sdadmin, Author at Libela - Page 1289 of 1806

Hrvatska slabo provodi svoje zakone

Posted on November 16, 2012 by sdadmin

Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda (UN) za nasilje nad ženama upozorila je u Zagrebu da 20 godina nakon rata u Hrvatskoj nisu kažnjeni počinioci ratnog zločina silovanja i pozvala hrvatske vlasti da status silovanih žena izjednači sa statusom ratnih veterana.

“Više od 20 godina nakon rata… počinioci nisu sankcionirani za te zločine, a nekažnjavanje tih počinioca brojne žrtve doživljavaju kao daljnju uvredu”, kazala je Rashida Manjoo i pozvala Hrvatsku da “prepozna kršenja prava tih žena i da im osigura isti status kao veteranima”.

Specijalna izvjestiteljica UN-a je istakla da je Hrvatska u posljednjih 12 godina usvojila niz zakona i odredbi vezanih uz borbu protiv nasilja nad ženama, ali da ih slabo provodi, te je podsjetila da “država ima obavezu revno provoditi zaštitu žrtava i sprečavati nasilje”.

Neodgovarajuća zaštita

Manjoo se u izvještaju obrušila na Centre za socijalnu skrb koji, prema njenim riječima, “neodgovorno i neprimjereno odgovaraju na potrebe žena žrtava porodičnog nasilja za zaštitom”.

“Svjesna sam da je fokus državnih institucija prvenstveno usmjeren na očuvanje jedinstva porodice i pomirenje kroz obavezan proces posredovanja”, rekla je Manjoo, dodavši da ih žene, žrtve nasilja, stoga često doživljavaju kao “tek vratare koji imaju nadležnost za pristup skloništima”.

“To onda dovodi do nevoljkosti žena da se obraćaju ovoj državnoj instituciji koja ima obavezu pružati im pomoć i postupati u njihovom najboljem interesu kada se radi o mjerama zaštite”, dodala je UN-ova izvjestiteljica.

Zabrinjavajućim smatra činjenicu da su državne institucije daleko više usmjerene na socijalni pristup problemima porodičnog nasilja nad ženama, umjesto na pristup utemeljen na ljudskim pravima.

Također, uočila je vrlo niske kazne za počinioce nasilja u porodici i odgode izvršenja kazne, posebno na prekršajnim sudovima, gdje se vodi većina postupaka nasilja u porodici i izrazila žaljenje što su propisi o pravnoj pomoći žrtvama nasilja “otežali” dobijanje takve usluge.

Podaci policije

Od žrtava je dobila i pritužbe na nedostatak osjetljivosti kod sudaca, pogotovo u slučajevima porodičnog nasilja i rastave brakova.

Podaci policije pokazuju na to da su žene u 35 posto slučajeva počinioci nasilja u porodici, rekla je ona.

“Ta statistika ukazuje na jednu od dvije stvari: da su žene nasilnije nego prije ili, kako ja mislim da jest, da su tumačenje i provedba zakona doveli do povećane statistike”, rekla je Manjoo, objasnivši da se žene-žrtve često privode i sudski gone zbog narušavanja javnog reda i mira, te im se čak izriče i kazna koja je srodna kazni zlostavljača.

Ukazala je i na različite vidove nasilja nad ženama s invaliditetom, uključujući spolno nasilje, prisilnu sterilizaciju ili pobačaj, te prisilno uzimanje lijekova.

Svoja će saznanja predstaviti u izvještaju pred Vijećem za ljudska prava UN-a u junu 2013. godine.

Dodijeljene nagrade “Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost”

Posted on November 16, 2012 by sdadmin

U POVODU Međunarodnog dana tolerancije danas je u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu treću godinu za redom održana svečanost dodjele nagrade “Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost”. Skupštinski Odbora za javna priznanja potvrdio je prijedlog radne skupine da se godišnja nagrada Luka Ritz – nasilje nije hrabrost dodijeli učenicama Pauli Kadić i Mariji Gašparović. Paula Kadić je učenice Osnovne škole Voltino, dok je Marija Gašparović učenica 1. gimnazije.

Paula Kadić, učenica Osnovne škole Voltino dio je skupine učenika “Spajalice” educiranih za medijatore koji potiču konstruktivnu uljudnu komunikaciju odnoseći se prema vršnjacima i odraslima s pažnjom, rado i često pomažući i provodeći humanitarne akcije, uz savjesno i odgovorno ispunjavanje školskih i drugih preuzetih obveza. Uz redovni školski program uči njemački jezik kao izborni i španjolski jezik, uključena je u dodatni rad iz biologije, članica je dramske grupe, trenira odbojku, vodi školske svečanosti, a preostalo slobodno vrijeme pomaže svojim kolegama koji imaju teškoća u učenju.

Marija Gašparović, učenica Prve gimnazije vodeći školski Volonterski klub značajno je pridonijela humanitarnom djelovanju Prve gimnazije i isticanju kvaliteta i vrijednosti koje Prva gimnazija tradicionalno njeguje – senzibilitet za čovjeka u potrebi, humanost, nenasilje i nesebičan volonterski angažman. Dobila je nagradu škole “Najvolonter” za 2011., a Volonterski klub nagradu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva “Škola – prijatelj zajednice”. Iznimnim zalaganjem potiče ostale učenike da se aktiviraju pa su u nepune dvije godine vrlo uspješno proveli preko trideset akcija (prikupljanje odjeće, obuće, knjiga i igračaka za bolesnu djecu Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra, odjeće za djecu i beskućnike prenoćišta Kosnica u suradnji s Crvenim križem, posjeti i Božićni koncert u domu za starije osobe u Sesvetama i Brezovici, posjet i rad u pučkoj kuhinji Samostana Majke Tereze, aktivno sudjelovanje u 18. tradicionalnoj humanitarnoj akciji Prve gimnazije “Kap dobrote”…).

Nagrade su uručili gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić i predsjednik Gradske
skupštine Davor Bernardić.

Nagrada “Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost” dodjeljuje se učenicima od 5. do 8. razreda osnovnih škola Grada Zagreba te učenicima od 1. do 4. razreda srednjih škola Grada Zagreba koji su svojim djelovanjem znatno pridonijeli afirmaciji ljudskih prava, izrazitoj toleranciji i promicanju mira, slobode i jednakosti među svojim vršnjacima.

Hrvatsko pravosuđe mora kazniti krivce za ratne zločine

Posted on November 16, 2012 by sdadmin

Priopćenje Documente – Centra za suočavanje s prošlošću prenosimo u cijelosti:

Temeljem donošenja oslobađajuće presude Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu protiv Gotovine i Markača, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću želi još jednom istaknuti da kada su u pitanju obitelji žrtava, ne smijemo dopustiti da zločini počinjeni tijekom i nakon VRA Oluja ostanu tragedija bez epiloga.

Za vrijeme VRA “Oluja” deseci civila su ubijeni, tisuće kuća i ostalih objekata je spaljeno, dok gotovo polovica izbjeglica čeka na povratak u područja iz kojih su otišli. Neovisno o presudi Žalbenog vijeća u predmetu protiv Gotovine i Markača, obitelji žrtava imaju moralno pravo očekivati da za njihove tragedije i tragedije mnogih drugih počinitelji odgovaraju, bez obzira na kojoj su strani ratovali i u čije ime su zločin počinjeni.

Prema podacima prikupljenim od raznih međunarodnih organizacija, nakon hrvatskih vojnih akcija u bivšim sektorima Zapad, Sjever i Jug u ljeto 1995., približno 200 000 hrvatskih Srba je pobjeglo, uglavnom u Bosnu i Hercegovinu i nekadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Još jednom podsjećamo odgovorne i hrvatsku javnost na neke poznate, a neprocesuirane zločine poput ubojstava civila u Golubiću, Gošiću, Varivodama i Mokrom Polju na kninskom području, napada na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora i pogibije velikog broja civila, ubojstvima u Komiću na koreničkom području… Za neke su zločine procesi pokrenuti, ali i vraćani na početak, dok se u Zagrebu sudi za zločine u Gruborima.

Naglašavamo i ovom prilikom da je došao trenutak da hrvatsko pravosuđe preuzme potpunu odgovornost za procesuiranje počinjenih ratnih zločina, a hrvatska Vlada osigura obeštećenje civilnim žrtvama rata.

Šutnja nije zlato!

Posted on November 16, 2012 by sdadmin

“Upomoć, zovite policiju, ubit će me!” rečenica je koja ovih dana odjekuje našim medijskim prostorom. Rečenica je to koja podsjeća na bolnu tišinu susjeda koji nisu reagirali na zapomaganje Ljerke S.M. koju je prije nekoliko dana brutalno ubio njezin bivši suprug, Petar M., u stanu u stambenoj zgradi u Osijeku.

Bilo je to poslijepodne kao i svako drugo, čini se. Sustanari stambene zgrade u Strossmayerovoj ulici u Osijeku bezbrižno su obavljali svoje svakodnevne aktivnosti: telefonirali su, vješali rublje na balkonu, spavali… Ipak, bilo je to kobno poslijepodne za ženu čije je bolne jecaje nadglasao ljudski individualizam i egocentrizam.

Ironija leži u tomu što je policiju zvala žena koja živi nekoliko zgrada dalje, a koja se slučajno zatekla na kobnom mjestu, u kobnom vremenu. Bio je to jedini poziv upućen policiji o slučaju Ljerke S.M. Prethodno spomenuta gospođa svjedokinja je glasne tišine ostalih susjeda očito imunih na nasilje. Jer, ne kažu uzalud da, tko hoće, nađe načina, a tko neće, nađe izliku. Izlika pasivnih susjeda bilo je napretek: neki su spavali čvrstim snom, neki imaju odličnu izolaciju u zgradi iz šezdesetih, neki su suviše navikli na galamu i svađe… Neki su od sustanara ipak zaigrali fair-play te priznali da su jednostavno bili uplašeni za vlastiti život. U vremenu u kojem živimo, teško je ljudima zamjerati strah i otuđenost. Naposljetku, živimo u strogo individualističkom i utilitarističkom društvu u kojemu nema mjesta brizi za druge. Činjenica je to koja istovremeno plaši i zapanjuje, ali je surova realnost. Još je Oscar Wilde rekao kako je “individualizam sila koja remeti i razgrađuje”, no ponavljam, kako zamjeriti ženi koja nije pozvala policiju u strahu da će policija pustiti nasilnika, a on zna da je ona pozvala policiju? Ako tomu pridodamo probleme koje si ljudi “natovare na vrat” prijavom policiji, od provjeravanja njih i njihovih obitelji, stotine pitanja, svjedočanstava, izjava pa i sjene sumnje koja pada na njih, zdravorazumski je jasno zašto gospođa nije pozvala policiju. Dakako, to nije opravdanje za njezino (ne)postupanje i (ne)postupanje ostalih sustanara, ali razotkriva dublji problem zvan – sustav. Postavlja se pitanje, zar uloga policije ne bi trebala biti, među ostalim, zaštita građana/ki? Prema istraživanjima GFK iz 2011., policiji vjeruje svaki treći građanin RH. To se povjerenje iz dana u dan smanjuje. Spomenuta faktografija ne čudi, činjenica je da sustav zakazuje, ne samo u smislu interveniranja policije, već i odnosa policije i građana/ki, strahu i nepovjerenju koje građani gaje prema toj instituciji te difuziji odgovornosti.

{slika}

Nalaže se pitanje zašto je to tako, zašto policija u stan Ljerke S.m. ulazi tek nakon pola sata? Prema izjavi Marka Ćaleta, glasnogovornika PU osječko-baranjske, policija zakonski ne može ući u stan bez naloga ukoliko se ne čuju povici upomoć ili bez da je netko prethodno posvjedočio o tomu što se događalo. I što dobivamo? Začarani krug, policiju kojoj je ovo tek jedan u nizu slučajeva i ljude koji prebacuju odgovornost sa svojih leđa, na leđa svojih susjeda. Jer, zašto bih ja zvala policiju ili neku drugu instituciju, zašto bih ja poduzela nešto, ukoliko moj susjed/a to ne čini? Netko će drugi nešto poduzeti, ne moram ja – tipičan stav današnjice.

NO, ŠTO AKO NITKO NIŠTA NE PODUZME?

Očito je što se događa, dolazi do nepopravljivih posljedica kao u slučaju ubijene Ljerke S.M.. Pitanje poput: “Bi li je raniji poziv spasio” ostaje neodgovoreno i vjerojatno leži na savjestima svih čija je inertnost uzrokovala bezizlaznu situaciju, posredno ili neposredno. Barem ostaje nada da je tome tako, da ljudi ipak nisu u potpunosti izgubili najčovječnije u sebi, iako je čaša sve više poluprazna, a ne polupuna…

Mislimo li još uvijek kako je nasilje u obitelji privatna stvar koja ostaje među nečija četiri zida? Jesmo li postali suviše sebični u svojoj individualnosti i drugi nam ljudi jednostavno više ne trebaju? Danas je žrtva obiteljskog nasilja Ljerka S.M., sutra će to biti netko drugi, prekosutra to može biti bilo tko od nas. Pogled na situaciju drastično se mijenja kada se stavimo u ulogu žrtve nasilja. Pomoć nam je odjednom potrebna. Zašto je onda nismo spremni pružiti drugima?

{slika}

No, ovo je samo priča poput svake druge priče, hipotetsko natezanje što bi bilo kad bi bilo? Ovo su samo prazne riječi od kojih žrtve nasilja nemaju nikakve koristi. Ali je priča s nadom da će netko stati na tren i razmisliti: Što ja mogu učiniti u svojoj neposrednoj okolini? Postoji li netko kome je moja pomoć potrebna? Zatvaram li oči pred očitim?

Poruka je svima nama davno izrečena jednostavnim i preciznim Kantovim kategoričkim imperativom: “Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane općim zakonom.”

Žena umrla nakon što su u bolnici odbili učiniti pobačaj

Posted on November 16, 2012 by sdadmin

Feministkinje i pro-choice političari/ke pozivaju na hitnu promjenu irskog zakona o pobačaju, nakon smrti Savite Halappanavar, 31-godišnje stomatologinje koja je umrla u Irskoj nakon što su doktori odbili izvršiti pobačaj. Halappanavar je otišla u University Hospital u Galwayu 21. listopada, utvrđeno je da se radi o neuspjeloj trudnoći, međutim liječnici su odbili inducirati pobačaj dokle god su otkucaji srca fetusa bili prisutni.

Suprug nesretne žene, Praveen, tvrdi da je njegova supruga zatražila pobačaj u nekoliko navrata, ali joj je rečeno: “Ovo je katolička zemlja”. Provela je nekoliko dana u “agoniji”, prije nego što je srce fetusa prestalo kucati, liječnici su fetus izvadili, da bi potom žena umrla na odjelu intenzivne njege od posljedica sepse. Istragu njezine smrti vodit će irska uprava za zdravtsvo, a i sama bolnica u kojoj je Halappanavar umrla.

Zakon o pobačaju u Republici Irskoj zadnji put je bio pod povećalom kad je europski sud za ljudska prava presudio da taj zakon krši prava žena koje su prisiljene putovati u Englesku kako bi obavile pobačaj. Sud je ustvrdio da takvo postupanje prema ženi krši njezino pravo na privatnost i obiteljski život – slično pravnoj osnovi u slučaju Roe protiv Wade-a. Međutim, promjene se nisu dogodilei čini se da je to dovelo i do prve žrtve.

{slika}

Iako irsko zdravstveno vijeće navodi da se pobačaj može izvršiti u slučaju kad je riječ o “stvarnom i značajnom riziku po život (za razliku od zdravlja) majke”, realnost je takva da se odluka prepušta nahođenju pojedinih liječnika. Europski sud za ljudska prava ustanovio je da je riječ o nedostatku učinkovitog postupka u Republici Irskoj (za žene) kako bi se utvrdilo njihovo pravo na pobačaj, pri čemu žene nisu nužno obaviještene o njihovom pravu na pobačaj u slučajevima opasnim po život.

Konferencija irskih zdravstvenih profesionalaca koja se održala svega 6 tjedana prije Halappanavareve smrti, zabrinjava još i više, jer na njoj se zaključilo da “izravni pobačaj nije medicinski neophodan postupak kako bi se spasio život žene”. Međutim, vijest o smrti nesretne žene dokazuje upravo suprotno zaključku ove konferencije koja tvrdi da zabrana pobačaja ne utječe ni na koji način na život i zdravlje trudnice.

Potaknuvši burnu raspravu o potrebi za reorganiziranjem irskog 151-godišnjeg zakona o pobačaju, nepotrebna smrt Savite Halappanavar mogla bi, također, poslužiti i kao upozorenje onomu što bi moglo uslijediti ukoliko u američkoj saveznoj državi Ohio tzv. “heartbeat” zakon stupi na snagu. Kako protivnici ističu, unatoč iznimke u slučaju spašavanja majčina života, ovaj zakon podrazumijeva da bi liječnici morali pričekati sve dok žena nije teško bolesna, kako bi bili sigurni da mogu izvršiti pobačaj, jer bi se u suprotnom suočili s optužbom.

I kao što možemo vidjeti iz ovog slučaja u Irskoj, čekanje je nešto što se jednostavno ne smije dozvoliti. Ne smije se dozvoliti gušenje prava žene na pobačaj “neodrživog” fetusa. Jer gušenje tog prava može dovesti do njezine smrti.

Prevela i prilagodila Ana Marković

OPĆI ŠTRAJK U ŠPANJOLSKOJ I PORTUGALU

Posted on November 15, 2012 by sdadmin

Španjolska i Portugal jedini su na poziv Europske konfederacije sindikata jučer organizirali opći štrajk, dok su u preostalim europskim državama organizirane razne prosvjedne akcije, informativne konferencije o stanju ekonomske krize i i djelomični štrajkovi. Opći štrajk organiziran je kao protest protiv mjera štednje koje nameće Europska unija. Ekonomska kriza snažno je pogodila južne zemlje Europske unije, zbog čega je španjolska vlada uvela rezove u javnom sektoru, u formi smanjivanja plaća, produživanja radnog dana, otkaza, i pogoršanja socijalnih prava, istaknuo je glavni tajnik španjolskog sindikata Comisiones Obreras (‘Radničke komisije’), Ignacio Fernández Toxo u intervju za El País. Prema procjenama sindikata, štrajk je bio veliki uspjeh, s odazivom od milijun ljudi u Madridu i Barceloni.

{slika}

Prosvjedi u Španjolskoj i Portugalu kulminirali sukobima s policijom

U većini španjolskih gradova jučer su organizirane razne prosvjedne akcije i marševi, koji su uzrokovali smetnje u uobičajenim radnim aktivnostima i općem građanskom životu. U Madridu, Barceloni i Lisabonu izbili su sukobi između prosvjednika/ca i policije, koji su rezultirali brojnim uhićenjima, a bilo je i ozlijeđenih. Dok većina portala prenosi da je na ulice izašlo na stotine tisuća ljudi, o konkretnim brojevima teško je govoriti, budući da se službena izvješća i procjene sudionika kao i inače značajno razilaze po ovom pitanju. Do kraja dana u čitavoj Španjolskoj uhićene su 142 osobe zbog incidenata vezanih uz prosvjed.

{slika}

Tijekom velikog prosvjeda u centru Madrida jučer popodne specijalna policija je u nekoliko navrata nasrnula na sudionike i sudionice. Prvo je u ranim popodnevnim satima jedna jedinica intervenirala u marš koji je prolazio jednom od najznačajnijih avenija u Madridu, GranVía. Potom su u večernjim satima, u blizini Kongresa zastupnika izbili žestoki sukobi između policije i radikalnih frakcija prosvjednika/ca koji su, prema navodima dnevnog lista El País, srušili zaštitne barikade i počeli bacati staklene boce i druge predmete. Policija je djelovala kao i u dosadašnjim prosvjednim marševima, te potisnula prosvjednike u smjeru kolodvora Atocha. Na tom potezu, od centra do kolodvora, gorjelo je nekoliko kontejnera za smeće, i počinjena je šteta na javnoj imovini. Mnogobrojni su dućani na ovaj dan zatvorili svoja vrata, a izlozi su oblijepljeni natpisima potpore sindikatima.

Prema službenim izvorima na središnjem prosvjednom skupu u Barceloni okupilo se 100 000, a prema neslužbenim milijun ljudi, i događaj je protekao uglavnom bez incidenata. Tek nakon osam sati navečer policija je nasrnula na prosvjednike palicama i gumenim mecima, a podalje od središnjeg skupa, nekoliko je pojedinaca zapalilo policijsko vozilo. Ipak su izostale uobičajene akcije specijalne policije za suzbijanje nemira, najvjerojatnije zato što se željelo izbjeći uobičajene ‘defile mišića’ usred izborne kampanje.

{slika}

Neočekivani kraj prosvjeda u Lisabonu

Uslijed općeg štrajka u Portugalu je prekinut rad u školama, državnim službama i pojedinim trgovinama te obustavljen javni prijevoz. Vrhunac prosvjednih akcija trebao je biti sindikalni marš u Lisabonu, zatvoren govorom sindikalnog vođe ispred Parlamenta. Međutim, tisuće prosvjednika/ca odbilo je poći kućama nakon govora, a pojedinci su bacali kamenje na specijalnu policiju koja je u zgusnutim redovima štitila Parlament. Policija je uzvratila jurišem na prosvjednike, koji su se razbježali po okolnim ulicama. U tijeku ‘čišćenja’, odnosno potrage za prosvjednicima po glavnim ulicama, centar grada bio je gotovo u opsadnom stanju. Na trasi kojom su se kretale, policijske snage su obustavile promet, kretanje prolaznika, zatvorile dućane i zabranile izlazak iz stambenih zgrada. Konačni ishod sukoba koji su trajali jedan i pol sat, je 48 ranjenih osoba i 7 uhićenih.

{slika}

Predstavnici vlasti ignoriraju prosvjede

Komentari predstavnika Vlasti o jučerašnjim događajima najčešće izostaju, a u onom minimumu nužnih reakcija pokušava se smanjiti značaj sukoba. Tako portugalska Vlada inzistira da su sukob inicirali tek pojedinci koji se profesionalno bave širenjem nemira, a interventnim snagama čestitali na uspostavljanju reda i mira. Prema španjolskom Ministarstvu unutarnjih poslova, jučerašnji dan prošao je bez značajnih incidenata, sa samo pojedinačnim sukobima u većim gradovima.

{slika}

Više fotografija s prosvjeda u Španjolskoj možete pronaći ovdje, a onih u Portugalu ovdje.

IZVORI: http://elpais.com/, http://www.publico.es/, http://sicnoticias.sapo.pt/