Vox Feminae poziva na radionice

U sklopu Vox Feminae Festivala u petak 23. studenog od 10 do 12 sati u Pogonu ( Mislavova 11)  održati će se  radionica  Glasovi onih bez glasove –  kako  žene iz marginaliziranih društvenih skupina mogu iskazati svoj glas. Radionicu će voditi Snežana Stojanović  iz niškog Ženskog prostora. Ciljevi radionice su potaknuti na razmišljanje o tome kako žene koje su nevidljive/marginalizirane u sferi javnog/ društveno-političkog života mogu  iskazati svoje mišljenje i to na način da ga se čuje, te analizirati vlastiti položaj i probleme u aktivističkom/ društveno-političkom životu i pronaći najbolji način za artikuliranje i prezentiranje vlastitog mišljenja.

Organizacija  Ženski prostor će u sklopu radionice predstaviti film  koji  je snimljen u okviru prošlogodišnje kampanje “Mesec romskog ženskog aktivizma” pod nazivom “Drugačije”. Film je imao za cilj ukazati na postojanje romskog ženskog aktivizma i feminizma, te prezentirati  nove i pozitivne modele među ženama i djevojkama u romskoj zajednici. Prikazivanjem filma u sklopu radionice želi se dobiti konstruktivnu  kritiku od strane sudionica radionice koja će koristiti  za osmišljavanje sljedećih kampanja.

Istog dana (23. studenog)  do15 do 17 sati na katu Kina Europa održati će se radionica  za glumice i glumce Kreiranje mirisnog kostima za ulogu, a vodit će je poznata zagrebačka aromaterapeutkinja Slobodanka Poštić

 Mirisi snažno djeluju na naše emocije i raspoloženje, djeluju opuštajuće, stimulirajuće, harmonizirajuće, mogu poboljšavati pozornost i fokusiranost, a djelotvorno prizivaju u sjećanje i uspomene. Mogu se ciljano koristiti za balansiranje emocija ili za bolje pamćenje i kasnije prisjećanje prorađivanog materijala. Njima možemo “opisati” neki pojam, ideju, karakter i taj opis pohraniti u memoriju za kasnije korištenje. Zbog nabrojenih djelovanja mirisa i mogućnosti njihovog ciljanog korištenja, glumačku ulogu je moguće “obući” u odgovarajući mirisni kostim. Taj specifični miris treba olakšati brzo ulaženje u lik i ostanak u potrebnom mentalnom sklopu tumačenog karaktera.

Svi zainteresirani za sudjelovanje u radionicama mogu se prijaviti putem maila radionice@voxfeminae.net s naznakom ‘aromaterapijska radionica’ ili ‘marginalizirani glasovi’ i kontakt podacima do 22. studenog.

Više informacija o festivalu možete pronaći na www.voxfeminae.net/2012

Slavenka Drakulić predstavila “Optuženu”

Novi roman Slavenke Drakulić “Optužena”, priča o zlostavljanju u obitelji koja propituje je li roditeljstvo nešto što se podrazumijeva samo po sebi i može li baš svatko biti roditelj, predstavljena je na Interliberu.

U središtu je djevojčica koju majka zlostavlja psihički i fizički, koristeći je kao paravan za susrete s bivšim mužem, a koji za njezine roditelje kod kojih živi moraju ostati tajni. Kao odrasla, kroz svojevrsnu samoanalizu i svjedočenje ona donosi svoju životnu priču, ali i razloge koji su doveli do tragičnog ishoda.

Optužena iz naslova je djevojčica, ona je ubila svoju majku što je rijedak zločin, osobito u normalnoj građanskoj obitelji opisanoj u romanu, rekla je autorica, otkrivši sadržaj romana do kraja što, napomenula je, inače nikad ne radi.

Objasnila je kako joj je kod pisanja bio izazov kako navesti čitatelja na totalni oprost, a željela je prikazati okolnosti u kojima se jedan tako strašan zločin može dogoditi. Na optuženičkoj klupi je i susjedstvo koje najčešće, što nam pokazuju i nedavni slučajevi, ništa ne primjećuje i ne reagira.

Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja kao književna kritičarka prati opus Slavenke Drakulić od njezinih početaka, smatra kako se taj roman razlikuje od ostalih romana o nasilju. Kroz svjedočenje kao unutarnju priču glavne junakinje, koja i sama kasnije postaje majka, pokazuje se da se nasilje ne mora reproducirati, ne mora se prenijeti dalje i treći put, ustvrdila je Zlatar.

Alemka Lisinski, autoričina dugogodišnja suradnica, drži da roman osvješćuje društveni tabu o ulozi roditeljstva i samorazumljivosti da svatko može biti roditelj. Minucioznim i razornim stilom u opisu zlostavljanja, kao i naporima djevojčice da pridobije majčinu ljubav, jasno se pokazuje tko je moralni optuženik, naglasila je.

Za razliku od romana “Frida ili o boli”, gdje je bol imala fizičko izvorište, u “Optuženoj” je u prvom planu duboka emocionalna trauma, rekao je Drago Glamuzina, urednik u izdavačkoj kući V.B.Z. koja je objavila knjigu.

Uz temu zlostavljanja roman govori i o opsesivnoj ljubavnoj vezi majke s bivšim mužem, ali i posesivnost bake koja želi utjecati na život svoje odrasle kćeri. Te dvije opsesije tvore pakao u kojemu živi djevojčica, dodao je.

Ja nisam osoba s invaliditetom, ja sam invalidkinja

Imala sam 17 godina kada sam čula za društveni model koji je radikalno utjecao na moje mišljenje o vlastitom tijelu. Ja nisam osoba s invaliditetom. Ja nemam invaliditet. Budući da izgledam kako izgledam vjerojatno mislite da gajim iluzije ili da negiram stvarnost. Nijedno od toga, jednostavno imam problem s izrazom “osoba s invaliditetom” i pojmom “posjedovanja invalidnost”.

Ja sam invalidkinja. Točnije rečeno, ja sam invalidkinja društva koje je postavilo društvene, odnosne i arhitektonske barijere na moj put. Ovaj svijet u kojem živim učinio me invalidnom zbog toga što se prema meni odnosi kao prema građanki drugog reda na temelju nekoliko oštećenja – najočitije je ono pokretljivosti.

Dva načina promatranja invalidnosti

Koja je razlika između toga da “imate invaliditet” i da “jeste invalid”? Sve se svodi na dvije sociološke teorije: medicinsko/individualni model invaliditeta i društveni model invaliditeta.

Dominantan stav u društvu jest taj da osoba ima invaliditet, što zagovara medicinski model. On se temelji na ideji da je osoba spriječena funkcionirati u društvu ili zbog svojeg tijela ili uma i da je to jednostavno loša sreća koja je zadesila tu osobu. Ako se ona ne može uključiti u ovaj svijet, to nije problem ovoga svijeta.

Društveni model je onaj kroz koji ja preferiram gledati na svijet. Radi se o tome da osoba s oštećenjem ili bolešću je invalidna zbog društva u kojem živimo i zbog svih prepreka koje ono postavlja na naš put.

Društvo me čini invalidnom.

Živim u Londonu, gradu koji ima svjetski poznatu podzemnu mrežu vlakova. Otprilike 20% postaja ima pristup kolicima. S medicinsko/individualnog gledišta ja sam spriječena kretati se gradom zbog toga što sam osoba s invaliditetom i baš je šteta da je podzemna tako nedostupna. Ako želim koristiti podzemnu jednostavno ću negdje morati nabaviti nove kosti.

Način na koji to ja promatram jest da sam invalidkinja kada se radi o putovanju mojim gradom zbog arhitekata koji su postavili stube i dizala umjesto rampi i liftova kod većine podzemnih postaja. Stube i liftovi su prepreke koje je načinila ljudska ruka. Diskriminatorno društvo postavilo je te prepreke i isključuje me jer imam narušenu pokretljivost. Ja sam i dalje invalidkinja zbog gradonačelnika koji je odredio iznos od 0₤ za poboljšanje pristupa podzemnoj u iduće tri godine.

Većina ljudi podrazumijeva da riječ “inavlid” znači “manje sposoban”. Ne znači. Ona znači “spriječen funkcionirati”. Kada isključim bežični Internet na svojem računalu, dolazi mi obavijest da je veza “onemogućena”.

Znači li to da je moj wi-fi iznenada postao manje sposoban ili slomljen? Je li moj wi-fi zadobio invaliditet? Naravno da nije. Spriječen je u djelovanju utjecajem vanjske sile. Na sličan način sam ja invalidkinja utjecajem vozača autobusa koji ne žele zaustaviti autobus kada uoče mene – korisnicu invalidskih kolica koja čeka na autobusnoj stanici.

Hannah Cockroft ne biste opisali kao nekoga tko je “manje sposoban”. Žena je nezaustavljiva sila na atletskoj stazi. Ali ona je invalidkinja kada se radi o kretanju Londonom zbog stuba i dizala koje je napravila ljudska ruka u podzemnoj željeznici.

Kao osoba sa smanjenom pokretljivošću, ja sam invalidkinja zbog stuba, stepeništa, dizala, onemogućen mi je pristup računalima jer ne mogu pisati rukom, neprikladno stanovanje itd. Meni je niz stepenica bez dizala istovjetan tome da netko na mene klikne desnim gumbom miša i odabere “onemogući Lisu”.

Kada sam saznala za društveni model, shvatila sam problem nije u mom tijelu.

Postoje mnogi koji će za sebe reći da su osobe s invaliditetom. Oni ističu da čak i kad bi se uklonile sve prepreke koje je društvo postavilo, još uvijek bi postojale neke stvari koje ne bi mogli napraviti.

Kao odgovor na to, mogu reći da se svaka osoba ima pravo identificirati na koji god način želi. Ako nekome bolje odgovara termin “osoba s invaliditetom” umjesto “invalid/invalidkinja”, ja s tim nemam nikakvih problema.

Drugo, većina tih ljudi nije uočila razliku koju ističe društveni model, a to je razlika između “oštećenja” (stvari koje ne možeš raditi zbog svojeg tijela ili mozga) i “invaliditeta” (društvenih prepreka koje te onemogućavaju u funkcioniranju na temelju svoje bolesti ili oštećenja). Ja imam smanjenu pokretljivost i zbog toga društvo klikče desnim gumbom i sprečava me u potpunom funkcioniranju.

Neki tvrde da je društveni model samo sociološka teorija i da ona ne igra ulogu u svakodnevnom životu. Za mene to ne vrijedi. Imala sam 17 godina kada sam čula za društveni model i on je radikalno promijenio način na koji sam ja promatrala svoje tijelo.

Kao dijete, svaki dan sam se pitala “zašto ja?” Pitala sam se zašto je moj duh stavljen u ovo tjielo koje je toliko boljelo. Mrzila sam svoje tijelo kada nisam smjela ići na školske izlete ili kada su me ostavili samu u učionici dok su moji prijatelji iz razreda radili nešto zabavnije. Ostala bih sama u razredu samo sa udžbenikom iz matematike, sve je bilo zabavnije od toga.

{slika}

Kada sam saznala za društveno model, shvatila sam da moje tijelo uopće nije problem. Razlog boli po cijelom tijelu bio je taj što sam uzimala pola paracatamola svaka četiri sata za višestruko slomljene kosti. Nije bilo potrebe da trpim bol, učinkoviti lijekovi protiv bolova su do osamdesetih već postojali. Samo što ja nisam dobila nijedan takav lijek. Uskratiti nekome potrebne lijekove protiv bolova je odnosna prepreka koja nečiji život čini bespotrebno teškim.

Možda sam bila nasmiješeno dijete, ali sve te slomljene kosti su izrazito boljele.

Također sam shvatila da razlog što su me u školi tretirali kao smeće nije bio u mojem tijelu. Razlog je bila diskriminacija invalida. Nakon toliko vremena, sada mi je neobično što sam tada prihvatila kriviti svoje tijelo za sav jad kroz koji sam prolazila u osnovnoj školi, ali ono je činilo jedinu razliku koju sam mogla vidjeti između sebe i druge djece. Nitko se nije zaustavio i rekao mi da sam diskriminirana, da se ovo ne mora događati i da moje tijelo nije ništa krivo.

Nitko mi nikad nije rekao da se opišem kao “osoba s homoseksualnošću” ili “osoba sa ženstvenošću.”

Glavni argument za korištenje izraza “osoba s invaliditetom” jest taj da “osoba dolazi prva”. Mooolim? Nitko mi nikad nije rekao da bi se trebala opisati kao “osoba s homoseksualnošću” ili “osoba sa ženstvenošću.” Ja sam homoseksualna i ja sam žena, nema potrebe da ističem da sam i osoba. Ali rečeno mi je da sam u krivu ako se nazivam “invalidkinja”, a ne “osoba s invaliditetom”. Ne iznenađuje stoga što sam sklona tome da moj odgovor bude dugačak poput ovog članka ili kratak poput nekolicine psovki.

Prije dva mjeseca su ovdje u Londonu održane Paraolimpijske igre. Za vrijeme trajanja igara, nastao je hit među slavnim osobama bez oštećenja tweetati o tome kako je riječ invalid “apsurdna” i kako je treba zamijeniti. Voljela bih vidjeti bi li jednako mislili kada bi im uskratili pristup prijevozu, stanovanju, zdravstvenoj skrbi i obrazovnim šansama. “Invalid/invalidkinja” je najbolja riječ na svijetu da bi se opisale prepreke s kojima se suočavam i nijedna osoba koja nije invalid/invalidkinja nema pravo mi to oduzeti.

Memoari Lilly Ledbetter

Bila sam poput žene koja njeguje sumnju da joj muž ima aferu izjedajući se pritom bez čvrstog dokaza. A onda je sve izašlo na vidjelo, piše u svojoj knjizi Lilly Ledbetter opisujući trenutak iz 1998. godine kada je primajući anonimnu bilješku doznala da muški menadžeri, zaposleni iste godine kao i ona, zarađuju 13.500 dolara više od nje, što je bila trećina njene godišnje plaće. Nakon godina zlostavljanja na poslu ova bivša menadžerica u postrojenju u tvornici guma Goodyear tužila je istu zbog diskriminacije u plaći zbog čega se ovaj slučaj smatra pravnim simbolom. Međutim, priča Lilly Ledbetter mnogo je više od novinskih isječaka i pravnih spisa što ovi memoari Grace and Grit: My Fight for Equal Pay and Fairness at Goodyear and Beyond i otkrivaju.

Ledbetter je odrasla u mjestu Possum Trot u državi Alabami, u kući bez tekuće vode i struje. Sjeća se brutalnog djeda koji joj je pokušao ubiti voljenog psa te djetinjstva provedenog u branju pamuka. U ruralnoj Americi 20. stoljeća za mnoge je posao u proizvodnim pogonima značio spas i napredak tako da je već u ranoj dobi Ledbetter zamišljala kako bi život bio lak da joj otac radi u tvornici Goodyear u obližnjem gradu Gadsen.

{slika}

U četrdeset i prvoj godini života Ledbetter je dobila taj posao. To je bilo 1979. godine. Njen težak rad u ovoj tvornici omogućio je preobrazbu životnog standarda njene obitelji kroz samo jednu generaciju. Naime, dok je njoj njena majka rijetko kupila knjigu, njena su djeca završila fakultet. Ipak, zapanjujuće je bilo ponižavanje i zlostavljanje koje je morala podnositi kao jedna od rijetkih žena u menadžmentu. Muški suradnici su joj se seksualno nabacivali, a kada bi ih odbila oni bi joj se osvećivali otežavajući joj posao i lišavajući je unaprjeđenja koje je zaslužila.

Porota joj je 2003. godine dodijelila 3.8 milijuna dolara. Međutim, žalbeni je sud kasnije presudio u korist tvornice Goodyear obrazlažući da se diskriminacijska odluka da joj se plati manje negoli muškim kolegama dogodila previše davno. Trebala je tužiti odmah, znači kada se diskriminacija zbog manje plaće prvi put dogodila, objasnio je sud, iako ona nije mogla znati za razliku u plaćama. Unatoč jasnom neslaganju od strane sutkinje Ruth Bader Ginsberg, Vrhovni je sud potvrdio ovo nelogično obrazloženje.

Premda Ledbetter nikada neće doživjeti da se ispravi nepravda koja joj je nanesena, ipak je njeno iskustvo donijelo pravdu drugima što je i sama mogla vidjeti. Naime, 2009. godine američki Kongres je usvojio Zakon Lilly Ledbetter o poštenoj plaći. Ovaj zakon pojašnjava da je diskriminacija prisutna ne samo kada je odluka o nejednakoj plaći donesena već i svaki put kada je nejednaka plaća isplaćena. Negodovanje u vezi njenog slučaja također je pomoglo mobilizirati podršku zbog koje je donesena dopuna u Zakonu o poštenim radnim standardima gdje je navedeno da se trebaju pružiti učinkovitija pravna sredstva žrtvama diskriminacije u isplatama plaća na osnovu spola ili iz drugih razloga.

{slika}

Paralelna, i intrigantna, priča u ovim memoarima prikaz je odnosa koji je imala sa svojim mužem. Charles, koji je umro nedugo prije negoli je predsjednik Obama potpisao Zakon Lilly Ledbetter o poštenoj plaći, je bio pobožni kršćanin koji je zahtijevao poslušnost nakon što su se njih dvoje vjenčali. On je bio republikanac, a ona demokratkinja. Ali, on joj je bio najbolji prijatelj koji ju je podržavao u borbi s bivšim poslodavcem i koji ju je štitio kada je mogao.

Ovo je priča o cjeloživotnoj borbi za pravednost i zaslužuje da je se naširoko čita. I to ne samo kao dokument slučaja tako nevjerojatno nepravednog da je izazvao promjenu u zakonodavstvu SAD-a, već i kao upoznavanje izvanredne žene koja je usto i izvrsna pripovjedačica.

Prevela i prilagodila Veronika Matijačić

Obucite svoj superjunački kostim i vidimo se!

Šesti po redu, VOX FEMINAE FESTIVAL, otvara svoja vrata gradu Zagrebu i svim posjetiteljima od 21. do 24. studenog u Kinu Europa. Iako je već šesti po redu, jučer se održala njihova prva konferencija za medije na kojoj su tri vodeća/e, glavna/e i odgovorna/e, superjunaka/inje predstavili/e plan i program ovogodišnjeg festivala.

Izbor tema ovogodišnjeg festivala je širok, od straight forward aktivističkih preko pop kulture te osobnih, intimnih priča pa sve do izuzetnih pojedinca i pojedinki koji daju pozitivan primjer društvu. Autorice i autori su podjednako zastupljeni u programu jer se i jedni i drugi bave temama koje nadilaze rodne stereotipe, najavio je Noa Pintarić, selektor filmskog programa.

U sklopu međunarodnog filmskog festivala biti će prikazano 17 najnovijih filmova iz 11 zemalja, od čega sedam dugometražnih dokumentaraca.

Osim superjunakinjama koje 21. studenog otvaraju festival (WONDER WOMEN! The Untold Story of American Superheroines, r. Kristy Guevara-Flanagan) filmovi se bave i drag kingovima (daKings, r. Kenneth Elvebakk), prvom generacijom transseksualnih bakica, koje su se još 50-ih i 60-ih godina podvrgnule operaciji promjene spola (I Am A Woman Now, r. Michiel van Erp,), te pripadnicama revolucionarnog lezbijskog pokreta (Lesbiana – A Parallel Revolution , r. Myriam Fougère).

{slika}

Osim švedskih, kanadskih, njemačkih, norveških, danskih, finskih, nizozemskih, irskih i američkih filmskih ostvarenja, imamo priliku pogledati i četiri hrvatska uratka među kojima je i Terarij, kratki igrani film za koji je mlada redateljica Hana Jušić na nedavno održanom Zagreb film Festivalu dobila Zlatna kolica za najbolji hrvatski film u programu Kockice.

Uz filmski program ovogodišnji festival veliki naglasak stavlja na predstavljanje ženskih i rodno angažiranih festivala, projekata, kolektiva i organizacija iz regije – PitchWise (BiH), BeFem (Srbija); NLO (Srbija), CRVENA (BiH), Rdeče Zore (Slovenija), FemiNiš ( Srbija), Libela (Hrvatska), L –Fest (Hrvatska) i Queer.hr (Hrvatska) koji će se sastati u Zagrebu u cilju osnivanja platforme za rodne kulturne prakse. O zaključcima radnih sastanaka govorit će se na okruglom stolu u četvrtak 22. studenog od 12 do 15 sati, kada će se održati i prezentacije regionalnih inicijativa i projekata.

{slika}

Isto tako, postoji i glazbeni program koji će se održavati u Kinu Europa, Funku i Sirupu, a nastupati će U pol’ 9 kod Sabe, Zbeletron kolektiv, švedska DJ-ica La Fleur i mnogi drugi.

Kao i svake godine u sklopu festivala će se održati sajam. Bazaar se u subotu 24. studenog seli iz KvArta na kat kina Europa. Dođite u periodu od 11 do 16 sati i obavite odličan shopping.

Gabrijela Ivanov, koordinatorica festivala ali ujedno i urednica portala www.voxfeminae.net, kaže kako je cilj i veliki izazov napuniti kino Europu te približiti Vox Feminae što široj publici jer nije riječ o hermetičnim sadržajima kojima se bave pojedinci, već je riječ o dokumentarcima s izrazito kvalitetnom produkcijom, a teme kojima se bave danas spadaju pod opću kulturu.

Voditeljica odnosa s javnošću, Vedrana Sunko, naglasila je kako ove godine postoje i festivalske ulaznice po cijeni od 100 kuna, dok su pojedinačne 20 kuna. Stoga, požurite i osigurajte jeftiniju varijantu.

Obucite svoj superjunački kostim, bacite oko na tablicu događanja i vidimo se!

Nova Vlada, ista diskriminacija

Ženska mreža Hrvatske: Novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje diskriminaciju žena koje žive same ili u istospolnim zajednicama

Priopćenje ‘Ženske mreže Hrvatske‘ prenosimo u cijelosti:

U srpnju ove godine izglasan je novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji. U razdoblju nakon stupanja novog Zakona na snagu obratilo nam se više žena kojima zakon zbog njihovog bračnog statusa ili spolne orijentacije uskraćuje pravo na medicinski pomognutu oplodnju. Zbog diskriminativnih odredbi spram žena koje žive same i žena koje žive u istospolnim zajednicama, odlučile smo podnijeti prijedlog za ocjenu ustavnosti navedenog Zakona.

Naime, ovdje se radi o zakonu koji zadire, između ostalog, i u pitanja ravnopravnosti spolova, jer se tiče  pitanja reproduktivnog zdravlja i reproduktivnih prava žena i zabrane diskriminacije na temelju bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije.

Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o suzbijanju diskriminacije izrijekom se zabranjuje diskriminacija na temelju spolne orijentacije.

Bivša Vlada je 2009. godine izradila, a Hrvatski sabor usvojio Zakon o medicinskoj oplodnji koji je bio među najrestriktivnijima u svijetu. Nova Vlada, usprkos prvobitnim obećanjima da će ispraviti nepravdu nanesenu ženama usvajanjem Zakona o medicinskoj oplodnji iz 2009. godine i omogućiti svim ženama medicinsku oplodnju pod istim uvjetima, bez diskriminacije: bez obzira na to liječe li se od neplodnosti ili ne, to ipak nije učinila.

Novi Zakon sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje diskriminaciju žena koje žive u istospolnim zajednicama. Zakon u potpunosti isključuje žene koje nemaju problem s neplodnosti, ali žele primjenom MPO ostvariti pravo na začeće, trudnoću i rađanje zdravog djeteta.

Lezbijska grupa Kontra i Ženska mreža Hrvatske su u više navrata predlagale amandmane i zahtjevale izmjene diskriminativnog prijedloga Zakona, prije nego je usvojen. Na sjednici Odbora za ravnopravnost spolova na kojoj smo sudjelovale ovaj tjedan predstavnik Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova također je upozorio na diskriminativne odredbe i zatražio osiguranje prava na medicinski pomoguntu oplodnju za istospolne parove.

Medicinski pomognuta oplodnja nije samo metoda za liječenje neplodnosti, nego i pomoć ženama bez partnera i ženama koje žive u istospolnim zajednicama da dobiju dijete. Novi zakon diskriminira sve žene koje žele potomstvo, a nisu udane, u izvanbračnoj vezi ili neplodne. U brojnim državama žene imaju pravo na postupak MPO neovisno o njihovoj plodnosti, a s obzirom na obveze koje je preuzela ratifikacijom međunarodnih dokumenata, to bi trebala učiniti i Hrvatska.

Člankom 10. Stavkom 2. Zakona žene koje žive u istospolnim zajednicama su potpunosti isključene od mogućnosti primjene ovog zakona. Žene koje žive u istospolnim zajednicama imaju pravo na zaštitu svog obiteljskog života. Ovakva odredba predstavlja nerazumno i nerazmjerno miješanje države u privatni život pojedinca. Radi se o direktnoj diskriminaciji lezbijki koja je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova.

Reproduktivna prava žena kao dio ljudskih prava zajamčena su svim ženama Ustavom RH i međunarodnim dokumentima. Unatoč brojnim upozorenjima, reakcijama i prosvjedima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, udruga roditelja te ženskih udruga i udruga za prava LGBT osoba, nadležne institucije odlučile su grubo prekršiti ljudska prava svojih građanki usvajanjem diskriminativnog zakona.

Država ima obvezu štititi prava svih građana i građanki i ne može birati koje skupine građana/-ki će diskriminirati, zavisno o  tome koliki je pritisak javnosti da to učini ili kakav je stav Crkve.  

Vlada RH i Hrvatski sabor nisu uskladili Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji s Ustavom i nacionalnim i međunarodnim dokumentima za suzbijanje diskriminacije i zaštitu ljudskih prava, već su nastavili diskriminatorni odnos prema ženama s obzirom na njihov bračni i obiteljski status i spolnu orijentaciju, te su propisali direktnu diskriminaciju žena koje žive u istospolnim zajednicama.

S obzirom na navedeno, prema ranijim najavama, Ženska mreža Hrvatske će podnijeti prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji Ustavnom sudu RH. Akcija predavanja prijedloga za ocjenu ustavnostu Zakona o medicinskoj oplodnji održat će se u srijedu, 14. studenoga, u 11 sati na Trgu sv. Marka pred Ustavnim sudom. Nakon predavanja prijedloga, razvit ćemo transparent i dijeliti letke.