sdadmin, Author at Libela - Page 1325 of 1806

Spaljivanje “Pedeset nijansi sive”

Posted on September 14, 2012 by sdadmin

Aktivistička skupina Wearside Women in Need bavi se borbom protiv nasilja u obitelji i pomaganjem žrtvama nasilja. Njihova sljedeća akcija naizgled odudara od ovog opisa: naime, skupina organizira javno spaljivanje bestselera Pedeset nijansi sive (Fifty Shades of Grey) autorice E. L. James. Akcija je zakazana za 5. studenog, dan kad je Guy Fawkes pokušao spaliti londonski parlament (tzv. Guy Fawkes´ Day).

Predsjednica skupine Clare Phillipson objasnila je da se radi o prosvjedu protiv “knjižnica koje rasipaju i krivo koriste javni novac kako bi kupile knjigu koja kaže: nasilje u kući je seksi.”

Slagali se s akcijom ili ne, skupina je već uspjela privući pozornost medija na moguću problematičnost Jamesine knjige i temu obiteljskog nasilja. Izdavač Jamesine knjige Random House opovrgnuo je optužbu, naglašavajući da knjiga prati odnos “dvoje odraslih ljudi koji dobrovoljno sudjeluju u vezi.” Dodali su i da u knjizi uživaju milijuni čitatelja, i to poglavito žena.

Začudo, ovo neće biti prvo spaljivanje Jamesinog romana. U srpnju 2012. godine radijski voditelji iz Ohia Chad Zumock iAlan Cox također su organizirali spaljivanje istih knjiga. Doduše, oni su bili motivirani tek time što im je knjiga ‘grozna’ i ‘smeće’.

{slika}

Što napraviti s Petrovom gorom?

Posted on September 13, 2012 by sdadmin

Galerija Nova otvara poziv za idejne prijedloge za Spomenik na Petrovoj gori, djelo kipara Vojina Bakića. Poziv je otvoren svima koji se zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati, bez obzira na profesionalnu pozadinu. Formati prijedloga nisu propisani, kreativno-izvođačke granice su otvorene. Prijedlozi će biti predstavljeni na izložbi-akciji “Jučer sutra” na lokaciji spomenika u listopadu te na izložbi u galeriji Nova u Zagrebu u studenom 2012. Odluka da se izložba postavi/akcija izvede u izložbenom prostoru spomenika na Petrovoj gori uvjetovana je važnošću da se otvori pitanje site-specific dimenzije spomenika i šire pitanje umjetničkog sadržaja u javnom prostoru.

Spomenik na Petrovoj gori, djelo kipara Vojina Bakića (u suradnji s arhitektom Berislavom Šerbetićem), nalazi se na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. Građen je doprinosima, uglavnom Karlovčana, čitavo desetljeće, a otvoren 1981. godine. Spomenik je arhitektonsko-plastičko djelo, u njegovoj unutrašnjosti (tri nivoa površine gotovo 3.000 m2) bio je smješten Muzej revolucije, etnografska zbirka, izložbeni prostori, biblioteka, te (nedovršena) multimedijalna dvorana. Spomenik je preživio ikonoklastičku oluju, ali njegova polagana devastacija (otimačina oplate od nehrđajućeg čelika) traje već gotovo dva desetljeća, olakšana činjenicom da se spomenik nalazi na svojevrsnoj ničijoj zemlji, terenu koji dijele tri općine i dvije županije. Izložba-akcija “Jučer sutra” bavi se memorijalima kao društvenim prostorom. Hvatajući se u koštac sa sutrašnjicom Spomenika na Petrovoj gori želi otvoriti nekoliko razoružavajućih pitanja.

Kako misliti spomenik revoluciji? Spomenik pretpostavlja konzervaciju, čuvanje, utvrđeno sjećanje, dok revolucija pretpostavlja rušenje, obrtanje svijeta kakvog znamo i njegovog poretka. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima nadići ovu unutarnju kontradikciju, a to može samo kao spomenik koji živi društveni i politički život te izaziva na mišljenje.

Kako danas misliti spomenik revoluciji? Narodno-oslobodilačka borba, kojoj je spomenik podignut, od samog početka je i međunarodna antifašistička borba i socijalna revolucija koja teži uspostavljanju drugačijih klasnih odnosa. Danas svjedočimo povijesnom revizionizmu i nacionalizaciji antifašističke borbe, koja u najboljem slučaju slavi nacionalno oslobođenje, a u najgorem, na fonu diskursa totalitarizma, pobraja poslijeratne žrtve. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima odbiti logiku nacionalnog zajedno s politikom viktimizacije, oteti emancipacijske dimenzije od konformizma sadašnjosti. Također svjedočimo i pojačanom akademskom interesu za socijalistički modernizam koji fetišizira formu partizanskih spomenika, otimajući ih tako specifičnom društvenom prostoru i njihovoj društvenoj funkciji i ulozi u političkom diskursu.

Kako misliti spomenik koji probija granice žanra, spomenik koji je istovremeno skulptura i zgrada, simbol i korisni objekt? Kakav prostor on može generirati, posebno s obzirom na činjenicu da je smješten izvan grada, u otvorenoj prirodi? Kako konceptualizirati instituciju koja bi mu davala materijalnu podršku? Kako spomenik misliti kao partizansku umjetnost, na način na koji o njoj piše Miklavž Komelj, kao političnu umjetnost koja ne predstavlja zamjenu za politiku niti zamjenu za borbu, već postavlja nove koordinate mogućeg i nemogućeg? Kako zaobići magistralu sadašnjosti na kojoj nas uvjeravaju kako se radi o veličanstvenoj, ali disfunkcionalnoj građevini?

Prijedlozi se mogu predati u formi teksta, fotografije, citata, natuknica, videa, zvuka, crteža, kolaža..., uz obavezan životopis. Mogu se poslati:

e-mailom na: jucer.sutra@yahoo.com

poštom na: WHW, Slovenska 5, 10000 Zagreb (s naznakom “Jučer sutra”)

Rok prijave je 1. listopada 2012.

Kustosica projekta je Vesna Vuković.

Projekt se realizira u sklopu projekta WHW-a “Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?)“

Brak u troje?

Posted on September 13, 2012 by sdadmin

Nakon što je objavljena vijest o sklapanju tročlanog braka između jednog muškarca i dvije žene u Brazilu, čini se kako je razmišljanje o braku kao zajednici ´samo´ dvoje ljudi, postalo ne liberalno. Zašto bi se inzistiralo na dvoje ljudi?! Tri osobe iz Brazila koje se vole, digli su svoju naciju na noge, zbog prirode svog odnosa, koji je sada pravno legalan. Javna bilježnica, koja je sklopila ovaj brak, kaže kako nema razloga zašto ovaj “thruple” (složenica engleskih riječi three – troje i couple – par), kako ga Internet šarmantno označava, ne bi uživao istu vrstu prava kao i dvoje ljudi u bračnoj zajednici. No, tradicionalisti nisu impresionirani. Odvjetnica Regina Beatriz Tavares da Silva, iz Komisije za prava obitelji smatra ovu vrstu zajednice “apsurdnom i potpuno nezakonitom”.

Kad smo već kod apsurdnog, razmislimo na trenutak o tradicionalnom braku. Obožavamo ga. U Velikoj Britaniji, pola populacije izabralo je zakleti se na ljubav drugoj osobi, dok ih smrt ne rastavi, ili barem, dok se ne razvedu. I dok se pokušavamo uklopiti, hodati u cipelama onog drugog para, obećanja se sve teže držimo; kao što ističe Helen Croydon, granice monogamije neobično su daleke. Obilje brakova egzistira u troje, samo ne na pravnoj osnovi.

{slika}

Dobri stari tradicionalni brakovi, za neke od sudionika, i dalje dobro funkcioniraju. No, čak i najuspješniji brakovi su jedinstveni i neobično čudni. Koliko god u kolektivnoj svijesti postoji bajkovita slika braka, kao sretne zajednice dvije osobe, u stvarnosti, svi smo mi devijantni na svoj jedinstven način, rastemo i razvijamo se i nakon što potpišemo taj vjenčani list. Vlade mogu diktirati kako samo dvoje ljudi može biti u braku, no ne mogu diktirati da budu sretni, sigurni i emocionalno ispunjeni zajedno. I ako to prihvatimo, kao što prihvaćamo slobodu izbora svakome da sebi odabere partera, kao što svatko odabire nadimke za partnera, ne čini li se pomalo neobično da nam vlade određuju, koliko nas smije biti u tako osobnoj zajednici kao što je bračna? Još neobičnijima čine se diktati su koji nam određuju spol osobe s kojom smijemo biti. Ne radi se ovdje o zagovaranju patrijarhalne poligamije koja podrazumijeva nejednakost spolova, ili borbu oko imovine. Ako troje, četvoro, ili 17-oro osoba želi, svojevoljno, istovremeno i jednopravno sklopiti zajednicu, zašto im ne omogućiti jednaki status kao i njima dvjema osobama koje žele postati i pravna obitelj? Bez povratka na vjerske argumente, ili one logističke (postoji li u Ikei dovoljno velik bračni krevet?), kao da zvučimo pomalo neliberalno.

{slika}

Da li je moguće, ako dozvolimo da se više osoba “sjedini” u bračnoj zajednici, da ćemo imati više uspješnih brakova? Moguće posljedice bile bi manje prekida zbog nevjere, na primjer. Sigurno poznajete bar nekoga, ako i sami niste bili u situaciji, tko se morao odlučiti između dvije, ili više, osoba, ili skrivati osjećaje. Očekivanja partnera znaju biti velik pritisak; ispunjavanje potreba i želja, dobar seks, podjednaki interesi kada gledamo televiziju, preferirate li pse ili mačke za kućnoga ljubimca, sve to može biti “kap koja je prelila čašu” i unesrećiti onog drugog, ili trećeg.

Za mnoge od nas monogamija ne predstavlja najugodniju opciju – je li to stoga što nismo “programirani” da volimo više od jedne osobe, ili zato što je voljeti više previše složeno? Gdje ima mjesta za dvoje ima i za još jednoga, ne vrijedi u ovom slučaju? Ako svi u brak ulaze jednako, pod istim uvjetima, otvoreno, iskreno i bez fige u džepu, zašto bi vlada diktirala koliko nas smije biti u braku?

Prevela i prilagodila Ksenija Grabar

Sklopljen brak između troje supružnika

Posted on September 13, 2012 by sdadmin

JEDNA je Brazilka koja u Sao Paulu obnaša funkciju javnog bilježnika, nedavno pokrenula lavinu negativnih kritika, nakon što je ozakonila brak između troje ljudi. Claudia do Nascimento Domingues tvrdi da muškarac i njegove dvije žene koji su u pitanju, zaslužuju jednaka prava za osnivanjem obitelji kao i ostali parovi, prenosi BBC. Također, naglašava kako u njenom činu nije bilo ničeg protuzakonitog.

No, neke su religijske grupe osudile ovaj čin, naglašavajući kako je “nemoralan i protuprirodan”. Troje “sretnih mladenaca” nije željelo komentirati slučaj. Ipak, doznalo se kako su kao zajednica tri godine živjeli u Rio de Janeiru te imali zajednički bankovni račun. Iako su vjenčani prije tri mjeseca, slučaj je “procurio” u javnost tek ovaj tjedan. Domingues je naglasila kako je bračna zajednica u njihovom slučaju bila logičan sljedeći korak i kako se na ovaj način mogu zaštititi njihova prava u slučaju smrti jednog od njih.

Je li matematika muška disciplina?

Posted on September 13, 2012 by sdadmin

Još jedna tema u kojoj ćemo raspravljati čiji je tim bolji – plavi ili ružičasti. Plavi tvrde da ružičaste nemaju pojma i da se ostave ‘ćorava posla’, ružičaste tvrde da one to mogu samo ako žele i navode primjere u kojima su to zbilja i uspjele.

Kad je o matematici riječ, muškarci si vole uzeti za pravo nošenje imaginarnog crnog pojasa u toj disciplini, kao da se integrali rješavaju uz pomoć testosterona i mošnji. Prava istina je dakle u sljedećem – zlatna formula dobrih matematičara ne leži negdje među reproduktivnim organima niti jednih niti drugih. Dapače, to je jedna složena formula uspjeha koja se, kao i sve druge formule uspjeha, temelji na predanom radu, ljubavi prema toj divnoj znanosti i posjedovanju talenta. Baš kao što nitko ne može utjecati na rodnu zastupljenost talenta za pjevanje, slikanje ili usvajanje stranih jezika, tako nitko i ništa osim rodno neovisne genetske predodređenosti ne može utjecati na taj talent. On je ravnomjerno raspoređen među plavima i rozima, a koliko od tog talenta će zbilja uroditi plodom u vidu uspješnih rezultata, ovisi o prethodno spomenutom teškom, dugotrajnom i mukotrpnom – radu. Kao i uvijek, on je ključ svega i upravo radom čak i oni manje talentirani mogu postići dobre rezultate, opet neovisno u spolu i rodu.

{slika}

Zašto je stereotip o matematici kao muškoj disciplini tako uspješno ukorijenjen među muškarcima jest zato jer se poznavanje jedne zahtjevne znanosti kao što je ta, veže uz inteligenciju i savladavanje složenih problema pa im godi što po defaultu, ničim zasluženo, pripadaju skupini “pametnih”. Međutim, pravi problem je ukorijenjenost toga stereotipa među jednim dijelom ženske populacije koja objeručke prihvaća tezu o matematičkoj nekompatibilnosti serviranu od strane muškaraca te se s godinama odrastanja njoj sve više priklanjaju. Zašto je to tako? Pa, rekla bih, iz istog razloga iz kojeg ni muškarci u stvarnosti ne opravdavaju titulu matematičkih genija – zbog drugih interesa i nedostatka volje za radom. Ženama je katkad puno lakše reći da nešto “nije za njih” ili “nije ženski posao” i time opravdati vlastiti neuspjeh kao nešto što je od samih početaka bilo očekivano.

Jedno je ne imati interes za bavljenje matematikom, ali nešto sasvim drugačije je pronalaziti nepostojeće prepreke zbog kojih će svaki pokušaj istoga biti osuđen na neuspjeh. Rodni stereotipi su katkad vrlo dobra zaštita nama ženama kako bismo, prihvaćajući ono što nam muški dio društva bez ikakve prave osnove servira, zapravo bile “spriječene” da se bavimo nečim kao što je matematika te se umjesto toga držimo sigurnosti i nečega malo lakšeg, nečega bolje poznatog.

{slika}

Prava istina nije u tome da su žene genetski uskraćene za matematički gen, istina je samo da neke žene matematika jednostavno ne znanima (kao što ne zanima mnoge muškarce) ili im je draže baviti se nečim lakšim (baš kao i muškarcima), ali umjesto iskrenosti i priznavanja nezainteresiranosti, a ne nesposobnosti, većina nas prihvati stereotip kao nešto zbog čega nismo ni krive ni dužne. Puno je lakše slegnuti ramenima i reći kako nešto ‘nije naše područje’ te se uhvatiti izrade nakita, nego pola dana provesti shvaćajući fizikalnu upotrebu trigonometrijskih funkcija. Ipak, ako želimo izaći iz društvenih ladica u koje nas je netko nekada pospremio, onda moramo na sebe preuzeti dio odgovornost i priznati si da i same katkada biramo lakši put i da nam za to nisu krivi muškarci niti društvene norme, već mi same.

Dužne smo odbaciti sve stereotipe čak i kada nam pružaju određenu zaštitu. To je prvi korak ka rodnoj ravnopravnosti i nitko ga neće učiniti umjesto nas.

Cupcake feminizam

Posted on September 12, 2012 by sdadmin

Retromanija i romantiziranje prošlosti nisu pojave kojima svjedočimo samo zadnjih godina. Već su početkom 21. stoljeća poduzetnici prepoznali kako poticanjem nostalgije i sentimenta prema prošlim, navodno boljim vremenima, mogu podebljati svoje bankovne račune. Pedesete, šezdesete, sedamdesete, osamdesete, a uskoro će im se pridružiti i devedesete vraćaju se s vremena na vrijeme u modnoj industriji, a zarada se ostvaruje i prodajom predmeta koji simbolički predstavljaju određena desetljeća. U ovom tekstu posebno nas zanima ponovno “vraćanje” pedesetih tj. trend romantiziranja lika kućanice i kućanskih poslova.

Laura Brightwell u svojem je tekstu analizirala poplavu proizvoda koje naziva patriotskim kičem u britanskim supermarketima, a koji su plasirani na tržište povodom obilježavanja 60. obljetnice krunidbe kraljice Elizabete II. Prodaja predmeta poput setova za čaj i drugih kućanskih potrepština koje igraju na kartu neke stare Velike Britanije problematična je zato što je slika takve Velike Britanije isključivo bjelačka, a ona ne odgovara stvarnom stanju u toj zemlji koja se teško hvata u koštac s problemima rasizma i ksenofobije i na taj način maskira aktualna pitanja o britanskoj budućnosti i identitetu. Brightwell se osvrnula i na glorifikaciju kućanica iz vremena pedesetih godina i samim tim kućanskih poslova poput pletenja, heklanja, štrikanja, pečenja kolača tj. popularnih cupcakes-a (kolačići koji se serviraju u papirnatim košaricama) koja u posljednje vrijeme ide ruku pod ruku s nostalgijom za prošlim vremenima. U tom procesu Laura Brightwell vidi nekoliko problematičnih stvari, ali postavlja i pitanje može li tzv. cupcake feminizam, koji proizlazi iz retromanije koja uvijek ima konzervativan prizvuk, imati i subverzivan potencijal.

{slika}

Iako je ove godine Laura Brightwell prepoznala vrhunac takvog trenda poticanja nostalgije, glorifikacija kućanskih poslova i lika kućanica (uvijek pripadnice bjelačke više srednje klase), prisutan je već godinama. Takav trend u modnom smislu stvorio je puno klonova Betty Draper iz serije “Man Man”, a doprinio je i popularizaciji DIY (kratica za Do It Yourself, uradi sam) sajmova na kojima se žene u dvadesetim i tridesetim godinama vraćaju nekim već zaboravljenim “ženskim” vještinama. Rukotvorine, heklanje i štrikanje opet su postali popularni, a posebno se na velika vrata vratilo pečenje cupcakes kolača, koje je postalo toliko popularno da je prema njihovom imenu nastala kovanica cupcake feminizam.

Laura Brightwell postavlja pitanje je li trend vraćanja kućnoj izradi sapuna, pletenju džempera možda posljedica ekonomske krize tj. nedostatka novca da se ti predmeti kupe. Međutim, troškovi izrade takvih predmeta u kućnoj radinosti nekad su puno veći od od cijene tih predmeta u supermarketima. Pečenje kolača i torti također je prilično skupo, tako da ne možemo reći da je okretanje ručnoj, domaćoj izradi takvih proizvoda ne može rezultat nužde. Naprotiv, prije se radi o hobiju. Bavljenje kućanskim poslovima koji su nekad bili nužda, danas je izbor žena koje su odlučile na taj način provoditi svoje slobodno vrijeme. To je jedan od razloga zbog kojeg ne možemo reći da takav trend nakon desetljeća borbe za jednakost žena na tržištu rada, vraća žene u kuhinju, a prema mišljenju Laure Brightwell cupcake feminizam ima i potencijal da doda feminizmu nešto kalorija. Ona navodi primjere radikalnih feministica i članica Riot grrrl pokreta koje se može vidjeti na alternativnim DIY sajmovima, a čije se djelovanje ne može nazvati pukim reproduciranjem prošlosti. One koriste sajmove i svoje vještine pletenja te pečenja kolača i slastica kako bi prenijele svoje stavove pa se tako nerijetko mogu vidjeti kolači ili keksi netradicionalnih oblika npr. oblika spolnih organa ili rukom izrađeni odjevni predmeti na kojima su izvezene feminističke poruke.

{slika}

Brightwell vidi još jedan potencijalno koristan i pozitivan aspekt tog trenda. Vezenje, pletenje, štrikanje i kuhanje bili su nekad isključivo ženski poslovi, ali često i jedina vrsta umjetnosti u kojima su se žene mogle izraziti. “Prava” je umjetnost stoljećima bila uglavnom muška, a paralelno s njome postojala je ženska umjetnost heklanja tabletića, šivanja stolnjaka, oslikavanja posuđa… Žene su svoje kućanske obaveze i vještine iskoristile kako bi se kreativno izrazile, kako bih svoje domove ukrasile predmetima kojima su željele prikazati svoje strahove, radosti i osjećaje.. Brightwell smatra kako ova popularizacija kućanskih poslova može maknuti stigmu s umjetničkih predmeta koje su izrađivale i danas uglavnom izrađuju žene koristeći vještine koje su se uglavnom prenosile s koljena na koljeno. Takva je vrsta umjetnosti uvijek bila podcijenjena i smatrala se drugorazrednom, a popularizacija ovih tradicionalnih vještina mogla bi donijeti bolji rejting ženskim rukotvorinama u umjetničkom svijetu.

Još jedna primjedba koja se može uputiti cupcake feminizmu je da on potiče i koristi stereotipne predodžbe o ženstvenosti. Brightwell napominje da ako ga tumačimo na taj način, gubimo iz vida širu sliku. Prema njezinom mišljenju, ako kao feministice odbacimo sve ženske i ženstvene stvari, nazivajući ih oruđima patrijarhata, ponašamo se seksistički. U ženstvenosti nema ničeg slabog, umjetnog ili lošeg nego seksizam leži u kulturalnim stavovima prema ženstvenom izgledu, ponašanju i ženskim vještinama, ne u samoj ženstvenosti.

{slika}

Za Lauru Brightwell tako cupcake feminizam sadrži u sebi iskrenu feminističku namjeru – da se suprotstavi seksističkim stavovima o ženstvenosti. Unatoč tome, važno je istaknuti da je on kao i mnoge vrste aktivizma rezerviran za mlade pripadnice srednje klase i bijele rase. Imajući u vidu veliku nezaposlenost i rezove radničkih i socijalnih prava trenutno je potrebno nešto više od prodaje kolača da bi došlo do društvenih promjena.