Bolji tretman na porodu je važno feminističko pitanje

Ina May Gaskin je dobitnica nagrade The Right Livelihood Award i počasna doktorica londonskog sveučilišta Thames Valley University. Gaskin je najpoznatija svjetska primalja te je često nazivaju i primaljom primateljstva. U Hrvatsku je došla održati dvodnevni seminar RODA o trudnoći i prirodnom porodu, a mi smo imale priliku ekskluzivno popričati s njom. Nakon intervjua, u kojemu je došao do izražaja njen empatičan i razigran duh, nastavila je turneju odletjevši u Škotsku gdje, kako je naglasila, isto trebaju njeno znanje i iskustvo.

 Magistrica ste engleskog jezika. Kako ste i gdje stekli zvanje primalje?


Samouka sam. Učila sam od opstretičara ili doktora koji su bili dovoljno ljubazni da me nauče nešto. Naime, u to je vrijeme carskih rezova bilo malo, tako da su i neki od njih ponešto znali. Dali su mi knjige iz kojih sam ja razlučivala gluposti i laži od dobrih stvari, što mi i nije bio problem uočiti s obzirom na to da mi je glavni predmet na studiju bila književnost.

 Promovirate holistički pristup poroda. O kakvom je porodu riječ?


Medicinski pristup gleda što je ‘pogrešno’ i nastoji to popraviti kirurškim zahvatima ili lijekovima iz laboratorija. S druge strane, holistički pristup, koji je zapravo oduvijek i postojao, podrazumijeva da je žena dio prirode, ali i njen izraz. Svako tijelo je dobro dizajnirano, baš kao i svaki drugi dio prirode. Na primjer, u francuskom filmu Carsko putovanje možemo vidjeti da je carski pingvin idealno podoban za uvjete o kojima bi mi pomislili da ih nitko ne može preživjeti. Ljudi su jedini sisavci koji imaju sposobnost da sami sebe prestraše.

 

Govoreći o Sjedinjenim Američkim Državama, 20-tih godina prošlog stoljeća profesija primalja je potpuno nestala. Koja je bila posljedica toga?

Da, kada su se riješili primalja, SAD-e su postale jedna od prvih zemalja koje su se najviše prepale – doktori nisu znali što i kako raditi, dok su nositeljice znanja poroda jednostavno nestale. Tako da se tih 20-tih godina ženama davao morfij protiv bolova i još, dodatno, lijek koji bi uzrokovao amneziju. Žene su, stoga, lebdjele na bezbrižnom oblačiću. Međutim, one žene koje bi stale ponovno osjećati bol za vrijeme poroda, a ne bi se, zbog amnezije, mogle sjetiti zašto ih boli, jednostavno bi podivljale. I to je razlog zašto su se žene u to vrijeme vezivale. Ljudi koji su tada radili u bolnicama izjavili su da je to bio pakao. Tada nije bilo primalja koje bi rekle da je sve to ludo i da se stvari trebaju vratiti kako je bilo prije. Naime, prisutne su bile jedino medicinske sestre, istrenirane da se ne suprotstavljaju doktorima. Žene su se stalno rezale, a djeca porođajnim kliještima izvlačila van.

 

 To zvuči nevjerojatno.


Da. Zbog toga je sljedeća generacija doktora doživjela porode kao nešto užasno. Naime, kada su vidjeli mnogo krvi pretpostavili su da je pogreška u ženskom tijelu. Odlučili su: ‘Ajmo ga redizajnirati! Donesimo opremu!‘ Stali su i pisati knjige o tome kako je žensko tijelo loše dizajnirano. Čak se i na satovima antropologije studente podučavalo da je cijena uspravnog ljudskog hoda užasan i opasan porođaj.

{slika}

Jednom ste spomenuli da je uskratiti ženi pravo rađanja po njenim uvjetima kršenje njenih osnovnih ljudskih prava. Smatrate li individualan pristup i bolji tretman na porodu važnim feminističkim pitanjem?


Naravno da smatram. Jer feminističko pitanje je i pitanje ljudskih prava. Svakoga pogađa to što se na taj način vrijeđaju ženina prava. To, uostalom, krši i prava djeteta. Smatram da se bebe trebaju rađati u mirnoj atmosferi.

 

 Drugi val feminizma Vas je dočekao na nož jer ste zagovarali ženino pravo na prirodan porod. Je li danas drugačije?

Mislim da je do toga došlo jer Simone de Beauvoir nije imala djece i smatrala je da su trudnice odvratne. Uostalom, to je i napisala. Smatrala je da ne izgledaju lijepo, da se djeca srame kada vide trudnicu. ‘Zvučiš vrlo neurotično, Simone’, bilo je moje mišljenje. Ona je pokušala oponašati muškarce, nije bila ponosna što je žena i ja sam mislila da je to baš šteta. Feministice su tada u Americi skroz otišle u smjeru u kojem je imati dijete značilo da si zarobljena, a ja sam smatrala da im je zbog toga feminizam osuđen na propast. Danas i kćerke nekih od tih feministica smatraju da je takvo razmišljanje bilo suludo. Tako da je, na neki način, mlađa generacija, što se rađanja tiče, uravnoteženija.

Kako je došlo do toga da porodu može prisustvovati netko blizak rodilji: muž, prijatelj/ica, roditelji?

U San Franciscu 1967. godine, dva su para, neovisno jedan o drugome, došli u bolnicu sa lisičinama na rukama. Kako su obje žene stale rađati, osoblje bolnica nije imalo druge no dopustiti i muževima da gledaju. Nakon toga su sve bolnice otvorile vrata muškarcima. Da, može se reći da su ova dva para omogućila svima diljem svijeta mogućnost gledanja poroda. Prestala su se rabiti i porođajna kliješta, jer je osoblje znalo da ne mogu dozvoliti da to muškarci vide, a uloga muževa i jeste da omogući ženama sigurno, nezastrašujuće okružje u kojemu će se one opustiti i dovoljno otvoriti za porođaj.

Kada su se primalje vratile u američke bolnice?

Nakon što je muževima dozvoljen pristup porodima i primalje su počele raditi u bolnicama. To je bilo oko 1969., u vrijeme kada su žene počele rađati kod kuće. Do tada ih je u bolnicama nije bilo. Kao primalja, ja sam, ustvari, prvi put porodila u bolnici. Mislim da je to bilo 1976. godine. Naime, prijateljica mi je morala roditi u bolnici u San Franciscu. Tamo sam se slučajno našla baš u vrijeme njenog poroda pa je nagovorila primalju da me pozovu. Došla sam, a kako je njena primalja  željela vidjeti prirodan porod zamolila je mene da porodim. Zaključala je vrata, što se u to vrijeme još moglo, i na kraju je samo potpisala da je ona obavila porod, dok sam, ustvari, svoju prijateljicu porodila ja.

Kako se pripremate i što sve nosite sa sobom kada idete poroditi ženu kod kuće?

Svi se različito pripremamo. Ja, naprimjer, nosim platneni zavežljaj, kojeg sam si sašila i kojeg mogu okačiti o neki komad namještaja. Ima džepove u koje stavim potrebne instrumente i lijekove, zatim antibiotik za namazati oči novorođenčetu, vitamin K za bebe. I da, mobitel.

 

Osiguravate li jednak stupanj sigurnosti kao bolnica?

I veći, jer rodilja ima privatnost, što je, po mom mišljenju, najveći nedostatak bolnice. Tamo nema razumijevanja za činjenicu da žena treba privatnost. Za vrijeme rađanja se otvara organ koji je inače zatvoren, i to na intimnom dijelu tijela. Ženi tada ne treba da joj netko stalno upada u sobu i pali svjetla, drugi da joj gura ruku u međunožje, a netko treći da je brije. Ništa od toga nije ugodno.

Što ste naučili od domorodaca/kinja?

To što sam naučila u medicinskoj literaturi je navedeno kao Gaskin manevar, a zapravo se radi o postavljanju žene u položaj ‘na sve četiri’ da bi se porodilo dijete kojemu su ramena prevelika pa su zapela. Doktorima znam reći da su ih to naučili nepismeni ljudi, domoroci iz Guatemale.To je i jedna od najstrašnijih situacija na koje nailaze opstretičari kada dijete izlazi na glavu. Naime, doktori su naučili da u tim slučajevima slome kost djetetu ili da režu majku, zbog čega žena jako krvari. Dok su mene domoroci naučili da pomognem majci da se okrene i stane u položaj ‘na sve četiri’, odnosno da se osloni na ruke i koljena. Na taj način ona sama istisne dijete bez ikakvih ozljeda po sebe ili dijete.

 

Je li ovaj manevar 100% siguran?

Do sada se pokazao takvim. Nekada moraš malo pomaknuti rame, ali ja do sada nisam imala neuspješan slučaj. Znam da su u nekim slučajevima znali vratiti ženu ponovno na leđa, nešto bi tu napravili, pa opet ‘na sve četiri’, i više nije bilo problema.

 Koliko je danas zagovaratelja/ica prirodnog poroda u Americi?

Oh, ta brojka je sve veća! Poznata TV voditeljiica Ricki Lake imala je prirodan porod kod kuće. O tome je napravila dokumentarac koji je objavljen prije, jedno, četiri godine. To je utjecalo na ljude tako da, danas, u Holywoodu mnogo njih rađa kod kuće. Kažu da su moji fanovi. Stvari se počinju mijenjati.

 I kod nas su primalje marginalizirane. Na koji bi način, po Vašem mišljenju, one mogle osvijestiti javnost o svojoj važnosti?

Mislim da ljudi trebaju shvatiti da primalja ne može sama osvještavati javnost kolika je njena važnost, jer je zaokupljena svojim poslom. Obitelji su te koje pronose glas. Ili se mogu koristiti neki drugi načini. Naprimjer, putem različitih umjetničkih izričaja, kao što su predstave, može se poručiti da želimo primalje. Jer, one su te koje štite porode, one nas drže da budemo u skladu sa prirodom, one uče žene da se ne plaše svojih tijela. Primalje bi se trebale početi više cijeniti.

 U idealnom smislu, po Vama, što bi trebao biti posao jedne primalje?

Trebalo bi ih biti više od doktora porodničara, mnogo više. Primalje bi trebale biti prve kojima trudnice dolaze. Doktori bi trebali shvatiti da trebaju primalje i da one trebaju podučiti mlade doktore o prirodi, znači prije no što stanu učiti o patologiji, komplikacijama, operacijama i ostalom. Tako da se mladi doktori i doktorice ne uplaše te ne postanu psihotični u načinu na koji tretiraju ženu koja porađa. Mora im se pokazati kako priroda radi tako da mogu reći ‘Vau, ovo je čudesno.’ Da, i normalno je da je porod čudo. Ovakav bi se odnos trebao održavati na način da se prestanu poizvoditi nove mašine koje rade bolje od prirode, jer je to, naprosto, nemoguće. Sve te inovacije bi se trebale zaustaviti, jer bi, na ovaj način, cilj bio ostvaren i sasvim lijepo izbalansiran. Isto tako, svaki bi otok trebao imati makar po jednu, ako ne i dvije, primalje. Jer, ne može se očekivati da će sve ići baš kao po loju i da će se rodilja na vrijeme smjestiti u veliku bolnicu. Bolje bi bilo da postoje manje bolnice koje ni ne moraju imati operacijske dvorane. Da, mislim da je to neophodno.

 Prije pola godine ste u Stockholmu primili prestižnu nagradu The Livelihood Award. Što Vama ova nagrada znači?

Moram priznati da sam se jako iznenadila kada su me obavijestili će mi ju dodijeliti. Jako se iznenadio i moj suprug, Steven, koji je, ujedno, i prvi dobitnik ove nagrade 1980.-te.  Sjećam se da nam se tada na dvorišnim vratim pojavio jedan momak iz Švedske koji je donio nagradu za Stevena. Ali, ovoga je puta Steven otišao zajedno sa mnom u Stockholm i ostao zapanjen ceremonijom koja je bila poprilično impresivna. Obje nagrade smo okačili na zid. Da, velika je to čast. I život mi se promjenio, jer me, evo, sada, novinari žele intervjuirati a što nije bio slučaj još od 70-tih. Tko zna, možda ću ubrzo izaći i u New York Timesu.

Somalijske trkačice preskočile barijere!

Iako smo naviknuli na isključivo strašne i srceparajuće priče iz Somalije, zemlje koja se bori s nikad gorom epidemijom gladi te valom nasilja, ovaj put imamo dobre vijesti iz ove afričke države. Naime, ove će godine po prvi put Somalijska atletska federacija izabrati jednu atletičarku koja će se natjecati u trčanju na 400 metara na londonskoj Olimpijadi.

Od onih koje trenutačno treniraju u Mogadishu, najmlađa je desetogodišnja Najma. S treninzima je započela prije šest mjeseci, nedugo nakon što je militantna skupina Al-Shabaab napustila grad. Djevojčica kaže kako ju je na to ohrabrio otac.

Najma je sretna jer joj se pružila ovakva prilika te ima mogućnost okusiti drugačiji način života za razliku od njenih vršnjakinja. 

Međutim, glavni trener Atletske Federacije, Ahmed Ali Abikar, kaže kako je atletičarkama u Mogadishu teško trenirati. “Naše društvo ne prepoznaje žene u sportu. Djevojčice ne mogu trenirati bilo gdje i zadirkuju ih. Ali one su odlučne u svojoj namjeri”, pojasnio je.

Glasnogovornik UN-ovog političkog ureda za Somaliju (UNPOS) slaže se da su promjene u zraku. Nakon donošenja odluke da 30 posto članova parlamenta moraju biti žene, mnoge su od UNPOS-a zatražile podršku i edukaciju o svojim pravima.

“Mogadishu je vrlo teško okruženje, no žene su se bez obzira na to spremne angažirati u političkom procesu”, zaključuje glasnogovornik.

Sekcija feminističkog filma na Subversive Film Festivalu

Filmski segment programa 5. Subversive Festivala – Subversive Film Festival održat će se od 5. do 12. svibnja u zagrebačkim kinima EuropaTuškanac. U sklopu krovne teme Europa Incognito predstavit će se filmovi u tri sekcije: Nove tendencije europskog filma, Europske migracije te sekcija feminističkog filma.

U tjednu nakon filmskog programa, od 13. do 19. svibnja, održava se međunarodna konferencija Budućnost Europe na kojoj već tradicionalno izlažu prominentna imena radikalne teorijske misli.

U sklopu sekcije Nove tendencije u europskom filmu imat ćemo priliku pogledati film Black Block, Carla Augusta Bachschmidta o jednom od prosvjednika na samitu G8 u Gennovi koji je zajedno sa skupinom aktivista odlučio provesti noć u genovskoj školi Diaz prije povratka kući. Njihova noć u školi ostala je zabilježena kao jedna od najkrvavijih epizoda u novijoj talijanskoj povijesti, s dosad neviđenim stupnjem policijske brutalnosti.

Zelena krv je film koji se bavi ksenofobijom i rasizmom koji su postali svakodnevnica talijanskog Juga. Redatelj film, Andrea Segre, možda najpredaniji aktivist talijanskog filma danas, zaustavio se u kalabrijskom gradiću Rosarno kad su njegovi mještani ultradesne provenijencije odlučili preuzeti zakon u svoje ruke i naoružani dugim cijevima pokušali očistiti grad od “prljavih” ilegalnih afričkih imigranata, koji su na svojim izmučenim tijelima otrpjeli jednake udarce i Države i Ndranghete, živeći u neljudskim uvjetima i preživljavajući uz bijednu zaradu mahom od berbe naranči i mandarina.

Kontrola niske rezolucije Michaela Palma lucidni je filmski esej, koji govori o društvu kontrole i biopolitici. Svi smo mi potencijalni teroristi – tako barem tvrde oni koji se zalažu za politiku strogog videonadzora. U Palmovu monumentalnom distopijskom eksperimentalnom filmu nižu se zrnate crno-bijele slike hodnika podzemne željeznice, pješaka i nejasnih figura koje se kriju iza prozora, on nam pokazuje paranoidni svijet u kojem računalni programi analiziraju svaki naš korak, čak i u onim najskrivenijim trenucima kad mislimo da smo se zatekli duboko u šumi u kojoj je njihov domet praktički nemoguć.

Kompleksnu temu migracija i konstrukcije identiteta dijaspore tematizirat će sekcija Europske migracije. Narativi se razvijaju oko onih koji pokušavaju prodrijeti u Tvrđavu Europu te onih koji se kreću unutar nje i svojim putanjama iscrtavaju vladajuće ekonomske hijerarhije i nejednakosti.

Film Na ovome svijetu Michaela Winterbottoma je dokudrama koja briše granice stvarnosti i fikcije. Snimana je dokumentarističkim stilom s konstruiranim fiktivnim narativom. Sagledavajući okrutnu i izazovnu situaciju u kojoj se nalaze izbjeglice, tražitelji azila i imigranti, predstavlja podsjetnik – pogotovo zapadnoj publici – da ljudi poput protagonista ovog filma postoje na ovome svijetu te da njihove priče nisu izolirani slučajevi, već događaji o kojima se ne čuje dalje od granica same priče.

U Lamerica redatelj Gianni Amelio postavlja protagonista – Talijana Gina (Enrico Lo Verso) – u poziciju siromašnih Albanaca te ga dovodi u situaciju da zajedno s njima mora tražiti nesigurne putove kako bi stigao u Italiju. Dok prati grupu Albanaca koji pokušavaju napustiti zemlju i otputovati u Italiju, Gino gubi identitet Talijana i postaje jedan u nizu albanskih imigranata.

Subversive Film Festival u suradnji sa ženskim filmskim festivalom u Bruxellesu Elles Tournent – Dames Draaien iznjedrio je treću sekciju koja se Europom bavi iz isključivo ženske perspektive. Dakle, nije riječ o filmovima “o” ženama nego su u sekciju uvršteni filmovi “od” žena. Time se izbjegavaju definirati “ženska pitanja” (koja potencijalno uzrokuju segregaciju), pojam koji uvijek podrazumijeva ograničenja, falsifikaciju percepcije i konstrukcije, nego se fokusira na žensko autorstvo kao temeljni princip odabira koji ne ograničava niti unaprijed definira. Neki od filmova koje ćemo pogledati u sklopu feminističke sekcije su Audre Lorde – Berlinske godine 1984. – 1992. Dagmar Schultz, topao portret vrlo utjecajne žene, jedne od osnivačica crnog feminizma koja je izvršila snažan utjecaj i na bjelkinje, pozivajući ih da prepoznaju važnost privilegija koje imaju zbog svoje rase te da se nauče nositi s rasnom razlikom na konstruktivne načine.

{slika}

Potom film Fleksibilna žena Tatjane Turanskyj radikalna komedija o nezaposlenoj arhitektici Greti koja se odbija podčiniti pravilima globaliziranog kapitalističkog svijeta.

Eksplozivni film Prljavi dnevnici priredila je Mia Engberg, a prikazuju 12 feminističkih prijedloga kako promišljati pornografiju kroz žensku perspektivu. Prljavi dnevnici izazvali su mnogo kontroverze s obzirom da je projekt financiran novcem švedske vlade. Kreativne odluke temeljile su se na manifestu u deset točaka s ciljem stvaranja nekomercijalne pornografije koja slijedi feminističke ideale. Radikalna retorika i korištenje eksplicitnih slika kao snažnog načina izražavanja otvaraju mnoga pitanja o seksualnoj sferi suvremenog društva.

{slika}

Uz ove tri sekcije, koje se na različite načine bave ili uranjaju u kontekst Europe, u sklopu popratnog programa prikazat će se još dvije sekcije filmova pod nazivom Četvrti film i Nove estetike latinoameričkog filma. Četvrti film naziv je za filmsko stvaralaštvo autohtonih zajednica širom svijeta koje povezuje sličan status u matičnim zemljama, ali i slični problemi ekonomske i političke prirode. Nove estetike latinoameričkog filma prikazat će nam neke od najvažnijih filmova nastalih u proteklih deset godina.

Više informacija pronađite OVDJE !

Iz delhijske policije: Zašto žene zaslužuju biti silovane

Reakcije koje medijski tekstovi potiču jedan su od najdepresivnijih aspekata pisanja o nedavno nanizanim slučajevima silovanja u Delhiju, Indiji. Internetske mase osuđuju žrtvu: da izlazi do kasno u noć, razgovara sa strancima, pije, odijeva se provokativno, da je razvedena, i, možda i najgore, da sve izmišlja. Pitam se tko su ti ljudi koji istinski vjeruju da bi žena namjerno izazivala seksualno zlostavljanje, a kad ne bi uspjela, da bi se pretvarala da je silovana – i s tim izašla u javnost.

Jer, doista, biti žrtvom silovanja u Indiji uistinu je “zabavno”. Prvo ste poniženi od policije, a potom mediji komentiraju vaš privatni život. Nakon nekoliko godina iscrpljujućeg sudskog procesa dovedeni ste u situaciju prisjetiti se svakog, baš svakog detalja u javnoj raspravi. Sve to kako biste otkrili da je u velikoj većini slučajeva sve bilo uzalud jer je istraživanje slučaja bilo hinjeno i manjkavo. Vaši napadači proglašeni su nevinima dok ste vi za cijeli život ukaljani kao “roba s greškom” u našem prosvijećenom društvu.

Može li ijedna razumna osoba iskreno, uistinu, vjerovati da većina žena namjerno izaziva silovanje?

Čini se da su internetski čudaci u dobrom društvu – delhijske policije. Članak indijskog političkog tjednika Tehelka, usmjeren na 23 policijske postaje diljem Delhija, otkriva razinu mizoginije koja nije neočekivana, ali je svejedno šokantna. [Pogledajte detaljna svjedočenja policajaca ovdje. Izvještaj tjednika Tehelka potrebno je pročitati iako je neugodan].

Sad, mogla sam okarakterizirati ova ponašanja kao apsurdna, regresivna, i jednostavno pogrešna. No, nakon što sam prošla kroz njihova svjedočenja tresla sam se od straha i bijesa. Uvidjela sam da sudeći po strogim kriterijima policije u Delhiju, gotovo sve žene zaslužuju biti silovane, a evo i zašto:

{slika}

Prvo, nisu odjevene u salwar kameez ili sari (tradicionalna odjeća, široka tunika i pantalone op. prev.), u svako doba dana.

Većina urbanih poslovnih žena nosi suknje, traperice, bluze i haljine. I najčešće oprezno biraju što odijenuti ovisno o tomu kamo idu: na ulicu ili u skupi bar/restoran. No, sav trud je uzaludan jer kako kaže Satbir Singhu, službenik 31. policijske postaje u Faridabadu: “Cure bi trebale biti pokrivene od tu do tu… One nose suknje, bluze, što ih ne pokriva kompletno. Ne nose dupattu (dugačak, višenamjenski tradicionalni šal, op. prev.). Pokazuju se. Naravno da će dečku biti privlačne.”

Arjun Singh, zamjenik nadzornika i službenik policijske postaje u Surajpuru, pojašnjava dodatno: “Odjevena je tako da privuče ljude. Zapravo, ona želi da joj nešto učine.”

Drugim riječima, ako žena nije prekrivena od glave do pete – sve vrijeme – ona želi da ju muškarci siluju.

Drugo, ako je žena u ljubavnom odnosu s muškarcem, ona zaslužuje da je on i svi njegovi prijatelji siluju. Dharamveer Singh, zamjenik nadzornika i službenik policijske postaje u Indirapuramu u Ghaziabadu, za Tehelku kaže: “Rijetkost je da djevojku nasilno pokupi deset mladića. Djevojka koja uđe u automobil s mladićima nikad nije nevina. Ako uđe, sigurno je u vezi s barem jednim od njih.”

Treće, druži se s pijanim muškarcima. Je li u Indiji loša odluka piti s nepoznatima? Jest. I mnogi od nas su preoprezni da bi pretjerali s votkom ako nisu u dobro poznatom društvu. Ali koga briga kad indijski muškarci u uniformama misle da je alkohol dovoljan – i opravdan – razlog za silovanje:

“Recimo da sjedimo negdje i popijemo koje piće previše… Očito je što će se dogoditi. Zadrži ju na cijelu noć. Što može reći roditeljima? Trebala je otići na sat vremena, a završila je vani cijelu noć. Roditelji, njen brat i društvo će se malo zapitati.”

Dakle, kad čovjek popije pretvori se u seksualno ugroženu životinju spremnu da siluje prvu ženu na koju naiđe. Kada žena pije, ona je drolja koja želi biti silovana. Ergo, žene ne bi smjele piti, niti bi se trebale naći u društvu muškaraca koji piju. Naravno, to podrazumijeva i da ne ostane dugo prilikom izlaska. A čak i ako je jedan od muškaraca u društvu njen dečko, ne bi smjela misliti da je na sigurnom, iz razloga navedenog pod brojem 2.

Četvrto, djevojka zalužuje silovanje jer joj je majka “drolja”. Kad ponestane izgovora, okrivite majku. Tako razmišlja Ram Malik, istražni dužnosnik u slučaju grupnog silovanja učenice u Noidi. Ovako opravdava silovanje maloljetnice:

“Djevojčina majka je razvedena. Živi s drugim muškarcem. Ona ima 48 godina, dok muškarac ima 28. Neizbježno je da će joj kćeri biti neobuzdane, zar ne?”

Peto, žena zaslužuje biti silovana jer pripada višoj klasi – ili nižoj klasi. Žene više klase ne znaju kako se skromno ponašati i odijevati, što izaziva nevolje. One su također ili kurve više klase, ili ovisnice o alkoholu i drogi.

Štoviše, 17 od 30 policajaca koje je intervjuirala Tehelka kaže da su “pravi” slučaji silovanja rijetki: “Postoje iznimke, ali u 70 posto slučajeva u pitanju je konsenzualni seks. Ukoliko ih netko vidi ili im odbiju dati novac, to odmah pretvaraju u silovanje. Istražni dužnosnik  u Noidi, Manoj Rawat, je još skeptičniji: “Sve što se događa u Indiji bazira se na obostranom razumijevanju. Moje osobno mišljenje je da se prava silovanja događaju u jedan ili dva posto slučaja.

Na koncu, šesto, žena zaslužuje biti silovana jer je prijavila silovanje. Najimpresivnije otkriće Tehelke je sljedeće: većina prijava silovanja je lažno, motivirano osvetom ili odličan primjer cirkularne logike. Postavili su mu pitanje koliko je silovanoj žrtvi jednostavno pristupiti policiji, a njegov odgovor je iznimno šokantan:

“To žrtvi nikada nije jednostavno.  Svi se boje biti osramoćeni.  Svi su svjesni medija i društva. U stvarnosti, oni koji se žale su oni koji žele zaraditi.”

Drugim riječima, ako si “uistinu” silovana, nećeš se nikada požaliti. Ako se požališ, nisi “uistinu” silovana.

Zaključak je sljedeći, dame i gospodo. Kada bismo primijenili ovaj lakmus test na sve žene koje poznajemo – prijateljice, članice obitelji, udaljene rođakinje, kolegice, sluškinje i poznanice – nitko ga ne bi položio. Prema delhijskoj policiji, sve zaslužuju biti silovane.

preveli Andreja Pančur i Dino Damjanović

Časne sestre kao radikalne feministkinje

Ako ste mislili da su samo svećenici ti koji svojim “problematičnim” ponašanjem nagrđuju ugled Katoličke crkve, prevarili ste se. Washington post javlja kako Vatikan upravo namjerava poduzeti disciplinske mjere protiv skupine američkih časnih sestara koje, prema kontroverznoj istrazi, zagovaraju radikalne feminističke ideje nespojive s katoličkom ideologijom. Tako su časne sestre optužene kako nisu dovoljno glasne u protivljenju homoseksualnim brakovima, pobačajima, te zaređenju svećenica. Njihova šutnja tretira se kao podrška postmodernističkim nazorima koji su u kompletnoj suprotnosti s katoličkim naukom.

Prema Vatikanu, trebale bi glasno ustati i zagovarati katoličku ideologiju “zdrave, biblijske obitelji” gdje se dobro zna koja je ženina uloga, a kakva je uloga muškarca. Istraga nad Udrugom časnih sestara u Americi, The Leadership Conference of Women Religious (LCWR), trajala je gotovo dvije godine. Tom “leglu zla”, Vatikan najviše zamjera što otvoreno ne ustaje protiv pobačaja i ne zagovara ideju života od začeća do smrti onom strašću kojom bi joj se trebala pridodavati pažnja.

Časne sestre na optužbe odgovaraju svojom obranom, LCWR smatra kako uloga časnih sestara nije toliko u propagiranju katoličkih ideja u javnosti, koliko je ključna u striktnom služenju religiji. Socijalna organizacija “Network“, koja djeluje unutar LCWR-a poseban je trn u oku Vatikana, ali i američkih biskupa unazad nekoliko godina. Katoličkim čelnicima bila je nedopustiva potpora LCWR-a, te Katoličke zdravstvene udruge Obaminoj zdravstvenoj reformi. Premda se većina biskupa odupirala jezgrovitoj reformi, časne sestre i nekolicina svećenika otvoreno su podržali Obamu. Američka je javnost oštro osudila Vatikan zbog istrage nad časnim sestrama, smatrajući kako su časne sestre najbolje što se dogodilo Katoličkoj crkvi. Upravo su u SAD-u časne sestre i dalje posvećene predavanju u školama, vođenju bolnica i sirotišta. Dok ih većina američkih katolika podržava i smatra znakom katoličanstva kao moralne doktrine koju propovijedaju biskupi, za Vatikan su one i dalje sumnjiva i opasna meta.

Prve Afrikanke na Queeru šarmirale Zagreb

Deseti i posljednji Queer Zagreb Festival otvorila je plesna predstava Dopisivanje (Correspondences) u izvedbi Haićanke Kettly Noel i Južnoafrikanke Nelisiwe Xabe.

Predstava se odvija na granici kazališta i suvremenog plesa, a prati odnos dviju žena, Madame X i Madame Y. Kroz dopisivanje od početne suzdržanosti putuju ka izgradnji kvalitetnog intimnog odnosa zasnovanog na razmjeni mišljenja, emocija i fizičkog kontakta. Pomoću monologa, lutkarskih dionica, plesa i glume problematizirana su mnogi pitanja kao što je položaj žena u Africi, ali i pitanja bliska svim ostalim ženama suvremenog doba.  Predstava se zasniva na autobiografskim elementima, pa obuhvaća vlastite analize odnosa između dviju autorica. Prezentira nam nešto ‘laganije’ teme kao što su muškarci, moda i ljepota, ali progovara i o problemima siromaštva te rasne i rodne politike u njihovim zemljama.

Money can buy you everything! (In Africa)

Izoliranost zemalja koje smo prozvali ‘Trećim svijetom’ nije neka novost kao što ne iznenađuje poruka kako se apsolutno sve u Africi može kupiti novcem, od zakona do ljubavi. Bilo od strane lokalnih političara ili od svjetskih velesila. Ove dvije mlade i snažne žene kombinacijom engleskog i francuskog jezika otvorile su pitanje ispravnosti takve politike na jedan vrlo šarmantan i duhovit način.

{slika}

Kettly i Nelisiwe šarmirale Zagreb!

Progovorile su i o kontradikcijama položaja žene u društvu, o njenoj snazi i njenoj krhkosti, o njenoj inteligenciji, ljepoti i senzualnosti. Odnose moći između njihovih zemalja i velesila kao što su Francuska i SAD humorom su vrlo dobro dočarale. Kombinacijom elemenata svojoj su izvedbi pružile posebnu snagu. Plesom su Vas koji put nasmijale, a koji put i šokirale. Ponekad i do granice da ne znate kako bi reagirali na poneku scenu ili problem. Pitanja koja su dotakle kroz “dopisivanje” su svakako najvažnija odrednica predstave, no svojim šarmom i duhovitošću osvojile su publiku u Zagrebačkom plesnom centru. Publika ih je ispratila neumornim pljeskom, a gošće iz Afrike su čak tri puta dolazile na bis.

Neovisno o otvorenosti ka novim umjetničkim izričajima, kao i suvremenom plesu Dopisivanje je predstava koju se isplati pogledati. Svojoj ekspresivnošću dopire do publike i ostavlja otvorena mnoga važna pitanja o kojima ćete zasigurno još danima razmišljati.

{slika}