Još jedan čudan natječaj iz kuhinje Milana Bandića

Inicijativa elektroničkih publikacija iz područja kulture i civilnog društva uputila je pismo Gradu Zagrebu povodom Zaključka o sufinanciranju proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2012. koji je raspisao gradonačelnik Milan Bandić. Inicijativa je pozdravila odluku Ureda gradonačelnika da podrži medije koji pozitivno djeluju na području promicanja ljudskih prava, kulture i civilnog društva međutim, neshvatljivim ocjenjuju odluku “da se natječaj sroči na način da većini medijskih projekata koji djeluju u navedenom području onemogući da se na njega prijave.” Tražeći od kandidata koji se prijavljuju na natječaj da budu upisani u Upisnik elektroničkih publikacija koji vodi Agencija za elektroničke medije, automatski se diskvalificiraju svi mediji koji imaju bilo kakvu značajku specijaliziranosti, što se odnosi na većinu neprofitnih i nezavisnih elektroničkih medija koji su stvoreni s misijom promoviranja i informiranja o određenim temama – od područja kulture do društvenih tematika. Prema ciljevima raspisanog natečaja upravo su takvi mediji logični kandidati za prijavu, i upravo je takve medije Agencija za elektroničke publikacije prije par mjeseci ispisala iz Upisnika.

“Smatramo u najmanju ruku diskriminirajućim i uvjet da se na natječaj ne mogu prijaviti oni projekti koji su već po nekoj drugoj osnovi za svoj rad dobili potpore bilo Ministarstva kulture ili Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport tj. koriste sredstva iz proračuna.

Iz načina na koji je natječaj sročen ne možemo ne zaključiti da je riječ o mehanizmu kojim se financiranje omogućava samo određenoj skupini medija koji se u Upisniku nalaze, a ne na temelju podudaranja ciljeva pojedinačnog medija s ciljevima natječaja, ili bavljenjem temama od društvene važnosti. To se ne može nazvati nikako drugačije do li neobjektivnim pružanjem nejednakih mogućnosti”, stoji u pismu upućenom Gradu.

Od Ureda gradonačelnika Inicijativa očekuje da natječaj u ovakvom obliku, “koji ga doslovce čini nelegitimnim jer se nalazi u neskladu s misijom koja je navedena u njegovu sadržaju”, po hitnom postupku prije njegova isteka poništi, te nanovo raspiše u formi koja će zadovoljavati uvjete jednakih mogućnosti.

“Pod time podrazumijevamo također i njegovu pravodobnu objavu na mjestima gdje se ističu objave te vrste, kao i adekvatan rok prijave koji ne uključuje neradne dane tijekom polovice vremena svog trajanja”, završava Inicijativa elektroničkih publikacija iz područja kulture i civilnog društva.

Članovi/ce Inicijative:

CESI-Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – Libela.org
Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva – Kulturpunkt.hr
Mali prst – Kupus.net
Moderna vremena Info d.o.o. – MVInfo.hr
Prostor rodne i medijske kulture K-zona – Voxfeminae.net
Udruga za nezavisnu medijsku kulturu – H-Alter.org
Udruga za promicanje kultura Kulturtreger – Booksa.hr
Udruga Domino – Queer.hr
Udruga Kurziv – Kulturpunkt.hr
ZaMirNET – Zamirnet.hr

Jedini dobar pobačaj je moj pobačaj

Ovaj tekst počinjem pisati u 01:17, u srijedu 20. lipnja. Ležim budna i razmišljam o tome da li da napravim abortus. Pardon, u mom slučaju nije riječ o abortusu, već o najobičnijem “operativnom zahvatu”, “proceduri”. Vidite, moj potencijalni abortus jedan je od ´dobrih´ abortusa. Trideset i jedna mi je godina, udata sam, materijalno osigurana, rado bih iznijela ovu trudnoću. U stvari, prošlu sam godinu (nakon jednog ranijeg spontanog pobačaja) provela očajnički pokušavajući zatrudnjeti. Nažalost, liječnici mi kažu da beba koju nosim neće preživjeti. Prošli tjedan, u šestom tjednu trudnoće, bila sam na ultrazvuku. Sve je bilo u redu; nešto sporiji otkucaji srca djeteta, ali ništa strašno. Srce sporije radi tamo negdje do šestog tjedna, a onda postupno ubrzava. Liječnik mi je savjetovao da i ovaj tjedan dođem na pregled, za svaki slučaj. I tako, jučer sam otišla na još jedan ultrazvuk. Srce još uvijek sporo kuca. Fetus ne raste, najvjerojatnije zbog neke abnormalnosti na kromosomima. Ukratko, fetus će umrijeti. Samo je pitanje vremena kada ću imati spontani pobačaj.

U odnosu na druge žene koje žele napraviti pobačaj u saveznoj državi Minnesoti, ja sam itekako u prednosti. Nitko ne mora reći mojim roditeljima, ne moram staviti svoje ime na neku tamo listu čekanja, ne moram sjediti i slušati dok mi netko nabraja moguće štetne posljedice i nuspojave (neke medicinski utemeljene, neke baš i ne), skreće mi pozornost na druge opcije koje sam možda previdjela, ili mi u lice gura uvećane fotografije zdravih fetusa. Imam zdravstveno osiguranje pa mogu birati vlastitu ginekologinju koja mi neće uskratiti moje pravo na abortus, niti mi lagati o stanju mog fetusa. Najvažnije od svega, mogu si priuštiti privatni abortus u privatnoj klinici. Ne moram ići u kliniku za abortuse, ne moram prolaziti kraj hordi prosvjednika. Što se mojih liječnika tiče, u mom slučaju abortus nije stvar izbora. No problem je u tome što za mene to jest izbor. Ne moram to učiniti. Sve ovisi o meni i mojoj odluci. Nevjerojatno groznoj i teškoj odluci koja će, bez obzira na to što odlučim, imati i pozitivne i negativne posljedice. Abortus bi brzo riješio problem spontanog pobačaja. Ovog trenutka to mi je itekako važno budući da uskoro krećem na poslovni put – pomisao na to da kroz spontani prolazim sasvim sama, usred gradića Aspena u saveznoj državi Colorado, i to još u situaciji u kojoj se od mene očekuje strogo profesionalno ponašanje (nekontrolirano jecanje ne spada u tu kategoriju) nije mi naročito privlačna. Osim toga, obaviti pobačaj sada značilo bi i manje boli i krvarenja. Moj zadnji spontani pobačaj dogodio se u četvrtom tjednu trudnoće. Usred noći probudila me nepodnošljiva bol – gotovo sam povraćala, a krvarenje se nastavilo još dva tjedna nakon samog pobačaja. Nagađam da bi u trenutnoj situaciji, kada sam u sedmom tjednu trudnoće, sve skupa bilo još i mnogo gore.

S druge strane, potpuno sam prestravljena. Govorimo o operaciji, a operacije su zastrašujuće. Svaka operacija sa sobom donosi široku paletu rizika, poput reakcija na anestetike, infekcija, ožiljaka u maternici koji onemogućavaju da ponovno zatrudnite. Ovo posljednje me najviše plaši. Na prvu sam trudnoću čekala pet mjeseci; od spontanog pobačaja do nove trudnoće prošlo je gotovo godinu dana. Znam da je u pitanju igra slučaja, loša sreća i tomu slično. No isto tako ne želim poduzeti ništa što će umanjiti moje ionako mršave izglede. Da ne spominjem da još uvijek nisam u stanju otpisati ovu trudnoću. Želim da doktori shvate da su u krivu, da na kraju sve ispadne dobro, da se ne moram ničega odreći. Sada je 02:06. Sve više naginjem kompromisu. Pretpostavljam da želim pobačaj; s druge strane ne mogu u svega dva dana prekrižiti trudnoću i odlučiti se za abortus. Moj se suprug ponudio da otkaže vlastiti poslovni put kako bi mi se mogao pridružiti u Aspenu. Vjerojatno ću prihvatiti tu ponudu, otputovati i odgoditi konačni ultrazvuk i odluku do idućeg tjedna. Sastavila sam popis pitanja koja želim postaviti svojoj liječnici. Konačna odluka u potpunosti ovisi o njenim odgovorima, no mislim da je to jedina odluka koju mogu donijeti.

Znam što mislite: ´Previše informacija!!´ Ali sve ovo vam govorim kako bih naglasila da sam ja ta koja donosi odluku. Jedino što moju odluku o abortusu razlikuje od drugih odluka je činjenica da bi neki protivnici abortusa u mom slučaju za nju mogli naći opravdanje. Ponavljam, neki, nipošto svi. Možda čak niti većina. Iskreno, nemam pojma. Na koncu konca, život mi nije u opasnosti, nisam žrtva silovanja. Jednostavno smatram da nema smisla sjediti i čekati (tko zna koliko dugo) da otkucaji srca prestanu, a neizdrživa bol i potoci krvi započnu. Da raščistimo jednu stvar: na raspolaganju mi je nekoliko opcija, ali sve su sranje. Ako ste trudni, a ne želite biti trudni, vaše su opcije sranje*. Ako želite dijete a ne možete zatrudnjeti, vaše su opcije sranje**. Ako ste trudni, a uskoro više nećete biti, vaše su opcije sranje. Univerzalna dobra opcija ne postoji. Univerzalna loša opcija također ne postoji. Ipak, svakome od nas na raspolaganju je najmanje loša opcija. Evo zašto sam pobornica prava na izbor: ako netko mora donijeti odluku a najbolje što joj se nudi je najmanje loša opcija, mislim da nije na meni da umjesto nje donosim tu odluku. Moj abortus nije dobar abortus. To je jednostavno abortus. Stoga nema razloga da se na odluku koju moram donijeti gleda drugačije nego na odluku koju donosi bilo koja druga žena.

 

*Poznajem žene koje su napravile pobačaj, koje su dale djecu na usvajanje, koje same podižu neželjenu djecu. Niti jedna od tih odluka nije laka. Niti jedno rješenje nije manje bolno ili traumatično, niti ima manje negativnih posljedica od ostalih. To se samo tako čini onima koji nisu prisiljeni kroz to prolaziti.

 

**Bez obzira na to jeste li se odlučili za umjetnu oplodnju, liječenje neplodnosti, usvajanje, ili se jednostavno pomirili s činjenicom da ne možete imati djecu, očekuje vas mnogo stresa, žalovanja i odricanja. Vjerojatno i pokoji susret sa psihologom. Niti jedna od nabrojanih odluka nije manje bolna ili traumatična, niti ima manje negativnih posljedica od ostalih. To se samo tako čini onima koji nisu prisiljeni kroz to prolaziti.

 

          Ovaj tekst zapravo nije o pobačaju kao takvom. Na pisanje me ponukala odluka da prekinem tišinu u koju se zavilo takozvano Najusranije tajno društvo na svijetu. Oko 50% začeća završi spontanim pobačajem. U najvećem broju slučajeva ne treba kriviti vanjske faktore već jednostavno Majku prirodu. Ako se to dogodilo i vama, vjerujte mi – niste sami. Ako ste nedavno imale spontani pobačaj i učite se nositi s time, toplo preporučujem knjigu Jona Cohena Coming to Term: Uncovering the Truth About Miscarriage. Autorova supruga imala je četiri spontana pobačaja prije negoli je rodila njihovo drugo dijete. Cohenova knjiga na racionalan i znanstveno utemeljen način iznosi sve što znamo i ne znamo o spontanim pobačajima, te daje mnogo, mnogo razloga za nadu. Primjer Cohenove supruge nije ni po čemu jedinstven ili neuobičajen. Čak i u slučaju četiri spontana pobačaja za redom, šanse da će vaša sljedeća trudnoća biti u potpunosti zdrava i normalna, još uvijek iznose više od 70%. Spontani pobačaji su nevjerojatno grozno i bolno iskustvo. Ako ste poput mene, učenje i informiranje o toj temi itekako pomaže.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Žene u borbi za geek kulturu

Kao obožavatelju fantasy-a, itekako mi je zabavno pratiti zbunjene reakcije mainstream kulturalnih kritičara na televizijski fenomen zvan Igra prijestolja (Game of Thrones, HBO, 2011.). Nakon što je (pomalo nesmotreno) izjavila kako niti jedna žena zdrave pameti ne bi mogla uživati u seriji, kritičarka “New York Timesa” Gina Bellafante našla se na udaru obožavateljica fantasy-a. Blogerica “New Statesmena” Laurie Penny istaknula je kako je Igra prijestolja doista nasilna, seksistička i rasistička serija, no, zaključuje, sasvim je u redu u njoj uživati, na distanciran, ironičan način na koji bismo mogli uživati u političkom prosvjedu. Učestale kritike na račun scenarista i producenata odnose se na izbacivanje scena silovanja kojima obiluju romani Georgea Martina (a na kojima se serija temelji), te pretjerano fokusiranje na prikaze konsenzualnog seksa. Što se mene tiče, jedini ´zločin´ za koji je kriva Igra prijestolja jest pribjegavanje pripovijedanju koje je mnogo kompleksnije nego što mainstream kritičari očekuju od jednog fantasy-a. Ipak, ne mogu osporiti da geek kultura mora još mnogo toga naučiti o prikazima roda i rodnoj jednakosti.

Anita Sarkeesian pokrenula je projekt nazvan “Tropes vs. Women” čiji je cilj istražiti prikaze žena u video igrama*. Osim lavine uvreda i negativnih kritika na račun same Sarkeesian, projekt je također privukao velik broj entuzijasta koji su autorici osim moralne ponudili i materijalnu podršku (do sada je prikupljeno više od $ 140 000). Najnoviji broj stripa “Catwoman” (Žena mačka) na naslovnici donosi junakinju u poprilično apsurdnoj pozi kojoj je, kako se čini, jedini cilj ponuditi što bolji pogled na njeno poprsje. Još jedan u nizu suludih prikaza žena u stripovima. Ni video igre nisu imune na rodnu diskriminaciju: tvorci popularne igrice “Tomb Raider” nedavno su otkrili kako će junakinji Lari Croft dati “psihološku dubinu” time što će ju pretvoriti u žrtvu pokušaja silovanja. Jer, kao što svi dobro znamo, seksualno nasilje je glavni okidač  emocionalnog i psihološkog razvoja jedne žene… Ili poticaj za stjecanje nadnaravne sposobnosti! Fantastične moći ženskih likova u fantasy trilogiji Black Jewels (Crni dragulji) autorice Anne Bishop aktiviraju se tek nakon što njihove nositeljice prežive silovanje ili neki drugi oblik seksualnog ponižavanja od strane muških likova. Black Jewels i slični fantasy romani o silovanju meta su napada blogerice “acrackedmoon” koja je na web stranici “Requires Only That You Hate” lansirala kampanju protiv tzv. grimdark fantasy-a, ultra-nasilnog podžanra u kojem na mjesto mitske nevinost karakteristične za romane J.R.R. Tolkiena dolaze prikazi seksa i nasilja. Uz spomenute uratke Anne Bishop, “acrackedmoon” navodi i seriju romana o Sookie Stackhouse autorice Charlaine Harris, te romane Richarda Morgana i R. Scott Bakkera kao ogledne primjere grimdark-a. Iako su mnoge zamjerke “acrackedmoon” poprilično neutemeljene i ishitrene, činjenica je da mnogi autori fantasy-a u posljednje vrijeme sve više pribjegavaju prikazima mučenja i silovanja kao sredstvima dočaravanja psihološke dubine (jer im, možemo pretpostaviti, nedostaje znanja i vještine da ju postignu na druge načine). No čini se da je takvima odzvonilo – rastuća skupina blogerica i ljubiteljica fantasy-a “feminazgul” zavjetovala se da će do kraja života proganjati autore grimdark-a. Pravda na Internetu je brza i učinkovita.

Stereotipni prikazi samo su jedan od brojnih problema s kojima se žene susreću u svojoj borbi za osvajanje geek kulture. Prije svega tri desetljeća riječ geek (čudak, štreber) bila je uvreda kojom se častilo društveno neprilagođene momke koji se znaju služiti računalom, više vole knjige nego nogomet, i ne mogu djevojku pogledati u oči. Danas je situacija obrnuta – geekovi su ti koji vode glavnu riječ, što se lijepo vidi iz priloženog:

{slika}

Jašući na valu internetizacije i tehnologizacije suvremenog društva, geekovi su se s margina društva preselili u njegovo središte, razvivši se u utjecajan kulturalni pokret. U središtu geek kulture nalazi se fantastika: stripovi, video igre, filmovi o superherojima, fantasy romani. Spomenute umjetničke i industrijske grane nekada su na tržište izbacivale limitirani broj proizvoda i opskrbljivale malu ali vjernu bradatu publiku; danas su pak dio golemih medijskih konglomerata koji usrećuje milijune samoprozvanih geek-ova ljudi iz svih sfera života. Pripadnici spomenutih milijuna koji nisu heteroseksualni bijeli muškarci s pravom traže vlastito mjesto pod suncem geek kulture.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Portret francuske ministrice za ženska prava

Nova francuska ministrica za ženska prava Najat Vallaud-Belkacem kaže da je često promatraju kao da je s druge planete, ali da nije sigurna da li je to zbog njene dobi (sa svoje 34 godine još uvijek 20 godina mlađa od prosjeka francuskih ministara), spola ili zbog stranih korijena.

Tko je Najat Vallaud-Belkacem?

Najat je rođena 4. listopada 1977. godine, kao drugo od sedmero djece obitelji Belkacem u Bni Chicekernu u Maroku. Godine 1982. s majkom i starijom sestrom seli u Francusku, gdje se pridružuju njenom ocu koji je godinu dana ranije u Lyonu pronašao posao građevinskog radnika, gdje žive i danas. Najatini roditelji, kao stranci, nisu imali pravo glasa, a u obitelji se nije razgovaralo o politici.

No, tijekom školovanja Najat se zainteresirala za politiku. Sa 18 godina dobila je francusko državljanstvo. Također dobila je i stipendiju te upisala studij politologije na pariškom Institutu za političke studije.

Kada je Jean Marie Le Pen, kao kandidat krajnje desnice uspio ući u drugi krug izbora 2002. godine i šokirati Francuze, Najat je odlučila da mora ući u politiku i nešto poduzeti. Stoga, uključila se u Socijalističku stranku, a već godinu dana kasnije vodila je akcije za jačanje lokalne demokracije i borbu protiv diskriminacije te promicala građanska prava. Najat je svojom izobrazbom i jasnim stavovima brzo napredovala, pa je tako već 2004. izabrana je u Regionalno vijeće Rhone-Alpes, da bi godinu dana iza toga postala savjetnica u Socijalističkoj stranci. U izbornoj kampanji za predsjednicu Francuske, 2007. godine bila je glasnogovornica Segolene Royal, a ove godine je to ponovila u kampanji Francoisa Hollandea.

 

Francuski izbori u znaku rodne ravnopravnosti

Nakon izborne pobjede Francoisa Hollandea u predsjedničkim izborima i izbora za francuski parlament Socijalistička stranka ima apsolutnu većinu u Nacionalnoj skupštini s 314 od 577 mjesta. Nakon 17 godina ljevica se vratila u Elizejsku palaču.

No, u ovim izborima rekordan je i broj izabranih žena. Tako u novoj Nacionalnoj skupštini sjedi 155 žena, premda je to još daleko od izjednačavanja, budući da su izabrana 422 muškarca. Jedan od zacrtanih ciljeva Hollandeove kampanje uključivao je i reforme vezane uz ženska prava. Razlog tome je zanemarivanje broja žena u francuskoj politici.

Tijekom formiranja vlade Hollande je počeo ispunjavati svoje obećanje i pošlo mu je za rukom oformiti potpuno uravnoteženu vladu (fifti-fifti), odnosno, današnju francusku vladu čini točno 17 ministrica i isto toliko ministara. Još jedan potez u postizanju ravnopravnosti i jedno od Hollandeovih predizbornih obećanja jest vraćanje Ministarstva za ženska prava, a na čelo tog ministarstva postavljena je upravo Najat Vallaud-Belkacem.

 

Najat u ulozi ministrice za ženska prava

Tek ustoličena ministrica Najat kaže da je formiranje uravnotežene vlade velik korak naprijed, ali da je svjesna da još uvijek postoji nejednakost u plaćama (žene zarađuju u prosjeku 20 posto manje od muškaraca) te da u francuskom društvu postoji nasilje u obitelji i seksualno zlostavljanje.

Najat promiče i etničku raznolikost u politici. “Kada sam se aktivno uključila u politiku još uvijek je bila rijetkost vidjeti izabrane predstavnike sa stranim korijenima. Često sam degradirana zbog svojih korijena. To me smeta, jer se osjećam Francuskinjom i želim da i drugi to osjete”.

Kao novoizabrana ministrica za ženska prava Najat najavljuje izmjene kaznenog zakona u skladu s europskim direktivama, pa će se tako sve vrste seksualnog uznemiravanja uzeti u obzir, unutar i izvan radnog mjesta: od šala i insinuacija, kao i pisanja i ostavljanja pornografskih časopisa na nečijem stolu. Žrtva više neće morati dokazivati da zlostavljač pokušava osigurati seksualni susret. Kada postoje jasni zahtjevi za seks, kao što netko zahtjeva seks na intervjuu za posao ili prilikom sklapanja nekog ugovora, to će biti dovoljno da se ide na suđenje.

Vallaud-Belkacem ne smatra da je u Francuskoj seksualno uznemiravanje posebno pitanje ili da je u Francuskoj gore nego drugdje. Diljem Europe (unutar EU) 40 posto žena je izjavilo da su seksualno uznemiravanje doživjele barem jednom. “To pokazuje izvjesnu sličnost ponašanja diljem Europe. No, činjenica je da je francuski zakon ostao neprecizan, unatoč inzistiranju ženskih udruga, što dokazuje da prethodna vlast nije dovoljno marila za ovu problematiku”, izjavila je Najat.

Nakon izbijanja u javnost skandala oko Dominique Strauss-Kahna, žene političarke u Francuskoj više su počele pričati o seksizmu. Najat kaže da feministička svijest postoji i prije uhićenja Strauss-Kahna u New Yorku, ali je jače potaknuta uz još nekoliko događaja.

“Prvo je to bio slučaj iz 2009. godine kada je Nicolas Sarkozy smanjio sredstva za planiranje obitelji. Nakon toga su se počele zatvarati klinike za pobačaje, što je zagorčavalo život ženama koje su želje pobaciti. Neke su morale otići u inozemstvo. Tada su počele demonstracije i peticije, pa je tako sakupljeno 150.000 potpisa. Zatim je 2010. Sarkozyjeva mirovinska reforma oštetila žene čineći ih 40 posto potplaćenijima od muškaraca. Tada su žene opet izašle na ulice. Zatim je slučaj Strauss-Kahn doprinio većoj vidljivosti i raspravi o ponašanju francuskog društva i onome što je nedopustivo”.

Sve je to pritisak na mladu Najat, ali i na samog Hollandea da ostvari svoja predizborna obećanja o jednakim pravima.

“Svi novi zakoni koji će se donositi morati će biti u skladu s pravima žena i ravnopravnosti spolova. Ako vidimo neravnotežu u predloženom zakonu, preuredit ćemo ga“, rekla je Najat.

Ono što je još bitno za istaknuti jest da će ministrica svoju pažnju usmjeriti i na jedan postojeći francuski zakon, a koji se često zanemaruje. Naime, u Francuskoj je na snazi zakon prema kojem bi trebalo biti 20 posto žena na rukovodećim mjestima u tvrtkama do 2012. i 40 posto do 2017. godine. Mnoge tvrtke su ispunile kvotu od 20 posto, što znači da zakon treba potaknuti i druge na to. No, Najat misli da nisu jedino rješenje kvote na vrhu, već obuka i davanje mogućnosti ženama na dnu, gdje su žene prisiljene raditi skraćeno radno vrijeme i gdje su ograničene ostvarivanjem karijere.

 

Borba protiv prostitucije i trgovine ženama

Ministrica uskoro planira i veliku međunarodnu konferenciju o prostituciji, na kojoj će se naći stručnjaci iz Francuske i cijele Europe. Rasprava će se voditi na temu: kako se boriti protiv prostitucije i trgovine ljudima. Naime, u Francuskoj je trenutno zabranjeno svodništvo, ali ne i prostitucija, odnosno prodaja seksa nije zabranjena, ali prostituiranje na ulici ili javnom mjestu je kažnjivo.

Procjenjuje se da u Francuskoj trenutno radi između 18.000 i 20.000 prostitutki iz cijelog svijeta. Prema istraživanju zaklade Scelles, one djeluju najčešće u predgrađima velikih gradova, u šumarcima u blizini stambenih zona te pod krinkom salona za masažu.

Dodatni je problem prostitucije što su, prema istraživanju, devet od deset prostitutki žrtve trgovine ljudima. Stoga, ministrica i ističe da ne želi svojom inicijativom moralno osuditi prostituciju već upravo zaštiti veliku većinu prostitutki koje su upravo to – žrtve trgovine ljudima.

Čovječanstvo je OK, ali 99% ljudi su dosadni idioti

Slavoj Žižek ne zna broj svog ljubljanskog stana. “Nije važno”, kaže fotografu koji nakratko želi izići. “Vrati se kroz glavni ulaz, a nakon toga razmišljaj kao radikalni desničar: skreni s lijeva na desno, na kraju hodnika ponovno desno”. Fotograf ipak želi znati broj stana, za slučaj da se izgubi. “Mislim da je 20. Ali tko zna? Najbolje da provjerim”, kaže Žižek, kreće niz hodnik, otvara ulazna vrata i naviruje se. Dok ispraća fotografa pokazuje u daljinu, preko glavnog grada Slovenije: “To je neka vrst institucije kontrakulture. Oni mrze mene, ja mrzim njih. To je najgora vrsta ljevičara – radikalni ljevičari iz odvratno bogatih obitelji”. Vraća se u dnevni boravak, klinički čisti komadić funkcionalnog prostora lišen bilo kakve estetike, uz izuzetak postera za video igru “Call of Duty: Black Ops” i sliku Staljina. Žižek ulijeva Coca Colu Zero u plastične čaše iz McDonaldsa ukrašene Disneyevim likovima; kad otvara vrata kuhinjskih elemenata primjećujem da su prepuni odjeće. “Živim poput luđaka!” izjavljuje dok me vodi kroz ostale prostorije u stanu kako bi mi objasnio čemu odjeća u kuhinjskim elementima. “Razumijete, nigdje drugdje nema mjesta!” I doista – sve ostale prostorije su od poda do stropa ispunjene DVD-ovima i knjigama. Čitava jedna soba otpada samo na Žižekovih 75 djela, prevedenih na nebrojene svjetske jezike. Ako ste pročitali sve Žižekove naslove – svaka čast! Osobno se time ne mogu pohvaliti.

            Rođen 1949. godine, slovenski filozof i kulturni kritičar odrastao je pod Titovim režimom u bivšoj Jugoslaviji, gdje je, zbog sumnji u disidenciju, potisnut na margine akademske zajednice. Zanimanje zapadnih zemalja privukao je 1989. godine kada je objavljena njegova prva knjiga na engleskom jeziku, The Sublime Object of Ideology (Sublimni objekt ideologije; dostupno u hrvatskom prijevodu u izdanju Arzkina, 2002.), čitanje djela Žižekovog junaka Hegela iz perspektive njegovog drugog junaka, psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Uslijedili su nebrojeni članci i studije o filozofiji, psihoanalizi, suvremenom društvu i kulturi, filmu i koječemu drugome. Mjereno standardima kulturalne teorije, Žižek se smjestio unutar razumljivijeg djela spektra; to, međutim ne znači da je i potpuno razumljiv. Ilustracije radi, slijedi citat iz knjige Žižek: A Gudie for the Perplexed (Žižek: Vodič za zbunjene) koji bi njegove ideje trebao učiniti razumljivijima i pristupačnijima: “Žižek u Hegelu pronalazi mjesto za Lacana, interpretirajući Realno kao korelat samodiobe i samoudvostručivanja unutar fenomena”.

            Uz opasnost provociranja Žižekovih fanatičnih sljedbenika, ne mogu ne primijetiti da je velik dio njegovog opusa prilično nepronicljiv (da ne kažem neshvatljiv!). No njegov stil odiše nadahnutom ambicioznošću, a čak ni njegovi najžešći kritičari ne mogu osporiti da su njegove osnovne teze itekako provokativne i stimulirajuće. Pojednostavljeno rečeno, Žižek tvrdi da ništa nije onakvo kakvime se čini; štoviše, gotovo sve odiše kontradikcijama. Većina onoga što opisujemo kao radikalno ili subverzivno – ili jednostavno etičko – zapravo ništa ne mijenja. “Recimo da kupite organski uzgojenu jabuku – vaša kupnja motivirana je ideološkim razlozima, zbog toga se osjećate dobro, uvjereni ste da ste učinili nešto dobro za Majčicu Zemlju i tako dalje. Ali u kojoj ste mjeri doista angažirani? To je lažni angažman. Paradoksalno, sve što činimo činimo zato da ne bismo doista morali nešto učiniti. A pri tom smo još i strašno zadovoljni sami sa sobom – recikliramo, šaljemo mjesečnu donaciju sirotištu u Somaliji, obavljamo svoju kršćansku i građansku dužnost”. Ali zapravo operiramo unutar sigurnosnih ventila koji omogućavaju održavanje i perpetuiranje trenutnog stanja stvari? “Upravo tako”. Opsjednutost zapadnih liberala politikom identiteta samo odvraća pozornost od klasne borbe; iako nije zagovornik niti jedne praktične manifestacije komunizma, Žižek sam sebe opisuje kao “kompliciranog marksista” revolucionarnih ideala.

 

Studenti – jebite se!

            Za protivnike, on je Borat filozofskog svijeta, koji svojim nečuvenim izjavama poput “Hitlerov problem je taj da nije bio dovoljno nasilan”, ili “Ja nisam čovjek. Ja sam čudovište”, nastoji izazvati skandal i privući pažnju na sebe. Jedni ga otpisuju kao budalastog provokatora, dok drugi u njemu vide zagovornika neomarksističkog totalitarizma. Od početka globalne ekonomske krize, Žižek je stekao status recesijske zvijezde, privlačeći horde sljedbenika koji u njemu vide istinskog genija. Njegova popularnost svojevrsni je paradoks u kojem Žižek itekako uživa – kad bi njega pitali, najradije ne bi ni sa kim razgovarao. To se, doduše, ne bi reklo iz energetične provale dobrog odgoja kojom nas dočekuje no, kako ubrzo objašnjava, njegovo gostoprimstvo samo je maska za mizantropiju. “Za mene, pakao je nalik američkim zabavama. Kad me netko zamoli da održim govor nakon kojega nas čeka zakuska ili domjenak – znam da sam u paklu. Znam da će tamo sve vrvjeti od isfrustriranih imbecila koji ti nisu u stanju postaviti suvislo pitanje, i koji ti najčešće prilaze s riječima: ´Profesore Žižek, sigurno ste umorni, ali…´ E pa jebi se – ako već znaš da sam umoran, zašto me maltretiraš? Svakim se danom sve više pretvaram u staljinista. Liberali tvrde da totalitaristi vole čovječanstvo kao takvo, ali nemaju empatije za pojedince. OK, u potpunosti se slažem. Čovječanstvo? Nemam ništa protiv – dalo nam je sjajne govore, sjajna umjetnička djela. Pojedinci? U 99% slučajeva dosadni idioti”.

            Najviše mrzi studente. “Jednom sam prilikom držao seminar u Sjedinjenim Državama (nikad više!!). Bio sam šokiran kad mi je pristupio jedan od studenata i rekao: ´Jako me zaintrigiralo Vaše predavanje. Pomislio sam, nemam pojma o čemu bih trebao pisati u svom seminarskom radu. Možete li nabaciti koju ideju?´ Jebi se, stari!” Zazor od studenata natjerao ga je da napusti većinu profesorskih pozicija koje je imao na raznim sveučilištima u Europi i Americi. “Najviše me nervira kad mi dolaze sa svojim osobnim problemima. Moj standardni odgovor na to glasi: ´Zar ne vidite moje tikove? Zar ne vidite da sam lud? Kako vam je uopće palo na pamet da se takvom luđaku obratite sa svojim problemima?´” Jedan pogled na Žižeka je dovoljan da shvatite što misli – njegova figura prilično je zastrašujuća, pomalo podsjeća na grizlija dok se hvata za glavu, njuška, šmrče i divlje gestikulira između svakog sloga. “Ali to ne pali! Oni i dalje imaju povjerenja u mene. Ne podnosim svu tu otvorenost – to je vjerojatno najgori dio američkog društva – ljudi koje ste tek upoznali počinju vam pričati o svom seksualnom životu. Mrzim to, mrzim to!”

 

Nepopravljivi romantik

            Ne mogu da se ne nasmijem na tu primjedbu, budući da samom Žižeku nije trebalo dugo da spomene vlastiti seksualni život. Na interview sam došla uvjerena da želi razgovarati o svojoj novoj knjizi o Hegelu (Less Than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectic Materialism; Manje od ničega: Hegel i sjena dijalektičkog materijalizma), no tema za koju je najviše zagrijan je upravo seks. “Stvar je u tome da sam ja istinski romantična duša. Znate što me plaši? Ova postmoderna, permisivna, pragmatična etiketa po pitanju seksa. Kažu vam da je seks zdrav, da je dobar za srce, za cirkulaciju, da smanjuje razinu stresa. Čak razglabaju o tome koliko je ljubljenje dobro jer razvija mišiće lica – Isuse, to je grozno!” Zgraža se nad tendencijom razdvajanja seksa od romantične ljubavi: “Nema više one potpune, bezuvjetne strasti. Seks bi trebao biti dio ljubavi, znate već: ´Prodao bih vlastitu majku u roblje, samo da te mogu zauvijek jebati´. Ima nešto doista transcendentno u tome. Ostajem nepopravljivi romantik”. Pokušavam ubaciti pitanje, ali ubrzo kreće novi monolog: svoje seksualne partnerice može nabrojiti na prste jer ga čitava stvar redovito stoji tonu živaca. “Nisam tip za jednokratne avanture, iako zavidim onima koji jesu. To je sigurno sjajno. Ali s druge strane, seks je toliko intimna stvar – sama činjenica da ste potpuno goli pred drugom osobom, to je strašno, zar ne? Jedan jedini zlobni komentar – tipa: ´Ha ha, kakav ti je trbuh!´ – može sve upropastiti”. Osim toga, ne može spavati s nekim ukoliko ne vjeruje da s tom osobom ima budućnost. Usprkos tomu, Žižek se ženio i razvodio već tri puta. Kako se nosi s time? “Mladi Marx – nemojte me pogrešno shvatiti, ne idealiziram Marxa, štoviše, mislim da je bio grozna osoba – ima prekrasnu logiku. On kaže: ´Brak se ne razrješava tako lako. Razvod znači da ste retroaktivno ustanovili da vaša ljubav nije bila prava ljubav´. Kad ljubav nestane, retroaktivno ustanovite da to nije bila prava ljubav”. Prakticira li on taj savjet? “Naravno! Potpuno izbrišem prošlu ljubav. Ne samo da vjerujem da više nisam zaljubljen, već i da nikada nisam iskusio pravu ljubav”. U tom trenutku – kao da želi ilustrirati vlastito stajalište – gleda na sat. Njegov 12-ogodišnji sin koji stanuje u blizini ubrzo bi trebao stići. Što ćemo s interviewom kad sin stigne? Žižek odmahuje rukom i objašnjava da će dječak sigurno kasniti, jer je neosjetljivost na vrijeme i dogovore naslijedio od majke, “te kuje koja tvrdi da mi je bila žena”. Zar nisu bili u braku? “Nažalost, jesmo”.

            Iako nikada nije želio djecu, Žižek danas ima dva sina (stariji je u svojim tridesetima). “Da vam objasnim zašto usprkos svemu volim svoju djecu. Za to treba kriviti moju liberalnu, suosjećajnu stranu. Kad vidim da netko pati ili da je ozlijeđen, ne mogu si pomoći. I tako, kad sam shvatio da je moje dijete neželjeno, zavolio sam ga svom snagom”. Često putuje sa svojim mlađim sinom. Nedavno su posjetili Dubai – “Zašto ne? Sklon sam ludostima. A usput sam obavio svoju marksističku dužnost – sprijateljio sam se s taksistom Pakistancem koji nas je upoznao sa stvarnošću radničke klase. Moj se sin užasnuo”. Ovog ljeta putuju u Singapur, na umjetni otok načičkan neboderima s bazenima na vrhu. “Moći ćemo se kupati, gledati na grad s visoka i vikati: ´Ha ha, jebite se!´ Obožavam takve ludosti”. Ljetovanja nisu bila naročito zabavna dok je sin bio mlađi, no sada su uspostavili zajednički ritam. “Spavamo do jedan, doručkujemo, odlazimo u grad – nikakvo kulturno uzdizanje, isključivo konzumerističke aktivnosti. Slijedi večera, kino, igranje video igara do tri ujutro”.

 

“Zadaća ljudi poput mene nije ponuditi odgovore, već postaviti prava pitanja”

            Uskoro stiže i njegov pristojan i simpatičan sin, pa koristim priliku da Žižeka pitam o ekonomskoj krizi i očekivanjima koja njegovi sljedbenici stavljaju pred njega. “Stalno ponavljam: ne očekujte od mene gotova rješenja. Ljudi me ispituju kako riješiti ekonomsku krizu – otkud da ja to znam? Zadaća ljudi poput mene nije ponuditi odgovore, već postaviti prava pitanja”. Nema ništa protiv demokracije kao takve, no drži da demokratske institucije više nisu u stanju kontrolirati globalni kapitalizam. “Ušminkane inkrementalne reforme možda bi mogle djelovati na lokalnoj razini, no takvi su potezi nalik kupovanju organski uzgojenih jabuka – poduzimaju se kako bismo se osjećali dobro. Međutim, goruće pitanje danas je kako se organizirati i djelovati na globalnoj razini, na širokom međunarodnom nivou”. Kako bismo to mogli postići? “U tom sam smislu pesimističan. Uvjeren sam da nam predstoje teška vremena. No iz istog sam razloga optimističan. Da, stvari će se zakomplicirati, no to je idealan trenutak za promjene”. A što ako se ništa ne promijeni? “U tom slučaju polako ali sigurno stvaramo novo autoritarno društvo. Ono, međutim, neće biti nimalo nalik starom glupom autoritarizmu. Radi se o novom, konzumerističkom obliku autoritarizma”.

            Ima nečeg neobjašnjivo privlačnog u Žižekovoj nestašnoj bombastičnosti. Nisam očekivala da će mi biti toliko simpatičan, niti da ću se tako dobro osjećati u njegovom društvu. Nadala sam se da ću napokon doznati je li genije ili luđak, no bojim se da nisam mnogo pametnija po tom pitanju. Pitam ga trebamo li ga shvatiti ozbiljno, na što odgovara da bi radije da ga se boje nego da mu se smiju. “Većina ljudi misli da pretjerujem, da se šalim, ali to nije istina. Najprije se šalim, ali onda sam ozbiljan. U stvari, nastojim kroz šale iskomunicirati ozbiljne poruke”.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

____________________________________________

 

** Uz spomenuti Sublimni objekt ideologije, u hrvatskom su prijevodu dostupna sljedeća Žižekova djela:

Bog na mukama: obrati apokalipse (koautor Boris Gunjević; ExLibris i Synopsis, 2008.), Druga smrt neoliberalizma (Fraktura, 2010.), Irak: posuđeni čajnik (Naklada Ljevak, 2005.), NATO kao lijeva ruka Boga? (Arzkin, 1999.), Nedjeljivi ostatak: ogled o Schellingu i srodnim pitanjima (Demetra, 2007.), O nasilju: šest pogleda sa strane (Naklada Ljevak, 2008.), O vjerovanju: nemilosrdna ljubav (Algoritam, 2005. i 2007.), Paralaksa (Antibarbarus, 2009.), Pervertitov vodič kroz film (Antibarbarus, 2008.) i Živjeti na kraju vremena (Fraktura, 2012.).

Grčke prostitutke podvrgnute prisilnim testiranjima na HIV

Grčka je već neko vrijeme glavna vijest međunarodnog tiska zbog oštrih mjera štednje koje provodi u svjetlu globalne ekonomske krize. Ali nedavni napisi u novinama usmjerili su se na drugu uznemirujuću stvarnost: Krajem travnja, grčka policija započela je sa sistematičnim uhićivanjima prostitutki, prisiljavajući ih na HIV testiranje te je objavila imena i slike na policijskoj internetskoj stranici žena za koje je testiranje pokazalo da su  HIV-pozitivne.

Zajednički program Ujedinjenih naroda za HIV/AIDS (UNAIDS), Amnesty International, Globalna mreža projekata vezanih za seksualni rad i Globalna mreža osoba koje žive s HIV/AIDS-om osudile su postupak Grčkih vlasti kao povredu ljudskih prava. Navedene organizacije smatraju da je akcija proturječna s dokazanim javnim zdravstvenim mjerama za sprečavanje prijenosa HIV-a. Prisilno testiranje na HIV, a odobreno od strane države, pojavljuje se širom svijeta, uključujući južno-afričku državu Malawi. Ipak, u Malawiju desilo se nešto inspirirajuće – prostitutke su krenule u borbu za svoja prava.

Sve je započelo 2009. godine, kada su policijski službenici u južnom Malawiju proveli raciju u jednom baru te uhitili muške pokrovitelje i žene prostitutke. Policija je kasnije pustila sve muškarce, a žene je odvela u lokalnu bolnicu gdje ih je prisilila na HIV testiranje bez njihovoga pristanka. Žene koje su bile HIV pozitivne optužene su za “namjerno širenje bolesti koja je opasna po život“. Prije izricanja kazne sudac je pročitao njihov HIV status u javnoj raspravi. Tijekom ovoga perioda i druge malavijske prostitutke prijavile su grupama za ljudska prava slične slučajeve prisilnog HIV testiranja

Malavijske prostitutke upletene u ovaj slučaj mogle su se vratiti svojim kućama i progutati gorčinu tih uvreda. Umjesto toga, 14 prostitutki odlučilo je tužiti vladu i dovesti u pitanje ustavnost  prisilnih HIV testiranja.  Pravni slučaj, među prvima takve vrste, napreduje polako, ali s puno nade, kroz spore malavijske sudove.

Rezultat je jasan: Prisilno HIV testiranje po svojoj prirodi je fizički invazivno, te iz tog razloga ono krši tjelesni integritet i sigurnost osobe. Kao prinudna i stigmatizirajuća mjera koja obeshrabruje ljude da dobrovoljno potraže savjetovanje, testiranje i tretman, prisilno testiranje krši pravo na najviši mogući standard zdravlja. Javno iznošenje HIV statusa pojedinaca bez njihovog pristanka, kao što je učinjeno u javnoj raspravi na malavijskom sudu i na web stranicama grčke policije, krši pravo na privatnost i dostojanstvo, posebice jer takve objave mogu dovesti do stigmatizacije, diskriminacije pa i nasilja.

Grčki dužnosnici pokušali su opravdati svoj postupak prisilnog HIV testiranja prostitutki dajući izjavu kako tim postupkom štite javno zdravlje, s obzirom na povećanje broja slučajeva AIDS-a u zemlji tijekom prošle godine. Ovakva logika vodi u stigmatizaciju žena kao glavnih uzroka seksualno prenosivih infekcija te dovodi do zablude da su prostitutke te od kojih moramo zaštititi populaciju u cjelini. Javne zdravstvene mjere utemeljene na pravima trebale bi štiti sve ljude od HIV infekcije i pružiti onima koji su HIV pozitivni alat za življenje zdravijega života.

Kao što su UNAIDS i Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava istaknuli, prinudne mjere u borbi protiv HIV/AIDS-a, uključujući prisilno testiranje na HIV, dovode do loše zdravstvene zaštite izolirajući rizične skupine. Obavezno HIV testiranje krši medicinsku povjerljivost i olakšava  stigmatizaciju i diskriminaciju HIV/AIDS pozitivnih ljudi, te obeshrabruje ranjive skupine da potraže korake koji provjereno doprinose zaustavljanju širenja HIV-a: dobrovoljnog i tajnog savjetovanja, testiranja i tretmana. Diskriminirajući državni postupci, poput prisilnog HIV testiranja prostitutki, tjeraju dalje od sebe ljude kojima je najpotrebnija javna zdravstvena skrb koja olakšava HIV prevenciju. Također otuđuje grupe, poput prostitutki, koje su fantastične edukatorice o HIV-u.

Naša pažnja treba ostati usmjerena na Malawi gdje skupina prkosnih prostitutki hrabro korača prema afirmaciji svojih prava i prava svih ljudi, posebice onih marginaliziranih, da žive slobodno od prinudnih postupaka koji ne služe zaštiti javnog zdravlja.

Ovdje možete potpisati internet peticiju gdje se traži od grčkih vlasti da zaustave prisilno HIV testiranje prostitutki.

Prevela i prilagodila Tanja Ivošević