Seksualno nasilje i odgovornost u ratu

U ponedjeljak je održana javna rasprava o seksualnom nasilju i odgovornosti u ratu u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju. Organizator je Međunarodni kazneni sud u Haagu, a cilj rasprave je bio potaknuti nastavak akcija potrebnih da se donese pravda žrtvama seksualnog nasilja u ratu na prostorima bivše Jugoslavije, te obratiti pažnju na propuste koji se javljaju u provođenju.

Prije same rasprave, sudionici su pogledali film Outreach programa Međunarodnog kaznenog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji pod nazivom Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom.

Outreach program je osnovan još 1999. godine u Haagu, sa svrhom komunikacije Haškog suda i zemalja bivše Jugoslavije. Cilj Outreach programa Haškog Tribunala nije samo naći i privesti Haškom sudu osumnjičene za zločine počinjene u ratu, nego i utvrditi što više činjenica o seksualnim zločinima za vrijeme rata i o samom ratu. Činjenice koje je Tribunal skupio u devetnaest godina objedinit će se u formi dokumentaraca poput ovog koji se gledao u Beogradu, što je dobar način da stvarne informacije o zločinima u ratu ostanu zapisane za buduće generacije. Produkcijom i promocijom dokumentaraca Outreach program ulazi u završnu fazu informiranja regija bivše Jugoslavije o problemima rata budući da mu je kraj mandata predviđen za 2014.

Različit odnos okoline prema žrtvi seksualnog nasilja u ratu koja je označena u zajednici kao žrtva silovanja može biti jako traumatičan. Izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić spomenula je tragičan slučaj silovanih žena u Foči, koje su nakon seksualnih ratnih zločina izdvojene u posebnoj kući i ostavljene bez ikakve podrške. One su kasnije odvedene u kamp u Turskoj kao izbjeglice gdje su živjele u užasnim uvjetima. Također se osvrnula na takozvani pristanak žrtve na silovanje, kada u stvarnosti žena nema drugog izbora i načina da se tome odupre. Sudbina žena u Foči je po njoj zapečačena time što su njihove priče iznesene u javnost, čak i u strane medije. Što je više bilo detalja u medijima, to se više stvarala situacija izbezumljenosti. Od stalnog podsjećanja na traumu koju su prošle događa se da žrtve počnu misliti kako je silovanje njihova krivica.

Glasnogovornica Haškog suda u Srbiji Nerma Jelačić je podsjetila okupljene da su “…još uvijek ti zločini i žrtve koje su preživjele te zločine (…) izloženi negiranju i ja mislim sve jačem i sve većem provjeravanju onog što se desilo u bivšoj Jugoslaviji.”

Politička zlouporaba može promijeniti odnos žrtve prema tome što se dogodilo i pitanje koje je postavljeno u raspravi je koliko je pametno iznositi zločine silovanja u javnost i žrtvino iskustvo predati novinarima. Žrtvina trauma tako može u dodiru sa državnim institucijama i medijima u trenu poprimiti neko političko značenje i njena priča se gubi u manipulaciji politike i medija koji ju pletu po svojim principima, željama i interpretacijama. Bilo je slučajeva uvjeravanja žrtve da drugačije priča o svom iskustvu s obzirom na ono što trenutna politička opcija želi istaknuti.

Nasuprot ženama u Foči, identitet preživjelih žrtava silovanja na Kosovu nije uopće poznat. Čak ni ženske udruge na Kosovu koje traže pravdu za žrtve silovanja ne mogu doći do tih žena, jer žene ne žele pričati javno. Žrtve koje su pretrpjele zločine seksualne prirode u ratu su rastrgane između šutnje i pravde pod cijenu upiranja prstom i izdvajanja kao žrtve silovanja.

Činjenica je da su zločini seksualne prirode koji su se dogodili u ratu na područjima bivše Jugoslavije još uvijek skriveni od državnih institucija i međunarodnih organizacija. O tome se ne priča, iako je silovanje u ratu uvijek organizirano i masovno, a nikad incident.

Kako je Snežana Nikolić-Garotić, sutkinja Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu istaknula, veoma je bitna podrška okoline za žrtvu seksualnih zločina u ratu: ” Žene koje su obično žrtve seksualnog nasilja, pa i u ratu, teško govore o tome. Teško govore i u redovnim postupcima. Osim niza mjera koje zakon predviđa potrebna je jedna društvena klima koja ih mora ohrabriti da o tome pričaju.”

U svrhu toga osigurani su razni načini svjedočenja, npr. pod pseudonimom, izmjenjenog glasa, bez lica i slično kako bi se žrtvi olakšalo pričanje o doživljenom nasilju.

Uz pomoć OESS Misije u Srbiji osnovana je služba za pomoć i podršku svjedocima. Njezina zadaća je da bude u kontaktu sa žrtvama tokom suđenja i da im pruža pomoć, kako u obliku podrške tako i praktičnu. Tako na primjer, svjedok ili svjedokinja mogu doći pogledati sudnicu prije suđenja da umanje svoj strah, mogu računati na prijevoz i brigu za povratak, te mogućnost da svjedoče anonimno.

1993. godine u Beču je silovanje proglašeno nasiljem nad ženama. Od tada su postojala razna nastojanja ženskih udruga i feministkinja da se silovanje i silovanje u ratu okarakterizira kao teži zločin. Rezultat toga je da je silovanje konačno prepoznato kao zločin protiv čovječnosti. Sada je potrebno potaknuti i ohrabriti žrtve da progovore i traže odgovornost za ono što im se dogodilo.

izvor: e-novine

Ashley Judd protiv seksizma u medijima

Rasprave o ženskim tijelima koriste se kako bi se nas žene definiralo i kontroliralo. Te Rasprave vode se posvuda, kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi, i to uglavnom bez našeg izravnog sudjelovanja. Usprkos tome, mi smo te koje se opisuje do najsitnijih detalja, naša tijela i lica analiziraju se i rastavljaju na sastavne dijelove, naša se vrijednost utvrđuje svođenjem cjelovite osobe na puki fizički objekt. Pri tom se naši glasovi, naše osobnosti, naši potencijali i naša postignuća redovito zaobilaze, minimaliziraju, zanemaruju i ušutkavaju.

Kao glumica i žena koja se povremeno pojavljuje u medijima, bolno sam svjesna Rasprava o ženskim tijelima, tim više što je tema istih često i moje vlastito tijelo. Svjesna sam toga, iako se svojski trudim ignorirati sve što mediji pišu i govore o meni: tako, primjerice, nikad ne čitam vlastite intervjue. Smatram da tuđe mišljenje o meni jednostavno nije moja stvar. Trebalo mi je, doduše, dosta vremena da dođem do tog zaključka: kada sam prije 18 godina započinjala glumačku karijeru čitala sam apsolutno sve o sebi. Postupno sam izbor suzila na “dobre” napise, no ubrzo sam shvatila kako su i “dobri” i “loši” tekstovi u podjednakoj mjeri daleko od istine. Naposljetku sam odlučila da ne želim vlastitu snagu, samopoštovanje i autonomiju ulagati u bilo kakvu osobu, mjesto ili stvar izvan sebe. Stoga se jednostavno odričem svih medijskih napisa o sebi. Na kraju krajeva, jedino što je doista važno je kako se ja osjećam u vlastitoj koži, moj osobni integritet, moj odnos s mojim Stvoriteljem. Dakako da je prekrasan osjećaj znati da te okolina – obitelj, prijatelji, zajednica – cijeni, no središnja točka duhovnog integriteta uvijek mora biti u nama samima. Dopustiti drugima da nas procjenjuju vrlo je opasno i samodestruktivno, a ja samu sebe previše cijenim da bih si to dopustila.

Nažalost, prošlog sam mjeseca bila prisiljena odstupiti od uobičajene prakse – kolege i prijatelji savjetovali su mi da pročitam što se o meni pisalo nakon mog pojavljivanja u TV emisiji “Dobro jutro, Amerika”. S obzirom na to da su svi tekstovi izuzetno pakosni i mizogini, te kao takvi oprimjeruju sve ono čemu su žene i djevojke u suvremenom svijetu svakodnevno izložene (bilo izravno, bilo neizravno), odlučila sam o tome javno progovoriti. Iako se na prvi pogled čini kako se svi napisi bave mojim “podbuhlim” licem, pomnije čitanje otkriva niz negativnih pojava koje su se, nažalost, duboko ukorijenile u suvremenim medijima, poput napada na slike koje žene imaju o vlastitim tijelima, hiperseksualizacije djevojaka i žena, degradacije seksualnosti žena starije dobi, te općenite, uporne i nemilosrdne objektivizacije.

Iznosim nekoliko najzanimljivijih “zaključaka” o meni, donesenih na temelju mog pojavljivanja u emisiji “Dobro jutro, Amerika” 20. ožujka ove godine. Svi primjeri koji slijede preuzeti su iz (takozvanih) legitimnih novinskih izvora, tabloida i društvenih medija:

Primjer prvi… proteklih se mjesec dana hrvam s bolešću i neprestano uzimam snažne lijekove, zbog čega mi lice djeluje podbuhlo. No, ako je vjerovati inače pouzdanim novinarima, podbuhli izgled posljedica je višestrukih plastičnih operacija.

Primjer drugi… u 43.-oj godini još uvijek nema vidljivih bora, što “naravno” znači da sam bila na plastičnoj operaciji. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, novinari se obraćaju plastičnim kirurzima s kojima se nikada u životu nisam susrela, ali koji samouvjereno objašnjavaju na kojim sam sve to operacijama “očito” bila (ovo na kraju ispada kao neka vrst izokrenutog komplimenta – izgledam tako dobro! To ne može biti stvarno!)

Primjer treći… u 2012. godini moje lice više ne izgleda kao što je izgledalo 1998.-e na setu filma Dvostruki rizik (Double Jeopardy). To, naravno, mora značiti da sam ´prtljala´ po licu (za razliku od novinara, trudim se koristiti koliko-toliko pristojan jezik!). “Ashley je izgubila svoju prepoznatljivu ljepotu zbog koje ju je publika obožavala”, česta je žalopojka.

Primjer četvrti… Posljednjih šest mjeseci sam se prilično ulijenila i napustila uobičajen režim vježbanja. Dakako da sam se udebljala: s uobičajenog konfekcijskog broja 34 skočila sam na 38, i to se vidi na mom licu i rukama. Riječju, postala sam “krava” i “prasica”, i bolje mi je da se “pazim”, jer bi si moj suprug mogao “potražiti novu ženu”. (Obratite pažnju na to kako se ovime potiče kompetitivnost i strah među ženama. Da ne spominjem bezobraznu implikaciju da se moj brak bazira isključivo na mom fizičkom izgledu. Klasični primjer seksizma. A u to otkada je to osoba koja nosi veličinu 38 “debela” uopće neću ulaziti).

Primjer peti… reakcije na izgled lika koji igram u seriji Missing, žene koja je pod neprestanim emocionalnim stresovima, u bijegu, često danima ne spava… Iako se, dakle, ne radi o snimkama mene osobno, već fikcionalne osobe koju utjelovljujem, zlobni komentari na moj račun ne izostaju: “Koji k**** je napravila od face?” To samo pokazuje koliko su rasprave o ženskim tijelima zarazne i zloćudne.

Ono što me najviše potreslo jest činjenica da glavnu riječ u seciranju mog izgleda vode žene. Patrijarhat nisu muškarci; patrijarhat je sustav u kojem oba spola podjednako sudjeluju. Sustav koji (između ostaloga) daje prednost interesima muškaraca nad tjelesnim integritetom, autonomijom i dostojanstvom žena i djevojaka. Sustav koji je suptilan i podmukao, najopasniji upravo onda kada same žene uporno tvrde kako u njemu ne sudjeluju.

Abnormalna opsesija ženskim licima i tijelima odjednom je postala normalna, što jasno pokazuje u kolikoj smo mjeri svi skupa (ovdje uključujem i sebe) neprimjetno internalizirali diktate patrijarhata. Nesvjesno prihvaćamo uloge zlostavljača, kako sebe tako i drugih žena i djevojaka. Ono što je najtužnije i najpotresnije u cijeloj priči jest činjenica da su rasprave o mom licu i tijelu inicijalno pokrenule druge žene (mnoge od njih osobno poznajem, pa me ta izdaja još više pogađa). Mnoge novine i časopisi s kojima surađujem i za koje pišem kolumne o prevenciji HIV-a, osnaživanju siromašnih mladih ljudi diljem svijeta i iskapanju minerala u Kongu, objavile su tekstove o meni, bez da su me prethodno kontaktirali kako bi provjerili istinitost napisa, ili mi barem pružili priliku da ponudim vlastiti komentar. Takav postupak predstavlja napuštanje svih novinarskih standarda, da ne spominjem kako mi je teško povjerovati da su tekst koji je toliko otvoreno mizogin i pakostan uopće doživjeli dostojnim objavljivanja.

Nadam se da će moja reakcija i razmišljanja potaknuti nove rasprave: čemu uopće tolika strka oko podbuhlog lica? Kako započinju rasprave o toj i sličnim temama, i tko u njima sudjeluje? Odakle tolika zluradost? Čemu osude? Na koji način ovaj slučaj simbolizira ograde kojima se nastoji ograničiti pravo žena i djevojaka da jednostavno budu ono što jesu? Što svatko od nas može učiniti kako bi se oslobodio diktata i uvjerenja koja smo internalizirali, strahova o vlastitoj manjkavosti? Kakvu ulogu u tom procesu igraju obitelji i prijatelji? Razlikuju li se postupci žena i djevojaka od postupaka muškaraca i dječaka? Na koji način se ova situacija može povezati s načinom na koji se žene tretira na radnome mjestu?

Ono o čemu najviše razmišljam jest kako promijeniti činjenicu da smo kao žene unaprijed osuđene na propast. Bez obzira na to starite li prirodno ili se odlučite na plastičnu operaciju: kritike su neizbježne. Sama narav rasprava o tijelu je takva da naša tijela konstruira kao izvor spekulacija i poruge, kao da pripadaju drugima (u mom slučaju, javnosti). Ako je već rasprava o meni neizbježna, tada zahtijevam da se mizogina nota prisutna od samog početka zamijeni feminističkom. Tko može iz obične prehlade ili nekoliko suvišnih kilograma izvući zaključke o plastičnoj kirurgiji? Naša kultura – eto tko!

To ludilo mora prestati: iako se čini da se ovdje radi o meni, u središtu rasprave zapravo su sve žene i djevojke, pa čak i dječaci i muškarci koje se podjednako objektivizira i ismijava, te kojima se nameću uske heteronormativne definicije muškosti. Nitko od nas nije pošteđen – rasprave ostavljaju traga na svim aspektima naših života: našem doživljaju vlastitih tijela, našim vezama i karijerama, našem osjećaju vrijednosti, našim potencijalima. Pridružite se Raspravi, ali ne kako biste ju perpetuirali, već kako biste ju – promijenili!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Okrugli stol o medicinski potpomognutoj oplodnji

Ženska soba i udruga Roda pozivaju na Okrugli stol o medicinski potpomognutoj oplodnji u četvrtak 26. travnja 2012., u hotelu Palace, J.J. Strossmayera 10 u Zagrebu, s početkom u 16 sati, očekivano trajanje je dva sata. 

Na okruglom stolu će govoriti Ministar zdravlja, prof. dr. sc. Rajko Ostojić, dr. sc. Dubravka Šimonović, dr. sc. Erden Radončić, dr. sc. Romana Dmitrović, mr. sc. Alfred Kniewald, prof. dr. sc. Hrvoje Vrčić, Sanja Juras i Jelena Koprić te predstavnice pacijentica i pacijenata.

Ovaj okrugli stol organiziraju kao reakciju na prijedlog Zakona o medicinski potmognutoj oplodnji koji je prošlog tjedna usvojen na sjednici Vlade RH, kao i na raspravu o problematici potpomognute oplodnje koja se posljednjih mjeseci vodi u medijskom i javnom prostoru.

Prilika je ovo da se predstave pozicije s kojih je kreiran Zakon, da sve sudionice i sudionici tribine svojim profesionalnim, aktivističkim ili osobnim iskustvom i znanjem daju osvrt na učinke predloženog Zakona, kao i da ukažu na njegove nedostatke i prednosti. Vjerujemo da će ovaj okrugli stol doprinijeti donošenju pravednog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji koji će svim građankama i građanima osigurati pravo optimalnog i realno ostvarivog liječenja, sukladno svjetskim standardima i najuspješnijim medicinskim metodama, te da će spriječiti diskriminaciju po bilo kojoj osnovi.

Ženska soba i Udruga Roda pozivaju sve zainteresirane da se pridruže i aktivno sudjeluju na ovom okruglom stolu. Nakon završetka izlaganja predviđeno je vrijeme za pitanja i diskusiju. Osim pozvanih sudionica i sudionika, svi prisutni će moći iznijeti svoje stavove o navedenim problemima.

Prijave i potvrde dolaska na roda@roda.hr ili na zenska.soba@zenskasoba.hr ili na tel. 01/ 61 19 174. 

Kako spriječiti seksističko izvještavanje o političarkama?

Da li ste ikad pročitali za nekog političara, muškarca, koje je marke odijelo obukao, kako mu se cipele slažu u kombinaciji s odijelom, kakvi su mu mišići, tijelo i sl? Koliko ste često čitali o Jadranki Kosor i njenim broševima i torbama? O Angeli Merkel i njenom staromodnom stilu odijevanja? Kako je Marine Le Pen izgledala u izbornoj noći?

Nedavno je izašao članak u New York Timesu o jednoj od radikalnih vođa studentskog pokreta u Čileu, a naslov je glasio: Camila Vallejo, najglamuroznija revolucionarka. Članak Francisca Goldmana započinje sa komentarom Camilina obožavatelja koje je rekao –She’s hot! Tj. Ona je vruća, sexy. Dalje Goldman nastavlja kako je 23-godišnja predsjednica čileanske studentske federacije, Botticellijeve ljepote, koja nosi srebrnu naušnicu u nosu. Ova priča o Vallejo je posvuda, no ta priča bi joj više odgovarala na modnoj pisti nego na prosvjednim barikadama.

Ipak, nisu svi čitatelji bili oduševljeni glamuroznim opisom mlade studentice. Jedan od prvih komentara je bio: “To je zapravo ponižavajuće… Sve njene sposobnosti, inteligenciju, hrabrost i ljudsku kvalitetu usporediti sa njenim izgledom.  Vrlo, vrlo loše novinarstvo.”

Drugi se čitatelj zapitao: “Jedva mogu zamisliti naslovnu priču o muškoj političkoj figuri o kojoj se piše ‘On je sexy’ i da se tako opširno komentira o njegovim fizičkim osobinama.”

Iako nema sumnje da su Vallejin izgled i karizma  dio njezina političkog apela, ovdje ima više događaja – točnije, kontekstualno priznanje dvostrukog standarda, ideja da se takav apel reflektira natrag na razne načine.  Opsesivna usmjerenost na njenu vanjsku ljepotu može, čak i nesvjesno, preuzeti neku vrstu urođenog proturječja između njezina izgleda i njezine radikalnost, pretpostavku koju su mnogi napravili o mladoj Gloriji Steinem.

Medijski aktivisti u Ženskom medijskom Centru (Women’s Media Center), istaknuli su seksizam u izbornoj reportaži kroz svoju proaktivnu kampanju “Name it. Change it.” Na taj način žele dati novinarima smjernice, kako više ne bi upadali u ovakve zamke.

Komentatori Times priče vidjeli su nešto što je urednicima promaklo. Novinari bi trebali žene u politici prikazati jednako kao muškarce, njihova mišljenja, planove i programe, a ne kako izgleda ili kako se oblači.  Ako nećete nazvati muškog političara pinup, možete se suzdržati od takvog rječnika  i kada opisujete njegov ​​ženski pandan.

Kako to misliš, ne želiš djecu?!

Cameron Diaz priznaje da joj ne smeta to što nije majka. No malo je onih (bilo žena, bilo muškaraca), koji će podržati takav stav.

Cameron Diaz mi je oduvijek djelovala razumno – možda zato što nikada nije stupila u redove scijentologa niti u ´brak na brzaka´, a usprkos tome već desetljeće i pol suvereno vlada Hollywoodskim A-listama. A možda i zato što ostavlja dojam da samu sebe ne shvaća pretjerano ozbiljno. U razgovoru za časopis Cosmopolitan, glumica je istaknula kako se na žene koje otvoreno priznaju da ne žele djecu i dan danas, u najmanju ruku, ´čudno´ gleda: “Većina o žena o tome ne govori iz straha od negativnih reakcija. Većina mojih prijateljica ima djecu, no osobno smatram da na ovom našem planetu ima dovoljno ljudi – ne trebamo više djece”. Iako je već dobrano zašla u period kada bi joj biološki sat trebao otkucavati toliko glasno da ne može niti jesti, niti spavati, niti razmišljati o bilo čemu drugome osim o bebama, četrdesetogodišnja Diaz javno i otvoreno priznaje kako joj majčinstvo nije prioritet. Takva izjava još uvijek izaziva sumnje i suosjećanje – biti ženom ´zrelije dobi´ i ne umirati od želje za djecom jednostavno nije prihvatljivo.

Starija sam od Diaz godinu dana, no niti ja ne želim djecu. Nikada ih nisam željela. Kada sam prije nekoliko godina o tome pisala za časopis Observer, nisam imala pojma da su moje misli i stavovi u najmanju ruku kriminalni. Naivno sam vjerovala kako je rađanje stvar izbora – ispada da sam bila u krivu. I tako, napisala sam što mislim, navela razloge i argumente (iako me smeta što ljudi bez djece uopće moraju objašnjavati ili opravdavati vlastiti status ne-roditelja). Pokušala sam objasniti da sam zadovoljna vlastitim životom onakvim kakav je: sviđa mi se moj posao, moj životni stil. Dodala sam i to da su mi se dogodile sve one stvari koje navodno radikalno mijenjaju način na koji razmišljamo o budućem potomstvu (ljubav, dugotrajna veza, prinove među prijateljima i znancima), no usprkos svemu i dalje odbijam biti majkom. Nabrojala sam razne aktivnosti u kojima ne bih mogla uživati da imam djecu, poput putovanja, neometanog spavanja, čitanja, izlazaka, maratona TV serija… Osvrnula sam se i na to koliko je teško biti bez djece u kulturi koja fetišizira roditeljstvo, posebice majčinstvo, u svijetu u kojem se zapleti većine televizijskih drama i serija vrte oko trudnoće i sreće koju ona neizbježno donosi. Beba je postala simbolom arhetipskog sretnog kraja:  onaj tko ne želi bebu, ne želi biti sretan! Pisala sam i o tome koliko je neobično biti odsječen od te bebama opsjednute kulture: kao da ste jedina trijezna osoba u sobi prepunoj pijanaca.

Jesam li u svom tekstu bila antagonistična? Možda. Trudila sam se ne biti, ali riječ je o temi koja mi je osobno vrlo važna. Priznajem, dopustila sam si trunčicu senzacionalizma, čak i lakomislenosti. Reakcije su bile užasavajuće: zasula me lavina e-mailova i pisama prepunih osuda, kritike i gađenja. Nazivali su me ogorčenom, sebičnom, neprirodnom, zlom. I dan danas me zovu “novinarkom koja mrzi bebe”. I tako, mogu vam iz iskustva reći kako je Cameron Diaz u pravu – priznajte da ne žudite za djecom svakim atomom vašeg bića i postat ćete predmetom osude i poruge. Osobno mi je vrlo zanimljiv način na koji žene i muškarci različito reagiraju kad tako nešto spomenem u razgovoru. Žene mi prešutno daju do znanja kako je to samo faza koja će neminovno proći. Muškarci su, međutim, zapanjeni. Smeteni. Neki se podruguju, neki čak postaju agresivni. Okreću se psihoanalizi, nastoje utvrditi što točno ne valja sa  mnom. Tko zna zašto – možda se osjećaju odbačenima. Možda je određenom tipu muškarca pomisao na to da postoje žene koje nisu u potrazi za njegovom spermom potpuno nepodnošljiva. Vjerojatno je riječ o istom tipu muškarca koji godinama živi u uvjerenju da ga sve žene potajno žele uhvatiti u bračnu zamku.

Vrijeme je da prestanemo ignorirati one koji nemaju i ne žele djecu. Stopa nataliteta u Europi u neprestanom je opadanju. Čak 40% diplomanata u Ujedinjenom Kraljevstvu u dobi od 35 godina nema djece, a oko 30% njih neće ih nikada niti imati. Dakako da u velikom broju slučajeva nije riječ o svjesnoj odluci: u većini slučajeva osobe bez djece jednostavno ih ne mogu imati. No postoje i oni koji, poput mene, ne žele djecu. Njihov status ne-roditelja nije posljedica neuspjeha, nesreće ili slučaja, već svjesne odluke. Vrijeme je da na to počnemo gledati kao na valjanu i prihvatljivu opciju, a ne kao na tabu. Vrijeme je da se osobe koje ne žele djecu prestanu osjećati kao da nose neku mračnu tajnu zbog koje bi trebali osjećati grižnju savjesti. Vrijeme je da se osobe poput mene ili Cameron Diaz prestane tretirati kao građane drugog reda.

Je li recesija seksistička?

Muškarci kupuju donje rublje.

Ekonomisti kupuju kamp prikolice.

Parovi se rastaju.

Obavlja se više facelift-inga.

Komunalna poduzeća gube veće potrošače (koji su u recesiji pronašli alternativne izvore energije).

To su znakovi oporavka. Idemo sad o samoj recesiji.

Na početku, muškarci su puno brže ostajali bez posla. 2010. godine u SAD-u čak 50 posto aktivne radne snage činile su žene. S obzirom na pred-recesijsko stanje, izronilo je pitanje: je li došlo do kraja vladavine muškaraca’? Postaje li Y kromosom manje bitan faktor u poslovnom svijetu?

No, kako je broj nezaposlenih opet počeo opadati, statistike su pokazale podatak koji lopticu vraća na stranu muškaraca  – zaposleni su na 70 posto svih novootvorenih radnih mjesta. Na prvi pogled, djeluje sasvim razumno. Ako su muškarci više posla izgubili, trebali bi se i brže zaposliti. Problem se javlja kada usporedite broj poslova koji su nastali kao frakciju onih koji su nestali. Žene su ‘vratile’ otprilike samo jedno radno mjesto od pet.

{slika}

Razgovarajmo o predrasudama. I o još malo postotaka.

Muškarci češće izvršavaju opasne poslove, te ako ćemo gledati statistike smrtnih stradanja na radnim mjestima, u 92 posto slučajeva to su muškarci. Na svaki njegov zarađeni dolar, ona zaradi 77 centi. Dakle, 22 posto manje od muškog kolege.

Kako bismo izbalansirali omjere plaće, smrtnosti i zaposlenosti općenito, iskristalizirala bih ‘stigme’ oba spola – žene žele biti majke, muškarci rade više i duže. Zašto bi onda itko zaposlio ženu i plaćao je jednako kao i muškarca, ako ona radi manje?

Zna se dogoditi da zanemarimo i sive nijanse, da, ona želi biti majka. Ali nije li to jedan od smisao života, reproducirati se? On radi više upravo zato jer je ona doma i reproducira se. Je li to standard? Srećom pa nije. Mogu li muškarac i žena isti posao raditi na isti način u istom vremenu i s istim efektom? Naravno da ne. Svaki spolni predznak daje drugačiji ton radu, niti negativan niti pozitivan, samo drugačiji.

{slika}

Muškarci su pali.

Pali su jako.

I brzo su se odbili nazad i vratili se na svoje stare pozicije. Na trenutnom tržištu rada, žene se suočavaju s veoma kvrgavom cestom.

Zapravo se nije dogodila recesija. Dogodile su se recesije. I još se događaju. Dva paralelna procesa gubitka rada mjesta i propadanja ekonomije. Dvije putanje rasta/pada, neovisne, no međusobno prožete.

Muškarci su počeli propadati čak godinu dana ranije nego žene, mnogo ranije nego li je ekonomija službeno ‘pala’ u prosincu 2007. godine. Izgradnja se počela hladiti, kao i poslovi vezani uz nju. Zaposlenost se je smanjila za otprilike 9 posto (ili 6.2 milijuna poslova). Kada je zaposlenost došla na najnižu razinu u početku 2012. godine, samo je 2. 7 milijuna žena manje bilo zaposleno, što je pad od otprilike 4 posto.

Gdje bi žene mogle pronaći spas na tržištu rada? Zdravstvo i edukacije. Prema statistici, žene u tim granama gospodarstva sudjeluju u zavidnih 76 posto.

Moram priznati da vlada jedan svjetski apsurd što se tiče trendova u malenoj Hrvatskoj (vjerojatno i šire): ekipa drži edukacije na kojima govori kako se zaposliti i onda nezaposleni siročići upijaju tuđu mudrost o tome kako naći posao. Ne pokrenuti, nego naći. Postavlja se legitimno pitanje: koliko sve skupa ima smisla? Zašto nema posla, tko to tamo radi, i naposljetku – što se je dogodilo da do toga dođe? Jer recesija je bila, recesija je, i bit će. Dvije, ako nam je tako lakše rezonirati. Muška i ženska. Protiv koje se moramo boriti. Svaki na svoj način.

Stoga, je li recesija seksistička?

Ne. Recesija je gruba. Ona udara. Ruši. Gube se radna mjesta. Sve ostalo je isto. Kao uvijek. Položaj žene u društvu se mora mijenjati – samim time će se iznivelirati i položaj žene na tržištu rada.