sdadmin

Ulomci iz knjige “Zašto imati djecu: Nova mama istražuje istinu o roditeljstvu i sreći”

 

Kada je Rebekah Spicuglia ostala trudna sa sedamnaest godina pobačaj za nju nije bio opcija. “Odgojena sam u fanatično religioznoj obitelji. Vjerojatno mi je kroz glavu nakratko prošla ideja posvojenja.” Njezin dečko bio je novi, i to je bila prva seksualna veza koju je imala. Spicuglia se uselila kod njega, i deset dana nakon rođenja sina Oscara par se vjenčao.

 

Spicuglijin brak nije dugo trajao; kaže da su bili veoma različite osobe. Nakon što se on vratio s puta u Meksiku došlo je do pogoršanja odnosa među njima. Ona se odselila iz njihovog doma u Santa Mariji, Kalifornija kako bi krenula na studij na Kalifornijskom sveučilištu Berkley. Do toga trenutka njihove roditeljske dužnosti bile su podjednake, priča Spicuglija. Oscar je živio s njom, ali je i njezin bivši dečko bio stalno uključen u život djeteta, te je čak i putovao u Meksiko na nekoliko mjeseci s Oscarom. Kada je selila u Berkeley nije joj niti palo na pamet napraviti usmeni dogovor da će Oscar ostati u Santa Mariji sa svojim ocem i njegovom obitelji dok ona ne osigura obiteljsku kuću.

 

Ali potrajalo je duže vrijeme dok se njezino ime nije pojavilo na lutriji obiteljskih kuća. “Bila sam u školi redovna studentica, radila trideset sati tjedno, te sam bila četiri sata udaljena od kuće”, priča Spicuglia. S obzirom da je vikendima morala raditi u restoranu Oscara je viđala samo jedanput na mjesec. To je za nju bilo čudno: “Osjećala sam se kao roditelj, ali nisam izgledala kao roditelj ikome oko mene.” Kada je napokon dobila kuću već je prošla godina dana.

 

Kada je rekla bivšem mužu da je spremna da Oscar dođe živjeti s njom on je rekao ne. “Rekao mi je da on voli Oscara i da vjeruje da se može bolje brinuti o njemu s obzirom da ja studiram, a on ima uz sebe i svoju proširenu obitelj.” Također je rekao Spicugliji da joj neće dopustiti da vidi Oscara dok ne pristane na ovakvo skrbništvo. “Shvatila sam da nemam moći u ovoj situaciji – naš dogovor je bio usmeni i Oscar je već živio sa svojim ocem godinu dana,” kaže Spicuglia. “Nisam imala obitelj uz sebe ili financijsku potporu, pravna sredstva – nisam znala gdje da počnem.” Shvatila je da ako se želi boriti za Oscara mora odustati od škole. Također nije imala novaca za odvjetnika. Bila je očajna.

 

“Ali logičan dio mene pitao se – Da li je Oscarov otac upravu?” Sa svojim ocem, Oscar je imao i veliku obitelj u gradu, bio je sretan i stabilan. Spicuglia kaže da se osjećala konfliktno oko ideje rastanka od sina. “Nisam namjeravala oca svoga djeteta provlačiti po sudovima i potrošiti tisuće dolara – i sve to priuštiti Oscaru – samo zato što želim svojeg sina”, kaže. “To se činilo sebičnim.”

 

Nakon što je ustupila skrbništvo nad sinom bivšem suprugu i nakon što je diplomirala, Spicuglia se preselila u New York kako bi tamo radila. Danas 33-godišnja Spicuglia kaže da njezin dogovor oko skrbništva nad sinom dobro funkcionira. “Moj sin je više putovao od svih drugih u svojem razredu; bio je u New Yorku, San Franciscu, Parizu, Meksiku”, kaže Spicuglia.

 

“Teško je, ali moj otac me je odgojio s uvjerenjem da si bolji uzor za svoju djecu ako slijediš svoje snove i ciljeve – Oscar je sretan i siguran.” Spicuglia je u dobrim odnosima s bivšim mužem i ima zajedničko skrbništvo nad sinom, što znači da je jednako uključena u donošenje svih odluka o skrbi za Oscara.

 

Nedavno je Spicuglia počela i javno govoriti o svojem životu mame bez skrbništva. Piše članke, a pojavila se i u reportaži u Marie Claire nesretno nazvanoj “Kakva to majka napušta svoje dijete?”  Prije se brinula o tome što će drugi reći. “Kao društvo imamo ideju da ukoliko ne živiš sa svojom djetetom pretpostavlja se da nisi dobra majka, da ih ne voliš, da ih ne želiš, ili da ne možeš brinuti za njih”, kaže. “Očevi se suočavaju s vlastitim problemima, naravno – ali očekuje se da oni nemaju skrbništvo.” Spicuglia vodi grupu baziranu u New Yorku za roditelje koji nemaju skrbništvo kao i blog i internet zajednicu gdje ljudi iz različitih dijelova zemlje, pogotovo majke, dijele svoje priče.

 

Tako se primjerice Malinda Temple javila sa svojom pričom na dan kada je postala majka bez skrbništva nad svoje dvoje djece starih pet i tri godine. Napisala je da je bila kućanica od njihovog rođenja i nakon donošenja svoje odluke susrela se s nizom ljutitih komentara od obitelji, prijatelja i poznanika. “Nakon razvoda, moje dvoje djece i ja preselili smo se mojim roditeljima, bez auta i bez prihoda. S obzirom da nisam radila izvan kuće osam godina pronalazak posla za mene je bilo iznimno teško – postala sam emocionalna olupina, u potpunosti nesposobna poduprijeti svoju djecu, bilo financijski bilo emocionalno. Moj bivši muž bio je u mogućnosti financijski i emocionalno pobrinuti se za djecu, pružajući im stabilnost koju im ja nisam mogla pružiti. I tako nakon mnogo razmišljanja, molitvi i savjetovanja, donijela sam odluku koja je najbolja za moju djecu, a to nije odluka koju društvo podupire i sigurno nije odluka koju sam kao majka željela donijeti.”

 

Spicuglia – koja trenutačno radi na knjizi – kaže, “Moja je želja da možemo rod staviti izvan očekivanja kada se odlučuje o roditeljstvu. Polovica brakova završi razvodom, brakovi dovode do djece a roditelji bez skrbi prirodan su produkt toga procesa – činjenica da ovakva stigma i dalje postoji arhaična je. To nije dobro za djecu, roditelje, i ne odražava društvo u kojem živimo.”

 

Uistinu, ne odražava – roditeljstvo i obitelj danas izgledaju znatno drugačije od onoga kako su izgledali prije tridesetak godina. Tradicionalna nuklearna obitelj – par koji je vjenčan, s biološkom djecom – postala je prošlost. Vrijeme je da američka kultura i politika uhvate korak s vremenom.

 

***

Ako želiš ono što je najbolje za svoju djecu, jedan od pouzdanih načina da im pružiš zdrav i sretan dom je da imaju lezbijske roditelje. U najdužoj studiji lezbijskih obitelji, nula posto djece doživjelo je fizičko ili seksualno zlostavljanje – niti jedno. U općoj populaciji, 26 posto djece doživi fizičko zlostavljanje, a 8.3 posto seksualno.

 

Nakon objave podataka iz istraživanja reakcije su bile podijeljene: vijest se proširila poput požara između LGTB grupama i publikacijama, mainstream mediji izvijestili su o istraživanju kao o posljednjem u nizu koji dokazuje da su LGTB roditelji ravnopravni heteroseksualnim roditeljima, a konzervativne grupe rastrgale su studiju u pokušajima da nađu neki dokaz da je pobiju.

 

Bezobzira na reakciju, istraživanje je zabilo još jedan čavao u lijes tradicionalne misli da djeca trebaju oboje – i majku i oca. Ovo istraživanje samo je još jedno u nizu koje pokazuje da su djeca istospolnih roditelja jednako adaptirana i sretna kao i ona heteroseksualnih roditelja.

 

Primjerice, osvrt 81 studije o roditeljstvu objavljene 2010. godine u Journal of Marriage and Family došla je do zaključka da djecu odgajanu od strane istospolnih roditelja “statistički nije moguće razdvojiti” od onih koje su odgajali heteroseksualni roditelji u terminima samopoštovanja, obrazovanja i socijalne prilagodbe. Američka pedijatrijska akademija, Američki savez za dobrobit djece, Nacionalno udruženje socijalnih radnika, Američko medicinsko udruženje i Američko psihološko udruženje slažu se da su istospolni parovi jednako sposobni roditelji kao i heteroseksualni.

 

Današnja “savršena” obitelj nije što je nekada bila.

 

U Americi, 29.5 posto djece živi u jednoroditeljskim kućanstvima (rast od deset posto od 1980.), 40.6 posto djece rađaju nevjenčane majke (rast od 22 posto od 1980.). Većina nevjenčanih majki je u vezama, te je studije Princetona i Columbije koja je pratila više od pet tisuća djece od njihovog rođenja došla do podatka da je više od 50 posto nevjenčanih roditelja živjelo skupa u trenutku kada je dijete došlo na svijet, a 30 posto majki je bilo u vezi, ali nisu živjele sa svojim partnerom.

 

Korištenje reproduktivnih tehnologija u porastu je kod heteroseksualnih, homoseksualnih, vjenčanih ili nevjenčanih parova, te je način na koji se stvaraju obitelji u Americi sve raznolikiji. Nuklearna obitelj je na zalasku.

 

U središtu tradicionalne obitelji uvijek je bilo uvjerenje da dijete treba i majku i oca, te da su te uloge unutar obitelji značajno različite te formirane oko rodnih razlika. Majka je ona koja odgaja, dok je otac hranitelj obitelji i onaj koji provodi disciplinu. Ali danas većinom Amerikanci više ne misle da su tradicionalne spolne uloge i brak najbolje rješenje.

 

2009. godine Institut za obitelj i rad proveo je istraživanje koje je pokazalo da se većina Amerikanaca ne slaže s idejom da žene trebaju biti odgajateljice, a muževi uzdržavatelji obitelji. Druge studije, poput one koju je provela sociologinja Lynn Prince Cooke, pokazale su da one heteroseksualne obitelji koje nadilaze tradicionalnu podjelu uloga su sretnije od onih obitelji koje ostaju u tradicionalnoj podjeli rodnih uloga. Cooke je primijetila da “američki parovi koji dijele zaposlenost i kućanske poslove vjerojatnije će ostati u braku za razliku od onih parova gdje muž zarađuje za život, a žena ostaje kod kuće s kućanskih poslovima.”

 

Još jedna studija je pokazala da brakovi u kojima muževi obavljaju više kućanskih poslova rjeđe završavaju s razvodom – kao i brakovi u kojima su oba supružnika zaposlena. Također, studija je pokazala da istospolni parovi ravnopravnije dijele kućanske poslove od heteroseksualnih parova i imaju višu razinu roditeljskog zadovoljstva.

 

Interesantno je što iako su Amerikanci sretniji u ravnopravnim brakovima i ne vjeruju u tradicionalne rodne uloge, još uvijek vjeruju da kada je riječ o roditeljstvu brak je najbolji izbor. U anketi Time magazina o braku i obitelji više od 75 posto ispitanika odgovorilo je da vjeruju da je roditeljstvo najbolje u braku.

 

Trend je jasan: heteroseksualna, nuklearna obitelj nije više zadana, nije više ono očekivano kada je riječ o imanju djece. To naravno ne znači da neki ljudi ne naginju i dalje tradicionalnim ulogama unutar obitelji.

 

Široko rasprostranjeno vjerovanje da je heteroseksualna obitelj najbolja za dijete dugo je vremena bilo pitanje na kojem se ispitivala razina homofobije i točka na kojoj su se rušili napori za jednakost istospolnih obitelji. 2006. godine prizivni sud New Yorka odbio je zahtjev za istospolne brakove s objašnjenjem da “zakonodavstvo racionalno vjeruje da je bolje … za djecu da rastu u obitelji koja ima i majku i oca.” Ali, kako studije pokazuju, to nije istina. Pa ipak, to nije zaustavilo ljude od korištenja dječjih interesa kako bi stekli političke bodove.

Studije koje tvrde da su heteroseksualni parovi bolji većinom su manjkave. Umjesto da uspoređuju heteroseksualne parove s istospolnim parovima, one uspoređuju heteroseksualne vjenčane parove sa samohranim majkama i ignoriraju ostale oblike obitelji.

 

Zašto onda ostajati pri antičkom pogledu zasnovanom na lošoj znanosti? Zato jer se nikada nije radilo o dobrobiti djece. Na Floridi je zabrana posvajanja ostavila homoseksualne roditelje bez mogućnosti dok su djeca ostajala u domovina za nezbrinutu djecu ili u privremenim obiteljima; odluka je poništena tek 2010. godine. Kada je Washington, D.C odlučio legalizirati homoseksualne brakove 2009., katolička nadbiskupija Washingtona ukinula je svoj program za nezbrinutu djecu te je zaprijetila prestankom pružanja svojih socijalnih usluga. (Izgleda da je napuštanje djece bolja opcija nego pružanje potpore obiteljima koje ne izgledaju jednako kao tvoja.)

 

Toliko je predrasuda stvoreno oko obitelji koje nisu tradicionalne da se čak i pristup reproduktivnim tehnologijama dovodi u pitanje. Primjerice, 2006. zakonodavci u Virginiji sastavili su prijedlog kojim bi se nevjenčanim ženama (ženama koje nisu u vezi ili lezbijkama) zabranilo korištenje reproduktivnih tehnologija poput in vitro oplodnje. Taj prijedlog onemogućio bi nevjenčanim ženama  pristup “određenim medicinskim postupcima” koji “u potpunosti ili djelomično zamjenjuju seksualni odnos pri začeću.” I dok mnoge države podupiru tretmane umjetne oplodnje osobe koje razmišljaju o tretmanu moraju dokazati neplodnost isključujući na taj način buduće LGTB roditelje. Neke države, poput Rhode Islanda, uvjetuju da osiguranje pokriva postupak isključivo ako muž osigura spermu za oplodnju. Zakoni u nekim državama koji se odnose na homoseksualno surogatstvo ili privremeni smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i dalje su dovoljno diskriminatorni prema tim društvenim skupinama.

 

***

Navodna nadmoć tradicionalne nuklearne obitelji nije samo promašena taktika u debatama o braku i obitelji; to je umiruća konvencija. Retrogradno vjerovanje da je djeci bolje u heteroseksualnim obiteljima ima više veze s rodnim ulogama nego sa spolom kao takvim. Konzervativna grupa Fokus na obitelj protivi se istospolnim brakovima te kaže “vrijednost koju majka i otac donose svojoj djeci proizlazi iz činjenice da su žena i muškarac različiti … očevi ohrabruju djecu da iskoriste prilike i pomaknu granice, dok su majke brižne i više oprezne.” Na ovaj način borba protiv istospolnih brakova također je i želja za konvencionalnim brakom u svakom smislu.

 

Obitelji koje nisu tradicionalne vidi se, u najgorem scenariju, kao štetne, ili u najboljem slučaju, kao “alternativne”; kao da postoji pravilan način za stvaranje obitelji.

 

U konzervativnim krugovima pritisak na zaštitu tradicionalne obitelji je toliko snažan da svako pitanje može biti postavljeno kao briga o nuklearnoj obitelji. Primjerice, na debati GOP-ovih predsjedničkih kandidata u Arizoni početkom 2012.  jednostavno pitanje o potpori kontracepciji pretvorilo se u pitanje o izvanbračnoj djeci. Tijekom debate CNN-ov moderator John King pitao je Ricka Santoruma koji je njegov stav prema kontracepciji, s Santorum je odgovorio govoreći o američkoj obitelji. “Ono o čemu ja govorim je da imamo društvo … gdje je sve veći broj djece izvanbračno rođeno u Americi”, rekao je. “Ukratko, u ovoj zemlji imamo problem, obitelj se slama. Više od 40 posto djece rođeno u Americi rođeno je izvanbračno. Kako društvo može preživjeti ako se djeca odgajaju u domovima u kojima je teže uspjeti ekonomski? … Ne, neće sve biti uredu.”

 

Njegov oponent, Mitt Romney, odgovorio je slično:

“Ovo nije argument o kontracepciji, ovo je diskusija o tome da li ćemo imati naciju koja štiti svoje osnove, a to je obitelj, ili nećemo? Kada imate 40 posto djece koja su rođena izvanbračno, a unutar pojedinih etničkih grupa velika većina je rođena izvanbračno, morate se zapitati kako ćemo imati društvo u budućnosti? Moramo imati predsjednika koji će biti voljan reći da je najbolja prilika koju individua može dati svojem nerođenom djetetu prilika da bude rođeno u obitelji koja ima i majku i oca.”

 

Ali mi znamo da imati majku i oca nije najbolja prilika koju možemo dati našoj djeci – imati roditelje koji vole svoju djecu jest. I tu moramo postaviti argument da ukoliko je namjerno i pažljivo roditeljstvo indikator roditeljske i obiteljske sreće, onda je imanje homoseksualnih roditelja – roditelja koji ne mogu “slučajno” dobiti dijete – zapravo među boljim uvjetima koji postoje za djecu.

 

*  *  *

Znamo da većina Amerikanaca ne vjeruje više da su tradicionalne rodne uloge potrebne, ili poželjne. Stoga, ukoliko ne podupiremo zastarjele rodne norme u našim obiteljima, zašto bi one imale ikakvog mjesta u našim zakonima? Kada je sudac Vaughn R. Walker srušio Kalifornijski Prijedlog 8, primjerice, primijetio je da zabrana istospolnih brakova “postoji kao artefakt vremena u kojem se smatralo da svaki rod ima svoje bitno različite uloge u društvu i u braku … to vrijeme je prošlo.”

 

Tradicionalne uloge i obitelji i dalje su za neke stvarni, i promjena se neće dogoditi lagano. Ali priče poput one o Spicugliji, koje nisu nove ali tek sada dobivaju povećanu javnu pažnju kao “normalne” obiteljske priče, neće nestati.

 

Ne pokušava se reći da je tradicionalna nuklearna obitelj loša stvar ili da je u potpunosti mrtva – samo da nije nužno da je ona najbolja za djecu. Nastranu statistika o lezbijskim roditeljima, nitko ne pokušava reći da bi djeci bilo bolje u obiteljima homoseksualaca nego heteroseksualaca. Ali, ukoliko će zagovaratelji tradicionalne obitelji i dalje ustrajati pod svaku cijenu na njihovom pogledu kako roditeljstvo treba izgledati, nisu samo djeca koja će patiti, već i obitelji i nacionalni napredak.

 

Ne postoji jedan ispravan način kako biti roditelj i ne postoji magična kombinacija roda koja proizvodi bolje prilagođenu djecu. Mi se svi trudimo najviše da pružimo svojoj djeci ljubav i da izgradimo svoje obitelji. Stoga, ukoliko je naš cilj sretna djeca, stavimo fokus onda na to, a ne na prisiljavanje Amerikanaca na starinski obiteljski model koji smo nadišli.

 

Izvađeno iz “Why Have Kids: A New Mom Explores The Truth About Parenting and Happiness”, autorica Jessica Valenti. Knjiga će biti izdana u rujnu 2012.

Prevela i prilagodila Tanja Ivošević