6. Dani Marije Jurić Zagorke (27.11. – 2.12.)

Centar za ženske studije organizira šeste po redu Dane Marije Jurić Zagorke koji se održavaju od 27. studenog do 2. prosinca 2012. godine.

Iz programa izdvajamo svečanost u Hrvatskom saboru povodom imenovanja prostora za rad predstavnika i predstavnica medija Novinarskom sobom “Marija Jurić Zagorka” (srijeda, 13h) te promociju stripa “Zagorka: Biografija” autorice Lee Kralj Jager koja će se održati u četvrtak u 14h u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke. Strip će predstaviti dr.sc. Leonida Kovač i Asja Bakić.

Po treći put bit će dodijeljena Nagrada za studentski rad na teme žena odnosno rodne problematike, kojom promoviramo ravnopravnost spolova u obrazovanju.

U suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u petak i subotu održava se znanstveni skup “Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe / Rad, rod i klasa”, što je ovogodišnja tema Dana. Tim smo povodom u goste pozvale radnice iz našeg susjedstva i radnice Kamenskog kako bi s njima podijelile priču o Zagorki i radu.

Sudionice/i skupa i građanstvo će ponovno moći prošetati Zagrebom Zagorkinim tragom uz vodstvo Slavice Jakobović Fribec, i to u dva navrata – u subotu u 14h i u nedjelju u 11 h.

Budi muško i suprotstavi se svim vrstama nasilja!

“Tu smo kako bi obznanili javnosti što to znači biti pravi frajer”, objasnili su članovi Budi Muško Kluba na svojoj prvoj online konferenciji za medije održanoj u nedjelju u 14 sati, u bivšoj tvornici Katran, povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Konferenciju je organizirala Organizacija mladih Status: M, unutar čijeg je programa Inicijativa mladića: promocija rodno ravnopravnih, zdravih životnih stilova i nenasilnog ponašanja mladih, kampanja “Budi Muško” i pokrenuta.

Mladići iz Budi Muško Kluba, skupine koja je prošla edukativni dio Inicijative mladića i sad aktivno promovira jednu ideju muškosti,  najprije su predstavili Forum pravih muškaraca kao verziju Budi Muško Kluba za odrasle muškarce. Forum pravih muškaraca čine muškarci iz javnog života koji su potpisali Deklaraciju pravih muškaraca protiv nasilja nad ženama, a među njima su: predsjednik RH Ivo Josipović, glumci Goran Bogdan, Bojan Navojec, Janko Popović Volarić, Duško Modrinić, plivač Gordan Kožulj, pjevači Luka Nižetić, Aljoša Šerić, Luka Tomas iz Kinokluba, Ivan Dečak iz Vatre, voditelj Robert Knjaz itd. Potpisnici Deklaracije pozivaju i druge muškarce na njeno potpisivanje te u kratkom promotivnom videu svima poručuju: “Budi muško, ne diskriminiraj”, te “Budi muško, zaljubi se”.

U Deklaraciji jasno stoji da pravi muškarac nije nasilnik, da se ne koristi šakama niti uvredama te da razumije važnost nasilja nad ženama kao velikog problema koji se mora riješiti. Karakteristika pravog muškarca je i da se uvijek i na svakom mjestu zalaže za uvažavanje žena, za rodnu ravnopravnost te nenasilnu komunikaciju. Jednako tako, pravi muškarac zna da je ignoriranje nasilja koje čine drugi jednako opasno kao i nasilje samo.

Nakon predstavljanja Deklaracije, članovi Budi Muško Kluba objavili su, skidajući kapuljače jedan po jedan, zaključke žive rasprave koja se zadnjih dana vodila na Facebook i Twitter stranicama Foruma pravih muškaraca o tome što to zapravo znači biti pravi frajer i pravi muškarac.

Mladiću su tako ustvrdili da pravi muškarac ne dokazuje svoju muškost agresijom, nego osjećajima te da pravi frajer rješava probleme komunikacijom. Budi Muško Klub smatra i da pravi frajer obavlja kućanske poslove, tj. kuha, pegla, čisti po kući, a mijenja i pelene djeci. Nikad ne pije i ne sjedi dok žena čisti i pere. Pravi frajer također ne etiketira i nije mu bitna nečija rasa, vjera, nacionalnost ili seksualno opredjeljenje. On poštuje svakoga i aktivan je u mijenjanju društva nabolje. Biti ‘muško’ znači biti pažljiv, odgovoran, brinuti o svojoj higijeni, poštivati žene i bez stida reći curi da je voliš. Pravi frajer i pleše i pjeva i nije mu problem ako djevojka plati piće. Ono što je najvažnije, članovi Budi Muško Kluba vide pravog frajera kao nekoga tko ne osvaja djevojke nasiljem, ne tuče se i nikada ne maltretira žene.

“Tek sad kreće”, izjavili su mladići za kraj i pozvali na praćenje aktivnosti Budi Muško Kluba i Foruma pravih muškaraca tijekom sljedećih šesnaest dana aktivizma protiv nasilja nad ženama.

Budi muško i suprotstavi se svim vrstama nasilja!

“Tu smo kako bi obznanili javnosti što to znači biti pravi frajer”, objasnili su članovi Budi Muško Kluba na svojoj prvoj online konferenciji za medije održanoj u nedjelju u 14 sati, u bivšoj tvornici Katran, povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Konferenciju je organizirala Organizacija mladih Status: M, unutar čijeg je programa Inicijativa mladića: promocija rodno ravnopravnih, zdravih životnih stilova i nenasilnog ponašanja mladih, kampanja “Budi Muško” i pokrenuta.

Mladići iz Budi Muško Kluba, skupine koja je prošla edukativni dio Inicijative mladića i sad aktivno promovira jednu ideju muškosti,  najprije su predstavili Forum pravih muškaraca kao verziju Budi Muško Kluba za odrasle muškarce. Forum pravih muškaraca čine muškarci iz javnog života koji su potpisali Deklaraciju pravih muškaraca protiv nasilja nad ženama, a među njima su: predsjednik RH Ivo Josipović, glumci Goran Bogdan, Bojan Navojec, Janko Popović Volarić, Duško Modrinić, plivač Gordan Kožulj, pjevači Luka Nižetić, Aljoša Šerić, Luka Tomas iz Kinokluba, Ivan Dečak iz Vatre, voditelj Robert Knjaz itd. Potpisnici Deklaracije pozivaju i druge muškarce na njeno potpisivanje te u kratkom promotivnom videu svima poručuju: “Budi muško, ne diskriminiraj”, te “Budi muško, zaljubi se”.

U Deklaraciji jasno stoji da pravi muškarac nije nasilnik, da se ne koristi šakama niti uvredama te da razumije važnost nasilja nad ženama kao velikog problema koji se mora riješiti. Karakteristika pravog muškarca je i da se uvijek i na svakom mjestu zalaže za uvažavanje žena, za rodnu ravnopravnost te nenasilnu komunikaciju. Jednako tako, pravi muškarac zna da je ignoriranje nasilja koje čine drugi jednako opasno kao i nasilje samo.

Nakon predstavljanja Deklaracije, članovi Budi Muško Kluba objavili su, skidajući kapuljače jedan po jedan, zaključke žive rasprave koja se zadnjih dana vodila na Facebook i Twitter stranicama Foruma pravih muškaraca o tome što to zapravo znači biti pravi frajer i pravi muškarac.

Mladiću su tako ustvrdili da pravi muškarac ne dokazuje svoju muškost agresijom, nego osjećajima te da pravi frajer rješava probleme komunikacijom. Budi Muško Klub smatra i da pravi frajer obavlja kućanske poslove, tj. kuha, pegla, čisti po kući, a mijenja i pelene djeci. Nikad ne pije i ne sjedi dok žena čisti i pere. Pravi frajer također ne etiketira i nije mu bitna nečija rasa, vjera, nacionalnost ili seksualno opredjeljenje. On poštuje svakoga i aktivan je u mijenjanju društva nabolje. Biti ‘muško’ znači biti pažljiv, odgovoran, brinuti o svojoj higijeni, poštivati žene i bez stida reći curi da je voliš. Pravi frajer i pleše i pjeva i nije mu problem ako djevojka plati piće. Ono što je najvažnije, članovi Budi Muško Kluba vide pravog frajera kao nekoga tko ne osvaja djevojke nasiljem, ne tuče se i nikada ne maltretira žene.

“Tek sad kreće”, izjavili su mladići za kraj i pozvali na praćenje aktivnosti Budi Muško Kluba i Foruma pravih muškaraca tijekom sljedećih šesnaest dana aktivizma protiv nasilja nad ženama.

Pobačaj: Priča jedne žene

Željela sam ostati anonimna jer  se radi o mom pobačaju i zato što, iako ne osjećam nikakav sram ili bol zbog svoje odluke, imam vrlo bliske ljude u svom životu koji ne mogu imati djecu i koji jednostavno ne mogu shvatiti kako i zašto sam donijela takvu odluku. Budući da sam veoma javno zagovarala  prava na pobačaj  svi koji me znaju možda su mogli pretpostaviti moja stajališta. Međutim to je ipak drugačije od toga da zapravo pročitaju što sam zbilja učinila. Samo iz poštovanja prema njihovim osjećajima odlučila sam ostati anonimna.

Već sam neko vrijeme planirala početi pisati ovaj tekst; kap je prelila čašu nedavnim napadima političara ovdje (Velika Britanija) i u SAD-u na žensko pravo odlučivanja o vlastitom tijelu i rastuća neprijateljska atmosfera prema onima koji podupiru pravo žena na pobačaj. Zato što sam jedna od *onih* žena koje protivnici pobačaja vole ocrnjivati, onaj tip žene koji je (bar na površini) mogao roditi dijete, ali nije zbog isključivo sebičnih razloga. Upravo iz tog razloga želim podijeliti svoju priču.

Prvo ukratko o tome kako sam zatrudnjela (i ne, nećemo upasti u malo meke erotike); prvi spoj, previše vina, puknuti kondom i muškarac koji se pokazao tako zastrašujuće sklon kontroli da nije htio ni priznati da je kontracepcija zakazala. Ne znam zašto sam mu povjerovala kada je sve upućivalo na suprotno, ali eto, odlučila sam mu vjerovati. Da sam znala (*znala*) da je kondom puknuo sigurno bih uzela pilulu za jutro poslije i cijela priča bi tu završila.

Par tjedana kasnije shvatila sam da mi menstruacija kasni i da silno žudim za maslacem od kikirikija na tostu. Kada sam spomenula  svoju želju za maslacem od kikirikija na poslu jedna kolegica se našalila da sam možda trudna a ja sam iznutra protrnula kao od hladnoće shvaćajući da možda jesam trudna. Upotrijebila sam taj izraz protrnuti od hladnoće zato što se sjećam da mi je doslovno postalo hladno, kao da mi je zbog straha pala temperatura. Te noći, nakon prilično napete večere s prijateljem s kojim nisam podijelila svoje strahove, testirala sam se i pojavila se očajna plava crta, ona koja mijenja život, u krivoj j…… kućici. Nije bilo upitno, nije bilo za raspravu, nije bilo cijele noći propitivanja duše; jednostavno sam znala da ne želim to dijete. Osjećala sam se, i još uvijek se tako osjećam, kao da me zaposjelo neko izvanzemaljsko biće čije je trajno odstranjenje moj jedini cilj.

Odjurila sam doktorici i idućeg jutra zahtijevala pobačaj – imajući vrlo ograničeno znanje o tome kako te stvari funkcioniraju, zamislila sam si da bezbrižne djevojke mogu samo doći svojem doktoru opće prakse koji će ih poslati u red s ostalim budalastim djevojkama koje sve čekaju okončavanje trudnoće uz otkucavanje zidnog sata. U stvarnosti, sastanak s doktoricom opće prakse bio je najviše frustrirajući sastanak u mom životu, jer u ovoj državi nije dovoljno reći: “Ne želim ovaj fetus, hvala”. Trebala sam navesti detaljne emocionalne, financijske  i praktične razloge zašto ne želim ostati trudna. Ponižavajuće je kada moraš reći svojoj doktorici da si zatrudnjela nakon seksa sa strancem koji neće igrati nikakvu dugotrajnu ulogu u tvom životu. Sigurna sam da je moja doktorica dala sve od sebe da me ne osuđuje, ali pitanja koja mi je postavljala oslikavala su sustav koji je osuđivao mene i moju spremnost za pobačaj.

{slika}

U jednom trenutku briznula sam u plač iz čiste frustracije i ljutnje zbog čitave stvari. Doktorica je pretpostavila da plačem jer duboko u sebi želim to dijete i da mi je teško donijeti odluku o pobačaju. Možda bih trebala otići kući, odspavati, razgovarati s ocem djeteta i onda ponovno doći. Ostala je šokirana mojim odgovorom: “Ne! Plačem zato što sam trudna, a ne želim biti trudna!” rekla sam s nesuzdržanim bijesom, ali mi je bilo žao što sam ga usmjerila prema njoj.  Pretpostavka da, kao žena, zapravo želim dijete, bila je zapanjujuća i posve je odmagala. Od tog trenutka više nisam osjećala da je medicinska profesija na mojoj strani i sve sam kasnije gledala kroz tu prizmu.

Zato što sam tako rano shvatila da sam “zaražena”, oprostite, da sam trudna, mogla sam imati medicinski abortus. To je ne-operativni postupak koji uključuje uzimanje određenih lijekova koji izazivaju spontani pobačaj. Nema nuspojava od anestezije i druga doza se obično uzima kod kuće, što je većini žena ugodnije i poželjnije. Nepotrebno je reći da sam bila u potpunosti za tu opciju jer se činila pogodnom. Živim dovoljno blizu Marie Stopes klinike da bih mogla ići tamo i natrag po svoje dragocjene tablete i imam dovoljno prijatelja koji bi mi mogli praviti društvo.

Ali zbog jednog mojeg ranijeg medicinskog stanja, bilo je nekih previranja oko toga je li to najbolja opcija za mene. Ta rasprava, između moje doktorice opće prakse i Marie Stopes klinike, činila se kao da traje tjednima. Ni u jednom trenutku me nisu zvali na konzultacije, nikoga nije bilo briga što ja osjećam niti su raspravljeni potencijalni rizici sa mnom. Odluka o tome je li taj postupak prikladan za mene u potpunosti je bila izvan moje kontrole. Ja sam stajala po strani dok su drugi odlučivali što je najbolje za moje tijelo, za moj život. Ponovno, moji idealni snovi o tome da bilo tko može napraviti pobačaj uništeni su jednim posjetom doktoru.

Tijekom tog vremena moji simptomi postajali su sve izraženiji. Kao netko tko uopće nije želio biti trudan i tko se već osjećao kao da mu je tijelo zaposjednuto, jutarnje mučnine bile su nešto najgore na svijetu. Bilo mi je mučno čitav dan; “jutarnji” dio u jutarnjim mučninama je laž. Nekim danima nisam jela ništa osim jednog ili dva keksa od đumbira, jer đumbir navodno pomaže. Bila sam iscrpljena, od trudnoće i od nedostatka hrane. Kako se vrijeme otezalo, mogućnost da možda neću moći pobaciti sve mi je teže i teže padala.

Tog jutra kada me nazvala moja doktorica da mi kaže da ću biti upućena na kirurški pobačaj, čak i tada je bila upitna moja sposobnost, odmah sam se naručila za psihološko savjetovanje. Budući da sam i ranije patila od depresije osjećala sam kako klizim natrag u najmračnija mjesta i nisam si mogla priuštiti da izgubim ono malo energije i koncentracije što mi je ostalo. Morala sam poduzeti preventivne mjere jer mi je posao već patio – a kako sam bila sama s hipotekom i bez ušteđevine, ostati bez posla nije bila opcija. Jednako kao što porodiljni dopust i skrb za djecu  nisu bile opcije. Kao što ni donijeti neželjeno, nevoljeno dijete na svijet nije bila opcija.

Imala sam prijatelje koji su mi bili velika potpora u svemu tome. Ali usred noći, kada koračaš uokolo po kući jer ti kombinacija nesanice i povraćanja ne daju da ležiš na miru, stvarno si sama. Već sam postala auto-destruktivna u pokušajima da se riješim fetusa, redovito udarajući svoju maternicu svom snagom, što nije bilo jako ali sam se zbog toga osjećala bolje. Plus nedostatak hrane i sna uzimali su svoj danak fizički i, da budem potpuno iskrena, bilo je elemenata auto-destrukcije i u tome. Tonula sam natrag u udobnu kontrolu poremećaja u prehrani. Preskakanje obroka, laganje prijateljima o tome što se događa, izbjegavanje prilika za objed, ushićenje što sam uspjela izdržati 24 sata bez konzumacije ičega osim kave bili su poznati bijeg od mog dubokog osjećaja nesreće.

Doći na red za pregled kod specijalista potrajalo je još par tjedana, a moji simptomi i depresija postajali su sve izraženiji. Moje dojke bile su konstantno bolne. I to ne samo bolne, nego oštra probadajuća bol koja mi je tjerala suze na oči; suze koje sam pokušavala zadržati svake minute svakog dana kada sam bila u prisutnosti drugih ljudi. Moj osjećaj njuha postao je izražen kao X-men mutacija, ako su kolege na poslu nosile teški parfem, losion poslije brijanja ili čak malo jači dezodorans morala sam se ispričati jer bi mi pozlilo. Kada nisam bila na poslu, opsjednuto sam koračala, plakala, živcirala se i pokušavala razgovarati sa svojom terapeutkinjom za koju sam znala da mi pomaže, ali budući da mi nije mogla napraviti pobačaj, njezina pomoć je ipak bila ograničena.

{slika}

Jedne večeri kada sam se vratila s posla pronašla sam pismo koje me pozivalo na rengen i koje mi je čestitalo na trudnoći. Kako se to moglo dogoditi? Povratila sam po pragu, sklupčala se i plakala dok me prijateljica nije smirila preko telefona. Slijedila je još jedna noć auto-destrukcije i pokušavanja zadržavanja dovoljno džina da izazove spontani – nisam imala pojma koliko je potrebno i je li to uopće moguće, što na kraju nije bilo ni bitno jer ga nisam mogla zadržati u želucu. U svojem depresivnom, paranoidnom stanju, bila sam uvjerena da to znači da su doktori odlučili da moram zadržati dijete. To nije bila moja odluka, nisam ni imala pravo odlučivanja, već je netko, negdje, tko me nikada nije  upoznao okončao moj dosadašnji život jednim potezom olovke/tipkovnice.

Naposlijetku sam se uspjela sastati sa specijalisticom koja je, moram priznati, bila izvanredna žena. Odnosila se prema meni s poštovanjem, bez ispitivanja ili osuđivanja zašto sam donijela tu odluku i imala je fantastične cipele u koje sam netremice piljila dok me pregledavala. Njezin razlog za odobrenje mog pobačaja je bio jednostavan; bilo bi emocionalno i fizički opasnije za mene da iznesem trudnoću. I tako sam bila predbilježena za najraniji mogući termin i poslana kući s pozitivnim osjećajem da će noćna mora uskoro završiti.

Baš na taj dan osjećala sam se pozitivno bunovno; iako sam još uvijek bila iscrpljena i kronično pospana. Ne mogu reći da se sjećam baš svega što mi je rečeno ili što se događalo. Ali sjećam se da su doktori i sestre u klinici bili fantastični. Jednom kada pređeš od doktora opće prakse specijalistu, prestaje osuđivanje i dolazi suosjećanje. Možda je to bila samo moja percepcija da su mi ti ljudi zaista pomogli, a da me moja doktorica opće prakse zakinula. Ne znam, ali ne mogu im dovoljno zahvaliti što su mi vratili moj život natrag.

Mislim da su to bili najmračniji trenuci mog života, kada gledam unatrag čini mi se kao da crna magla okružuje ta sjećanja. Zamisli da si toliko očajna za pobačajem da udaraš svoje vlastito tijelo? Zamisli kako bi bilo da ne možeš napraviti pobačaj. Ako bi se zakoni promijenili kako bi još više otežali ženama da donesu tu odluku, koliko bi njih otišlo dalje od auto-destrukcije do samoubojstva?  Bojim se toga kako sam bila blizu toga u tim mračnim trenucima. Nisam mogla vidjeti dalje od okončavanja trudnoće, u mojem umu nije postojala druga opcija. Naravno da protivnici pobačaja mogu navesti mnoge druge opcije koje su mi bile dostupne, ali to bi zanemarivalo kako sam se ja osjećala. Kada bi oni prestali razmišljati samo o fetusu na trenutak i pomislili na ženu koja ga nosi, mrzeći ga, mrzeći posljedice koje ono ostavlja na njezinom tijelu i na njezin um, pitam se bi li promijenili svoje mišljenje.

Znam da se ne osjeća svaka žena koje se odluči za pobačaj isto kao što sam se ja osjećala. Poznajem neke koje su bila rastrgane nad tom odlukom i koje su ostale slomljenog srca radi toga. Ja nisam jedna od tih žena i zbog toga vjerujem da je moja priča važna.  Ja sam više od zagovarateljice pobačaja, ja vjerujem da bi pobačaj na zahtjev (bez osuđivanja, bez ispitivanja) trebao biti dostupan svim ženama u Ujedinjenom kraljevstvu (Sjeverna Irska, gledam u vas).  Vjerujem da bi čitav postupak trebali provoditi liječnici specijalisti, a ne da se provodi postupak s liječnicima opće prakse. Ali najviše vjerujem da je žena koja nosi fetus prioritet, za nju se borim i nastavit ću ju zastupati protiv zadrtosti, seksista, neinformiranih i izravno opasnih političara sve dok ovo ne postane pravilo.


Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić 

Kretanje žena praćeno SMS-om

Saudijska Arabija suočava se s optužbama zbog ponašanja nalik Big Brotheru nakon što je objavljeno uvođenje novog elektronskog sustava kojim muški “skrbnici” dobivaju tekstualne poruke svaki put kada žena pod njihovim skrbništvom napusti zemlju.

Kraljevina je već ženama zabranila vožnju i zapošljavanje na mnogim radnim mjestima. Ne odobrava žensko bavljenje sportom, a od prošlog tjedna implementiran je novi elektronski sustav koji prati kretanja preko granice.

Sustav se koristi i kada žena putuje sa svojim mužem ili skrbnikom, na principu trenutnog slanja tekstualne poruke. Saudijke moraju zatražiti formalno odobrenje od svojih skrbnika kako bi mogle putovati u inozemstvo, te moraju predati zloglasni “žuti bon”, kojeg je potpisao muškarac, u zračnoj luci ili graničnom prijelazu.

Uvođenje ove mjere smjesta je izazvalo proteste. Safa Alahmad, novinarka i autorica dokumentaraca, izjavila je kako “Novi obavezni SMS servis, uz komplimente Ministarstva unutarnjih poslova Saudijske Arabije, nije samo opaki podsjetnika da me Big Brother gleda, nego da će me cinkati “skrbniku” kada napuštam zemlju. Očito, kao Saudijka, ne zaslužujem ni neka osnovna prava kao što je pravo na privatnost. Srž problema ostaje isti. Saudijke su podređene vladi Saudijske Arabije, SMS poruka to ne mijenja nego samo dodaje sol na ranu”.

“Vlasti koriste tehnologiju kako bi nadzirale žene”, napisala je kolumnistica Badriya al-Bashr, kritizirajući “stanje ropstva u kojem se nalaze saudijske žene”.

{slika}

Neki korisnici društvene mreže Twitter usporedili su vladu u Rijadu s vlašću Talibana. Drugi sarkastično predlažu da bi se ženama trebali ugraditi mikročipovi kako bi ih se bolje nadgledalo.

Manal al-Sahrif, dobro poznata aktivistkinja za prava žena, digla je uzbunu nakon što ju je na novi SMS sustav upozorio jedan par. Muž i žena su skupa putovali kada je on, bez zahtjeva, primio SMS poruku da mu je žena napustila državu.

Sharif, tridesettrogodišnjakinja, prošle je godine privukla međunarodnu pažnju kada je provela kampanju građanskog neposluha za prava žena na vožnju u kojem je sudjelovalo oko 100 žena. Mnoge su uhićene i pritvorene, a jedna je sudionica osuđena na 10 udaraca bičem (kazna je  kasnije odgođena). U lipnju je Sharif poslala otvoreno pismo kralju Abdullahu pozivajući na prestanak zabrane vožnje za žene, inače jedini takav zakon na svijetu.

Blogerska zajednica u Saudijskoj Arabiji upozorila je kako se ovaj novi elektronski sustav ne odnosi samo na žene. SMS poruke se muškim “skrbnicima” šalju kad bilo koja osoba zavisna o njima (pod tim se smatraju sinovi, kćeri, ali i strani radnici) napuste zemlju.

Ministarstvo unutarnjih poslova ovaj je sustav uveo u travnju kao dio programa elektronske modernizacije vlade. Cilj je zamijeniti “žuti bon” s elektronskim dopuštenjem odlaska. Originalno su poruke o prelasku granice bile slane samo “skrbnicima” koji su tu uslugu zatražili, ali se sada očito šalje automatski.

Prema Human Rights Watch-u, skrbnikom može biti muž, otac, brat ili čak maloljetni sin. Oni uživaju veliku vlast nad svim ženskim srodnicama. Mogu odobriti ili odbiti svaki zahtjev za putovanje, rad, brak ili čak zdravstvenu skrb.

Osim područja zdravstva i školstva, ženama je većinom zabranjen rad. Ministarstvo rada  u travnju je izdalo nove zakone kojima je ženama broj dostupnih radnih mjesta samo u teoriji povećan, ali pod pritiskom religioznih konzervativaca ponovno su aktivirani strogi segregacijski zakoni koji se odnose na radna mjesta. 

Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar

Četiri superVOXfeminae dana

U subotu je projekcijama triju pobjedničkih filmova završen šesti po redu Vox feminae festival. Za one koji su propustili festival, slijedi pregled najzanimljivijih filmova i događaja koji će vas potaknuti da iduće godine ne izostanete, a ponuditi i feminističko štivo da se do tada obrazujete.

Kako tema festivala jest umjetničko i teorijsko promišljanje rodno-spolne politike, u sklopu tog djelovanja održavale su se od 21. do 24. studenog poslijepodnevne projekcije filmova feminističke i transrodne tematike, lokalnih i stranih autora. Prema glasovima publike, najboljima su proglašeni sljedeći filmovi:

Radislav Jovanov Gonzo, Na kvadrat

Radi se o kratkom igranom filmu koji je čini dio omnibusa Zagrebačke priče vol. 2. U ovom filmu autor tematizira ljubavni odnos Mije i Sare, para koji se prilikom priprema za selidbu suočava s novim problemom.

Kristy Guevara Flanagan Wonder Women! Neispričana priča američkih superjunakinja (Wonder Women! The Untold Story of American Superheroines)

Popularna kultura često je mjesto u kojem se najviše aktiviraju tradicionalni stereotipi o ‘prirodnim’ spolnim karakteristikama žena i njezinoj društvenoj ulozi. Da to nije uvijek tako pokazuje autorica, skrećući pozornost na pozitivne popularno kulturne reprezentacije ženskosti, polazeći prvotno od jednog tipično ‘muškog’ popularnog žanra – stripa.

{slika}

Priča o stripovskoj superjunakinji Wonder Woman, koja se rađa 1940-ih u SAD, posložila je kao odskočna daska za istraživanje o kolanju figura snažnih žena u medijskim prostorima. 

Michiel van Erp Sada sam žena (I Am a Woman Now) (2011)

Radi se o još jednom dokumentarcu, koji pak tematizira prve, ujedno ilegalne operacije promjene spola izvedene tijekom 1950-ih u Casablanci. Kroz razgovore s ovim pionirkama/pionirima redatelj nam predstavlja ne samo njihova iskustva o promjeni iz muškog u ženski spol u vremena kada je još društvena potpora za takvo što bila nezamisliva, nego se dotiče i teme suočavanja sa starenjem, te nestabilnosti samog spola za neke transrodne osobe.

Osim dijela programa u kojima se predstavljaju filmska umjetnost feminističke tematike, u subotu je održan buvljak na kojem je sve vrvjelo od kreativnosti – mogli ste napraviti vlastiti parfem, kupiti ručno izrađen nakit i torbice, uživati u vegetarijanskom varivu i čiliju bez mesa,  te upoznati proizvođače kozmetike od prirodnih sastojaka i saznati gdje njihovi proizvodi mogu kupiti.

Osim umjetničko-kreativnog dijela programa, u svrhu pokretanja aktivističkog djelovanja u četvrtak je održan okrugli stol na kojem su se imali priliku predstaviti regionalni i europski portali i festivali srodne tematike. Osim ovoga sastanka, koji je bio jedini otvoren za javnost, održalo se i nekoliko radnih sastanaka istih skupina, koje su prema Voxfeminae.net imale sljedeći cilj:  osnivanje regionalne i europske mreže nezavisnih ženskih inicijativa i kolektiva koji se bave urbanom i proaktivnom kulturom. Mreža će se prvenstveno fokusirati na rad internetskih portala i festivala koji se bave djelovanjem i stvaralaštvom žena te rodnom tematikom.

{slika}

Iznimna je važnost toga što je u festival uključeno i promišljanje o praktičnom djelovanju i organizaciji feminističkih skupina u našoj regiji jer će se osnaživanjem međusobnih veza osigurati preživljavanje ovog aktivističkog rada i jačanje prisutnosti tema u društvu. Isto tako je iznimno pohvalno održavanje projekcije prvog hrvatskog feminističkog filma Žemsko (1968.) Dunje Ivanišević. Kao što je istaknuto prilikom predstavljanja filma, radi se o dijelu koje je snimljeno u produkciji kinokluba Split, koji je ujedno ‘odgađao’ njegovo prikazivanje (Dunji je govoreno kako se film ‘izgubio’, kako je ‘zaboravljen’ i slično) gotovo dva desetljeća. Osim što su govornice ponudile povijesni kontekst u kojem je film nastao, te kako se izgubio, važno je da se raspravljalo o razlozima njegove umjetničke vrijednosti.

Upravo se u ovakvoj sprezi umjetnosti, teorije i politike nalazi glavni značaj Vox-a. Unatoč iznimno ograničenom financiranju pokušava se održavat trostruki rad – dati prostor feminističkoj umjetnosti, pokrenuti aktivistički rad, te ujedno i promisliti teorijski.