Silovanje kao povod za humoresku

Hrvatsku je javnost nedavno potresao šokantan slučaj silovanja dvadesetogodišnje studentice u Podstrani o čemu su pisali gotovi svi veliki i mali portali na hrvatskoj medijskoj sceni. Osim detaljnjih informacija o ozljedama nesretne djevojke (doznali smo da je da je u splitsku Hitnu pomoć, osim u “beživotnom stanju”, dovedena “razderane vagine i crijeva”) počele su kružiti informacije o osumnjičenima i njihovim motivima. Tako primjerice Index.hr navodi kako je jedan od privedenih izjavio da je djevojku “pokušao zadovoljiti prstima” dok ‘obrana’ preostale četvorice osumnjičenika nije poznata. Idući dan iznesene su nove informacije prema kojima je djevojka došla svijesti dok je od privedenih zadržan samo izvjesni R.Š. (koji i dalje tvrdi da “nije koristio ništa osim prstiju”).

 

Osim brutalne prirode samog slučaja te neukusnog diskursa kojim su se neki mediji poslužili, ono što je u ovoj priči također šokantno jest reakcija malih, običnih ljudi koji su gotovo sve portale (od prethodno spomenutog Index-a, 24 sata, Slobodne Dalmacije, T-portala i Danas.hr) preplavili svojim bešćutnim komentarima. Umjesto da se zapitamo kako je moguće da se ovakav slučaj dogodi među mladim akademski obrazovanim ljudima, u prvi plan izbijaju pitanja: što ima jedna djevojka raditi sama u društvu petorice muškaraca, što ako je djevojka sama isprovocirala silovanje i da stvar bude još gora, nemalen broj reakcija na slučaj bio je “humoristične prirode” (ako se nabacivanje maloumnih mačističkih dosjetki kao “razvalili je braco” uopće i može svrstati u kategoriju humora). Također su spominjani scenariji iz porno-filmova o kojima, iz poštovanja prema žrtvi i težini cijele situacije, nije umjesno pisati u ovom kontekstu.

 {slika}

Zaključak koji se sam nameće iz ove priče jest da se, uz preispitivanje specifične moralne logike prema kojoj se u (potencijalnim i dokazanim) slučajevima silovanja uvijek prebacuje dio krivnje na žrtvu – što je apsolutno nedopustivo – valja zapitati koliko je sloboda izražavanja na internetu, uz ovoliko slaba ograničenja, štetna. Jer forumi i portali uistinu bi trebali  služiti kao prostor za širenje javne rasprave o različitim temama ali ne i kao katalizator inidividualne i/ili kolektivne bezosjećajnosti i neukusnog humora.

Slučaj silovanja iz Podstrane – humoreske i pornografija na portalima

Hrvatsku je javnost nedavno potresao šokantan slučaj silovanja dvadesetogodišnje studentice u Podstrani o čemu su pisali gotovi svi veliki i mali portali na hrvatskoj medijskoj sceni.

Osim detaljnih informacija o ozljedama nesretne djevojke (doznali smo da je da je u splitsku Hitnu pomoć, osim u “beživotnom stanju”, dovedena “razderane vagine i crijeva”) počele su kružiti informacije o osumnjičenima i njihovim motivima. Tako se primjerice na jednom portalu navodi kako je jedan od privedenih izjavio da je djevojku “pokušao zadovoljiti prstima” dok ‘obrana’ preostale četvorice osumnjičenika nije poznata. Idući dan iznesene su nove informacije prema kojima je djevojka došla svijesti dok je od privedenih zadržan samo izvjesni R.Š. (koji i dalje tvrdi da “nije koristio ništa osim prstiju”).

Osim brutalne prirode samog slučaja te neukusnog diskursa kojim su se neki mediji poslužili, ono što je u ovoj priči također šokantno jest reakcija malih, običnih ljudi koji su gotovo sve portale (od prethodno spomenutog Index-a, 24 sata, Slobodne Dalmacije, T-portala i Danas.hr) preplavili svojim bešćutnim komentarima. Umjesto da se zapitamo kako je moguće da se ovakav slučaj dogodi među mladim akademski obrazovanim ljudima, u prvi plan izbijaju pitanja: što ima jedna djevojka raditi sama u društvu petorice muškaraca, što ako je djevojka sama isprovocirala silovanje i da stvar bude još gora, nemalen broj reakcija na slučaj bio je “humoristične prirode” (ako se nabacivanje maloumnih mačističkih dosjetki kao “razvalili je braco” uopće i može svrstati u kategoriju humora). Također su spominjani scenariji iz porno-filmova o kojima, iz poštovanja prema žrtvi i težini cijele situacije, nije umjesno pisati u ovom kontekstu.

{slika}

Zaključak koji se sam nameće iz ove priče jest da se, uz preispitivanje specifične moralne logike prema kojoj se u (potencijalnim i dokazanim) slučajevima silovanja uvijek prebacuje dio krivnje na žrtvu – što je apsolutno nedopustivo – valja zapitati koliko je sloboda izražavanja na internetu, uz ovoliko slaba ograničenja, štetna. Jer forumi i portali uistinu bi trebali  služiti kao prostor za širenje javne rasprave o različitim temama, ali ne i kao katalizator individualne i/ili kolektivne bezosjećajnosti i neukusnog humora.

‘Žene, kandidirajte se!’

Ženska inicijativa Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata u utorak, 20. studenoga, 2012. godine pokreće kampanju “Žene, kandidirajte se!”, kojoj je cilj potaknuti što veći broj žena na angažman u politici.

Kampanja će se provoditi diljem Hrvatske sve do samih lokalnih izbora, a započet će u Šibensko – kninskoj županiji, predstavljanjem HNS-ove kandidatkinje za gradonačelnicu Drniša te u Kninu predstavljanjem HNS-ovih kandidatkinja za gradske vijećnice na predstojećim lokalnim izborima u svibnju 2013. godine.

Sudjelovanje žena i njihova puna participacija u svim društvenim područjima, uključujući i participaciju u procesima političkog odlučivanja i pristupu moći, temelj su razvoja društva i jedan od glavnih ciljeva Ženske inicijative HNS-a.

{slika}

“Ovom kampanjom Ženska inicijativa HNS-a želi motivirati žene na izraženije sudjelovanje u politici putem redovnog izlaska na izbore na svim razinama te na kandidaturu za izvršna i predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave”, poručila je predsjednica Ženske inicijative i saborska zastupnica HNS-a Sonja König.

“Kampanjom “Žene, kandidirajte se!” HNS želi ukazati na potrebu većeg angažmana žena u politici, jer je na posljednjim lokalnim izborima izabrana samo jedna županica, šest gradonačelnica i 21 načelnica, a bez ravnopravnog sudjelovanja žena i muškaraca u procesu obnašanja vlasti ne može se očekivati niti ravnopravnost u drugim područjima života te samim time niti ostvarivanje stvarne ravnopravnosti spolova”, istaknula je König.

Održan treći L-fest

U organizaciji lezbijske grupe Kontra u Zagrebu je od 15. do 18. studenog održan treći po redu L-fest čiji je cilj bio “predstaviti rad naših dragih sestara te pružiti prostor gdje se fino možemo lezbijski okupiti”.  

Treći L-fest otvoren je 15.11. u Močvari u queer raspoloženju, cabaretom “Somrak bleščavih sprevržencev/Sumrak svjetlucajućih pervertita” u produkciji ljubljanskog ŠKUC-a  – Cluba Tiffany. Posljednji dan svijeta tako smo proslavili apokaliptičnim performansom intergalaktičkih bića iz raznih perverznih i bizarnih dimenzija.

U sklopu festivala, osim raznih neformalnih druženja, u Mami i Booksi su održane diskusije o lezbijskom filmskom i književnom stvaralaštvu. Autorice su prezentirale svoje radove i govorile o specifičnim iskustvima i problemima s kojima se suočavaju u svom umjetničkom radu, kao što je iznošenje lezbijskog identiteta u javni prostor i pitanje mogućnosti ulaska lezbijskih umjetnica u “mainstream”.

{slika}

Mima Simić vodila je razgovor o filmu s redateljicom Danom Budisavljević (“Nije ti život pjesma Havaja”), Gabrijelom Ivanov (Vox Feminae), Noom Pintarić (Vox Feminae) i fotografkinjom i snimateljicom Anom Opalić. Unatoč tomu što je za filmove LGBT tematike i dalje financijski najdostupnija forma dokumentarnog filma, istakle  su se i neke prednosti te forme. Ana Opalić stavila je naglasak na važnost samopromatranja i suočavanja sa sobom jer kroz film otkrivamo koliko nesigurno igramo vlastite uloge, a Gabrijela Ivanov dokumentarni film vidi kao korisni medij za borbu protiv kulture nekomuniciranja. Forma dokumentarnog film pritom određuje i sadržaj koji je u pravilu intimne naravi.

Na književnom druženju u Booksi svoju prozu i poeziju čitale su književnice iz regije: Mima Simić, Sanja Sagasta, Nora Verde, Jelena Kerkez i Dragoslava Barzut. U razgovoru koji je moderirala Aida Bagić ove su autorice dale svoje mišljenje o potrebi postojanja razlikovne kategorije lezbijske književnosti. Prema riječima Nore Verde, ta se kategorija pojavljuje kao prokletstvo i kao nužnosti. S jedne strane, naglašavanje lezbijskog identiteta ima političku važnost i bitno je radi stvaranja zajednice, a s druge strane, postoji opasnost od toga da će ova književnost ostati zaboravljena u ladicama književne povijesti. 

{slika}

Za vrijeme trajanja festivala posjetitelji su mogli pogledati izložbu fotografija “Prinova u obitelji –lezbijke i kućni ljubimci” i glasati za pobjedničku fotografiju. Zadnju večer festivala plesali smo uz hitove U pol’ 9 kod Sabe (HRV), Drvene Marije (HRV), Ksenije Jus (SLO) i dj Babe.

Marš solidarnosti grobljima tvornica opljačkanih u privatizaciji

Zagrepčanka, Naprijed, TLOS, Croatia bus – imena su samo nekih od tvrtki koje su na zagrebačkoj Peščenici zapošljavale više od šezdeset tisuća ljudi, a danas su ili sasvim uništene ili u stečaju. Mladi antifašisti Zagreba i Kontraakcija poveli su sudionike petog Marša solidarnosti u obilazak ovog groblja tvornica opljačkanih u privatizaciji.

Mladi antifašisti Zagreba i Kontraakcija poveli su u subotu dvjestotinjak sudionika petog Marša solidarnosti u obilazak Peščenice, nekad industrijskog srca grada, a danas groblja u privatizaciji uništenih tvornica. 

Tako je prva na redu bila Tvornica laboratorijske opreme i stakla koja je 1991. godine zapošljavala 268 radnika, a danas ih zapošljava svega 28. Tvornica, koja se još od 1948. godine bavila izradom laboratorijskih aparata, toplomjera, epruveta i sličnih potrepština farmaceutske industrije i laboratorija, locirana je na atraktivnoj lokaciji u Radničkoj 21, pa je vjerojatno uništena radi preprodaje vrijednog zemljišta, čulo se naMaršu koji se održao s pozivom “Zauzmi, obrani, proizvodi”. U trenutku propasti poduzeće TLOS je izvozilo cjelokupni asortiman i, iako su narudžbe unaprijed plaćene, radnici više od pola godine nisu dobivali plaće te su pokrenuli stečaj 2011. godine.

Nešto dalje Radničkom cestom, na mjestu gdje se danas uzdiže staklena poslovna zgrada, nalazila se pak tvrtka Naprijed koja se bavila tekstilnom proizvodnjom. 1992. nje se dočepao Ante Gucić, pa je od tisuću radnika spala na današnjih nula. Proizvodnja je naime ugašena još 2002. godine. Tomislav Kiš iz Novog sindikataispričao je kako su se u ovoj privatizacijskoj priči radnici, nakon zauzimanja pogona, ipak uspjeli izboriti za otpremnine iako su neki zakinuti za godine staža. 

Na mjestu gdje je danas pogon Pan-Peka nekad se nalazila tvrtka Zagrebački transporti, jedna od tvrtki koje su nastale cijepanjem Croatia busa na osamnaest manjih početkom devedesetih. 

“Ovdje se dogodio isti scenarij kao i u ostalim tvrtkama koje smo posjetili. Od tvrtke koja je zapošljavala više od 400 ljudi ostalo ih je tek nekolicina. Poduzeće se nalazi u stečaju još od 2009. godine”, ispričao je Marinko Vidaković, sindikalni povjerenik Croatia busa koji je u toj tvrtki radio 29 godina, a danas je nezaposlen. Bivši direktor Leon Sulić zbog pljačke tvrtke osuđen je na zatvorsku kaznu. 

Sljedeća u nizu tvornica, koje su prije početka privatizacije na Peščenici osiguravale radna mjesta za šezdeset tisuća ljudi, bila jeZagrepčanka.  Nekadašnja velika tvrtka za prodaju prehrambenih proizvoda zapošljavala je 1200 ljudi, a danas je svedena na kompleks ruševnih zgrada koje Zagrebački holdingpokušava prodati investitorima za izgradnju poslovnih i stambenih zgrada, između ostalog nebodera od 36 katova, hotela i trgovačkog centra. Tijekom trogodišnjeg postupka privatizacije početkom devedesetih godina iz poduzeća je izvučeno 27 milijuna kuna, utvrdio je i Državni ured za reviziju. Propadanje Zagrepčanke završilo je stečajem 2000. godine koji još traje. Zemljište od sto tisuća kvadrata izravnom nagodbom kupio je Grad Zagreb da bi ga potom prodali Holdingu za dvostruko veću svotu.

Tijekom svih tih godina spomenici industrijske arhitekture zapušteni su, ali u jednom od manjih objekata od 2010. djeluje i održava ga kolektiv reciKlaonica. “Kroz dvije godine ovdje je živjelo, kraće ili duže vremena, mnoštvo ljudi. Početkom mjeseca smo i službeno otvorili besplatnu trgovinu gdje se 24 sata dnevno može doći i ostaviti ili uzeti stvari koje žele ili im trebaju. Ovdje djeluje i Infoshop, besplatna knjižnica i čitaonica kao i glazbeni studio”, opisala je jedna od članica kolektiva koji je Grad Zagreb početkom prošloga mjeseca pokušao izbaciti pod izlikom bjesnoće životinja.

Iako danas posve opustošena i meta investitorsko-zemljišnih apetita, Zagrepčanka je bila važno poprište radničkih borbi u Hrvatskoj, ispričao je tadašnji županijski povjerenik Saveza samostalnih sindikata i današnji predsjednik Novog sindikata Mario Iveković.

“Tijekom tri godine ovdje je bio centar radničkog organiziranja. Fond za privatizaciju pokušao je radnicima obećati da će dobivati plaću, a da ne moraju dolaziti na posao. Međutim, mi smo se odlučili nalaziti svaki utorak i svaki tjedan prosvjedovati pred drugom institucijom. Kako Vlada nije imala nikakvu volju da se tu proizvodnja nastavi, jednoga utorka smo krenuli na Markov trg. Kolona radnika je probila policijsku blokadu i, iako je bilo je i ozlijeđenih, primilo nas je šest ministara i tada je donesena odluka o sanaciji. Osnovana je nova tvrtka koja je počela funkcionirati. Broj radnika do 1999. godine smanjen je na 450 i tada je Vlada opet pokušala istjerati radnike s ove lokacije. Htjeli su tvornicu preseliti u Samobor. Znali smo da se radi o prijevari međutim, nakon tri godine ljudi su bili iscrpljeni, a ja sam dobio otkaz u Savezu samostalnih sindikataZagrepčanka je odmah nakon preseljenja poslana u stečaj”, prisjetio se tadašnjih događanja Iveković koji je naglasio važnost solidarnosti među radnicima. Tako su radnici Zagrepčanke otišli pružiti podršku radnicima gore spomenute tvrtke Zagrebački transporti u štrajku.  

Posljednja danas spomenuta tvornica osnovana je davne 1894. godine. Do nedavno je Tvornica željezničkih vagona Gredelj zapošljavala 1465 radnika. Do danas je taj broj sveden na 900, a daljnja otpuštanja su u planu. Gredelj se naime od prošloga mjeseca nalazi u stečaju navodno zbog duga od pola milijarde kuna, iako su nekretnine tvrtke procijenjene na trostruko veću vrijednost. Stečaj se poklapa sa širim planovima o radikalnom smanjenju broja radnika i prodaji dijelova nekad cjelovitog željeničkog sustava. I ovaj slučaj pokazuje kako privatizacija nije završen proces, te se i dalje nastavlja usmjeravajući se, osim željeznica, na energetski sektor i zemljište.

Marš solidarnosti koji nas je proveo kroz ove horor priče hrvatske privatizacije završio je u Kulturnom centru Peščenica s grahom i tribinom pod nazivom “Deindustrijalizacija i radnički otpor”. 

Prestanite Sandy nazivati kujom!

Oživljavanje uragana pomaže nam upravljati vlastitim strahom, no mora li to uključivati maštanje o nasilnoj odmazdi protiv žena?

Sandy je bila prava kuja.

Bila je kurva koja je zaj….. gradove diljem istočne obale. Dobra je u puhanju, ali drago nam je što je otišla. Ona odvaja muškarce od dječaka. Najvažnija je žena u tzv. “swing” državama.

Uragan Sandy bio je užasan. Ostavio je desetke mrtvih i još više beskućnika. No, on je bio nešto – uragan. Ne neugodna žena, ne onaOživljavanje oluje može biti zabavan govornički trik i ne bih rado bila razdražljiva feministkinja koja svima drži lekcije o izborima riječi. Ali razgovaranje o olujama kao da su one ljutite ili promiskuitetne žene nije benigno. To je simptom mizogine kulture.

Hrpe neukusnih i seksističkih komentara o Sandy pojavljivale su se u drugim člancima  pa se neću stalno vraćati na točku da se rasprave o uraganu, posebno one na društvenim medijima, jako oslanjaju na nazivanje oluje kujom ili kurvom. Iskočile su neizbježne Facebook grupe  naziva “Uragan Sandy je kuja”.  #SandyBitch bio je popularan hashtag o oluji. Pojavljivala se gomila loših šala o Sandy koja puše po cijeloj Istočnoj obali. I ogroman broj tweetova i postova na Facebooku bio je neobično nasilan – Sandy je drolja i korisnici društvenih mreža “istjerat će vraga iz te kuje”, “izlemati tu kuju”, “probosti kuju” i “nadam se da ćeš j….. umrijeti prljava kujo j….. te dvaput.”

Na stranu ono za što pretpostavljam da je trenutak kolektivne užasnutosti nakon shvaćanja da su te postove natipkali odrasli ljudi koji će za samo nekoliko dana birati idućeg predsjednika SAD-a, što to govori o našoj kulturi kad mi zamišljamo prirodnu katastrofu kao ženu i potom maštamo o tome kako je udaramo?

Neki od najčešćih zločina u SAD-u ujedno su najviše omalovažavajući i najintimniji. Žene i djevojke često pretuku ili siluju ljudi koji ih poznaju ili tvrde da ih vole. Mnogo je vjerojatnije da će nas silovati poznanik nego stranac koji iskoči iz grmlja, kao i da će nas netko fizički napasti u našim domovima ili domovima naših poznanika nego na javnom mjestu. Ubojstvo je vodeći uzrok smrti među trudnicama – gotovo uvijek partnerovih ruku djelo.

Kao društvo svi mi tvrdimo da se slažemo da su muškarci koji udaraju žene šljam. Tvrdimo da smo suglasni da su muškarci koji siluju žene zli. A zatim smo gotovo ushićeni kad možemo zbijati šale na račun silovanja ili udaranja arogantnih, kučkastih ili droljastih žena – stvarnih ili zamišljenih.

Primijetite i da mi ne mrzimo uragane zbog toga što su oni destruktivne sile prirode; mrzimo Sandy jer je ona drolja i kurva i kuja. A drolje i kurve i kuje zaslužuju fizičku kaznu.

Nisu samo nepogode te za koje zaključimo da su fufe koje zaslužuju dobre batine. Tu su i prave žene od krvi i mesa. Kad žene dignu glas, bilo da su dovoljno odvažne da pišu o vlastitim mišljenjima na Internetu ili sudjeluju u političkom procesu, neizbježno je vraćanje na seksualiziranost i nasilje – dama nije samo idiot kao njeni muški kolege, ona je glupa kurva koja zaslužuje da je se siluje.

Seksualizacija žena u javnosti nije ništa novo. Tradicionalno žene su zauzimale privatnu sferu doma i obitelji dok su muškarci obavljali javne poslove, kandidirajući se i monopolizirajući politički proces. Prva “javna žena” bila je prostitutka i pretpostavljena seksualna dostupnost žena u javnosti – i služenje seksualnim uznemiravanjem i klevetanjem kako bi ih se u javnosti osramotilo – ostaju s nama i danas.

{slika}

To je smiješni trag nasreću davno minule ere, ali nekako i u 2012., u kojoj su žene dio javnog života kao i muškarci, dijelovi naše psihe ostaju u viktorijanskom dobu. Samo upitajte bilo koju mladu ženu koja je nedavno sama hodala ulicom – seksualno zlostavljanje žena samo zato što se kreću gradom događa se kao po propisu posvuda, od Kaira preko Londona do New Yorka.

Ili pitajte Sandru Fluke, koja je imala dovoljno odvažnosti obaviti svoju civilnu dužnost svjedočenjem pred Kongresom. Njen zločin? To što je žena koja govori o ženskoj zdravstvenoj njezi. Rush Limbaugh nazvao ju je droljom i blatilo je se posvuda, od radiostanica naklonjenih desnici do navodno uravnoteženijih stranica National Reviewa.

Ili pitajte Katherine Fenton. Ona je neodlučna glasačica koja je kandidatima postavila pitanje o jednakim plaćama tijekom debate u Gradskoj vijećnici – ponovo žena koja ispituje o “ženskim stvarima”. Konzervativni novinari temeljito su pretražili njen Twitter profil i na temelju spoznaje da je dvadeset i nešto godišnja žena koja ponekad konzumira alkohol u kafićima u društvu prijatelja implicirali su da je ona jedna glupa, nalivena drolja.

Ili pitajte to Hillary Clinton. Da, ona je uobičajeni primjer, ali klasik je s razlogom. Mržnja prema oboje Clintona rasprostranjena je diljem desnice (i određenih segmenata ljevice), no dok je predsjednik Bill Clinton predmet poruge zbog arogancije ili ljigavosti, Hillary je brutalna kučka. Organizacije koje djeluju protiv Hillary imenuju se u stilu Citizens United Not Timid (otprilike Ujedinjeni građani bez straha). Shvatili ste akronim. Za prvu damu Michelle Obama situacija nije nimalo bolja – nju uza sve to obasipaju i rasističkim uvredama.

Ili pitajte mene ili Kathy Sierra ili Jessicu Valenti ili bilo koju drugu ženu koja objavljuje svoje tekstove na Internetu. Mi nismo samo debili, kreteni, idioti – te su uvrede češće upućene muškim autorima. Mi smo “glupe p….”, “glupe kurve” i “kuje koje zaslužuju biti silovane”. Ne mogu se sjetiti ni jedne istaknute autorice koju nisu častili prijetnjom silovanjem ili čak desecima njih. Neke od nas primile su toliko ozbiljne prijetnje da smo se obratile policiji ili FBI-ju.

Mene se nazivalo svakim pogrdnim imenom koje postoji u jeziku, a i još nekim novima. Pojedinci su pisali da bih trebala biti silovana ili ubijena ohrabrujući svoje kompiće s interneta da saznaju moju kućnu adresu. Muškarci koji mrze moje političke stavove slali su e-mailove svakom pojedinom odvjetniku iz odvjetničke tvrtke u kojoj sam nekad radila žaleći se na mene, čak su se, dok sam studirala pravo, pojavljivali pred uredima mojih profesora.

I dok se čini da je ženama naklonjenima ljevici sve gore,  ni desničarske žene nisu imune. Samo pitajte S.E. Cupp, čije je slike fotošopirao Hustler kako bi je prikazao kako pruža oralni seks. (Da parafraziram kolegicu feministkinju i primateljicu svih vrsta posebnih uvreda i prijetnji, Amandu Marcotte, da odam tajnu frajerima diljem svijeta: ako nastavite projicirati oralni seks kao nešto užasno i ponižavajuće za žene, prestat ćete ga dobivati pa biste možda trebali prekinuti s time.)

To ne znači da muškarci nisu također uznemiravani; jesu. No njih se tipično napada da su kreteni, zbog njihove inteligencije (ili njena nedostatka) ili zbog njihovih stajališta. Kad se nekome ne sviđa neka žena? Ona je kuja ili drolja i kazna za to je tjelesno i seksualno nasilje.

Ovo ima realne posljedice za mlade žene. Tko želi progovarati o politici, a kamoli politički se kandidirati ako zna da će biti žrtvom intenzivno seksualiziranih i nasilnih ispada. Tko želi nositi se sa stresom od konstantnih uvreda i prijetnji o seksualnom nasilju? Tko želi potencijalno uključivati vlastite obitelji i voljene osobe u tu grozotu. 

Rezultat toga jest da manje žena piše, politički se kandidira i javno progovara o važnim temama. Rezultat je manje ženskih glasova i manje žena na moćnim pozicijama. A zbog toga smo i sve siromašnije.

Uragan Sandy nije osoba, to je oluja. I šale su šale, no ono što smatramo smiješnim može otkriti mnogo toga – pogotovo kad pogledamo kojim šalama najlakše pribjegavamo. Način na koji oživljavamo Sandy i na koji raspravljamo o uraganu kad se složimo da je to “ona” otkriva neke uznemirujuće istine o tome kako gledamo na žene.

{slika}

“Sandy je kuja koja puše po cijeloj Istočnoj obali” moglo bi proći kao pristojna šala u šačici ekipa frajera niskog IQ-a i definitivno bi nam morao smetati njihov nedostatak kreativnosti i stupanj neduhovitosti. No trebali bismo također razmotriti koliko brzo nas pretvaranje stvari u ženu natjera da je zovemo kujom ili droljom i koliko zbog toga kolektivno maštamo o nasilju.

Prevela i prilagodila: Ana Stipković