Potrošena budućnost

Globalna ekonomska kriza koja je počela prije četiri godine za posljedicu ima politike štednje čije se dugoročne štetnosti na javna dobra i prava građana polako naslućuju.

Naime, politika štednje je u mnogim zemljama prve obrise poprimila kroz rezove u visokom javnom školstvu i kulturi dok je u zemljama koje su najviše pogođene krizom, kao što su Grčka i Mađarska, eskalirala u brutalno dokidanje socijalnih prava.

Na tribini pod nazivom “Potrošena budućnost? – Politike štednje, komercijalizacija javnog sektora i privatizacija dobara” u Zagrebu, 2. veljače, 2012., govorili su Des Freedman iz Velike Britanije,
 Merijn Oudenampsen iz Nizozemske te Stipe Ćurković i Vladimir Cvijanović iz Hrvatske.

Ozbiljni su rezovi u budžetima visokog obrazovanja i u Velikoj Britaniji, Irskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Estoniji, Srbiji, Slovačkoj, Latviji i Grčkoj. Stoga Des Freedman smatra da je od presudne važnosti razvijanje pokreta Europljana protiv politike štednje kroz rezove u javnoj potrošnji, privatizaciji javnih dobara i redukciji javnih usluga.

Ekonomska politika nove hrvatske vlade i ulazak u okvir mastriških kriterija javne potrošnje i javnog duga predstojećim pridruživanjem Europskoj uniji najavljuje ciklus politika štednje. No, što nas zapravo čeka?

U Velikoj Britaniji su glavni žrtveni jarci ove krize obrazovanje, kultura i socijalna prava. I dok se događa jedan sustavan napad na načela i strukturu javnog zdravstva kao i na načela i strukturu sveučilišta te napad na socijalna prava, vlada ove zemlje je, do sada, banke podržala sa tisuću milijardi eura.

Danas je mogućnost studiranja za većinu Britanaca pod prijetnjom zbog rezanja sredstava i dizanja školarina na maksimalnih 9000 funti godišnje, što su već najavile brojne institucije. Studentski protesti su pokazali javno protivljenje ovim mjerama i to uz potporu osoblja fakulteta, sindikata i šireg društva. Sveučilišno obrazovanje ide prema strukovnom čime se obezvrjeđuje umjetnost i društvene znanosti – predmeti koji dopuštaju cvjetanje kreativnosti i politička propitivanja. Pretvaranje javnog obrazovanja u korporaciju/e jedno od najopasnijih napada u samu bit ljudskih prava.

I nizozemska Vlada najavila je rez od nekih 18 milijardi eura. Dok su sveukupni rezovi u drugim područjima od oko 5-7%, u kulturi oni iznose 20%. Pri tome je alternativna kulturna scena najjače na udaru i to tako da joj se ne dodjeljuje nikakav novac, što znači “ubijanje” mnogih institucija. Klasična kultura – kao npr. nacionalni muzeji, opera, balet, klasična glazba – izuzeta je iz ovih rezova. Međutim, ekonomisti su procijenili da će troškovi ovih rezova zbog indirektnog utjecaja kulture na ekonomiju biti veći od same uštede i dobiti.

U Nizozemskoj se, isto tako, događa neka vrsta ukidanja obrazovanja kao javnog dobra. Između ostalog je, naime, postavljena i gornja granica broja ljudi koji će imati priliku studirati jer im Vlada smatra da su nizozemci previše obrazovani da bi bili ekonomski korisni.

Mjere štednje pokazale su se ekonomski, socijalno i politički štetnima. Kao što se vidi iz primjera Velike Britanije i Nizozemske, politike štednje nisu smanjenje potpore bankama – one imaju privilegiran položaj – već se udara na stanovništvo.

Nedavno provedeno istraživanje niza tranzicijskih ekonomija pokazalo je da samo one zemlje koje imaju adekvatne socijalne programe mogu se i adekvatno nositi sa krizom – konkurentnije su.

Jednostavnog rješenja nema – društvo se kao takvo treba promijeniti. Naprimjer, možda bi se trebalo razmišljati o demokratizaciji novca na način da se ne tiska samo za najučinkovitije svrhe već i za društvene svrhe kao što su obrazovanje i umjetnost, zaključna je misao jednog sudionika ove tribine.

Biti ono što jesi

Marinella piše o svom sudjelovanju u predstavi U cipelama mog roda

Da sam u “cipelama mog roda”, nosila bih štikle. Ali ih ne nosim. Ne jer me strah diskriminacije, jer se bojim okoline. Jer nekome moja sloboda smeta. Ne nosim ih jednostavno zato jer – su mi neudobne. Imam tu mogućnost. Biti ono što jesam, bez “oskvrnuća” normi.

Svojim izborima i stilom života ne odudaram od standarda općeg društva. Udana sam, imam petogodišnje dijete. Vegetarijanka sam, volonterka. Ništa potencijalno uznemirujuće za svekoliko pučanstvo. Na bazičnoj svakodnevnoj kuća-pos’o razini, pitanje transrodnosti/transseksualnosti me se “ne tiče”: Koliko se može reći da se ono nekoga “ne tiče”.

Sad ide veliko pitanje – zašto sam onda, za boga miloga, uključena u takav projekt, koji se bavi tako devijantnim i nastranim ponašanjem, te izopačenim vrijednostima?

Čitaj dalje.

Naime, radilo se na predstavi forum kazališta. Interesantne tematike. Prvotni razlog ulaska u projekt je bio apsolutno egoističan: pobjeda nad strahom od javnog nastupa (koji se negdje putem zagubio, jer mi nastup čak i nije bio problem, koliko sam očekivala da će biti). Kako su razlozi uvijek kompleksno pitanje, željela sam sudjelovati i radi svoje, uvijek budne, aktivističke strane. Urlanje parola i mahanje transparentima radi bolje vidljivosti tako su passé. Zašto se na promjenu svijesti ne bi moglo utjecati dijalogom?

Radi lakšeg shvaćanja nekih od razloga, parafrazirat ću jednu od organizatorica/sudionica predstave: super je bilo vidjeti kako su se neki kotačići pokrenuli ljudima u glavi. Moja uloga je minorna: malena, blago desno-orijentirana studentica koja ne da ljudima disati radi nekog tamo x ispita. Bilo mi je teško govoriti stvari koje ne mislim. Ali netko mora bacati i verbalne mine, inače ne bi imalo smisla.

Ranije smo imali predstavu pred trans* ekipom iz susjednih država koja je došla kod LORIca u sklopu “Put u prosTRANStvo” projekta. Gospođa neimenovana, majka, cijelo vrijeme imala je suze u očima. Jer smo prikazivali ono što je njezino dijete proživljavalo svaki dan. Šikaniranje od strane kolega na faksu, u školi, na cesti. Osude liječnika, postavljanje nepostojećih dijagnoza. Zašto? Jer je rođeno u tijelu koje njegovom biću ne odgovara. Gospođa je izrazila zahvalnost za pretakanje problematike u nekoliko realnih slika.

U ovom vremenu, kada većina pokušava biti netko drugi, tužno je da se transeksualnim/transrodnim osobama ne dopušta biti ono što oni jesu. Ako vjerujemo da je u redu svako činjenje koje ne šteti drugima, interesantno je da nam smeta izražavanje roda pojedinca kroz odjeću, ponašanje i verbalno izražavanje, u slučaju ako se isti ne “poklapa” s vidljivim obilježjima onoga s čime je osoba rođena.

Tijekom mjeseca veljače naša malena trupa forum-teatra izvest će “U cipelama mog roda” i u Zagreb gradu. Pozorno pratite, bit će najavljeno.

Vidimo se!

Tulum Sindikata biciklista

Pomozite izgraditi mobilno parkiralište za bicikle – dođite na Tulum Sindikata biciklista u Tvornicu 7. veljače!

U Malom pogonu Tvornice 7. veljače na Tulumu Sindikata biciklista (https://www.facebook.com/events/166547600120732/), nastupati će bendovi Skaut i ABOP te DJ-i Oli Dobolli i P.D. Ricco. O nastupima ABOP-a sigurno ste već čuli, ako ih već niste slušali na posljednjem koncertu u prepunoj Tvornici, a Skautov hit za film Koko i duhoviDaj mi pokaži prijatelja – jednom kad čujete, ne izlazi iz glave. Pečat garancije na dobar provod daju dva DJ-a, Oli Dobolli i P.D. Ricco, koji će mali pogon rasplesati do kraja!  No to nije sve – za vizualni spektakl pobrinut će se VJ I.M. Klif.

Sav prihod od tuluma ide za mobilni biciklistički parking koji će se u budućnosti koristiti na različitim lokacijama, a koji obrisima izgleda poput automobila – i koji tako poručuje da na jedno pakirno automobilsko mjesto stane deset bicikala.

No osim toga, Tulum se događa u Tjednu prosvjetljenja! Tjedan prosvjetljenja je akcija Sindikata biciklista i biciklističkih trgovina u kojoj trgovine u tom tjednu (od 6. do 11. veljače) daju popust na asortiman svjetala.

Karte po cijeni od 20 kuna u pretprodaji, možete kupiti na blagajni Tvornice, u Kinu Europa i u Zoni Tvornice (prolaz Neboder). Cijena karte na dan koncerta iznosi 35 kuna a zabava počinje u 20 sati.

Pismo Belli i drugim djevojčicama u plavim tenisicama

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Draga Bella,

tvoja mama mi je rekla za tvoje fenomenalne plave tenisice. Volim plavu boju. Moja curica Amelia voli plavu jer je to boja oceana. No ako ju upitaš koja joj je najdraža boja, reći će ti: boja duge. Duge su prekrasne jer sadrže sve boje. Tvoja mama mi je rekla da su te u školi zadirkivali jer nosiš tenisice ´za dečke´. Vjerojatno jer su plave, ili možda zato jer je na njima lik Buzza Lightyeara. Kod nas doma vrijedi pravilo: ´Boje su za svakoga´. Ali ponekad ljudi ne razmišljaju o tome pa se lako zbune. Mene to strašno ljuti. Dovoljno je okrenuti se oko sebe da se uvjeriš da su boje doista za svakoga. Draga Bella, nije li to bedasto! Kako bi plave tenisice s likom Buzza Lightyeara mogle biti samo za dečke kad su boje za svakoga, i kad je film Priča o igračkama (Toy Story) iz kojega je Buzz za svu djecu! Mislim da ljudi često zaboravljaju na djevojčice pa pogrešno pretpostavljaju da je neka stvar namijenjena samo dječacima. Mislim da bi ljudi trebali više razmišljati o djevojčicama. Ti si već velika i puno toga znaš; sigurno znaš da djevojčice mogu sve što i dječaci. I da dječaci mogu sve što i djevojčice. Nažalost, odrasli se ponekad vole miješati u dječja posla, a neki odrasli koji upravljaju tvornicama igračaka ili dječje odjeće nemaju tako bujnu maštu poput tebe ili mene. Ti odrasli pokušavaju utrpati djecu u kutije s oznakama ´Dečko´ ili ´Djevojčica´, a zatim u svaku od tih kutija dodaju samo određene zamisli ili boje. Kad na taj način podijele djecu, lakše im je prodavati svoje proizvode. Budući da dječaci i djevojčice ne rastu u kutijama, sigurno ti je jasno koliko je to blesavo. Nažalost, mnogi odrasli to ne shvaćaju pa uzimaju plave i ružičaste kutije zdravo za gotovo. Kasnije takav način razmišljanja prenose na svoju djecu, koja na taj način postupno gube maštu i naposlijetku se pretvaraju u osobe koja zadirkuju druge zbog boje njihovih tenisica.

Draga Bella, tvoje plave tenisice zbilja su sjajne. Djevojčice poput tebe sa sjajem u očima i vatrom u srcima suprotstavljaju se ljudima bez mašte koji imaju čvrste stavove o tome kako bi djevojčice trebale izgledati i ponašati se. Ti ih tjeraš na razmišljanje, a to ih plaši. Djevojčice poput tebe i moje Amelije ne dopuštaju da ih se strpa u male ružičaste kutije. Ako vas netko i pokuša unutra zatvoriti vi istog trena iskačete van, razdirete omot, razbijate poklopac. Tako i treba! Ne smijete dozvoliti da vas išta na svijetu ograničava. Nema tog mjesta koje ne možete osvojiti, niti snova koje ne možete ostvariti. Ne postoje pravila kojih se morate pridržavati, niti osobe koje vam smiju govoriti što trebate misliti ili činiti. Ti si pra-pra-praunuka čitave generacije žena koje su se junački borile protiv ružičastih kutija. Čini se da su danas mnogi na to zaboravili. Draga Bella s plavim tenisicima – potrebne su nam djevojčice poput tebe. Nas odrasle treba s vremena na vrijeme podsjetiti da djevojčice mogu učiniti što god požele. Odat ću ti jednu tajnu: uvjerena sam da kad bi se odrasli djevojčicama maknuli s puta, one bi imale mnogo više prostora za rast. Mogle bi postati tako fantastične i tako moćne da bi doslovce protresle čitav svijet iz temelja. A kad bi se tlo počelo pomicati, svi oni ljudi koji su ostali bez mašte ljosnuli bi na zemlju.

I zato slijedeći put kad ti netko dobaci nešto o boji koju nosiš ili nečemu što ti se sviđa, samo ih ljubazno podsjeti da su izgubili maštu. Nažalost, bit će još ružnih komentara na tvoj račun, ali ti samo odmahni rukom i otjeraj ih kao kakvu dosadnu muhu. Problem nije u tebi, već u njima i njihovim ograničenjima. Kad god se osjećaš kao da ne pripadaš, samo se sjeti svih onih djevojčica koje, poput tebe, mijenjaju svijet. Ti pripadaš njima. Samo naprijed!

S ljubavlju,

Melissa

U cipelama moga roda

Ja sam Ona, ali sam zapravo On. Osjećam se kao On, ali izgledam kao Ona. I to je sasvim normalno. Ja nisam čudovište, niti sam bolestan. Ne tražim od vas da mi skidate kapu, niti uzdižete u nebesa. Sve što tražim je razumijevanje i prihvaćanje. Nemojte me tolerirati, jer to znači da me prihvaćate sve dok nisam u vašoj neposrednoj blizini.

Matejevi problemi kreću na usmenom ispitu gdje se izražava u muškom rodu. Nakon što profesorica naprasno prekida ispitivanje zbog tih “izjava”, Matej biva odbačen i od strane prijatelja. Izgubljen i sam traži potporu u roditeljima, liječniku, pa čak i svećeniku. No nitko ga ne shvaća ozbiljno, tvrde mu da je poremećen, da se ode liječiti (koliko puta ste ovo čuli?!), da su to mladenački hirovi. Uz sve te probleme biva i fizički napadnut. Na sreću, potporu nalazi u majci koja se trudi prihvatiti ga onakvim kakav on zaista jest.

Potaknute problemima i neshvaćanjima s kojima se susreću transrodne osobe, udruge LORI i ALARM izvele su interaktivnu predstavu u prostorijama saveza udruga Molekula u Rijeci. Forum-kazalište je osmišljeno kao vid interaktivne radionice u kojoj publika sudjeluje i mijenja tijek predstave. Uz malo nagovora Riječani/ke su se ubrzo pridružili i zajedno s glumcima iznalazili rješenja i rasplet situacije. Zanimljivi prijedlozi i angažman starijih pokazali su da za naše društvo ima nade. Već samim dolaskom na ovu predstavu publika je dokazala da postoji interes za ovakve teme, te da bi se radionice trebale održavati i u obrazovnim institucijama.

Mijenjajući sebe, potaknut ćemo promjene drugih. Govoriti o transrodnosti, učiti “neuke”, pokazivati “gluhima”, reagirati. Jer manjina je jedina skupina koja je ikada i mijenjala svijet.

Iznenađujuće kratka povijest heteroseksualnosti

Američki nakladnik Beacon izdao je novu knjigu pomalo neobičnog naziva: ‘Straight: The Surprisingly Short History of Hetrosexuality’ (u prijevodu otprilike – Straight: Iznenađujuće kratka povijest  heteroseksualnosti). Autorica Hanne Blank u njoj istražuje povijest heteroseksualnosti ,za koju osobno tvrdi, da je vrlo kratka. Iako suprotno vjerovanjima, riječ heteroseksualnost ne postoji oduvijek, nego tek od 19. stoljeća kada ju je skovao austro-ugarski novinar Karoly Maria Kertebeny koji je pisao pamflete protiv pruskog zakona koji je kriminalizirao erotsku privlačnost između muškaraca.

Među svoje utjecaje u istraživanju povijesti ljudske seksualnosti, navodi knjigu Johnatana Katza, “The invention of heterosexuality” u kojoj se autor prvi puta zapitao od kuda dolazi ta riječ i koncept koji danas povezujemo s njom.

Glavni razlog istraživanja heteroseksualnosti Hanne Blank je i njena osobna ljubavna priča, koju otkriva odmah na početku knjige. Naime, Blank je bila u vezi s osobom koja je rođena s nekonvencionalnom kombinacijom kromosoma XXY, što znači da ima i muške i ženske genitalije. Neobična ljubavna priča, Blank je natjerala na postavljanje pitanja, što zapravo znači biti heteroseksualan. U knjizi razgovara sa svojim roditeljima, svojom osamdesetogodišnjom bakom i pokušava dokučiti misterij heteroseksualnosti u prošlosti i danas.