Za mene vopi, zapičku sok! Ja plaćam, naravno!

Malo je toga što me može privezati za tipkovnicu uz slušanje Horowitzeva sviranja Chopina u sunčano subotnje popodne. Ali, eto, i to se ponekad dogodi. Morala sam sjesti i riječima pokušati obujmiti jednu svakidašnju priču. Pa, krenimo!

Bila sam nekidan s prijateljem u slastičarni, i tako, stojimo i naručujemo sladoled. Naposljetku nam ljubazna teta kaže ’18 kuna’, a novac istovremeno vadimo i on i ja. On oće platit, ja oću platit, i oboje imamo ispružene ruke s novčanicama. A ljubazna teta, kako to obično biva, prihvaća njegovu novčanicu. Zašto? Zato što je muškarac! Nemojte me pokušati uvjeriti u drugačije. Bili mi svjesni toga ili ne, to su uobičajene prakse kojih se ne možemo riješiti stoljećima. Sve to izvire iz neke davne slike muškarca kao uzdržavatelja obitelji, muškarca kao superiornijeg, muškarca kao onog koji ima zadnju riječ.

Horowitz udara po tipkama klavira, a ja se prisjećam koliko me samo puta naljutila ona ‘muškarac plaća’ kad odeš na kavu, piće, ručak, s pripadnikom suprotnog spola. Zašto bi muškarac platio? Zato što ima onu stvar? Jer nema druge razlike među muškarcima i ženama, pogotovo ne neke koja bi ga činila primjerenijim od žene za podmirivanje računa. Kavalirstvo, neki će reći. Mislim da je kavalirstvo ušminkana riječ za ‘lijepe’, ‘uglađene’ radnje, kojima se zapravo ostvaruje ili želi ostvariti superiornost nad drugim (ženskim) bićem. ‘Kakav je on kavalir, otvorio mi je vrata!’. Kao da same ne možemo otvoriti vrata, pobogu! Smatrajte me imunom na lijepe geste, ali samo ih želim promatrati na kritički način. Vjerujem kako iza svih tih gesta i gestica stoji dublja pozadinska priča, usađena u korijenima društva, ona o ženi kojoj treba zaštita, a muškarac je tu da je zaštiti.

Je li vam se ikada dogodilo (ženama) da ste u kafiću ili restoranu s prijateljem/bratom/ dečkom, i naručite pivo, a on naruči sok, ali konobar/ica stavi sok ispred vas, a pivo ispred njega? Sama sam svjedočila tome nemalen broj puta, a takvih situacija dotiče se i zabavna Mala pivska kuharica koju sam nedavno dobila. Autori Šatović i Dučak tvrde kako je (zbog takvih praksi) onaj vic o Muji i naručivanju u finom restoranu još uvijek istinit – ‘za mene vopi, a zapičku sok‘. E pa, sok ostavljamo kurčićima, hvala!

U dotičnoj se kuharici spominje da su žene, osim što su obožavateljice piva kao i muškarci, veoma bitne u povijesti proizvodnje tog napitka. Naime, vjeruje se da su ga i izmislile. Finci su vjerovali da su pravo pivo izmislile tri žene: Osmotor, Kapo i Kalevatar, a u Mezopotamiji su slavili i klanjali se Ninkasi, staroj sumerskoj božici piva. Spominju se i značajne pivopijke, gospođe na čelu glavnih pivovara današnjice.  Svašta novog čovjek nauči iz kuharica!

Valja jednom zauvijek usvojiti kako ‘pička’ može i otvorit sama vrata na ulazu u restoran, naručit pivo i platit ga. Kolega koji je konobario sa mnom jedno ljeto živio je u uvjerenju da žene pri plaćanju (kad su u društvu muškarca), vade novac samo fore radi, kao da bi ispalo da žele platit, ali u biti samo čekaju da čovjek s udom što visi plati. Glupljeg čovjeka nisam upoznala, a nažalost – njegovo uvjerenje dijele mnogi. Najgore od svega jest što i žene često daju prednost muškarcima. Naposljetku, teta u slastičarni je posegnula za rukom moga prijatelja. I možda će djelovati pretjerano, napuhano, preuveličano, ali to posezanje za njegovom rukom konstantan je korak unatrag za ženski rod.

Zato, gospođe – popijte večeras koju i platite je same! Makar morale novac prisilno ugurati u nečiji džep. Ako smatrate da je bitno, naravno. Ukoliko ne smatrate, drž’te se kavalirstva i desetljeća ‘plakanja kao curica’ i ‘budi muško’ suvereno stoje, nepokolebljiva na obzorju budućnosti.

8 sati bez WC-a

Radnici i radnice u manjim lokalima u velikim trgovačkim centrima prava su kolateralna žrtva ugovora o najmu koji njihovi poslodavci potpisuju sa upravom trgovačkih centara. Naime, u ugovoru o najmu lokala u Arena centru (a navodno je isto i u ostalim centrima) stoji da zakupac ne smije tijekom radnog vremena niti u kojem trenu pa niti kratkotrajno zatvoriti lokal jer će u protivnom platiti kaznu.

I dok to nije problem u većim dućanima, uzrokuje ozbiljne probleme zaposlenima u malim trgovinama poput primjerice Tiska u kojem radi samo jedna osoba. Ta odredba de facto znači da tijekom osam sati radnog vremena zaposlenica ne može otići na pauzu za ručak, a niti na wc. Naravno, poslodavci su ti koji su dužni osigurati adekvatne radne uvjete svojim zaposlenicima, ali uistinu nije realno očekivati da se u pojednim lokalima zaposle dvije osobe kada za to nema nikakve realne i ekonomski opravdane potrebe.

Ono što bi trebalo biti realno jest da zakupci s upravom trgovačih centara dogovore uvjete najma koji ih ne dovode u situaciju da sami krše radna prava svojih radnika/ca.

Umjesto toga, uobičajena praksa poslodavaca svodi se na zastrašivanje zaposlenika/ce kako ne smiju niti slučajno izaći iz radnje jer će u protivnom oni biti krivi ako im stigne kazna te snositi daljnje konzekvence.

Iako sam Arena centar navodi da izlaze u susret zakupcima i nisu još nikada zbog ovakvih situacija naplatili kaznu, ostaje činjenica da se prilikom kreiranja ugovora o zakupu nije vodilo računa u koju se poziciju time mogu dovesti radnici. Hoće li uistinu svijet propasti ako trgovački centri imaju dva puta dnevno definiranu pauzu od pola sata i ako povremeno na nekom lokalu osvane natpis “vraćam se za 10 minuta” (makar i napisano omrznutom rukom)? Teško.

Posljedice po zdravlje zaposlenih u takvim uvjetima mogu pak biti poprilične.

Ženska mreža Hrvatske traži pravo na MPO za sve žene

Bivša Vlada je 2009. godine izradila, a Hrvatski sabor usvojio Zakon o medicinskoj oplodnji koji je sadržavao diskriminativne odredbe kojima se uskraćuje medicinska oplodnja ženama koje nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici. Unatoč brojnim upozorenjima, reakcijama i prosvjedima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, udruga roditelja te ženskih organizacija i organizacija za prava LGBT osoba, nadležne institucije odlučile su grubo prekršiti ljudska prava svojih građanki usvajanjem diskriminativnog zakona.

 

Sada, 2012. godine nova Vlada ima priliku ispraviti nepravdu nanesenu ženama usvajanjem Zakona o medicinskoj oplodnji iz 2009. godine i ukinuti diskriminaciju na temelju bračnog i obiteljskog statusa kroz novi prijedlog Zakona.

 

Radi se o zakonu koji zadire, između ostalog, i u pitanja ravnopravnosti spolova, jer se tiče i pitanja reproduktivnog zdravlja i reproduktivnih prava žena i zabrane diskriminacije na temelju bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije.

 

Međunarodni dokumenti koje je Republika Hrvatska ratificirala i koji je pravno i politički obvezuju (UN-ova Konvencija o ukinuću svih oblika diskriminacije žena, Pekinška platforma i Plan akcije – kao dokumenti doneseni na Svjetskoj konferenciji žena održanoj u Pekingu 1995.) te nacionalni dokumenti koji se odnose na ravnopravnost spolova više su nego jasni kada je u pitanju zdravlje žena. Prema tim dokumentima država je dužna “promicati i osigurati prava žena na najviše standarde tjelesnog i duševnog zdravlja žena”, te se ističe “važnost seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena”.

 

Preporuka CM/Rec (2007) 17 odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova i Memorandum s objašnjenjima među elementima koji ukazuju na postojanje političke volje i opredijeljenost država za ravnopravnost spolova na području zaštite zdravlja, seksualnih i reproduktivnih prava u članku 44. se navodi:

“44. To nadalje implicira da zdravlje žena i muškaraca mora biti razmatrano kao jednako vrijedno i da i žene i muškarci moraju imati neprikosnoveno pravo da odluče o svom tijelu, uključujući i seksualna i reproduktivna prava. Takva potvrda mora se reflektirati u razvoju, provedbi, pristupu, nadzoru i evaluaciji zdravstveno-socijalnih usluga te u istraživačkim prioritetima.”

 

Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova izrijekom se zabranjuje diskriminacija na temelju bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije (čl. 6).

 

Medicinska oplodnja nije samo metoda za liječenje neplodnosti, nego i pomoć ženama bez partnera i ženama koje žive u istospolnim zajednicama da dobiju dijete.

 

Tražimo od Vlade RH da uskladi navedeni nacrt s pozitivnim nacionalnim i međunarodnim dokumentima te da uputi u saborsku proceduru prijedlog koji neće biti diskriminativan prema ženama s obzirom na njihov bračni i obiteljski status i spolnu orijentaciju.

Preminula je Adrienne Rich

Jučerašnja vijest o smrti 82-godišnje Adrienne Rich, revolucionarke, pjesnikinje, esejistice i poznate feministice, odjeknula je u feminističkim krugovima diljem svijeta.

Adrienne Rich promijenila je način na koji razumijemo homoseksualnost i feminizam. Otvoreno se deklarirala kao lezbijka i borkinja za ženska prava, a u mnogim svojim radovima nije se zaustavljala samo na borbi za ženska i queer prava, već je općenito bila žestoka kritičarka neravnopravnosti i nejednakih mogućnosti ljudi. Rich će po mnogo toga ostat će zapamćena.

1980. svojim revolucionarnim esejom “Compulsory Heterosexuality and Lesbian Existence” opovrgla je ideju heteroseksualnosti kao jedine normalne i načela temu lezbijskog feminizma te dala bitan doprinos pravima queer parova. Pisala je: “We might possess every technological resource… but if our language is inadequate, our vision remains formless, our thinking and feeling are still running in the old cycles, our process may be ‘revolutionary’ but not transformative.”

Još jedna od zanimljivosti je i ta da je odbila odlikovanje predsjednika Clintona, smatrajući kako bi bilo licemjerno od nje primiti tu nagradu nakon što je toliko ljudi još uvijek posramljeno i obeščašćeno, a nejednakost u svim sferama, osobito ekonomskoj, još uvijek aktualna. Kako prenosi Samhita Mukhopadhyay na Feministing.com, a s čijim se mišljenjem, vjerujem, slažu mnogobrojne feministkinje, “ako bih morala dati listu od pet najutjecajnijih autora/ica koji su utjecali na to tko sam, kako vidim svijet i zašto radim posao koji radim, Adrienne Rich bila bi na toj listi”.

Adrienne Rich svojim radom zadužila je mnogobrojne aktiviste/kinje i zaslužuje biti upisana u povijest feminizma kao jedna od njegovih najznačajnijih ličnosti.

Gej je OK u sportu!

Nakon 1. Split Pride-a održanog 11. lipnja 2011., u Splitu je održan još jedan međunarodni LGBT (lezbijski, homoseksualan, biseksualan i transeksualan) skup. Radi se godišnjoj generalnoj skupštini (AGA) članova Europske homoseksualne i lezbijske sportske federacije (EGLSF) koji su je odlučili organizirati 2. – 4. ožujka u Splitu na poziv članova qSPORT i QSS udruga iz Hrvatske. U podrumu splitske GK “Marko Marulić” se okupilo devedesetak članova/ica EGLSF-a kako bi raspravili o aktivnostima federacije u tekućoj godini, te predstavili predstojeće EuroGames 2012 u Budimpešti i World OutGames 2013 u Antwerpenu.

EGLSF se uz organiziranje sportskih natjecanja LGBT populacije se između ostalog bavi i promoviranjem njihovih prava kroz suradnju s Europskim Vijećem, bori se protiv diskriminacije temeljene na seksualnoj orijentaciji, potiče emancipaciju i integraciju homoseksualaca i lezbijki te pomaže rješavati još mnoge goruće probleme vezane uz prava seksualnih manjina. “Odluka da se EGLSF AGA 2012 održi u Splitu je donesena jer smo tu započeli sa sportskim LGBT udrugama a cijelu prezentaciju zašto bi se trebala tu organizirati smo predstavili na AGA-i 2011 u Frankfurtu i u prezentaciju smo uklopili odluku da se u Splitu u lipnju 2011. održi Pride.

Poticaj je bio što se nalazimo u dijelu Europe gdje nema ovakvih događanja, ljudi iz Zapadne Europe ne mogu shvatiti naše okruženje pa su došli da sami procijene situaciju, da vide kako napredujemo”, pojasnio nam je Tomislav, jedan od domaćina skupa. “Ova konferencija je bitna za lokalnu LGBT zajednicu da se pokaže kako stvari idu prema naprijed, prvi put smo doveli veći broj novih članova iz regije: srpskih, albanskih, makedonskih i crnogorskih zajednica koje su se na ovom skupu učlanile u EGLSF.” Samoj skupštini je prethodila jednodnevna konferencija koja je istraživala teme uključivanja, promjene i reakcije vezane uz seksualne manjine kroz sport, a održala se u petak, 02. ožujka. Nakon konferencije je prikazan film o 1. Split Pride-u. Za sudionike skupštine je organizirano turističko razgledavanje Splita preko kojeg su pobliže upoznati s ljepotama ovog grada kao i njegovom poviješću.

Uz potpunu medijsku šutnju, dvodnevnu skupštinu su popratile jake snage osiguranja MUP-a koje je procijenilo da ovaj događaj predstavlja najviši stupanj rizika za sigurnost sudionika. “Broj policijskih snaga su određivali u MUP-u, mi nismo tražili policijsku potporu, konferenciju smo prijavili u Prvoj policijskoj postaji i nakon nekoliko dana su nas zvali na razgovor gdje smo sve objasnili a oni su na osnovu toga procijenili stupanj rizika. Zapravo, precijenili jer stvaraju negativan učinak. Mi nismo išli u medije baš zbog toga da ne stvaraju pritisak i da se ne bi udružile skupine koje bi nas fizički napale, a nismo htjeli ni da se prenose krive informacije”, komentirao je organizator razloge zašto nisu kontaktirali medije ali i veliku prisutnost policajaca na svim važnijim točkama grada te posebno mnogobrojne snage oko GK “Marko Marulić” i objekta u kojem su bili smješteni sudionici.

Također, mnogobrojne policijske snage u civilu, ali i u službenim uniformama, su osiguravale zabavu organiziranu za sudionike skupa u jednom od splitskih ugostiteljskih objekata. Prolaznici su mogli primijetiti da na dva gosta dolazi jedna službena osoba, iako se nisu zadržavali da promotre što se događa. Skup je zaključen bez ikakvih incidenata vezanih uz ovu konferenciju.

Trijumf Sanje Sagaste na promociji za koju se tražilo mjesto više

U minimalističkom prostoru Zagrebačkog plesnog centra Sanja Sagasta pred prepunim je gledalištem predstavila svoju novu zbirku poezije, “Spirale”. Autorica se pobrinula da atmosfera bude u grčkom duhu, pa je tako Le Zbor dobio ulogu kora s grčkih kazališnih dasaka, a na električnom violončelu pratio ih je Stanislav Kovačić. S Le Zborom se izmjenjivala glumica Perica Martinović koja je čitala Sagastine pjesme i više puta izmamila gromoglasne aplauze razdragane publike.

Inače, ovo je treća Sagastina knjiga poezije, a prvu je napisala davne 1998. godine, pod naslovom “Igre ljubavi i ponosa”, čime je i službeno postala prva lezbijska pjesnikinja u Hrvatskoj. Druga, “Sapfino ogledalo”, nastala je sedam godina kasnije i čekala je narednih sedam kako bi nam predstavila svoje “Spirale”. Potonje je sama opisala kao knjigu za koju su potrebne “upute za uporabu” zbog složene strukture koja podsjeća na Danteovu “Božanstvenu komediju”, ali obrnutim redoslijedom: ona počinje s Rajem, a završava Paklom i dodala je četvrti dio koji je naslovila s “Cikličnost svemira”.

Cijeli članak pročitajte na: http://www.crol.hr:80/portal/kultura/knjige/4335-trijumf-sanje-sagaste-na-promociji-za-koju-se-trailo-mjesto-vie.html