Lezbijke ste? Ništa od stana!

Zagreb Pride najavio je tužbu za diskriminaciju protiv najmodavaca stana na Trešnjevci koji su odbili iznajmiti stan nakon što su doznali kako će stan iznajmiti – lezbijskom paru.

Nakon prvotno postignutog dogovora o visini najma, režijama te samoj prijavi (Jutarnji je napomenuo kako je iznajmljivač rekao kako podstanarke neće prijaviti), te nakon odluke mladog lezbijskog para kako im cijena i lokacija stana odgovara, pri idućem kontaktu s najmodavcima, ostale su neugodno iznenađene pitanjem o prirodi njihovog odnosa. Priznanjem da su u lezbijskoj vezi, vlasnica stana je ostala zatečena te rekla kako “mora razmisliti o svemu”, piše Jutarnji.

Posljednjim kontaktom, vlasnica stana je istaknula kako je odlučila stan iznajmiti “studentu koji putuje doma vikendom” te da im, nažalost, ne može iznajmiti stan, a na upit djevojke da li je to jedini razlog radi kojega im ne želi iznajmiti stan, vlasnica je odgovorila: “Uglavnom” i dodala da su oni “liberalna, demokratska, ljevičarska obitelj, ali ništa od stana”. Odgovor je dakako, bio sumnjiv, te je kasnije upućenim pozivima o stanu i njegovom iznajmljivanju, postalo jasno da je riječ o diskriminaciji lezbijskog para pošto se stan još uvijek navodio kao – slobodan.

Marko Jurčić iz Zagreb Pridea potvrdio je kako ovo nije prvi slučaj diskiriminacije LGBT osoba: “Zagreb Pride je dosad dobio četiri pritužbe osoba koje su bile diskriminirane kao podstanari, no ovo je prvi put da je netko spreman ići na sud”, te istaknuo za Jutarnji kako su stanarska prava, uz izbacivanje iz kafića, najugroženija LGBT osobama u Zagrebu te da “dok su mnogi svjesni svojih prava kada je riječ o kaznenim djelima, u području javnih usluga još uvijek nisu.”

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić napomenula je: “Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’.”

No, iako je nepovredivost vlasništva definirana u članku 3. Ustava RH koji kazuje: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.”, u Zakonu u vlasništvu napomenuto je u članku 31.: “Vlasništvo obvezuje i vlasnik je dužan pridonositi općem dobru, pa je općenito prilikom izvršavanja svoga prava dužan postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njegovu pravu, a osobito: – vlasnik se, a ni itko drugi, ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili da ga smeta…”, a također je bitno napomenuti i članak 30. stavak 1.: “Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.”

Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, najmodavci su diskriminirali lezbijski par radi toga što su im radi njihove seksualne orijentacije uskratili pravo unajmljivanja stana.

Hrabra Malala prevezena u Veliku Britaniju na liječenje

Malala Jusufzai, poznatu po istupima protiv islamskih militanata i njihovih napada na obrazovanje žena, koja je prošli tjedan teško ranjena u glavu i vrat, prevezena je u Veliku Britaniju na liječenje.

Malala Jusufzai, pakistanska djevojčica koju su talibani teško ranili zbog njezina zalaganja za obrazovanje žena, prevezena je zrakoplovom u ponedjeljak u Veliku Britaniju kako bi joj se ondje pružila odgovarajuća njega, objavila je pakistanska vojska.

“Pakistan je u suradnji s Ujedinjenim Arapskim Emiratima organizirao prijevoz Malale medicinskim zrakoplovom u Britaniju”, priopćila je pakistanska vojska.

Malala Jusufzai (14) teško je ranjena u glavu i vrat kada je talibanski napadač pucao na školski autobus u dolini Svat, sjeverozapadno od glavnog grada Islamabada.

Napad je izazvao zgražanje i osudu međunarodne zajednice. Pakistanske vlasti obećale su nagradu od 100.000 dolara za informacije koje bi omogućile uhićenje osoba odgovornih za napad.

Pokušaj ubojstva 14-godišnje pakistanske aktivistice Malale Jusufzai mogao bi biti ‘prijelomni’ trenutak koji će okrenuti javnost protiv militanata i ekstremizma, prenio jeThe Guardian.

Talibanski glasnogovornik, Ehsanullah Ehsan, preuzeo je odgovornost u ime pakistanskih talibana TTP, ogranka zloglasnog pokreta poznatog po ograničenjima ženske slobode i ženskog obrazovanja tijekom svoje petogodišnje vlasti u Afganistanu prije 2001.

‘Jusufzai je prozapadno orijentirana, ona je govorila protiv talibana, a američkog predsjednika Obamu nazivala je idealnim vođom’, rekao je za Reuters Ehsan.

Djevojčica je dosad liječena u glavnoj pakistanskoj vojnoj bolnici u Ravalpindiju, blizu Islamabada.

Pakistanski talibani potvrdili su da su napali školski autobus s ciljem da naštete Malali jer se zalagala za zapadne vrijednosti. Djevojčica je postala simbolom otpora talibanima u njihovu nastojanju da ženama uskrate obrazovanje.


Biti drugačiji – radionica angažiranog dokumentarnog filma

“Smetaju ti predrasude, nepravda, nasilje?”

 “Smatraš da se o zločinu iz mržnje dovoljno ne govori?

“Želiš ispričati svoju priču?”

 Prijavi se na FADE IN-ovu radionicu dokumentarnog filma i reci što misliš.

Radionica angažiranog dokumentarnog filma s fokusom na temu zločina iz mržnje koju organizira FADE IN održati će se u razdoblju od 30. listopada do 15. prosinca 2012. u Zagrebu. 

“Biti drugačiji- identiteti, predrasude i nasilje” edukativni je program namijenjen mladima u svrhu prevencije nasilnog i rizičnog ponašanja kroz promicanje tolerancije i poštivanja različitosti.

Cilj programa jest da se kroz aktivan rad na propitivanju identiteta, različitosti, predrasuda, stigmi te izvora nasilja motivira sudionike da kritički promatraju svoju društvenu okolinu, preispitaju vlastite stavove i potencijalne predrasude te da se polaznicima omogući da usvoje ili prodube znanje o problemu zločina iz mržnje i potom ga predstave široj javnosti putem jezika video medija. Istovremeno, kroz grupni rad na produkciji video materijala, polaznici će usvojiti praktična znanja i vještine poput osnova snimanja i digitalne montaže te osnova reportažne forme i dokumentarne video naracije.

Edukativni program “Biti drugačiji-identiteti, predrasude i nasilje” prima 15 polaznika, a prijaviti se mogu svi zainteresirani u dobi od 18 do 30 godina.

Program će se provoditi kontinuirano tijekom studenog i prosinca i besplatan je za sve sudionike/ice. Detaljan raspored i program polaznici dobiti će pri prvom susretu.

Prijava treba sadržavati sljedeće podatke:

– kontakt podatke (ime i prezime, datum rođenja, adresu, broj telefona, e-mail adresu)

– motivacijsko pismo s kraćim obrazloženjem interesa za sudjelovanjem u programu.

Prijave se primaju putem elektroničke pošte do 25. listopada na adresu fadein@fadein.hr. Za više informacija slobodno nas kontaktirajte na navedeni e-mail.

Edukativni program provodi FADE IN – Fantastično dobra institucija, a podržali su ga Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske te Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.

Matrijarhat koji to nije

Mit o matrijarhatu jedan je od najstarijih patrijarhalnih izmišljotina. Te priče o primitivnim kraljicama-ratnicama, stasitim boginjama i amazonskim plemenima naprosto nisu valjan dokaz o tome da su žene nekad davno vladale svijetom. Kao što su mnogi antropolozi prepoznali, to su samo upozoravajuće priče, izmišljene od strane muškaraca kako bi opravdali vlastitu dominaciju. Važna točka u tim mitovima o matrijarhatu jest ta da su žene uvijek napravile pravi kaos ili su uvele vladavine terora kakve nitko nije htio, i stoga nije bilo nikakve druge opcije nego ih svrgnuti. I to je, navodno, razlog zašto sada imamo patrijarhat.

Većina literarnih fantazija o ženama na vlasti, antičkih ili modernih, imaju istu poantu. Tako na primjer, u Aristofanovoj komediji Žene u narodnoj skupštini, one preuzimaju kontrolu nad Atenom i uvode niz suludih pseudo-egalitarnih mjera – čak su zahtijevale da muškarci prvo spavaju sa starim i ružnim ženama prije nego to isto naprave sa mladim i lijepim. To je bilo dovoljno da se prosječni Atenjanin odluči na bilo kakav oblik muške vladavine, bez obzira na potencijalnu nekompetentnost.

Rosina The end of men samo je još jedna verzija stare priče, ali sa obratom: ona tvrdi da trenutno živimo u matrijarhatu ili ćemo vrlo uskoro živjeti. To će, prema meni, biti veliko iznenađenje za većinu  žena koje žive na ovom planetu. Knjiga pršti primjerima o propadajućem patrijarhatu i primjerima uspona žena u pogledu novca, obrazovanja, zaposlenosti i moći. Muškarci, objašnjava Rosina, glavne su žrtve recesije. Prisiljeni su prilagoditi se propadajućim manufakturnim industrijama i izazovima postmoderne. Prema njenim riječima, velik broj muške američke radničke klase je prešao s pozicije ponosnih hranitelja obitelji na poziciju couch potatoes-a. Njihove sunarodnjakinje su pak ščepale nove prilike uzrokovane ekonomskom krizom i zauzele “vozačko mjesto”.

{slika}Autorica ističe, kako su Amerikanke po prvi puta u povijesti, brojčano nadjačale muškarce na radnom mjestu. Nadjačale su ih i u području školovanja, a sada ih čak tuku u znanosti i tehnologiji. Sve više obitelji ovisi o ženama (64% u Washington DC). Od 15 poslovnih usmjerenja u usponu, u SAD-u, u 12 dominiraju žene. Autorica kaže kako je američka industrija postala neka vrsta putujućeg sestrinstva. To nije samo primjer za sjevernu Ameriku. Postoje primjeri u cijelom svijetu – prva vodeća gay političarka na Islandu, 80% Brazilki sa završenim visokim stupnjem obrazovanja koje pretendiraju na najviše pozicije, većina parlamentarnih zastupnica u Ruandi – to su činjenice koje matrijarhat čine manje ili više fait accompli.

Ne znam što točno misliti o tim činjenicama i iznosima, ali zaista sumnjam da su pažljivo izabrani i prezentirani. Rosin sama priznaje da je dominacija žena-hraniteljica u Washingtonu uvelike rezultat velikog broja siromašnih samohranih majki. Također u slučaju većine spomenutih poslova u razvoju, radi se o poslovima poput skrbi, koji su loše plaćeni. To su poslovi koji prema autorici podižu “putujuće sestrinstvo” koje navodno definira cjelokupnu američku ekonomiju ili kako to ona kaže “zaposlene žene napuštaju dom i ulaze u poslovnu sferu, otvarajući prostor za kućanske poslove drugim ženama”. Uz to ona malo toga kaže o činjenici koja se ističe u većini istraživanja rodne zastupljenosti među američkim zaposlenim stanovništvom: da je iznos ženske plaće uvelike manji od onih koje dobivaju muškarci. Ako je to matrijarhat u razvoju, onda je strašno loše plaćen.

Naslovna postavka The end of men je, naravno, upadljiva. Ali, prilikom čitanja nije baš najjasnije koliko sama Rosin vjeruje u to ili kako točno zamišlja da su žene izravno profitirale ovom promjenom odnosa snaga.

U jednom dijelu piše o tome kako je posjetila sveučilište u Kanzasu i u ušla u lift s mladom ženom, još uvijek obučenom u medicinsku uniformu i koja je “odmah zaspala na putu do četvrtog kata, izmorena od učenja, rada i brige za svoju djecu”. To zvuči kao uobičajena putanja u ženskoj karijeri posljednjih 100 godina: uspjeh zahtjeva nadljudsku snagu i izdržljivost.

To je svakako pouka nekoliko studija slučaja u kojima ona istražuje novi oblik žensko-muških kućanskih odnosa koji ide ruku pod ruku sa većom ženskom moći. Ona takve brakove uspoređuje sa klackalicom, u kojima muškarac i žena dijele odgovornost različito u različitim periodima odnosa – u kojima nekad muškarac, a nekad žena preuzima većinu kućnih ili većinu financijskih obveza. To izgleda lijepo na papiru, ali u konačnici ispada da je to stara priča o dvama obvezama koje žene imaju (financijski opskrbitelj i kućanska boginja) a ne jednu. To vrijedi čak i za one bogate.

Uzmimo primjer nesretne Sare, uspješne odvjetnice udane za prosječnog kućnog frajera (njegove riječi) zvanog Steve, koji ostaje doma da čuva dijete. Sarina dnevna rutina jest da ujutro napravi doručak za obitelj, prije nego što ode na posao i pranje suđa kad se vrati. Steve opisuje svoje kućne zadatke kao one gnjusne naravi, što zapravo znači odlaganje prljavih pelena u sudoper, ali to ne podrazumijeva i pranje. Nepotrebno je reći da to čini Sara, koja je sama svoj neprijatelj time što odbija koristiti jednokratne pelene. Toliko o novom matrijarhatu.

Zahvaljujući Rosin (i njezinoj iskrenosti), i da ne znate naslov knjige, u svim biste poglavljima naišli na argumente koji podupiru sasvim suprotnu tezu. Poglavlje, naslovljeno “The Top”, je uobičajena rasprava o tome kako žene još nisu uspjele u ostvarivanju tog cilja (matrijarhat), a svakako ni do samog vrhunca. No, ona naglašava nekoliko očekivanja. “Pozicija državnog tajnika je praktički rezervirana za žene”, inzistira ona ili: “Broj žena na najvišim pozicijama u politici, iako je još nizak, prilično se naglo udvostručio” (op.a. sa četiri na osam, ili sa pet na deset?)

{slika}Ali u većini slučajeva ona mozga, kao i mnogi prije nje, o nedovoljnoj prisutnosti žena u upravnim odborima i pasivnosti u zahtjevu za veće, koje uživaju njihovi kolege. Žene su, objašnjava “opterećene psihološkim teretom na radnom mjestu, podvojene su po pitanju ambicije, potrebe za samo-promocijom, obveza u obitelji, koje ne mogu ili ne žele prepustiti svojim partnerima, itd.”

Pa kako se to onda slaže s njezinim argumentima o matrijarhatu? Sve što Rosin može ponuditi jest stari, uvijek ponavljani odgovor. “Svijet se ne mijenja tokom noći. Muškarci su bili “glavni” oko četrdeset tisuća godina, a žene su ih počele “gurati u stranu” prije otprilike četrdeset. Stoga je normalno da postoje još neke prepreke na putu prema vrhu.”

Prema tome, nismo uspjele uspostaviti novi matrijarhat. Rosina je verzija jednako mitske naravi kao i sve druge – ali to i ona sama vjerojatno shvaća. 

Prevela i prilagodila: Marta Jagušt 

Pinkifikacija: kako je borba protiv raka dojke iskorištena za stjecanje profita

Kampanje za podizanje svijesti o raku dojke postale su višemilijunski posao koji je zahvatio nekoliko kontinenata preplavljujući ih ružičastim vrpcama i s njima povezanim proizvodima koji bi trebali primamiti socijalno osviještene potrošače. Kupi dovoljno ružičastih stvari, i ti također ćeš pobijediti rak. Sljedeći je korak da se odmaknemo od problema i dobit ćemo čarobni pomak u proučavanju raka dojke.

 

Rak dojke više nije samo bolest nego je postao i proizvod. Pokret za podizanje svijesti o raku dojke udaljio se od svojih početaka. U početku žene su se morale boriti da ljudi uopće priznaju da rak dojke postoji. Rak dojke bio je dugo vremena velik tabu koji nije odgovarao uljuđenom društvu i bili su potrebni veliki napori feministica i drugih aktivistica da osvijeste javnost o potrebi borbe protiv te bolesti, kao i važnosti istraživanja raka dojke te prikupljanju novaca za liječenje i potporu oboljelih.

 

U raspravi o smjeru kojim je borba protiv raka dojke krenula, potrebno je ispitati korijenje samog pokreta i poteze kojima se društvo pokušalo senzibilizirati o problemu. Postepena transformacija početne ideja pokreta odrazila se kao neuspjeh pokreta, pokret se nije mogao dovoljno brzo prilagoditi i suprotstaviti se komercijalizaciji borbe protiv raka dojke. Sada se organizacije koje se bore protiv raka dojke moraju boriti na dva fronta, boriti se za oboljele i protiv tzv. pinkifikacije.

Organizacije upozoravaju da mnogi proizvodi koji nose oznaku ružičaste vrpce i čijom prodajom se skuplja novac za istraživanje bolesti i sami uzrokuju rak ili ih proizvode kompanije koje se povezuje sa zagađivanjem okoliša i drugim aktivnostima koje doprinose povećanju broja oboljelih od iste bolesti.

Aktivisticama koje su započele osvješćivanje javnosti o raku dojke cilj nisu bili jogurti s ružičastim poklopcima u svakoj trgovini. Željele su prikupiti financijska sredstva za liječenje i potporu oboljelima te istraživanje bolesti o kojoj se nije puno pričalo i koje su se žene sramile te skrivale da od nje boluju.  Aktivistice su željele utjecati na smanjenje broja oboljelih i željele se da pacijenti dobiju adekvatno liječenje i potrebnu njegu. Također, željele su ukloniti stigmu s bolesti kako žene više ne bi morale skrivati svoju bolest.

{slika}Prvotna kampanja ružičaste vrpce nije krenula kao lukava marketinška kampanja koja je trebala donijeti profit velikim korporacijama nego kao simbol solidarnosti.  Žene koje su preživjele rak nosile su vrpcu kao znak svojeg ozdravljenja. Nisu se samo željele identificirati s ostalim oboljelima nego i javnosti poslati jasni signal da su preživjele rak, da ne idu nigdje i da su odlučne u svojoj namjeri da o bolesti javno govore.

 

S vremenom je ružičasta vrpa počela značiti nešto drugo. Postala je više simbol podrške nego simbol snage i preživljavanja. Kao simbol podrške postala je pogodna kompanijama koje su ju željele iskoristiti i nalijepiti na svoje proizvode s ciljem veće zarade. S vremenom se organizacijama koje sudjeluju u borbi protiv raka dojke postalo sve teže nositi s iskorištavanjem značenja ružičaste vrpce i korporacijama.  Sve je teže postalo usmjeriti javnost direktno na problem bolesti .

Put kojim se prošla ružičasta vrpca pokazuje s kakvim se problemima susreću društveni pokreti. Čini se kako svaki put kad određeni društveni pokret koji želi osvijestiti određeni problem u društvu ili problem neke skupine ljudi pronađe alate i načine kojima uspije potaknuti solidarnosti i empatiju kod javnosti, ti se alati brzo iskoriste za stjecanje profita i to prije nego što se stigne reagirati. Društveni pokreti često se vrlo sporo prilagođavaju ovakvim promjenjivim okolnostima, kao što se pokazalo u ovom slučaju.

 

{slika}

Pokret koji je krenuo s najboljim namjerama postao je komercijalan, rodno esencijalistički i zapravo vrlo odbojan u mnogim njegovim mainstream inkarnacijama. Oni koji se protive seksizmu i rodnom esencijalizmu u kampanjama proglašeni su protivnicima koji opstruiraju borbu protiv raka. Ljudi koji žele upozoriti da kampanja mora biti usmjerena na oboljele kojima je pomoć potrebna govori se da oni za oboljele uopće ne mare.

Kada oboljeli ističu da ne žele biti svedeni isključivo na svoju anatomiju s milozvučnim sloganima poput “Spasimo ove-one” i da se protive brandiraju kancerogenih proizvoda upotrebom ružičaste vrpce, kaže im se kako je cilj važniji od njihovih osjećaja. Kada ljudi s većim rizikom oboljenja upozoravaju kako kampanje nisu uspjele doprijeti do njih i da ne uvažavaju njihovo iskustvo, kaže im se da nisu solidarni s pokretom i da moraju šutjeti u ime većeg dobra.

Uporno zanemarivanje glasova ljudi koji se bore protiv komercijalizacije bolesti i ružičaste vrpce postupak je tipičan za kapitalizam. Velike su korporacije naučile da rak dojke donosi profit i toga se nikako ne žele odreći.

S druge strane i mainstream pokreti koji se bore protiv raka ne uvažavaju glasove koji upozoravaju na sve negativne aspekte kampanji. Takvi bi se pokreti i inicijative trebali bolje prilagoditi okolnostima i uvažiti mišljenja onih za čiju se dobrobit bore. 

Prevela i prilagodila: Ela Tončić

LGBT osobe u BiH mogu darivati krv

Za razliku od Hrvatske, gdje je diskriminatorna odredba još uvijek na snazi, u susjednoj BiH dogodile su se pozitivne promjene za sve LGBT darivatelje krvi

Sarajevski otvoreni centar sastao se 10. listopada 2012. godine sa predstavnicima Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije BiH u vezi s izmjenom upitnog lista za dobrovoljne darivatelje krvi koji je sadržavao diskriminatornu odredbu kojom je svim “osobama koje su imale povremen ili stalne kontakte sa homoseksualcima” bilo zabranjeno darivanje krvi.

Proces komunikacije Sarajevskog otvorenog centra i Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije BiH je trajao od kraja studenog 2011. godine do sastanka sa predstavnicima Zavoda na kojemu je predstavljen novi upitnik za dobrovoljne darivatelje krvi u kojem je odredba kojom se “osobama koje su imale povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima” zabranjuje darivanje krvi uklonjena iz upitnog listića i zamijenjena pitanjem “Jeste li u posljednih 12 mjeseci imali spolni kontakt sa osobom s povećanim rizikom?”

U novom upitniku naglasak se stavlja na rizično seksualno ponašanje kao kriterij za odbijanje potencijalnih darivatelja, dok se seksualna orijentacija ne spominje u ovim kriterijima, čime je uklonjena diskriminacija dobrovoljnih darivatelja krvi na osnovu njihove seksualne orijentacije.

Sarajevski otvoreni centar uspio je ovim dogovorom ukinuti jednu od odredbi koja je na snazi u mnogim europskim državama, pa tako i u Hrvatskoj.