Pet uništenih kamera i san koji preživljava

 Zagreb Dox i ove je godine donio pregršt zanimljivih dokumentaraca, priče žilave od života i krhke i prpošne od snova. U moru svega i svačega, većinom neuhvatljivog mrežom torrenta i inih, posebnu pažnju posvetila sam dokumentarcu Pet uništenih kamera, odnosno tematici kojom se bavi.
   Radi se o filmu palestinskog snimatelja i fotografa Emada Burata. On ima pet videokamera, a svaka od njih priča jedan dio priče o otporu njegova sela, Bil’ina, izraelskoj okupaciji. Emad je prvu kameru kupio 2005. godine kako bi zabilježio rođenje svoga sina Gibreela. Kako se kroz film mijenjaju kamere i raste priča otpora u Bil’inu, paralelno promatramo i Gibreelovo odrastanje, koje, kako to običava u ratnim uvjetima – dolazi prerano. Prerano za nas koji na čitavu situaciju gledamo iz mirne perspektive, ali ponekad prekasno za uvjete preživljavanja iz dana u dan.
   Uzela sam jednu staru bilježnicu i tijekom filma zapisivala emocije koje su se zaigrale u meni. Naposljetku, to je ono najbitnije. O igrokazu koji traje stoljećima, o izraelsko-palestinskoj priči bez kraja ionako se već zna sve. Poznate su činjenice (i njihove interpretacije s jedne i druge strane), i možda se čak i previše zna, a premalo osjeća čitava situacija. Jer, svi mi imamo dovoljno snage da izdržimo patnje drugih, i ako ćemo već tako – nitko se nikada nije ubio zato što je nekom drugom teško.
Zato ću se vratiti na emociju, na onaj trzaj iznutra, snažan udarac, miniranje svega u tijelu, od glave do stopala.
   Na početku filma, Emad govori o svome selu, Bil’inu i povezanosti falaha (seljaka) sa zemljom. Zemlja nas sve zbližava, rečenica je koja se provlači kroz film. To je ono što ujedinjuje sve obitelji u otporu prema Izraelcima. Njihova zemlja za njih nije tek puka točka na geografskoj karti, tek djelić panorame i nebeskog svoda, zemlja je majka, njegovateljica, zemlja je život i za nju se umire. Kada su Izraelci podignuli barijere preko njegove zemlje i uspostavili zid sa zabranom pristupa, diže se pobuna u selu. Svakoga petka organiziraju se prosvjedi i zahtijeva se micanje zida.
   Svojom kamerom Emad snima i druga ‘događanja’ u selu, pa nam se prikazuju i trenutci veselja, u kojima zabavljač Phill izvodi trikove i igra se s mnogobrojnom djecom. Velikim sam slovima zapisala ‘veselje’ i ‘nada’ promatrajući te scene. Phill je inače jedan od glavnih vođa otpora, uvijek nasmijan, s nadom i optimizmom koji većina odraslih izgubi negdje na putu odrastanja.
   ‘Grozno’ sam zapisala uvidjevši da je svakodnevica u Bil’inu upozoravanje djece da vojnici stižu, razgovor o otetoj zemlji, snovi o slobodi, a oboružavanje za prosvjede stavljanje palestinske zastave u ruke i kamenja u džep. Čitav život je obojen crno, crveno, bijelo i zeleno. Čitav život se sastoji od nastojanja da se te boje zavijore nad neovisnom i potpunom zemljom. Emad je imao poriv za snimanjem kako bi zabilježio ta nastojanja, kako bi ih ostavio zapisana u slikama. Grozno je gledati skupinu nenaoružanih ljudi koji sa zastavama idu prema zidu, a tamo ih čeka skupina naoružanih vojnika koja na samo približavanje reagira ispaljivanjem suzavaca. Ukoliko netko na te suzavce reagira bacanjem kamena (jer to je jedino oružje koje imaju), vojnici se ne libe zapucati.
   Tada je crno na bijelom ostala zapisana riječ ‘nemoć’. Nema gore emocije, u to sam sigurna. Osjećaj nemoći, potpune nemoći toliko te preplavi kad gledaš želju u očima i gole ruke koje jurišaju na ljude u oklopima, s puškama u rukama. U jednom od takvih trenutaka ubijen je veseli Phill. Njegovo je tijelo ležalo nepomično na velikom ekranu, a u meni je sve ostalo nijemo. Kao da je netko maljem polomio sve u mome tijelu, naglo stvorio bolnu prazninu. Nije pošteno, tiho je rekao glas u meni, još ošamućen od nijemosti.

{slika}
   Iz te nepravda rodio se ‘bijes’, velik i snažan, ubitačan pokretač. Emadov trogodišnji sin Gibreel rekao je kao ne shvaća zašto su ubili Philla, rekao je kako želi ubiti te vojnike. Ne shvaćam ni ja. Nije mi jasno zašto. Nakon desetljeća i desetljeća, začarani krug samo širi svoj promjer od vremena i bola. A ljudi vrište i smrt koja podsjeća na krhkost života tjera ih da jure u borbu. Teško je zadržati nenasilne ideale kad si okružen smrću, govori Emad. Nakon Phillove smrti, čitavo selo je još odlučnije u borbi protiv Izraelaca. Iako je sud donio rješenje za micanjem ograde i zida, to je ostalo tek slovo na papiru i u Bil’inu otpor ključa iz dana u dan.
   Emadov sin Gibreel prisustvuje svim prosvjedima, promatra nasilje, navikava oči na krvave obzore. Šokiralo me to jer se radi o dječaku velikih očiju koji trčkara uokolo sa svoje tri godine života. Ali, njegov otac smatra da je jedini način da ga zaštiti dopustiti mu da vidi sve vlastitim očima, da bude spreman jer ratna svakodnevica očito se neće brzo promijeniti. Kako je Emad više puta bio ozlijeđen tijekom snimanja, u jednom od prizora kada odlazi u bolnicu u Tel Aviv, sa sobom vodi Gibreela i starijeg sina. Na povratku iz bolnice stali su na plažu. Promatrajući Gibreela kako veselo bosim stopalima čeka nalet valova i zaigrano se smješka, teško je izbjeći tugu i misao kako su ti opušteni trenutci igre ono što bi svako dijete trebalo imati svakoga dana.
    Nažalost, stvarnost je drugačija. Pri kraju filma, kada su svoje živote izgubile već četiri kamere, s ekrana me obuzeo ‘umor’. Svaka borba iscrpljuje, naročito ona u kojoj ostavljate sve, a imate osjećaj da ne dobivate ništa, da rezultata nema. Tako se redaju scene u kojima Emadova žena govori kako joj je dosta njegova snimanja, kako želi malo mira, a on izgubljen i zamišljen propituje smisao svega.
    Naposljetku, smisao svega je borba sama. Dati sve što možeš, boriti se za ono što ti tjera srce na kucanje. Bez obzira na ishod bitke, znati da si za nju ostavio i posljednji atom snage, znati da si svu nijemost bola pretvorio u urlik nade.
   To sam dobila od ovoga filma. Slike surova života, brdo maljeva koji lome unutrašnjost brzinom munje, ali nas ne zakopaju pod zemlju, već tjeraju da se izgradimo, jači no ikada.
Borba je sve što nam (pre)ostaje, a ni pet uništenih kamera ne može izbrisati sliku sna koji živi u srcima ljudi.

Trailer za dokumentarac pogledajte OVDJE !

SAD: Reproduktivna prava žena na udaru fundamentalista

Posljednjih mjesec dana se u Sjedinjenim Američkim Državama vodi zanimljiva, ali i kontroverzna rasprava vezana za ženska reproduktivna prava. Krajem siječnja Vlada SAD-a predstavila je nov zakon u kojem se zahtjeva besplatan pristup kontracepciji svim ženama. Kontracepcija bi tako bila obuhvaćena zdravstvenim osiguranjem i samim time dostupnija.

No, pod pritiskom Crkve i desnice predsjednik Barack Obama promijenio je prijedlog ostavljajući religiozne organizacije poput škola, sveučilišta i bolnica, izvan zdravstvenog paketa koji bi pokrivao besplatnu kontracepciju. Prema predloženom, vjernici bi postali iznimka u standardnom zdravstvenom osiguranju koji pružaju tvrtke svojim zaposlenicima. Vjerske organizacije i kompanije tako mogu izabrati što će pokrivati njihovi paketi zdravstvenog osiguranja koje pružaju svojim zaposlenicima. Do sada je pod tim paketima bila pokrivena i kontracepcija, koju ovim zakonom vjerske organizacije jednostavno mogu izbaciti. Posljedice ovakve odluke su ogromne. Sasvim je očito zadiranje u privatnost zaposlenika vjerskih ustanova, bili oni vjernici ili ne.

Uzevši u obzir da su kontracepcijski lijekovi jako skupi, razumljiva je snažna reakcija žena diljem Amerike. Katoličke bolnice i škole su najugroženiji dio pogođen ovakvom odlukom, jer ona znači pružanje neadekvatne medicinske skrbi ženama, te onemogućavanje dolaska do kontracepcije. Odluka ne samo da zadire u prava pacijenta da dobije najbolju moguću skrb, već i u pravo svake osobe u demokratskom društvu da sama odluči hoće li koristiti kontracepciju ili ne.

 Obama je nakon lavine kritika kontracepciju i ostale lijekove za kontrolu začeća kod vjerskih ustanova prepustio osiguravajućim kućama. Religiozne organizacije promjenu smatraju jednaku stanju koje je bilo i prije donošenja pravila o izuzimanju kontracepcije, budući da će morati svojim zaposlenicima dati osiguravajuće police kojima će onda oni plaćati svoje lijekove. Takvu odluku vide u svjetlu pokušaja vlasti da se poveća korištenje kontracepcijskih metoda kod katolika, a naposljetku i broj pobačaja.

Kompromis koji je Obama napravio odlukom izuzimanja kontracepcije iz zdravstvene police vjernika mnogi u SAD-u zovu običnim ulagivanjem katoličkim biračima. Feminističke udruge su, s druge strane, odluku doživjele kao napad na slobodu žene da sama odlučuje hoće li ili neće koristiti kontracepciju, radila ona za katoličku ili običnu bolnicu. Odluka je apsurdna, posebno za ateiste zaposlene u vjerskim ustanovama. S pravnog aspekta ne postoji razlog zbog kojeg bi religiozne organizacije bile izuzetak iz standardne zdravstvene police koja pokriva skupe kontracepcijske lijekove, budući da dobivaju novce iz državne blagajne za davanje polica.

Republikanska stranka smatra Obaminu odluku pokušajem narušavanja vjerske slobode, a ne medicinskim pitanjem. Republikanci su kao odgovor na ove događaje organizirali panel raspravu na kojoj su svjedoci bili sami muškarci. Predsjedavajući Darrell Issa pozvao je pet svjedoka koji su svjedočili o problemu pokrivanja kontracepcije izvan zdravstvenog osiguranja. Jedinu svjedokinju koju je odobrio Demokratskoj stranci da pozove, na kraju je odbio poslušati pod obrazloženjem da nije kvalificirana govoriti. Nasuprot tome, svih petorica muškaraca su bili religijski stručnjaci. Bizarnost situacije nije potrebno naglašavati, a cijelo saslušanje je imalo takav učinak na dvije žene pripadnice Demokratske stranke da su se ustale i napustile ga.

 Jedina žena koja je trebala govoriti na saslušanju i predstavljati sve žene u SAD-u, na kraju je odbijena u raspravi koja uključuje ženski medicinski problem. Njeno ime je Sandra Fluke, studentica je prava na Sveučilištu u Georgetown-u, pretežno katolički orijentiranom fakultetu. Iako joj nije dopušteno govoriti kao svjedokinji, Sandra je ispričala svoju priču pred novinarima, te ukazala na još jedan problem – žene koje uzimaju kontracepciju ne zbog kontrole začeća, već zbog drugih zdravstvenih problema. Nemogućnost dolaska do potrebnih lijekova uzrokovala je pogoršanje zdravstvenog stanja njezine prijateljice. Sandrino obraćanje javnosti možete pogledati ovdje.

Pitanje je podiglo tenzije do tužbe koja se sprema Baracku Obami zbog promjena pravila o kontroli začeća. Tužba je ispunjena od strane sedam saveznih država i tvrdi da se novo pravilo protivi Prvom amandmanu.

Senat je prije par dana odbacio prijedlog izuzimanja kontracepcije iz religioznih ili moralnih razloga iz zdravstvenog osiguranja. Sandra Fluke, žena koja je imala snage javno stati i obraniti pravo svake žene na kontracepciju, napadnuta je od strane radijskog voditelja Rusha Limbaugha, koji ju je nazvao droljom i pozvao sve žene koje traže da im država plaća kontracepciju da snime “za šta su plaćene” i stave na internet.

Obama je ubrzo reagirao i nazvao Sandru Fluke da joj pruži podršku, a cijela situacija je digla ženske udruge i stranice na noge. Tako je stranica www.prochoiceamerica.org započelaprojekt kojim potiče sve žene SAD-a da izraze svoje mišljenje o tome što kontracepcija za njih znači u videu od 30 sekundi.

Osim pitanja besplatne kontracepcije dostupne svim ženama, nedavno su se pojavila još dva ženska medicinska pitanja u SAD-u. To su obavezni vaginalni ultrazvuk za sve žene koje žele napraviti abortus i “Personhood bill” – prijedlog zakona koji želi oplođenom jajašcu dati osobnost. Ono što je zajedničko tim pitanjima je država Virginia, iz koje inicijativa dolazi.

Nakon što su žene diljem Sjedinjenih Američkih Država 1973. uspjele ostvariti pravo na legalan abortus poznatim slučajem Roe v. Wade, to je pravo bilo još nadograđivano, ali nikad osporavano. George Bush mlađi je tijekom svojeg mandata prekinuo financiranje globalnih ženskih programa koji daju informacije o abortusu. Čim je postao predsjednik Barack Obama je preokrenuo to pravilo.

U SAD-u je pobačaj u prvom tromjesečju tretiran kao medicinska odluka, a u daljnjim stupnjima trudnoće legalan je dok god nije ugroženo majčino zdravlje. Stav Crkve u vezi pobačaja je “pro – choice”, što znači da ne osporavaju pravo izbora žene, ali apeliraju na njenu savjest da će postupiti moralno i religiozno, te da neće napraviti abortus.

Baš na savjest apelira prijedlog zakona koji se dao na procjenu Senatu. Radi se o vaginalnom ultrazvuku za sve žene koje žele napraviti abortus. Ono što je sporno u čitavoj stvari jest da žena ne bi imala izbor, već bi taj ultrazvuk bio obavezan. Sam ultrazvuk je iznimno invazivan i uključuje penetraciju u tijelo pacijentice, prikupljanje ultrazvučnih slika koje bi doktori morali pokazati ženama prije pobačaja. Radi se dakle o prilično nasilnom “apeliranju” na ženinu savjest da pobačaj na kraju ne napravi.

Stajalište pristalica obaveznog ultrazvuka prije pobačaja je, ako je žena već bila penetrirana, zašto bi joj smetalo ponovo prolaziti isti proces. Suvišno je isticati gnjusnost ovakvih komentara, posebno kada zamislimo traume koje bi proživljavale žrtve silovanja. Da se radi o sličnom postupku koji bi bio proveden na muškarcima prije određenih operacija, takav prijedlog ne bi prošao niti prvo saslušanje. Međutim, kada se radi o ženama, kao da je u redu odlučivati doslovnom guranju vlasti u intimu ženskog tijela i osporavati njene slobode.

Još jedna stavka je uznemirujuća u ovom prijedlogu, a to je medicinska procjena stručnjaka koji tvrde da ovakav ultrazvuk nije medicinski potreban. Uzevši u obzir da je svako penetriranje u ženino tijelo bez njenog pristanka silovanje, čini se da smo na pragu legalizacije silovanja u SAD-u. Cilj ovih prijedloga za zakone je u konačnici učiniti kontracepciju ilegalnom, i ograničiti, ako ne i osporiti pravo na abortus.

Prijedlog o obaveznom ultrazvuku nije usamljen u bizarnim prijedlozima zakona koji se ovaj mjesec pojavljuju u Americi. Tu je također i takozvani “Personhood” bill, prijedlog zakona koji bi zigotu tretirao kao osobu. Oplođena jajna stanica bi tako imala jednaka građanska prava kao svi građani slobodnog civilnog društva u Virginiji. Prijedlog polazi od teze zaštite nerođenog djeteta od nesreće i nasilja. Postavlja se logično pitanje; ako bi svako oplođeno jajašce imalo status osobe, čini li to pobačaj ubojstvom s nakanom? I čini li to spontani pobačaj ubojstvom bez nakane? Postoji li mogućnost da žena ide u zatvor zato što je imala spontani pobačaj, nešto teško podigla ili se udarila u trbuh? Do kuda idu ovakvi prijedlozi? U međuvremenu, na Facebook-u se stvaraju stranice potpore ženama i protiv prijedloga zakona koji bi proglasio oplođeno jajašce osobom.

Srećom, Senat je odbacio oba prijedloga iz Virginije, onaj o obaveznom ultrazvuku i “Personhood bill”, ali drugi prijedlog je ostavljen na razmatranje iduće godine. Pobjeda za ženska prava, ali izgleda samo trenutna.   U Virginiji su izgubili potporu Republikanaca za obavezni vaginalni ultrazvuk, ali je zato taj isti oživio u Alabami. Borba za žensko pravo odlučivanja o vlastitom tijelu se nastavlja.

Poziv volonterima i volonterkama za sudjelovanje na drugoj Povorci ponosa u Splitu

Centar za prava seksualnih i rodnih manjina Iskorak, Lezbijska grupa Kontra i udruga Domine iz Splita organiziraju drugu po redu Povorku ponosa u Splitu koja  će se održati 9. lipnja.

Organizatori pozivaju volontere i volonterke da se prijave za sudjelovanje. Njihova zaduženja uključuju pomoć u organizaciji popratnih programa kao što su radionice, diskusije, filmske projekcije, tribine i slično. Volonteri će također pomagati u izradi transparenata i ostalih rekvizita, imati zaduženja oko redarenja unutar Povorke, te voditi brigu o gostima iz inozemstva. Za volontiranje se možete prijaviti na mail:kontakt@split-pride.net.

Prošlogodišnju Povorku ponosa u Splitu obilježili su verbalni i fizički napadi, ozlijeđeni novinari i privođenje više od stotinjak osoba koji su dovikivali uvrede sudionicima povorke i bacali na njih suzavce, petarde, boce i kamenje. Na kraju su sudionike Povorke policajci morali evakuirati u sigurnije dijelove.

Događaj je odjeknuo u cijeloj Hrvatskoj i šire kao sramota za jednu modernu državu, a splitski gradonačelnik Kerum se ogradio od čitave situacije u kojoj su podbacile “država i policija”, kako je tada izjavila jedna od organizatorica Povorke ponosa. Nadajmo se da ove godine nećemo morati biti svjedoci sličnih izgreda u Splitu.

Dan žena 2012.

Još od 1857. godine demonstracijom zaposlenica u New Yorku, koje su se žalile na uvjete rada u industriji odjeće i tekstila, što se nastavilo sljedećih godina i 1910., prvom ženskom konferencijom te prijedlogom njemačke socijalistice Clare Zetkin da se 8. mart, odnosno 8. ožujka, proglasi Međunarodnim danom žena, praksa se uz nekoliko pomaka i aktualnih pitanja slavi i danas. Kao i svake godine, u Hrvatskoj i svijetu 8. ožujka podiže svijest položaja žena, a mi ćemo pokušati sumirati događaje u ovom tjednu kako bismo vas uputili gdje svojim prisutstvom možete podržati i produbiti vlastito znanje o postignućima i pravima žena, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Odbor žena Nezavisnih hrvatskih sindikata, Koordinacija Žene Hrvatske udruge sindikata te pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, 6. ožujka u Radničkom domu (dvorana 518) u 10 sati,organiziraju Predstavljanje uputa za zaštitu dostojanstva zaposlenih žena na radu kao dostojanstvenog i sigurnog rada za žene. Govorit će: Višnja Ljubičić, Goran Selanec (zamjenik pravobraniteljice), Jasna A. Petrović (koordinatorica ženskih sindikalnih grupa), Božica Žilić (predsjednica Ženske sekcije SSSH), Višnja Stanišić (predsjednica Odbora žena Nezavisnih sindikata Hrvatske) te Krešimir Sever (predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata).

Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH i sekcija Žena i društvo Hrvatskog sociološkog društva predstavit će zbornik znanstvenih radova Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj, koji su uredile Željka Kamenov i Branka Galić u utorak, 6. ožujka 2012. godine, s početkom u 13 sati, u Hotelu Dubrovnik, u dvorani Ban Zrinski.

 

Ususret Olimpijskim igrama u Londonu, Forum žena SDP-a organizira u svome sjedištu na Iblerovu trgu 9 (Zagreb) 6. ožujka s početkom u 10 sati okrugli stol na temu Žene i sport: važno je sudjelovati?

 

Fotoklub Rijeka organizirao je izložbu fotografija kojim žele promovirati autorstvo žene. Na izložbu su se mogle prijaviti žene koje su htjele naglasiti da je “iznad i ispred svega žena subjekt, a ne žena objekt”. Prijave su završile u veljači, a otvaranje izložbe bit će u utorak, 6. ožujka u fotografskoj galeriji Principij.

 

Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH organizira program s ciljem predstavljanja rada SOIH –  Mreže žena s invaliditetom, SOS – telefona za žene s invaliditetom žrtve nasilja, kao njihovim najznačajnijim projektom, te predstavljanja knjige Standardno tumačenje Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom (KPOSI) iz ženske perspektive novinarke dr. Sigrid Arnade te Sabine Haefner, odvjetnice uključene u proces donošenja Konvencije. Održat će se i promocija Zbirke poezije Marka Lukića uz izvedbu Adama Končića. Program će se održati 7. ožujka 2012., Tribina Grada Zagreba, Kaptol 27 u 11,00 sati.

 

U Uredu Predsjednika Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Ivo Josipović će se, u organizaciji Predstavništva UN-a u Hrvatskoj te Ureda Predsjednika RH, pridružiti kampanji Glavnoga tajnika UN-a te započeti stvaranje Mreže muških lidera u borbi protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj. Skup počinje u 13,30 sati na Međunarodni dan žena.

 

Ljubica Matijević Vrsaljko primit će nagradu Zagrepčanka godine u četvrtak 8. ožujka u 11,00 sati u Staroj gradskoj vijećnici za izniman doprinos u teorijskom i praktičnom radu na afirmaciji žena u društvu (između ostalog, osvijestila je potrebu kažnjavanja počinitelja nasilja u obitelji, što je dovelo i do zakonskih promjena). Nagradu će joj dodijeliti Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba te Davor Bernardić, predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba.

 

Platforma Vox Feminae u suradnji s Dokukinom prikazuju dokumentarce koji se bave ženama, seksualnošću i rodom. Ženski filmski vikend će se održavati od četvrtka do petka (8. – 11. ožujka) nakon čega će uslijediti rasprave kako bi otvorili prostor za javno kreativno dekonstruiranje pitanja roda te pojačali žensko stvaralaštvo i djelovanje u društvu.

‘Kužiš, ono, ne’… Djevojke i vokalno-lingvistički trendovi

http://www.nytimes.com/2012/02/28/science/young-women-often-trendsetters-in-vocal-patterns.html?_r=3&hp=&pagewanted=all

prevela i prilagodila : Nada Kujundžić

 

            Jezik i način govora mladih djevojaka često je na meti kritika i izrugivanja. Bilo da se radi o izgovaranju rečenica s uzlaznom intonacijom (kao da su pitanja), ´izmišljanju´ novih riječi i izraza poput “treba” ili “brijati”, ili pak pretjeranoj uporabi riječi poput “kužiš”, “ono”, “ne”, u svrhu popunjavanja razgovora, na vokalne i lingvističke trendove među djevojkama najčešće se gleda kao na znak nezrelosti, pa čak i gluposti. Jel´ tak´? Pa sad…

            U posljednje vrijeme čini se da čak i oni lingvističari koji su svojski zagovarali gore navedenu teoriju nezrelosti i gluposti okreću ploču. Djevojke i mlade žene dvadesetih godina odnedavno se slavi kao pionirke vokalnih trendova i slenga. Penny Eckert, profesorica lingvistike na Sveučilištu Stanford, ističe kako je način na koji djevojke upotrebljavaju razne jezične ukrase zapravo mnogo sofisticiraniji negoli se to na prvi pogled čini. “Mnoge od tih pretjeranih i kićenih fraza zvuče slatko, a od cura se očekuje da budu slatke. No one ih također ciljano rabe u komunikacijske i stilističke svrhe”. Znanstveni rad o vokalno-lingvističkim trendovima među mladim djevojkama koji je prošloga prosinca skupina istraživača sa Sveučilišta Long Island objavila u časopisu “The Journal of Voice”, dobrano je uzburkao lingvističke vode. Analizom snimljenog govora 34 ispitanice (što je, doduše, priznaju autori, prilično malen uzorak) u dobi od 18 do 25 godina, istraživači su uočili zanimljiv fenomen: riječ je o grlenom vibriranju glasnica koje je  zbog specifičnog ´škripavog´, katkad i kreštavog zvuka kakav se (najčešće) javlja na kraju rečenice,  nazvano škripavom ili škriputavom fonacijom (nešto širi termini su i laringizacija, ´pulsirajući glas´, te tzv. vocal fry). Internetske su forume vrlo brzo preplavile (mahom negativne) reakcije na članak; mnogi su se izravno obrušili na djevojke ´škripavog glasa´. “Što zapravo pokušavaju? Zvučati poput Keshe ili Britney Spears?” pita se list “The Huffington Post”. Nassimu Abdelli-Beruh, jednu od autorica članka, takvo ismijavanje ljuti. “Samim odabirom ovog vokalnog registra djevojke šalju određenu poruku”, smatra ona. Sličnog je mišljenja i profesorica lingvistike Carmen Fought: “Kada djevojke koriste uzlaznu intonaciju ili škripavi glas to se automatski interpretira kao nesigurnost, nezrelost, čak i glupost. Istina je ta da mlade žene koriste sve te (i mnoge druge!) vokalne i lingvističke kodove u svrhu prenošenja specifičnih poruka i izgrađivanja odnosa”. U tom su smislu mlade djevojke prave vokalno-lingvističke trendsetterice; ono što je Paris Hilton u svijetu mode, to su tinejđerke i djevojke u ranim dvadesetima u svijetu jezičnih inovacija.

            Mark Liberman sa Sveučilišta Pennsylvania tvrdi kako u vokalnim trendovima mladi prednjače pred starijima, a žene pred muškarcima. Zašto je tomu tako zasad ostaje nejasno. Neki smatraju da su žene osjetljivije na socijalnu interakciju, te stoga brže i lakše uočavaju i prihvaćaju suptilne vokalne promjene. Drugi pak, drže kako su žene osjetljivije upravo na sam jezik, jer se od njih kroz povijest zahtijevalo da budu tihe i govore tek kada im se netko izravno obrati. Osim toga, tu je i teorija o tome kako je društveno prihvatljivije da žene (za razliku od muškaraca) pri izražavanju budu nešto razmetljivije.

            Činjenica da vokalno-lingvistički noviteti djevojaka s vremenom prelaze u opću uporabu više je puta dokumentirana i dokazana. Uzmimo za primjer već spomenutu uzlaznu intonaciju. Riječ je o pojavi koja je prvi puta zabilježena osamdesetih godina prošloga stoljeća među djevojkama u kalifornijskom gradiću San Fernando Valley (skraćeno “The Valley”), no do sredine devedesetih udomaćio se među djevojkama diljem Sjedinjenih Država. Ugledni profesor lingvistike David Crystal tvrdi kako je s godinama spomenuti fenomen nadišao i dobne i spolne granice: “Čuo sam i bake i djedove da govore uzlaznom intonacijom. I sam ju ponekad koristim!” Mark Liberman ističe kako se i sam George W. Bush povremeno znao zaboraviti i dopustit glasu da odluta uzlaznom putanjom: “Nitko nikada nije rekao: ´Ma pogledaj ti tog Busha, tako je nesiguran, kao curica´”. Slični su rezultati iznenadili i istraživače koji su proučavali učestalost i raširenost gramatički suvišnih riječi koje uglavnom pridonose ritmičnosti samog govora, kao što su ´kužiš´ ili ´ono´ (jer, kuš´ ono, ljudi ih koriste kad, ono, oponašaju tinejđerke, ne?). Nakon što je 2011. godine analizirao gotovo 12 000 snimljenih telefonskih razgovora, Liberman je uvidio kako u uporabi ranije nabrojanih riječi mladi prednjače nad starijima, ali i muškarci nad ženama. Čak je i ugledni Websterov rječnik engleskog jezika nedavno uvrstio “ono” (like) na popis natuknica, definirajući ga kao riječ “koja, kako se čini, nema jasno značenje niti sintaktičku funkciju; vjerojatno se rabi u svrhu naglašavanja određene misli ili riječi u rečenici” (kao primjer, Webster navodi slijedeću  rečenicu: “Ono, fakat je vruće”).

            Brojna istraživanja ukazuju na širok raspon mogućnosti uporabe uzlazne intonacije.

Cynthia McLemore, primjerice, otkrila je da ovakav način izgovora katkad rabimo ne bismo li dominirali svojim sugovornicima, kao što su pokazale njene ispitanice, članice teksaškog sestrinstva. Pri obraćanju mlađim članicama, starije ´sestre´ često su rabile uzlaznu intonaciju kako bi ih natjerale da slijede njihove upute ili izvršavaju naloge. Profesorica Eckert sa Sveučilišta Stanford ustvrdila je da uzlaznu intonaciju najčešće rabe očevi djevojaka; za njih je to način, smatra Eckert, “da nastupe prijateljski i nenametljivo, a istovremeno izraze svoju volju”. ´Škripav glas´ ima dugu povijest među izvornim govornicima engleskog jezika. Britanski lingvističar David Crystal još je davne 1964. naveo upravo taj fenomen kao sredstvo kojime Britanci nastoje istaknuti vlastiti privilegirani društveni položaj. U Sjedinjenim Državama, pak, prvi je put zabilježen 2003. godine među tzv. ´chicano´ djevojkama (djevojke američko-meksičkog porijekla) u Kaliforniji. 2005. godine lingvističar Barry Pennock-Speck primijetio je da glumice poput Gwyneth Paltrow ili Reese Witherspoon govore ´škripavim glasom´ kada igraju suvremene američke likove (Paltrow u filmu Ljubav je slijepa (Shallow Hal, 2001.), Witherspoon u Plavuši s Harvarda (Legally Blonde, 2001.)), no ne i kada igraju u britanskim povijesnim filmovima ili ekranizacijama romana / drama (Paltrow u Zaljubljenom Shakespeareu (Shakespeare in Love, 1998), Witherspoon u Važno je zvati se Ernest (The Importance of Being Earnest, 2002; ekranizacija komada Oscara Wildea)). Poput uzlazne intonacije, i škripav je glas moguće rabiti u različite svrhe. Lingvističarka s kalifornijskog Sveučilišta Berkeley, Ikuko Patricia Yuasa, smatra kako se škriputav glas često automatski stvara prilikom namjernog spuštanja registra glasa (primjerice, kada želimo zvučati ´ozbiljno´ ili nastupiti autoritativno, rječju kada želimo da nas se shvati ozbiljno). Ponekad škriputav zvuk upućuje na dosadu ili nezainteresiranost govornika: “Radi se o vrsti vibracije koja nastaje tek kad su glasnice vrlo opuštene – možda ga ljudi koriste samo kada su i sami opušteni, kada im je dosadno, kada nisu previše zainteresirani za ono što govore”, kaže Yuasa. No, kako podsjeća Eckert, “jezik se brzo mijenja”. Većina ljudi (osobito odraslih) koji nastoje dešifrirati jezik djevojaka uglavnom griješe. “Ono što se mene doima kao izvještačeno ili afektirano, mojim studentima i studenticama može zvučati pametno i autoritivno”, objašnjava Eckert.

 

Tricky Women 2012

Od klasičnog animiranog filma, preko lutkarskog filma i kolažne tehnike sve do digitalne animacije – ovogodišnja 11. bečka revija ženskog animiranog filma “Tricky Women 2012” nudi sve.

Jedinstveni filmski festival koji je posvećen isključivo ženskom animiranom stvaralaštvu će se održat od 14. do 18. ožujka u bečkim kinima “Top Kino” “Gartenbaukiono” te bečkom Filmskom muzeju.

Program obuhvaća 146 animiranih filmova autorica iz cijelog svijeta. A pored natjecateljskog dijela koji obuhvaća tri kategorije, težišta ovogodišnjeg festivala su i Woman at Work, Into the Wild – Back to the City, Young Russian Talents, Animated Documentaries, Austrijska panorama, Specials te Up&Coming.

Među sudionicama se nalazi i hrvatska umjetnica Vanja Andrijević. Riječ je producentici i direktorici zagrebačkog studija Bonobostudio koji se bavi produkcijom, distribucijom i promocijom animiranih i eksperimentalnih filmova, a  okviru festivala će biti prikazan njezin rad “Je criais contre la vie. Ou pour elle/I Was Crying out at Life. Or for it”.

Više informacija o programu ovogodišnjeg festivala na www.trickywoman.at.