sdadmin, Author at Libela - Page 1364 of 1806

Vox Feminae Handmade kolektiv

Posted on May 15, 2012 by sdadmin

U petak, 18. svibnja u 19 sati održati će se svečano otvorenje butika Slavica, novog projekta krojačkog obrta Zmajevna i Vox Feminae Handmade kolektiva.

Novootvoreni butik nalazi se u Preradovićevoj ulici 9, u samom centru Zagreba, vode ga obrti Zmajevna i Slavica, a u njemu se prodaju odjeća, nakit, modni dodaci i ostale rukotvorine i radovi članova/ica Vox Feminae Handmade kolektiva.

U situaciji kada i uspješne domaće tvrtke ne opstaju, a broj malih obrta koji posluje s dobitkom se može nabrojati na prste jedne ruke, Vox Feminae je odlučio pokrenuti svoj Handmade kolektiv i tako doprinijeti ekonomskom osnaživanju žena. Cilj projekta je umjetnicama i ženama koje se bave izradom odjeće, nakita i modnih dodataka stvoriti uvjete za bolju vidljivost i plasman njihovih proizvoda ne opterećujući ih velikim maržama zbog kojih bi bili skupi i nekonkurentni na tržištu.

Projekt Vox Feminae kolektiva i Zmajevne odgovor je na globalan novi dizajnersko poduzetnički trend preobrazbe starih krojačkih salona i dućana u moderne trgovine u kojima se pod jednim krovom okuplja veći broj nezavisnih dizajnera, autora odjeće, nakita ili arta.

Uz mogućnost prodaje u butiku Slavica, Vox Feminae Handmade kolektiv omogućava novopridošlim suradnicama i online profil u Vox Feminae bazi umjetnica i poduzetnica te popuste na Vox Feminae usluge.

Godišnje članstvo stoji između 50 i 300 kuna, ovisno jesu li u pitanju fizičke ili pravne osobe, a više detalja potražite na www.voxfeminae.net ili pošaljete upit na info@voxfeminae.net

O povijesti butika Slavica govori animatorica i strip crtačica Lea Kralj Jager:

Sedamdesetih godina moja baka Slavica i djed Mirko Jager otvorili su pletački butik “Slavica”. Nešto kasnije je i moja majka Blanka Jager Kralj ušla u obrt i proširila ga na šivanu odjeću. Krojevi koje su radili njihov su autorski rad i dan danas lako prepoznatljivi. Butik je na početku u ponudi imao odjeću za nekoliko generacija žena, ali kasnije smo se preorijentirali na klijentelu u zrelim godinama. Razlog tome bio je dolazak jeftinijih marki i otvaranje brojnih šoping centara po Zagrebu. Moja obitelj se nikada nije htjela gurati u svijet modnih pisti niti agresivno reklamirati svoj brand. Dizajnerski smo bili rame uz rame sa svjetskim trendovima, ali smo za svo vrijeme rada ostali mali obiteljski obrt. Neke od naših najstarijih mušterija još uvijek nose bluze kupljene prije 20 godina.

U “Slavici” su se oblačile i neke naše poznate spikerice kao Helga Vlahović i Jasmina Nikić, pokoje dame iz Sabora i mnoge druge.

Upotreba rodno osjetljivog jezika-primjer Crne Gore

Posted on May 15, 2012 by sdadmin

O rodno osjetljivom jeziku, prvi put se počelo govoriti 70-tih godina 20. vijeka u Sjedinjenim američkim državama da bi se proširilo na Evropu pa na ostale djelove svijeta i postalo društvena realnost i pravilnost u zemljama Evropske Unije, S.A.D, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, pa čak i u susjednoj Hrvatskoj.

Vidljivost žena u jeziku je veoma važna, jer se u jeziku reflektuju rodni odnosi u društvu. Najčešći način da se žena učini nevidljivom je upotrebom oblika muškog roda za označavanje zanimanja i titula žena. Teško je razumjeti da u današnjem trenutku, kada žene dijele sa muškarcima gotovo sve funkcije i zanimanja, i dalje postoji ovakva konstrukcija, da se titule u muškom rodu shvataju kao opšte prihvaćen rod.

Rodno osjetljiv jezik ima svoju opravdanost i zakonsku utemeljenost kroz Ustav Crne Gore, zakonsku legislativu (Zakon o rodnoj ravnopravnosti, Anti diskriminatorni zakon), kao i kroz Konvencije UN-a i pravna dokumenta drugih međunarodnih organizacija. U našem jeziku postoji pravilo da se subjekat i predikat slažu u rodu i broju, kao i da postoje muški, ženski i srednji rod. Ali, i pored pomenutih utemeljenja, rodno osjetljiv jezik se veoma rijetko može čuti u praksi ili pročitati u pisanim ili elektronskim medijima.

Ako su postojali radnici i radnice, drugovi i drugarice, zašto je u svakodnevnom govoru neprirodno da postoje ministri i ministarke, direktori i direktorke, tužioci i tužiteljke?

Psihološkinja, Aida Perović Ivanović, smatra da: “Na to utiče tzv. sredinski faktor i njegov oblik – učenje. Najprije – (rano) učenje, usvajanje govora/jezika. Kada ste odmalena izloženi samo jednoj varijanti, u konkretnom slučaju – samo muškim nazivima profesija, onda je logično da ih bez zadrške tako i usvojite. Ovo jednako kao što naučimo da govorimo nepravilno neki padež ili akcenat i samo oni koji baš to hoće – prihvate sugestije za pravilan izgovor kroz školovanje. Sa rodno-osjetljivim jezikom je još drastičnija situacija zato što nas u školi ne uče da je pravilno za ženu koja je na čelu nekog ministarstva reći da je ministrica/ministarka a ne ministar. Ipak, kada bi se ovo dosledno primjenjivalo u školskom sistemu kao i u medijima, izvršio bi se pozitivan uticaj na naše jezičke navike, a negativan na rodno-jezičke stereotipe, bar u nekom procentu.

Jasno je da ovo ne bi prihvatili svi, ali na ovaj način bi došlo do generacija koje su ovako obrazovane i izložene ovakvom medijskom jeziku, a koje rađaju i vaspitavaju nove generacije. Te nove generacije bi konačno bile potpuno utemeljene za korišćenje i muških i ženskih naziva za zanimanja.
Uticaj sredine ogleda se i u tome da, kada neka osoba i pokuša da primijeni rodno osjetljiv jezik, drugi iz bliže i dalje okoline uvijek uzimaju sebi slobodu da vas koriguju i to na način da vam se smiju, izruguju vam se, a nerijetko i uz verbalnu agresiju dovode u pitanje vaš stav i razloge da stvar nazovete svojim pravim imenom.

Korišćenje rodno osjetljivog jezika drugim ljudima, koji ga ne koriste, često služi kao povod da ove prve etiketiraju. Npr: neće reći: “O, ti govoriš pravilno, ili u ženskom rodu…. Nego će reći: a ti si neka feministkinja, je li?!” Naravno, sa agresijom u glasu. Ako ne želite raspravu, ako ne želite svađu, ako ne želite da budete u centru pažnje kao neki inovator, pogotovo u ovoj sredini gdje ljudi ne vole “novotarije” niti promjenu, najveća je vjerovatnoća da ćete se povući i “korigovati” svoj jezik u retrogradnom smislu.

Iskustvo nam govori da su u nekim zanimanjima dominirali muškarci, ili čak da su samo oni vjekovima unazad obavljali neka zanimanja te nije bilo ni potrebe da se razvije ženski oblik tog naziva. Kako su se stvari mijenjale i žene počele da ulaze i u ta zanimanja, nažalost, nazivi su ostali isti. Očit primjer je zanimanje taksiste, gdje u Crnoj Gori imate sve veći broj žena koje voze taksi, ali mi ih upravo tako i nazivamo, umjesto u skladu sa rodom – taksistkinjama.

Ovakav uticaj jednak je i na muškarce i na žene. Ukoliko, pak, tražimo razloge zašto žene ne koriste rodno osjetljiv jezik a zašto to ne čine muškarci – razlog je što veliki broj žena, upravo zbog iskustva svoje “drugosti” kroz “ženskost” se bore da ne budu druge, na taj način što će se pre nazvati inženjerom umjesto inženjerkom, ministrom umjesto ministarkom, profesorom umjesto profesorkom, advokatom umjesto advokatkinjom, psihologom umjesto psihologicom / psihološkinjom … Često puta sam imala priliku da čujem veoma uspješne žene koje su izjavljivale da ne žele niko da ih oslovljava u ženskom rodu u smislu njihovog zanimanja jer se tako osjećaju manje uspješnim u tome što rade.

Potom, imala sam priliku da čujem da određeno zanimanje u ženskom rodu ne zvuči “dovoljno jako, moćno” kao kada se koristi muški oblik. Radi se o psihološkoj asimilaciji, u kojoj su uspješne žene spremne da “žrtvuju”- prikriju svoj ženski identitet jer smatraju da, kad su već uspjele da se obrazuju i izbore za svoje mjesto pod zvijezdama – da sad to ne treba kvariti nekim ženskim rodom. Njima je već dovoljno teško bilo da dokažu da su sposobne za taj poziv uprkos tome što su žene, pa im sada ne pada na pamet da taj trud i postignuće minimiziraju govoreći za sebe da su arhitektice, inženjerke, hirurškinje, advokatice…
Interesantno je da ovaj problem nemamo kod niže rangiranih, to jest niže plaćenih zanimanja, za koja nije potrebna visoka stručna sprema. Npr, ljudi bez problema govore da je neko čistačica, učiteljica, sanitetka, kuvarica, službenica…

Mislim da je to stoga što su ova niže plaćena zanimanja kroz istoriju i bila uglavnom “rezervisana” samo za žene te se upotreba muškog oblika nije adekvatno razvila.”
Odjeljenje za poslove rodne ravnopravnosti, ženske nevladine organizacije i UN agencije su održale brojne seminare i okrugle stolove na ovu temu u prošlih 5 godina. Posebno su edukovane novinarke i novinari, ali i njihova iskustva govore da u pojedinim slučajevima same žene zahtijevaju da budu predstavljene u muškom rodu. Primjeri dobre prakse su da na izvodu iz knjige državljana Crne Gore, ukoliko ste osoba ženskog pola, piše da ste državljanka Crne Gore. Takođe, u vojnoj terminologiji je uveden termin kadetkinja ali ne i pot-pukovnica, generalka i ostali viši činovi. To daje nadu da se mnogo toga može promijeniti u korist rodno osjetljivog jezika u narednom periodu.

Profesorica doktorica Svenka Savić u svom tekstu “Rodna perspektiva jezika: predlog za standardizaciju” (Savić, Svenka “On je rekla – upotreba rodno senzitivnog jezika” Kancelarija za ravnopravnost polova Vlade Republike Crne Gore, Podgorica, 2006) dala je korisna uputstva kako da se ovaj proces ubrza radi adekvatne upotrebe rodno osjetljivog jezika. Svenka Savić smatra da treba “odabrati formu ženskog roda po sopstvenoj jezičkoj intuiciji (…) profesorka/ profesorica, dekanica/dekanka, asistentkinja/asistentica (2006:73) (…) Na taj način podstičemo svaku osobu da se kreativno odnosi prema sopstvenom jeziku, iz uverenja da je jezik svojina svih nas (…) ne čekajući rešenja jezikoslovaca.” (2006:74). Svenka Savić dalje smatra da “Kriterijum da ‘nešto ne zvuči lepo ili dobro’ nije naučni kriterijum” (Ibid). Ako za nešto ne postoji oblik onda “Napraviti oblik u duhu materinjeg jezika” (Ibid).

U naučnom diskursu Svenka Savić sugeriše da se piše “puno ime i prezime osobe čije se delo citira unutar teksta (…) i u listi navođene literature na kraju teksta, čime se čini vidljivim doprinos žena u datoj naučnoj (inter)disciplini” (2006:77). Takođe, ” Izbegavati upotrebu imenica koje se odnose samo na muškarce (čovek) kada se govori o pripadnicima oba pola i koristiti izraze kojima se neutrališe samo jedna polna odrednica (ljudska vrsta) (Ibid).

Uvođenje rodno osjetljivog jezika u Crnoj Gori predstavlja jedan dugoročan proces koji podrazumijeva planirano i ciljano djelovanje da sve društvene strukture. Treba razbijati predrasude i zablude duboko ukorenjene u našem društvu, kreativnim korišćenjem raznih formi rodno osetljivog jezika u svakodnevnoj komunikaciji, kako bi se data forma odomaćila i postala uobičajena.

Rasa, rod i pokret Okupirajmo Wall Street

Posted on May 14, 2012 by sdadmin

Kad su se ljudi prvi put okupili u Zuccotti parku 17. rujna 2011., bijes protiv pohlepe korporacija bio je svima zajednički. To je bio protest koji se većinom odnosio na prebacivanje moći od bogatih na sve ostale. Bila je to većinom bijela skupina koja je nastojala uključiti širok spektar glasova. Ekonomska kriza u SAD-u dovela je do toga da bijela srednja klasa preispituje svoju budućnost. Visoke stope nezaposlenosti, skupi studentski krediti i tisuće ovrha, problemi su samo navirali sa svih strana.

Organizatori su nam rekli kako su odmah uočili da je kao idući korak bilo neophodno podići svijest kod mnogih mladih koji su se pridružili, a kojima je aktivizam bio nešto novo. “Zadatak je pokreta za socijalnu pravdu da nastavi s tim razgovorima”, kaže Max Rameau, jedan od pokretača Take Back the Land pokreta, koji je već savjetovao mnoge skupine.

Kazao nam je da aktivisti trebaju “osigurati da to ne bude pokret bijelaca nastao zbog toga što su nekad mogli kupovati u trgovačkim centrima svaki dan, a danas moraju kupovati na sniženjima… Ovdje se mora raditi o neravnopravnosti i dugotrajnoj neravnopravnosti, uključujući zajednice koje su patile godinama, a ne samo uslijed nedavnog ekonomskog kraha.”

Mnoge žene izvješćivale su o napastovanju na kampu pa čak i o napadima – posebice one koje su ostajale prenoćiti. “Mislim da je bilo nekih kampova Okupirajmo Wall Street pokreta na kojima su cvali homofobija i seksizam“, kaže Rameau.

Cijeli članak pročitajte na:

http://www.zamirzine.net/spip.php?article11333

Prodaja žena i djevojčica cvjeta u Europi

Posted on May 14, 2012 by sdadmin

Trgovina ljudima cvjeta u Europi, izvijestio je krajem travnja Eurojust iz Haaga, europska jedinica za pravosudnu suradnju. No, broj slučajeva podnesenih protiv trgovaca ljudima je uvelike neproporcionalan u odnosu na broj zabilježenih žrtava.

“Nešto nije u redu, nedovoljan broj ljudi je doveden pred lice pravde. Jedna stvar je sigurna, trgovina ljudima posao je koji cvate,” rekla je Michèle Coninsx, novoizabrana predsjednica Eurojust-a. Eurojust, koji surađuje s nacionalnim pravosudnim vlastima oko slučajeva prekograničnog kriminala, cilja na povećanje broja slučajeva koje zemlje članice prijavljuju Eurojust-u.

Unatoč alarmantnim brojkama, Eurojust je obradio 74 registrirana slučaja u 2009. godini, dok ih je u 2004. registrirano samo 14. Ujedinjeni narodi procjenjuju da globalno gledano trgovina ljudima zarađuje 32 bilijuna eura godišnje. U Europi, ukupan profit trgovine ljudima nije poznat, pa ipak, dužnosnici kažu da je porast trgovine ljudima nedvojbeno povezan i s velikom zaradom. Jedan od indikatora je oštar porast trgovine nakon ulaska Bugarske i Rumunjske u EU 2007. godine. Postojeće organizirane kriminalne skupine u Europi, neke od njih sa sjedištem u Nizozemskoj na primjer, iskoristile su priliku da siromašne djevojke iz navedenih zemalja namame poslovnim obećanjima.

Nizozemski javni tužitelj za trgovinu ljudima kaže da su Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Nigerija glavni izvor trgovine ljudima za Nizozemsku. Većina žena iz Mađarske završie radeći kao seksualne robinje i prostitutke. Druge završe kao radnice ili posluge u domaćinstvima. Do 300 prostitutki radi u Amsterdamskoj crvenoj četvrti. “Te su žene više-manje žrtve”, rekao je javni tužitelj, ističući da neke od njih dobrovoljno pristaju raditi na temelju obećanja da mogu otići nakon nekoliko mjeseci. Kada pokušaju otići ipak bivaju prisiljene ostati.

Žena koja je pristala razgovarati s tužiocem tvrdi da su žene prisiljene zaraditi minimalno 1000 eura svake noći. Ukoliko se klijentu naplaćuje 50 eura usluga, to je oko 20 ljudi u jednoj noći. Novac se zatim šalje u rumunjske, bugarske i nigerijske banke. Praćenje novčanog traga posebice je teško u nigerijskom fragmentiranom bankarskom sistemu, te je stoga gotovo nemoguće za vlasti da uđu u trag i uhite kriminalce. U drugom slučaju, organizirane kriminalne skupine koje operiraju u Francuskoj i Italiji držale su 100 bugarskih žena za seksualno iskorištavanje. Profit trgovine dosegnuo je oko 10 milijuna eura tijekom četiri godine. Vlasti su prekinule lanac trgovine, ali jedan od osumnjičenika nastavio je biznis iz zatvorske ćelije koristeći faks i telefon.

“Govorimo o stvarnim ljudima u Europi koji se danas drže u robovlasničkim uvjetima. Imamo mnogo više europskih žrtava koje su izložene zlostavljanju u Europi”, istaknula je Myria Vassiliadou, koordinatorica EU protiv trgovine ljudima. “Trgovina ljudima je rodno pitanje i trebala bi biti kao takva i procesuirana” nadodala je.

Mišljenje stručne skupine za trgovinu ljudima Europske komisije iz 2010. godine zaključilo je da države članice ne istražuju dovoljno ovaj tip kriminala iz razloga što je lakše, jeftinije i jednostavnije procesuirati druge vrste kažnjivih djela. Te iste godine, niti jedna država članica EU nije iznijela podatke o broju slučajeva i sudbenih procesa trgovine ljudima, rekao je Eurojust. Stoga Eurojust vrši pritisak na zemlje članice kako bi ih obvezala da prijavljuju i da bolje prate slučajeve trgovine ljudima.

“Obveza već postoji za slučajeve terorizma, a mi želimo da ona postoji i za slučajeve trgovine ljudima također, James Thuy, glasnogovornik Eurojusta rekao je za EUobserver. Eurojust, Vijeće Europe i Komisija predlažu obnovljenu strategiju borbe protiv trgovine ljudima koja bi ciljala otkrivanju, zamrzavanju te oduzimanju imovine stečene ovim kriminalnom. 70 nacionalnih sudskih i policijskih organa koji se bore protiv trgovine ljudima našli su se u uredu Eurojusta u četvrtak i petak (26. i 27. travnja) kako bi pomogli definirati takvu strategiju.

“Ljudi trguju ljudima jer im, kao prvo, nije stalo do ljudskih bića, te kao drugo, zbog zarade”, rekao je Nicolas Le Coz, predsjednik Grupe stručnjaka o suzbijanju trgovine ljudima (GRETA) Vijeća Europe.

U međuvremenu, države članice imaju rok do 6. travnja 2013. kako bi odgovorile na direktivu o trgovanju ljudima Komisije iz 2011. Eurostat također planira objavljivanje publikacije o trgovini ljudima u svim državama članicama tijekom listopada ove godine.

Prevela i prilagodila Tanja Ivošević

The Time – jesmo li dovoljno majke?

Posted on May 11, 2012 by sdadmin

I tako je gospođa s dojkom koja se ne vidi, ali je zato u dječjim ustima, izazvala polemike. Da je gospođa u kupaćem kostimu s prstohvatom Photoshopa, stvari bi bile u redu.

Što je to šokiralo svijet u tolikoj mjeri?

Napravimo rezime: dijete (u nekim medijima je informacija da dječak ima četiri, negdje tri godine) stoji na stolici i majka ga doji. Radi samog položaja, ono izgleda veće nego što uistinu je. Pitanje broj jedan: do kada je u redu dojiti?

Zatim – naslov “Are you mom enough?” (Jesi li dovoljno majka?) koji, u kombinaciji s fotografijom dojenja može izazvati srdžbu i negodovanje kod majki koje nisu dojile (bilo radi situacije ili osobnog izbora). Jer, tko je vidio nečije majčinstvo projicirati kroz nešto tako prolazno kao što je dojenje (živimo u zemlji gdje tijekom prvog mjeseca života djeteta između 30%-50% majki odustane od dojenja).

Apsurdna stvar je to što članak najavljen navedenom naslovnicom zapravo govori o – attachment parenting-u ili po naški – povezujućem roditeljstvu. Kako mi volimo sve što zvuči imalo “egzotično”, onda takav odgoj zovemo AP-om. Kako super, ne? Fotografkinja je odabrala upravo tu fotku iz serije fotografija o produženom dojenju kako bi prikazala da ne postoji “tip” žene koja prakticira takav odgoj.

Radi se o tome da dijete odrasta s obitelji. Ne kao neovisan subjekt. Produženo dojenje (da, produženo dojenje) je ono kada dijete koje hoda konzumira mlijeko svoje majke, ne kravlje. Na prvu je možda šok, ali krave stvarno ne “daju” mlijeko za našu djecu (i da, mliječni zubi nose to ime s razlogom), nošenje i co-sleeping (zajedničko spavanje), te fizičko nekažnjavanje su okosnice “povezujućeg roditeljstva“.

Pročitala sam komentar da se ono svodi na isključivo stavljanje djetetovih potreba ispred potreba roditelja. Isključivost je u načelu loša stvar i može se dogoditi svima. Ne bih to usko vezala uz načine roditeljstva. I konvencionalno može biti vrlo, vrlo isključivo i samim time loše, u oba slučaja za dijete.

Kako su i fotografija i naslov osmišljeni na način da podignu prašinu, što je u redu, odlučila sam ne stvoriti negativno mišljenje o istome. Jedini problem je što su isključili muškarce. Roditeljstvo je činidba minimalno dviju osoba. Nigdje se otac ne spominje. No, dobro.

Vratimo se na dojenje. Do kada JE u redu dojiti? Do kada protagonistima odgovara. Niti dana duže. Nedavno sam prisustvovala raspravi unutar grupe od 20ak ljudi od 18-25 godina. Ono što je mene začudilo je to što je (velika većina) muške populacije (uz onu standardnu većinu žena) bila totalno dojenje-friendly, bez seksualnih konotacija niti ograničenja. Po principu: ako njima odgovara, dobro je. Dočekao me je nespremnu čvrsti stav djevojke da majka ne smije dojiti u javnosti – kao, to je amoralno i nije prikladno otkrivati dojke, te je njezino mjesto u WC-u, ukoliko ne postoji alternativa. Kada nam je došla marenda, pitali smo je hoće li sada ići pojesti svoj sendvič u određene odaje.

Interesantno je do beskraja kako danas, kada ne možeš otvoriti novine bez da te nečije bradavice lupe po nosu, fotografija majke i dojenog djeteta može uznemiriti toliko duhova. Svi imamo neki “okidač” koji nas pokreće na reakciju. Često je to nerazumijevanje. Nekada strah. Ponekada žaljenje. I to je u redu. Ali dajte, pustite dijete da gušta na miru.

I pročitajte članak do kraja, tako vam svega!

Male princeze u visokim potpeticama

Posted on May 11, 2012 by sdadmin

– osvrt na knjigu Peggy Orenstein Cinderella Ate My Daughter. Dispatches from the Front Lines of the New Girlie-Girl Culture (izdavač: Harper Collins, New York. 2011. godine)

Polovica djevojčica u dobi od šest do devet godina redovito koristi ruž ili sjajilo za usne; američke predadolescentice troše više od 40 milijuna dolara mjesečno na kozmetiku; 2007. godine lansirano je sredstvo za depilaciju za desetogodišnjakinje; 2009. godine 12 000 injekcija Botoxa uštrcano je djevojčicama u dobi između trinaest i devetnaest godina…

Ne, nije riječ o izvatku iz kakvog jezivog SF / distopijskog romana, već o slici američke stvarnosti. Nekada su se djevojčice igrale odraslih navlačeći mamine cipele i obilno nanoseći ruž za usne (i to redovito po čitavom licu); danas paradiraju naokolo u vlastitim cipelicama na visoku petu s trendy frizurom i besprijekornom šminkom. Treba li nas to zabrinjavati? Je li to tek faza, normalni dio odrastanja, ili razlog za paniku i drastične mjere? Ovakva i slična pitanja u svojoj najnovijoj knjizi Cinderella Ate My Daughter (doslovno: “Pepeljuga je pojela moju kćer”) postavlja američka novinarka i popularna blogerica Peggy Orenstein*. Otkako je rodila djevojčicu, Orenstein i sama aktivno participira u popularnoj kulturi za djevojčice ili, kako ju sama ponešto posprdno naziva, girlie-girl kulturi. Promišljajući o raznim aspektima suvremenog društva i kulture, Orenstein se posvuda susreće s jednim te istim paradoksom: s jedne strane, žene si odlučno krče put prema naprijed, rušeći pri tom barijere koje su donedavno priječile pristup raznim profesijama i društvenim sferama. S druge strane, vjekovni diktati dražesti, dopadljivosti i ljepote nimalo ne gube na snazi. Živimo u svijetu, tvrdi Orenstein, u kojemu se svim djevojkama, bile ono tro- ili tridesettrogodišnjakinje poručuje da je jedini siguran put do uspjeha taj da izgledaju poput Pepeljuge.

Progovarajući iz trostruke pozicije novinarke, mame djevojčice osnovnoškolskog uzrasta, te ´bivše djevojčice´, Orenstein nastoji dekonstruirati marketinške, patrijarhalne i ine mehanizme u pozadini tirade ružičastog, šljokičastog i ljepuškastog u koju se posljednjih godina prometnula popularna kultura za djevojčice. U svom nastojanju da odabrani problem sagleda sa što više različitih aspekata, autorica promišlja o dječjim filmovima i TV emisijama (na tapeti su se našli “Muppeti”, “Ulica Sezam“, “Dora istražuje”…), modnoj industriji, društvenim mrežama, pop glazbi, igračkama (neizbježna Barbika i shoppingom opsjednute Bratzice), pa čak i predsjedničkoj kampanji Hillary Clinton. Inicijalni impuls za knjigu dolazi prvenstveno iz osobnog iskustva (rođenje kćeri), no to ne znači da je riječ o kakvom memoaru ili (hiper)subjektivnoj tiradi protiv suvremenih zala.

Naprotiv, Orenstein se svojski trudi problemu pristupiti sa što više različitih aspekata, pa je tako među (ružičastim i šljokičastim!) koricama knjige moguće pronaći i analize rezultata znanstvenih istraživanja i statističkih podataka, prikaze virtualnih zajednica i društvenih mreža za djecu, pomno čitanje tradicionalnih bajki, izvještaj s koncerta tinejdžerske pop-princeze Miley Cyrus, interviewe s povjesničarima, marketinškim stručnjacima, psiholozima, neuroznanstvenicima, roditeljima, te samim djevojčicama. Jedan od glavnih aduta ove knjige leži u činjenici da si usprkos osobnom angažmanu autorica ne dopušta emocionalno nabijene tirade protiv suvremenih zala, niti se razbacuje optužbama i osudama. To možda najbolje dolazi do izražaja u poglavlju posvećenom izborima za male missice koji su u Americi odnedavno i osnova reality show-a “Toddlers & Tiaras“. I dok nipošto nije pobornik ideje da se djevojčice predškolske dobi šminkaju i šepire pred žirijem u kupaćim kostimima, Orenstein isto tako ne staje na stranu producenata i gledatelja spomenutog reality show-a, kojemu je cilj male natjecateljice i njihove roditelje prikazati u što negativnijem svjetlu. Sličan oprez zamjetan je i u analizi ´novih´, ´feminističkih´ bajki: “većina njih”, piše Orenstein, “među sintagme ´za cure´ i ´protiv dečkiju´ umeće znak jednakosti. (…) Za mene to nije napredak već osveta”.

“Otkada to svaka djevojčica želi biti princeza?” zbunjena je Orenstein. Iskreno, i sama dijelim tu zbunjenost. Razmišljajući o vlastitom djetinjstvu naviru mi slike jurcanja na biciklu, gumi-gumija, igranja lovice i gledanja Ninja kornjača. Princezama ni traga. No dobro, imala sam i ja Barbiku (i to u vjenčanici!), ali mi nikada nije palo na pamet nasaditi joj (ili sebi) tijaru na glavu. Dakako, vremena se mijenjaju, svaka generacija ima svoje interese, idole i slično, no kada je to postalo normalno da se curice vrtićke dobi šminkaju i da su, općenito uzevši, modno osviještene? Možda se varam, no u ´moje vrijeme´ (daklem, kad sam još bila klinka) od djevojčica se nije očekivalo da budu… pa, ženstvene! Moja ženska klika i ja redovito smo dolazile kući poderanih koljena i prašnjavih stražnjica; obožavale smo se s dečkima igrati lopova i pandura, ponekad se s njima i potući, kotrljati se niz brijeg i loviti punoglavce po barama (bojim se da ružičaste haljinice za kakvima pate današnje djevojčice ne bi bile najsretniji odjevni odabir niti za jednu od nabrojanih aktivnosti). Istinaibog, danas je prava rijetkost vidjeti klince i klinke da se igraju ičega osim kompjuterskih igara i da uopće borave na otvorenom (možda mi se čini, ali gumi-gumi kao da je nestao s lica zemlje!!), ali to je već druga priča…

Da ne bi ispalo da sam vlastito djetinjstvo provela u nekoj vrsti utopije rodne jednakosti, i onda je vrijedilo ´pravilo´ da su autići za dečke, a lutke za cure. No lopte, bicikli, uže za preskakivanje, šarene krede ili romobili bili su za sve. Takve unisex igračke, tvrdi Orenstein, stvar su prošlosti. U trgovinama igračaka postoji strogo razgraničenje između (raznobojnog) odjela za dječake i (ružičastog) odjela za djevojčice. Dok se dječacima nude igračke koje potiču kreativnost, intelektualni angažman ili fizičku aktivnost, u slučaju djevojčica sve se manje-više vrti oko oblačenja, presvlačenja, dotjerivanja, uljepšavanja, češljanja, šminkanja i općenito beskonačnog zurenja u ogledalo. Bezbrojne lutke kojima su nakrcane police dolaze u svim bojama, oblicima i veličinama, iz različitih zemalja i od različitih proizvođača, no jedna stvar ih povezuje – sve su prekrasne. A najljepše od najljepših su, dakako, Disneyeve princeze.

Ako ste kojim slučajem posljednjih nekoliko godina proveli u špilji ili na pustom otoku pa niste upoznati s fenomenom Princeza, kratko objašnjenje: brand (lansiran 2001.-e) okuplja popularne junakinje iz Disneyevih filmskih uspješnica. Snjeguljica, Pepeljuga, Aurora (iz animiranog filma Uspavana ljepotica), Ariel (Mala sirena), Belle (Ljepotica i zvijer) i Jasmine (Aladdin) potrpane su u jedan koš na koji je Disney kompanija ponosno prilijepila etiketu “Disney Princess” (Disneyeva princeza). Veseloj družini naknadno su se pridružile i Mulan (koja nema veze s princezama, ali nema veze), Tiana (Princeza i žabac), Pocahontas (tehnički, kćerka poglavice, ali hej – zašto ne bismo naturivali zapadnjačke koncepte drugim kulturama?) i Zlatokosa (Jako zapetljana priča). Na prvi pogled se možda čini da čitava stvar počiva na ideji sestrinstva i girl power-a. Na kraju krajeva, poanta je okupiti različite junakinje iz različitih priča (filmova) i različitih kultura: Snjeguljica i Pepeljuga zajedno ispijaju koktele, dok Mulan i Belle guštaju u partiji tenisa… Ili? “U Disneyevim pričama postoji samo jedna princeza”, kaže Orenstein. “Svoje probleme princeze mogu povjeriti kakvom suosjećajnom mišu ili šalici čaja, no (barem u poznatijim pričama), nemaju prijateljica. Ne dao Bog da Snjeguljica Trnoružicu potapša po ramenu”. Princeze, čini se, zaziru od ženskog društva. Štoviše, ako pažljivije proučite njihove zajedničke slike, vidjet ćete da svaka od okrunjenih ljepotica gleda u drugom smjeru. Čitav brand Disneyevih princeza u principu se vrti oko odjeće, šminke i nakita. Ako mi ne vjerujete, bacite pogled na Disneyev web shop (upozorenje: nije za one slaba srca!) u kojemu možete pronaći divote poput spavaćice-vjenčanice u kojoj vaša “mala princeza” može sanjati o svom “posebnom danu”, štikli za petogodišnjakinje, šminke, kostima itd.

Možda bi, oprezna je autorica, ipak bilo pretjerano ustvrditi da su lutke princeza ili serija Hannah Montana sami po sebi štetni. No svaki od tih fenomena predstavlja još jednu kariku u lancu, još jedan oblik perpetuacije temeljne ideje o ženstvenosti, seksualnosti i identitetu općenito kao izvedbama, kao nečemu što je moguće kupovati i prodavati. Poruka koja se neprestano odašilje djevojčicama (i ne samo njima) jest ta da tvoj izgled diktira ono što jesi. Dakako da nema ništa inherentno loše u lijepim, mladim i vitkim junakinjama kakvih su prepuni filmovi, serije, reklame, itd. no problem je u tome što za takve identifikacijske modele ne postoji alternativa. Imali smo prilike vidjeti Disneyevu junakinju koja se laća mača i spašava stvar, no junakinja koja bi bila punašna (ili barem prosječne građe, tj. koja nema minijaturni strukić i savršenu liniju) ili neugledna (ili barem prosječnog izgleda, tj. koja nema savršenu kosu, savršen ten, ogromne hipnotizirajuće okice…)..eh, toga ćemo se načekati!

Pa što nam je činiti? Poharati trgovine igračaka i napraviti lomaču od Barbika i lutaka princeza? Hmm ne zvuči loše, no moglo bi biti kontraproduktivno. Iako je itekako rječita pri ukazivanju na negativne aspekte popularne kulture, Orenstein priznaje da je teško oduprijeti se sve snažnijim pritiscima, te ne osuđuje roditelje koji pred njima popuštaju. Na kraju krajeva, i sama je u poziciji da s jedne strane nastoji potaknuti kćerku da bude samostalna, snažna i samosvjesna, a s druge poštivati njene vlastite izbore (pa bile to i lutke princeza). Lako je govoriti o potrebi za subverzijom i opiranjem mainstream kulturi, no “nitko ne želi da se njegova/njezina kćer osjeća isključenom ili da se nađe na meti zadirkivanja jer se ´pogrešno odijeva´, ima ´pogrešnu frizuru´ ili sluša ´pogrešnu´ glazbu”. Kako onda odoljeti invaziji princeza? Iako je protekla dva desetljeća provela “pišući o djevojčicama, razmišljajući o djevojčicama, raspravljajući o tome kako bi djevojčice trebalo odgajati”, autorica ne nudi gotova rješenja i jednostavne recepte budući da takva, kako se čini, naprosto ne postoje (ili im se naša Peggy još nije domislila). No posljednje stranice ipak odišu optimizmom: prvi korak ka promjeni, smatra Orenstein, krije se u osvještavanju i kritičkom promišljanju (u tu bi svrhu, idealno, trebala poslužiti i ova knjiga): “Započnemo li s time, ako nastojimo da djevojčice same sebe počnu promatrati iznutra a ne izvana, pomoći ćemo im da u konačnici pronađu vlastite sretne završetke”.

________________________________________

* Ako već niste u prilici dočepati se ove zanimljive i duhovite knjige (hrvatski prijevod za sad ne postoji), posjetite http://peggyorenstein.com/ i škicnite koji od podjednako zanimljivih i duhovitih blogova.