Dokaz turskoj vojsci da si “gej”

Odsluženje vojnog roka u Turskoj obavezno je za sve muškarce – izbjeći ga mogu jedino ako su bolesni, ako su invalidi ili homoseksualci. Ali dokazivanje homoseksualnosti je ponižavajuće iskušenje.

“Pitali su me kada sam prvi put imao analni seksualni odnos, oralni seks, sa kakvim igračkama sam se igrao kao dijete, volim li nogomet, nosim li žensku odijeću ili ženske parfeme” priča Ahmet, mladić u dvadesetima, koji je izjavio službenicima da je gej prvom prilikom nakon što je pozvan, tokom liječničkom pregleda njega i ostalih regruta.

“Imao sam dvodnevnu bradu i inače sam muževan muškarac – rekli su mi da ne izgledam kao normalan homoseksualac.”  Zatim je upitan da donese fotografije sebe obučenog u žensku odijeću.

“Odbio sam taj zahtjev” priča. “Ali dao sam im drugu ponudu koju su prihvatili.” Dao im je fotografiju sebe kako se ljubi sa drugim muškarcem. Ahmet se nada da će mu to omogućiti dobivanje tzv. “ružičaste potvrde” koja ga proglašava homoseksualcem i time izuzima od obveze služenja vojnog roka.

Tokom godina gej zajednica postala je sve vidljivija u velikim turskim gradovima. Kafići i klubovi sa otvoreno gej klijentelom se otvaraju po Istanbulu i prošloljetni gay-pride marš – jednistven u muslimanskom svijetu – bio je najveći do sada. Gorkhan, uvojačen kasnih 1990-tih, ubrzo je shvatio da nije za vojsku.

“Bojao sam se oružja” prisjeća se.

Kao homoseksualca također ga je bilo strah maltretiranja i nakon nešto više od tjedan dana sakupio je dovoljno hrabrosti da objavi svoje seksualne sklonosti svome zapovjedniku. Došao je pripremljen noseći eksplicitne fotografije seksa između njega i drugog muškarca, pošto je čuo da je nemoguće izbjeći odsluženje vojnog roka bez takvih fotografija.

“Lice se mora vidjeti,” kaže Gorkhan. “I na fotografijama se mora vidjeti da ste vi pasivan partner.”

Fotografije su zadovoljile vojne liječnike. Gorkhanu je uručena ružičasta potvrda i izuzet je od obveze odsluženja vojnog roka. Ali sve skupa bilo je užasno iskustvo, kaže “I još uvijek je užasno. Zato što netko posjeduje te fotografije. Može ih pokazati u mome selu, mojim roditeljima, mojim rođacima.”

Gej muškarci kažu da točna definicija zahtjevanog dokaza ovisi o hiru vojnog liječnika ili zapovjednika. Ponekad, umjesto na fotografije, liječnici se oslanjaju na “test osobnosti”. Turska vojska odbila je ponudu BBC-ja za intervju ali umirovljeni general Armagan Kuloglu pristao je komentirati.

Otvoreno homoseksualni muškarci uzrokovali bi “probleme sa disciplinom” u vojsci, kaže, i stvorili bi nepraktične ptrebe za “odvojenim objektima, odvojenim spavaonicama, tuševima, područjima za trening”. General izjavljuje da muškarac homoseksualnih sklonosti može služiti vojsku ako taji svoje seksualne sklonosti – jeka nedavno ukinute “Don’t Ask Don’t Tell” prakse američke vojske.

{slika}

“Ali kada netko dođe i kaže da je gej onda vojska treba biti sigurna da je on stvarno gej a ne da laže kako bi izbjegao obvezu služenja vojnog roka

Društvena stigma povezana uz homoseksualnost u Turskoj je takva da je izvan urbanih sredina velikih gradova poput Istanbula i Ankare teško zamisliti muškarca koji se deklarira kao homoseksualac a to nije. Međutim sama takva mogućnost  uzrokuje turskoj vojsci puno briga.

“Doktori su pod velikim pritiskom od strane svojih zapovjednika kod dijagnsticiranja homoseksualnosti i surađuju iako zapravo ne postoji postupak dijagnoze u slučaju seksualne orijentacije.” kaže jedan od psihijatara nekad zaposlenih u vojsci.

“To je medicinski nemoguće i potpuno neetično.” Na Gorkhanovoj ružičastoj potvrdi piše: “psihoseksualni poremećaj” i pored toga u zagradi “homoseksualnost”.

Turske vojne bolnice još uvijek definiraju homoseksualnost kao bolest, navodeći verziju dokumenta Američkog pshijiatriskog društva iz 1968. kao izvor. Neki ljudi u Turskoj sa ljutnjom komentiraju da su gej muškarci zapravo sretni jer barem imaju mogućnost izbjegavanja odsluženja vojnog roka – ne moraju provesti mjesece u barakama, ili se suočiti sa mogućnošću regrupacije u bitke protiv kurdskih pobunjenika. Ali za otvoreno homoseksualne muškarce život je daleko od ugodnog.

Nije rijetkost da poslodavci u Turskoj ispituju kandidate o odsluženju vojnog roka – i ružičasta potvrda može značiti odbijenicu za posao. Jedan od Gorkhanovih poslodavaca doznao je za potvrdu ne preko Gorkhana nego raspitujući su u vojsci. Nakon toga se suočio sa zlostavljanjem. Njegovi suradnici imali su uvredljive komentare dok je prolazio pored njih, drugi su odbijali razgovarati s njim.

“Ja se svejedno ne sramim. To nije moja sramota.” kaže.

Ahmet još uvijek čeka rješenje svog slučaja. Ahmet misli da je to slučaj zato jer je odbio pojaviti se u ženskoj odjeći. I još uvijek ne zna što ga čeka kada se sljedeći put pojavi pred njima. Vojska je odgodila odluku o ružičastoj potvrdi za sljedeću godinu.

Zar ne bi mogao odslužiti vojni rok tajeći svoju seksualnost? “Ne” odlučno kaže Ahmet.

“Protiv sam cijelog vojnog sustava. Ako moram izvršiti dužnost prema ovoj naciji, trebali bi mi ponuditi i ne-vojnu opciju.”

 

Turska vojska:

  • Broji više od 660 000 vojnika – 201 782 profesionalnih vojnika i 458 768 regruta
  • Odsluženje vojnog roka obavezno je za sve muškarce iznad 20     
  • Ne postoji mogućnost odbijanja služenja roka zbog prigovora savijesti
  • Žene ne služe vojni rok
  • Za one bez fakultetske diplome rok traje 15 mjeseci
  • Oni sa fakultetskom diplomom rok služe ili kao rezerva 12 mjeseci ili 6 mjeseci u vojsci

Prevela Ida Jagar

Kad quiverfull tata postane mama…

Quiverfull* pokret dio je ekstremne kršćanske fundamentalističke subkulture koja strogo brani bilo kakav oblik kontracepcije, te potiče žene da rađaju, rađaju, rađaju. Kad bih vam rekla da je jedan od pripadnika tog pokreta povjerio svojoj supruzi kako mu je želja promijeniti spol, vjerojatno biste pretpostavili kako ta priča nema sretan završetak. No bili biste u krivu.

Ova iznenađujuće ljupka priča započinje sa ženom po imenu Melissa kojoj je njen budući suprug udvarao na vrlo tradicionalan način. Pod pojmom “tradicionalan” mislim “posve čedan i pod punim roditeljskim nadzorom”. Niti jedno od njih nije imalo nikakvih seksualnih iskustava prije braka. Bračni život bio je podjednako “tradicionalan”: ona je sjedila kod kuće i brinula o djeci, on je odlazio na kršćanske seminare i učio za svećenika. Želja im je bila zajednički osnovati crkvu za ljude koji svoju djecu obrazuju kod kuće. No nakon nekog vremena, stvari su se počele komplicirati. Melissin suprug povremeno bi priznao da je na Internetu gledao “loše stvari”. Za vrijeme gledanja TV prijenosa transrodne modne revije, suprug je pokazao iznenađujuće dobro poznavanje slanga sudionika. Naposljetku, suprug je priznao Melissi da je mnogo čitao o transrodnim osobama na Internetu, te da osjeća kako je i on jedan od njih. Oduvijek se osjećao kao da je rođen u krivom tijelu, žalio je što ne može rađati, a u djetinjstvu je zavidio sestrama na dugoj kosi.

Par je razgovarao, i razgovarao, i razgovarao o suprugovoj dilemi. Što učiniti? Što uopće u takvoj situaciji može učiniti oženjeni pastor s troje djece? Melissa se obratila svećeniku, no on je odbacio problem kao seksualni poremećaj (“Tvoj muž je agresivni homoseksualac koji samo želi vlastitu vaginu s kojom bi se mogao igrati!”). Na Internetu je pročitala da quiverful pokret službeno pripisuje transrodnost traumama iz djetinjstva. No njen suprug nije bio traumatiziran!

Na koncu, Melissa je odlučila podržati supruga i potaknuti ga da bude ono što jest. Pustio je kosu, počeo vježbati i promijenio stil odijevanja. U međuvremenu, Melissa je shvatila dvije stvar: a) oduvijek su je seksualno privlačile žene, b) svog supruga voli bez obzira na njegov spol. Crkveni poglavari nisu mogli ne primijetiti da Melissin suprug nosi žensku torbicu, koristi maskaru i općenito se ponaša kao žena. Zaključak: na djelu su nečiste sile! I tako: Melissa se okanila muškaraca, Melissin suprug okanio se toga da bude muškarac, crkva se okanila njih oboje, oni su se okanili crkve. Melissin suprug odlučio je nastaviti živjeti kao žena. A budući da Melissu privlače žene i budući da voli svog supruga, ostali su zajedno. Melissa se deklarirala kao lezbijka, i par je istupio iz crkve. Melissina ´bolja polovica´ trenutno pohađa školu za vizažiste, što joj je oduvijek bio san. Njihovo četvero djece bivšeg tatu zovu “Dee”. Melissa i Dee vrlo su aktivne u lokalnoj LGBTQ zajednici. I tako, svi sretni i zadovoljni! Ne znam za vas, ali meni je odmah nekako toplo oko srca.

* Naziv pokreta dolazi od riječi quiver (tobolac) i full (pun), a potječe iz Psalma 127: “Evo: sinovi su Jahvin dar, / plod utrobe njegova je nagrada. /  Strelica u ruci ratnika – /  to su sinovi mladosti. / Blago čovjeku koji njima napuni tobolac, / neće se postidjeti / kad se preo bude s dušmanom na vratima”.

(izvor: http://ateizam.org/index.php/religija/286-plodni-za-boga-djeca-kao-sredstvo )

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

OBILJEŽAVANJE 8. SVIBNJA – DANA OSLOBOĐENJA ZAGREBA

U čitavoj se Europi više od 50 godina obilježava 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom. Time su europski narodi antifašizam postavili kao neupitnu političku i etičku vrijednost i nezaobilazan temelj za izgradnju europske budućnosti.

Samo dan prije konačne kapitulacije fašističkih snaga, 8. svibnja 1945., jedinice Naroodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle su u Zagreb kojeg su prethodno ustaške vlasti proglasile otvorenim, a oružane snage tzv. NDH napustile bez borbe. Dan oslobođenja grada Zagreba proglašen je Danom grada Zagreba i slavio se punih 45 godina održavanjem brojnih priredbi, svečanosti i drugih manifestacija.

Nakon 1991. Dan oslobođenja Zagreba nasilno se ukida i čini se sve da se antifašistička ideja marginalizira i izbriše iz javnog i kolektivnog sjećanja. Danom grada proglašava se 31. svibanj., datum koji u povijesti grada ne predstavlja ništa, a preimenuje se i Ulica 8. maja 1945. Uklanjaju se i ruše antifašistički spomenici, a agresivna politička i medijska propaganda pokušava uspostaviti povijesni revizionizam.

Inicijativa “Ujedinjeni protiv fašizma” organizira revitalizaciju javne proslave Dana oslobođenja Zagreba. Osim želje za primjerenim, svečarskim obilježavanjem dana sjećanja na završetak borbi u kojima je u četiri godine poginulo više od 15.000 Zagrepčana, ali i na sve žrtve fašističkog terora. Istovremeno, postavlja se i pitanje vrijednosti i uloge antifašizma danas, uspona desnih političkih, ali i ekonomskih opcija, kao i propadanja zajedništva kako materijalnog, tako i društvenog.

Program će se održati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 3), Galeriji Nova – Showroom (Teslina 7) i na ulicama i trgovima Zagreba. Zahtijevamo da se tradicija obilježavanja jednog od najznačajnijih datuma u zagrebačkoj povijesti ponovno uspostavi, i da u najskorijoj budućnosti i institucije lokalne vlasti, ali i samoorganizirani građani masovno i ponosno ponovno slave Dan oslobođenja svoga Grada.

PROGRAM OBILJEŽAVANJA 8. SVIBNJA – DANA OSLOBOĐENJA ZAGREBA

POEZIJA I ČESTITANJE, ulična akcija
11:30 – 12:00 / Trg žrtava fašizma, Trg Bana Jelačića, Zrinjevac
akcija čestitanja “Dana oslobođenja Zagreba” i dijeljenja poezije građanima
izbor poezije: Miloš Đurđević

VRIJEDNOSTI ANTIFAŠIZMA DANAS, tribina
18:00 – 19:30, Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 3

sudjeluju:
Juraj Hrženjak, antifašistički borac, sudionik NOB-a
Ratko Maričić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH
Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću
Dragan Markovina, povjesničar, Filozofski fakultet u Splitu

moderator:
Eugen Jakovčić, Inicijativa “Ujedinjeni protiv fašizma”

TRKA OSLOBOĐENJA, izložba
20:00, Galerija Nova-Showroom, Teslina 7

sudjeluju:
Boris Cvjetanović: Mrlje, 1986
Sanja Iveković: Gen XX, 1997 – 2001
Siniša Labrović: Zamatanje ranjenika, 2000
Igor Grubić: 366 rituala oslobađanja / Marame i spomenici, 2008
Renata Poljak: Režiranje glumca / režiranje uvjerenja, 2011
Barbara Blasin: Privedeni, 2011
Marijan Crtalić: Djeca revolucije, iz serije Sadašnjost povijesti, 2011

Organizatori programa:
Barbara Blasin, Dražen Bujas, Ivana Hanaček, Eugen Jakovčić, Ana Kutleša, Igor Marković, Marijana Rimanić, Vesna Teršelič, Vesna Vuković

Neprofitnom sektoru potrebna je pomoć PR-a?

Ovogodišnji simpozij Mediji na drukčiji način, u organizaciji Udruge studenata komunikologije i novinarstva Komuna i Odjela komunikologije Hrvatskih studija, bavio se odnosima s javnošću. U simpozijskoj PR objavi Svjetski dan slobode medija (3. svibnja, ujedno i dan održavanja simpozija) preimenovan je u Svjetski dan medija. Naravno, takav naziv dana koristili su gotovo svi portali pri prenošenju informacije o održavanju ovoga  simpozija.

Odnos novinarstva i odnosa s javnošću nametnula se kao neizbježna tema simpozija. Ipak, između toga i ostalih šest predavanja osoba koje djeluju u području PR-a, izdvojila bih ono Karla Matića (Gospodari zabave) o odnosima s javnošću u neprofitnom sektoru.

Neprofitni sektor (nevladine organizacije, humanitarne organizacije, dobrotvorne ustanove, udruge, zaklade, nezavisni projekti) ovisi o komunikaciji s javnošću. 

O komunikaciji neprofitnog sektora Matić je govorio kao o internoj (Dani udruga, okrugli stolovi, zajedničke akcije…) i eksternoj komunikaciji (lobiranje, medijska pokroviteljstva, konferencije za novinare, slanje priopćenja za javnost…). Iznio je podatke iz Registra udruga i Registra zaklada (do 1. svibnja 2012.) koji govore da u Hrvatskoj postoji 46 051 udruga i 185 zaklada, a u Gradu Zagrebu  10 588 udruga i 117 zaklada. Njihovu internu komunikaciju ocjenjuje gotovo nikakvom, s obzirom na to da npr. na Danima udruga sudjeluje, prema njegovim navodima, 80-120 udruga, na okruglim stolovima obično 3-5 udruga, a zajedničke akcije jako se rijetko izvode. Što se eksterne komunikacije tiče, rijetki u neprofitnom sektoru angažiraju PR agencije. Oni obično sami pišu objave i kontaktiraju medije. To i ne čudi s obzirom na probleme na koje neprofitni sektor često nailazi (nedostatna financijska sredstva, nepostojanje službenog prostora za korištenje itd.).

Na pitanje “Treba li neprofitnom sektoru PR?”, Karlo Matić odgovara – ako želi biti (pre)poznat u javnosti, PR mu je potreban. Neprofitni sektor ovisi o mišljenju i potpori javnosti. Ostvarivanje planiranih ciljeva i aktivnosti, prikupljanje sredstava za rad, poticanje volontera i volonterki na priključivanje… sve je to moguće samo uz pomoć stjecanja prepoznatljivosti i izgradnje pozitivnog mišljenja javnosti.

Strateško planiranje komunikacije neprofitnih organizacija, udruga, zaklada itd. uključuje i odgovore na pitanja: jesu li zadovoljne svojom prezentacijom u javnosti, vidljivošću i upoznatošću javnosti s njihovim radom? Žele li biti prepoznate unutar ukupne javnosti ili im je bitan glas određene javnosti? Vjeruje li im se, smatra li ih se transparentnima, ima li javnost uvid u njihovo raspolaganje s prikupljenim novcem? Sve je to nešto što se može postići uz pomoć učinkovitih i promišljenih odnosa s javnošću, a kao ogledan primjer navodi Zakladu Ana Rukavina koja ima i jasno definiran cilj i javnost, angažman PR agencije, partnerstvo s medijima, prepoznatljivost te povjerenje javnosti kad je u pitanju etičnost u raspolaganju s novcima.

Matić poziva aktere neprofitnog sektora da se, umjesto jednostavnog i neplanskog komuniciranja, okrenu strateškom planiranju komunikacije. Isto tako poziva PR stručnjake da budu otvoreni i prema pro bono pristupu,  a studente koji se bave odnosima s javnošću da se javljaju neprofitnim organizacijama s prijedlozima prakse.

Budući da neprofitni sektor sam po sebi zahtijeva kreativnost i inovativnost, takav bi trebao biti i kad je riječ o odnosima s javnošću.

Marinci pomiču žene prema prednjim linijama

Marinski korpus, s najvećim udjelom muškaraca među oružanim snagama, napravio je prvi korak prema integriranju žena u ratne jedinice, počevši sa pješačkom časničkom školom u Quanticu u saveznoj državi Virginiji te bataljunima za borbu na tlu, koji su nekoć za žene bili zatvoreni.

Pomicanja – koja najavljuje general James F. Amos, zapovjednik Marinskog korpusa, – u velikoj su mjeri namijenjena proučavanju načina na koji žene djeluju u ranije isključivo muškim jedinicama te reflektiraju nova pravila Pentagona objavljena u veljači, kojima se ženama dopušta da služe bliže prednjoj liniji.

Nova politika Pentagona nastavlja zabranu ženama da služe kao članice pješadije, zapovjednice specijalnih operacija i na ostalim izravnim borbenim pozicijama. No otvorila je mjesto tisućama novih radnih mjesta za žene, koje predstavljaju oko 15 posto snaga.

Vojska, koja je kao i Marinski korpus isključila žene iz mnogih poslova zbog fizičke zahtjevnosti ili blizine borbe, također proučava načine na koje bi se žene moglo integrirati u jedinice za borbu na tlu.Marinski korpus planira dodijeliti otprilike 40 žena u 19 bataljuna šest različitih tipova: topništvo, tenk, napad amfibija, borbeni inženjer, borbeni napad i protuzračna obrana na niskoj nadmorskoj visini. Pješadijski će bataljuni, međutim, ostati zatvoreni za žene.

Žene će služiti u specijalnostima za koje su već obučene – administraciji, logistici, komunikacijama, opskrbi ili autotransportu, no ne i u izviđaštvu – i bit će dodijeljene u smještaje za osoblje po njihovu otvaranju. Poslovi će postojati na razini bataljuna, za jedan korak bliže prednjoj liniji nego što je ranije bilo dopušteno, ali ne baš na samom vrhu koplja.

Počevši s ovim ljetom, trupe će također početi dopuštati ženama pohađanje tečaja za pješadijske časnike, zahtjevne tromjesečne škole u Quanticu, gdje se marince obučava kako donositi zapovjedne odluke u stanju umora i pod ekstremnom prisilom.

Žene koje polože tečaj, međutim, neće postati pješadijske časnice; umjesto toga nastavit će programe obučavanja za ostale profesije otvorene za njih, kao što su izviđaštvo, opskrba ili administracija.

prevela Ana Stipković

Javno raspravljam o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji

Sadašnja koalicijska vlada, predvođena SDP-om, u Sabor je  prije nekoliko dana uputila novi prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Kako upravo traje javna rasprava i ja je pomažem svojim tipkanjem tkati.

Quod non est in web, non est in mundo

Razvoj medicinske tehnologije u posljednjih trideset, četrdeset godina omogućio je nadvladavanje biološke uvjetovanosti, ali i poljuljao dugotrajne društvene institucije, tipa obitelji, koje su tisućljećima moralno i društveno prihvtljivo utemeljenje nalazile u zakonima biologije. Medicinski potpomognuta oplodnja zasigurno je moralno sklisko područje. Konzervativci i dogmatski religiozni smatraju da je to čovjekovo uplitanje u božanske nadležnosti . Oni koji žude za iskustvom roditeljstva, u napretku znanosti vide izlaz iz neplodnosti. Ovim drugima je inspiracija britanka Louise Brown, prva tzv. beba iz epruvete. Koja danas ima 34 godine, roditeljica je i sama, bivajući ni po čemu posebna osim po činjenici da su liječnici i znanost doprinijeli njenom začetku.

Pravo sve normira. Ono što nije propisalo, nekad se smatralo da ni ne postoji, danas pak da ne obvezuje. No, u slučaju medicinski potpomognute oplodnje očito se radi o svojevrsnom oživotvorenju načela jednakosti svih građana i građanki pri ostvarivanju prava na zdravlje. Drugim riječima: na liječenje neplodnosti. Nema naime Ustavom garantiranog prava na obitelj, imanje djece, roditeljstvo….

Razmišljajući koja pitanja postaviti studenticama i studentima u esejskom zadatku za sljedeći tjedan a u vezi s prijedlogom Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, tražim na netu prijedlog u javnosti tog vrlo polarizirano očekivanog Zakona. Možda bi ga netko spretniji od mene i znao ekspresno naći, no meni to ne polazi za rukom. Nailazim na tekst sociologa Polšeka koji isto primjećuje u svom nekidanjem komentaru tvrdeći da prijedlozi zakona koji zanimaju javnost (a to su gotovo svi) trebaju biti sastavni dio Vladine (ili saborske) internetske stranice.

Razmišljam, tu mi je na internetu Vlada Republike Hrvatske , pa ju preko njena facebook profila molim da mi dostavi tekst prijedloga Zakona?

No, dok se pitam obraćam li se ovim upitom tek bespućima interneta, uspijevam pronaći prijedlog Zakona. Ne preko tražilice na stranici Vlade, nego šerlokholmsovskom rekonstrukcijom: na temelju datuma u kojem se počelo pisati o medijima o prijedlogu Zakona, shvatih na kojoj sjednici Vlade se moralo raspravljati o njemu. Evo ga među dokumentima sa 21. sjednice Vlade održane 19. travnja.

Osim toga, i moji pametni i snalažljivi facebook prijateljski izvori dostavljaju i link sa stranice Sabora gdje se nalazi prijedlog Zakona, poučavajući me da sve što je u zakonodavnoj proceduri je uvijek na stranicama Sabora. Dijelim s vama, možda nekoj dobro dođe.

Vlada na facebook profilu u međuvremenu odgovara: “Svjesni smo da web treba doraditi. :)”. Pa doradite. Što čekate?

Okej, prijedlog Zakona imam, da vidimo što on predlaže u odnosu na ovaj koji je još uvijek na snazi. Sjećate se, bivša koalicijska vlada pod vodstvom HDZ- a donijela je 2009. godine Zakon o medicinskoj oplodnji. Konzervativna Vlada, konzervativan zakon. Prema njemu, brak je jedan od uvjeta za umjetnu oplodnju. Novina je bila što je predvidio mogućnost doniranja spolnih stanica i muškaraca i žena, ali pod uvjetom da dijete koje je začeto doniranim spolnim stanicama po punoljetnosti može saznati identitet svog biološkog roditelja. Kao posljedica ove odredbe, došlo je do smanjenja broja donora/ica spolnih stanica. Zakon je potom ograničio broj zametaka koji se usađuju u procesu umjetne oplodnje na tri te je zabranio zamrzavanje zametaka.

Osporavatelji tog Zakona (a jedan od njih bijaše i tadašnji Predsjednik Mesić) pozivali su se na to da je on u sukobu s ustavotvornom odredbom prema kojoj država štiti materinstvo (članka 62. Ustava) i suprotno načelu jednakosti građana/ki pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) jer ograničava pravo na medicinsku oplodnju onima koji žele ostvariti materinstvo, a da nisu u bračnoj, odnosno izvanbračnoj zajednici.

Mater est quam gestatio demonstrat

Sadašnja koalicijska vlada, predvođena SDP-om, u Sabor je prije nekoliko dana uputila novi prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Iako je Vlada namjeravala donijeti novi Zakon u hitnom postupku, vjerske zajednice, suglasne da je predloženi Zakon liberalan, u zajedničkoj su se izjavi usprotivili donošenju Zakona po hitnom postupku. Pa tako upravo traje javna rasprava.

U odnosu na važeći Zakon koji je potpomognutu oplodnju financirao ženama do 38. godine, prijedlog ženama do 43. godine osigurava pravo na umjetnu oplodnju. Također, prema sadašnjem Zakonu, HZZO je osiguravao tri pokušaja oplodnje, a novi bi šest. Prijedlog zakona, kao i važeći Zakon, ograničava broj zametaka koji se smiju unijeti u ženino tijelo na maksimalno tri. Ovakva sigurna hormonska stimulacija smanjuje mogućnost višeplodnih trudnoća koje ugrožavaju zdravlje žene i djeteta.

U slučaju heterologne oplodnje, dakle kada u postupku medicinski potpomognute oplodnje nije moguće koristiti spolne stanice ljudi koji žele dijete, izranjaju mnogobrojne dvojbe i prijepori. Naime, Konvencija o pravima djeteta, propisuje pravo djeteta da zna za svoje roditelje (članak 7.).
Zakon koji je trenutno na snazi predviđa mogućnost upoznavanja punoljetne osobe začete doniranim stanicama o identitetu svog biološkog roditelja. Također, prema prijedlogu Zakona dijete začeto iz doniranih stanica ima pravo “na uvid u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom podrijetlu, uključujući i podatak o identitetu darivatelja sjemene stanice, odnosno darivateljice jajne stanice, odnosno darivatelja zametka”. No, prijedlogom Zakona se propisuje nemogućnost stvaranja obiteljskopravnih i drugih pravnih veza između djeteta i biološkog roditelja čije su spolne stanice korištene u postupku heterologne oplodnje.

U još nekim stvarima ipak ostajemo dosljedni hrvatskom konzervativizmu. Kaže prijedlog Zakona da je majka samo ona žena koja je dijete rodila. Drugim riječima, i dalje je zabranjeno surogat majčinstvo i tako ostajemo iza onih zemalja koje tu mogućnost dopuštaju. Daleko od toga da ponekad pravna mogućnost surogat majčinstva ne biva financijski iskorištavana, posebice u ekonomski nerazvijenim zemljama (dokumentarac “Google baby” plastično i potresno priča o siromašnim Indijkama koje višestruko jeftinije rađaju bijele bebe bogatim Zapadnjacima). No, znam za barem jedan zagrebački slučaj gdje bi prijateljica prijateljici iznijela dijete koje biološki ne bi bilo njeno. Osim toga, ministar zdravlja prvotno je bio najavio kako bi novi Zakon trebao svakoj ženi, neovisno njenoj seksualnoj orijentaciji, osigurati pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, od čega je zakonodavac odustao. Prijedlog Zakona definira da korisnici postupaka medicinski potpomognute oplodnje mogu biti bračni ili izvanbračni par te punoljetne poslovno sposobne žene koje ne žive u braku ili izvanbračnoj zajednici, pri čemu ta žena mora biti sposobna skrbiti o djetetu. Zakon dakle normira liječenje neplodnosti žena i parova. U odnosu na sadašnji Zakon, novi doduše više ne predviđa ponekad vrlo mučnu proceduru pravnog i psihološkog savjetovanja.

Sigurna sam da nas čeka ideološka bitka pri saborskoj raspravi. Zakon će vjerojatno biti usvojen u obliku u kojem je sada predložen. Hoće li to donijeti više beba i sretnih građanki i građana pokazat će vrijeme. Meni se ipak čini da smo i s budućim zakonom još daleko od ostvarivanja potpune jednakosti svih građanki i građana na roditeljstvo.