Znanost je dokazala: Žene su moralnije od muškaraca!

Prema istraživanju Roger Steare, žene su moralnije od muškaraca. Štoviše, žene starije od trideset godina imaju najjača uvjerenja.

Naime, profesor etike i filozof Roger Steare je napravio takozvani test ‘moralnosti DNA‘, kojim je htio ispitati koliko su žene i muškarci pošteni te kompetentni. Ovaj test je professor pažljivo razvijao čak četiri godine kako bi izračunao promjene u ljudskom sustavu vrijednosti.

Voditelj istraživačkog tima navodi da moralni vodič, jednako za žene koliko i za muškarce, s godinama postaje ‘neposlušan’, ali pojedinac/ka više donosi odluke temeljene na razumu sve dok ne dosegne ‘vrhunac svojih intelektualnih i moralnih moći‘, što se, prema Steareu, događa u ranim ranim šezdesetim godinama.

Prema njegovoj analizi, žene su moralnije od muškaraca te su sklonije donositi odluke na temelju toga kako one utječu na druge osobe. Ženske osobe starije od trideset godina imaju najjača uvjerenja.

Upitnik je proveden u 200 zemlja na uzorku od 60.000 ispitanika i ispitanica koji su bili zaposleni u različitim djelatnostima, međusobno različitih socijalnih statusa zbog bolje mogućnosti shvaćanja što utječe na moralnost pojedinca.

Od ispitanika se tražilo da se izjasne o svojem radu na poslu, privatnom životu te da donesu procjenu o tome smatraju li ih ljudi u njihovoj okolini poštenima.
U analizi rezultata istraživači su ispitivali odnos između izjava kao što su ‘ja sam dobar u vježbanju samokontrole’ i izjave ‘uvijek poštujem kada ljudi imaju povjerenja u mene’ te su potom ispitanike i ispitanice svrstavali u šest razreda na temelju osobnosti. Dakle, sudionici i sudionice istraživanja su podijeljeni na: filozofe/filozofkinje, sudce/sutkinje, anđele/anđelice, učitelje/učiteljice, izvršitelje/izvršiteljice i zaštitnike/zaštitnice. 

Žene češće donose odluku temeljenu na tome kako ona utječe na druge osobe te zbog toga su njihove odluke bolje. S druge strane, muškarci imaju više individualni pristup te su zbog toga više zainteresirani. Nalazi istraživanja nam govore da bi muškarci, što se tiče rada, trebali odrasti te staviti svoj ego sa strane i pokazati neko suosjećanje, odnosno iskazati one osjećaje koje imaju u svojim privatnim životima na poslu, ne ostavljati ih sa strane”, pojasnio je profesor Steare izjavio je za Daily Mail.

{slika}

Steare, kojeg javnost poznaje kao ‘organizacijskog filozofa’, savjetovao je i HSBC, PwC i BP o njihovim kulturama te je dodao da ljudsko biće postaje moralnije sa starenjem.

“Podatak koji je odudarao od ostalih je taj da neposlušnost raste s godinama dok se razum povećava, što je logičnost ako se napravi prijelaz iz mladosti u iskustvo. Iako se prekretnica događa oko naše tridesete u koje stupamo kao odrasle osobe, taj proces se nastavlja do naših ranih šezdesetih dok ne dosegnemo vrhunac svojih intelektualnih i moralnih moći“, zaključio je.

Moralni DNA test možete ispuniti OVDJE

Mladim djevojkama danas nije nimalo lako

S dugogodišnjom urednicom časopisa Vogue razgovarali smo o njenim napadajima panike, književnom prvijencu i modnoj industriji, te ju upitali zašto misli da mladim djevojkama danas nije nimalo lako.

Kako i doliči ženi koja je dvadeset godina provela na čelu časopisa Vogue, Alexandra Shulman živi u pomodnoj kući u sjeverozapadnom Londonu, s pogledom na obližnji Queen´s Park. Parketi su obojeni u bijelo, zidove krase ljupke tapete s uzorkom ptica u kavezima. Po sobama su (naizgled nehajno) razmještene antikne stolice; čak se i crno-bijela mačka zove Coco (pretpostavljam, po Coco Chanel!). Usred ovog spomenika dobrom ukusu dočekuje me 54-ogodišnja Shulman – u prostranoj kuhinji kuha mi jaku kavu.

No usprkos svoj sofisticiranosti kojom odiše njena kuća, sama Shulman nije ono što biste očekivali od jedne kraljice visoke mode. Većina nas urednicu Voguea vjerojatno zamišlja kao lik Meryl Streep iz filma Vrag nosi Pradu – oštra, ozbiljna i uvijek savršeno dotjerana. Shulman se, pak, smiješi od uha do uha, a njena frizura… uh, kako to reći na lijep način… raščupana i neuredna hrpa izblijedjelih pramenova. Odjeća joj je diskretno pomodna: plava dolčevita, suknja do koljena i cipele Anya Hindmarch koje za divno čudo izgledaju udobno. A onda – šok! Žena jede! I to pravu, konkretnu hranu koja deblja! “Jesi li za croissant?” pita i pred mene postavlja tanjur prepun slasnog peciva.

Došla sam kako bismo razgovarale o njenom dugo očekivanom književnom prvijencu, romanu Možemo li i dalje biti prijatelji (Can We Still Be Friends). Priča je smještena u London osamdesetih godina prošloga stoljeća i prati živote i romanse triju mladih žena. Međutim, na sam spomen croissanta, razgovor neminovno skreće na diktate ljepote modne industrije. Pitam Shulman kako gleda na vlastitu ulogu u perpetuiranju kulture koja mršavost izjednačava s ljepotom? “Za mene je to vrlo frustrirajuće”, priznaje. “Zapravo i nisam sigurna odakle potječe ta ideja, pretpostavljam od samih dizajnera jer su oni ti koji kreiraju tako majušne komade odjeće. Ako se djevojka u njih ne može uvući, jednostavno ju ne angažiraju da nosi njihovu reviju. U konačnici djevojke ispaštaju, i njihovi agenti zahtijevaju od njih da pod hitno smršave”.

U lipnju 2009. Shulman je uputila protestnu notu nekolicini vodećih modnih kuća poput Karla Lagerfelda, Johna Galliana, Prade i Versacea, žaleći se da “minijaturni” uzorci odjeće prisiljavaju urednike/ce modnih časopisa da angažiraju modele “bez grudi i bokova”, kojima se “vidi svaka koščica na tijelu”. No svim nastojanjima usprkos, čini se kako se odonda malo toga promijenilo. “Drago mi je što sam to napisala. Je li to išta promijenilo? Vjerojatno ne. No barem sam pokušala. Istina je da sama odjeća bolje dolazi do izražaja na mršavijim modelima, no postoji razlika između mršavog modela i izgladnjele djevojčice. Često to pokušavam objasniti dizajnerima, no neki od njih to zbilja ne shvaćaju”.

Shulmaničin književni prvijenac šarmantno je i pitko djelo koje otkriva autoričino nepogrešivo oko za detalje. No čini se kako ona sumnja u vlastite spisateljske sposobnosti: “Vrlo mi je teško osmišljavati zaplete i pisati dijaloge. Nadam se samo da ću se s vježbom i vremenom popraviti”. Roman Možemo li i dalje ostati prijatelji posvećen je Shulmaničinoj majci, bivšoj novinarski i autorici knjige bontona Drusilli Beyfus. “Mislim da nije naročito oduševljena knjigom”, otkriva Shulman. “Naravno, nitko ti neće u lice reći: ´Ne sviđa mi se tvoja knjiga´, ali ipak se vidi je li nekome sjela ili ne. Sigurna sam da joj se sviđaju neki dijelovi. No s druge strane oduvijek je bila vrlo kritična prema svemu što činim, pa pretpostavljam da me to i ne bi trebalo toliko čuditi”. I doista, izgleda da ju majčin manjak entuzijazma i ne smeta previše. Štoviše, čini se kako se Shulman odavno pomirila s time da ništa što čini nikada nije dovoljno dobro. “Oduvijek je bila vrlo nesigurna u sebe”, tvrdi jedna poznanica. Kolegica s posla ju opisuje kao distanciranu osobu koja ljubomorno čuva svoju privatnost: “Mislim da ju pokreće želja za uspjehom. Kad urednica Voguea napiše knjigu, zna da će ju svi željeti pročitati – mislim da je to vrlo odvažan potez s njene strane”. Smatra li se uspješnom? Shulman oklijeva. “Pa… vrlo sam sretna. Da… sigurna sam da sam uspješna”. Stanka. “Ali jednostavno se ne osjećam uspješnom”.

Shulman je najstarija od troje djece odrasle u londonskoj četvrti Belgravia uz zvuke pisaćih mašina. Njen otac, Milton Shulman, napustio je rodnu Kanadu i stigao u London za vrijeme rata, te postao kazališni kritičar. Njena je majka pisala za razne časopise, između ostalih i Vogue. Kako je odrastanje uz roditelje-novinare utjecalo na njenu odluku da se bavi pisanjem? “Oni su mi potpuno zgadili samu pomisao na književnu karijeru! Željela sam postati frizerkom”.  Nakon studija socijalne antropologije na Sveučilištu Sussex Shulman se “pukim slučajem” našla u novinarskim vodama dobivši privremeno mjesto tajnice urednika časopisa Over 21. “Zaljubila sam se u redakciju – tada mi je postalo jasno čime ću se baviti u životu”, kaže ona. Iz Over 21 prešla je u Tatler, pa u Sunday Telegraph gdje je uređivala tzv. ´ženske stranice´. 1990.-e postaje urednicom britanskog časopisa GQ da bi se samo dvije godine kasnije našla na čelu Voguea. U to su vrijeme mnogi s neodobravanjem gledali na novopečenu urednicu modne biblije: “Nije bila naročito modno osviještena”, prisjeća se jedan urednik. “Izgledala je kao rokerica – i to u lošem smislu. Nije imala previše iskustva. A pogledajte samo što je sve postigla..”. Vogue se danas prodaje u oko 200 000 primjeraka mjesečno, što nije mala stvar ako imamo na umu kako u ova krizna vremena nije lako izdvojiti £4.10 za luksuzni časopis. Dakako da ni Shulmanici nisu baš uvijek cvale ruže: brak s piscem Paulom Spikeom završio je razvodom. Nakon prekida, počeli su napadaji panike: “Kada sam ih prvi puta dobila, mislila sam da ću umrijeti. Doslovno. To je strašno, jedna polovica mozga vas uvjerava: ´Ovo je samo napadaj panike, smiri se, proći će´, dok druga polovica mozga vrišti: ´Umrijet ćeš!´”. Ima li još uvijek napadaje panike? “Trenutno ne, no nažalost to nije nešto čega se možete u potpunosti riješiti. Srećom pa sam s vremenom svladale razne tehnike disanja, a uza sebe uvijek imam Xanax, za svaki slučaj”.

Ni napadaji panike ni osobne tragedije nikada nisu utjecali na njenu strogu radnu etiku: od svoje rutine nije odstupala čak ni kada je njen sin Sam bio mali. “Kao dijete, znao je reći mojoj mami da mrzi moj časopis i da bi najradije da ga nema. Pokušavam to nekako izbrisati iz pamćenja”, nevoljko priznaje. Samu je danas sedamnaest godina i živi sa Shulman i njenim partnerom, novinarom Davidom Jenkinson. Vlastita beskompromisnost po pitanju karijere katkad ju tjera da bude pomalo “brutalna” prema suradnicama u redakciji: “Stvar je u tome da ako uzmete porodiljni i imate djecu, to će neminovno štetiti vašoj karijeri. Znam da to ne bi trebalo biti tako, i zaista bi bilo sjajno da postoji neki način da se to izbjegne, ali doista ne vidim kako bi to bilo izvedivo. Mnogo sjajnih žena iz redakcije su uzele porodiljni, isprva odlučne da se što prije vrate na posao. Onda dođe dijete, pa produlje dopust na godinu dana i u međuvremenu opet zatrudne, ili se vrate na posao i ubrzo ponovno traže porodiljni. Na kraju izbivaju s posla i po dvije ili tri godine, a na poslovnom planu to je prilično dugo razdoblje”. Znači li to da su razlike u plaćama za muškarce i žene opravdane? “To je vrlo zanimljivo pitanje. Pogotovo meni koja sam radila u tvrtki koja prodaje ženske časopise ženskim kupcima, a u kojoj najveći udjel i dalje imaju muškarci. Mislim da bi žene i muškarci trebali biti jednako plaćeni za jednak posao – nažalost, izgleda da se žene još uvijek nisu naučile izboriti za sebe”.

Pravo je zadovoljstvo razgovarati sa Shulman – otvorena je, pristupačna i zanimljiva, i daje mi dovoljno vremena da ju pitam sve što me zanima. Toliko je opuštena i spremna razgovarati o svakoj temi da na kraju interviewa blanem neočekivano pitanje: “Za sebe kažete da ste feministica. Biste li ikada intimna područja ukrasili kristalima (tzv. ´vajazzle´)?” Shulman ne trepće: “Niti slučajno. Nimalo ne zavidim današnjim djevojkama. Zahvalna sam što u doba kad sam ja otkrivala sex nije bilo depilacije intimnih područja! Mislim da je strašno biti dvadesetogodišnjom djevojkom u današnjem svijetu – od tebe se očekuje da budeš savršena, uvijek dotjerana, bez i jedne dlačice… Strašno! Ja se vjerojatno nikada ne bih ni skidala!” S time se okreće prema hodniku kako bi, onako raščupana, pozirala za fotografiju.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Lidija i Željka izvojevale pobjedu protiv diskriminacije i predrasuda

Jučer je u Kući ljudskih prava predstavljena jedna mala, ali značajna pobjeda protiv predrasuda koje još uvijek vladaju našim društvom. Predstavljena je prva (doduše nepravomoćna) presuda hrvatskog suda zbog diskriminacije na temelju etničke pripadnosti. Na varaždinskom Općinskom sudu još je 2010. godine pokrenut postupak protiv vlasnice lokalne trgovine koja je odbila zahtjev za odrađivanjem prakse dviju srednjoškolki “jer su Ciganke”. Nepravomoćna presuda utvrdila je da se radilo o diskriminaciji temeljem etničke pripadnosti, što je propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije . Oštećene srednjoškolke postupak su vodile uz pomoć udruga Romi za Rome i Centra za mirovne studije te Ureda pučkog pravobranitelja , u ulozi umješača u postupku.

Zakon naime propisuje da su u parnicu u kojoj je tužen navodni počinitelj/ica diskriminacije može kao umješač na strani tužitelja/ice “pridružiti tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku”. Tena Šimonović Einwalter, koordinatorica za područje suzbijanja diskriminacije u Uredu pučkog pravobranitelja, istaknula je na predstavljanju da se čak četrdeset posto pritužbi koje stižu u Ured pučkog pravobranitelja odnose na rasnu i etničku pripadnost (u nedostatku propisane pripadnosti nacionalnoj manjini kao osnovi diskriminacije u Zakonu).

Lidija Ignac i Željka Balog vjerojatno nisu željele dočekati svojih pet minuta medijske slave zbog toga što nešto nisu imale priliku napraviti. Kao učenice prvog i trećeg razreda Gospodarske škole željele su odraditi nužnu praksu, a kada su bile odbijene nisu bile tek ponižene, već su se i bojale hoće li pasti razred. Zalaganjem razrednice Lidija i Željana ipak su odradile praksu, a uz pomoć udruga civilnog društva i Ureda pučkog pravobranitelja postale su primjer i inspiracija svim građanima i građankama koji će se naći u ulozi žrtve diskriminacije i pomogle ostvarivanju potpune i učinkovite jednakosti za sve hrvatske građane i građanke. “Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava”, bila je Lidijina poruka na predstavljanju, koja doista stoji. Ova presuda je važna i zbog toga što diskriminatorne postupke žrtve nerado prijavljuju, a kada ih i prijave u sudskim postupcima često bivaju ponovno viktimizirane.

Romi su, ne samo u Hrvatskoj, česta žrtva predrasuda i diskriminacijskih praksi. U posljednjih nekoliko godina, posebice od kad je na snagu stupio Protokol 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , Europski sud za ljudska prava (pravosudno tijelo koje skrbi za ostvarenje prava iz Europske konvencije) ustanovio je nekoliko slučajeva diskriminacije pripadnika romske nacionalne manjine u nizu europskih zemalja. Važnost je presude varaždinskog Općinskog suda utoliko veća što je domaća sudbena instanca prepoznala i sankcionirala diskriminaciju. Naime, sadržaj međunarodnih pravnih standarda ionako je preslikan u domaće zakonodavstvo, i na našim je sudovima da ga primjenjuju. Ivana Radačić, vanjska suradnica Centra za mirovne studije, istakla je prilikom predstavljanja presude da u provođenju Zakona o suzbijanju diskriminacije veliku ulogu igra tumačenje sudstva budući da u našem društvu još uvijek ne postoji konsenzus oko temeljnih vrijednosti koje treba štititi. Stoga, ova presuda predstavlja i primjer sazrijevanja našeg pravosudnog sustava.

Komisije za jednakost i ljudska prava daje veće plaće bijelim muškarcima!

Iz Komisije za jednakost i ljudska prava (EHRC) priznali su da su kod njih muškarci plaćeni više od žena. Izjava Komisije, koja bi poput psa čuvara trebala osigurati ženama jednaku plaću kao i muškarcima, izazvala je burne reakcije.

Komisija je osnovana od strane državne uprave Velike Britanije i služi za borbu protiv diskriminacije na radnom mjestu na način da od šefova zahtjeva provođenje revizija jednakih plaća. Ali, ova kvazi-autonomna nevladina organizacija, kojoj godišnji budžet iznosi 53 milijuna funti, krši vlastite upute tako što muškarce plaća 4 posto više od žena. Bijelo osoblje, također, dobiva više od crnaca te više od zaposlenika drukčijeg etničkog podrijetla.

Podaci o plaćama koje je objavio britanski The Sun posramiti će EHRC – i to ne samo njenog predsjednika, crnca Trevor Phillipsa, kojemu godišnja plaća iznosi 112.000 funti.

Naime, prosječna žena dobiva 28.846 funti godišnje, dok muškarci primaju dodatnih 1.154 funte. Bijelo osoblje dobiva 33.164 funti godišnje, što je šest posto više od crnaca ili kolega koji su pripadnici etničkih manjina, a rade u istoj zgradi. Ovi su podaci objavljeni nakon pozivanja na Zakon o slobodi informiranja (FOIA).

Prije više od dvije godine iz EHRC obećali su uništavanje bilo kakve diskriminacije u plaćama među svojim zaposlenicima, međutim, objavljene brojke govore drugačije.

Savez poreznih obveznika (TPA) otkrivene je propuste Komisije nazvao kao ‘gubitak novca’.

“Apsurdno je da ova neodgovorna kvazi-autonomna nevladina organizacija nije u stanju biti vođena na način da poštuje vlastitu misiju.”, izjavio je glasnogovornik TPA-a.

Iz Komisije za jednakost i ljudska prava su, prilikom izjave 14. travnja, tvrdili da su u posljednjih nekoliko godina smanjili jaz među plaćama, te da u narednoj godini planiraju napraviti takozvanu provjeru jednakih plaća.

{slika}

Queer Zagreb Festival 23. – 30. travnja

QueerZagreb izvedbeni je festival koji se odvija svake godine u Zagrebu od 2003. s misijom opiranja normama koje konstruiraju društvo i umjetničke prakse. Festival 2012. naglašava svoje desetogodišnje postojanje s nekolicinom iznimno uspješnih umjetnika i izvedbi.

Priznati koreografi od kraja do početka

Dok će s izvedbom Raimunda Hoghea, i njegovim najvećim projektom do sada koji se prikazuje u MSU-u, 30. travnja biti zatvoren festival, njegovo otvorenje odvija se 23. travnja u Zagrebačkom plesnom centru, gdje u proslavi svoje desete obljetnice Queer Zagreb predstavlja prve Afrikanke na festivalu, Kettly Noël i Nelisiwe Xaba. Na Queer Zagreb se vraća i Tadasu Takamine, japanski  umjetnik koji propituje uvriježene ideje performativne umjetnosti te vizualnih i artističkih praksi općenito a ovaj put se bavi s japanskim i univerzalnim tabuom osobama s invaliditetom. No, deseti se festival bavi i osnaživanjem lokalne produkcije – Bojan Đorđev, srbijanski kazališni redatelj suosnivač je i član uredničkog odbora TkH a donosi kazališnu adaptaciju djela Psi Hervéa Guiberta uz hrvatskog glumca Stipu Kostanića koji će na pozornicu donijeti svoja propitkivanja i sukob s kolektivnim vlasništvom i praksama post-drame u suvremenom performansu.

 

    
Sveukupno, Queer Zagreb 2012. predstavit će radove iz niza zemalja sa sve četiri strane globusa u preko deset izvedbi koje će nam dati prikaz što je svjetska queer performativna scena radila posljednjih godina. Istovremeno, festival će redefinirati situacije i iskustva koje nose queer prefiks, no festival također ispunjava svoje aktivističke aspiracije organizirajući konferenciju sa sudionicima iz preko deset arapskih, mediteranskih i kavkaških država na kojoj će se raspravljati o početcima i kraju Queera u kontekstu arapskog proljeća i prezentacijskih formi samog Queer Zagreba. Deset godina djelovanja će dodatno biti obilježeno proslavom i domjenkom u nedjelju, 29. travnja  u HNK-u, uz prisutnost brojnih izvođača te imena s područja nezavisne kao i institucionalne kulture.

Dodatno, filmski program festivala sadrži neka od najboljih queer igranih i dokumentarnih otvarenja koji su obilježili scenu bilo svojim suvremenim pristupom temama identiteta do problema s kojima se nose neki queer a ponekad i straight individualci, a tijekom čitavog će trajanja festivala svaku večer na rsaporedu biti zakazana zabava – uz noćni program festivala. Vidimo se na Queeru!

Više pronađite OVDJE!

O fašizmu ili što je nama njihova borba dala?

I tako nastade kaos. Ipak je došlo do okupljanja, unatoč turbulentnim i veoma bombastičnim najavama u medijima.

Tristotinjak antifašista i pedesetak fašista. Omjer je u redu ako gledamo taj izolirani događaj. Proširim li taj omjer na razinu Hrvatske, prepadnem se. Srećom da to nije realno stanje političke svijesti u Hrvata. Ili se tako tješim.

Zašto itko ima potrebu i želju dizati duhove prošlosti i netolerancije, potencirati je na N-tu i širiti je ionako silovanom i zgaženom zemljom koja ne zna svoj identitet? Zanemarimo to da ljudi nemaju posla, da traže hranu po smeću, životare i degradiraju se kako bi preživjeli, što je to što kopka pojedince da inzistiraju na ‘čistom’ hrvatskom genomu i apsolutnoj mržnji prema svemu što pokazuje odstupanja od utabanih normi postojanja?

Koja je svrha okupljanja i pozivanja na okupljanje ljudi iz drugih zemalja, onih koje su Hrvatsku svojedobno željele raskomadati (djeluje da im niti sada ta ideja nije posve strana) i prisvojiti si dijelove, ako je tvoj glavni cilj i područje djelovanja homogeniziranost Hrvatske? Ne razumijem retoriku ‘volim svoju zemlju, ponosan sam što sam Hrvati, neću u Europu, svi smo mi Gotovina (koji se ograđuje od istih!) i sve što nije hrvatsko treba satrati‘, no u redu je zvati nacionaliste koji to isto misle za svoju zemlju te, prema medijima, žele oduzeti određene teritorije Hrvatskoj jer smatraju da je njihov.

Imam blagi dojam da postoji područje preklapanja želja tih dviju skupina. Apsurd je jasan.

Nadalje, sam pojam hrvatstva… Što je to? Od kuda osobi X pravo da tvrdi da je više Hrvat od osobe Y? Kao mješavini svega što je u zadnjih 200 godina Hrvatska bila dio, bit će da mi onaj  nečisti genom ne dopušta isključivost. Kako postaješ Hrvat? Što je to hrvatstvo? Jede li se to?  Tko je tu lud? Iskazuje li se ljubav nasiljem prema nečemu što nije isto kao ti ili oplemenjivanjem onoga što imaš kako bi prosperirali?

{slika}

Što je nama njihova borba dala? Crvene zvijezde po šumama i gorama, spomenike u gradovima, legende o lokalnim herojima i slobodu. Letargija je učinila svoje i mi još imamo crvene zvijezde u ponekim šumama i po ponekim gorama. Statue heroja.

Što je sa slobodom? Za koju slobodu bivanja su se ti ljudi borili? Hvala im što jesu. Jer ne bi bili gdje smo sada, naravno. A ni sada nam nije najljepše. Još uvijek djeca pišu ‘Srbe na vrbe’. Još uvijek ima slijepih od mržnje, a ne znaju definirati ili argumentirati što mrze. Ne podnose drugačije od njih i iz straha mrze. Takvih je uvijek bilo i nažalost će ih uvijek i biti. Nadam se, uskoro u omjeru koji se da zanemariti.