A koji je tvoj oblik tijela? Jesi li V ili O tip, ima li tvoje tijelo oblik pješčanog sata ili jabuke, ili si možda sportske građe? Kakva nedoumica ljudi moji, kakva nedoumicaaa! Iskreno, koga briga?
Nije apsolutno nikakva novost da modna industrija i mediji još uvijek plasiraju imperativ vitkosti kao nužan i poželjan, “must have” i ove sezone. No, pitanje je koje proizlazi iz toga sljedeće: zašto je to još uvijek tako? Zašto popriličan broj djevojaka i žena diljem svijeta još uvijek pristaju biti robinje tom imperativu? Je li se on sukladno sveopćoj popularizaciji masovnih medija (a osobito televizije, koja je na našim medijskim prostorima na vrhuncu kao najpopularniji masovni medij) toliko ukorijenio u društvo kao takvo i počeo diktirati neke nove društvene norme?
Još je davno jedna od (meni osobno) najljepših žena svijeta po bilo kojoj kategorizaciji, Marilyn Monroe izrekla slavnu rečenicu: “To all the girls that think you’re fat because you’re not a size zero, you’re the beautiful one, it’s society who is ugly.” Pa ipak, unatoč moru tekstova, počevši samo od Libele, sve potvrdno kimamo glavom i prividno se slažemo s prethodno navedenom rečenicom, napokon odlučimo objaviti rat takvom društvu, a sutradan.. Sutradan ponovno razmišljamo na koju bismo dijetu mogle otići, zamaramo svoje lijepe glavice hrpom savjeta s raznoraznih tzv. ženskih portala koji propagiraju kvalitetu življenja, a ustvari velika većina njih tek potpomaže imperativu vitkosti 21. stoljeća. A kako kaže jedan od nedavnih tekstova s Libele, “život nije ‘osjećam se bolje’ kampanja” . I ne radi se ovdje samo o tijelu, iako sam se bazično odlučila usredotočiti na vječiti rat žena s kilogramima, već se radi o tome da je općeniti imperativ ljepote koji nam se nalaže, od lica, tijela, osobnosti, toliko iskrivljen da zaista ne vidim načina da se ženski pogled na njega iskristalizira. Uostalom, što znači biti lijep? Znači li to biti visok 1,75m, imati 50 kilograma, ili imati proporcije 90-60-90, savršeno oblikovane obrve i duge uvijene trepavice? Dakako, preplanulog tena, Angelininih usana, čvrstih grudi i tome slično?
Ljepota je individualna apstrakcija, baš kao i što je svaki čovjek i svaka žena zasebna individua. Stvarno ne vidim razloga zašto bi se itko želio svrstavati u kalupe “mršavica”, “debeljuca”, “dječačke građe” i tako dalje? Hoću li se ja osjećati bolje s deset kilograma manje? Iskreno, ne, izgubim ih kroz akademsku godinu u moru obaveza i stresa i nije neki poseban osjećaj, moram priznati. Sigurna sam da, kome se ne sviđam ovakva kakva sam sada, neću mu/joj se sviđati niti s deset kilograma manje i tonom šminke na licu. Bit ću iskrena, jedno me vrijeme to opako ljutilo jer mi se događalo da, kad ugledam ljude koje nisam vidjela neko dulje vrijeme, prvo što uoče na meni je moja težina. Bilo je tu raznih varijacija na temu, od onog “što ti se dogodilo, zašto si se udebljala?” pa u stresnim fazama “ajme, jesi bolesna, što si mi tako smršavila?” Ali konstantno je bila riječ o TEŽINI. Nitko od istih tih osoba nikada me nije pitao za moje interese, faks, pisanje, knjige koje čitam.. Otkud tolika opsjednutost jednom običnom brojkom? Također, jedna od inspiracija za ovaj tekst bilo je i nekoliko prijateljica koje su mi otvoreno rekle kako misle da nisu privlačne jer imaju koju kilu viška, jel’. Tu je i seksističko komentiranje medija na temu težine jedne od najtalentiranijih plivačica svijeta, Leisel Jones, pa Adele koja je odbila fotografiju cijelog tijela za naslovnicu Voguea… Kilogrami, kilogrami, kilogrami.
Sada, dok tako nabrajam, iznova uviđam dubinu problema zvanog “zadovoljavajuće žensko tijelo”. Voljela bih reći kako se rješenje nudi na obzoru, jer je problem kompleksan i kao što sam već rekla, ukorijenjen u današnje društvo, ali ako osvijestimo činjenicu da je društvo to koje se treba mijenjati, a ne naša kazaljka na vagi, već smo učinile korak naprijed. Tek kad objavimo rat lutkicama s naslovnih strana, beskičmenjacima trulih osobnosti i prestanemo MI biti te koje komentiraju linije drugih djevojaka i posprdno ih (ili zavidno) pogledavaju na ulicama, u klubovima, fakultetima, školama, radnim mjestima, moći ćemo reći da smo nešto i poduzele na mijenjanju ovakvog društva.
Osobnost je ono što zrači iz vas i vaša vas osobnost čini privlačnima, a ne tijelo. Zato, izvadite iz ormara te kratke hlače koje se libite obući zbog celulita ili usku majicu za koju vam kažu da ne pristaje vašoj jačoj građi i prošećite ulicom, jer, prekrasne ste baš takve kakve jeste.
Rod, etnička pripadnost čak i dob mogu biti prepreka ženama koje se žele uključiti u politiku u Boliviji, ali sve veći broj onih kojima to uspijeva omogućuje da se glas žena čuje.
U Boliviji raste broj žena iz domorodačkih plemena koje se uključuju u politiku. Iako ih dijele velike udaljenosti i imaju različita životna iskustva, mnoge od ovih žena dijele sličnu sudbinu. Većina je započela svoju karijeru u organizacijama civilnog društva da bi se nakon toga kandidirale za pozicije u lokalnoj vlasti, često se suprotstavljajući otporu koji je dolazio iz njihovih obitelji.
“Najveća prepreka ženama za sudjelovanje u politici su obaveze u kućanstvu i ekonomski faktori”, izjavila je Lucinda Villca, vijećnica iz Santiaga de Andamarca, općine u zapadnom okrugu Oruro. Villca pripada plemenu Aymara, majka je devetero djece i bila je jedna od vođa zajednice uzgajivača kvinoe i ljama. Ona je jedna od četiri vijećnice koja je podijelila svoja iskustva na državnom sastanku žena iz ruralnih lokalnih samouprava održanoj nedavno u Cochabambi, gradu u centralnoj Boliviji.
“Odlazimo na polja rano ujutro kako bismo pomogle našim muževima, brinemo za usjeve i odvodimo stoku na pašnjake. Dolazimo kući navečer, moramo spremiti večeru i naći nešto vremena za tkanje kako bismo zaradile neki dodatni novac.” kaže Villca. “S toliko obaveza, nemamo vremena za išta drugo. Sada imam veću odgovornost. Kao članica općinskog vijeća, moja misija je da radim za budućnost svoje zajednice”.
Marina Cuñaendi, 55-godišnja vijećnica iz Uribiche kaže: “Nekad sam bila kućanica. Članica sam Guarani plemena i kao mnoge žene koje žive na selu nemam stalan posao. Radila sam u ženskoj organizaciji kada su me pitali bih li se željela uključiti u politiku”.
Urubichá je jedan od nasiromašnijih dijelova Bolivije, unatoč tome što se nalazi u Santa Cruzu, najperspektivnijoj pokrajini Bolivije. Prema posljednjim istraživanjima, 85.5% od 6 tisuća stanovnika Urubiche – uglavnom pripadnika Guarani plemena – živi u ogromnom siromaštvu.
Prije nego što je bila predložena za javnu funkciju 2010. godine, Cuñaendi nikad nije razmišljala o radu u javnoj službi. Bavila se uzgojem riže i kukuruza, a u svoje “slobodno vrijeme” bavila se tkanjem kako bi uzdržavala svoje sedmero djece. Cuñaendi kaže kako u Urubichi žene nemaju vremena da se organiziraju te ostaju marginalizirane u političkom životu. Priznaje da je morala konzultirati supruga i djecu oko svojeg politčkog angažmana.
U San Julianu, još jednoj općini Santa Cruza, Yolanda Cuellar, pripadnica Guarani plemena navršila je 21 godinu mjesec dana nakon što je izabrana za vijećnicu na listi stranke Without Fear Movement, opozicijske stranke Socijalističke partije koja je na vlasti u općini i državi. Za nju su mnogi smatrali da je premlada za takvu poziciju.
“Nisu mi vjerovali jer sam mlada i još k tomu žena. U našoj općini, seksizam je vrlo jak. Sada smo četiri žene u vijeću”, kaže majka dvoje djece i računovotkinja koja ima muževljevu potporu. “On shvaća moje želje i kaže mi da ne odustanem jer su ljudi glasovali za mene te da se borim i ne odustanem samo zato jer me netko ne želi tamo”.
Nedostatak političkog iskustva i diskriminacija od strane muških kolega nisu ženama olakšali posao u politici. Također, posao vijećnice razlikuje se od posla vođa domoradačkih zajednica. “Problem je birokracija, koja usporava svaki projekt, ali najgori je nedostatak podrške. Naše se ideje ignoriraju i osjećamo se usamljeno. Kao da nitko nije zainteresiran da učini nešto za mlade ljude i žene”, kaže Cuellar.
Glavna gospodarska grana u San Julianu je poljoprivreda, ali njegovoj ekonomiji puno doprinosi prometna autocesta koja prolazi pokrajinom. Unatoč tome, 57.9% od 70 tisuća stanovnika živi u iznimnom siromaštvu.
Prema Ustavu i zakonima iz 2009. godine,žene bi trebale zauzeti 50% političkih pozicija za koje se natječe na izborima. Da bi se osigirao taj postotak, na izbornim listama se mora nalaziti jednak broj muškaraca i žena. Trenutno su žene na 43% od ukupno 327 gradonačelničkih i zastupničkih mjesta u lokalnim skupštinama u Boliviji. 96% njih je na javnoj funkciji po prvi put.
Lidia Alejandro, pedestogodišnja vijećnica iz Llallague, rudarske općine u zapadnoj Boliviji, također smatra da neiskustvo u politici stavlja žene u nepovoljniji položaj naspram njihovih muškim kolega.
“Postala sam vijećnica ne znajući ništa o upravljanju u lokalnoj vlasti. Po zanimanju sam učiteljica i javna funkcija je nešto potpuno drugačije. Nisam mogla i znala govoriti na sastancima ili davati izjave medijima. Morala sam naučiti usput”. Radionice i treninzi su joj pomogli, ali Alejandro ističe kako oni uzrokuju probleme u privatnom životu žena koje se bave politikom tj. muževi im predbacuju da zanemaruju kućanstvo. Alejandro je nezadovoljna što zbog nedostatka stručnjaka koji mogu osmisliti odgovarajuće projekte nije uspjela spasiti žene iz njezine općine od siromaštva.
Bolivijsko zakonodavstvo zahtijeva da se dio godišnjeg budžeta na svim državnim razinama dodijeli projektima koji se bave potrebama žena i ostalih ugroženih skupina. Problem je što se taj novac ne potroši na uspješne projekte pa se sredstva prenamjene i iskoriste u druge svrhe.
“Žene nam se dolaze žaliti: ‘Kako to da imamo četiri vijećnice a nitko ne radi ništa za nas?’ Pokušale smo udružiti snage, ali istina je da sve mi moramo biti odane svojim političkim strankama i stavovima”, kaže Cuellar.
Natasha Loayza, stručnjakinja u UN-ovom uredu za ženska prava u Boliviji kaže da je postignut veliki napredak po pitanju uključivanja žena u politiku što se tiče Ustava i zakonodavstva. “Izazov je prevođenje zakonskih odredbi u djelo, tj. u pravo i konkretno sudjelovanje žena u politici”.
Program Semilla, trogodišnji pilot-projekt UN-ovog ureda za ženska prava koji se nalazi u završnoj fazi, trebao je naučiti žene u ruralnim područjima kako da koriste svoja ekonomska i politička prava. Loayza kaže kako je jedan od ciljeva programa motivacija većeg broja žena na sudjelovanje u politici pokazujući pozitivne primjere žena koje su već uključene u politiku.
“Žene sada mogu sudjelovati u javnoj sferi života, ali je jako teško. Žene koje su uspjele doći do odgovornih pozicija u javnim tijelima, mogu svjedočiti o problemima s kojima se sreću svakog dana poput truda da se njihova prisutnost doista osjeti, a ne da se njihova odgovornost vidi samo na papiru”.
Loayza ističe kako je potrebno još puno truda da bi žene bile ravnopravni akteri u politici.
Ovaj se program s budžetom od 9 milijuna dolara provodi u 18 ruralnih općina i dosad je u njega uključeno 4 tisuće žena.
Trkačica Habiba Ghribi postala je prva Tunižanka na olimpijskom prijestolju nakon osvojene srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Londonu.
Njezina pobjeda potaknula je na raspravu oko ženskih prava po povratku u Tunis.
Habiba je osvojila srebrnu medalju u trčanju sa zaprekama na 3.000 metara postavši tako prva Tunižanka koja je zakoračila na olimpijski podij. Međutim, njezina pobjeda zapalila je strasti u Tunisu, gdje skupine za ljudska prava raspravljaju o napadu na žensku jednakost.
“Ova medalja je za sve Tunižane, i muškarce i žene, za novi Tunis”, rekla je Habiba novinarima nakon utrke.
Njezine riječi potaknule su aktivistice u Tunisu, koje su ogorčene prijedlogom novog tuniškog ustava prema kojem žene trebaju biti “komplementarne” umjesto “jednake” s muškarcima.
Zastupnici vladajuće umjerene islamističke stanke Ennahda žele da u novom ustavu stoji da je žena “dopuna muškarcu u obitelji i njegova pomoćnica u razvoju zemlje”.
Nacrt teksta privukao je široku kritiku protivnika koji kažu da je to udaljenje od načela jednakosti žena koja su u Tunisu zaštićena u okviru takozvanog Zakona o osobnom statusu (Code of Personal Status – CPS).
“Ovakva pozicija prijeti i potkopava dostignuća u prošlosti i omogućuje patrijarhalni sustav koji daje sve ovlasti muškarcima a opovrgava ženama njihova najbitnija prava”, upozoreno je zajedničkim priopćenjem koje je potpisalo nekoliko skupina, uključujući i Amnesty International.
Ennahda je postala najveća parlamentarna stranka u Tunisu u listopadu 2011. godine, nakon izbora koji su uslijedili nakon rušenja Zine El-Abidine Ben Alija. Ennahda, koja je bila zabranjena pod Ben Alijem, preuzela je vlast uz obećanje da neće oslabiti ženska prava.
Rasprava o Habibinim gaćama
Osim rasprave oko novog ustava, Habiba je potaknula na kontroverznu raspravu između svjetovnih Tunižana i konzervativnih muslimana, koji se osjećaju ohrabrenima izraziti svoje mišljenje dok je Ennahda na vlasti.
Tvrdolinijaški muslimani raspravljali su i o Habibinim gaćicama u kojima je trčala. Prema njima, ona je trčala gotovo gola, iako su njene gaćice bile normalne duljine i prema olimpijskim normama.
“Tunisu ne treba medalja koja dolazi od žene koja je otkrivena i gola. Ona je obeščastila Tunis svojom golotinjom i razvratom” – jedan je od komentara na facebooku.
Međutim, Habiba koja je oborila svoj osobni rekord na utrci na 3.000 m sa zaprekama branili su istaknuti Tunižani, poput Ibrahima Kassasa iz neovisne Al Aridha stranke.
“Gaćice Habibe Ghribi su naša čast”, našalio se Ibrahim tijekom rasprave.
Ibrahim Kassas tvrdi da je 28-godišnja Habiba omogućila da se tuniška zastava zavijori na najvažnijem međunarodnom sportskom događaju i pozvao ministra sporta Taraka Dhiaba da priredi svečani doček.
Ohrabrene aktivistice
Tuniške aktivistice okupile su se i tražit će izmjenu ženskog “komplementarnog” statusa u nacrtu novog ustava prije glasovanja u parlamentu. Prosvjed je organiziran za 13. kolovoz 2012. godine, na dan kada je prije 56 godina usvojen CPS za tuniška ženska prava.
Mnoge aktivistice vide prijedlog članka u novom ustavu kao čin izvrtanja ravnopravnosti spolova.
Naime, CPS donesen je 1956. godine i prvi je takve vrste u arapskom svijetu. Njime je ukinuta poligamija, prema kojoj su muslimani smjeli imati četiri žene, kao i praksa omalovažavanja žena. Dozvoljen je sudski razvod, kao i građanski brak.
CPS je osiguravao ženama da budu aktivne u svim sektorima društva. Stoga, aktivistice s pravom strahuju da bi izmjena ustava bila korak unazad za prava žena u Tunisu.
Potaknute Habibinom olimpijskom medaljom, feminističke grupe dobivaju podršku i to im daje vjetar u leđa protiv Ennahda dužnosnika.
Prema francuskom časopisu Jeune Afrique, Mustapha Ben Jaafar, predsjednik tuniške ustavotvorne skupštine i ljevičarski nastrojene Etakatol stranke, lako može biti izguran na rub, ako ojačaju islamističke stranke.
Također, postoji mogućnost da članovi Etakatol stranke podnesu ostavke, ukoliko Ennahda bude inzistirala na kontroverznom tekstu.
U Francuskoj je skupina nevladinih organizacija u iseljeništvu također pozvala na okupljanje u ponedjeljak navečer 13. kolovoza u Parizu u znak potpore za zaštitu prava Tunižanki.
Habiba Ghribi svakako je dala dobar razlog ženskim skupinama da se bore za svoja prava.
Biljana Kosmogina se bavi književnošću, novinarstvom, performansom, umetničkom kritikom, fotografijom i teatrom. Poznata je po specifičnom pristupu erotici, socijalno-politički angažovanim tekstovima i javnim nastupima, kao i po aktivizmu na polju manjinskih prava i rodne ravnopravnosti. Kao markantna i kontroverzna figura na regionalnoj kulturnoj sceni, Kosmogina brutalno demistifikuje realnost i glorifikuje ženskost (feminu) kao dominantan, vladajući princip na planeti. Ona postepeno utire put u srpskoj avangardi na način na koji je to u kulturi radila Cammille Paglia, na sceni Marina Abramović ili u aktivizmu Eve Ensler, preuzevši ulogu bespoštedne kršiteljke predrasuda i tabua, strastvene borkinje za ženska prava i žestoke kritičarke malograđanskog društva i vladajućih političkih struktura. Kosmogina je dobitnica tri književne nagrade, sarađuje sa mnogim kulturnim web portalima i časopisima na Balkanu, učesnica je brojnih umetničkih festivala, autorka dve kolumne (u Sloveniji i Hrvatskoj) i zapažena je blogerka na sajtu B92. Osnivačica je i predsednica ARTEQ udruženja, aktivnog u oblasti kulture i umetnosti.
Sanjam da je po mene došla Dolly i odvela me na našu livadu. Ja pasem nju, ona pase mene i srecni smo do neba, a onda cujem taj neumoljivi glas: “Action!”, i drpaju me za jaja i razvlace mi miška, ali tu nema više mirisa deteline i moje Dolly. Posle su mi puštali filmove koje smo snimili da bi mi osnažili libido, kako je kamerman predložio. Ja tu nisam ni prepoznavao sebe, jer sam bio na inekcijama i niceg se više nisam secao. Bio sam sve slabiji, dok nije došao Bos jednog dana i doneo mi lenju pitu od jabuka sa prah šecerom odozgo, koja je podsecala na Dolly. Spominjao je onaj njegov bankrot i ovog puta me nežno, kroz zube oslovio sa “magarcino prokleta”, odvukao me do kamiona, pa mi je onda svojom rukom dao injekciju, iako je to ranije uvek radio kamerman-psiholog.
Ovo je fragment iz tvoje nagradjene priče Porno star koja se nalazi u tvojoj proznoj zbirci F book.. Ko se krije iza likova u priči: Sugar Dick, Bos, Dolly?
Priča je ispričana u prvom licu, iz pozicije magarca Sugar Dicka koji je zvezda porno filmova. U njoj pratimo uspon i pad njegove karijere, razmišljanja i osećanja vezana za “koleginice”, ekipu filma i njihove međusobne odnose. Sugar Dick se zaljubljuje u devojku Dolly, pokušava da shvati svog grubog šefa, režisera Bosa i uspešno opstaje u svetu porno industrije sve dok ga “muškost ne izda”. Kada se to desi, njegov poslodavac to shvata kao propast, dok glavnog junaka taj peh oslobađa i vraća u njegovo carstvo, na livadu kojoj prirodno pripada.
Kada se delo otme od svog tvorca i zaživi svoj nezavisni život, mimo njegove volje i htenja, to je najbolje što može da se dogodi, pa je s te strane Porno star moja najuspešnija priča. Osim što mi je donela nagradu za najbolju queer priču u Zagrebu 2004. objavljena je u dve zbirke, nekoliko književnih časopisa, na mnogim web portalima, a i sjajno je ilustrovana od strane Kosmoplovaca. O njenoj neprolaznosti govori činjenica da je prošle (2011.) godine svrstana u dve antologije savremene srpske proze: Der Engel und der rote Hund, objavljene na nemačkom jeziku u Berlinu, i NGA BEOGRADI, ME DASHURI (“Iz Beograda, s ljubavlju“), objavljene na albanskom u Prištini. Moj Porno Star (aka Sugar Dick), očarao je i publiku i kritičare, progovorio mnogim jezicima, a meni ostavio težak zadatak da nadmašim njegov uspeh.
Zovu te ‘prva porno književnica’, ‘queer kraljica književne scene’, ‘autorka treš literature’ itd…da li se prepoznaje[ u nekoj od ovih, kategorija? Da proširim pitanje: da li ti smeta da te sputavaju i prisilno usmeravaju, stavljaju te neke okvire i pronalaze tvoje mesto u društvu?
Ne brinem kako me drugi vide i markiraju, bitno je da prate ono što radim. Davnih dana, kada sam počela da pišem tekstove za gay-serbia.com, predstavljali su me i kao “prvu gay porno spisateljicu”. Svaki od mojih urednika se dobronamerno trudio da me predstavi najekskluzivnije što može i da me na neki način pečatira – obeleži, pa su se tako vremenom sve te etikete za mene lepile, umnožavale i smenjivale. Koliko znam, sa trešom sam povezana samo u intervjuu koji sam dala prošle godine, no meni to ne smeta, jača sam od etiketa.
Dokle god se o mom radu priča i piše to znači da na nekog deluje, ostavlja trag, a biti u nečemu prvi nije beznačajna uloga. Na srpskoj kulturnoj sceni te etikete nema niko, pa se u tom smislu osećam jedinstvenom. Fokusirana sam na oblast seksualnosti, odnosno erotike, a pornografske i političke primese određuju strukturu, ton, boju, ukus i miris moje stvaralačke recepture. Ne bavim se komercijalnom umetnošću, a ti si pobrojala sve marginalne žanrove (porn, queer, trash) prisutne u literaturi i drugim oblicima umetnosti, koji su neotuđivi deo naših života i ličnosti, pa su vrlo upadljivi i u kulturi i u politici, iako ih akademizam ignoriše, nipodaštava i obezvređuje. Moja proza je slojevit međužanrovski proizvod koji je često prožet trešom i seksualnošću, što je ne determiniše kao pornografsku. Njeni prepoznatljivi sastojci (začini), čine je angažovanom i pomerenom, te je tako možemo okarakterisati kao queer, čak i kad nema nikakve veze sa LGBT tematikom. U Srbiji 85% ljudi još uvek ne zna šta je to queer, a kamoli queer umetnost, pa se stiče utisak da se bavim nekim nedokučivim, misterioznim sferama. Queerom se bavimali broj teoretičara, istraživača i aktivista LGBT pokreta, a umetnici su još ređi i prolaze nezapaženo. Osećam se kao retka biljka u pustinji, samo što nisam uvela.
Ne pridržavam se normativa i književnih standarda, već prostog pravila da literatura ne sme da bude šuplja i dosadna. Prošle godine su me angažovali kao kolumnistkinju na sajtu “Maribor – Evropska prestonica kulture 2012.” zbog mog rada, a ne etiketa. Tamo ne plasiraju treš i pornografiju, već tekstove najznačajnih autora Balkana i Evrope. Nadam se da sam uspela da prevaziđem kutije i fiokice u koje su me do sada trpali, i da je moj opus vidljiviji od svih etiketa, koje ponosno čuvam zalepljene na mom dupetu.
Ko su tvoji čitaoci?
Jako me raduje kada mi nepoznate osobe pišu da prate moj rad i da ih inspirišem. Bodre me da istrajem, čestitaju, sugerišu i daju ideje, iznose mi svoja iskustva, strahove i probleme. Ne da bih ih rešila, već da bih o njima pisala. Pojedini mladi autori mi šalju svoje pesme i prozu, s molbom da ih pročitam i dam svoj sud jer u njega veruju. Kada mi neko priđe i kaže da ga je moj tekst nasmejao, rastužio ili zamislio, to je validna potvrda da ono što radim nije uzaludno, da ima neki uticaj ili bar efekat. Dešavalo se da su mi posle nastupa prilazile mlade devojke govoreći da bi volele da budu kao ja. Ako sam ičiji uzor, to me obavezuje, podstiče i nagoni da grizem i borim se dalje, nesmanjenom žestinom.
Publiku čine uglavnom mladi ljudi koji moje nastupe i štivo doživljavaju zabavnim, emotivnim i poučnim. Ako moj rad nekom otvara vidike i širi horizonte, to je dovoljna nagrada za trud, makar on nemao konkretan profit. Neki poznanici su mi takođe saopštili da su njihove majke oduševljene mojom knjigom, što upućuje na to da je moja publika raznorodna. Imam i protivnike među malim brojem homofoba i desničarskih patriota, koje moj rad iritira jer je usmeren na afirmaciju ženskih i manjinskih prava, kao i (homo)seksualnih sloboda, što me dodatno motiviše da istrajem na trnovitom putu u borbi protiv svakog oblika letargije i nepravde, a pre svega nasilja, mržnje i diskriminacije. Kad bi me svi voleli i hvalili, to bi bilo nepodnošljivo i vrlo sumnjivo.
F book je zbirka tvojih ranije objavljenih priča. Nastale su u vrlo uznemirujućem, punom prevrata periodu u našoj zemlji, od 1989 do 2008. Kako je protumačena s obzirom na sva politička, moralna, socijalna previranja u knjizi?
Tačno, F book objedinjuje priče iz tog perioda. Odumiranje morala, politička, socijalna i duhovna beda su moje neiscrpno polje. Stasavam, razvijam se i oblikujem vremenom koje je sve teže i surovije, a boljitak se još uvek ne nazire. S novim političkim perspektivama, horor je sve veći, ali se ne smemo prepustiti beznađu. Priča Hilandarska maja iz 1999. prvonagrađena na konkursu Srpskog društva za naučnu fantastiku, razmatra period NATO bombardovanja i mnogi čitaoci su je doživeli kao realističnu. Neki su uporno zahtevali da im potvrdim njenu istinitost i to mi je zacrtalo put da treba da pišem ubedljivo i uznemirujuće, čega se i danas pridržavam. Uz miksturu realnosti i fikcije izbegavam trivijalne teme i osrednje interpretacije.
U F booku su u nekim pričama (ne u svim) porno elementi prisutni kao sredstvo u službi građenja specifične atmosfere i emotivnog naboja. Tu se našla i jedna dečija bajka, tako da su teme i stilovi pisanja raznovrsni. Zbirka je odlično protumačena, tj. prihvaćena od strane kritike i čitalaca, ali njen tiraž od 500 primeraka nije obnovljen. Ona nije postala bestseler, ali znamo da prodaja knjige nije garancija njenog kvaliteta. S druge strane, knjiga je ipak prokrčila svoj put i bila je predstavljena na internacionalnoj slavističkoj konferenciji “Tabu široko otvorenih očiju“, na Institutu A. Mickieviča u Poznanju (Poljska), u decembru 2009. godine, u naučnoj studiji o obaranju jezičkih i tematskih tabua u književnosti. Priče iz F booka su našle mesto u tri antologije srpske proze prevedene na italijanski 2003., i na nemački i albanski jezik 2011., a za nečiju prvu knjigu to je veliki uspeh.
Gde je granica izmedju pornografije i politike?
Pornografija je anatemisana iako je poštenija i humanija od politike. Ona se zasniva na dobroj volji aktera, bez upotrebe nasilja i ima ograničeno trajanje koje rezultira kulminacijom – svršavanjem, dok je politika beskrajno mrcvarenje – legitimno masovno silovanje, čije se finale ni ne naslućuje. Estetika je različita, ali je pornografija dobroćudnija. Zbog pornografije nikada nisu vođeni ratovi, a zbog loše politike jesu – odnela je neuporedivo više žrtava. Oba pojma karakteriše deficit osećanja, a ako ih i ima, loše su odglumljena. Pornografija nam ne određuje sudbine, ona ima kakav-takav scenario, konzumira se diskretno u mraku sobe, iza zatvorenih vrata, usmerena je na genitalije i tu su jasna pravila, dok politika brutalno sve potčinjuje sebi, jačajući represivan sistem države/institucije u odnosu na pojedinca. Ništa ne sprečava političare da nas jašu kao svoje robove, ubeđujući nas kako sve čine za naše dobro. Da je to istina, ne bismo grcali u sve gorem kolapsu, već bismo imali solidan standard, jaču privredu, moćnu ekonomiju i manje socijalne razlike. Naša vlada ima teško pokretne gvozdene noge, a želi da trči u korak sa Evropom. Ja se inače zalažem za Erotsku uniju, kao protivtežu haosu i destrukciji, čime smo preplavljeni. Nakaze, pajaci, mutanti i mumije iz Skupštine su opasniji po društvo od bilo koje hard-core XXX produkcije.
Moja “Porno-politička pesma” stavlja oba pojma u sličan kontekst jer tu koristim pornografiju kao oružje protiv nazadne politike. Kada na sceni radim “neupitne pokrete”, obazrivo se čuvam vulgarnosti i banalizacije, ali i bez mnogo reči može se sve reći. Pesmu završavam stihovima: “Oko nas sve se ruši, oko nas sve se krši, a od vas niko već jednom da svrši!”
Da nema mnogo razlike između pornićara i političara, govori činjenica da i jedni i drugi ulažu u svoje obrazovanje. Uzgred, bivšu porno zvezdu, danas feministkinju i umetnicu Annie Sprinkle, imala sam čast ne samo upoznati već i kumovati joj na “Green Wedding-u” u Zagrebu, gde se venčala sa njenom partnerkom Beth Stephens, tokom fantastične završne ceremonije Queer festivala 2008. godine. To je bio nadahnut i vrlo kompleksan performans, koji je kao njihov zajednički projekat tokom sedam godina održavan u različitim zemljama i bojama, sa ciljem promovisanja (istopolne) ljubavi i ekologije.
Na jednoj strani su primadone mejnstrim američkog feminističkog establišmenta sa Glorijom Stajnem na drugoj feministicka bête noire Kamile Palja i ‘njene’ feministkinje disidentkinje, koju bi grupu podržala? I šta je zapravo feminizam? Moram li biti član neke feministicke grupe da bih bila feministkinja? Ko odredjuje autentičnost i legitimnost jedne feministkinje?
S feminističkom teorijom i literaturom sam bila preplavljena na Ženskim studijama, gde sam gutala Edrijan Rič, Emu Goldman, Džudit Batler i druge. Ne insistiram na polnim jednakostima već favorizujem žensku prirodu (njen emocionalni, intelektualni i seksualni potencijal), borim se za rodnu ravnopravnost, no nisam sigurna da li je moj jezik sasvim feministički. Ne trudim se da postanem primerna, etablirana feministkinja, a ako me neko tako doživljava, ne osporavam.
Pisala sam za hrvatski feministički sajt cunterview i feminističke časopise kao što je Profemina. Živimo u vremenu postfeminizma, kad je u fokusu javnosti Pussy Riot, ženski bend koji peva pank-molitve u crkvi ispred ikonostasa, usmerene protiv Putina. Zbog toga uhapšene leže u zatvoru, a ceo svet prati razvoj situacije i podržava ih. Umetnička, odnosno politička sloboda ne smeju biti sankcionisane, a pošto se Putin i ruska crkva osećaju uzdrmanima i ponašaju kao inkvizitori, pobeda je na strani Pussy R. Umesto da pišem eseje o feminizmu, ja bih radije jurnula na patrijarha golim sisama, kao što je to nedavno učinila u Moskvi pripadnica feminističke grupe Femen. Moja “P kampanja” je totalno feministička, jer problematizuje važna ženska pitanja: trgovinu ženama, pravo na abortus i zdravlje, pravo na orgazam, zalaže se protiv rata, protiv porodičnog, političkog i seksualnog nasilja, protiv užasa genitalne mutilacije i obespravljenosti…
Gloriju Stajnem cenim, ali suprotno njoj, ja odobravam pornografiju. Pornografija je izmišljena za muškarce, i sve dok ih ona okupira, opčinjuje i zaglupljuje (jednom rečju: usrećuje), žene brzo napreduju i ostaje im više prostora za postizanje ličnih sloboda i ciljeva, bilo da su okrenute samo sebi ili političkim i društvenim aktivnostima. Žena neće sedeti kod kuće i uslišavati želje svog partnera, dok on gleda porno-filmove sa svojim pajtašima, uz gajbu piva. Ženi se napokon pruža prilika da se bavi čime želi, obrazovanjem, zabavom ili društeno korisnimradom. Ako muškarca tolerantno prepusti “blagodatima” pornografije, pobedila je i sebe i njega. Sve je stvar njenog (i njegovog) ličnog izbora, ali dok se ne ispuni osnovni postulat, dok lično ne postane političko, feminizma nema ni u tragovima.
Kamil Palja tvrdi da je feminizam glupost zasnovana na neznanju dok se insistira na jednakosti ponašanja polova, jer muškarcima rukovodi testosteron koji im i određuje postupke, sa čim se u potpunosti slažem. Žena treba da bude svesna razlike između njene i muške fiziologije i biohemije mozga, tj. seksualnosti. Primer da je žena silovala muškarca je nesvakidašnji i vrlo sporadičan, dok su masovna silovanja žena (naročito u ratnim uslovima) oduvek prisutna pa i dan-danas, u svim krajevima planete, što je užasavajuće i poražavajuće. Društvo je sve više dehumanizovano pa ga treba stalno oporavljati i potsećati. Moj senzibilitet je puno bliži Palji i njenom “zlom jeziku” nego Stajnemovoj i američkom main-stream establišmentu. Paljinu knjigu Seksualne persone (Sexual personae), o dekadentnim velikanima u umetnosti, čuvam na počasnom mestu kao relikviju i vraćam joj se često, s dubokom religioznošću.
Na kom projektu trenutno radiš i odakle crpiš ideje i inspiraciju?
Kao predstavnica Srbije sam pozvana u Portland(Oregon), da 11. septembra izvedem performans P kampanja – P(ussy) Campaign, u sklopu umetničkog festivala na kojem me angažuje udruga Queer Zagreb. P kampanju sam u novembru prošle godine izvela na LIMIT live art festivalu u Domu Omladine Beograda, gde je doživela ovacije, pa su me pozvali da je ponovim ovog leta u julu na Queer New York International Art festivalu. Na moj užas i veliku žalost, nisam uspela dobiti američku vizu jer nemam stalno zaposlenje, bila sam im vrlo sumnjiva da nameravam emigrirati i ostati uUS. Ali to me nije obeshrabrilo da još jednom apliciram, što će biti ovih dana. Verujem da ću ovog puta uspeti da pridobijem konzularno odeljenje, a potom i američku publiku. P kampanja će biti izvedena na engleskom i prilagođena američkom političkom kontekstu, kao što sam je spremila i za NY. Umesto srpskih političkih slogana koristim američke. U finalu performansa se sa svojim protivnicima obračunavam porno-političkom poezijom, koja neizostavno proizvodi ekstatično stanje u publici i erupciju smeha..
Povodom P kampanje sam dobila vrlo pozitivne kritike, svrstali su me među naslednike Marine Abramović, ali meni to nimalo ne smeta. Od kraljice queera, pornografije i treša, do Marinine naslednice, brzo sam napredovala, za samo pola godine. Pička pokreće svet! Napred u svetlu budućnost s Pičkom! Forward with Pussy!
{slika}
Uz to imam i druge angažmane. Nedavno mi se obratio jedan muzičar, vođa neafirmisanog rock benda izBeograda, zatraživši mi da napišem par tekstova na njihovu muziku. To je pravi izazov, nikada na taj način nisam s nekim sarađivala, ali sam se baš potrudila da budem drugačija, manje eksplicitna a više asocijativna, kako bih se prilagodila njegovim željama i instrukcijama.
Poletno radim i moju mesečnu kolumnu “Pičkanterije” na queer.hr. Nesputane imaginacije, bez ikakvih ograničenja, bavim se lezbejskim odnosima, a to me toliko relaksira i inspiriše, da ponekad ni sama ne mogu da poverujem šta sam sve u stanju da napišem.
Na mom blogu B92 se bavim različitim temama, najviše društvenim nepravdama i terorom vlasti nad građanima. Prošlog meseca sam pisala protiv idiotskih mera gradskih vlasti o ograničenju kupanja na Adi Ciganliji, a učestvovala sam i u građanskom protestu na kom smo pred službenim licima kršili donete propise. Borba protiv socijalnih nepravdi i građanska neposlušnost su sastavni deo moje (buntovne) ličnosti.
Noviroman je završen, do kraja leta treba da ga upeglam i predam izdavaču. Inspiraciju i ideje crpim iz neposredne okoline, iz svog i tuđeg iskustva, ali od početnog oblika do finalizacije, nepredvidiv je put moje imaginacije.
Sta ne bi volela da se o tebi zna?
Počinjem da brinem da su moji odgovori preopširni.
Kako bi volela da te ljudi pamte?
Moram još dosta toga uraditi da bi me ljudi pamtili. Sećanje nije dugoročno, već bledi i nestaje, pa mora da se trenira i refreshuje. Pamćenje se održava novim akcijama i poduhvatima, u mom slučaju novom knjigom i još luđim performansima.
Da li je teško biti Kosmogina i šta si naučila o sebi otkada si u žiži javnosti?
Ne bih da ostavim pogrešan utisak. Centralne javne figure se voze limuzinama, redovno osvanjuju na TV-u i u štampi, skupo naplaćuju nastupe i intervjue, i druže se sa celebrityma, dok ja uglavnom učestvujem na besplatnim manifestacijama, vozim stari bajk, družim se sa anonimcima i svaki dan se zahvaljujem Svetoj Magdaleni zbog toga. Ne treba mi stalna pažnja javnosti da bih bila srećnija.
U žiži javnosti sam bila prošle godine u decembru, kao liderka projekta ispred udruženja ARTEQ, kada su svi značajni mediji propratili našu izložbu “Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933-1945.” u Muzeju grada Beograda, realizovanu u saradnji sa Queer Zagreb udruženjem. To je potresna faktografska postavka od velikog istorijskog, kulturnog i antifašističkog značaja. Izuzetno interesovanje i veliki odziv posetilaca uverili su nas da srpsko društvo nije toliko homofobično i da je u njemu antifašistički duh očuvan. Javnost je upoznata sa do sada neistraženim istorijskim činjenicama, a empatija prema nacističkim žrtvama homoseksualne orijentacije je bila vrlo upečatljiva. Naš događaj je uvršćen među najznačajnije kulturne projekte nevladinih organizacija u toku 2011. na preporuku Ministarstva kulture Srbije.
U fokusu javnosti sam bila i 19. maja ove godine u Noći muzeja, kao živi deo izložbe o sujeverju “Pomeri se s mesta!”, u Etnografskom muzeju, gde sam u stilizovanom proročanskom kutku “čitala” sudbinu posetiocima (klijentima) punih sedam sati (19 – 02 h). To je bio moj najduži performans u karijeri, a i najposećeniji. Pored mog stola gde su se odvijale seanse, prodefilovale su hiljade ljudi, a red zainteresovanih za gatanje bio je nepojmljivo dug. Proročište sam do sada više puta uspešno kreirala na javnim mestima. Ja to vidim kao “tête-à-tête” ili “face-to-face” performans, mada radim i grupne seanse. Kako to postižem ne pitaj (klijenti me progone), ali moram da spomenem da je ta ideja potekla iz mog prvobitnog, usko specijalizovanog performansa – proricanja erotske sudbine. Najbitnije je da su “klijenti” egzaltirani i da sam prikupila super materijal za ozbiljan esej na tu temu.
{slika}
Mislim da bi svako normalan na mom mestu odlepio, ali ja se osećam odlično u svojoj koži, jer je često presvlačim (da bih uvek bila nova i uzbudljiva). U skladu sa mojim kosmičkim impulsom, karmom i osebujnom del(ik)atnošću, koristim ovu priliku i apelujem vladi Srbije i Hrvatske da se prostitucija pod hitno dekriminalizuje! Spasite živote, pustite prostitutke da se bave svojim poslom!
Fotografije: Stanislav Milojević, Biljana Rakočević, Era Milivojević
Kao što već cijela nacija zna, hrvatska rukometna reprezentacija izgubila je u polufinalnoj utakmici na OI od Francuske. A izgubili su jer su kako kažu “igrali k’o pičke”. Već je postalo zamorno slušati kako kada se igra dobro onda imaju muda, a kad gube igraju ko pičke. Evo što na tu temu kaže Vedrana Rudan.
“Jutros sam u jednom hrvatskom dnevniku pročitala što je izjavio “rukometni Mozart Ivano Balić“. Zašto je Ivano Balić “Mozart” a ne “Beethoven” trebalo bi pitati nekog Žukinu koji je na početku teksta citirao “Mozarta”:
Dva jebena miseca smo se pripremali, a sad igramo ovako k’o pičke! Ovo je sramota, mene je sram!!!
A kako je tek sram pedeset posto stanovništva Hrvatske koje među nogama nose simbol za lošu igru? Naravno da od “Mozarta” koji se godinama druži samo sa loptom ne možemo očekivati suvisle izjave.
Da, hrvatske “mozarte” trebao bi netko cenzurirati. Ali tko u bilo kojoj hrvatskoj sportskoj redakciji može usporedbu neuspješne igre sa “pičkom” prepoznati kao nešto potpuno neprimjereno? Nositeljice pički koje tamo sjede? Nemoguće. Da to učine dobile bi po pički.”
Kad govorimo o ženama na Olimpijskim igrama, ovogodišnje su Igre po mnogo čemu iznimne. Vjerojatno ste već čuli kako je sportašica više nego ikad, kako i Saudijska Arabija, Katar i Bruneji u svojoj delegaciji imaju barem jednu sportašicu, kako prvi put u povijesti sve zemlje sudionice i sve sportske discipline na OI imaju svoje predstavnice. Olimpijski tim SAD-a prvi put ima više žena (269) nego muškaraca (261), a u hrvatskom timu žene drže 40-postotnu zastupljenost. Od 108 hrvatskih predstavnika, 44 su žene, što je dosad najveći broj hrvatskih olimpijskih reprezentativki.
Uzimajući u obzir ove i mnoge druge informacije, možemo zaključiti da su, što se tiče ravnopravnosti žena u sportu, neki pozitivni pomaci ostvareni. Međutim, isto su tako neke prepreke još uvijek prisutne. Jedna od strategija koja umanjuje ravnopravnost sportašica i podupire njihovo omalovažavanje jest seksizam u sportu. Mediji nam redovito prezentiraju tijelo i seksualne atribute sportašica smještajući tako u drugi plan njihova postignuća. Iznimku od takvog tretmana ne predstavljaju ni ovogodišnje Olimpijske igre.
Sarah J. Jackson u svom odličnom članku navodi neke primjere seksizma uoči i tijekom OI u Londonu: medijske rasprave o frizuri američke gimnastičarke Gabby Douglas, rasprave o tome hoće li odbojkašice na pijesku smjeti nostiti bikinije, komentar gradonačelnika Londona, Borisa Johnsona, kako se odbojkašice na pijesku presijavaju poput mokrih vidri, seksistički ispadi komentatora koji uključuju nazivanje sportašica curama (unatoč činjenici da neke imaju oko 30 ili 40 godina), a gimnastičarke divama, veličanje sportašica koje su majke itd. Nije zgorega ni podsjetiti na slučaj istaknute australske plivačice Leisel Jones o kojoj se uoči Igara povela rasprava o tome hoće li činjenica da je dobila na težini utjecati na njezine rezultate.
Tu još uvijek nismo završili priču o seksizmu na OI. Upišete li, primjerice, u Google tražilicu riječ ‘sportašice’ prvi naslovi koji će vam se pojaviti glase ‘‘Sportašice u čednim pozama”, “Ljepša strana OI-a: Kakvu manikuru preferiraju sportašice” i “Najseksi sportašice godine’‘, a i neki od narednih rezultata nastavljaju u istom tonu: “Kad olimpijske sportašice postanu seksi modeli”, “Ovo su najljepše sportašice u Londonu!”, “Frizure za sportašice”, “Seksi sportašice” itd.
Ako pogledate članke o ovogodišnjim olimpijskim sportašicama, vidjet ćete da se na popisima najseksipilnijih sportašica našla i jedna hrvatska sportašica. Vjerojatno ste već čuli vijest o našem prvom “zlatu” s OI – košarkašici Antoniji Mišuri koju je američki portal Bleacher Report najljepšom sportašicom Igara (bila je najljepša igračica Mediteranskih igara 2009., no ovo je priznanje ipak koji rang veće), a za koju je košarkaš Chicago Bullsa, Nate Robinson, na Twitteru napisao: “Wow! Antonija Mišura je vjerojatno najljepša košarkašica koja je ikad zavezala tenisice”. Nakon što ju je nekoliko stranih izvora proglasilo najljepšom sportašicom, mediji su je počeli sve intenzivnije pratiti, konstantno se trudeći prikazati je ni manje ni više nego kao seksualni objekt. Zato vam sada, kada u Googleovu tražilicu upišete riječi lijepe sportašice, prvo ime koje se pojavi jest ono Antonije Mišure. Wow!
Dvadesetčetverogodišnja Mišura često ističe kako joj smeta što se priča samo o njenom izgledu, ona nije lutka i stoga bi radije odgovarala na pitanja o igri i rezultatima. Ipak, povremeno se preda medijskim nastojanjima da stvore sliku nje kao ‘seksi modela’. Tako nalazimo fotografije nje, oskudno odjevene u ležećim pozama, saznajemo da su za njen izgled zaslužni geni, danju se ne voli šminkati, noću stavlja tek hidratantnu kremu na lice, a ustupke po tom pitanju radi jedino kad izlazi van. Također znamo da modi posvećuje više pažnje – kad izlazi, voli se osjećati seksi i odjenuti seksi lepršave haljinice, a nisu joj strane ni štikle. Nikakva je upucavanja ne zanimaju jer je u sretnoj, osmogodišnjoj vezi s dečkom sportašem za kojeg bi se jednog dana željela udati i roditi mu kćer i sina (kao u pjesmi Jelene Rozge).
Hrvatica, katolikinja, sportašica, mlada, plava, zgodna, vrckava, srčana, borbena… Lijepa Naša Antonija! Povučemo li analogiju sa stihovima Vjekoslave Huljić, možemo ustvrditi kako je sada još Mala, Plava, Naivna, ali kad-tad će i ona postati Žena, Majka, Kraljica (sve u jednom)!
Uoči i tijekom Olimpijskih igara, naše su košarkašice, po prvi put i olimpijske reprezentativke, najavljivane kao hrabre i atraktivne. Prilozi su često prikazivala Antoniju Mišuru, bilo kako trenira, sjedi na klupi (minutaža joj je na utakmicama bila prilično mala), igra, daje intervjue… I tako više nije bila bitna činjenica da su izborile sudjelovanje na OI niti je bila bitna njihova igra tijekom Olimpijskih igara. Bitna je bila Antonija Mišura, koja je, zahvaljujući tituli najljepše sportašice Olimpijskih igara (i nekih drugih natjecanja), postala najveća zvijezda hrvatske košarkaške reprezentacije. Zato i nisu čudili ovakvi komentari: Dok Mišura igra to je praznik za oči, ko još prati košarku…..onaj naš izbornik mogao joj je dati malo više minuta, bar zbog publike……realno nismo ni prije igara imali šanse za neki dobar rezultat, pa što ne promovirat malo Hrvatsku kroz ovakve ljepotice.
Mediji nisu propustili istaknuti još jednu činjenicu koja ide u prilog Mišurinom zvjezdanom statusu – u olimpijskom selu fotografirala se s ostalim sportašima čak više od tenisačice Marije Šarapove!!! A da to nije mala stvar, potvrđuje mi i Wikipedija koja kaže da je Šarapova bila natraženija sportska osoba na pretraživaču Yahoo! od 2005. do 2008. godine, vjerojatno zbog svojih atraktivnih slika u časopisu Sports Illustrated. Usput, zgodno je pripomenuti da je dotična tijekom 2005., 2007., 2008. i 2012. u više navrata bila prva tenisačica svijeta!
Sama je Mišura izjavljivala da joj je dosta neprestanih odmjeravanja, poziva na fotografiranje, razne editorijale i intervjue, ali čini se da nikoga nije pretjerano briga. Kao da svi podrazumijevaju da je ona otpočetka svu tu medijsku pozornost i tražila. Ona je profesionalna sportašica, hrvatska reprezentativka, što joj je onda trebalo čupanje obrva, labeliranje usana ili toniranje kose u plavo? (napomena: pogledati opet komentare na index.hr-u) Što je tražila, to je i dobila. Trebalo bi joj još i laskati to što privlači medijsku pažnju, makar zbog svog izgleda kad je već svojim postignućima ne zaslužuje. I stvarno, zašto bi trebalo biti bitno to je što dio reprezentacije koja je ostvarila povijesni uspjeh hrvatske ženske košarke ili to što je igračica jednog od najboljih hrvatskih ženskih košarkaških klubova?
Iako je šibenskoj košarkašici, koja trenutno ima više od 54 000 obožavatelja na facebooku, dosta svega, potražnja za njom još uvijek ne prestaje. Jednima je dala ono što su htjeli, sad to isto žele i neki drugi. A i ovi prvi bi još. Ipak postoji jako puno načina na koje se mogu postavljati jedna te ista pitanja, jako puno načina na koje se može slikati u jednim te istim pozama i jako puno ljudi koji nam sve to i dalje žele servirati.
Sve u svemu, kao i mnogo puta dosad, i u slučaju košarkašice Antonije Mišure hrvatski mainstream mediji demonstrirali su nam kako sport ide ruku pod ruku sa seksizmom i nacionalizmom.
