Obespravljene i apatične – i generacija 55+ i generacija s 55+ ECTS bodova

Nezavisna kazališna skupina Montažstroj često se bavi segmentima društva koji se smatraju marginaliziranima. Prisjetimo se nekih novijih uradaka: predstava Srce moje kuca za nju bavila se nezaposlenim ženama, Timbuktu beskućnicima, a predstave Generacija 91-95 i Vatrotehna (2.0) mladim ljudima.

U 2012. godini, koju je Europska unija proglasila godinom aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti, došlo je vrijeme da se Montažstroj pozabavi i starijom populacijom. Projekt 55+ bavi se društvenom skupinom koja je nevidljiva, obespravljena, otpisana, smatra se teretom, viškom, potrošenom robom, glasačkim strojem – ljudima starijima od 55 godina.

O predstavi 55+, prikazanoj 24. i 25. rujna u Zagrebu, zatim u Puli te posljednji put 1. listopada na Međunarodni dan starijih osoba u Rijeci, ovih se dana dosta pisalo. Predstava je podijeljena na tri dijela. U prvom dijelu prikazan nam je snimljeni materijal u kojem protagonisti govore o posljednjoj minuti života, u drugom svaki od sudionika projekta stupa na scenu i na raspolaganju ima onoliko sekundi koliko ima godina govori da ispriča neku značajnu anegdotu iz vlastitog života ili nešto izvede, a nakon toga slijedi čitanje govora Franje Tuđmana na saboru HDZ-a u Lisinskom 1990. godine i komentari današnje situacije u Hrvatskoj. Ako i niste gledali predstavu, vjerojatno ste čitali kako je na premijernoj izvedbi trećina, ako ne i polovina ljudi izašla prije završetka predstave, a moram priznati da sam i ja bila među njima. Iskazi sudionika postajali su mi sve naporniji, izlaz mi je bio jako blizu i nisam imala pojma dokad će sve to trajati, a sljedeći bi mi vlak išao tek za sat i pol vremena. Odlazak mi se nametnuo kao jedino logično rješenje.

{slika}Relativno dugo trajanje predstave nije mi samo za sebe bilo problematično. Tri je sata stvarno puno, ali nije baš da nam je nemoguće odvojiti toliko vremena za predstavu (trenutno mi pada na pamet predstava Kauboji). Nisam imala ništa ni protiv toga da se i treći dio predstave povodi za principom jedan čovjek, jedan glas, ali jednostavno su mi iskazi sudionika u tom zadnjem dijelu postajali sve dosadniji i isprazniji. I to je sve.

Moram priznati da su mi kasnije zasmetali neki dramatični komentari i objašnjenja razloga odlaska ljudi – oni nisu bili spremni poslušati nikad iskrenije iskaze starije generacije, nisu bili spremni doživjeti te ljude ni u kakvoj drugoj verziji osim kao slatke, vesele starce, nesolidarni su s generacijom 55+, ne razumiju tu nekonvencionalnu dramaturgiju u kojoj nema probiranja između zanimljivog i nezanimljivog materijala…

Izlaženje prije kraja nekakve druge predstave možda se i ne bi predstavljalo kao etički problem onoga tko je izašao, a razlozi odlaska tražili bi se možda čak i u samoj predstavi. Međutim, izaći prije kraja predstave u kojoj na scenu stupaju socijalno ugrožene skupine (u ovom slučaju radi se o starijoj populaciji kojoj se često pristupa sažalijevanjem i patroniziranjem) očito je nepristojno i bezobzirno. Čini se da ispadamo bešćutni ako tretiramo i takve predstave i takve ljude kao i sve ostale. Dovoljno je to što su ti ljudi stari i što ionako teško dolaze do glasa, kako sad još na bilo koji način prigovoriti tome što su govorili.

 

U svakom slučaju, glavna ideja projekta, povećati medijsku vidljivost starijih ljudi i osvijestiti kako su oni itekako sposobni i spremni za aktivno društveno djelovanje, za svaku je pohvalu. Moram istaknuti i kako mi je bilo drago čitati o iznimnoj interakciji volontera i generacije 55+ postignutoj tijekom stvaranja projekta i nadam će generacija 55+ i svojim daljnjim djelovanjem surađivati s pripadnicima drugih generacija. Možda ne bi bila loša ideja da se priključe nekom prosvjedu generacije 55-, tj. studenata, koji namjeravaju prosvjedovati zato što im je netom prije početka akademske godine rečeno da moraju plaćati studiranje ako imaju 55- ECTS bodova.

{slika}Čini mi se da se još uvijek većina studenata zalaže za uvođenje školarine i da im ni ovaj novi model plaćanja troškova studija ne bi smetao da nije donesen ovako iznenadno. Mnogi vjeruju da su školarine mehanizam čija je svrha poticanje uspješnosti studiranja, zaustavljanja vječnog studiranja te da one predstavljaju važnu lekciju lijenim, neuspješnim studentima. Ako si marljiv i uspješan, ne trebaš se brinuti, a ako si nesavjestan i neuspješan, onda te treba kazniti plaćanjem školarine. Okanimo se ovog puta uvjeravanja kako svatko ima pravo na studiranje i kako bi ono trebalo biti pravedno i jednako dostupno svim studentima bez obzira na imovinski status. Očito to, nakon bezbrojnog ponavljanja, mnogima i dalje ništa ne znači. Osvrnimo se radije na definiciju uspješnih studenata s obzirom na  dosadašnje kriterije plaćanja školarina po fakultetima. Jesu li uspješni studenti oni koji su položili sve ispite u akademskoj godini? Očito ne jer na nekim fakultetima mnogi takvi nisu imali dovoljno dobar prosjek i svejedno su morali plaćati. A ako su i imali nekakav dobar prosjek (koji god on bio), lako moguće da su svejedno morali plaćati jer se plaćanje školarine temeljilo isključivo na plasmanu na prijamnom ispitu. Ako su bili među 10, 20, 30 posto najboljih studenata na godini, možda su svejedno morali plaćati jer nisu položili neki ispit. Najavljivalo se čak da će svi studenti pete godine morati plaćati školarinu. To zasad nije ostvareno, ali odjednom je uveden novi model plaćanja za neke fakultete zbog kojih će studij morati plaćati još puno studenata koji prema prethodnim odredbama to nisu morali.

Očito je kako svrha školarina nije poticanje uspješnog i efikasnog studiranja, njihova je svrha pokriti rupe u proračunu ili planirane investicije i one se donose isključivo s obzirom na te kriterije. Studenti ipak uglavnom izjavljuju kako ne bježe od odgovornosti, smatraju da su krivi i treba im naplatiti školarine, ali neka to ipak ne bude tako grubo i iznenadno (kao što je bilo ove godine), treba im dati odgodu od godine dana da skupe sve te novce, treba im dopustiti da plaćaju još koju ratu više.

Tijekom trećeg dijela predstave 55+ sudionici raspravljaju o tome koliko je odgovorni za današnju situaciju, predbacuju si krivnju zbog apatije i odustajanja. No, kako je redatelj predstave Borut Šeparović u jednom intervjuu izjavio, apatije ima svugdje – i kod generacije 55+ i kod generacija 44+, 33+, a ovaj naš primjer (i mnogi drugi) pokazuje da je ima i kod generacije 22+. Ono što predstava 55+ pokazuje i poručuje jest da se aktiviranjem i organiziranjem pojedinaca bez obzira na godine, poticanjem međugeneracijske solidarnosti, stvari mogu mijenjati i kretati na bolje.

FYEG osudio otkazivanje Parade ponosa

Prošlog je tjedna osim beogradskog tjedna ponosa, koji je trebao biti uvertira u otkazanu Paradu ponosa, održan i drugi po redu seminar ‘Queering Green Theory / Greening Queer Theory’. Event je organiziran u suradnji s lokalnom članicom FYEG-a, Zelenom Omladinom Srbije, a povodom otkazivanja Pridea na kojem su htjeli sudjelovati i polaznici seminara, izdali su priopćenje kojim su osudili otkazivanje povorke.

Podsjetimo, seminar je bio organiziran za preko 50 aktivista iz svih područja Europe planski upravo u vrijeme Beograd Pridea kako bi se obogatio sa lokalnim inputom, no institucionalna homofobija ipak je bila jača.

Kako je izjavila Terry Reintke, jedna od glasnogovornica FYEG-a, aktivisti su više nego razočarani što je povorka otkazana za još jednu godinu. “Radi se o tužnom danu za LGBTIQ pokret u čitavoj Europi. Nacionalistički i homofobni dijelovi društva ne smiju imati moć nad slobodom govora i okupljanja”, rekla je.

Glasnogovornica ZOS-a, Katarina Pavlović, dodala je kako je ovo drugi put kako je ista metoda organizacije Pridea propala te kako bi neki novi oblici borbe protiv represije trebali biti osmišljeni. “Borba treba biti kontinuirana, ne samo za vrijeme Pride Weeka ili priprema za Pride”, rekla je.

Nikola Mladenović, član ZOS-a zaključio je kako vlasti u Srbiji nedostaje razumijevanja važnosti ovakvog eventa: “Ovo je mogao biti simbol nade za LGBTIQ zajednicu u Srbiji i diljem regije a vlast je morala uspjeti makar to osigurati”.

Posljednji u nizu seminara ‘Queering Green Theory / Greening Queer Theory’ u planu je za prosinac u Bosni i Hercegovini.

Članovi seminara pridružili su se nizu drugih koji su poslali videopodršku Prideu,  a evo i video kojeg su uploadali na YouTube.

 

LeZbor uz Beograd Pride

LeZbor održao je pjevajući prosvjed ispred ambasade Srbije u Zagrebu zbog otkazivanja Parade ponosa

 

Lezbijski zbor LeZbor održao je u petak pjevajući protest u Zagrebu, ispred ambasade Srbije zbog otkazivanja Parade ponosa. Uz zastavu duginih boja i transparente podrške, djevojke su otpjevale pesmu “Moja mala nema mane”, i na taj način iskazale solidarnost prema kolegama i kolegicama iz Beograda.

 

Pjesmu, kao i video snimljen tom prilikom možete pogledati i poslušati ovdje.

Prosvjed studenata protiv novog modela plaćanja školarina

Miran prosvjed zagrebačkih studenata održat će se u srijedu, 10.10.2012. u 10:00h ispred zgrade Sveučilišta, Trg maršala Tita 14

Razlog prosvjeda je nezadovoljstvo studenata nastalo zbog odluke Senata o novom modelu plaćanja troškova studija prema kojem studenti koji su u protekloj godini ostvarili 55 ECTS boda ne plaćaju studij, međutim svi studenti koji su ostvarili između 30 i 54 ECTS boda plaćat će 120, 140 ili 160 kuna (cijena varira ovisno o području studiranja) po ECTS bodu za one predmete koje nisu položili.

Odluka koja je donesena sredinom rujna nije pružila mogućnost studentima da djeluju u skladu s odlukom te retrogradno donošenje zakona ide na štetu svim studentima i zakida ih se da završe studij po pravilima po kojima su upisali diplomski studij. U skladu s time pozivamo sve one studente koji zahtijevaju od Senata da odgodi ovu odluku do sljedeće akademske godine neka se pridruže mirnom prosvjedu u srijedu, 10.10.2012 u 10h!

Izborimo se za naša prava!

Feminizam iz pera sportskih blogerica

Olimpijske igre svake četiri godine donose nekoliko tjedana prepunih sportskih događanja i svake četiri godine oči javnosti uperene su u sportska nadmetanja, osvajanje medalja te svjetske i olimpijske rekorde. Olimpijske igre nam također pokažu koliko još uvijek neravnopravnosti i seksizma ima u sportu i sportskom novinarstvu. 

Mogli smo na primjeru slučaja Antonije Mišure vidjeli kakvi standardi ljepote vladaju u svijetu sporta i kako je medijsko praćenje ženskog sporta neodvojivo od komentiranja i prosuđivanja izgleda sportašica. Njihova postignuća često ostaju u sjeni njihovog fizičkog izgleda. To smo mogli vidjeti na primjeru australske plivačice Leisel Jones, koja je ove godine četvrti put sudjelovala na Olimpijskim igrama, ali njezine je rezultate zasjenila priča o njezinih nekoliko kilograma viška. Ženski se sport još uvijek često tretira kao popratni program muškom sportu, bonus razonoda u kojoj se osim sportskih nadmetanja, može uživati i u razgolićenim ženskim tijelima. Ipak ove je godine na Olimpijskim igrama bilo više žena nego na prethodnim, a broj sportašica u američkoj reprezentaciji premašio je broj sportaša. Žene su još uvijek manjina u sportskom novinarstvu, a kao komentatari na televiziji pojavljuju se rijetko, uglavnom kao sukomentatorice ženskih natjecanja. 

Mada je pisanje o sportu u mainstream medijima rezervirano za muškarce,  sve je više blogerica i novinarki koje promatraju svijet sporta iz feminističke perspektive. Pišu o ovim gore navedenim problemima, nejednakoj zaradi sportaša i sportašica, odnosu mainstream medija prema ženskom sportu, problemima i reprezentacija sportašica islamske vjeroispovijesti, LGBT sportašima… U nastavku teksta predstavljamo neke od njih!

{slika}

Ime i prezime: Caitlin Constantine
Starost: 32 godine
Mjesto stanovanja: Clearwater, FL
Blog: Fit and Feminist, od svibnja 2011.
Kada ne piše blog radi kao novinarska na kabelskom informativnom kanalu.
Najdraži sport: Prije svega, trkačica sam na duge staze, ali uživam se baviti triatlonom i biatlonom. Moglo bi se reći da živim za natjecanja u tim sportovima. U srednjoj školi trenirala sam odbojku, a volim i mnoge druge sportove.

Kako si pokrenula blog o sportu?
Najviše sam se zainteresirala za sport prije pet godina kada sam počela preispitivati sebe kao sportašicu i primijetila sam da u sportu vlada problematična rodna politika. Naprimjer, mnoge se žene brinu da će baveći se sportom postati premišičave tako da dolazi do vidljive rodne podjele u fitnes dvoranama – žene okupiraju sprave za kardio vježbe, a muškarci sprave za dizanje utega. Mnoge žene ne žele dizati utege kako se ne previše nabildale i od toga mi se diže kosa na glavi.

Počela sam takve pojave promatrati iz kritičke feminističke perspektive i zaključila kako do sad ništa od toga nije bilo problematizirano u srednjostrujaškim feminističkim blogovima koje sam čitala. Odlučila sam početi pisati o sportu iz feminističke perspektive kako bih popunila rupu u feminističkoj blogosferi. Ironično je da sam tek nakon što sam počela pisati blog otkrila koliko još žena piše o istim stvarima i koliko ih je zainteresirano promatrati sport na isti način kao i ja.

Na koji se način tvoj blog koji pišeš iz feminističke perspektive razlikuje od srednjostrujaških blogova?
Prije svega, sportašice i ženski sport tretiram kao ozbiljnu stvar. Ne gledam na njega kao na popratnu zabavu koja dolazi u predahu od muškog sporta. Sportašice ne promatram kao inferiornije svojim muškim kolegama ni zbog vještina niti zbog biologije. Zbog takvog kritičkog promatranja vidim problematičnim stvari koje mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Naprimjer, zabrinjavajućim mi se čini da kultura kritizira žene koji su prejake i agresivne, iako su žene zbog svoje ranjivosti izložene nasilju i mogućnosti silovanja. Otprilike, poruka koja se šalje glasi ovako: “Želimo da znate da možete biti povrijeđene u svako vrijeme i nemojte pokušavati uzvratiti i obraniti se jer to je neprirodno”. Želim da žene shvate da je ta ideja o ženama kao fizički slabijima kojima je potreba zaštita samo ideja, prisutna u društvu koje želi oslabiti žene.

Druga vrijednost mojeg bloga je što želim strast prema sportu unijeti u svijet feminizma. Primijetila sam da su mnoge feministice sklone kritizirati sport iako o njemu ne znaju puno. Čitala sam članak jedne žene koja je priznala kako ne zna skoro ništa o sportu, ali u članku se odvažila kritizirati odjeću trkačica. Kada bi imala iskustva u trčanju, znala bi da mi trkačice ne volimo nositi brdo odjeće, pogotovo na visokim temperaturama.

Što misliš o izvještavanju mainstream medija s Olimpijskih igara?
Mnogo toga je bilo jednostavno sramotno. Još se sjećam kad sam gledala kako Jon McEnroe brblja o bikinijima koje nose odbojkašice na pijesku i željela baciti cipelu u televizor. Također, sramotna je bila i cijela rasprava oko nedovoljno patriotske odjeće Gabby Douglas. Zajedničko svim ovim problematičnim izvještavanjima i komentarima je što se ne fokusiraju na sportašice nego na njihov izgled. Nepravedno je da se ženama koje su mukotrpno trenirale za ovaj njima važan događaj koji dolazi svake četiri godine komentira samo njihov izgled. Gdje je tu sport?
Osim ovakvog problematičnog izvještavanja, naišla sam na tekstove i reportaže u kojima sam stvarno uživala. Svidio mi se članak o ženskom nogometnom tipu Sjedinjenih Američkih Država u kojem je autor pisao o nepredvidivosti njihovih udaraca na gol. Također, čitala sam tekst koji govori o sposobnosti upravljanja igrom Diane Taurasi na košarkaškom terenu.  Pojavili su se i izvrsni tekstovi o putu Eveliyn Stevens od financijske investitorice do profesionalne biciklistice, o Kayli Harrison koja je od žrtve seksualnog nasilja postala osvajačica zlatne medalje. Postoji još mnogo dobrih tekstova o ženskom sportu, ali trebate ih dugo tražiti.
 
{slika}

Ime i prezime: Pat Griffin
Starost: 55
Mjesto stanovanja : Belchertown, MA
Blog: Pat Griffin LGBT Sports Blog, od 2007.
Kada ne piše blog radi i organizaciji Changing the Game: The Gay Lesbian Straight Education Network Sports Project.
Najdraži sport: Kajak

Kako si pokrenula blog o sportu?
Radila sam na LGBT sportskom projektu za Women’s Sports Foundation i blog je nastao u sklopu tog projekta.

Na koji se način tvoj blog koji pišeš iz feminističke perspektive razlikuje od srednjostrujaških blogova?
Gledam na sport feminističkim očima i smatram da je važno obratiti pažnju na feminističku i rasnu perspektivu koju treba rasvijetliti kada se raspravlja o LGBT pitanjima u sportu.

Što misliš o izvještavanju mainstream medija s Olimpijskih igara?
Svidjelo mi se kako su mediji pratili ženski sport. Jedino što želim je da konačno komentatori (i same sportašice) prestanu sportašice nazivati djevojkama.

{slika}
Ime i prezime: Sertaç Sehlikoglu
Starost: 31
Mjesto stanovanja: London
Blog: Muslim Women in Sports
Kada ne piše blog bavi se znanstvenim radom. Doktorica je socijalne antropologije.

Kako si pokrenula blog o sportu?
Nakon što sam odlučila ozbiljnije se baviti istraživanjem sudjelovanja muslimanki u sportu, na blogu sam počela objavljivati vijesti iz cijelog svijeta koje se dotiču te tematike.

Na koji se način tvoj blog koji pišeš iz feminističke perspektive razlikuje od srednjostrujaških blogova?
Pišem samo o problemima Muslimanki u sportu i pokušavam upozoriti na barijere s koji se susreću od kojih su mnoge povezane s idejom da vladajuća elita ima moć regulacije ženskih tijela. Smatram da je važno problematizirati takve prakse, kao i nacionalne te internacionalne kodekse oblačenja.

Što misliš o izvještavanju mainstream medija s Olimpijskih igara?
Mnoge su feministice već kritizirale pretjeranu seksualizaciju olimpijki, to je sigurno jedan od ozbiljnijih problema u reprezentaciji ženskog sporta na Igrama u Londonu.
Što se tiče žena islamske vjeroispovijesti i njih su mediji seksualizirali kroz njihov veo. Mediji su previdjeli sudjelovanje mnogih žena islamske vjeroispovijesti koje ne nose veo. To je , po mojem mišljenju, usko povezano s muško orijentiranim kolonijalističkim pogledom na svijet.

Ostali zanimljivi feministički blogovi o sportu:
After Atalanta – blog koji govori o problemima homofobije i seksizma u sportu.
Bloomer Girls blog – blog koji su pokrenule dvije prijateljice i obožavateljice baseballa. Pišu o svemu od neravnopravnosti spolova do toga što znači biti ženska navijačica.
From a Left Wing – blog Jennifer Doyle o nogometu.
POPSsport – blog o moći, opresiji i privilegijama u sportu.
The Rabbit Hole – socio–kulturološki komentari na sve što se tiče sporta, fizičke aktivnosti i zdravlja.
Women’s Hoops Blog – blog o košarci koji piše nekoliko žena.

Prevela i prilagodila Ela Tončić

Predavanje ‘Akademski kapitalizam’

Ugledna profesorica sa Sveučilišta Georgia u SAD-u, prof. dr. Sheila Slaughter, održat će predavanje o globalizaciji visokog obrazovanja i nastanku “akademskog kapitalizma” u Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj Uniji u sklopu ovogodišnjeg Sajma stipendija i prateće obrazovne ponude. Predavanje prof. Slaughter usredotočit će se na promjenu tradicionalne uloge visokog obrazovanja pod utjecajem globalizacije i razvoja postindustrijskog društva. Kritički će propitati pitanje do koje mjere su sveučilišta u SAD-u i EU postala poduzeća, profesori poduzetnici, a studenti kupci obrazovnih usluga, te posljedice tržišne orijentacije sveučilišta za javno visoko obrazovanje.

 Predavanje će se održati u sklopu Sajma stipendija i prateće obrazovne ponude, koji organizira Institut za razvoj obrazovanja 16. listopada 2012. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, i 18. listopada 2012. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Više informacija o Sajmu i programu okruglih stolova dostupno je ovdje.

Prof. Sheila Slaughter, koautorica knjige “Akademski kapitalizam i nova ekonomija: tržišta, država i visoko obrazovanje“, tijekom posljednjih petnaest godina svoj je znanstveni rad posvetila istraživanju utjecaja nastanka globalne političke ekonomije i razvoja postindustrijskog društva na visoko obrazovanje.U svom predavanju, prof. dr. Slaughter govorit će o problemima tržišnog i kvazi-tržišnog pristupa visokom obrazovanju u Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj Uniji. Predavanje će se održati u sklopu ovogodišnjeg Sajma, u malom predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u utorak 16. listopada 2012. od 12:15 do 13:15 te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci u četvrtak 18. listopada 2012. od 12:15 do 13:15. Ulaz na Sajam stipendija je slobodan.