je nedavno nagrađena Sakarovom nagradom za slobodu izražavanja koju dodjeljuje Europski parlament.

{slika}

Međutim iza rešetaka Evina zatekle su se i neke zapadnjakinje iranskog porijekla. Iransko-kanadska fotoreporterka Zahra Kazemi, uhićena je 2003. zbog fotografiranja zatvora gdje umire, a  nalazi obdukcije ukazuju na tragove mučenja, silovanja i ozljede lubanje.

Roxana Saberi, iransko-američka novinarka koja je prije uhićenja 2009. živjela i radila proteklih šest godina – pritvorena je zbog optužbe za špijunažu. Zahvaljujući međunarodnim kampanjama i trudu njene obitelji, Saberi je oslobođena nakon 100 dana boravka u Evinu tijekom čega je od nje (mučenjem) iznuđeno lažno priznanje te joj je oduzeta mogućnost kontaktiranja odvjetnika.

Zahvaljujući angažmanu obitelji i kolega oslobođena je i Haleh Esfandiari ravnateljica katedre za Bliski istok na institutu  Woodrow Wilson International Center for Scholars, koja je uhićena tijekom svog posjeta Teheranu 2007.

Proteklih mjeseci, islamske države pojačale su restriktivne mjere prema ženama smanjenjem državnog programa kontrole rađanja te zatvaranja čak sedamdeset sveučilišnih kolegija za žene! Nedavno je donesen i zakon prema kojemu žene mlađe ispod četrdeset ne smiju putovati u inozemstvo bez dopuštenja muškog skrbnika.

Jedna od važnih političkih posljedica Arapskog proljeća svakako je dolazak Muslimanske braće na vlast u Egiptu (proklamiranih pristaša rigorozne islamske teokracije) što je među iranskim šitiima ohrabrilo sklonosti ka jačanju teokratske države (te oduzimanju ljudskih i građanskim prava ženama).

{slika}

Unatoč sve oštrijem kršenju ljudskih prava u Iranu, postoje preduvjeti za efektnu (nenasilnu) intervenciju Zapada. U ožujku su pedeset i dvije države (mnoge od njih članice su u UN-a) donijele rezoluciju koja iziskuje međunarodno nadgledanje Irana u prilagodbi iranskog zakonodavstva  međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava.

Kao drugi primjer možemo navesti kampanju ‘Stop Stoning Forever’ koju je pokrenula iranska pravnica Shadi Sadr  temeljem koje je 2006. donesena rezolucija Europskog parlamenta kojom se zabranjuje kamenovanje kao metoda zakonske sankcije (što je za posljedicu imalo manji broj smaknuća kamenovanjem).

Iranske političke zatvorenice, tj. zatočenice vlastite savjesti (koja nije mogla ostati tupa na agresivna kršenja ljudskih sloboda) zaslužuju međunarodnu podršku, a upravo su nevladine organizacije u najboljoj poziciji da, solidarnošću, informiranjem javnosti i lobiranjem (među ostalom i na nacionalne vlade) osiguraju pomoć tim ženama.

Prevela i prilagodila: Iva Esterajher 

‘To je moje dijete. Ne, nemamo isto prezime’.

Ulazak u Britaniju s djetetom koje ima različito prezime može biti izvor problema za samohrane majke  ili žene koje nisu uzele muževo prezime. Igra li seksizam u tome ulogu?

Nedavno sam se sa svojom jednogodišnjom kćerkom vraćala Eurostarom s vikenda u Bruxelsu. Nakon prolaska kroz belgijsku kontrolu putovnica, morale smo proći kroz takozvanu ‘juxtaposed controls’, odnosno, provjeru putovnica od strane UK Border Agency (UKBA).

Granična službenica pogledala je naše putovnice te postavila pitanje koja je moja veza s djetetom. “To mi je kći”, odgovorila sam. “Možete li dokazati?”, upitala je.

Bila je zabrinuta jer sam putovala s djetetom koje nije dijelilo moje prezime te mi je predložila kako bih također trebala nositi njezin rodni list ili vjenčani list, kako bih potvrdila svoju povezanost s kćeri, pri čemu me posljednje posebno začudilo s obzirom na to da brak nije jamstvo roditeljstva; toliko je roditelja koji nisu vjenčani.

U našem su slučaju nesuglasice vrlo brzo riješene kada sam se sjetila da je moje prezime jedno od imena moje kćeri; nešto što sam željela napraviti što iz feminističkih razloga, što kao simbol njezinog kulturnog identiteta. Stoga su ponovo pogledali njezinu putovnicu kako bi utvrdili da je moje prezime zaista dijelom njezinog.

Nazvala sam UKBA kako bih provjerila jesu li svi roditelji čije su prezimena različita od prezimena njihove djece ispitivani na ovaj način. Odbili su odgovoriti na pitanja o samom procesu te su samo rekli da “Carina ima dužnost brinuti se o svakom djetetu koje uđe u UK. Tu dužnost shvaćamo vrlo ozbiljno te ponekad postavljamo pitanja kako bismo se uvjerili da je dijete na sigurnom’.’

Što se mene tiče, uvjerena sam da je osim elementa seksizma postojao i element rasizma. Ja sam nešto tamnije puti i tamne kose, dok je moja kći od oca naslijedila plavu kosu. Mnogo su mi puta nepoznati ljudi prilazili s pitanjima vezanima uz njezin izgled, na što imam mnoštvo odgovora, u rangu od ljubaznih do zajedljivih.

Iako se me neki u ovom slučaju optužili za paranoju, slučajevi poput onog u Meksiku kada je obitelj prosjaka optužena za otmicu svog plavokosog djeteta jer im dijete nije nalikovalo, potvrđuju moja nastojanja.

Kamal Rahman, zadužena za slučajeve useljenika u odvjetničkoj tvrtki Mishcon, nije iznenađena činjenicom da se roditelje ponekad ispituje na ovaj način.

{slika}

Ipak, ona naglašava važnost staloženog i pristojnog odgovaranja na pitanja. “Ako je neko dijete državljanin Ujedinjenog Kraljevstva ne postoji ništa što bi djetetu moglo onemogućiti ulazak u UK. Sve ostalo je stvar zauzimanja stava i objašnjavanja. Ipak, ako nisu posve uvjereni u tvoje pravo na ulazak u zemlju, možda ćeš morati sjediti u čekaonici i dostaviti im identifikaciju.

Carinski službenici, u kontekstu zadržavanja, imaju više ovlasti nego policija, stoga se prema njima odnosim s besprijekornom pristojnošću”.

Emmanuelle Smith se također suočila sa sličnom situacijom putujući Eurostarom. “U dva sam navrata od strane carinika UK-a ispitivana o tome je li to zaista moje dijete, što smatram arhaičnim i, u krajnjoj liniji, diskriminatornim ponašanjem. Među mojim vršnjakinjama postoje samohrane majke, postoje obitelji s polubraćom i polusestrama te mnogi čija djeca ne dijele isto prezime s majkama. Trebaju li se svi oni opravdavati zbog svojih životnih izbora svaki put kada putuju”?

Važno je, međutim, zapamtiti da službenici imaju informacije kojima vi ne raspolažete, kaže Joanna Abrahams, odvjetnica specijalizirana za obiteljsko pravo u tvrtki Setfords i Guildford: “Može se dogoditi da postoji slučaj nestalog djeteta koje odgovara opisu vaše kćeri.” Stoga preporučuje, prema savjetu UKBA, nošenje dodatnih dokumenata, premda ne postoji zakonska obveza.

Emmanuelle Smith se, međutim, slaže da je to iritantno. “Bila bih sretnija kada bi to bila zakonska obveza, nego sredstvo kojim granično osoblje stigmatizira žene zbog njihovih obiteljskih izbora ili okolnosti.”

Kao i ja, ona namjerava prilikom putovanja nositi kopiju djetetovog rodnog lista. Ne zato što se čini kao razumna odluka, već zbog činjenice da biti zadržana od strane pretjerano entuzijastičnog graničnog  osoblja, zakasniti na vlak ili avion te morati pritom zabavljati malo dijete, predstavlja­­ veći napor nego dokazivanje roditeljstva.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković