Slovenski Kazneni zakon mora redefinirati silovanje

Amnesty International poziva slovensko Ministarstvo pravosuđa na reviziju zakonske definicije silovanja i usklađivanje iste s odrednicama Istanbulske konvencije koju je Slovenija ratificirala još 2014. godine.

Slovensko kazneno pravo djelo silovanja 2019. godine i dalje smatra kaznenim djelom samo ako je prisutno nasilje, prijetnje ili prisila, što nije u skladu s Istanbulskom konvencijom, međunarodnim pravom i standardima o ljudskim pravima kao i praksom Europskog suda za ljudska prava, navodi Amnesty International.

Umjesto da se silovanje definira prisilnim seksualnim činom pod prijetnjom nasilja, ono se mora definirati primjenom tako zvanog ‘mislim to’ modela. Dakle, svaki seksualni kontakt za koji ne postoji izričiti, entuzijastični pristanak mora se smatrati silovanjem.

Kako je odlučeno prema Europskom sudu za ljudska prava, pristanak može biti izrečen riječima popraćenima odgovarajućim radnjama, ili pak može biti izražen neverbalno ukoliko je ponašanje davatelja/ice pristanka sukladno s onim kakvo bi podrazumjevala slobodna aktivna suradnja pri kojoj je jasno postojanje dopuštenja i želje za seksualnim odnosom.

Puko svođenje pristanka na odsutnost riječi ‘NE’ nije dovoljno stoga što suprotno popularnim predrasudama o silovanju kao činu pri kojem će žrtva nužno pružiti verbalni i fizički otpor napadaču, česti je fizički i psihološki odgovor u slučaju seksualnog napada “zamrzavanje” – to jest, žrtva nije u stanju suprotstaviti se napadu, pa nekad joj čak privremeno biva oduzeta I sposobnost kretanja.

Definicija silovanja, koja uzima u obzir postojanje određenih faktora poput prijetnji umjesto da se usredotočuje na nedostatak pristanka, doprinosi sekundarnoj viktimizaciji žrtava, koja je u slučajevima seksualnog nasilja zbog sveprisutnih predrasuda šire javnosti, I dalje vrlo česta.

Zakon je dakle potrebno revidirati kako bi se efikasnije pomoglo žrtvama silovanja, ali I razbile predrasude vezane za silovanje koje I dalje stigmatiziraju žrtve i tjeraju ih na šutnju.

Pismu ministrici pravosuđa Andreji Katič u kojem Amnesty International poziva na reviziju definicije silovanja moguće je pristupiti OVDJE.

Je li svijet zaboravio na žrtve ISIS-ovog seksualnog ropstva?

Jezidkinjama tragedija nije strana. Povijest jezidskog naroda u Iraku puna je primjera progona od strane tiranskih carstava, režima i skupina. Svaki od njih nastojao je uništiti identitet te male bliskoistične zajednice. Sami Jezidi/kinje te pokušaje nazivaju ‘firmanima’ (prvobitno značenje te riječi je “dekret”, ali sada označava “genocid”).

U jezidskoj povijesti zabilježena su 74 ‘firmana’, od kojih se najstrašniji dogodio upravo za vrijeme ISIS-ove okupacije u Iraku. Nakon masovnih raseljavanja, nestanaka i genocida, u siječnju 2018. godine uslijedili su manji, ali brojni napadi salafijskih džihadskih snaga podurptih od strane Turske na području Afrina, donedavno mirne regije u sjevernoj Siriji.

Krajem 2014. godine, nakon što je ISIS okupirao značajan dio iračkog teritorija, Jezidi/kinje na području Sinjara i Ninive u sjeverozapadnom dijelu zemlje postali/e su metom etničkog čišćenja. Potaknut nadasve iskrivljenim vjerskim shvaćanjima, ISIS je krenuo u ubilački pohod, streljavši sve one koji su odbili prikloniti se Islamskoj državi. (Zasad je u u Iraku pronađeno više od 200 masovnih grobnica, od kojih je 90 pronađeno samo u Ninivi, od kojih je svaka sadrži između 6.000 do 10.000 mrtvih tijela prema izvješću Ujedinjenih naroda.)

Žene i djeca su masovno potom, na crnom tržištu Islamske države, prodani u seksualno roblje. Preživjele žrtve ovih zločina i dalje osjećaju posljedice fizičke i psihološke traume.

Više od 2.000 Jezida/kinja poginulo je u genocidu samo na Sinjaru, a još je 6.000 Jezidkinja oteto i prisiljeno na seksualno ropstvo, navodi časopis PLOS Medicine. Podvrgnute najgorim oblicima mučenja i zlostavljanja, Jezidkinje kojima su borci islamske države trgovali razvile su razne oblike psihološke traume, kao što je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP). Posljedice zlostavljanja koje su pretrpjele u zatočeništvu danas osjećaju mnoge djevojke i djevojčice, od kojih mnoge mlađe od 10 godina. 16-godišnja Jezidkinja po imenu Shahd Khodr Mirza, koja je provela tri godine kao robinja u Islamskoj državi, umrla je od srčanog udara početkom 2018. koji liječnici povezuju s traumom proizašlom iz godina silovanja. Mirzin slučaj samo je jedan od mnogih primjera utjecaja ISIS-a na jezidske žene i djevojčice.

Prodajom Jezidkinja putem aplikacija kao što su WhatsApp i Telegram, ISIS je izgradio zamršeno crno tržište koje se pokazalo kao plodno tlo za daljnje poticanje ratnih silovanja. Na tom crnom tržištu žrtve su stavljane na cjenik. Cijene su varirale u odnosu na dobnu skupinu žrtve, bračno stanje i tako dalje, a vrijednosti su se obično kretale između 200 i 1500 dolara, prema UN-ovom Vijeću za ljudska prava. Prodavane su žene do otprilike 70 godina starosti, a najmlađa zabilježena žrtva imala je svega godinu dana. U online časopisu BMC Medicine 2018. godine provedena je važna studija o Jezidkinjama koje su bile zatočene od strane boraca Islamske države.

Utvrđeno je da preko 80% žena i djevojčica trpi neki oblik psihološke traume, uglavnom PTSP-a – što je vrlo problematičan postotak koji bi trebao izazvati zabrinutost.

Iako je Islamska država u Iraku i Siriji ipak pala zahvaljujući zajedničkim naporima iračkih sigurnosnih snaga, sirijskih demokratskih snaga i koalicije protiv ISIS-a predvođene SAD-om, okupacija je ostavila nezanemarive posljedice. Više od 100.000 domova uništeno je u okupaciji, ali i bitkama za oslobođenje okupiranih područja zbog čega su tisuće Jezida/kinja bile primorane potražiti utočište u izbjegličkim kampovima poput Baharke u Erbilu, kurdskoj regiji u sjevernom Iraku.

Genocid na Sinjaru doveo je do raseljavanja tisuća Jezida/kinja koje sada žive u navedenim kampovima za interno raseljene osobe u Iraku, ali i izbjegličkim kampovima u susjednoj Siriji i Turskoj. Kampovi su pretrpani i nemaju dovoljno sredstava, navodi agencija UN-a za izbjeglice. Nedovoljno financiranje utječe na razinu skrbi koja je pojedincima/kama dostupna te rezultira nedostatkom osnovnih životnih uvjeta poput funkcionalnih sanitarija i struje. Bolesti, trgovina organima i druge negative posljedice ISIS-ove okupacije cvjetaju na tim područjima. Broj raseljenih osoba ne prestaje se smanjivati, a sredstva potrebna za obnovu uništene infrastrukture i ponovnu uspostavu prihvatljivih životnih uvjeta za izbjeglice procjenjuju se na 88,2 milijarde dolara – mnogo više od 1,17 milijardi s koliko trenutno raspolaže UN-ov program za razvoj i restabilizaciju (UNDP) područja koja se oporavljaju od ISIS-a. Prema podacima UNDP-a za 2018., više od 90% projekata vezanih uz neki oblik restabilizacije na tim područjima nedovoljno je financirano. Kako bi se osigurao što brži oporavak i postiglo dugoročno poboljšanje, financiranje od strane međunarodne zajednice apsolutno je nužno.

Osim Jezidkinja na području Iraka, nedavno se na meti progona našla i jezidska zajednica u Afrinu, gdje je uslijed turske okupacije oko 100 000 civila, kako bi izbjegli/e etničko čišćenje, bilo prisiljeno izbjeći u Shehbu, [a zabilježeni su i mnogi ponovni slučajevi rodno uvjetovanog nasilja i ratnih silovanja poput onih u vrijeme ISIS-a, koja ponovo posebno pogađaju Jezidkinje kao pripadnice ‘nepoželjne’ manjine].

Međunarodna nastojanja da se podigne svijest o teškoćama s kojima se susreću Jezidkinje i potrebi za pružanjem financijske pomoći žrtvama Islamske države suočavaju se s mnogim izazovima. Nadia Murad – bivša žrtva seksualnog nasilja i ISIS-ovog ropskog sustava, ali i nedavna dobitnica Nobelove nagrade za mir – često putuje kako bi se susrela s političkim liderima širom svijeta te skrenula pozornost na genocid na Sinjaru i žrtve seksualnog nasilja. Kroz Nadijinu inicijativu prikupljaju se sredstva za obnovu Sinjara i pružanje pomoći žrtvama brutalnosti Islamske države. Međutim, unatoč njezinom aktivizmu, potrebna sredstva sporo pristižu. Jednostavno nema dovoljno zemalja koje efikasno nastoje doprinijeti post-ISIS restabilizaciji i obnovi te osigurati Jezidkinjama adekvatnu potporu.

Oko 3 000 Jezida/kinja nestalo je za vrijeme okupacije, a gotovo da nema osobe koja nije izgubila nekoga/u od članova/ica obitelji. Iako se borba protiv ISIS-a bliži kraju, ostaju neodgovorena pitanja o tome što će se sljedeće dogoditi Jezidkinjama, uključujući i tisuće raseljenih osoba koje žive u izbjegličkim kampovima. Potrebno je hitno obratiti pažnju na to kako će žrtve ISIS-a biti rehabilitirane i kako će Jezidkinje biti zaštićene od budućih šteta.

Svijet ne smije napustiti Jezidkinje i ostaviti ih da se potpuno same nose s traumom. Pomoć i podrška također su potrebne i kako bi se izbjegle buduće tragedije koje su na obzoru [s obzirom na okupaciju Afrina]. Potrebna su sredstva za obnovu uništenih domova, bolnica, škola i drugih javnih objekata, uz medicinsku i humanitarnu pomoć. Bez navedenog, ponovna izgradnja kvalitetnog života Jezidkinjama i dalje ostaje nedostupna. A za sve one Jezide/kinje kojima je isti potreban, azil bi trebale osigurati zapadne zemlje – iste one koje su i stvorile granice današnjeg Bliskog istoka [Mirovnim ugovorom u Sevresu] dvadesetih godina prošlog stoljeća očigledno ignorirajući stvarne potrebe autohtonog stanovništva regije.

To je najmanje što mogu učiniti kako bi pomogli žrtvama ISIS-ovog fanatizma i oportunističkih politika ostalih zemalja umiješanih u ovaj višegodišnji sukob.

Trgovci seksualnim robljem drže više od 20 tisuća žena i djevojaka u Maliju

Nigerijska agencija za borbu protiv trgovanja ljudima strahuje da je oko 20 tisuća žena i djevojaka prokrijumčareno iz Nigerije u Mali gdje ih se zadržava protiv njihove volje nakon što su prisiljene na prostituciju.

Julie Okah-Donli, generalna direktorica Nacionalne agencije za zabranu trgovanja ljudima (NAPTIP), ističe kako je tim iz NAPTIP-a, u suradnju s Međunarodnom organizacijom za migracije (OIM) otkrio koliko daleko seže trgovanje ljudima prilikom posjeta južnom Maliju prošlog mjeseca.

Desetine žena i djevojčica vraćeno je nazad iz područja Kangaba na jugu Malija u prethodnim mjesecima. Tim, koji je otišao istraživati to područje, otkrio je da ih je još nekoliko stotina tamo zarobljeno, navodi Okah-Donli.

“Dobili su pouzdane informacije o mještana/ki da postoji više od 200 takvih mjesta rasutih oko južnog dijela Malija. U svakoj kolibi gdje su ih držali nalazilo se 100 do 150 djevojaka na tom području. Tako smo došli do zaključka da tamo drže najmanje 20 tisuća osoba”, rekla je.

Ženama i djevojčicama, u dobi od 16 do 30 godina, rečeno je da će ih odvesti u Maleziju kako bi radile u ugostiteljstvu, ali umjesto toga bile su prisiljene na prostituciju. “Drži ih se u strašnim, robovskim uvjetima”, rekla je Okah-Donli. “Ne mogu pobjeći jer se čuvaju na udaljenim mjestima, kao što su područja duboko u šumi”.

Tisuće žena i djevojaka svake godine odvodi se iz najnaseljenije zemlje u Africi, gdje 70 posto od 190 milijuna stanovnika/ica živi s manje od dva dolara dnevno. Veliki dio njih stiže u Europu, a drugi se prevozi u druge dijelove zapadne Afrike.

Okah-Donli kaže kako je njezina agencija ostvarila suradnju s IOM-om, koji je u prosincu omogućio povratak 41 žene i djevojčice iz Malija i dalje radio na povratku ostalih. Većina njih dolazi iz zemalja u južnoj Nigeriji, uključujući zemlje Delta, Rivers, Bayelsa, Anambra i Edo.

Zakon o pobačaju u Iowi proglašen neustavnim

Zakon o “otkucaju srca fetusa” u američkoj državi Iowi, najrestriktiviji zakon o pobačaju u cijeloj Americi, proglašen je neustavnim, budući da krši nacionalni Ustav države Iowe, presudio je tamošnji sud ovog tjedna.

Zakonodavstvo kontrollirano od strane Republikanaca usvojilo je ograničenje u svibnju 2018. godine, zabranivši prekid trudnoće nakon što se detektiraju otkucaji srca fetusa, što se najčešće događa oko šestog tjedna, i prije nego što žena uopće zna da je trudna.

U presudi, objavljenoj na internetu, sudac Okružnog suda Michael Huppert napisao je: “Neosporno je da se takva srčana aktivnost može otkriti i prije nego što fetus postane sposoban sam preživjeti”. Fetus može preživjeti izvan maternice, obično oko 24. tjedna trudnoće, smatra se pragom (ne)dopuštenosti prekida trudnoće u SAD-u.

Odluka okružnog suda velika je pobjeda zagovornika/ica prava na pobačaj, ali protivnici/ce pobačaja već su najavili da će se boriti protiv ove presude na žalbenim sudovima u Iowi.

Cilj tog zakona jest nametnuti izazov za sudski slučaj Roe vs. Wade, presudnu odluku Vrhovnog suda SAD-a iz 1973. kojom je utvrđeno da žene imaju ustavno pravo na pobačaj.

Senatorica države Iowe Janet Petersen iz Des Moinesa, liderica demokrata u Senatu u Iowi, pohvalila je presudu. “Ekstremni je zakon trebao biti odbačen jer je ograničavao slobodu žena i djevojčica u Iowi da brinu o svom tijelu te ih je prisiljavao na majčinstvo”, rekla je. “Guverner i drugi republikanci trebali bi prestati napadati žensku zdravstvenu skrb”.

Krajnji cilj, riječima protivnika pobačaja, jest dovesti slučaj pred Vrhovni sud SAD-a, koji je pod predsjednikom Donaldom Trumpom postao puno konzervativniji. Kada je usvojen zakon iz Iowe, republikanski državni senator Rick Bertrand iz Sioux Cityja rekao je: “Stvorili smo priliku da krenemo na Roe protiv Wadea – 100 posto”.

Prekid trudnoće do 12. tjedna, a bolnici koja odbije pobačaj kazna 500.000 kuna?

Danas bi u saborsku proceduru trebao biti upućen novi prijedlog Zakona o pobačaju, ali ne onaj Ministarstva zdravstva, nego stranke Demokrati, odnosno saborskog zastupnika Miranda Mrsića koji joj je na čelu, piše Večernji list.

Mrsićev zakon znatno se razlikuje od aktualnog iz 1978. godine za koji je i Ustavni sud kazao da se mora osuvremeniti te za to dao i rok od dvije godine koji istječe početkom ožujka. Međutim, kako je izjavio ministar zdravstva Milan Kujundžić, na to ćemo još očito morati pričekati.

Prema aktualnom zakonu, trudnoća se može prekinuti do isteka deset tjedana od dana začeća. Mrsić predlaže da se prekid mora ženama omogućiti do 12 tjedana gestacijske dobi. Zdravstvene ustanove u kojima se obavljaju namjerni prekidi trudnoće opće su bolnice, kliničke bolnice i klinički bolnički centri te su dužne osigurati uvjete za izvođenje namjernog prekida trudnoće.

U slučaju priziva savjesti bolnica je, predlaže Mrsić, obvezna zaposliti specijaliste za ženske bolesti i porode koji nisu iskazali priziv savjesti, a pri zapošljavanju liječnika specijalista dužna je pribaviti i stav zaposlenika o sterilizaciji i namjernom prekidu trudnoće.

Prekid trudnoće nakon navršenih 12 tjedana gestacije može se obaviti na zahtjev trudnice samo ako postoji rizik da trudnica ili dijete budu ugroženi nastavkom trudnoće i porodom, ako se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti pogoršanje zdravlja žene, kada se može s velikom sigurnošću očekivati da će se roditi dijete s teškim tjelesnim i neurološkim nedostacima i kada je začeće posljedica kaznenog djela silovanja, obljube nad nemoćnom ili maloljetnom osobom, obljube zloupotrebom položaja… a o čemu treba odlučiti prvostupanjsko i drugostupanjsko povjerenstvo.

Postupak za namjerni prekid trudnoće nakon 22. tjedna trudnoće vodi i o njemu odlučuje etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove. Pri tome Mrsić predlaže da članovi povjerenstva ne mogu biti liječnici specijalisti koji su iskazali priziv savjesti.

Nadalje, po starom zakonu troškove prekida trudnoće snosi trudna žena, a po Mrsićevu trošak pobačaja, ali i trošak kontracepcije pada na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Predloženim zakonom utvrđene su i novčane kazne, i to drakonske za povredu zakona. Pa bi se tako s čak 500.000 kuna kažnjavale sve bolnice koje ne bi omogućile provođenje pobačaja u skladu sa zakonom, dok bi se sa sto tisuća kuna kaznila odgovorna osoba u bolnici.

Mrsić će za svoj zakon tražiti potporu oporbenih stranaka kako bi mogao ići u hitnu proceduru. Poziva sve stranke i vladajuće da ga podrže jer “na suvremen i primjeren način uređuje pravo žena na izbor”. Nedopustivim drži to da Vlada neće poštovati odluku Ustavnog suda i da neće u roku pripremiti zakon kojim će se urediti pitanje pobačaja iako je za to, kaže, bilo vremena.

“Ali očito nema dovoljno hrabrosti i odlučnosti da se pitanje prekida trudnoće uredi na suvremen i razuman način, bez ideoloških ograničenja i bez zadiranja u pravo žena na izbor. Objašnjenja i isprike ministra Kujundžića koja slušamo sramotna su jer pokazuju nepoštivanje institucija države i, što je još važnije, nepoštivanje žena. Mi smo pokazali da je moguće pripremiti zakon, sada pozivamo sve političke stranke, pa i vladajuće da pokažu razum i podrže prijedlog”, poručio je Mrsić.

Fematik u MAMI #1: Začeci tzv. ženskog pitanja

Kao mjesto promicanja kritičkih društvenih pozicija, Klub MaMa (Preradovićeva 18, Zagreb) u 2019. godini ugošćuje feminističko-marksistički kružok FEMATIK, čitalačku grupu koja više od tri godine djeluje s ciljem dodatnog samoobrazovanja i afirmiranja teorije politički lijevo orijentiranog feminizma.
http://bit.ly/FematikuMami

Na prvom javnom druženju u MaMi bavit ćemo se tekstovima istaknutih marksističkih autora i autorica koji su krajem 19. stoljeća po prvi puta tzv. žensko pitanje teorijski interpretirali kao integralni dio klasne borbe:

August Bebel:”Žena i socijalizam”
Friedrich Engels:”Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države”
Clara Zetkin: “Ženski rad i sindikalne organizacije”; “Za oslobođenje žena!”
http://bit.ly/Ženskirad
http://bit.ly/Zaoslobođenježena

Ovi su tekstovi izabrani zbog njihove ključne uloge u povezivanju emancipacije žena s borbom internacionalnog radničkog pokreta i izgradnji argumentacijske linije važne u raskrinkavanju neegalitanim praksa buržoaskog feminizma.

Sve zainteresirane molimo da se jave na mail lina.gonan@gmail.com kako bismo vam proslijedilei literaturu o kojoj će se raspravljati. Za one kojei imaju knjigu od Engelsa, čita se cijeli tekst. Tekst od Bebela se nalazi u knjizi Žensko pitanje (ur. Jovan Đorđević) na stranama 167-170.