Stotine žena na ulici u borbi protiv femicida

Feminističke organizacije Gvatemale organizirale su u subotu prosvjed u nekoliko gradova zemlje, osuđujući nasilje nad ženama, koje je poraslo tijekom pandemije COVID-19.

Prosvjede je potaknuo nedavan slučaj studentice socijalnog rada Litzy Amelie Cordon (20) koja je oteta u ponedjeljak, a njezino je tijelo pronađeno sljedećeg dana u Teculutanu, općini udaljenoj 130 km istočno od glavnog grada. Samo tjedan dana ranije, tamo je ubijena učiteljica u osnovnoj školi Laura Daniela Hernandez (22).

Skupina žena okupila se ispred zgrade općine u gradu Quetzaltenango, glavnom gradu istoimene pokrajine, kako bi odala počast i zatražila pravdu za žene koje su silovane, ubijene i nestale u posljednjih 20 godina.

“Govorimo o 4 žene koje nestaju dnevno. Govorimo o svih 77.847 djevojčica i adolescentica u dobi od 10 do 19 godina koje su već majke”, navele su organizatorce prosvjeda naslovljenog “Za sve one koje nedostaju”, izvještava Telesur.

“Govorimo o svih 12.188 žena ubijenih u posljednjih 20 godina u zemlji. Govorimo o 55 žena dnevno koje prijavljuju nasilnika. Govorimo o svim oduzetim i ušutkanim životima svake djevojke, tinejdžerke i žene u Gvatemali “, naglasile su organizatorice.

Slične akcije održale su se i u glavnom gradu, Gvatemali, Escuintli, Cobanu, Teculutanu i drugima, gdje su se pjevale pjesme, održali marševi i palile svijeće u spomen na ubijene žene.

Feministkinje su također tražile da država zauzme stav po pitanju jamčenja ženske sigurnosti i slobode te “jačanja procesa reparativne pravde za djevojke i žene žrtve nasilja i femicida”.

“Država mora poduzeti više. Žene ovaj patrijarhalni i mizogini sustav svakodnevno ubija”, zaključuju organizatorice.

Peru: Donesen zakon o zaštiti trudnica na radnom mjestu u vrijeme COVID-19 krize

Predsjednik Perua, Martin Vizcarra, potpisao je u srijedu izmjenu zakona o zapošljavanju kako bi se osigurala zaštita trudnica i dojilja tijekom pandemije COVID-19.

Izmjenom je utvrđeno je da tijekom pandemije poslodavci moraju omogućiti rad na daljinu za trudnice i dojilje. Ako u takvim okolnostima one nisu u mogućnosti obavljati dosadašnje zadatke, poslodavac je dužan dodijeliti druge ili omogućiti privremeno izbivanje.

7. rujna, peruanski Kongres usvojio je u srijedu potpisane izmjene nakon peticije Narodne poljoprivredne fronte Perua (Frepap).

Tijekom rasprave o zakonu, zastupnica i članica Frepapa Maria Teresa Cespedes naglasila je da su trudnice među najosjetljivijim skupinama tijekom pandemijske socijalne i ekonomske krize.

Ured pučkog pravobranitelja također je podržao prijedlog izmjena zakona i rekao da će nadgledati njegovo poštivanje “u trenutnom kontekstu gospodarskog oporavka i djelomičnog nastavka aktivnosti budući da se mora očuvati integritet i prava trudnica i dojilja”.

Novi prijedlog izmjena zakona slijedi smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o osiguranju hitnosti zaštite trudnica od zaraze tijekom zdravstvene krize zbog COVID-19.

Peru je teško pogodila pandemija, s 835.662 slučaja COVID-19 i 33.009 smrtnih slučajeva, kako je izviješteno u četvrtak.

Izložba (iz) van ormara – kolekcija priča o iskustvima autovanja LGBTI osoba

U nedjelju 11. oktobra u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, bit će otvorena izložba “(iz) van ormara”, kojom će biti predstavljena kolekcija priča o iskustvima autovanja LGBTI osoba iz BiH, te predmeti koje one vežu za ovaj čin. Izložbu, koja će biti otvorena do subote, 17. oktobra, organizuje Sarajevski otvoreni centar (SOC), nezavisna organizacija koja zagovara potpuno poštivanje ljudskih prava i društvenu inkluziju lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans i interspolnih (LGBTI) osoba i žena, a ovaj datum je odabran kako bi se obilježio Coming Out Day ili dan ”izlaska iz ormara”.

“Inspiraciju za izložbu pronašli_e smo u našim životima, iskustvima i identitetima koji se ne uklapaju u očekivanja društva u kojem živimo, te na ovaj dan koji želimo pružiti podršku svim lezbejkama, gejevima, biseksualnim, trans, interspolnim i queer osobama u procesu izlaska iz ormara”, rekli su iz Sarajevskog otvorenog centra.

Coming Out ili izlazak iz ormara, proces je otkrivanja rodnog identiteta i/ili seksualne orijentacije sebi i okolini, koji je najčešće praćen osjećajem sreće i slobode, ali u nekim slučajevima i osjećajem tuge, uzrokovanog osuđivanjem i neprihvatanjem.

Za LGBTI osobe autovanje nije jednostavno i ne završava se nikada. U društvu nesvjesnom postojanja LGBTI osoba, one se moraju iznova autovati prilikom svakog novog poznastva, promjene okoline, itd. Svako autovanje je emotivno iskustvo, koje podrazumijeva mnogo energije, snage i rizika da će se odnos sa ljudima koje volite prekinuti, ili da će vaš život, sigurnost ili najbliže osobe biti ugroženi/e, i zbog toga, svako autovanje nosi svoju priču koja ostaje u sjećanju LGBTI osoba.

Na izložbi (iz) van ormara imat ćete priliku pročitati priče LGBTI osoba i vidjeti njihove predmete koji će ih zauvijek podsjećati na njihovo autovanje mami, tati, prijateljici, kolegi sposla ili nekoj drugoj njima bitnoj osobi.

Izložbu će biti otvorena u nedjelju 11. oktobra u 13 sati u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, a moći ćete je pogledati svaki dan do subote 17. oktobra od 9 do 19 sati.

Uslijed trenutne pandemije Covid-19, te uz poštivanje svih epidemioloških mjera, broj posjetitelja_ki na otvaranju izložbe bit će ograničen. Zbog toga se svi zainteresovani mole da svoje prisustvo najave popunjavanjem obrasca: https://bit.ly/3d34dhC

“Žene ženama stvaraju sustav podrške i kreću prema zacjeljivanju nevidljivih rana”

Za kolektiv Žene ženama možda ste čuli_e ljetos kada su dobile nagradu Nada Dimić, no ako su vam prošle ispod radara evo prilike da ih upoznate, tko su i što rade, te na koji način grade bolje društvo. Kroz princip rada kolektiva i neka aktualna pitanja provele su nas kolektivno Žene ženama, ali i individualno Jasenka Kosir, Cyrille Cartier i Melike Saddiqe, te anonimne sugovornice.

Neizvjestan život u Hrvatskoj

Tražitelji_ce azila i izbjeglice često žive u neizvjesnosti, ne samo glede svog statusa, hoće li im azil biti odobren ili ne, čeka li ih moguća deportacija, nego i za svoju obitelj i prijatelje, svoju zemlju, ali i za budućnost pred njima. Mnogi_e su pritom suočeni s dugotrajnim traumama koje su proživjeli_e u zemlji koju su napustili_e ili na samome putovanju, a s kojom se teško nositi u nepoznatom okruženju bez adekvatne pomoći. Jezična barijera ovdje predstavlja najveći problem kako za osnovnu pomoć, tako i za kvalitetan život, a stanje nesigurnosti i straha samo dodatno otežava integraciju u društvo u kojem se nalaze. Upravo zato princip kolektiva ravnopravnih sudionica kakav je Žene ženama omogućava siguran prostor za slobodan dijalog koji vodi suočavanju i zacjeljivanju, prevladavanje stereotipa i naposljetku individualnom i međusobnom osnaživanju članica.

Kolektiv koji spaja žene iz Hrvatske sa ženama koje žele da im Hrvatska bude domom

Kolektiv Žene ženama kao ključni dio programa “Bez Granica” udruge Živi Atelje DK nastao je i djeluje od 2016. nakon zatvaranja izbjegličke Balkanske rute, sasvim spontano, prisjeća se Jasenka Kosir: “Sve vrijeme trajanja Balkanske rute volontirala sam u izbjegličkom kampu Dobova. Nakon zatvaranja kampa priključila sam se volonterima CMS u želji da nastavim volontirati i pomagati izbjeglicama koje su se nalazile u Zagrebu, u hotelu Porin. Tako sam upoznala volontere Živog Ateljea DK te počela tamo dolaziti. U prostorima Živog Ateljea DK već tada se okupljala mala ali aktivna grupa žena koje su tražile ili dobile azil ili supsidijarnu zaštitu. Dolazile su i druge žene volonterke i ubrzo je nastao kolektiv Žene ženama.”

Sudionice, kojih je danas do nekoliko stotina po cijelom Zagrebu, kroz tjedne radionice, druženja, izlete u prirodu ili zajednička kuhanja raznolikih jela, međusobno dijele znanja i stječu nove vještine. Kolektiv Žene ženama koristi umjetnost za poboljšanje života i pomaganje procesa integracije svih žena u novu zajednicu koja se stalno razvija i mijenja, u Hrvatskoj. Program se fokusira na razvijanje umjetničko-zanatskih vještina, te poboljšanja psihosocijalnih i ekonomskih uvjeta svih članica. Njihova događanja nisu otvorena za javnost niti se medijski eksponiraju zbog poštivanja privatnosti i radi sigurnosti sudionica. No ženama otvorenim za razmjenu uvijek je moguće uključiti se u kolektiv. Za razliku od isključivog humanitarnog principa davanja koji je primjenjiv i poželjan u nekim drugim situacijama, kolektiv funkcionira na principu reciprociteta: “Davanje kao samostalna akcija može biti dobronamjeran čin, ali bez primanja to je samo jednosmjerno. I ponekad nedovoljno za potrebe našeg kolektiva. Nekako, to je istovjetno kao što je i razlika između “reći nekome nešto” i “razgovarati” – proces u kojem se aktivno i suša i doprinosi”, objašnjava Jasenka Kosir. A žene u kolektivu imaju štošta za ponuditi – od znanja i vještina u izradi rukotvorina, imaju iznimne vještine pletenja, vezenja, kukičanja, šivanja i slikanja, do kulinarskih vještina do razmjene jezičnog znanja. Žene ženama pokrenule su i internetsku trgovinu, te se na nekim javnim prigodama prodaju njihove zajedničke kreacije – umjetnički i uporabni keramički predmeti izrađeni na radionicama od recikliranih materijala i nekomercijalne gline koju same pronalaze u okolišu, a odnedavno su prisutne i u takozvanoj Banci vremena – društvenom sustavu razmjene koji omogućava razmjenu bez korištenja novca. Vrijeme utrošeno nekom svojom uslugom može se zamijeniti za uslugu koju nudi netko drugi.

Pozitivna neposredna iskustva mogu promijeniti negativne stavove

Glavni ciljevi kolektiva su prevladavanje društvenih barijera, pružanje emotivne, socijalne i ekonomske podrške svojim članicama, koje ovdje grade svoj dom i budućnost, što je ponekad izazovno u sredini koja izražava visoku stopu ksenofobije prema tražiteljima_cama azila (Centar za mirovne studije, 2013.) Prema istraživanju javnog mnijenja Centra za mirovne studije “Stavovi i percepcije domaće javnosti o nacionalnim manjinama, izbjeglicama i migrantima” iz 2017. značajan dio javnosti tražitelje_ice azila doživljava kao kulturnu, ekonomsku i sigurnosnu prijetnju.

Cyrille Cartier kao dio problema vidi medije koji na lokalnoj i na regionalnoj razini imaju velik utjecaj na negativnu percepciju javnosti jer ističu nerazumijevanje i promoviraju strahove ljudi, a čak i dobronamjerno izvještavanje često zaluta u pojednostavljivanje ili klišeje, zbog čega kolektiv zazire od pojavljivanja u medijima. Iskustvo kolektiva je da se percepcija ljudi mijenja s nekim pozitivnim iskustvom, a to se događa u izravnom kontaktu koji kolektiv Žene ženama upravo želi i omogućiti. Jasenka Kosir dodaje još dobre primjere pojedinaca_ki koji_e pružaju dobrodošlicu svojim novopridošlim sugrađanima_kama, ili dobro prihvaćanje djece azilanata u školama među njihovim vršnjacima, te projekt CMS-a #ovdježivimo koji građanima_kama Hrvatske približava njihove nove susjede.

S druge strane tražiteljice azila i članice kolektiva koje smo zamolili za njihovo viđenje hrvatskog društva, a koje su htjele ostati anonimne, imale su dijelom pozitivno mišljenje o hrvatskoj javnosti, ali i jasne prijedloge za poboljšanja. Smatraju da je iskustvo rata u Hrvatskoj zajedničko iskustvo zbog kojeg hrvatsko društvo ima razumijevanja za osobe koje su radi vlastite sigurnosti (rat, politički i vjerski razlozi) prisiljene napustiti svoju zemlju i utoliko ga smatraju gostoljubivim. No u usporedbi s drugim europskim zemljama hrvatsku javnost vide nedovoljno otvorenom za kulturnu raznolikost, te ona ne prepoznaje potencijal nove radne snage. Smatraju da je potrebno osvještavanje i bolja podrška organizacijama koje rade na integraciji tražitelja_ica azila.

Senzibilizacija hrvatske javnosti i promjena u načinu razmišljanja moguća je samo s vremenom. “To je težak put i zahtjeva angažman svih nas”, primjećuje Cartier. Naravno, kako bi se taj cilj ostvario potrebna je institucionalna i financijska podrška kvalitetnih projekata bilo kulturnih, umjetničkih ili sportskih koji bi građanima_kama Hrvatske približili njihove nove susjede i sugrađane_ke i stvorili mogućnost za stvaranje pozitivnih neposrednih, spontanih i osobnih iskustava.

Izazovi integracije: “Ako ne znam jezik, nemam posao, itd.” (anonimno).

Najveći problemi s kojima se prijavitelji susreću su već spomenuta neizvjesnost i nepoznavanje jezika, koje za sobom povlači niz drugih problema. “Ako ne znam jezik, nemam posao itd.” (anonimno). Jasenka Kosir ističe kako je jezik ključan za uspješnu integraciju: “Samim time olakšano bi bilo nalaženje posla i mnogi bi postali ravnopravni članovi našeg društva te obogatili našu budućnost svojim radom, znanjem i vještinama koje posjeduju. Veliki problem je otežana mogućnost učenja hrvatskog jezika organizirana na profesionalni i zakonom propisani način. U EU zemljama prvi korak u integraciji azilanata je sistematsko učenje jezika osigurano od strane države koja pruža azil.” S druge strane u Hrvatskoj se podučavanje jezika za tražitelje_ice azila već godinama odvija volonterski (CMS, Croaticum) zbog neriješenog sustavnog pitanja podučavanja hrvatskog jezika, a dodatni je problem što je ono predviđeno samo za osobe koje su ostvarile međunarodnu zaštitu, ne i za tražitelje_ice azila.

Uz dugotrajan proces dokumentacijskog postupka prijave za azil, koju često prati negativno rješenje, učenje jezika, strah, nepovjerenje u društvo i zapošljavanje u području njegove nadležnosti izazivaju stres koji vrlo često dovodi do hipertenzije, podijelila je s nama anonimna sugovornica vlastito iskustvo. No čak se i osobe koje dobiju azil susreću s daljnjim poteškoćama: nepriznavanje diploma ili razine obrazovanja, rijetke prilike za zaposlenje i nepovoljni uvjeti zapošljavanja, a nerijetka su situacija i iskorištavanje od strane poslodavaca.

Melike Saddiqe skreće pažnju na još jedan važan aspekt, a to je psihičko zdravlje tražiteljica azila: “Ponekad nemamo energije, nemamo motivacije, nemamo snage za izlazak iz sobe, izlaske i upoznavanje drugih ljudi. Pogotovo za žene, mnoge nemaju dovoljno iskustva same bez muža, djece.” Neizvjesnost, potencijalne prijašnje traume, depresija, stres, nepovoljni uvjeti i sukladno s time nepovjerenje u sustav, mnogo je faktora koji negativno utječu na psihičko zdravlje pa tako i mogućnost integracije. “Može nam se pružiti pomoć da neke članice stavimo na tržište rada kad za to budu spremne. Može nam, se pružiti i psihološka pomoć u vidu radionica za prevladavanje trauma, jačanja samopouzdanja. To je potrebno ženama bez obzira na to gdje su rođene, u Hrvatskoj ili negdje drugdje.” U tom smislu je okupljanje kolektiva Žene ženama značajno jer stvara siguran intiman prostor u kojem se žene mogu slobodno izraziti i međusobno si pomagati. U takvom neformalnom okruženju stvara sustav podrške i kreće prema zacjeljivanju nevidljivih rana kroz svojevrsnu terapiju u umjetničkim radionicama i neposredan kontakt.

Virtualna komunikacija nikako ne može zamijeniti zagrljaj

U jeku pandemije COVID-19 komunikacija i neposredni kontakt bili su posebno ugroženi. Covid-19 bio je još jedan veliki problem ne samo kolektiva i njegovih aktivnosti, već briga i dodatni stres svake žene, a posebno za one koje su bespomoćni udaljeni svjedoci događanjima u zemljama njihovog porijekla, daleko od svojih obitelji i prijatelja. Kada su tijekom proljetnih mjeseci izolacije u Hrvatskoj mnogi_e svoje kontakte prebacili u digitalni prostor, iako treba osvijestiti da ni svi nemaju tu mogućnost, prepoznala se važnost bliskog kontakta. Stoga izuzetno srdačna atmosfera na druženju 80 žena koje govore 18 jezika iz mnogih zemalja s pet kontinenata nakon izolacije, bez obzira na poduzete mjere opreza podsjetila članice kolektiva koliko je vitalno važno biti prisutna, povezana, komunicirati, dijeliti i osnaživati jedne druge. “Virtualna komunikacija nikako ne može zamijeniti zagrljaj”, zaključuju u kolektivu.

Priznanje kao zalog za budućnost

Kolektiv Žene ženama ove je godine nagrađen nagradom Nada Dimić koju od 2017. dodjeljuje Fond za druge s ciljem promicanja filantropije i aktivnog građanstva. Kako se nagrada temelji na vrijednostima Fonda: poticanje solidarnosti među građanima, tako i dobitnici_e nagrade doniraju novčani dio nekoj novoj aktivističkoj ili umjetničkoj inicijativi, pojedincu_ki čiji rad žele podržati, zatvarajući tako krug solidarnosti. Kolektiv je dio novčanog iznosa nagrade donirao zagrebačkoj inicijativi Black Lives Matter podsjećajući da ozračju sve izraženijeg rasizma i nasilja te provedbi sve strožih migracijskih politika, treba hrabro stati protiv kršenja prava i bilo kojeg oblika ponižavanja kao što to čini Black Lives Matter u Zagrebu. A o samoj Nagradi iz kolektiva kažu sljedeće: “S obzirom na to kako je Nagrada Nada Dimić nastala i što ona znači, osjećamo se počašćene što je kolektiv Žene ženama ovogodišnji dobitnik Nagrade. Smatramo to priznanjem za naš skromni doprinos u djelovanju kolektiva u izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Nagrada nam daje nadu i više zamaha, unatoč političkim i ekonomskim izazovima u Hrvatskoj, da nastavimo svoj rad. Štoviše, nagrada je podsjetnik koliko su vitalni rad i podrška sličnim kolektivima i organizacijama u vremenu kad se čini da su neke lekcije iz povijesti zaboravljene.”

Tijekom dodjele nagrade članice kolektiva razvile su transparent s natpisom “Ne možete nas sve pobiti”, koji su izvezle povodom 8.Noćnog marša na kojem su bile prisutne: “Zajedno pokušavamo osvijestiti problematiku ljudskih prava, a posebno prava žena, i kroz sudjelovanje u javnosti.”

Planovi za budućnost kolektiva su nastavak održavanja susreta, radionica, izleta i proslava jer vjeruju kako će osnaživanje svake sudionice pojedinačno unutar ove ženske zajednice, bez obzira na podrijetlo, nacionalnost, religiju, jezik, dob ili životno iskustvo, naposljetku rezultirati osnaživanjem i obogaćivanjem zajednice i društva. U kolektiv se može uključiti svaka žena koja je voljna razmjenjivati znanja, vještine i iskustva na redovitoj osnovi. Želite li se uključiti u kolektiv, možete ih kontaktirati na womentowomen@ziviatelje.dk ili putem Instagrama zene_zenama i Facebook profila Zivi Atelje DK.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Nakon pobačaja donijela sam odluku da ću svima pričati o tome baš zbog stigme’

Platforma za reproduktivnu pravdu Globalni je dan akcije za siguran i legalan pobačaj obilježila razgovorom u kojemu su Anamaria Ružak, Ana Kolar i Marinella Matejčić podijelile svoja iskustva o prekidu trudnoće. Govorile su o ekonomskim i socijalnim razlozima koji su ih potaknuli da donesu odluku o pobačaju, problemima s kojima su se susrele u bolnicama te nametnutoj stigmatizaciji zbog koje žene o pobačaju ne govore javno.

Razgovor je organizirau sklopu kampanje 10 dana akcije protiv urušavanja reproduktivnih prava. Tri žene koje dijele jedno zajedničko iskustvo, ali različite razloge, osjećaje i razmišljanja odlučile su javno govoriti o životnim okolnostima te ekonomskim i socijalnim razlozima zbog kojih su donijele odluku o pobačaju.

Podijelile su iskustva iz bolnica, probleme s kojima su se srele od prvog odlaska do same usluge pobačaja na zahtjev – poput zdravstvenih radnika i radnica koji su propitkivali njihovu odluku i manjka privatnosti. Govorile su o drugim ženama koje su susrele u bolničkim čekaonicama i sobama, s kojima su se solidarizirale i dijelile podršku ili naišle na osudu. Svojim su pričama pokazale kako neće dopustiti da pobačaj ostane tema o kojoj žene šapuću u potrazi za informacijama o zahvatu ili dok prikupljaju novac kako bi mogle pobaciti.

O pobačaju su u zadnje vrijeme govorili svi – političari uoči izbora, Crkva i neokonzervativne udruge, liječnici zaposleni u javnim bolnicama u kojima se priziv savjesti institucionalizirao, ministar zdravstva najavljujući novi zakon. Razlozi tome su jasni – radi se o važnom političkom, društvenom i zdravstvenom pitanju te će rasprave o pobačaju uvijek biti prisutne u javnosti. Upravo zato i znamo koje posljedice za zdravlje i život žena ima donošenje zakona koji nastoji što više otežati pravo na ionako već nedostupnu zdravstvenu uslugu. Znamo i da je posramljivanje žena koje su pobacile ili žele pobaciti jedno od sredstava kojim ih se nastoji ušutkati.

Jučer su o pobačaju glasno progovorile žene! Svjesne smo da u okruženju u kojem nam se svakodnevno pokazuje kako naši životi nisu važni, a postupke i odluke o kojima nam ovisi zdravlje i egzistencija nastoji se na sve načine stigmatizirati, o pobačaju i kršenju prava pacijentica nije lako govoriti. Ali svaki glas dio je borbe za siguran, dostupan i besplatan pobačaj, borbe za reproduktivna prava i kvalitetan zdravstveni sustav.

Reproduktivna prava neodvojiva su od socijalnih prava – nedopustivo je da pravo na pobačaj, dostojanstvenu i sigurnu trudnoću i porod ili redovitu ginekološku skrb bude dostupno samo onim ženama kojima ekonomsko-socijalni status dopušta da za navedene zdravstvene usluge plate kada ih
zatrebaju. Svjedočimo kako se reproduktivna prava u ovom društvu urušavaju i upozoravamo na potencijalno daljnje urušavanje ukoliko novi Zakon o pobačaju ne bude zakon koji će u središtu imati potrebe i dostojanstvo pacijentice.

Zato iz Platforme pozivaju žene da podijele svoja iskustva o pobačaju i drugim načinima narušavanja reproduktivnih prava. O odbijanju pregleda, nedostatku ginekoloških usluga, plaćanju ultrazvuka kod ginekologa/ica koje imaju ugovor s HZZO-om bez računa i dokaza, zlostavljanja tijekom poroda i prilikom postupaka medicinski potpomognute oplodnje, diskriminaciji mlađih žena prilikom odlazaka na redovne ginekološke preglede se govori ili malo ili nimalo – a jednako su bolna i važna. Nemojmo pristati da naša iskustva (p)ostanu normalizirana praksa u zdravstvenim ustanovama, a naša prava samo predmet rasprava.

Vili Beroš – ministar koji ne vjeruje ženama

Platforma za reproduktivnu pravdu prije dvije je godine u sklopu akcije “U mom gradu nitko ne radi pobačaj – utišani glasovi žena u javnom prostoru”, upozoravala na probleme – prvenstveno stigmatizaciju i nedostupnost pobačaja – s kojima se suočavaju žene koje žele pobaciti.

Ministar zdravlja Republike Hrvatske, Vili Beroš ne vidi, kako kaže, problem zbog priziva savjesti, “jer pacijentici ne može biti uskraćeno pravo na prekid trudnoće”. Iz njegova je stava očito da se Vlada ni u novom zakonu o pobačaju ne kani pozabaviti pitanjem priziva savjesti, izlikom pod kojom 54 posto ginekologinja i ginekologa u sustavu javnozdravstvene skrbi ne obavlja pobačaje.

U izvješću o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. godine, cijena pobačaja varira između 1 150 kn i 3 300 kn, a prosječna cijena na nacionalnoj razini je 2 240 kn – 400 kn više u odnosu na prosječnu cijenu iz 2014. godine. Uzmemo li u obzir stigmu i šutnju koje prate pobačaj, većini žena koje trebaju tu vrst medicinske skrbi, taj je iznos posve nedostupan i izravna prijetnja psihofizičkom integritetu. Sve to, dakako, ne računajući cijenu izostanka s posla, te eventualnog putovanja u drugi grad zbog nedostupnosti zdravstvene usluge i straha od stigmatizacije od strane neposredne okoline.

Zdravstveno osiguranje, iznosi HDZ-ov ministar unatoč tome, “ne treba pokrivati prekid trudnoće koji nije medicinski indiciran”. Ako se, dakle, radi o “osobnoj odluci osigurane osobe”, odnosno pobačaju na zahtjev, ministar ne vidi problematičnim status quo, odnosno neujednačenost cijena – a samim time i dostupnosti – pobačaja u sve manjem broju ustanova koje ga izvode.

Ako, dakle, pobačaj nije besplatan, a ponekad niti dostupan bez putovanja u drugi grad, ne može se govoriti o “osobnoj odluci”, budući da nisu ostvareni uvjeti da bi odluka doista bila osobna i slobodno donesena – imajući, također, u vidu sve dostupne opcije, poput, primjerice, medikamentoznog pobačaja.

Sve za “slobodno određenje prema trudnoći i majčinstvu”, zagovara ministar, ali tu slobodu uvjetuje informiranjem i savjetovanjem “prije i nakon trudnoće”. U prijevodu, žena se slobodno može odrediti prema trudnoći i majčinstvu – samo nakon (obveznog) savjetovanja, koje je, prema SZO, jedna od glavnih prepreka u osiguravanju dostupnosti sigurnog pobačaja.

Ideja obveznog savjetovanja duboko je mizogina i problematična – ženi se ne može prepustiti odluka o vlastitom tijelu i životu. Uz liječnike – samoprozvane “odvjetnike djeteta” – koji se hvale pritiskom na žene koje su odlučile pobaciti, strah nas je i zamisliti kako će takav pritisak izgledati ozakonjen i institucionaliziran. Odgovor na to pitanje daju već sada naslutiti nebulozne ideacije o nepostojećem takozvanom postabortivnom sindromu, koje prvenstveno propagiraju organizacije povezane s Katoličkom crkvom. Znanstvene pak longitudinalne studije pokazuju da je najizraženija emocija koju žene pet godina nakon pobačaja osjećaju olakšanje, a ne krivnja ili kajanje.

Uz konzervativnu Vladu i ministra koji pobačaj vidi kao svjetonazorsko a ne javnozdravstveno pitanje i ne želi ili ne može razumjeti ozbiljnu problematičnost bilo kakvog modela osim besplatnog pobačaja dostupnog na zahtjev, bez moralizirajuće, patronizirajuće i omalovažavajuće prakse obveznog savjetovanja, predstoji nam nastavak borbe protiv ograničavanja prava na tjelesno samoodređenje i ukidanja bitnih stavki Zakona iz 1978. godine.