Cosmopolitan i lažno obećanje o ‘fenomenalnom životu’

Časopis New York Times nedavno je na četiri stranice objavio priču o Cosmopolitanu i u njoj propustio spomenuti glavnu poantu časopisa: njegov je sadržaj dizajniran tako da privuče čitatelje/ice i usmjeri njihove poglede prema oglasima. Cosmo, kako ga mi djevojke volimo zvati, proslavila je novinarka Edith Zimmerman kao zabavan časopis pun korisnih savjeta o seksu, vezama i ljepoti te o tome kako uspjeti na radnom mjestu. Zimmerman je definitivno dobro istražila način na koji se časopis može strateški (i manipulativno) preoblikovati radi privlačenja čitatelja u seksualno konzervativnim zemljama, ali posljednju riječ prepustila je Jessici Knoll, Cosmovoj višoj urednici. Knoll kaže kako je zbog čitanja Cosma poželjela “odrasti, odjenuti lijepu haljinu, dobre štikle, odseliti se u grad i imati fenomenalan život. I, mislim da nije loše željeti sve to”.

I feministice također doista žele da žena ima fenomenalan život. Samo, mi ne mislimo da su lijepa haljina i dobre štikle pravi način da se to postigne. No opet, naš opstanak ne ovisi o tome da od našeg pokreta učinimo gostoljubivo mjesto za oglašivače kako bi dobro prodali svoje proizvode. Zapravo, istinu govoreći, feminizam nastoji razotkriti kako oglašivači lažu, nagovaraju, zavode i iskorištavaju ženske strahove kako bi nam prodali beskorisne proizvode koji obećavaju da će nas transformirati i osnažiti, dok nas cijelo to vrijeme čine samo siromašnijima, nesigurnijima i sve više ovisnima o toksičnim tvarima koje bi nas trebale učiniti mlađima, zgodnijima i poželjnijima. A nitko to ne čini bolje od Cosma.

{slika}

Svojim manipulativnim “sve djevojke zajedno” tonom uparenim s pristupom “mudar stariji mentor” koji obećaje da će mlade žene naučiti sve što trebaju znati kako bi ga navele da se “uvijek vraća po još”, Cosmopolitan, kao i većina ženskih časopisa, pretvara se u prijatelja i učitelja mladim ženama, koje se pokušavaju snaći na zeznutom terenu preživljavanja u društvu u kojem dominiraju muškarci. Njegova moć leži u obećanju da će biti vodič i prijatelj i u tome što se promovira kao jedan od rijetkih foruma koji razumiju s čime se čitateljice suočavaju. Zimmerman to naziva “vedrim i prema djevojkama prijateljski nastrojenim tonom”, što jako podsjeća na slogan oglasa koji Cosmopolitan koristi kako bi se promovirao oglašivačima opisujući se kao “najboljeg prijatelja, navijačicu i psihijatra svojih čitateljica”.

{slika}

Prva osoba koja je otkrila tu pobjedonosnu formulu bila je Helen Gurley Brown, Cosmopolitanova glavna urednica od 1965. do 1997., koja je zaslužna za transformaciju Cosmopolitana iz novog časopisa do megauspješne priče kakav je danas. U intervjuu za Guardian iz 1968. Brown je definirala svoju viziju Cosmopolitanove snažne uloge u savjetovanju mladih žena o tome kako da se pomiču prema višim pozicijama u društvu. Navodeći da postoje žene koje su zadovoljne onime što im je život dodijelio, koje ne žele kapute od samurovine ili vikende u Parizu, Brown razjašnjava kako te djevojke nisu čitateljice Cosmopolitana jer njena djevojka to želi. Ona je aktivna i poduzetna. Ona pozorno prati i shvaća moju poruku”. A ta je poruka, prema Brown, učiniti što god treba da bi te (što bogatiji) muškarac primijetio. To uključuje umijeće u kuhinji, u krevetu i, zanimljivo, kako stručnjakinja za komunikacije Laurie Ouellette opisuje u članku o povijesti časopisa, educiranje same sebe prema putevima elite, tako da možete razlikovati palačinke od školjki”.

{slika}

Cosmovi članci iz 1970-ih bili su puni savjeta o tome kako bi se žene iz radničke klase mogle probiti” stjecanjem površnog znanja o umjetnosti, glazbi, književnosti te dikciji bogatih – najbitnijim oružjima za hvatanje i zadržavanje muškarca koji će biti njihova karta za izlazak iz kruga pomoćnih tajnica. Naravno, proizvodi reklamirani u časopisu osiguravali su vizualne rekvizite koje je Cosmo djevojka trebala da bi mogla izvesti taj pothvat i tako se pisani tekst neprimjetno stapao s reklamnim slikama. Nije ni čudo što je Cosmopolitan privukao tako mnogo oglašivačkog novca i postao međunarodni bestseller. Cosmopolitan nije sramežljiv kad se govori o njegovim postignućima. Članak Kako je Cosmo promijenio svijet”, objavljen povodom četrdesete godišnjice časopisa, tvrdi da je on služio kao agent za društvene promjene ohrabrujući žene kamo god bi išle za onime što su željele (bilo u konferencijsku dvoranu ili spavaću sobu)”. Teško je vidjeti kako je Cosmopolitan pomogao ženama napredovati u korporativnom svijetu s obzirom na to da je prava Cosmo djevojka većinu vremena zauzeta usavršavanjem vlastitog tijela i seksualne tehnike. No, to ne sprečava časopis da se razmeće govoreći: “Mi u Cosmu smo sretni što smo odigrali toliko značajnu ulogu u ženskoj povijesti. I veselimo se mnogim novim godinama osnaživanja cura posvuda”.

Danas, zahvaljujući prvenstveno feminizmu, mnogo je više žena fakultetski obrazovano i može postići standard života srednje klase vlastitim snagama. No, to ne znači da žene još uvijek ne pokušavaju pronaći muškarca; samo sada put do njegova srca ne vodi toliko kroz njegov želudac koliko kroz onaj dio njegova tijela koji se nalazi nešto niže. U našoj hiperseksualiziranoj kulturi u kojoj biti emancipiranom ženom znači biti “koka” koja se seksa i mnogo i dobro, Cosmopolitan se ponovo pokazuje inovativnim u davanju savjeta. S naslovima koji svakog mjeseca obećavaju “Vruće nove seks-trikove”, “21 zločesti seksi savjet”, “Pokrete malih usmina koji seks čine boljim”, “67 novih pokreta koji ga dovode do ludila” i tako dalje, časopis kao cjelina vrti se oko “njega” i “njegovih” potreba, želja, prohtjeva, ukusa i – najvažnije od svega – orgazma. Čini se da žene doživljavaju malo autentičnog seksualnog zadovoljstva. Važnije od nje i onoga što ona želi i u čemu uživa, je ono što on želi i u čemu on uživa. Međutim, dobar seks nije sam po sebi svrha jer je cilj suvremene Cosmo djevojke identičan onome kojemu je ista težila u predfeminističkom razdoblju: uloviti ga, a potom i zadržati. Ulovite ga vrućim seksom i dobrim tijelom (u Cosmu ne nedostaje beauty savjeta i reklama za proizvode za ljepotu), a zadržite ga praveći se cool, postavljajući malo pitanja i dajući mu do znanja da, ako on odlučuje o tome hoće li se vaš seks bez obaveza pretvoriti u vezu, vi ćete ga strpljivo čekati. Iznad svega, ne smijete nikako biti needy ili ga gnjaviti na bilo koji način.

{slika}

U članku koji tobože objašnjava pravila ponašanja za ´jutro poslije´, ženama se savjetuje da nipošto “ne ostaju predugo”. “Samo zato što je spavao s tobom ne znači da je spreman da postanete nerazdvojni tijekom dana”, upozorava članak. Zapravo, provest dan s muškarcem čini se kao teško ostvariv cilj – članak navodi iskustva stanovitog “Boa” koji je “hodao s tom jednom djevojkom koja se željela družiti jutro poslije, ali nakon samo par sati s njom shvatio je da nije spreman za takvu bliskost.” Dakle, taj “Bo” je spavao s “tom jednom djevojkom” – a svejedno nije bio spreman obvezati se na doručak s njom! Kakav savjet Cosmopolitan daje toj ženi? Ne da ostavi tog luzera, nego da “zbriše nakon kave, ali prije doručka”.

{slika}

Učenje toga kako priskrbiti muškarcima sjajan orgazam pod njihovim uvjetima ne zvuči mi kao recept za življenje “fenomenalnog života”. Zapravo, zvuči mi staro i umorno. Zar ne bi bilo lijepo kad bi umjesto toga postojao najprodavaniji časopis koji bi se posvećivao omogućavanju sjajnih orgazama ženama i to pod njihovim uvjetima? Kad bi Hearst korporacija podupirala feministički pokret, osmislile bismo zanimljiv časopis koji bi povezivao fenomenalne orgazme s jednakom plaćom, sigurnim smještajem, besplatnim vrtićem i oslobođenjem od seksualnog nasilja. Ali imam dojam da koliko god “veselim” i “prijateljski nastrojenim prema djevojkama” bismo ga učinile, oglašivači ne bi kucali na naša vrata!

Prevela i prilagodila Ana Stipković

O ženskim torbicama

Osim cipela, torbice su THE modni dodatak za kojim bi svaka žena trebala popizditi. Jer – kao što već odavno znamo – osim cipela, torbica je jedini dodatak za koji nikada nećete i ne možete biti predebele. Aleluja! Još nije zabilježen slučaj da je netko udario u histeričan plač dok se ogledavao s novom torbom okačenom o rame.

Napunivši tridesetpetu, prilično sam zadovoljna dosadašnjim postignućima: imam dvoje djece, otplatila sam pola hipoteke, napila se s Lady Gagom, istovremeno zastupam posve oprečna stajališta o globalizaciji, znam kako izvesti Heimlichov zahvat, jednom sam osvojila rekordnih 420 bodova u igri Scrabble i da, mogu izdržati čak trideset sekundi treskanja uz Beyoncein hit “Single Ladies”. Bravo ja! Odnosno, bilo bi “bravo ja” da još uvijek s vremena na vrijeme ne gurnem nos u koji ženski časopis, i da me s vremena na vrijeme taj isti časopis ne podsjeti da mi je jedno važno postignuće ipak promaklo. Naime, još uvijek nisam investirala u ´pravu torbicu´.

Moja stav o ´pravim torbicama u koje se isplati investirati´ je otprilike ovakav: ako već namjeravam u nešto investirati svojih teško zarađenih £600, onda će to nešto najvjerojatnije biti dionice, a sigurno ne stvarčica koja se većinu vremena povlači po zmazanim podovima u pubovima, ili u kojoj s vremena s na vrijeme teglim krumpire s placa. Nažalost, sve više sam svjesna činjenica da sam dio torbičke manjine. Jer ako je vjerovati Graziji, normalne žene neće jednom u pet godina iskeširati £45 u Topshopu za novu torbu (to je, jelte, moja osobna ´torbica rutina´). A ne. Normalne žene, naime, posjeduju gomile torbica: malih, pametnih investicija u koje ni za živu glavu ne bi natrpale krumpire, a koje ih u prosjeku koštaju £600/komad. I tada mi sine: ne posjedovati torbicu od £600 gotovo je jednako strašno kao sliniti nad likom Jokera iz filma Batman. Nema tu hoćeš – nećeš: torbica je sastavni dio ženskog identiteta.

{slika}

U časopisu Observer Woman čitam izjavu glavne urednice časopisa Elle, Lorraine Candy: “Ne mogu se pojaviti u javnosti bez jedne stvari koja upotpunjava svaku moju odjevnu kombinaciju – moje nove torbe Chloé. Bilo bi me previše sram!” Dok ovo čitam osjećam kako mi obrazi gore – još me nitko nikada nije posramio (pa makar i neizravno) jer sam se drznula o rame okačiti jeftinu torbicu. A ja još živim u prilično rezerviranoj zemlji. Bog zna što bi me snašlo da sa svojom sirotinjom od £45 osvanem u, primjerice Portugalu ili ne-daj-Bože Texasu. Ljudi bi vjerojatno počeli vrištati i pokušali zatući moju torbicu metlom, kao da je nekakva štetočina. Te sam noći donijela važnu odluku. Svaka iole mudrija žena zna da blaženi eBay nudi lažne dizajnerske torbice koje su na dlaku iste kao one prave. No nakon što sam u tražilicu upisala ´sjajne lažne torbice od £600 za £100´, dobila sam ravno – nula rezultata. Što mi je preostalo nego tražiti ´torbice od £600 za £600´. Rezultata koliko hoćeš: Vuitton, Prada, Chloé – cijene, prava sitnica! £300, £467, £582…

Kriste što su te torbice odurne! Izgledaju kao Picassova Guernica umotana u konjsku kožu. Pokušala sam naći neku koja bi bila po mom ukusu. Bog zna da jesam. Bezoblične, preplanule, s resicama… Neke su bile prekrivene remenčićima, kopčama i kožnim vezicama, poput nekog S&M konja. Bilo je i onih s ogromnim zlatnim kopčama koje su izgledale kao da je netko uzeo kožnu jaknu i ogromne naušnice koje su mu ostale nakon što je 1988. godine rastopio Grace Jones i proglasio to ženskom torbicom. I napokon, na 14. stranici rezultata pretrage nabasala na nešto što mi se svidjelo: žarko žuta torbica Marca Jacobsa sa slikom Debbie Harry. No moja radost što sam našla svoju torbicu od £600 brzo se rasplinula kada sam shvatila da se zapravo radi o platnenoj vrećici za £17. Ispada da je jedina stvar s potpisom koja mi je zapela za oko, torba za dućan Marca Jacobsa.

{slika}

Da budem potpuno i do kraja iskrena, torba koja bi mi najviše bila po volji bio bi ogroman, izdubljen krumpir s ručkama. Onda bih lijepo u vrijeme krize tu istu torbicu mogla ispeći i pojesti, i prebroditi zimu. Tako su razmišljali moji preci. No, moja dilema s torbicom i dalje me izjedala iznutra. Pa što ako te skupe torbice ne izgledaju osobito atraktivno, mislim si ja. Možda tu čaroliju vrijednu £600 osjetiš tek kad ih dotakneš. Sigurno su sve od superglatke kože. Ma moram se u to osobno uvjeriti! I dok si dlanom o dlan, eto mene u dućanu Liberty, zujim naokolo, pipkam torbice i čekam da čarolija počne djelovati. Znate kakve su na dodir? Kao bilo koja torbica. Vau. Ali srećom, za oko mi je zapela jedna srebrna torbica za… £225! Hura, nije sve izgubljeno! Čini se da ipak imam stila! Jurim na blagajnu i bez razmišljanja ulazim u minus na kartici. Ma koga briga! Glavno da i ja posjedujem normalnu potrebu za skupim stvarčicama s potpisom. I ja sam normalna žena! Hvala ti Grazia!

Pet dana kasnije, netko mi je popalio moju torbicu. Valjda i lopovi čitaju Graziju kad već iz daljine mogu prepoznati skupu torbicu. Supruzi, s druge strane, ne čitaju Graziju i bez obzira na to koliko sjajni bili i koliko ih vi obožavali, ne mogu si pomoći da s vremena na vrijeme ne vrisnu: “£225! Za smrdljivu torbicu! ISUSE KRISTE!” kao da ste im upravo zabili vilicu u jaja, ostavili je tako zabodenu a onda na držak objesili kaput i otišli se okupati.

{slika}

Torbicu koju trenutno imam koštala me ciglih £25, i nemam namjeru u skorijoj budućnosti investirati u išta ´ambicioznije´ od toga. Mislim, budimo realni! Torbica sama po sebi ionako nije bitna – bitno je ono što u njoj držite. Nakon godina studioznog proučavanja i istraživanja, sastavila sam popis stvari koje bi se zapravo trebale nalaziti u jednoj ženskoj torbici:

1. Nešto što može upiti velike količine tekućine

2. Olovka za oči

3. Ziherica

4. Keksi

Ako to imate, spremni ste na sve. Vjerujte mi, ništa vam više ne treba.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Seksualnim štrajkom do prava

Ljudskopravaška inicijativa u Togu apelira na građanke da započnu masovni seksualni štrajk ne bi li svoje supruge potakle na akciju kojom bi se svrgnuo predsjednik. Inspiraciju za ideju su zadobili iz primjera nekoliko sličnih akcija, od kojih su neke imale začuđujuće učinke!

Kraj drugog građanskog rata u Liberiji između ostaloga je uključivao i masovni seksualni štrajk žena 2006. Žene su se uključile u čitav niz akcija, od demonstracija do gerilskih akcija, no seksualni štrajk priskrbio im je i medijsku pozornost i veći efekt. Seksualni štrajkovi –nazivani i ‘lizistratskom neaktivnošću’ – učinkoviti su u prostorima gdje žene imaju manju ekonomsku autonomiju – i naravno ako uključuju dovoljan broj sudionica. U filipinskom gradiću Dadu seksualni štrajk u trajanju od samo tjedan dana prekinuo je val nasilja. Prošlogodišnji četveromjesečni seksualni štrajk u kolumbijskom Barbacoasu uzrokovao je da gradske vlasti poboljšaju ceste između tog i susjednog grada.

Nisu svi seksualni štrajkovi uspješni, naravno, naročito ne oni usmjereni protiv nasilja, a u državama zapada se uglavnom ispostavljaju kao patka – poziv na štrajk nije u biti ozbiljno mišljen niti od strane osoba koje javno pozivaju na njega. Pitanje je smatraju li da se žene ne bi toga pridržavale ili da bi njihovi partneri jednostavno našli drugu partnericu – ili neštrajkajućeg partnera.

{slika}

Lezbijski šik

Modni magazin style.com lezbijski je šik (lesbian chic) proglasio jednim od novih vrućih trendova.

U članku nazvanom “The Conversation” (treći po redu), Maya Singer pita se hoće li lezbijski šik (p)ostati trendom koji traje: “Lezbijke! One su posvuda. Ovog su ljeta newyorškom modnom scena brujale glasine o paru dama iz visokog društva koje su ostavile svoje muževe i počele izlaziti sa ženama. Istodobno je tom fenomenu čitav članak posvetio i britanski Vogue, a magazin Tatler imao je temu o sedam londonskih najatraktivnijih lezbijki. Zatim smo na stranici models.com mogli uživati u fotografijama s vjenčanja supermodela Harmony Boucher i njezine djevojke Nicole.” U svakom slučaju Singer naglašava kako će lezbijski modni bum na razne načine utjecati na modnu industriju, ali i na uličnu modu gdje će vojničke čizme zamijeniti visoke potpetice. Pita se, međutim, hoće li to značiti i da su sve žene koje nose takvu obuću automatski lezbijke?

Ideja o lezbijskom šiku kao modnom trendu mnogim lezbijkama nije naročito draga jer većina njih smatra kako nečija seksualna orijentacija ne može postati “trendom”. Naime, u anket iHuffingtonposta, nešto više od 62% čitatelja/ica misli kako je takav koncept “uvredljiv”, dok njih 37% vjeruje kako to ne bi trebalo shvaćati suviše ozbiljno. U svakom slučaju, ideja lezbijskog šika kao modnog trenda nije ništa novo. Dapače, moda je njime bila nadahnuta u mnogim razdobljima 20. stoljeća, a tako će zasigurno biti i ubuduće.

Okrugli stol u Zadru: Položaj žene u filmskoj industriji

U Zadru, u sklopu Avvantura Festival Film Foruma, održan je okrugli stol na temu Položaj žene u filmskoj industriji. Pogodite zatvorenih očiju koje su teme zaokupile prostor i vrijeme u klubu Arsenal:

1. Diskriminacija

2. Nepravedan položaj

3. Nejednaka zastupljenost

4. Status, afirmacija, moć, novac, žrtve, muški svijet.

Uz još nekoliko podataka, primjerice da u Cannesu ove godine nije bilo ni jednog ženskog autora ili da od 19 scenarija prijavljenih na HAVC-ov natječaj samo dva potpisuju žene, mogli bismo zaključiti osvrt. Ne zato što okupljene sudionice nisu imale što reći nego zato što se iste teme diskriminacije učestalo ponavljaju i vrte. Stereotipne kategorije muškaraca i žena dominiraju u svim segmentima filmske industrije.

Kada govorimo o filmskoj industriji naglasak je na dugometražnom filmu jer kultura dominacije na filmu dominacija je muške moći. Tamo gdje je novac tamo je muška dominacija u prvom planu. Uzroci tome su razni i moć pojedinih profesija ne vidi se samo u domeni filmske industrije, naravno. U ostalim filmskim kategorijama dokumentarnog, eksperimentalnog i kratkog filma muška dominacija nije toliko očita. Ovaj podatak ipak ide u prilog činjenici da do ove raspodjele moći nije došlo zbog sposobnosti muškog mozga da bolje sagleda cjelinu i lakše se bavi dugim formama. Ipak! Stereotipizacija spolnih podijeljenosti vidi se i u samim ulogama i temama. Žena na filmu otvara i raspravu o motivu žene u samoj filmskoj umjetnosti, a sudionice su se složile da se žena šablonizirano pojavljuje u poetici novih ostvarenja u dvije uloge ili kao žrtva ili kao nagrada zaslužnom junaku.

Jeste li kada čuli za okrugli stol na temu položaj muškarca u filmskoj industriji? Autorice i glumice su se složile da je ženski rad pod povećalom i da je strah od nepriznavanja i neuspjeha očitiji nego, možda u europskim industrijama filma. Bez obzira na nježno pomicanje granica film se još uvijek kod nas smatra muškom profesijom. Ono što je pozitivno jest da se u žirijima, institucijama i kao producentice sve učestalije pojavljuju žene.

Na okruglom stolu u Zadru sudjelovale su: Helena Bulaja, Doris Pinčić, Jagoda Kumrić, Nataša Petrović, Vanja Sviličić, Judita Franković, Mare Milin, Michelle Palant, Sara Radović, Alemka Lisinski, Vlatka Vorkapić i Hana Jušić.

U sjećanje na Shulamith Firestone

           “(Muška) kultura bila je i ostala parazit koji se hrani emocionalnom snagom žena, a za

            uzvrat ne nudi ništa.” **


Shulamith Bath Shmuel Ben Ari Feuerstein rođena je 07. siječnja 1945. u Ottawi, kao drugo dijete u obitelji kanadskih ortodoksnih Židova. Pohađala je Sveučilište Washington u američkom gradiću St Louisu, no ubrzo se prebacila na Umjetnički institut u Chicagu gdje je studirala slikarstvo. Za vrijeme studija s kolegicom Jo Freeman osniva skupinu Westside Group, koja će s vremenom prerasti u Chicago Women´s Liberation Union (Čikaški savez za oslobođenje žena). 1967. članicama saveza odbijen je zahtjev za sudjelovanje na Nacionalnoj konferenciji za novu politiku. Kada se Firestone u pratnji kolegica-feministica demonstrativno popela na podij, rečeno joj je da se “smiri”, jer “postoje važnije stvari o kojima treba razgovarati od ženskih problema”. To je označilo njen raskid s političkom ljevicom.

Nakon što je diplomirala (1967.) Firestone seli u New York i postaje suosnivačicom skupine New York Radical Women (Radikalne žene New Yorka). Istovremeno piše brojne eseje kao što su “Žene i radikalni pokret” i “Brigada Jeanette Rankin: ženska moć?” U razdoblju od 1968. do 1971. uređivala je tzv. “Zabilješke” o radu skupine New York Radical Women, a 1970. objavljuje The Dialectic of Sex (Dijalektika spola) koje će postati njenim najpoznatijim i najutjecajnijim djelom. U to se vrijeme povlači iz političkog života i seli u njujoršku četvrt East Village, gdje se posvećuje slikanju. Poznato je da je kasnih 80.-ih patila od mentalnih oboljenja, te nije objavila ništa sve do 1998., kada joj izlazi zbirka kratkih priča o siromaštvu, mentalnim bolestima i psihijatrijskim bolnicama nazvana Airless Spaces (Prostori bez zraka). 28. kolovoza 2012. Firestone je pronađena mrtva u svom stanu na njujorškom Manhattanu.

{slika}

“I tako čitav identitet žene ovisi o njenom ljubavnom životu. Njoj je dopušteno voljeti sebe  jedino ako ju muškarac drži dostojnom ljubavi”.

Shulamith Firestone bila je radikalna feministica i jedna od ključnih figura drugog vala feminizma. Uz Sexual Politics (Seksualna politika) Kate Millett, The Second Stage (Druga faza) Betty Friedan i Lesbian Nation (Lezbijska nacija) Jill Johnston, Friedaničina Dijalektika spola ponudila je teorijsku osnovicu o ženskoj opresiji i muškoj dominaciji koja je jednako aktualna i relevantna danas, kao što je bila i u trenutku objavljivanja knjige. U svojoj analizi opresije žena Firestone se prvenstveno oslanja na teorije Marxa i Freuda. Kroz analogiju s Marxovom teorijom klasnih podjela uzrokovanih ekonomskim nejednakostima, Firestone razvija koncept spolnih klasa. Žene, kako objašnjava u Dijalektici spola, pripadaju zasebnoj, potlačenoj klasi, kojoj ne preostaje drugo doli se pobuniti i preuzeti kontrolu nad vlastitim sudbinama (što u slučaju žena zapravo znači preuzeti kontrolu nad vlastitim reproduktivnim sustavima). No baš kao što cilj jedne klasne revolucije nije samo ukidanje privilegija pojedinih klasa, već ukidanje klasne podjele kao takve, tako i cilj feminističke revolucije (za razliku od feminističkog pokreta) mora biti “ne samo ukidanje muških privilegija, već spolnih razlika kao takvih. Vidljiva obilježjima spola kod ljudskih bića tako bi izgubila svaki kulturni značaj”, piše Firestone. Je li potpuno ukidanje kategorije spola/roda doista nužno? Da, jer su upravo spolne razlike izvor svih zala, odnosno u ovom slučaju svih oblika ugnjetavanja.

     “U najboljem slučaju moglo bi se reći da je rađanje nužno i podnošljivo. Sigurno nije  

      zabavno. (Kada sam o tome upitala prijateljicu, odgovorila mi je da se nakon tog

     Nadnaravnog-Nemaš-Pojma-Što-Propuštaš-Iskustva osjećala kao da je ´posrala bundevu´)”

Budući da je ´biologija ženska sudbina´, odnosno budući da podređeni položaj žene u prvom redu proizlazi iz njene sposobnosti rađanja, prvi korak ka oslobođenju žena i stvaranju istinske jednakosti Firestone vidi u ukidanju trudnoće, rađanja i brige za djecu kao dužnosti koje ekskluzivno pripadaju ženama. Umjesto da zadaća produljenja ljudske vrste padne na leđa jednom spolu (koji se na taj način automatski stavlja u podređenu poziciju), tehnologija bi trebala ili omogućiti da i muškarci rađaju, ili da se proces reprodukcije u potpunosti preseli iz ljudskih tijela u laboratorije. Nejednakost koja postoji između tzv. ´spolnih klasa´ a koja se oslanja upravo na biološke razlike na taj bi način de facto prestala postojati. Nadalje, o djeci se ne bi brinuli roditelji već zajednice, čime bi se stalo na kraj “tiraniji nuklearne obitelji”. A sve dok tehnologija ne uznapreduje dovoljno da žene oslobodi od ´tereta´ rađanja, preostaje im jedino – celibat.

{slika}

Iako bi, kako u svom članku za The Atlantic navodi Emily Chertoff, bilo za pretpostaviti da ideologija koja odgovara od seksa neće privući previše sljedbenika, mnoge ideje Shulamith Firestone pokazale su se itekako utjecajnima. Njena progresivna razmišljanja o trudnoći i rađanju utrla su put prihvaćanju i popularizaciji niza netradicionalnih oblika začeća, rađanja i odgajanja djece. Također je bila među prvima koja je ustvrdila kako heteroseksualni brak nije jedina bogom dana zajednica u kojoj se mogu i smiju odgajati djeca. U borbi za pravo glasa žena Firestone je vidjela konzervativni pokret, u čije je dobrobiti i stvarne rezultate duboko sumnjala: “Protivno onome u što nas većina povjesničara nastoji uvjeriti, žene nikada nisu dobile pravo glasa… Štoviše, smatram da su bilo kakve promjene koje su nastale bile u interesu muškaraca a ne žena. Ako je i bilo nekih pogodnosti za žene, one su rezultat pukog slučaja”. Firestone je godinama bila zaštitno lice radikalnog feminizma, te izvršila snažan utjecaj na razvoj feminističkog pokreta. Bez obzira na to što mislili/le o njenim uvjerenjima i zamislima, piše Chertoff, ono što je svim feministicama, pa i aktivistima/cama općenito ostavila u naslijeđe jesu “spremnost na osobne žrtve i ustrajanje u najekstremnijim i najnepopularnijim oblicima promjene.”

** Svi citati preuzeti su iz Dijalektike spola.

*** Izvori: “Eulogy for a Sex Radical: Shulamith Firestone´s Forgotten Feminism” http://www.theatlantic.com/national/archive/2012/08/eulogy-for-a-sex-radical-shulamith-firestones-forgotten-feminism/261834/

“Shulamith Firestone Obituary” http://www.guardian.co.uk/world/2012/sep/06/shulamith-firestone