U politici treba biti više osobne odgovornosti

Nansi Tireli, postala je nakon zadnjih parlamentarnih izbora saborska zastupnica Hrvatskih laburista. Ova 47-godišnja istarska ekonomistica i poduzetnica pri kraju je poslijediplomskog studija upravo iz ekonomije i poduzetništva. “Kao bivša rukometašica u poduzetničke vode sam krenula s prodajom sportske opreme prije dvadeset i tri godine i u tome sam bila prva u Labinu, ali i Istri. To mi je bio jedan lijepi izazov. Kako smo se počeli kao država osamostaljivati došlo je do problema s poslovanjem, a u međuvremenu sam se i razvela i posvetila se obiteljskom poslu mojih roditelja koji su cijeli život proveli u ugostiteljstvu i po tome su poznati” , počela je razgovor Nansi.

Iako joj je angažman u Laburistima prvi formalni angažman u jednoj političkoj stranci za sebe kaže da je u politici već dvadeset godina.

 “Uvijek sam bila usmjerena prema tome što ja mogu doprinijeti sredini u kojoj živim. Počela sam se baviti politikom indirektno, zato što me sve interesiralo. Interesiralo me što se događa, što se planira, što će se napraviti. Najprije sam krenula raditi s djecom jer sam imala svoje dvoje djece. Onda nekako uz to dvoje dođete do četrdeset pa i pedeset djece. Organizirala sam mali pjevački zbor, radionice, izlete, radne akcije, obiteljske igre. I onda normalno imaš sve više i više saznanja, kad nešto radiš horizonti se šire, i naučiš da nema granica tome što možeš učiniti za zajednicu”.

 

Nakon svih tih godina volontiranja, zašto Laburisti?

U životu imam dva uzora – dvije žene. To je moja pokojna baka i to je Giuseppina Martinuzzi. Ona je bila učiteljica i novinarka. Djelovala je u Labinu za vrijeme Labinske Republike, boreći se za radnička prava i za prava žena. I onda smo bili u situaciji u kakvoj smo danas. Sirovi kapitalizam, stranac je bio vlasnik rudnika, naši rudari, moj nono, i jedan i drugi, radili su za male dnevnice, za puno sati u mjesecu, neplaćene dopuste. Njena borba, ali i ona sama, predstavljaju mi cjeloživotni uzor. Mi u Labinu svake godine 14. veljače na Valentinovo obilježavamo njezinu godišnjicu rođenja. Program i rad Laburista na tragu su tih mojih uzora. Laburisti u biti rade sve ono što sam ja radila cijeli život, samo sam radila kao osoba, nisam radila kao političarka. A da bi bila političarka, najprije moraš biti osoba.

 

Sada ste u Saboru, kakav je tretman žena u Saboru? Nedavno je jedan dnevni list objavio anketu u kojoj je ispitivao vaše muške kolege o najzgodnijoj zastupnici. Iako nisu željeli odgovarati pod imenom i prezimenom, nisu mogli odoljeti tome da glasuju.

U ovoj priči možda najviše zamjeram medijima, jer mediji su ti koji kreiraju takve teme. Zašto novinari ne pitaju koja je najkonstruktivnija saborska zastupnica, za koju zastupnicu mislite da radi dobro svoj posao, za koju se može reći da je ispred nje dobra ili lijepa politička budućnost. Novinari postavljaju teme i njima zamjeram u tom djelu, a s druge strane saborskim zastupnicima zamjeram što uopće ulaze u takve diskusije. Žao mi je što nemamo imena jer sad možemo reći da su svi isti, a bilo bi dobro vidjeti da li je možda neki od zastupnika rekao: “Oprostite na to vaše pitanje jednostavno ne želim odgovoriti”.

 

Obzirom da vam je ovo prvi mandat, je li rad u Saboru ispunio vaša očekivanja?

Kada se Sabor gleda s vanjske strane, onda je to jedna slika. Međutim kad se pogleda iznutra onda se vide, po mom mišljenju više nedostaci, a manje prednosti. Nisam zadovoljna. Nisam zadovoljna s onim što je u mom poslu uvijek bilo temeljno, a to je logistika, organizacija. Imam osjećaj da ovdje svatko vuče na svoju stranu, da nema vertikale odlučivanja bez obzira što mi imamo sve strukture od tajništva, tajnika, predsjednika, predsjedništva. Čini se da su to samo funkcije koje ne poštujemo. Imam osjećaj da je svaki Odbor svijet za sebe, što me strašno, strašno smeta. A isto tako i Sabor, odnosno, saborski zastupnici. Gledajući Sabor na televiziji imala sam osjećaj da se saborski zastupnici u biti bore za isto. Oduvijek sam smatrala da svi zastupnici moraju razmišljati argumentirano i da svi moraju dati argumente zašto za, zašto protiv, na primjer povećanja PDV-a, cijena, neke investicije, nove agencije ili bilo čega drugog. U Saboru u biti shvatiš da to sve skupa nema puno veze s općim dobrom, nego da to ima veze samo i isključivo sa stranačkom politikom. I to je ono što me kao osobu strašno boli, jer ja jednostavno na taj način ne funkcioniram. Meni je nepojmljivo da sa saborskom zastupnicom i kolegicom pričam u hodniku o nekoj točki dnevnog reda i da se obje složimo kako je ta točka super i kako je treba podržati. I onda drugi dan dođe glasanje i ja to stvarno podržim jer u to vjerujem, a ona glasa protiv jer takva je stranačka direktiva. Evo, to je ono što me najviše smeta i što me zbunjuje jer uvijek tvrdim da čovjek kao osoba, kao zastupnik, zastupnica, ima osobnu odgovornost prema politici. Najlakše se skrivati iza stranke. Smatram da su Laburisti u tome drugačiji. Nedavno sam se u Saboru isto tako razljutila upravo zbog tih stvari. Toliko sam se iznervirala da mi je predsjednik Lesar rekao: “Pa čemu se nerviraš, pa to je politika.” Tada sam mu rekla: “Slušajte, prvi put kad budete Vi kao predsjednik tražio od mene da glasam protiv nečega što podržavam jer je to nekakva stranačka politika, ja istog trenutka izlazim iz Sabora”. Jednostavno ne želim raditi protiv svojih uvjerenja. I to je ono što mislim da u Saboru i našoj politici nedostaje.

 

U Saboru ste predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova i zamijenili ste dugogodišnju predsjednicu Gordanu Sobol koja je, na neki način obilježila dosadašnji rad Odbora. Kako vi vidite funkcioniranje Odbora, koje teme su vam važne da se kroz Odbor rasprave?

Kao predsjednica Odbora poslala sam svim članovima i članicama upit da se izjasne o tome koje bi tematske sjednice željeli. Prije svega želim da naš odbor radi kao tim. Ako smo nas trinaest u istom Odboru, a to je Odbor za ravnopravnost spolova, znači idemo od pretpostavke da svi razmišljamo isto i da se svi moramo izborit za stvari koje su u opisu djelovanja našeg odbora.

Ono što smo počeli radit ozbiljno, to je program Žene jugoistočne Europe u ruralnom razvoju i tu smo se kvalitetno uključili, zbog toga što stvarno smatram da je neinformiranost najveći problem diskriminacije po bilo kojem pitanju. Uz ono kulturološko, patrijarhalno poimanje žena, problem je u tim ruralnim područjima što žene jednostavno nemaju informaciju da nešto mogu i da je to drugačije od onoga što imaju. Tako da mislimo da ćemo 2013. godinu proglasili godinom ruralnih žena.

Naravno, pratimo sve ono što se po pitanju ravnopravnosti spolova događa. Puno je problema, puno je udruga koje nam se obraćaju za pomoć, od sigurnih kuća na dalje. Problem koji definitivno imamo u Hrvatskoj, i to ne samo po pitanju ravnopravnosti spolova, jest to što mi na papiru imamo sve napisano. Mi na papiru sve imamo savršeno organizirano. Mi znamo da trebaju postojati sigurne kuće, jer se u Hrvatskoj dešava nasilje u obitelji i te žene nemaju kamo, nemaju kod koga, pa ih onda treba negdje smjestiti da ih taj nasilnik ne ubije. I mi to znamo. Međutim, mi smo tu završili cijelu priču. I dalje ne razmišljamo, što će ta žena i njezino dijete sutra jesti, tko će za te ljude naći novac, tko će se za sve to pobrinuti. Dakle, sve radimo parcijalno. I to nije dobro. Mi jedno pričamo, no zamisao ne osmislimo i ne provodimo od početka do kraja da bismo rekli taj je posao zaokružen i taj smo posao kvalitetno odradili.

 

Planirate i dalje surađivati s organizacijama civilnog društva?

Definitivno! I to maksimalno jer organizacije civilnog društva su prva linija fronte. Ti ljudi koji volontiraju, koji sebe, svoje znanje, volju, želju, daju potrebitima, oni tek znaju što treba. Zato što oni u sve to idu sa srcem, a ne s računicom.

 

Prvi potredsjednik Vlade Čačić se ne bi složio s vama.

Znam, ali ja sam volontirala cijeli život i dan danas volontiram i najveće zadovoljstvo u svemu tome upravo i jest to da napraviš nešto dobro i nekome pomogneš. To je bit volontiranja. To je bit udruga. Udruge su neprofitne organizacije. Jest da se u Hrvatskoj počelo osjećati da imamo dvije vrste udruga. Imamo udruge koje rade sa srcem, s voljom da se nešto napravi, ali isto tako ima i udruga koje imaju malo članova i kroz koje se pojedinci žele eksponirati radi osobne koristi. Međutim, kada gledamo udruge, definitivno tvrdim da je više onih koje rade dobro, kvalitetno i koje rade velike stvari. Tvrdim da su udruge te koje spašavaju situaciju u Hrvatskoj. Jer Vlada to definitivno ne radi. Možemo uzeti bilo koje pitanje. Što Vlada radi za žene koje su doživjele obiteljsko nasilje? Što je Vlada napravila za žene koje imaju plaću manju nego muškarci? Što je Vlada napravila za zapošljavanje majki koje imaju dijete s invaliditetom? Mogli bismo nabrajati u nedogled. Jedino tko se bori za te ljude jesu upravo organizacije civilnog društva i udruge koje shvaćaju problem kojeg Vlada jednostavno ili ne shvaća ili ne želi shvatiti. Samo da se nadovežem, ako pričamo o Čačiću, on kaže da sve što je besplatno nije dobro. Sve ono što je besplatno, ali je napravljeno sa srcem i s ljubavlju prema općem dobru, prema čovjeku kao čovjeku, to je neprocjenjivo. Na kraju krajeva za Čačića je nevrijedno, upitno ono što je besplatno kad se radi o studiji utjecaja na okoliš, recimo termoelektrane Plomin 3. Igrom slučaja dolazim iz tog kraja i mogu tvrdit da u Labinštini nema obitelji u kojoj barem jedan član obitelji ne boluje od karcinoma. To je evidentno. To je činjenica. U isto to vrijeme, taj isti Čačić izjavljuje: “Gospođa Mamić i ja smo prijatelji. Ja njoj ne plaćam PR, ona to meni radi besplatno”. Ako smatra da je nešto besplatno bezvrijedno, onda bi to trebalo valjda vrijediti za sve besplatne stvari.

 

Laburisti su trenutno jedina, uvjetno rečeno lijeva opozicija Vladi. Ostatak opozicije u Saboru je prilično desno. Kako izgleda suradnja opozicijskih stranaka u Saboru?

Kada gledamo po načelima, onda je vladajuća stranka takozvana socijaldemokratska stranka, znači tu bismo trebali biti slični, a u biti se vidi da smo totalno različiti. Da se vladajući bore za čisti neoliberalizam, znači za čisti kapital, isključivo za profit, a Laburisti se bore za čovjeka. Jer mi stvarno vjerujemo u to da, kako će se ostvarit kapital ako čovjek ne ostvari taj kapital? Svi volimo pričati o menadžmentu, trebaju nam dobri menadžeri, dobri lideri, dobri vođe. Što uči menadžment? Prvo i osnovno načelo menadžmenta jeste motivacija ljudskog potencijala. Dakle, ako si motiviran kao radnik, stvarati ćeš profit. Ako nisi motiviran, nećeš stvarati profit. Vlada radi suprotno svemu tome, degradira se čovjeka, snižavaju mu se prava, snižava mu se plaća, i očekuje se od njega da bude profitabilan. Cijelo vrijeme pričamo o tome kako je javna uprava neprofitabilna, kako je spora, kako je troma, kako to sve treba reorganizirati i promijeniti, a u isto to vrijeme tim ljudima uzimamo sve naknade, smanjujemo im dvadeset posto plaće i očekujemo da oni rade, da ne budu potkupljivi, da nema korupcije. Još samo trebaju odgovoriti na pitanje kako? I tu je razlika između navodno socijaldemokratske Vlade i nas.

Što se tiče ovih desnih, na kraju nema veze da li je netko lijevo ili desno ako pričamo o tome kako će sutra bit našoj djeci. Trebamo raditi za opće dobro.

 

Lokalni izbori su pred nama, prvi za Laburiste. Kako se pripremate za lokalne izbore?

Jedna od karakteristika Laburista je ta što je u Laburistima strašno puno članova koji su prvi put u životu političari, znači prvi put u životu se bave politikom unutar stranke. Počeli smo se ozbiljno pripremati i organiziramo različite edukacije diljem Hrvatske. Ono na što sam ja kao Laburistica strašno ponosna jest to da su Laburisti u kontinuitetu sa građanima. Mi ne čekamo lokalne ili neke druge izbore, mi smo uvijek tu negdje na štandovima, po tržnicama, upravo zato da čujemo što ljude muči, što ih tišti, što bi htjeli mijenjati, da bi mi onda u Saboru mogli upravo ta nezadovoljstva, implementirat u naše prijedloge zakona i tome slično. Imamo dobrih, kvalitetnih, poštenih ljudi, i mislim da će rezultati bit dobri. I voljela bih da se građani probude, da ne idu na te izbore samo zato da izvrše građansku dužnost. Birači imaju strašno veliku odgovornost. Tko god je zaokružio Laburiste, to kako se Laburisti ponašaju, što Laburisti rade, dio je njegovog glasa. Ako sam glasala za SDP, ja sam im dala povjerenje, znači ja moram isto tako snositi odgovornost. Ja moram kao biračica osjetit dio odgovornosti ako se PDV povećao. Ja moram kao biračica snositi dio odgovornosti ako sam danas ostala bez kolektivnog ugovora jer je to ukinuo SDP. Ljudi ne shvaćaju da je moć izbora toliko jaka, da oni mogu odlučivati, da su oni gazde u tom trenutku u Hrvatskoj i da sve ovisi o njima.

 

Kada smo predstavljale Žensku platformu 2011. Laburistima,  koji su bili jedna od samo tri parlamentarne stranke, odnosno koalicije koje su nas primile tijekom predstavljanja platforme, vaš potpredsjednik Branko Vukšić rekao je da vi kao stranka imate odluku da nećete osnivati interesnu organizaciju žena unutar stranke. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Laburisti su mlada stranka, mi smo tek krenuli. To su bili ti nekakvi počeci na kojima nismo imali dovoljno ljudi, i ne opravdavam Branka da se razumijemo, ali mislim da se vremena mijenjaju. Upravo suprotno, mislim da će i Laburisti u budućnosti osnovati organizaciju žena. Zašto? Takva interesna skupina radi za opće dobro stranke, jer će se upravo ona pozabaviti problemom žena, problemom rodne ravnopravnosti, radne neravnopravnosti i svega ostalog što se tiče žena, i to kao takvo prezentirati saborskim zastupnicima koji će onda adekvatnije i kvalitetnije te stavove, odnosno probleme žena moći zastupati u Saboru. Upravo zato se rade interesne skupine. Tako da mislim da će ih, poznavajući sebe, Laburisti sigurno imati.

 

Obzirom na to da Laburisti prije svega štite interese radnika i radnica, i u svom predizbornom programu ste puno pažnje posvetili upravo pitanju rada i položaja radnika i radnica, a znamo i probleme nezaposlenosti žena, manjih plaća, diskriminacije žena, pogotovo mladih žena u fertilnoj dobi koje imaju izuzetno velik problem za zapošljavanjem. Koja potencijalna rješenja Laburisti vide za tu situaciju?

Problem je generalan, znači problem je da nema posla. To je prvi problem. I problem je da svaki dan imamo sve više i više nezaposlenih, zbog krive politike koja se vodi u smislu stečajeva i otkaza. Sad, ako u toj skupini nezaposlenih gledamo posebno žene ili gledamo posebno mlade, oni su svi sa zajedničkim nazivnikom – nezaposleni. I svi ti koji su na burzi žele se zaposliti, bez obzira da li on bio mlad, da li bila žena, da li bio muškarac od četrdeset i pet godina kojega više nitko ne treba jer je on na silaznoj putanji svojih aktivnosti. Prema tome, ono za što se Laburisti generalno bore jeste povećanje zaposlenosti, kvalitetna politika investiranja, kvalitetna politika gospodarstva, kvalitetna fiskalna politika. Cijeli taj paket kojeg moraš zadovoljit da bi se stvorila radna mjesta. Vlada, odnosno javni sektor ne ulaže, on štedi. Da bi gospodarstvo išlo naprijed upravo sada bi javni sektor trebao ulagati, da bi ljudi koji su nezaposleni mogli dobiti posao, da bi oni mogli taj novac koji su zaradili potrošiti, da bi se gospodarstvo pokrenulo. Mi radimo suprotno tome obrnutu spiralu koja ide uvijek u minus.

 

Godine 2008. smo ukupno gledajući imali najnižu stopu nezaposlenosti. Međutim,  istovremeno smo imali najviši udio nezaposlenih žena, više od 60 posto, što je pokazalo da je ekonomska politika bila takva da je otvarala radna mjesta za muškarce. Prema nekim najavama iz Vlade opet su to građevina i slične, uvjetno rečeno, muške industrije.

Vraćamo se opet na Čačića, odnosno na prvog potpredsjednika Vlade, odnosno na ministra gospodarstva. Motor koji bi trebao pokrenuti zapošljavanje jest upravo Ministarstvo gospodarstva. Sve zavisi koji vid gospodarstva mi pokrećemo. Najavljeni su natječaji za fasade, termoelektrane, odvodnju. I sad, ja sam mlada žena koja je završila fakultet. Što da učinim? Da idem u večernju školu da bih završila tečaj za fasaderku, soboslikaricu? Politika koja se vodi apsolutno se ne vodi u pravcu da vidimo što će se napraviti za koju strukturu ljudi u društvu, nego se opet radi nešto ad hoc. I sad, što žene mogu? Ništa. Jedino što ja vidim da ostane stvarno tim mladim da sve žene odnosno mlade djevojke postanu građevinarke, fasaderke, soboslikarice.

 

Bili ste protiv Zakona o stručnom osposobljavanju koji je mlade bez radnog staža doveo u situaciju da rade godinu dana za 1600 kuna mjesečno.

Zakon kaže da ćemo te osobe zaposliti da bi stekle radno iskustvo. I svaka osoba mora imati svog mentora. I sad čekamo da prođe godinu dana da vidimo koliko mentora su stvarno imali ili su zapravo zaposleni da bi radili za tisuću i šesto kuna sve poslove koji su stavljeni pred njih, zato što su ljudi sposobni da to rade. Mladi znaju i oni su sposobni i njima mentor ne treba osam sati na dan. Njima mentor treba dva dana. Problem je što mi iskorištavamo mlade ljude za koje kažemo da bismo voljeli da nam budu nositelji gospodarstva, borimo se za intelektualni kapital, a s druge strane sami pljujemo po tom intelektualnom kapitalu. To je zastrašujuće. I sada pazite, raditi će godinu dana za 1600 kuna, pretpostavimo da taj poslodavac zaposli tu osobu za stalno i onda nakon godinu dana kaže “Okej, ja ću te uzeti, evo tebi plaća od dvije tisuće i dvjesto kuna”. I onda će,  “Pa što se buniš, sad si godinu dana radio za tisuću šesto kuna, znaš koje ti je to povećanje”. Ruši se cijena radnog sata, demotiviraju se mladi ljudi. Po meni se mladi osjećaju iskorišteni i mene to jako smeta. I ti mladi ljudi si postavljaju pitanje, a zašto sam išao na fakultet pet godina? Što na tom fakultetu uče ako mladima sada treba godina dana za stjecanje nekakvog iskustva?

 

U mjesecu smo Povorki ponosa, iza nas su i Split i Zagreb, a Vlada najavljuje i novi Zakon o registriranom partnerstvu za istospolne zajednice, no još uvijek nije jasno dokle će ići izjednačavanje bračne zajednice i registriranog partnerstva. Kakav je stav Laburista po tom pitanju?

Jedino čemu se Laburisti protive, odnosno ne možemo reći da se protivimo, nego gdje još uvijek imamo strašno puno nepoznanica, jest pravo posvajanja djece. Smatramo da svako ima pravo sa svojim životom raditi što hoće, svi smo mi kapetani svojeg života i mi Laburisti to poštujemo. Međutim, kad su djeca u pitanju, smatramo da još u Hrvatskoj nije vrijeme za to jer se plašimo da bi ta djeca imala problema u sadašnjem društvu, što ne znači da za deset ili petnaest godina to neće biti sasvim drugačije.

 

Postoje parovi koji imaju djecu koja su biološka djeca jednog od partnera. Koji je vaš stav spram mogućnosti usvajanja biološkog djeteta partnera? Da li ste razmišljali o pravu na posvojenje u takvoj situaciji?

Nismo baš toliko daleko išli, jer čekamo prijedlog zakona pa da možemo do kraja zauzeti stav. Ali, mogu reći u svoje ime, nije to stav Laburista jer stvarno nismo o tome raspravljali. Uvijek u životu moramo postavit pitanje što je najvažnije u toj priči? Ako nam je prioritet dijete, onda ćemo zakon rješavat na taj način, ako nam je prioritet zadovoljavanje potreba istospolnih zajednica onda ćemo taj isti zakon rješavat na sasvim drugi način, a po putu ćemo to dijete negdje zanemarit ili izgubit. To su stvari za koje kao društvo još nismo zreli. Puno se toga još mora dogodit da bismo kao društvo prihvaćali te različitosti.

Ženski sudovi su dio procesa ostvarivanja poslijeratne pravde

Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u gradu Zagrebu ovoga je četvrtka, 28. lipnja, bila domaćin predstavljanja Inicijative za organiziranje Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju.

Prepoznavši potrebu za osnivanjem jednog takvog vaninstitucionalnog suda koji će se na drugačiji način baviti zločinima, ali ponajviše njihovim žrtvama, članice sadašnjeg odbora su se krajem 2010. godine okupile i započele zajednički rad.

Odbor čine udruge: Žene ženama, Sarajevo (Bosna i Hercegovina), Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima iz Kotora (Crna Gora), Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata – ROSA iz Zagreba (Hrvatska), Ženska mreža Kosova, Ženske studije i Žene u crnom iz Beograda (Srbija).

Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata – ROSA, navodi kako su članice odbora sudjelovale u feminističkom radu još za vrijeme bivše Jugoslavije te su se za vrijeme rata na ovim prostorima suprotstavljale nacionalizmu i militarizmu. Pod svojim vodstvom, okupile su sto i četiri organizacije u cijeloj regiji sa više od stotinu gradova na području bivše Jugoslavije, a sve sa ciljem osnivanja Ženskog suda ove regije.

Pod vodstvom moderatorice Renate Ćuk započela je dvosatna prezentacija, devetnaesta po redu održana u Hrvatskoj, a sedma u gradu Zagrebu, u okvirima koje je predstavljen i dokumentarni  film koji prenosi potresna svjedočanstva žena žrtava nasilja putem Ženskih sudova osnivanih u Pakistanu, Južnoj Africi, Aziji ostalim dijelovima svijeta.

Na samom početku, Rada Borić iz Centra za ženske studije kazala je kako je u svijetu do sada osnovano četrdeset takvih sudova izvaninstitucionalne pravne prakse, a koji su nastali na tragu povijesnih narodnih sudova. Postavlja se pitanje otkud uopće potreba za sudom takvoga tipa. Poznato je kako su žene koje su pretrpjele nasilje od strane muškaraca, bilo ono fizičko, seksualno ili nekog drugog oblika, čak i na sudovima institucionalnih okvira vrlo često tretirane kao objekti te se njihova svjedočanstva često marginaliziraju, obezvrjeđuju, a žrtve iznova ponižavaju od strane obrane zlostavljača. Sličan primjer takvog trivijaliziranja zločina imali smo mogućnost pratiti i na suđenju u slučaju Foča gdje je, navodi Borić, obrana svojim ponižavajućim odnosom prema ženama i tvrdnjom da se ‘na žrtvama ne vide traume’ pokušala stvoriti lažnu sliku o počinjenim događajima, zanemarujući činjenicu da je od zlostavljanja prošao dugi niz godina i da su žrtve prošle mukotrpan proces psihičkog i fizičkog oporavka.

Bitna razlika između institucionalnih i vaninstitucionalnih sudova je i u tome što kod posljednjih nema sudaca ili sutkinja, već su na njihovom mjestu sudski, ali i brojni drugi stručnjaci koji daju povijesni, sociološki, politički i ekonomski kontekst zločinima te dopiru do samog uzroka nasilja. Takav pristup objašnjava uzročno-posljedične veze koje daju žrtvama, ali i pravnim institucijama kvalitetnu podlogu za lakše razumijevanje te otvaraju put oporavku žrtava.

O važnosti procesa oporavka i zalječenja govorila je Marijana Senjak koja kroz svoje dugogodišnje iskustvo sa ženama žrtvama rata u Bosni i Hercegovini svjedoči koliko je osnivanje takvih sudova od iznimne važnosti za oporavak žrtava i njihovo reintegriranje u normalan život. Senjak navodi brojne posljedice s kojima se žrtve suočavaju, kako one kratkotrajne, kao što su strah od ponavljanja zlostavljanja, gubitak apetita i tjelesne težine, agresivan pristup prema vlastitoj djeci i slično pa sve do onih dugoročnih kao što je poremećaj seksualnosti u partnerskim odnosima, strah od uniforme, muške brade ili glasa, strah od mraka, izlaska u vanjski prostor, depresija, psihosomatski poremećaji, panični napadaji, anksioznost.. Sve su to simptomi koji čine barijeru između žrtve i oporavka, a koja se može srušiti samo na način da se izgrade snažni krugovi podrške od strane obitelji, prijatelja, ali i neophodna podrška i pomoć od strane stručnjaka. “Oporavak je moguć ukoliko svi mi budemo dio procesa oporavka i izvršimo svoju ljudsku dužnost da sudjelujemo u podršci žrtvama”, navodi  Senjak.

Željka Sartori iz Centra za ženske studije objašnjava pojam ‘tranzicijske pravde’ kao “općeniti koncept nošenja s negativnim vidovima suočene prošlosti, te napore njihova prevladavanja, odnosno, pravosudne i nepravosudne mehanizme jačanja vladavine prava i ostvarivanja pravde za žrtve putem suđenja za ratne zločine, dokumentiranjem stradanja, reparacijama, te institucionalnim reformama.”

Ženski sudovi su dio procesa ostvarivanja poslijeratne pravde i jedan od mehanizama postizanja materijalne reparacije u smislu nadoknade štete i vraćanja materijalnih dobara ili simboličke reparacije u vidu javne isprike.

“Institucionalni sudovi ne poznaju i ne priznaju sve vrste nasilja nad ženama, stoga ih ne može ni pravovaljano osuditi” , istaknula je Sartori.

Ograničenost iskaza žena u institucionalnim sudovima, nedovoljna kadrovska služba, nedostatak podrške ženama, ali nerijetko i otpor lokalne zajednice, čini sudske procese institucionalnih sudova nedovoljno kvalitetnima za ostvarivanje koncepta potpune pravde koja će glavni naglasak stavljati na žene žrtve kao na subjekte.

Upravo takve zahtjeve Ženski sud može i hoće ispuniti, što se vidi na primjeru svjedočanstava u Tokiju iz 1992.godine, gdje su svjedočile žene žrtve silovanja u azijskim ratovanjima od 1930. do 1945. godine. U tom razdoblju, na prostituciju je bilo prisiljeno više od 200 000 žena na svim okupiranim teritorijima (Burma, Indokina, Tajland, Koreja, Filipini, Indonezija). Te 1992. godine, japanska vlada po prvi je put priznala da je sudjelovala u organiziranju takvih bordela te se japanski premijer godinu nakon priznanja javno ispričao svim žrtvama koje su pokrenule tužbu te sada traže i materijalnu odštetu. Bez feminističkih udruga i organiziranog davanja prostora ženskim glasovima putem Ženskih sudova do ostvarenja pravde ne bi došlo, što samo dodatno govori koliko je važno ženama dati priliku da slobodno iznesu svoje istine ondje gdje do sada za njih nije bilo mjesta – u domove svih nas koji smo ih dužni saslušati i prisiliti institucije da učinkovitim i predanim radom nađu krivce i osude ih za ono što se osuditi mora – zločin protiv čovječnosti, zločin protiv prirode, zločin protiv žene.

Paula Zore iz Ženske sobe navela je važnost i ostalih tema koje je nužno obraditi kako bi se obuhvatio cjelovit kontekst ženskih pitanja i stradanja, uključujući i ona izazvana siromaštvom i neoliberalnim kapitalizmom, obiteljskim nasiljem, tradicionalnim pristupima koji osobito u patrijarhalnim društvima predstavljaju zapreku u potpunoj i ravnopravnoj participaciji žena na tržištu rada i društvu općenito.

Kao zaključak cijele rasprave neminovno se nameće potreba shvaćanja  međusobne povezanosti i isprepletenosti socijalnih, ekonomskih i povijesnih odnosa u društvu, ali i odnosa društva prema ženama.

Potrebno je proniknuti u same uzroke nasilja i ondje pravovremeno djelovati kako bi se spriječilo ponavljanje povijesti i njenih zločina, a prekid šutnje žena žrtava je prvi i osnovni preduvjet za to.

Liga izvanrednih žena

Na stranicama fastcompany.com nedavno je objavljena lista od 60 izvanrednih žena, koje nadahnjuju vlastitim uspjehom, a uz to nesebično rade na promjeni globalne svijesti. Liga 60 izvanrednih žena na jednom mjestu povezuje rukovoditeljice, poduzetnice, umjetnice, te državne službenice formulirajući tako revolucionarne inicijative koje se suprotstavljaju zastarjelim modelima potpore. Svojim zalaganjem ukazuju na potrebu ulaganja u djevojke i žene diljem nerazvijenih zemalja, čija će potpuna integracija stvoriti mjerljive gospodarske koristi za sve. Mnogobrojne studije provedene tijekom proteklih godina ukazuju na to kako će obrazovane žene, prije muškaraca, uložiti zajednički prihod u edukaciju i brigu za zajednicu

Liga upozorava na nepromišljeno usmjeravanje financija, samo u Keniji su troškovi ranih trudnoća i ograničenog školovanja djevojčica procijenjeni na 3.4 milijarde dolara. Ekvivalent ovim troškovima jest cjeloukupni građevinski sektor. Liga također nastoji skrenuti pažnju na brutalnu stvarnost u afričkim zemljama. Npr. Ujedinjeni narodi procjenjuju da će ove godine oko milijardu žena biti žrtvama seksualnog nasilja, često kao posljedica rata. U sub-saharskoj Africi gotovo 90% smrtnih slučajeva vezanih uz trudnoću, čine adolescentice. Liga smatra kako je jedino rješenjenje planski i strateški rad u svakom pojedinom slučaju. Potrebno je raditi na omogućavanju poslova za sve djevojke, jer posao djevojkama može omogućiti brigu za obitelj, zdravstvenu zaštitu, koje će ih poticati na brigu za svoje tijelo, zaštitu od HIV-a i odgađanje trudnoće.

Između ostalih, svoje mjesto na listi pronašle su Hillary Clinton, čiji program pomoći ženama poduzetnicama djeluje diljem Latinske Amerike i Kariba, te America Ferrera, koja je putem društvenih medija skupila 44 000 dolara potrebnih za izgradnju škole u Maliju, gdje uglavom ženska djeca nemaju prava na obrazovanje. Tu je i Marie Eitel, glavna direktorica Nike zaklade, koja već 8 godina radi na globalnoj inicijativi osvješćivanja javnosti o teškom položaju djevojčica i žena u Trećem svijetu kroz projekt Girl effect. Osim njih, izvanrednim ženama naziva se Shakiru, Aliciu Keys, Oprah Winfrey, te Tinu Brown.

 

Prevela i prilagodila Marija Matulin

Odšteta za žrtve ratnog zločina silovanja uredit će se novim zakonom

‘Postoji ideja da idemo na novi zakon i da tim putem silovanim ženama ponudimo odštetu. No, prije svega trebamo vidjeti koliko takvih žena ima da znamo koliko će financijski ta odšteta iznositi’, najavila je to u ime Ministarstva branitelja zamjenica ministra Vesna Nađ. Naime, kako je objasnila, žene žrtve ratnog zločina silovanja trenutačno svoj status mogu urediti kroz dva zakona – Zakon o pravima hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu i članovima njihovih obitelji, te kroz Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. No, kod prvo spomenutog zakona, prema kojem su status uredile četiri žene i dva muškarca žrtve ratnog silovanje, problem je, naglasila je Nađ, što za ostvarivanje prava žrtve moraju imati status branitelja ili biti žrtve nasilja u logorima. Što se pak tiče, drugog zakona, on žrtve ograničava u ostvarivanju prava jer medicinsku dokumentaciju koja dokazuje da su bili žrtve moraju predati u roku od tri mjeseca od prestanka neprijateljstava.

Upravo zbog takvih problema u Ministarstvu branitelja razmišljaju o novom rješenju, koje je samo jedan od konkretnijih prijedloga o kojima se govorilo na radnom sastanku nadležnih institucija s udrugama koje zastupaju žene žrtve ratnog zločina silovanja. Naime, kako je rečeno u uvodu sastanka, žene žrtve ratnog silovanja zatražile su sastanak kako bi mogle čuti što se konkretno napravilo kako bi im se osigurao status ili nekakva odšteta, s obzirom na to ‘da se o toj problematici šutjelo 20 godina’.

DORH je, primjerice, s Udrugom Žene u Domovinskom ratu, konkretno počeo surađivati tek 2010., kazala je u ime državnog odvjetništva Davorka Čolak. ‘Te žene počele su davati iskaze u osječkom ŽDO-u. To možda i ne ide tako brzo kako bi trebalo, i mi isto nismo time zadovoljni’, kazala je Čolak. Dodala je kako je DORH kreirao bazu ratnih zločina, te da već postoje istraživački timovi koji se bave tom tematikom.
O bazi ratnih zločina progovorio je i načelnik Krim-policije Vitomir Bijelić, kazavši kako je cilj policije da se pravovremeno dođe do pravorijeka. U tom je smislu najavio i neke konkretne poteze policije. ‘Već danas počet ćemo posao na izradi podbaze podataka o žrtvama ratnog silovanja’, najavio je Bijelić.

Napredak je zabilježilo i Ministarstvo pravosuđa, koje je već krenulo se reorganizacijom sudova. ‘Do kraja godine županijski sudovi će se osloboditi nekih predmeta i sljedeće godine bit će veći kapacitet za procesuiranje ratnih zločina’, najavio je ministar Orsat Miljenić kazavši kako najveći problem u procesuiranju ratnih zločina silovanja predstavlja protok vremena.

‘Ovakav sastanak se održava prvi put nakon 18 ili više godina. To je kasno, ali bolje i to nego nikada. To je korak u dobrom pravcu’, kazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić. Iako joj je na sastanku bilo postavljeno pitanje što može napraviti po pitanju međunarodne suradnje, s obzirom da su mnogi počinitelji državljani drugih zemalja u regiji, Pusić je kazala kako je svima jasno što se dogodilo te kako je za nju ‘zločin zločin.’

‘Ogroman je problem kod ove tematike, za razliku od drugih vrsta zločina, što se u mnogim društvima na žrtvu silovanja još uvijek gleda kao suodgovornu. Ne radi se ovdje o tome da svijet ne zna, nego se radi o tome da se u pojedinim društvima smatra da je biti žrtvom silovanja sramota za ženu, a ne sramota za zločinca. Stoga procesuiranje ratnih zločina neće imati smisla dok god se u društvu ne stvori atmosfera da je silovanje nedopustivo’, zaključila je Pusić.

Iako konkretnog zaključka na kraju sastanka nije bilo, resorna ministarstva i institucije ipak su zamoljeni da u pisanom obliku pošalju svoje zaključke što misle napraviti kako bi poboljšali status žrtava ratnog silovanja.

Split Pride nagrađen za razvoj demokracije u Hrvatskoj

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dodijeljena je nagrada “GONG za građanski aktivizam i razvoj demokracije”, i to organizacijama civilnog društva Domine, Iskorak i Kontra za Split Pride 2011.

Prva splitska Povorke ponosa 2011. godine pod sloganom “Različite obitelj, jednaka prava” bila je motivirana diskriminacijom istospolnih parova u svakodnevnom, obiteljskom životu, s ciljem poticanja javne rasprave o potrebi izmjena zakonodavnog okvira koji diskriminira istospolne obitelji u Hrvatskoj.

“Građanski aktivizam još je uvijek poprilično endemska pojava u Hrvatskoj, a građanska hrabrost je vrlina koju rijetki među nama posjeduju” naglasila je Nives Miošić, voditeljica Istraživačkog centra GONG-a.

Nismo navikli na različitosti


Na nju se nadovezao Nenad Zakošek, član Vijeća GONG-a i dekan Fakulteta političkih znanosti, koji je kazao kako nismo navikli živjeti u multikulturalnom društvu i društvu u kojemu postoje različite skupine s različitim vrijednostima i istaknuo kako je najvažniji argument za dodjelu ove nagrade hrabrost i ustrajnost u obrani manjinskih prava.

Koordinatorica udruge Kontra, Sanja Juras, podsjetila je na prošlogodišnji Split Pride koji je obilježilo nasilje: “Država nam nije osigurala pravo na javno okupljanje, no ove godine to je ipak ostvareno. Međutim, osigurati javno okupljanje nije dovoljno. Država mora aktivno raditi na zaštiti svih ljudskih prava svojih građana i građanki, a to naravno uključuje i LGBTIQ osobe. Tražimo izmjene obiteljskog zakona i izmjene definicije braka i izvanbračne zajednice kako bi istospolne obitelji uživale apsolutno jednaka prava koje uživaju i raznospolne obitelji u Hrvatskoj.”

Važna (i) podrška građana, obrazovni sustav treba transformirati

Osim podrške države, potrebna je i podrška građana koja se mora razviti kroz obrazovni sustav. “Potrebno je raditi na transformaciji škola, što znači izgradnju demokratske kulture škole, a ona uključuje drugačiji sustav upravljanja odgojno obrazovnim procesom. Mi danas imamo autoritarne škole koje sebe nazivaju demokratskima. Ono što nama najviše fali u Hrvatskoj je responsivna škola koja brine o individualnim potrebama učenika i nastavnika.”, upozorila je Vedrana Spajić-Vrkaš, profesorica Filozofskog fakulteta, te istaknula da će Nacionalni kurikulum za odgoj za građanski odgoj i obrazovanje danas biti poslan Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a nadaju se da će biti i stavljen na ponovnu javnu raspravu.

Podsjetimo, GONG nagradu dodjeljuje već treću godinu zaredom, a prošle je godine dobitnik inicijativa “Srđ je naš” koja svojim djelovanjem radi na zaštiti prostora Srđa od divlje apartmanizacije pod izlikom gradnje golf igrališta. Dr. Srećko Sladoljev, koji je upozorio javnost na nerealno prikazivanje opasnosti od virusa H1N1 (svinjske grupe) i sumnjivu valjanost nedovoljno ispitanog cjepiva, te ukazao na netransparentan način naručivanja i dobave cjepiva, i inicijativa “Pravo na grad” dobitnici su nagrade 2010. godine.

Moji zlostavljači

Moglo je biti puno gore. Nijedna od tri osobe koje su me zlostavljale u mladosti nisu bile pedofili predatori kao što je Jerry Sandusky. Ono kroz što sam ja prošla bilo je kratko i nažalost, uobičajeno. Procjenjuje se, iako nitko ne zna točan broj, da je jedna od četiri djevojke i jedan od šest dječaka seksualno napastovano prije osamnaeste. To što mi se dogodilo tada me potreslo, ali moja iskustva me nisu slomila. Nisam ni potisnula sjećanja – jednostavno im nisam pridavala pažnju. No, suđenje bivšem nogometnom treneru Sanduskyju me natjeralo da promislim o tome što mi je napravljeno i što sam ja napravila kao odgovor.

U svojoj kolumni kao Dear Prudence uvijek potičem ljude da prijave bilo kakvo seksualno napastovanje. Iznošenje tajne zlostavljanja odnosi sram žrtve i baca krivicu na počinitelja. Razotkrivanjem se zaustavlja ponavljanje zlostavljanja. Ali ja nisam nikome rekla. I sa kasnijim razmišljanjem i uvažavanjem svijeta u kojem se to dogodilo – od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih – i obitelji u kojoj sam živjela, još uvijek razumijem svoju odluku.

Prvi incident se dogodio kada sam imala otprilike devet godina i spavala sam kod rođaka. Posebno sam bila bliska sa jednom rođakinjom, djevojčicom mojih godina. Ona je imala brata koji je imao otprilike 14. Nekako smo on i ja završili sami ležeći na podu, gledajući TV. Počeo je lagano škakljati moja stopala. “Zar ne da je to dobar osjećaj?” – pitao je. Bio je. Polako je pomicao prste uz moje noge i kad je prošao moja koljena počela sam se osjećati nelagodno i rekla sam mu da stane. Rekao je da “igra škakljanja” godi puno više što višlje on ide. (Podsjećam da je Žrtva 6 u suđenju Sanduskyju svjedočila kako je njegov prvi pokušaj približavanja bio taj da je sebe zvao “škakljajuće čudovište” op.p. “the tickle monster”.) Pokušala sam maknuti rođakovu ruku s mene, ali on je nastavio ići prema gore govoreći kako ću se dobro osjećati ako dođe do kraja. Tada sam već znala da se događa nešto loše i rekla sam mu da nema više škakljanja. No on je postajao sve više napasan. Stisnuo me uz pod sa jednom rukom, a drugu je stavio između mojih nogu i gurnuo moje gaćice sa strane. Uspjela sam se osloboditi njegovog stiska i otrčati iz sobe. Pridružila sam se svojoj rođakinji u njenoj sobi i normalni život se nastavio.

Ideja o tome da kažem svojim ili njegovim roditeljima o tome što se dogodilo činila se gorom od samog događaja. Znala sam da bi se odrasli naljutili i da bi potencijalno nastao procijep između naših obitelji. Možda bi on rekao da sam ga tražila da me škaklja i da sam ostalo izmislila. Vidjela sam tog rođaka još puno puta tokom svog djetinjstva, ali me nikada više nije pokušao dirati. Naposljetku su se naše obitelji razdvojile i nisam imala nikakav kontakt s njim godinama. Bio je u zatvoru tri godine, ali ne zbog seksualnog napastovanja.

Iduća situacija se dogodila kada sam imala petnaest godina, bila sam brucoš u srednjoj školi. Bila sam u kući prijateljice “Diane”. Radile smo domaću zadaću zajedno i bilo je vrijeme da odem kući. Bila je zima, hladno i pao je mrak, pa se njen otac ponudio da me odveze. On je bio tih čovjek, pomalo plašljiv i u kratkoj vožnji smo bezazleno razgovarali o školi. Stao je nadomak prilaza moje kuće, ugasio motor i okrenuo se prema meni. Glas mu se gušio u emocijama i počeo je baljezgati o tome kako muškarci imaju seksualne potrebe. Ako se muškarčeva žena ne želi seksati, rekao je, to ostavlja muškarca ljutog i frustriranog. Znala sam da jednostavno moram otvoriti vrata, ali bila sam toliko šokirana da sam se zamrznula na mjestu. Tada se nagnuo nad mene, s rukama na mojim grudima i pritisnuo lice uz moje. Odgurnula sam ga, izašla iz auta i otrčala u svoju kuću.

Ponovo, nisam rekla nikome ništa. Dianin otac je bio tip čovjeka kakvoga je moj otac, bivši fakultetski boksač, prezirao. Pretpostavljala sam da moj otac neće zvati policiju ako mu kažem što se dogodilo, nego će otići kod Diane i udariti njenog oca. To bi učinilo situaciju neugodnom idući dan u školi. Dio mene je mislio da je njezin otac jadan. Dečki iz srednje škole su bili puno vještiji u upucavanju.

Godinama je moje sjećanje na tu epizodu prestajalo na mojim vratima, kao da je cijela stvar bila samo kratki isječak videa koji dalje ide prazan. Ali naravno, to nije bio kraj. Diane i ja smo ostale prijateljice kroz srednju školu i ostajale smo jedna kod druge puno puta. Sanduskyjevi odvjetnici su pokušali uzdrmati kredibilitet žrtava ističući da su njihova svjedočenja ponekad detaljnija od onoga koje su prvo dali glavnoj poroti. Žrtva 7 je objasnila: “Razgovarajući o različitim događajima i stvarima iz moje prošlosti, razne stvari su potaknule različita sjećanja.” Znam točno što time misli. Razmišljajući o tome ovaj tjedan, sjetila sam se po prvi put u dugo vremena da mi je Dianin otac nastavio nuditi vožnje. Uvijek sam odbila osim ako bi Diane išla sa nama, što je često napravila.

Jednu večer njen otac je rekao da će me voziti kući, a Diane je rekla da će nam se priključiti, stoga sam pristala. Njen otac se okrenuo Diane i rekao da ona mora ostati doma i završiti zadaću. Protestirala je da joj je ostalo samo malo čitanja i željela je poći s nama. On je postao nepopustljiv, što nije bilo karakteristično za njega i inzistirao da ona ostane doma. Već sam prihvatila vožnju, pa sam se trebala nekako izvući ako Diane ne bi išla. Činilo se da je njena majka osjetila da nešto nije u redu. Rekla je čvrsto, na očitu frustraciju svog muža, da Diane ide sa mnom. Da li je sumnjala što namjerava njen suprug? Je li znala?

Zadnji incident nije bio dječje zlostavljanje, jer nisam bila više maloljetna, iako sam imala 18, 19 godina. Nekoliko godina prije, moja obitelj je radila na izborima za našeg kongresmena, Oca Roberta Drinana, svećenika koji se zalagao protiv Vijetnamskog rata i za slobodu izbora. Bio je u gradu zbog skupljanja novaca ili gradskog sastanka, i ja sam otišla. Nakon događaja mi je ponudio vožnju do podzemne. (Mislili biste da sam naučila.) Bio je u pedesetima i dok je vozio čavrljali smo o fakultetu. Došli smo do mjesta gdje me trebao ostaviti, ugasio je motor i počeo brbljati napreskokce o muškarcima i ženama. Onda se naglo nagnuo i gurnuo mi jezik u usta dok je rukama pipao po mojim grudima i po cijelom torzu. Sve skupa je izgledalo kao početak vica, mlada Židovka zlostavljana od Jezuita. Kako smo se naguravali, imala sam vjerojatno najnaivniju misao u svom životu: “Kako je moguće da se ovo događa, on je svećenik!”

Kako sam ga odgurnula i otvorila vrata auta da izađem, vidjela sam da je na njegovom bijelom ovratniku ostao trag mog ružičastog ruža. Opet, nisam nikome rekla. Bilo je neugodno, gnjusno i nisam imala želje optužiti kongresmena, posebno ne onoga kojem sam se divila.

Možda zato što sam odrasla u kaotičnom domaćinstvu, uz spoznaju da su odrasli nepredvidivi i nepouzdani, nijedan od ovih incidenata nije imao uništavajući efekt na moju nevinost. Kada sam razgovarala sa Davidom Finkelhorom, direktorom Istraživačkog centra za zločine počinjene nad djecom, razumio je zašto je šutnja bila moja instiktivna reakcija. “Djeca intuitivno znaju da bi to bila velika stvar kod odraslih, i nisu sigurni žele li da bude. To znači konfrontaciju sa odraslom osobom koja je to počinila. Za tebe, uključivalo je tvoju prijateljicu. Što ćeš dobiti od toga? Pobjegla si i osjećala da se neće ponoviti. Nisi razmišljala da bi se moglo dogoditi nekome drugom. Iz analize koristi, veoma je smisleno ne otkrivati.”

Želim vjerovati da sada živimo u drugačijem svijetu što se tiče prijavljivanja seksualnog zlostavljanja djece. Ali, jedna od najšokantnijih stvari vezano za slučaj Sandusky je ta da su djeca koja su šutjela jer su mislila da im nitko neće vjerovati, bila u pravu!

Srećom po mene, moji zlostavljači nisu bili silovatelji ni okorjeli predatori koji biraju djecu koja su premlada ili preranjiva da pobjegnu. Finkelhor mi je rekao: “Imali su nekakvu seksualnu potrebu i pomislili su da im se ukazala prilika koja nije uključivala veliki rizik, i iskoristili su ju.” Možda je moj rođak samo htio istraživati, iako je bio dovoljno star da zna da ono što radi nije u redu. Ali što su Dianin otac i Otac Drinan očekivali da će se dogoditi? Da ću im dati ono što nisu dobivali? Danas sam mišljenja da su obojica išli prije za nagonom nego planom i za time da ga zadovolje, bez obzira na posljedice. Kojih nije bilo.

Ali, svi incidenti koje sam opisala su zločini. Zato što su se dogodili u Massachusettsu, pričala sam sa odvjetnikom Carmen Durso, koji je podigao tužbe u ime mnogih žrtava svećenika pedofila. Rekao mi je da su se ti incidenti dogodili danas, svaki bi bio potencijalni slučaj nedoličnog napada i namjernog nedozvoljenog čina. Država ima veće kazne ako žrtva ima manje od 14 godina. Zato što su to bili zločini seksualne prirode, presuda bi dovela do stavljanja okrivljenog u registar seksualnih prijestupnika.

Durso je mišljenja da sudsko gonjenje ovih događaja možda ne bi bilo uspješno. Naveo je izjavu okružnog odvjetnika u Suffolk Countyju u kojoj se ističe da od 1000 dječjih seksualnih zlostavljanja prijavljenih uredu svake godine, na sud dođe 200. “Vjerojatno je da bi to što si ti opisala bilo gledano i tada i sada kao relativno manji prekršaji u licu opravdanih sumnji koje bi porota imala.” Ali, Durso je dodao kako je svejedno bitno uložiti prigovor. “Vjerojatnost je da osoba koja je to učinila neće to više nikad napraviti.”

Znam da iznošenje istine o takvim situacijama djeluje. U svoj ulozi kao Dear Prudence, dobila sam nedavno pisma dvije mlade žene koje su imale uznemirujuće susrete sa starijim muškarcima – jedna sa instruktorom matematike, druga sa ocem prijatelja. U oba slučaja muškarci su bili seksualno uzbuđeni, ali također su pokušavali ostati unutar zakona. Rekla sam da bi trebale kontaktirati policiju, zato što je ponekad skupina dokaza ono što čini slučaj. Zaista, u daljnjim pismima koje sam dobila, ispostavilo se da je nekoliko žrtava već prijavilo ove muškarce.

Da je moja šesnaestogodišnja kćer iskusila stvari koje sam ja prošla, naravno da bih htjela da mi kaže. Također bih djelovala. Tinejdžer koji pokuša zlostavljati svoju rođakinju bi trebao dobiti barem upozorenje. Otac koji dira grudi prijateljice svoje kćeri trebao bi biti prijavljen policiji. No, koliko god mrzim što to moram reći, ne znam kako bih joj savjetovala da kao mlada odrasla osoba ide tužiti moćnog čovjeka za seksualno napastovanje. Kako smo vidjeli i previše puta, istupanje u takvom slučaju otvara ženu za karakternu skrutinizaciju javnosti i suda. Otac Drinan je umro 2007., i svjesna sam da ću biti napadnuta za obešćašćenje sjećanja na uglednog čovjeka.

Zato što sam u svakom navedenom slučaju imala priliku odgurnuti napadače i završiti napastovanje, to su postali izolirani incidenti. Nisam bila traumatizirana. Na neki način bila sam osnažena – bila sam sposobna nositi se sa tim većim, starijim muškarcima. Ali sada, godinama kasnije, ostavljena sam s mislima o Dianinom ocu: Je li ikad dirao nekog drugog?

Prevela i prilagodila Iva Agatić