Iranska policija propagiranjem ‘morala’ hapsila žene u kafićima

Iranska policija je prošloga vikenda zatvorila desetke kafića i restorana zbog državno ‘nemoralnog’ ponašanja, uhitivši žene koje krše islamski moralni kodeks.

Prema ISNA-i (Iranian Students’ News Agency), policijski službenici su proveli raciju po 87 restorana i kafića u Teheranu te uhitili žene zbog kršenja zakona o odijevanju. Kako su pojasnili, razlog tomu je nedostatak potrebnih dozvola, kršenje islamskih vrijednosti te dopuštanje ženama da koriste nargilu, koja im je nedozvoljena u javnosti.

Šef teheranske policije Alireza Mehrabi upozorava da će nastaviti s pretresima u kafićima i restoranima jer je to dio novog plana sigurnosti koji bi trebao zaštititi susjedstvo od takvoga ponašanja.

Posljednjih godina u Iranu cvatu kafići koji nude besplatan internet, grickalice i brzu hranu, gdje se mladi često odlaze družiti. Iranski konzervativci takav novitet smatraju utjecajem zapadne kulture koja se oštro kosi s iranskim vrijednostima.

Vlada često kritizira i pokušava spriječiti ono što smatraju neislamskim i nemoralnim ponašanjem koje, primjerice, dopušta druženje obaju spolova izvan braka.

Primjerice, 2007. godine je teheranska policija u jednome danu zatvorila 24 internetska kafića i uhitila 23 osobe.

{slika}

 

 

Ne želimo kompromise!

Udruge Iskorak i Kontra reagirale su na izjavu članove Vlade i premijera Zorana Milanovića koje se tiču zaštite prava na obiteljski životi istospolnih parova.

Udruge poručuje Vlada RH da se s ljudskim pravima ne smiju raditi kompromisi i ngodbe zavisno od stava Crkve i konzervativnog dijela građana.

“U članku objavljenom u Jutarnjem listu se između ostalog navodi da je u Vladi pokrenuta inicijativa za pripremu novog zakonskog okvira. Međutim, navedeno je da prava i obveze istospolnih obitelji neće biti u potpunosti regulirani. Premijer Zoran Milanović izjavio je da će se samo određena “statusna i materijalna” pitanja rješavati, dok druga prava osoba koje žive u istospolnim obiteljima i njihove djece ova Vlada nema namjeru urediti”, ističu Kontra i Iskorak.

Bijes crkve

Obrazloženje koje se daje za ograničenje ljudskih prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama je “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana”, što je i razlog koji se navodi  za činjenicu da na ovom pitanju ne radi resorno Ministarstvo obitelji, te zašto prava istospolnih obitelji Vlada nema namjeru regulirati kroz Obiteljski zakon.
Poručujemo Vladi RH da se s ljudskim pravima ne smiju raditi kompromisi i nagodbe zavisno od stava Crkve i konzervativnog djela građana. Uloga države je upravo da štiti ljudska prava svih svojih građana i građanki, osobito prava manjina koja su ugrožena. Sramotne prakse referenduma o ljudskim pravima nikako ne bi smjele biti  uzori koje navode predstavnici Vlade.
Kao građani i građanke ove države očekujemo da se naša Vlada vodi zakonskim rješenjima iz naprednih država koje imaju najviše standarde u zaštiti ljudskih prava svojih građana i građanki općenito,  kao što su Velika Britanija, Belgija, Danska, Nizozemska,Njemačka, i druge, a ne rješenjima iz okolnih zemalja, gdje su generalni standardi poštivanja ljudskih prava još uvijek loši.

Prve presude

U 2010. godini donesene su prve presude Europskog suda za ljudska prava u kojima je Sud potvrdio da se istospolne zajednice smatraju obitelji prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (P.B. i J.S. protiv Austrije). Europski sud za ljudska prava donio je također presudu u slučaju E.B. protiv Francuske u kojoj je utvrdio da je uskraćivanje prava na posvajanje djece ženi koja živi u istospolnoj zajednici povreda Konvencije.
Zakon o istospolnim zajednicama usvojen je prije devet godina, međutim on ne daje istospolnim obiteljima praktički nikakva prava, što uzrokuje diskriminaciju u svakodnevnom životu. Potpuno je neprihvatljivo da sada nakon gotovo deset godina od usvajanja prvog Zakona o istospolnim zajednicama Vlada radi liste ljudskih prava istospolnih parova s kojih križa one skupine prava koje se čine neprihvatljivim Crkvi ili određenom dijelu birača.
Pravo na obiteljsku mirovinu, odsustvo s posla u slučaju bolesti ili smrti partnera/-ice, zdravstveno osiguranje po partneru/-ici i nasljeđivanje samo su neka od prava koja sada nisu dostupna istospolnim parovima.

Ne zatvarati oči

Krajnje je vrijeme da državne institucije prestanu zatvarati oči pred stvarnošću i da Potpuno je neprihvatljivo da sada nakon gotovo deset godina od usvajanja prvog Zakona o istospolnim zajednicama Vlada radi liste ljudskih prava istospolnih parova s kojih križa one skupine prava koje se čine neprihvatljivim Crkvi  reguliraju prava djece koja žive u istospolnim obiteljima. Takva djeca u Hrvatskoj postoje i zbog lošeg zakonodavstva trpe diskriminaciju. To su biološka djeca jednog od partnera iz bivših veza, djeca začeta nakon medicinski potpomognute oplodnje obavljene u drugim zemljama ili djeca koju je jedan od partnera, kao samac, posvojio. Radi se o djeci koja već žive u takvim obiteljima, ali u velikoj pravnoj nesigurnosti: ona nemaju pravo nasljeđivanja od roditelja koji im nije biološki, taj roditelj ne može ostati na bolovanju ako je dijete bolesno, ne može preko sebe dijete zdravstveno osigurati, ne može ga odvesti u bolnicu niti posjećivati, ako se roditelji rastanu, drugi roditelj nema pravo na viđanja niti obvezu plaćanja alimentcije.


Zaštitite nas!

Često nam dolaze roditelji djece i pitaju: što ako se meni nešto dogodi? U tom slučaju dijete ne može automatski nastaviti živjeti s drugim roditeljem jer mu on to formalno nije. Ovdje se radi o ozbiljnoj diskriminaciji jednog dijela djece na koju ne smijemo žmiriti niti se pravdati da hrvatsko društvo za njih još nije spremno.
Još jednom tražimo od Vlade i Sabora da ispune svoju ulogu i zaštite naša ljudska prava kao građana i građanki ove države. Očekujemo da će Vlada predložiti, a Hrvatski sabor usvojiti izmjene upravo Obiteljskog zakona i osigurati istospolnim parovima prava iz bračne i izvanbračne zajednice kako bi brojne obitelji koji trpe diskriminaciju godinama konačno doživjele pravdu.

Prve žene Silicijske doline i korporativne Amerike

Marissa Mayer, jedna od vodećih rukovoditeljica Googlea, sljedeći tjedan postaje direktorica u Yahoou i time jedna od najuglednijih poslovnih žena Silicijske doline i korporativne Amerike.

Svoju karijeru započela je kao (prva žena) inženjerka u Google-u, a kasnije je promaknuta u voditeljicu lokacijskih usluga te je nadgledala i vodila ukupno 20 do 25 posto kompanije. Zaslužna je i za poznatu Googlovu, jednostavnu, bijelu početnu stranicu i način interakcije korisnika/ica s uslugama Gmail, Google News i Google Images.

U znaku većih ambicija, nakon 13 godina u Google-u, Mayer se u travnju pridružuje upravi Wal-Marta te postaje jedna od četiri žene od 16 članova odbora tog poduzeća. Ipak, oko ponude u Yahoo-u, nije dugo dvoumila.

Njezino imenovanje na visoku poziciju označava prekretnicu za Yahoo, čija je popularnost posljednjih godina opala. Pionirska internetska kompanija zaslužna za razvoj industrije 1990-ih, nije se uspjela prilagoditi promjenama i inovacijama poput sofisticirane pretraživačke tehnologije i društvenih medija, nakon što su Google i Facebook postali vodeći u tim segmentima. Ipak, korisnici Yahooa, i dalje su među najbrojnijim na internetu, a na 37-godišnjoj Mayer je sada teški zadatak povratiti nekadašnji status.

Kao predsjednica i izvršna direktorica Yahooa, Mayer se pridružuje kratkoj listi žena u tehnologijskoj industriji na visokim pozicijama. U elitnom klubu, između ostalog, nalaze se Meg Whitman, izvršna direktorica Hewlett-Packard-a, predsjednica I.B.M.-a Virginia M. Rometty te Sheryl Sandberg, direktorica Facebooka.

Vrijedi napomenuti da će Mayer postati jedna od prvih izvršnih direktorica koja je na tu poziciju imenovana trudna!

Eksperti iz svijeta tehnologije i poduzetništva lagano sumnjaju u njezinu mogućnost unapređenja poslovanja Yahoo-a, ali i žene u uspješno kombiniranje majčinstva i karijere. Ipak, njezina objava čelnicima Yahoo-a nije izazvala nikakve reakcije niti sankcije.

“Nitko u Odboru nije izrazio ikakvu zabrinutost radi moje trudnoće te su mi, bez ikakvih sumnji, ponudili posao na rukovodećoj poziciji”, kazala je.

Facebook imenovao Sheryl Sandberg prvom direktoricom

Svojim imenovanjem Sheryl Sandberg postala je u lipnju prvom ženom u izvršnom odboru Facebooka uz sedam muškaraca. Sandbergova se pridružila Facebooku 2008. kao 42-godišnjakinja, nakon što je godinama bila vrlo glasna kritičarka spolne neravnoteže u izvršnim tijelima u Silicijskoj dolini. Njezinim promaknućem Facebook je odlučio pružiti svijetu ozbiljniju sliku o sebi i osloboditi se studentske reputacije koju je njegovao otkako ga je 2004. osnovao Mark Zuckerberg.

{slika}

Imenovanje Sandbergove naišlo je na odobravanje iako se od kompanije očekuje daljnje uvođenje raznovrsnosti s obzirom na to se odbor, uz Sandbergovu, sastoji od još sedam muškaraca bijelaca, što ne predstavlja bazu Facebookovih korisnika.

Dok se Facebook barem trudi uvesti raznolikost u svoje izvršno tijelo, Twitter se, naprotiv, ponosi svojom muškom bazom pripravnika.

Više pročitajte OVDJE!

Tko još vjeruje u bajke?

Letimičan pogled na trenutačni kino i video repertoar ili police s novitetima u knjižarama svjedoči o tome da su bajke nepresušan izvor inspiracije. Brojni/e filmaši/ice, kazalištarci/ke, fotografi/kinje, ilustratori/ice, kantautori/ce, crtači/ce stripova, kipari/ce kroz svoje radove ponovno ispisuju, propitkuju, izokreću, ismijavaju, veličaju, izmještaju i u alternativni / suvremeni kontekst smještaju omiljene bajke. Ovakav stav slobodne aproprijacije žanr prati gotovo od samih početaka: žanrovi usmene književnosti, naime, (a usprkos recentnijim pokušajima da se genezu bajke poveže s pojavom tiska, i dalje prevladava mišljenje da i bajku valja smjestiti u okvire usmene književnosti) mijenjaju se sa svakim novim pripovijedanjem. Pripovjedači/ice se nimalo ne ustručavaju od unošenja manjih ili većih promjena u skladu s vlastitim stilom, odnosno interesima i preokupacijama svoje publike.

No unatoč slobodnom proširivanju, odnosno izbacivanju opisa, ili pak unošenju motiva i drugih narativnih elemenata koji će biti prepoznatljivi pojedinoj društvenoj i kulturnoj sredini (pa tako, primjerice, u nekim inačicama priče o Snjeguljici, junakinja se skriva u razbojničkoj kolibi ili kući džinova), osnovna pripovjedna nit ostaje netaknuta. Pisana književnost zauzela je daleko slobodniji stav po pitanju ´posuđivanja´ i ´poigravanja´ s bajkovitim motivima: bilo bi teško (da ne kažem nemoguće) pobrojati sve autore i autorice koji su u svoje romane, drame, pjesme, epove ili kratke priče, upleli motive iz bajki, ili pak u vlastitim pripovjednim tokovima slijede one iz bajki. Primjera radi, spomenimo Jane Eyre Charlotte Brontë, roman čija narativna struktura uvelike podsjeća na bajku (progonjena junakinja koja naposljetku postiže bračnu sreću i materijalnu sigurnost), a u kojemu su mnogi kritičari prepoznali niz motiva iz klasičnih bajki (najčešće se navode “Pepeljuga” i “Modrobradi”).

{slika}

Možda je najveći zamah proučavanju bajki, odnosno okretanju bajkama u potrazi za (umjetničkom) inspiracijom dao drugi val feminizma. Salve kritika koje su klasične bajke ´razotkrile´ kao sredstvo perpetuiranja i promoviranja patrijarhalnih vrijednosti i rodnih uloga, potaknulo je brojne autorice da ponude vlastito, alternativno viđenje poznatih priča. Zbirka priča Krvava ložnica (The Bloody Chamber, 1979.) Angele Carter i pjesnička zbirka Anne Sexton Preobrazbe (Transformations, 1971.) obično se navode kao neka vrst rodonačelnika revizionističkog trenda u kojem autori/ce koriste klasični kanon bajki (u prvom redu bajke braće Grimm i Charlesa Perraulta) kao svojevrsnu platformu za propitkivanje tradicionalnih rodnih uloga i postojećih društvenih struktura. No, kako u svojoj najnovijoj knjizi The Irresistible Fairy Tale (Neodoljiva bajka, 2012.) primjećuje vodeći svjetski stručnjak za bajke i dječju književnost Jack Zipes, posljednjih je desetljeća zamjetna promjena paradigme:

 Od 19. stoljeća pa sve do kraja 60.-ih godina prošloga stoljeća, vizualni umjetnici/ce uglavnom su veličali/e raskošan i nevjerojatan optimizam bajki (…). No u posljednjih pedesetak godina zamjetan je radikalan pomak u njihovim radosnim vizijama. Tekstovi bajki se više ne tumače i ne prikazuju, odnosno bajkoviti svjetovi više se ne zamišljaju kao očaravajući svjetovi prepuni oku ugodnih, idiličnih krajolika kojima je cilj odvratiti gledatelja/icu od ružnoće i prozaičnosti svakodnevnog života. Naprotiv, suvremeni/e umjetnici/e bajkama pristupaju kritički i skeptički, s namjerom da uznemire gledatelja/icu i podsjete ga/ju da živimo u nesigurno doba, te da bajke ne nude alternativu svakidašnjoj jadikovki.

Namjesto ljupkih princeza koje druguju sa šumskih stvorenjima i raspjevanih i rasplesanih prizora bezbrižnog života (na kakve redovito nalazimo u Disneyevim animiranim bajkama) dolaze idejna rješenja kojima je cilj natjerati publiku da se zapita je li u suvremenom kapitalističko-materijalno-visoko tehnologiziranom kontekstu poslovični happy end uopće moguć, odnosno ukoliko jest, kako izgleda njegova suvremena inkarnacija? Koja to pitanja, probleme i tematske preokupacije u bajkama traži i prepoznaje suvremeni čovjek, na koje to suvremene potrebe odgovaraju ove poslovične priče iz davnina, na koje se načine prilagođavaju suvremenom kontekstu? Ovim i sličnim pitanjima u svom se radu vodi kanadska fotografkinja Dina Goldstein, čija je serija fotografija Fallen Princesses (Posrnule princeze) iz 2009. godine privukla velik interes kako kritike tako i publike.

 {slika}

Kako bi se (i da li bi se uopće) ljepuškaste okrunjene glavice snašle u 21. stoljeću? Nepomućena sreća kakvu obećavaju završetci klasičnih bajki na fotografijama Dine Goldstein zamijenjeni su daleko prozaičnijim situacijama, dok su same junakinje suočene s realnim problemima za koje, kako se čini, ne postoje instant rješenja u vidu dobrih vila i čarobnih štapića. Pretila Crvenkapica, Matovilka koja je uslijed kemoterapija ostala bez svoje (pre)duge kose, usamljena i alkoholizirana Pepeljuga, očajna kućanica Snjeguljica… Polazeći od prepoznatljivih slika Male sirene, Pepeljuge u svjetlucavoj plesnoj haljini s tijarom na glavi ili Snjeguljice s pufastim rukavima i mašnicom u kosi, Goldstein progovara o nizu problema s kojima je suočena suvremena žena, poput bolesti, ovisnosti ili doživljaja tijela. Serija se (barem zasad) sastoji od deset fotografija bajkovitih junakinja: Snjeguljice, Pepeljuge, Matovilke, Trnoružice (Uspavane ljepotice), Crvenkapice, Jasmine (junakinja Disneyevog animiranog filma Aladdin), princeze na zrnu graška, Pocahontas, Belle (Disneyeva Ljepotica i zvijer) i Male sirene. Iako sama Goldstein ističe kako je prvenstveno nabrušena na Disneyeve princeze, na fotke su se ipak ušuljale i ljepotice koje još nije prisvojila Disneyeva tvornica snova (princeza na zrnu graška) ili koje uopće nisu princeze (Crvenkapica). Prema Zipesu, serija Fallen Princesses nudi kritički osvrt na diznijevsku verziju bajki, te otvara niz relevantnih i provokativnih pitanja o položaju žena u suvremenom svijetu, konkretnije o diskrepanciji između očekivanja i idealiziranih slika koje se pred njih postavljaju i stvarnih oblika koje njihovi životi poprimaju. Pod fotografskom lećom Dine Goldstein, happily ever after postaje happily NEVER after. Uspjeh i odjek projekta možda valja pripisati činjenici da se radi o tako prepoznatljivim i omiljenim junakinjama, s kojima se većina nas upoznala već u djetinjstvu. A budući da smo većinu onoga što vezujemo uz djetinjstvo skloni stavljati na pijedestal, smještanje tih slika u grubo realističan kontekst lišen bilo kakve iluzije, idealizacije ili vjere u bolje sutra djeluje itekako potresno.

Nekima su puna usta hvale, drugi se pak zgražaju nad prizorima poput Ljepotice koja se podvrgava estetskoj kirurgiji ili Trnoružice čiji je stogodišnjih beauty sleep izmješten iz začaranog dvorca obraslog trnjem u starački dom. Nitko, međutim, ne ostaje ravnodušan. Najviše kritika upućeno je na račun fotografija Aladdinove družice Jasmine i Crvenkapice (fotografija nosi naslov “Not So Little Red Riding Hood”, “Ne tako mala Crvenkapica”). Prikaz pretile Crvenkapice koja se šopa slasticama iz bakine košare, ističu na web portalu Women´s Glib, perpetuira stereotip o pretilim osobama kao pohlepnim izjelicama koje privlači isključivo nezdrava hrana, te prezentira samu pretilost kao neku vrst karakterne, moralne i/ili ine posrnulosti (tzv. fat-shaming, posramljivanje pretilih osoba). Fotografiju princeze Jasmine oboružane teškom artiljerijom usred ratne zone mnogi su opisali kao rasističku jer sugerira vezu između rase, religije i terorizma. No s druge strane, činjenica da jedna princeza sama uzima mitraljez u ruke umjesto da šalje svoje podanike da ju štite ipak djeluje itekako osnažujuće.    

Višestruko nagrađivana za svoj rad, Goldstein je do sada uglavnom radila za razne časopise, reklamne kampanje i turističke agencije. Za bajke se, kako sama tvrdi, počela zanimati tek kada je postala majka.

Mjesta za gamerice u godinama!

Marketinška agencija Digital Flash NYC nedavno je objavila rezultate istraživanja (simpatične ilustracije, brojke i grafikone škicnite na: http://mashable.com/2012/07/04/men-women-social-media/ ) koji samo potvrđuju ono što već odavno znamo: više je žena korisnica društvenih mreža. Štoviše, dame bilježe oko 99 milijuna posjeta više svaki mjesec od gospode, te čine 58% korisnika Facebooka i 64% korisnika Twittera. Rezultati također pokazuju da su stereotip o gamerima kao znojnim tinejdžerima koji se u svojim spavaćim sobama danonoćno nadvijaju nad laptopima, odnosno stereotip o starijim ženama kao usamljenim usidjelicama koje se hrane isključivo čipsom a mjesečnu zaradu spiskaju na bingo, definitivno zastarjeli. Ne samo da je u svijetu online igara sve više žena svih dobi, već se pokazalo da upravo starije žene (55 godina i više) provode više vremena u virtualnim svjetovima raznih igara od muškaraca u dobi od 15 do 24 godine, te od 25 do 34 godine zajedno

{slika}

Četrdesetsedmogodišnja Helen Sheridan kaže da je njena ljubav prema online igrama započela s igricama poput Pac-Mana i Space Invadersa (Osvajači svemira), koje i dan danas katkad zaigra. Obožava RPG igre (kratica za role-playing games, igre igranja uloga), osobito Fable 3. “Takve su igre vrlo izazovne; nude vam bijeg od stvarnosti i ulazak u jedan drugačiji svijet u kojem sami stvarate pravila”, kaže Sheridan. Riječ je o zaista strastvenoj gamerici; štoviše, njen entuzijazam je tolik da i sama imam želju kupiti karte za Play Expo sajam koji se u listopadu održava u Manchesteru. Tamo ću, uvjerava me Sheridan, imati prilike vidjeti brojne supruge koji bezuspješno pokušavaju odvući svoje bolje polovice od štandova. Ono što me najviše iznenađuje jest sveopće čuđenje da se tolike žene starije od 45 godina “kuže” u tehnologiju. Da, kužimo se! I ne samo da se kužimo – naše se znanje ne svodi samo na stavljanje obiteljskih fotki na Facebook ili praćenje glumca Stephena Frya na Twitteru. Istraživanja su pokazala da Internet koristimo na mnogo aktivnije, raznolikije i produktivnije načine od muškaraca: oni su ti koji sjede i proučavaju Facebook profile, a mi smo te koje ih ažuriramo. Internet koristimo za pokretanje poslovnih strategije, povezivanje s ljudima i stvaranje novih društvenih i profesionalnih veza. Čak 40% svih telefona koje su tijekom prošle godine kupile žene starije od 55 godina su smartphoneovi. Zašto se onda populaciju stariju od 50 godina redovito prikazuje kao umorne dosadnjakoviće kojima je glavna zanimacija u životu cuclanje bombona i gledanje televizije?

{slika}

Iako mi je pedeset i sedam godina, i dalje pratim što se zbiva na polju tehnologije i nastojim dočepati se najnovijih ´igračaka´. Imala sam računalo i mobitel mnogo prije svojih muških kolega, prepoznala prednosti društvenih mreža prije svojih šefova. Sheridan mi, međutim, skreće pozornost na još jednu bolnu točku: “Sebe vidim kao snažnu ženu, stoga izbjegavam igre koje muškarci kreiraju za žensku publiku koju vide kao ženstvenu, djetinjastu i ružičastu. Za sebe biram ženske likove sve dok im se nude mogućnosti kao i muškim likovima. Radije bih bila vojskovođa negoli dugonoga, sisata, oskudno odjevena zavodnica

{slika}

Svijet informacijskih tehnologija i gaming industrije i dalje je dominantno muški: svega 6-7% programera su žene. Na nedavno održanom TeenTech* skupu organizirali smo radionicu u kojoj smo pozvali tinejdžere i tinejdžerke da kreiraju i programiraju igrice. Prije početka zamolili smo 300 sudionika/ca da nacrtaju inženjera/ku ili tehničara/ku. Njih 26 nacrtalo je žene. Na dnu crteža koji je prikazivao tipičnog smušenjaka razbarušene kose, s naočalama i u bijeloj kuti, pisalo je: “Brade su obavezne za znanstvenike”. To je zaista štetan i duboko ukorijenjen stereotip. Žene koriste Internet u sve većoj mjeri i na sve različitije načine. Sada je vrijeme da promijenimo sliku industrije koja stvara tehnologiju kako bismo mladim ženama dale do znanja da je riječ o sferi u kojoj se mogu razvijati i napredovati, kako na profesionalnom, tako i na osobnom planu. Jednom kad to postignemo, online igre više neće biti ružičaste.

* TeenTech naziv je britanske udruge koja svake godine organizira niz jednodnevnih događanja (seminara, radionica, prezentacija itd.) kako bi tinejdžere/ke upoznali s mogućnostima karijera u znanosti, inženjeringu i tehnologijama. Više o njima na službenoj stranici: http://www.teentechevent.com/?page_id=44

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Moskva i dalje bez gay pridea

            Zahtjev LGBT aktivista i aktivistica da im se odobri održavanje godišnjeg Gay pridea u Moskvi u narednih 100 godina, na Gradskom je sudu dobio jednoglasnu odbijenicu. To možda i nije bilo sasvim neočekivano imamo li na umu nedavno donesen zakon kojime se brani održavanje bilo kakvih javnih okupljanja i događanja koji bi se mogli opisati kao gay povorke u razdoblju od ožujka 2012. do svibnja 2112. godine.

            Nikolaj Aleksejev, jedan od najistaknutijih članova ruske LGBT zajednice i organizator gay pride-a najavio je ulaganje žalbe na takvu odluku višim sudskim instancama, najprije na razini grada, zatim (ako bude potrebno) države, a spreman je žaliti se i Europskom sudu za ljudska prava. Okupljenim predstavnicima i predstavnicama tiska Aleksejev je objasnio da su 2011. godine aktivisti pronašli rupu u ruskom zakonu te Uredu gradonačelnika Moskve dostavili zahtjev za održavanjem povorke ponosa u naredne 102 godine. Iako zakon obavezuje gradske vlasti da u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva takav događaj ili odobre ili zabrane, Aleksejev tvrdi da su iz Ureda dobili jedino pismo prepuno navoda iz ruskog zakonika. Međutim, Aleksejev priznaje da niti u jednom trenutku nije doista vjerovao da će njegov zahtjev biti odobren – pismo Uredu gradonačelnika prvenstveno je trebalo poslužiti kao izlika za obraćanje Europskom sudu za ljudska prava.

“U Rusiji ignoriraju naše zahtjeve, no u Strasbourgu se na takvo što ne gleda blagonaklono”, dodao je.

            Moskovskim je aktivistima i aktivisticama tek jednom pošlo za rukom izići na ulice: početkom lipnja 70-ak se ljudi okupilo na jednom moskovskom šetalištu te održalo dvosatni sastanak na kojemu su pozvali na slobodu okupljanja i organiziranja za pripadnike i pripadnice seksualnih manjina. Vlasti su  tom okupljanju dale zeleno svjetlo jer nije bilo prijavljeno kao gay pride, već kao ‘prosvjed protiv svih oblika diskriminacije’.

            Ove godine, ruska je Vlada osobito aktivna u suzbijanju takozvane gay propagande. Donesen je i poseban zakon, trenutno na snazi jedino u Sankt Peterburgu, no radna skupina unutar Parlamenta daje sve od sebe ne bi li isti bio prihvaćen i u ostalim ruskim gradovima. Sporni je zakon nedavno rezultirao uhićenje dvaju osoba koje su u blizini dječjeg vrtića postavile natpis Biti gay je normalno. Zakon se našao na meti kritika ruskih aktivista za ljudska prava i prava LGBT osoba, kao i međunarodnih organizacija koje promiču i štite ljudska prava.

            U mnogim su zemljama održani prosvjedi ispred ruskih veleposlanstava. Amnesty International kontaktirao je zakonodavna tijela u Sankt Peterburgu s molbom da obustave proces ratifikacije tog ‘nehumanog’ zakona. Čak se i Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a oglasilo protiv zakona. Brojni stručnjaci istaknuli su da je zakon toliko nejasan da je gotovo nemoguće utvrditi gdje i kako povući granicu između propagande i privatnog života pojedinca. U tom smislu bilo tko može završiti na sudu jer krši zakon. Američka pjevačica i pop ikona Madonna također se oglasila protiv spornog zakona. Na svojoj Facebook stranici najavila da će se na skorašnjem u Sankt Peterburgu ‘obratiti gay zajednici, izraziti im podršku, te pružiti snagu i inspiraciju svima onima koji se osjećaju ugnjetavanima’

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić