Kako ‘paparazzi kultura’ utječe na žene?

Fotografije vojvotkinje od Cambridga Kate Middleton u toplesu su još uvijek tema razgovora i komentara u online i stvarnom svijetu, ali vjerojatno će ih brzo zamijeniti slike grudi neke druge slavne ličnosti. Kate nije usamljena u činjenici da ju je paparazzi slikao bez njenog znanja i na tome zaradio. Mlade žene po cijelom svijetu, bile one poznate ili ne, postaju sve češće žrtvama voajerizma u dobu gdje svatko ima mobitel s kamerom i online prostor gdje može postaviti fotografije.

Na popularnoj stranici Reddit, gdje korisnici postavljaju i dijele sadržaj, član foruma pod nadimkom “creepshots” dijelio je nedavno savjete. Tema? Kako potajno fotografirati žene. “Nemojte biti nervozni. Ako ste nervozni, isticat ćete se. Nemojte se previše muvati, slikajte i idite dalje ako možete. Izgledat ćete manje čudno ako imate slike i drugih stvari, osim guzica zgodnih cura”, napisao je.

Savjete je ponudio među komentarima vezanima za galeriju fotografija žena koje su bez njihovog znanja uslikane na aerodromu. Tim slikama pridružile su se stotine drugih postavljenih od članova grupe na kojima su žene koje čekaju vlak, pakiraju namirnice, stoje kraj dizala… Slike navode na njihove stražnjice, prepone ili grudi. Postoji na tisuće fotografija na sličnim internetskim stranicama (creep websites) koje funkcioniraju kao velika subkultura u online zajednici. Cilj je uslikati žene nesvjesne da ih netko fotografira i onda ih postaviti na internet za hvalisanje i hvatanje komentara.

Novinarka stranice Jezebel.com, Erin Gloria Ryan, obaviještena je za postojanje foruma od strane zabrinutih Reddit korisnika, budući da su neke od slika slikane u školama.

“Sadržaj na creepshot forumu nije pornografski, ali koristi fotografije ljudi na načine za koje oni definitivno ne bi dali odobrenje. Štoviše, upravo nedostatak suglasnosti žena koje su fotografirane i kršenje njihovih prava čini ovaj sadržaj privlačnim za članove grupe”, kazala je Ryan.

Pitanje fotografiranja žena bez njihova pristanka i dijeljenje istih našlo se u centru medijske pažnje zbog već navedenih golišavih slika Kate Middleton, supruge princa Williama. Najviše je zainteresirala činjenica da je fotograf  koji je fotografirao Kate navodno stajao na javnoj cesti, odakle se jedva vidi imanje gdje je par provodio svoj drugi medeni mjesec. Ipak, glavni urednik danskog časopisa koji je prenio fotografije je sugerirao da sama Kate mora snositi dio odgovornosti budući da je “svjesno otkrila svoje grudi prema javnoj cesti.”

Slučaj Kate potiče pitanja o tome zašto uopće postoji takvo tržište, a time i publika, za ovakve slike. Nije da postoji nedostatak golih grudi na internetu i slični sadržaji koji se sporazumno izlažu i dijele. Čini se da odgovor leži u kombinaciji želje i poniženja. Postoji interes da se vide sve ženske grudi, kao potvrda osjećaju da je žensko tijelo javno vlasništvo i prema tome se može prisvojiti, diviti mu se ili izrugivati.

Paparazzi kultura je problem već desetljećima, ali u posljednjih nekoliko godina ima posebno zlobnu, seksualnu nijansu. Na primjer, 2008. je foto agencija objavila da Britney Spears nije trudna slikom nje u gaćicama zamrljanima menstrualnom krvlju. Emma Watson je izjavila da je na svoj osamnaesti rođendan shvatila da je postala ‘legalna u igri’.

“Jedan fotograf  legao je na pod da uhvati sliku mojih gaćica. U noći kada je postalo legalno da to naprave, napravili su. Sljedeći dan sam se probudila i osjećala potpuno napastovano”, priznala je Emma.

 Sienna Miller je prošle godine izjavila da je godinama bila ‘nemilosrdno proganjana od deset do petnaest muškaraca, gotovo svakodnevno’.

“Pljuvali su na mene, verbalno me zlostavljali… U dvadeset i prvoj godini sam se često našla u situaciji da po noći trčim sama po mračnoj uličici dok za mnom trči desetak muškaraca”, kazala je Sienna.

Dok ova iskustva povezujemo isključivo sa slavnim osobama, sada nažalost svi živimo u paparazzi kulturi. Kamere su posvuda, kao i tehnologija koja može odmah podijeliti i publicirati slike. Na bezopasnijoj strani su slike u kojima nas prijatelji tagiraju na Facebooku, bilo iz prošlosti ili nedavnih događaja, otvorene za javnost i komentiranje. Ali postoji i podmukliji način. Creepshots stranice i slične postavljaju i komentiraju fotografije običnih žena koje kruže po internetu najčešće bez njihova pristanka.

Julia Grey, suosnivačica grupe protiv uznemiravanja na javnim mjestima Hollaback London, bila je prestravljena kada je njena slika sa rođendana najbolje prijateljice završila na sličnoj stranici. Na rođendanu je bila pijana, pala je i prijateljica je uslikala njene grudi iz ptičje perspektive. Kada je vidjela sliku u prijateljičinu albumu na internetu osjećala se opušteno, u cijelom kontekstu bila je to nevina slika. Ali, u kontekstu kada je bila samo jedna u nizu slika gaćica ispod kratkih suknji i grudi slikanih odozgo, postalo je nevjerojatno nelagodno. Odjednom je to bila čudna voajerska stvar i osjećala se kao lovina.

Današnji tinejdžeri su odrasli u okolišu ispunjenom paparazzi slikama i slikama običnih žena bez majica. Živimo u zemlji vođenoj tračevima i muškim časopisima. Časopis Heat godinama vodi ‘Krug srama’ koji potiče mlade žene da gledaju druge žene i ismijavaju ih zbog ružnoće, te u isto vrijeme nadziru vlastiti izgled. Časopis Nuts je odlazio u noćne klubove i tražio žene da pokažu svoje grudi za njih. Zoo časopis je u natjecanju 2005. godine pitao svoje čitatelje kakve grudi žele da ima njihova djevojka, za 4.000 funti vrijednu plastičnu operaciju u zamjenu za slike grudi djevojaka čitatelja.

U maloj, ali fascinantnoj studiji koju je NSPCC (Nacionalna udruga za sprječavanje okrutnosti nad djecom) objavila ove godine, istraživači su razgovarali sa 35 učenika i učenica u dvije londonske škole i pronašli da je vršnjačko slikanje i snimanje normalno do te mjere da mnogo mladih osjeća da ima vrlo malo prijatelja kojima zaista mogu vjerovati. Učenica drugog razreda srednje škole u kojoj se provodilo istraživanje rekla je kako rečenicu “Mogu li imati sliku tvojih sisa?” čuje svaki dan. Ako dečki uspiju doći do takve fotografije ona im automatski diže rejting, a djevojku podvrgava potencijalnom poniženju. Muški ispitanici su govorili o stavljanju takvih slika na Facebook u grupe postavljene isključivo za takav tip fotografija.

Anti-bullying zastupnica iz New Jerseya, Allyson Pereira, iskusila je ružno iskustvo iz prve ruke. Imala je 16 godina kada je njen bivši dečko zatražio da mu pošalje sliku u toplesu, a zauzvrat će joj se vratiti. Ona je poslala sliku koju je on odmah proslijedio svima u svom imeniku i slika je jednostavno postala viralna. Saznala je to kada su joj se počeli smijati i nazivati je kurvom. Njena majka je u početku predlagala da se presele, bivši prijatelji su ju nazvali odvratnom, a profesori su zbijali šale na njen račun. Nakon šest mjeseci Allyson se osjećala tako usamljenom da se pokušala ubiti. Planirala je postati učiteljica, ali je napustila tu ambiciju zbog srama. Svakom poslodavcu bi morala objašnjavati o svojoj prošlosti, jer nikad se ne zna kad takva slika može izroniti ponovo na površinu. Nije išla na fakultet jer se osjećala preranjivom. Sada u dvadesetima,  Pereira nalazi ponos u svom djelovanju protiv vršnjačkog zlostavljanja, ali kaže kako se osjeća obilježenom.

“Ne volim javna mjesta. Dogodi se da me zlostavljaju kad izađem. Još uvijek ima ljudi koji me nazivaju kurvom”, objasnila je.

Posljednjih godina se pojavila podvrsta spomenutih internetskih stranica posvećena ismijavanju slika žena i ponekad muškaraca pod nazivom ‘osvetoljubiva pornografija’. Naime radi se o osveti bivših ljubavnika ili jednostavno o postavljanju fotografija osoba koje se žele poniziti i ismijati. Fotografije su naravno veoma osobne, ako su uopće slikane sa pristankom druge osobe.

Charlotte Laws prvi se put susrela sa sličnim stranicama početkom godine, kada je njenoj kćeri koja je u dvadesetima hakiran kompjuter. U kćerinom e-mail računu nalazila se jedna slika nje u toplesu koja nije bila podijeljena ni sa kime, a koja je završila na zloglasnoj osvetoljubivoj porno stranici Is Anyone Up. Kćer je bila izvan sebe, a Charlotte koja je po struci autorica i bivša privatna istražiteljica je radila na tome da se slika makne sa stranice. Najgora stvar u vezi sa spomenutom stranicom jest da bi se uz ponižavajuće slike stavljali detalji poput profila društvene mreže osobe na slici, na taj način ih identificirajući i ostavljajući prostor za daljnja uznemiravanja. (op.p Stranica je nedavno zatvorena, no izniknuo je ekvivalent iste pod nazivom Is anyone down.)

Laws je htjela znati više o iskustvima onih čije su se fotografije našle na stranici, pa je započela neformalno istraživanje. Njeno istraživanje je uključivalo 40 ljudi, većinom žena. Saznala je da je 40 posto slika završilo na stranici jer je ispitanicima i ispitanicama kompjuter hakiran, a ostatak su bili/e žrtve osvetoljubivih ljudi. Razgovarala je sa učiteljicama, od kojih je jedna izgubila posao zbog fotografije koja se našla na stranici, a drugoj je prijetio otkaz zbog istog razloga. Jedna ispitanica je bila prestravljena mogućnošću korištenja slika u borbi za skrbništvo, dok je druga gledala kako joj posao propada iako golišave slike koje su bile vezane za njezin društveni profil nisu bile njezine! Među žrtvama se našla i žena koja je slikala svoje grudi omotane zavojima za svog doktora nakon operacije. Slike su hakirane s njenog kompjutera i stavljene na stranicu. Sve slike su bile otvorene za diskusiju o privlačnosti i izgledu.

Charlotte je tražila moguća zakonska rješenja za žrtve takvih stranica, što ju je dovelo do Mary Anne Franks, izvanredne profesorice prava na Sveučilištu u Miamiju. Ona misli da je čimbenik koji ujedinjuje creep fotografije, fotografa koji je slikao Middleton i osvetoljubive porno stranice taj da svi ispoljavaju želju za seksualnom aktivnosti sa ženama kojima ili nemaju pristup, ili im je isti odbijen. Smatra da je zanimljivo da je reakcija na takvu situaciju okrivljavanje žene koja je na slici. Studentica i aktivistica Ali Sargent rekla je da je u njenoj godini bilo par slučajeva kada su djevojke snimane u seksualnim radnjama bez vlastitog znanja i pristanka, a stav ostalih djevojaka prema djevojkama kojima se to dogodilo je bio u najboljem slučaju odbojan. Mišljenje koje je prevladavalo jest da je djevojka kojoj se to može dogoditi jednostavno – glupa. Franks ističe da rasprava ide u smjeru okrivljavanja djevojaka u smislu da nisu trebale dati fotografije određenim osobama, ili da se nisu smjele sunčati na privatnom vlasništvu, ili da kao žene ne smiju izložiti svoje tijelo nigdje i nikako gdje bi netko mogao imati fotoaparat ili mobitel. Najšokantnija je zapravo činjenica da ljudi nisu bijesni što uopće postoji ovaj problem, nego smišljaju isprike za voajersko ponašanje i krive žene što su seksualne bilo kada i bilo kako.

Mary Ann napominje da čak i u sasvim intimnom okruženju, kao sa slučajem Kate Middleton, okolina svejedno priča stvari poput – što je očekivala, ona je slavna osoba i ima grudi, što znači da ih mora držati pokrivenima u svakoj situaciji. Smatra da se radi o bijesu prema ženama koje žele biti seksualne pod svojim uvjetima. Društvu sasvim odgovara kada su žene objekti i pasivne. Kada ih se može uključiti, isključiti, skinuti s interneta, izbrisati… Ali čim žena želi imati isključivo pravo na svoju intimnost u kojoj se ponaša kako želi, to nam smeta. Kažemo: “Ne, idemo napraviti kurvu od tebe.”

Prevela i prilagodila Iva Agatić

13. šetnja na Dan ružičaste vrpce

Povodom Dana ružičaste vrpce, nacionalnog dana borbe protiv raka dojke, održana je 13. po redu akcija podizanja svijesti o toj zloćudnoj bolesti. Akcija se održava prvi vikend u listopadu, u 30 gradova Lijepe naše.

U 11 sati, na Trgu maršala Tita okupio se mali broj ljudi, što slučajnih prolaznika, što onih koji su ciljano došli podržati akciju Europa Donne Hrvatska – hrvatskog foruma protiv raka dojke. Ispred ulaza u HNK kratke govore održali su saborska zastupnica Gordana Sobol u ime obnašatelja dužnosti predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke, predsjednik gradske skupštine, Davor Bernardić, HDZ-ova zastupnica, Jadranka Kosor, ministar zdravstva Rajko Ostojić te Nada Kraljević, predsjednica udruge Donna Hrvatska.

Svatko od njih posebno je upozorio na ovu zloćudnu bolest, od koje godišnje u Hrvatskoj umre preko 950 žena. Zabrinuto svi su kimali glavama i složili se da svaka žena treba misliti na svoje zdravlje, i redovito odlaziti na preglede, kako bi se ukoliko do toga dođe, moglo pravovremeno reagirati, jer je svaki rak dojke, uočen u ranoj fazi, izlječiv. Također su se složili da je Hrvatska, kao i u svemu, uz bok Europi u metodama dijagnostike i terapije, te da je postotak izliječenih jednak onom u zapadnoeuropskim zemljama.

Zatim su podijelili ružičaste balone i krenuli Masaryikovom i Teslinom, preko Gajeve do Cvjetnog gdje je tipičnu subotnju špicu ove subote krasila akcija udruge: Sve za nju! – Udruge žena oboljelih i liječenih od raka dojke, njihovih obitelji i prijatelja, te Centra za psihološku pomoć ženama oboljelima od raka, koja je na štandovima dijelila materijale i brošure o raku dojke. Akciju Želim svijet uz tebe na Trgu Petra Preradovića otvorio je predsjednik Ivo Josipović.

Ono na što nas ova akcija upozorava jest da bismo trebali osvijestiti ranjivost našeg tijela i svakako uvrstiti svoje zdravlje na listu prioriteta u životu. Iako sam tek u dvadeset i drugoj godini, Nakon današnjeg dana odlučila sam da ću posvetiti više pažnje svojim grudima. Od uobičajene provjere u ogledalu jesu li još uvijek tu, i brige o tome da mi se ne ‘opuste’ i paničnog straha od utjecaja ‘gravitacije’ prelazim na redovite samopreglede te ultrazvuk. Rak dojke nije sudbina, rezervirana samo za neke i nažalost sve su žene u jednakoj mjeri izložene toj opasnosti. Stoga bi svakoj djevojci preporučila da se informira o toj bolesti, te već pri prvom posjetu ginekologu zatraži pregled dojki. Također, u posljednjih godinu dana meni dvije drage osobe oboljele su od raka dojke. Njihova borba bila je uspješna, upravo zahvaljujući rano otkrivenim simptomima – podsjetite svoje najdraže na važnost samopregleda, ultrazvuka i mamografije.

Sve detalje o raku dojke, prevenciji, pregledu i terapiji možete pronaći na stranicama divinih udruga organizatora: Sve za nju! i Europa Donna Hrvatska.

Mogu li muškarci biti feministi?

Iskreno, bio sam nervozan. Po prirodi sam zabrinuta osoba tokom cijele godine, ali ovaj put više nego inače. Na putu prema Ljetnoj školi feministkinja Ujedinjenog Kraljevstva, događaja koji je nudio feministkinjama šansu da ‘razmjenjuju iskustva, ideje i pripreme  se za udruživanje s feministkinjama unutar Ujedinjenog Kraljevstva’, bio sam nervozan zbog nekoliko razloga.

Prvo, bio sam zgrožen pomisli da ću biti jedini muškarac. Ne u smislu klišeja. Ne u smislu da sam se zamišljao kao ljudska meta za njihov bijes i mržnju prema muškarcima. Nego, u smislu nisam želio biti jedina osoba obučena u crno na dan kada svi ostali nose bijelo. Nisam se želio isticati jer sam drugačiji.

Također, bio sam prestrašen kako će moj dolazak, i općenito prisustvo muškaraca, djelovati na sve ostale. Jesu li neke od žena koje dolaze očekivale da će to mjesto biti samo za žene? Hoće li moje prisustvo nekome smetati i pridonijeti tome da manje sudjeluju? Ako bi moje prisustvovanje natjeralo ijednu ženu na nedolazak, onda bi to bilo prilično beznačajno. Prisustvo žene na feminističkom događaju, poput Ljetne škole feministkinja Ujedinjenog Kraljevstva, uvijek će biti vrjednije nego dolazak muškarca. Imat će više za reći, imat će više energije za djelovanje i vrjednije je njima da dijele svoja iskustva.

Jedan od strahova je bio da će, možda kao uvodni dio ili zagrijavanje, sudionici morati podijeliti svoje iskustvo sa seksizmom, a ja ne bih imao puno toga za pridonijeti.

“Bok svima. Ja sam Gav, heteroseksualni bijelac, i bez problema se snalazim u svakodnevici. Oprostite. Nemam ništa za reći na ovu temu. Ali, ne brinite. Pročitao sam onu knjigu Caitlin Moran[1]  i zabilježio sam riječ Vagenda (vaginalni program, red), zato vjerujte mi dame, ja vas u potpunosti shvaćam”, pomislio sam.

Također, postojao je još veći (i stalno prisutni) strah da kažem nešto na što bi se drugi ljudi mogli uvrijediti. Što ako, blebećući, pogledom prođem po sobi i ugledam užasnuta lica i nepokolebljivu ruku koja me upućuje prema izlazu, da bih shvatio kako sam rekao nešto seksističko? Jer znam da sam prije bio seksist. Mnogo, mnogo i mnogo puta prije – načini na koje sam nerazmišljajući razgovarao sa i o ženama. Jedina stvar koja će spriječiti moju buduću mizoginiju je da preispitam sve i upijam od svijeta oko sebe.

Čitajući različite blogove i u razgovoru s prijateljima, često naletim na novu riječ ili frazu koja opisuje aspekte muške kontrole. Ono što slijedi poznata mi je već rutina: pronalazim što je više moguće o toj seksističkoj karakteristici, pokušavam se prisjetiti svake veze/ razgovora/ misli koju sam imao o ženama, i uvidim da sam to učinio već puno puta, pokušavam shvatiti zašto sam to radio, i upakiram to znanje za sljedeći put kada otvorim usta.

Nedavno sam, primjerice, upoznat s idejom ‘muškog objašnjavanja’ (mansplaining), izraz koji objašnjava kako neki muškarci pretpostavljaju da su žene s kojima razgovaraju potpuno neuke o temi o kojoj se raspravlja. U pravilu, uopće nisu poštovali njihovu inteligenciju ili životno iskustvo.

Toliko puta sam se tako ponašao da se stresem kada to sada pišem. Čak i nakon što sam saznao za taj izraz i dugo razmišljao o njemu, ulovio sam se kako to radim jedanput ili dvaput. Primjerice, gledajući vijesti s prijateljima neprestano kontekstualiziram sve priče. Kao da moji prijatelji to ne znaju sami uraditi. Kao da nikada nisu pratili program, ili bilo koje vijesti. Ne znam zašto to i dalje radim. Naravno, postoji nekakvo objašnjenje zašto se to događa, i zašto je toliko rašireno – javna reprezentacija žena i društvenih normi igra veliku ulogu. Ali, opet sam ja kriv, i moguće objašnjenje ne odrješuje krivnje ni mene ni nekog drugog muškarca.

Približavajući se ljetnoj školi bio sam nervozan kako odgovoriti na nezaobilazno pitanje mogu li muškarci biti feministi? Još uvijek se borim s odgovorom, ali svjestan sam da neke feministkinje favoriziraju strategiju ‘Muškarci, odjebite!’. Nemojte me krivo shvatiti, to bi mogla biti prava strategija. No, prema mom sebičnom pogledu, bojao sam se da bi moglo postati čudno za mene i moju braću ako bi prevladao takav pristup.

I ovo pitanje/ tvrdnja pojavila se tokom radionica i razgovora. Netko se oglasio s “da, naravno da su feminizmu potrebni muškarci” i treba “razmišljati kako pridobiti još više njih”.

“Pokret bi bio jači ako bismo mogli uključiti više glasova, a to mora obuhvaćati i muškarce”, kazala je jedna žena.

{slika}

Gledano s potpuno praktične perspektive, to ima smisla. Mi, muškarci kao rod, držimo gotovo sav novac i moć, utjecaj i vlasništvo, oružje i TV-kanale i svu silu drugih resursa. “Ako želiš da se nešto promijeni, i možeš imati samo jednu grupu ljudi na tvojoj strani, onda ne možeš pogriješiti s ‘muškarcima'”.

Drugi su rekli da žene, i jedino one, trebaju voditi pokret. Borba protiv ugnjetavača mora uključivati samo glasove ugnjetavanih. Primjeri su tog pristupa borba ljudska prava u SAD-u kao i kraj apartheida u Južnoafričkoj Republici. U oba slučaja (što se povijesno pokazalo ispravnim) odluke su isključile bijelce iz vodstva i vodećih uloga. Ljudi, ubrzano se približavam teritoriju ‘muških objašnjenja’, kada objašnjavam feminizam (potencijalnim) feminističkim čitateljicama. Svima se ispričavam. Ovaj dio je važan za strukturu s kojom sam započeo. Očito je to bila pogreška, ali nastavimo dalje, može?

Primjerice, recimo da određenu kampanju za ženska prava vodi muškarac (za naše potrebe imenujmo ga Gav). Gav posjećuje Downing Street[2] kako bi sjeo i razgovarao s Davidom C[3]. o problemu i kako bi se on mogao riješiti. Ako ne uspije nagovoriti Davida C., to predstavlja očit problem i naša kampanja zastajkuje. No, ako ga uspije uvjeriti, to predstavlja drugi problem – već zamarajuće poznata slika o muškarcima koji donose odluke o ženama. Ako Gav bude uspješan, David C. možda bi želio još jednom razgovarati s Gavom, o drugim problemima i tako spriječiti ženu da ugovori sastanak s njim.Gavov uspjeh može uroditi idejom muških političara da se muškarce može pitati o ženskim pravima. Ako se ti političari već bolje osjećaju u društvu muškaraca nego žena, David C. mogao bi okupiti dečke da dođu i razgovaraju o provizijama za zbrinjavanje djece, ili o brojnim podbadajućim napadima na zaposlene majke. Bez obzira na ishod sastanka, mala je vjerojatnost da je Gav i njegova kampanja povećala šanse da više žena dođe do Downing Streeta. Drugim riječima, kada bi muškarci bili vođe ženskih problema, i pobjeda bi bila poraz. Postoji stvarna opasnost potvrđivanja ili ojačavanja postojećih predrasuda. Radi se o nastavljanju i provođenju patrijarhalnosti pod izlikom otpora. Muškarci koji vole voditi kampanje ili čavrljati s premijerom, ili razgovarati s bilo kime, moraju to imati na umu.

Većina žena s kojima sam razgovarao u ljetnoj školi upotrijebila je istu riječ kako bi opisale ulogu muškaraca u feminizmu: ‘podrška‘. Drugim riječima, definitivno ne bismo trebali biti glasovi, ali možemo izgraditi i podržavati pozornice (doslovno i digitalno) koje odzvanjaju ženskim glasovima.

Ovo odgovara gore navedenoj teoriji kako dolazi do promjene – da bi samo žene trebale imati istaknuto mjesto u pokretu – ali također potvrđuje potrebu muškaraca da kritički razmišljaju.

Dok je feminizam vjerovanje u rodnu jednakost, “pro-feminist” može primijetiti da, pored podržavanja tog vjerovanja, prolaziš kroz proces kritičkog razmišljanja. Pokušavaš promijeniti način na koji tvoj mozak funkcionira, odrastajući u društvu koje daje prednost tome tko si ti nad onime tko su drugi ljudi.

Očito ne trebam ponavljati zašto je očito da mnogi muškarci to ne rade, ali ovdje su neki primjeri groznih muškaraca koji su ionako odvratni ljudi.Napomenuto mi je bilo da su mnoge žene sklone mizoginističkim primjedbama i da i one same trebaju proći proces analize te se istovremeno pridružiti borbi za jednakost. Istina. Ali, činjenica ostaje da muškarci nemaju pojma kako je to živjeti kao žene, bilo koja žena.

Činjenica ostaje da nikada ne ću moći podijeliti primjer seksizma (pogledaj gore uznemirene bilješke). Nikada neću znati kako je to osjećati da sam napadnut na ulici ili da mi se stalno prijeti da će mi oduzeti moje pravo da radim sa svojim tijelom što želim. Iako nisam znao da će to rezultirati neugodnom situacijom prilikom upoznavanja na radionici, također je značilo da zapravo ne bih trebao puno govoriti tokom odvijanja radionica. Nikada neću morati iskusiti prijetnju patrijarhalnosti, tako da ću uvijek samo slušati i učiti.

Kod muškaraca ljevičara često postoji miskoncepcija da su oni feministi jer razumiju kako sistem u kojem živimo neprestano i neizbježivo kažnjava žene. To ih razumijevanje, ta kritika kapitalizma, čini feministima. To jednostavno nije točno i tomu se trebamo suprotstaviti. Ako ne preispituješ svoje pretpostavke prema ženama, u javnosti i privatnim sferama, tvoje samoimenovane preporuke feminista su najvjerojatnije bez temelja. Jedno od najodvratnijeg mizoginističkog ponašanja vidjeli smo da dolazi od ljudi iz solidne ljevice (“Ustani druže Galloway…”). Kao muškarcu, pripadnost feminizmu ne može nastati iz prosvjetljujućeg momenta kada čitaš objašnjenja o strukturalnoj nejednakosti. Mora se pojavljivati svakodnevno, u svakoj interakciji.

U osnovi, bojim se postati George Galloway.[4] O tome se zapravo radi. Bojim se postati jedan od onih likova, koje prepoznajemo kao ljevičare i neosnovano pretpostavljamo da se jednako i pravično ponašaju prema ljudima oba roda u njihovom svakodnevnom životu. U jednom trenutku, lik se otkriva kao osoba odvratnih (neprihvatljivih) pogleda, a ljudi ne shvaćaju kako netko može u isto vrijeme biti socijalist i seksist. Očito, Galloway se nije šepurio na antiratnim marševima razmišljajući: “Ovo je odlično. Seksist sam, ali stvarno radim dobar posao što to držim za sebe”. Naravno da nije. On se identificira s borbom za prava žena. Kako mogu biti siguran da se taj nivo zablude ne može primijeniti i na mene? Ovo nije retoričko pitanje, javite mi ako znate odgovor.

{slika}

Za vrijeme otvorene diskusije o izgradnji raznolikog feminističkog pokreta u ljetnoj školi, sudionica je upitala grupu kako integrirati muškarce. Ines Smyth, rodna savjetnica na Oxfamu[5], iznijela je tri točke. Prvo, da je sama radila na svom feminizmu i da je možda na muškarcima da se integriraju u pokret, a ne da se pokret integrira muškarcima. Također, uvijek moramo prepoznati i sjetiti se velike važnosti prostora namijenjenog samo ženama. I na kraju, zbog zagušljivih ograničenja feminističkih ciljeva, vrijeme i novac za dijeljenje su ograničeni te stoga moramo biti oprezni s kime ih dijelimo. Možda je implicirano “Nemojmo ih dijeliti s muškarcima.”

Ovo bi možda bila i prilično besmislena diskusija. Na radionici ‘Uključivanje muškarca u feminističke glasove’, veliki broj žena prepričao je negativne reakcije njihovih prijatelja, partnera i braće na riječ ‘feminist’. Je li uistinu ima smisla govoriti o uključivanju muškaraca u pokret kada uzmiču od same riječi?

Ines je u pravu. Uključivanje i sigurnost svih žena trebao bi biti glavni princip koji vodi feministički pokret. Ako to znači da muškarci trebaju izaći i razmisliti o novim načinima međusobnog zaustavljanja u objektivizaciji i potkopavanju žena (možda i bez transparenta “feminizma”, kada je on otrovan muškarcu) onda bismo svi mogli profitirati.

Prilagodila i uredila Marija Sabolić.


[1] Britanska kolumnistica The Timesa, izvjestiteljica i  TV-kritičarka. Autor se referira na njezinu knjigu “How to be a Woman”.

[2] Downing Street je naziv za rezidenciju britanskog premijera.

[3] David C. – odnosi se na trenutačnog britanskog premijera Davida Camerona.

[4] Britanski političar, pisac, novinar, izvjestitelj, zastupnik u parlamentu.

[5] Međunarodna konfederacija 17 organizacija koja djeluje u 90 država diljem svijeta u nadi da će pronaći trajne solucije na probleme siromaštva i društvene nepravde.

Zakon o javnom redu i miru pun rupa

Skitnja, prostitucija, prošnja (žicanje), kockanje, seks ili vršenje nužde u javnosti, drskost prema službenim osobama i slične nepodopštine dio su sadržaja novog Prijedloga Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je u četvrtak na sjednici Vlade predstavio ministar policije Ostojić, a izazvao je burne reakcije u javnosti. Građanske udruge su, kao i premijer Milanović na Vladinoj sjednici, zamjerile ministru policije što o zakonskom prijedlogu nije provedena nikakva javna rasprava. Ženske udruge je posebno razljutio dio koji se tiče prostitucije

‘Ona bivša vlast imala je barem toliko obzira da, bez obzira uvažavali ih ili ne, prije donošenja nekog zakona barem pozovu na javne rasprave razne nevladine udruge i organizacije, dok to od ove Vlade trebamo kumiti i moliti. Po svom, uvjetno lijevom i liberalnijem političkom smjeru, ovaj bi saziv trebao biti – kao – daleko socijalno osjetljiviji, ali otkad su zasjeli u svoje fotelje mi s njima, slobodno mogu reći, imamo jako loš odnos’, izjavila je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e. dodavši kako se od njih, a koliko je upoznata, niti od drugih udruga, nije tražilo nikakvo mišljenje niti ih se uopće kontaktiralo.

‘Ovaj genijalan Ostojićev prijedlog (što se tiče dijela o prostituciji) koji bi, čini se, trebao pratiti onaj skandinavski koji već polučuje značajne rezultate, jednostavno je kontradiktoran – šuplja priča. Po spomenutom se modelu ne kažnjava prostitutke, već samo ‘kupce’ njihovih usluga, što je i bit cijelog sistema – uništi potražnju, nestat će i ponuda. Drago mi je zato što je premijer bio barem toliko razuman i svojom izjavom o tome da prijedlog jednog ovakvog zakona zahtijeva iscrpnu javnu raspravu prije donošenja opali packu ministru Ostojiću za nepromišljenost‘, zaključila je Sarnavka dodajući da se apsolutno ništa ne radi na tome da se žene koje se bave ‘najstarijim zanatom’, a koje u 90 posto slučajeva to ne žele raditi, već su na ovaj ili onaj način prisiljene na to, na neki način zaštite i da im se pomogne izaći iz tog marginalnog dijela društva, da im se pomogne vratiti samopoštovanje.

Tko će zaštiti građane od drskih policajaca?!

Nadežda Čačinović, profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da vrijeđanje policijskih službenika zasigurno nije ni civilizirano niti dopustivo, ali ako se ovako visokim kaznama zaštiti policijske službenike zbog drskosti prema njima, zapitala se: ‘A tko će i kako zaštititi građane od drskosti i omalovažavanja s druge strane? Meni se vrlo često događa da me policajac od svojih 20-ak godina oslovljava s ‘ti’, što kao profesorica i gospođa u svojim zrelim godinama smatram izrazito nepristojnim. Kako da se sada usudim tome službeniku odvratiti kako je nepristojan i neodgojen kada me on zbog toga može privesti, odvesti na sud, i može mi se dogoditi da me se kazni drakonskom kaznom?’

S njom se složila i Đurđica Kolarec iz udruge Žena žrtava rata, rekavši kako podržava ministrov prijedlog da se kažnjava ‘kupce’, ali da bi ga rado priupitala zašto je ostavio i kažnjavanje prostitutki u svom prijedlogu. ‘Ministra Ostojića pitala bih koliko žena u prostituciji poznaje ili koliko je svjedočanstava žena ili istraživanja pročitao da se može zalagati za kažnjavanje žena koje su žrtve prostitucije.
Milanovića pak kani li se zalagati da država Hrvatska legalizira prostituciju, postane svodnik i popravi državni proračun na račun ženske patnje, te mu poslala tekst o rezultatima legalizacije u Njemačkoj koja mu je toliko draga. Napose, uputila bih pitanje i svekolikom puku i pojedincima u njemu koji smatraju kako ‘nešto što se ne može iskorijeniti treba legalizirati’ (ubojstva se iskorijeniti ne daju pa nikom na pamet ne pada amnestirati počinitelje) – ako mislite da prostitucija jest ili treba biti posao kao svaki drugi, hoćete li svoju kćer, sestru ili djevojku usmjeravati da se time bavi? Do kada će prolaziti licemjerstvo da je to ‘zbog brige za žene jer će njima biti bolje’. Žene u prostituciji nisu neke ‘druge žene’ – i one su nečije majke, kćeri, sestre!’, rekla je Kolarec.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić
istaknula je da je na postojeći prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u dijelu koji se odnosi na problem prostitucije iznijela primjedbe MUP-u RH još u travnju ove godine.

Upozorila je, kaže, kako ogromnu većinu osoba koje nude ili pružaju seksualne usluge za novac čine žene, bilo da to rade samostalno ili u okviru prostituiranja organiziranog po drugim osobama.

‘Ogromna većina tih žena to čini jer nemaju drugog načina da osiguraju vlastitu egzistenciju, ili egzistenciju osoba koje uzdržavaju (djece, roditelja i dr.). Također je dio njih i ovisno o narkoticima ili alkoholu. Stoga smatram kako je nužno osobe koje nude seksualne usluge osloboditi od odgovornosti za prekršajno djelo bavljenja prostitucijom, jer njihova participacija u takvom ponašanju ne može biti smatrana dobrovoljnom u širem smislu, jer je uzrokovana (najčešće) ekonomskom nuždom’, kaže pravobraniteljica. Stoga smatra da kažnjavanje osoba koje nude seksualne usluge neće dovesti do smanjenja iste društveno štetne pojave.

Svi sugovornici Ostojićev su prijedlog, slikovito rečeno, opisali kao švicarski sir – prepun rupa i nedorečenosti. A što je najgore, opisali su ga i kao servilan pokušaj dodvoravanja našem pretežno katoličkom društvu koje ne može biti dalje od te definicije. Zar su sve prostitutke, skitnice i prosjaci svojom voljom na dnu hranidbenog lanca?

Zar biti socijalna država znači kaznom od pet tisuća kuna kazniti čovjeka koji u kartonskoj kutiji spava pod mostom? Sve ove reakcije, kako javnosti i medija, tako i samih saborskih zastupnika, dovoljan su pokazatelj da se ovaj Prijedlog treba dobrano doraditi i potkrijepiti, ako je potrebno, ne jednom, nego s koliko god javnih rasprava je potrebno.

CESI o zdravstvenom odgoju!

Ministarstvo znanosti i obrazovanja na svojim je službenim stranicama u srijedu konačno objavilo dugo očekivanu odluku o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Iako su mnogi stručnjaci glasno pozdravili uvođenje ovog sadržaja, osobito nekih njegovih dijelova koji se tiču spolnog ponašanja i spolno-rodne ravnopravnosti, nisu svi potpuno zadovoljni načinom na koji je projekt proveden.

Sanja Cesar iz CESI smatra da je prezentacija početkom rujna bila napravljena vrlo ishitreno bez svih potrebnih materijala pa je izazvala revolt u prvom redu nastavnika, koji program trebaju provesti, a onda i javnosti – učenika i učenica.

‘Toliko godina već radimo i govorimo o temi seksualnog odgoja da se sve to moglo napraviti puno bolje. Još prije par godina jedno od povjerenstava napravilo je analizu i objavilo da treba uvesti neki oblik seksualnog odgoja. To što je konačno uveden pozdravljam, međutim, smatram da za izradu samog kurikuluma nije ostavljeno dovoljno vremena’, naglasila je.

Prema Cesar drugi je problem taj što se u MZOS-u tvrdi da poprilična količina sadržaja već postoji te da će se u okviru zdravstvenog odgoja konačno ti sadržaji početi implementirati.

‘To je zabrinjavajući zaključak. Naime, CESI analiza postojećih udžbenika pokazala je da nedostaje jako puno sadržaja. Ja govorim o temama kao što su spolnost i rodna ravnopravnost jer to su područja koja mi pratimo. Primjerice, mladima se tek u osmom razredu osnovne škole spominju penis i vagina. Mislim da je to prekasno, baš kao što je kasno u petom govoriti o pubertetu. I u ovom novom kurikulumu o brojnim se temama govori prekasno. Osim toga, čuli smo iz prakse u školama da učenici često dobiju zadatak da tekstove koji govore o spolnosti pročitaju kod kuće jer se nastavnici ne osjećaju komotno o tome govoriti, a postoje i otpori roditelja’, objasnila je Cesar, ističući da su u CESI napravili mali stup srama u kojem su kroz šalu predstavili kakva sve znanja naši učenici na temelju postojećih udžbenika stječu, odnosno ne stječu kroz osnovno i srednje obrazovanje (pogledajte u nastavku teksta).

Cesar smatra da su dodatni sadržaji dobro odabrani, ali da su ishodi užasno ambiciozno postavljeni jer se u 45 minuta rada u razrednoj nastavi nikako se ne mogu pokriti. Nastavnici, ističe, nisu prošli obuku, literatura je manjkava, a razrednici i razrednice trebat će dosta vremena da se pripreme da govore o temama koje ranije nisu predavali. Tako će, među ostalim, svi oni koji ranije nisu htjeli ulaziti čak ni u fiziologiju spolnih organa sada odjednom trebati govoriti o značajno intimnijim temama u kojima se ne osjećaju ugodno.

‘Evo tema koje je primjerice prema Kurikulumu potrebno obraditi u trećem razredu srednje škole, a ja nisam sigurna koliko je osoba osposobljeno o njima govoriti: usporediti stereotipe i društvena očekivanja u kontekstu seksualnosti; analizirati odredbe Deklaracije o seksualnim pravima Svjetske zdravstvene organizacije; definirati pojam seksualnog zdravlja i opisati najčešće seksualne poteškoće u populaciji mladih; definirati odgovorno roditeljstvo; usporediti medicinska, religijska i feministička stajališta o prekidu trudnoće; opisati suvremene promjene vezane uz brak; analizirati različite pristupe (znanstveni, religijski i aktivistički) ljudskoj homoseksualnosti; razlikovati pojmove transseksualnost i transrodnost; prepoznati različite oblike nasilnog ponašanja i diskriminacije prema pripadnicima seksualnih manjina; izgraditi vrijednosti prihvaćanja i tolerancije seksualnih različitosti’, upozorila je.

Također smatra da je za obrađivanje određenih tema ostavljeno jako malo vremena, dok su neke teme slabo zastupljene. Tako je primjerice za temu Razvijanje vještina potrebnih za odgovorno seksualno ponašanje odvojeno svega dva školska sata.

‘Razumijem da za dodavanje satnice u školama nema dovoljno prostora. No nije dobro da su ove stvari ugurane u satove razredne nastave. Prije svega neke ih škole nemaju, a oni su također često već zasićeni drugim sadržajima jer i neki drugi predmeti poput građanskog odgoja planiraju svoje sadržaje uključiti u satove razredne zajednice’, rekla je Cesar i dodala: ‘Sve u svemu, rekla bih: Tresla se brda, rodio se miš. Digla se velika buka, a krajnji rezultat će biti jako, jako manjkav.’

Prema Cesar previše je pretenciozno očekivati da će se kroz ovakav zdravstveni odgoj do 2020. ostvariti neki rezultati koje je u jednoj prezentaciji predstavio ministar – 20 posto manje pretile djece, 20 posto manje samoubojstava, povećanje samopoštovanja i slično.

 

CESI stup srama

 Imam 10 godina i ne znam kako se zovu moji spolni organi!

(NAŠ SVIJET 4, ŠK, 2008).

Idem u 4. razred osnovne škole i jedina žena iz hrvatske povijesti koju znam je Ivana Brlić-Mažuranić.

(EUREKA 4, ŠK, 2009).

 

Djeca su u 5. razredu osnovne škole čula za ‘mokraćno-spolnu cijev’, ali ne i za penis.

(MOJA PRIRODA 5, ŠK, 2009).

 

Tek u dobi od 14 mladima se objašnjava što je spolni ud.

(BIOLOGIJA 8, ŠK, 2009. (p.28)).

 

Idem u srednju strukovnu školu i ne znam što je orgazam.

(BIOLOGIJA za strukovne škole, Profil, 2009).

 

MZOS me uči da je cijeli svijet heteroseksualan. Imam 16 godina i udžbenik biologije kaže da se u pubertetu javlja interes za suprotni spol.

(BIOLOGIJA, udžbenik za strukovne škole, Profil, 2009).

 

Idem u srednju školu i nitko mi nikada nije objasnio što je spolni odnos! MZOS smatra da moram znati samo da penis tijekom spolnog odnosa može ući u rodnicu i ispustiti spermu.

(ČOVJEK, ZDRAVLJE I OKOLIŠ, udžbenik biologije za srednje strukovne škole, ŠK, 2008).

 

MZOS me uči, jednako kao i Crkva, da je pobačaj zločin.

(ETIKA, udžbenik za 4. razred gimnazije, ŠK, 2001).

 

MZOS me uči da su djeca nastala umjetnom oplodnjom klonovi i kaže da je bolje posvajanje od umjetne oplodnje.

(ETIKA, udžbenik za 4.razred gimnazije, ŠK, 2001.)

 

Imam 18 godina i uče me da je homoseksualnost stvar ukusa.

(ETIKA, udžbenik za 4.razred gimnazije, ŠK, 2001.)

Kad je Audrey dama, a Tina transvestit

Bilo je nešto iza ponoći, sjedila sam na balkonu, slušala Grizzly Bear, tipkala prijateljima i tu i tamo dignula pogled s ekrana da uhvatim komad namrštenog neba nad Pamplonom. Prebrzo vrijeme leti, pomislila sam, a nalet hladnog vjetra došao je u pravom trenutku da filmski upotpuni vrzmanja u mojoj glavi. U neskladu s nostalgičnim, nježnim zagrljajem noći, pažnju mi je privukao jedan događaj na fejsbuku. Stranica Breakfast at Tiffany’s objavila je fotku Tine Fey za Entertainment Weekly. Tina pozira kao Audrey Hepburn, u maloj crnoj haljini, s mačkom oko vrata, cigaršpicom i dugačkim rukavicama. Naoko obična fotografija, ništa vrijedno spomena. Ali, kad sam pročitala komentare ispod fotke, sve se promijenilo. U trenu sam se razljutila, a oblak na nebu skoro je rigao vatru. Barem u mojim očima.

Više od tisuću komentara, od kojih je većina tipa ‘Tina nije ni približno ženstvena kao Audrey, ovo je sramota’, ‘Audrey je bila prava dama, Tina je obično smeće naspram nje’, ‘Tina je ružna, taj look pristaje samo Audrey’, ‘ovo je vulgarno, Audrey je bila tisuću puta bolja, ljepša, profinjenija’, i sl.

Kad sam udahnula, dala si malo vremena za razmišljanje, na papir sam našvrljala nekoliko zaključaka. Prvo, ljudi stvari shvaćaju preozbiljno. Tolika rasprava oko jedne fotografije, toliko uznemirenosti, Audrey se okreće u grobu, jadna Audrey! Tina se zasigurno samo dobro zezala, kako to i inače radi. Ona je, znate, komičarka.

Drugo, malo je riječi koje me živciraju kao ‘ženstvenost’. Toliko razapinjanja Tine na temelju argumenata ‘nije dovoljno žena’, ‘nimalo ženstvena’, ‘izgleda skoro kao transvestit’. Sad se vraćamo na Simone de Beauvoir i ono pitanje ‘Što je žena?’. I po tisućiti put mi dođe da kažem – prokleti bili, vi i vaša površnost! Žena ne mora biti profinjena, uvijek dotjerana, elegantna do bola, savršena izgleda. Što je uopće dama? Što to znači? Za mene, dobra gluma prije svega. I porcija uštogljenosti. Audrey sigurno nije prdila, kakala je samo cvijeće, a kad je podrigivala širio se miris Chanela broj 5. Kakva dama! Prava žena! S druge strane, ta niškorist od Tine Fey. Glumica, scenaristica, producentica. Rasturila svijet komičnih serija inače rezerviran za muške role, napisane od strane muškaraca. Najmlađa dobitnica nagrade Mark Twain for American Humor. Baš bezveze, stvarno!

{slika}

Treće, nije mi cilj umanjiti veličinu Audrey ovim tekstom. Nema sumnje u njenu talentiranost, a My Fair Lady uvijek rado pogledam. Nisam nikada bila odveć oduševljena njenim likom i djelom i ne posjedujem jednu od onih ogrlica s njenim licem, ali nije da ju prezirem. Stvar je toga što veliki broj (muškaraca i žena) nije samo oduševljen njenom glumom, već za njih Audrey predstavlja prototip ‘prave žene’. Ona je krhka, lijepa, elegantna, uglađena, dotjerana, domišljata, zavodljiva. Tina Fey je pak, s druge strane, pomalo robusna i prosta, ponekad neuglađena, preizravna, neispeglana, ‘prosječna’ izgleda, često nemarno odjevena. I u svemu tome, nije ništa manje žena od Audrey. I ništa više žena od Audrey. A ženstvenost? Ženstvenost je isprazan pojam, polje stoljećima natopljeno prljavim kišama, neplodno i nepotrebno, i samo još budale oru po njemu.

Pičajmo o ljudima. Kakva je tko osoba. Ne kolika je netko žena i koliki je netko muškarac. Posadimo se negdje drugdje, izvan tih muško-ženskih podjela, i rastimo napokon, onako kako spada.

Nebo nad Pamplonom lagano gubi ljutite obrise. Nad planinom mjesec kao naranča, izboden sitnom iglom, točkast i sjajan. Jednako sjaji za sve nas. Toliko je jednostavno.