‘Seks i grad’ kao feministička TV Biblija?

Malo je serija koje su prikovale milijune žena za tv ekrane, izazvale potpunu histeriju i bespogovorna štovanja, postale nekakva vrsta religije. Seks i grad jedna je od tih. Kasnije je priča o četiri njujorške hip žene došla i do kino dvorana, nažalost svih ljubitelja filmske umjetnosti. Naslušala sam se svega i svačega od 1998. kada je serija ugledala svjetlo dana. Nazivali su je prekretnicom, inovativnom, spektakularnom. Sve od toga još bi mogla progutati, iako sama nikad ne bi koristila takve riječi, ali ono preko čega ne mogu preći je nazivanje Seksa i grada najvećim slavljem feminizma, pravom girl power serijom, ma feminističkom TV Biblijom. Kada je serija tek izašla, u opisu je stajalo da prikazuje “kako se nositi s etiketom ‘žena’ devedesetima”.  Pa da vidimo… Čemu nas je to, kao žene, Seks i grad mogao poučiti?

Četiri dotjerane žene, s istančanim stilom za modu žive ludim njujorškim životom, one jure od jutra do sutra, jako su zaposlene i uspješne u svojim karijerama, ali većinu vremena ih promatramo kako jedu salatu u prekrasnom novom in restoranu u gradu, pa ispijaju martinije u najluđem noćnom klubu, idu na masaže, jogu, itd. Da skratim priču, jer radnju serije svi znate, one su jednostavno površne i na čelima im piše materijalizam. Caps lock, potcrtano, boldano. Još je jedan pojam sveprisutan – seks. Carrie Bradshow knows good sex, upečatljiva je rečenica. Cure otvoreno pričaju o seksu, totalno su lude i mogu raditi ‘sve što rade muškarci’, što se posebno ilustrira na primjeru vragolaste Samanthe, koja je postala duhovna majka milijunima žena. Seks je glavni lajt motiv, Carrie o njemu piše, Samantha ga prakticira rekordan broj puta, Charlotte potiho sanja vlažne snove, Miranda želi pojebati bivšeg dečka. Sve se trude biti privlačne, sjajno izgledati kako bi dobile ono što žele, jer eto, žene trebaju izvrsno izgledati, žene su seksualni objekti. U uvodnoj špici Carrie stoji u haljetku, besprijekorna i nevina, poput kakve djevojčice kojoj treba zaštita. A onda prolazi bus sa reklamom za njenu kolumnu o kojoj piše o seksu. Jer Carrie zna što je seks. U svakom slučaju, radilo se o izgubljenoj djevojčici ili privlačnoj ženi koja zna sve o seksu (ona je sve to, vaaauuu), kako bi se ostvarila potreban joj je muškarac. I tako, šest dugih sezona, cure traže muškarca svog života. Skroz su neovisne, ali samo o muškarcima pričaju i ultimativni cilj je uhvatiti onog pravog.

Činjenica da je Carrie novinarka trebala bi nas uvjeriti da je ona intelektualka, da promišlja stvari, da je zapravo svjesna svijeta u kojem obavlja šoping. Razočarat ćete se, jer ona uglavnom priča o cipelama, zgodnim dečkima, pravoj ljubavi i otvorenju kul nove galerije. Na početku svake epizode ona si postavi pitanje, pa duboko istražuje temu i naposljetku zaključi kako zaključka nema. Ukratko, ona je najplića novinarka na svijetu, jedna od onih koje sramote ideju novinarstva. Ironično, kad Carrie u seriji upoznaje nove ljude, njeno pisanje se predstavlja kao nešto najdublje ikada. “Toliko puteva. Toliko skretanja. Toliko izbora. Toliko pogrešaka.” Zbilja duboko. Breaks my heart.

Ova intelektualka s vremena na vrijeme gubi sate u knjižnici, no jedina knjiga koju je držala u rukama u šest sezona serije i dva filma, jest Ljubavna pisma velikih muškaraca (Love letters of great men). Ono što inače lista su Vogue i Marie Claire, a to, vjerovali ili ne, nisu knjige. Toliko o tome.

 Kad joj već knjige nisu jača strana, šoping bogami jest. Ona kupuje, kupuje i kupuje. Plaću potroši na cipele, ali nije je briga, jer je najveća faca u gradu. Jer tako se postaje facom – biti dotjeran, lijepo se odjenuti, prošetati u novim Manolicama. Njene curke nisu drugačije – Charlotte u jednoj epizodi pristaje na seks jer su joj obećane nove, najsavršenije ikad, cipele. You go girl!

Serija je velika, šarena reklama za modnu industriju. U tome nema nikakvog problema, ili ga ne bi bilo da se čitav projekt ne predstavlja kao nešto drugo. Ideja serije je da žene trebaju biti samouvjerene, voljeti sebe, ostvariti svoj potencijal, ne ovisiti o nikomu. Sjajno, ali miljama daleko od realnosti onoga što serija poručuje. Dragi moji, Carrie u jednoj epizodi kaže kako nije ništa jela jer je zadnji novac potrošila na novi broj Voguea. Istog onog magazina koji reklamira isti tip žena, poručuje da je biti mršava i stajliš apsolutno sve bitno u životu. Enough said.

Zar je piti martinije u sjajnoj haljini u naj lokalu u gradu, savršene frizure, čekirajući zgodnog dečka s druge strane šanka, najveći san svake žene? Zar je to ono čemu one teže, u čemu se pronalaze?

Naravno da ne. Nasreću, stvarnost je drugačija od Seksa i grada. U stvarnosti postoje i normalni poslovi i normalne plaće, kojima si ne možete priuštiti razne ‘tinije’, kavijar i najboljeg frizera u gradu, noge vas nakon dvanaest sati hodanja u 18 centimetara visokim potpeticama  bole kao sam vrag i sutra ih sigurno nećete opet obuti. U stvarnom svijetu postoje i žene koje ne smatraju da se samoostvarenje postiže kroz raznorazne krpice, a paleta interesa i znanja mnogo im je šira od muškaraca i seksa. Da, postoje i one kojima “treba li nam udaljenost da se napokon približimo jedno drugome?”, nije omiljeni citat i vrhunac izražavanja ljubavne tjeskobe i neizvjesnosti života.

Odgledala sam i seriju i filmove iz razloga što ne želim pričati o onome što nisam proučila i eto, došla sam do zaključka. Moj će biti mnogo konkretniji od onog kojeg bi vam ponudila Carrie. Seks i grad djeluje mi kao da sam upala u san Barbike. Što je otprilike ravno mojoj najgoroj noćnoj mori. Ona mašta o svom Kenu, farba si nokte, vješa nove opravice, i trača sa curkama. Eskapizam na djelu. ‘Oslobođene’ i ‘nepoterećene’ junakinje plitke su i površne idiotkinje. Ova serija slavi žene koliko god i seksističke reklame, šovinističke izjave ili pak Siniša Vuco.

Rode proslavile deseti rođendan

Udruga Roda – Roditelji u akciji proslavila je jučer u Novinarskom domu deseti rođendan. Rode su poznate po nizu svojih akcija kojima su se zalagale za unaprjeđenje prava i položaja djece i roditelja s posebnim naglaskom na prava žena u trudnoći, za vrijeme i nakon poroda, te na pravo na liječenje od neplodnosti. Rođendanskom proslavom Rode su podsjetile na svoje uspješne i poznate kampanje i akcije vezane uz promociju dojenja, sigurnosti djece u prometu, korištenja platnenih pelena pa sve do građanskih akcija koje su za cilj imale promjenu političkih odluka kao što je trakavica o cijeni zagrebačkih vrtića i borba protiv konzervativnog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Danas Rode imaju podružnice u svim dijelovima Hrvatske, a utjecaj im seže i preko granica ponajviše zahvaljujući njihovom portalu i forumu koji su tijekom godina postali izvor savjeta, ali i utočište za mnoge roditelje u panici i problemima. Posebno je važan njihov SOS telefon za dojenje koji je tijekom svog djelovanja pružio odgovore na 25 000 poziva. Uz emotivne, nadahnute i duhovite govore izvršne direktorice Ivane Zanze i predsjednice udruge Mirele Blažanović, proslavu su upotpunili i glumac Rakan Rushaidat s ulomkom iz monodrame “Ja, tata”, te duo BelCante.

U slavljeničkom duhu Rode su dodijelile nagrade koje su dobile organizacije i pojedinci koji su dijelili Rodinu viziju te se istakli se u područjima u kojima djeluje i Roda. No uz  nagrade dodijeljena je i anti-nagrada RODIN MUĆAK za osobe koje su se istakle svojim negativnom pristupom u područjima Rodine vizije. “Ponosni” dobitnik Mućka, bez konkurencije, je ministar Darko Milinović, a dobio ga je za donošenje lošega Zakona o potpomognutoj oplodnji.

Rodina nagrada dodijeljena je za zalaganje u područjima brige za djecu, roditelje, buduće roditelje i obitelji, i to za područja: trudnoća i porod, roditeljstvo, medicinski potpomognuta oplodnja, sigurnost djece u prometu i dojenje.

Dobitnice su Rodine nagrade za doprinos u području trudnoće i poroda:

• Barbara Finderle
• Iva Podhorsky Storek
• Erika Spirić
• Hrvatska udruga primalja

Za doprinos u području roditeljstva Rodinu su nagradu dobili:

• Nina Pećnik
• Branka Starc
• Unicef 

Za doprinos u području sigurnosti djece u prometu najviše su se istaknuli i stoga zaslužili nagradu:

• Ivica Vuko
• PU osječko-baranjska
• Dalibor Gojak
• PU karlovačka

Dobitnici Rodine nagrade za doprinos u području promicanja i zaštite dojenja su:

• Milan Stanojević
• Josip Grgurić
• Irena Zakarija Grković
• Anita Pavičić Bošnjak

RODINO PERO, nagradu za novinare inovinarke koji prate teme vezane uz roditeljstvo i pomažu prenijeti naše ideje i aktivnosti široj javnosti, dobili su:

• Uredništvo emisije “8. kat”, HTV
• Radio 101
• Vesna Roller, Novi list
• Kristina Turčin, Jutarnji list
• Mojmira Pastorčić, RTL
• Amela Čilić, RTL
• Nataša Gajski Kovačić, Vjesnik
• Nataša Kraljević Kolbas, HRT
• Gorana Banjeglav, Zagrebancija
• Sanja Brajković, Radio Sljeme.

RODIN CELEBRITY, nagrada osobama iz javnoga života koje svojim nastupima, javno iskazanim stavovima i djelovanjem doprinose razvoju društva odgovornoga prema djeci, roditeljima, budućim roditeljima i obiteljima, dodijeljen je Martini Tomčić Moskaljov. 

Hrvatska Girl Geek Večera

 U Zagrebu se 30. studenog organiziralo prvo neformalno druženje hrvatskih geek djevojaka. Organizacije se prihvatila Bojana Mandić, koja je osnivačica Girl Geek Dinners Hrvatska.

Crvena boja bila je obavezna za sve geekete  koje su se okupile na prvoj girl geek večeri u Hrvatskoj. U opuštenoj atmosferi mogle su razmijeniti nova iskustva, konačno se upoznati u stvarnosti i uživati u dobrom jelu i piću.

Prije samog druženja i nagradnog kviza održana su kraća izlaganja, a prvi je govorio Srđan Dumičić, direktor Ipsos Pulsa, agencije za istraživanje tržišta, medija i javnog mnijenja. “Iako je zainteresiranost za rad u ICT sektoru kod žena još uvijek puno manja od one muškaraca, ipak jednu trećinu zaposlenika čine žene. No, 28% svih zaposlenih žena u ICT sektoru na rukovodećem je položaju, što otprilike odgovara i situaciji među muškarcima kojih se 31% nalazi na rukovodećim položajima. Zanimljivo je da je u drugim sektorima taj postotak značajno niži odnosno 15% svih zaposlenih žena nalazi se na rukovodećim položajima” naglasio je Dumičić.

Ivana Mišević Kosović, znanstvena novakinja na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, podijelila je svoja iskustva školovanja i rada u tzv. muškom okruženju sa sudionicima večere. Ona smatra da žene ne trebaju oponašati svoje muške kolege, već trebaju na svoj, “ženski” način pridonijeti uspješnosti svoje tvrtke, tima ili institucije, dok je Renata Pavelić Mužak, direktorica tvrtke ESKA, čijih je 70% zaposlenika žene,  naglasila da je važno kako obavljaš svoj posao, a ne rodne i spolne razlike.

Girl Geek Dinners osnovala je Sarah Lamb, inženjerka softvera iz Londona, 2005. godine. Željela je pokazati kako se i žene bave informacijskim tehnologijama i sve ih okupiti na neformalnoj večeri kako bi se upoznale, zajedno družile, izmijenile iskustva uz dobru hranu i piće te glazbu.

Gdje je rod u kulturnim politikama?

Na okruglom stolu naslova Gdje je rod u kulturnim politikama?, koji je u sklopu Dana Marije Jurić Zagorke, održan 28. studenog u Zagrebu, raspravljalo se o čitanjima rodnog u kulturi.

U uvodnim riječima organizatorica Rade Borić i Sandre Prlende iz Centra za ženske studije, moglo se čuti kako motiv za ovakvo okupljanje različitih aktera kulturnih politika jest aktualizacija rodne perspektive te pokušaj pronalaženja modela rodno osviještenog partnerstva javnih institucija i civilnog društva. 

Prvi izlagački blok otvorila je dr. Mirjana Adamović iz Instituta za društvena istraživanja, sažetkom svoje studije o viđenju kulturnih politika iz perspektive ženske kulturne elite. Istražujući zapažanja kulturnih menadžerica na trenutne procese upravljanja kulturom u Hrvatskoj, Adamović je došla do zaključka kako žene na upravljačkim pozicijama u kulturi nepovoljno gledaju na aktualnu kulturnu politiku. Njihovi odgovori ukazuju na postojanje simboličke i ekonomske povezanosti društvenog položaja žene i kulture, gdje su obje podvrgnute vanjskim ograničenjima upravljačke moći i nižem ugledu u društvu. Istraživanje pruža sociološku potvrdu tezi o postojanju rodne perspektive u kulturnim politikama te, nadalje, ukazuje da su ovog problema žene itekako svjesne. 

Na Mirjanu Adamović nadovezao se Milan Živković, predsjednik Savjeta za kulturu i medije SDP-a, izlaganjem Rod, kultura i politika u konceptu kulturno održivog razvitka. Živković se, iznijevši nekoliko definicija kulture, politike i njihovog suodnosa, zaustavio na razmišljanju Vjerana Katunarića i njegovog koncepta kulturno održivog razvoja te ponudio smjernice za čitanje muških i ženskih dimenzija ekonomije kulture. Za Živkovića je pitanje financiranja u kulturi osnovni problem i mjesto na kojem se ogoljuje rodna logika, što su i same ispitanice primijetile u ranije predstavljenom istraživanju. Prema njegovim riječima dosadašnja praksa kulturnih politika (ili onog što bi kulturnu politiku trebalo predstavljati) pokazuje da se u kulturi sustavno potiče sve što ima muške vrijednosti, ponajprije uspješnost na tržištu i pragmatičnost sadržaja. Živković također vidi (rodno) spornim tendenciju izolacije kulture na umjetnost i estetsko, ograničavajući fluktuaciju kulture drugim poljima, poglavito obrazovanjem. U tom smislu, kao najjasniju preporuku održivosti kulture kao sustava, pa potom i njeno “uspješno” osvještavanje, Živković je označio školovanje “konzumenata” i osiguravanje uvjeta u kojima bi se kultura “trošila”, dakako nevezano za tržišnu isplativost.

Andrea Zlatar je u svom izlaganju konkretizirala rodni aspekt u kulturi na primjeru analize medijskih reprezentacija žena-spisateljica i žena-upraviteljica u kulturi. Prema Zlatar, one ukazuju na vrlo simptomatičnu homogenizaciju znaka žene. U iznesenim primjerima tobože afirmativne reprezentacije ženskog u domeni kulturnog rada, prepoznaje se vrlo sporno simboličko oplošnjavanje. Na primjerima ženskog rada u kulturi dade se iščitati potiskivanje subjektivnosti i emancipacije u korist “javnog dobra”. U tom smislu, potrebno je osvijestiti heterogenost, kako žena tako i kulture, te partikularno pristupiti potrebama, kako ženski i kulturni identiteti ne bi pali u podređeni položaj. Nadalje, nadovezujući se na prethodnog izlagača, Zlatar je istaknula obrazovanje kao područje u kojem kultura mora zauzeti obuhvatniju ulogu i razotkriti pluralnost problema. Kao mogući model Andrea Zlatar smatra prakse civilnog sektora koji na inventivan i efektan način promišljaju kulturu, rod i političko. 

Na posljedice samooznačavanja umjetnice kao feministice kao i na zazor feminizma od strane samih akterica u kulturi, ukazala je Nataša Petrinjak. U izlaganju o potencijalima diskurzivnog uključivanja žena u kulturnu politiku, novinarka je naglasila da u kulturi također postoje radnici i radnice koji ne mogu živjeti od svog rada, jer su se eksplicitno odredili kao angažirani.

Drugi dio okruglog stola nije se ticao isključivo problematike roda u kulturi, no ipak je jasno ocrtao teze ranijih govornika. U svojim izlaganjima, Veljko Mihalić iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport te Katarina Pavić iz Mreže Clubture, pokazali su barem dvije paradigme kulturnih politika, pa tako i njihovu simboličku i praktičnu rodnu dimenziju. Od Mihalića smo, između ostalog, mogli dobiti uvid u procese vrednovanja kulturnih programa, u opravdanosti investiranja u izvjesne kulturne programe, profesionalizaciju i tržišnu politiku kulture, dok je Pavić, predstavivši djelovanje Mreže Clubture, pokazala alternativni diskurs (Mihalićevoj) viziji kulturne politike. Upravo ono što se u prijašnjim izlaganjima obilježilo kao žensko kulture, a to su ponajprije neprofitabilnost, zagovaranje, suradnja i prekarnost, pokazalo se kao modus operandi nezavisne scene okupljene u Mreži Clubture. Ohrabrujući obrat u promatranju pitanja roda (ili ženskog) u kulturi, a koji je proizvelo upravo izlaganje Katarine Pavić, svakako je primjer Clubturea, kojeg unatoč posve oprečnoj logici od one institucionalne, odlikuje inspirativna inventivnost, aktualnost i progresivnost na području umjetničke produkcije, društvene angažiranosti i rodne osviještenosti. 

Okrugli stol zaključila je jedna od organizatorica, Sandra Prlenda, koja je istaknula dva smjera koji bi u budućim modelima kulturnih politika mogli rezultirati rodnom ravnopravnošću. To su ponajprije prepoznavanje problematike i njene pluralnosti te aktivnije uključivanje očito rodno osvještenijih alternativnih kultura kulturnih politika. 

“Kampanja bijele vrpce” za borbu protiv nasilja nad ženama s invaliditetom

U povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama članovi/ce Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) proveli su “Kampanju bijele vrpce” podižući svijest javnosti o borbi protiv nasilja nad ženama s invaliditetom, stavljajući sugrađanima na ovratnike bijele vrpce i dijeleći letke “muško NE nasilju nad ženama i djevojkama”.

Kampanja se danas provodila na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića i u I. tehničkoj školi “Tesla”.

U “Kampanju bijele vrpce” uključen je 31 grad u Hrvatskoj, a Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama SOIH, mreža žena s invaliditetom, posebno posvećuje borbi protiv nasilja nad ženama s invaliditetom, rekla je novinarima Sanja Vodopić, stručna suradnica SOIH-a.

Odabrali smo bijelu vrpcu kako bismo muškarce stavljanjem vrpce pridobili za potporu borbi protiv nasilja nad ženama, odnosno kako bi se oni sami odlučili da neće činiti, prešutjeti niti podupirati nasilje, istaknula je Vodopić, dodavši da se u kampanji posebice računa na mlade – mladiće u srednjim školama – kako bi ih se u najranijoj mladosti potaknulo na stvaranje partnerskih odnosa bez nasilja.

U Zagrebu je kampanja provedena u suradnji s I. tehničkom školom “Tesla”, učenicima koje su također podijeljene bijele vrpce kao simboli borbe protiv nasilja nad ženama.

Žene s invaliditetom su višestruko izvrgnute nasilju – nasilju u obitelji, nasilju u institucijama, ali i nasilju na ulici.

Po podatcima SOIH-ova SOS-telefona za žene s invaliditetom žrtve nasilja (01 48 13 999), koji je uveden 2007., broj prijavljenih slučajeva nasilja u zadnje tri godine dvostruko je veći.

Teško je prosuditi jesu li se žene s invaliditetom ohrabrile za prijavu nasilja ili se broj slučajeva naglo povećao, rekla je Vodopić.

Voditeljica SOS-telefona za žene s invaliditetom žrtve nasilja Štefica Roginić istaknula je da su od uvođenja SOS-telefona zaprimili više od 500 poziva žena s invaliditetom žrtava nasilja, najčešće obiteljskog, ali i nasilja od nepoznatih ljudi, susjeda i rodbine.

Navela je da ima svih vrsta nasilja, najčešće psihičkog, verbalnog, ali i fizičkog, ekonomskog, seksualnog nasilja i to najtežih oblika, čak i u obitelji.

Dodala je da je ekonomsko nasilje znakovito za žene s invaliditetom, koje su inače slabijih materijalnih mogućnosti, pa često ovise o svom nasilniku i ne odlučuju ga prijaviti. Dodala je da im se na SOS-telefon javila i nekolicina muškaraca s invaliditetom.

Želim da moj glas u Saboru bude glas svih otočana i otočanki

Tonka Ivčević (1973.) prva je gradonačelnica u povijesti Komiže i otoka Visa, ali i cijele Splitsko- dalmatinske županije. Dužnost gradonačelnice obnaša već drugi mandat. Ova ekonomistica po struci, članica je i Glavnog odbora SDP-a i trenutno je kandidatkinja Kukuriku koalicije u X. izbornoj jedinici. S Tonkom Ivčević razgovarala je Libelina suradnica Morana Ivančević Vukasović.

 

Tonka, kako je bilo u tradicionalmom dalmatinskom i otočkom gradu probiti led i postati prvom gradonačelnicom?

Zapravo na prošlim lokalnim izborima nisam bila nositeljica liste, bio je moj kolega tadašnji predsjednik GO SDP-a Komiža. Na izborima smo dobili veliku većinu i trebalo je preuzet vlast u Komiži i izabrati gradonačelnika. U tom trenutku moj kolega, nositelj liste nije htio prihvatiti tu odgovornost, te sam iskreno na nagovor Ivice Račana preuzela to časno i odgovorno mjesto. Moram naglasiti da sam kao gradonačelnica izabrana jednoglasno i dobila povjerenje svih stranaka u Gradskom vijeću. To je za mene predstavljalo još veći motiv da zajedno pokrenemo Komižu što smo istinski i radili. Međutim takva idila nije trajala dugo, pred iduće lokalne izbore HDZ je pokazao svoje pravo lice i počela su mnoga podmetanja.

 

Jesu li Komižani i Komižanke bili iznenađeni Vašom idejom da konačno žena uđe u utrku za prvu Gradonačelnicu Komiže?

Mislim da su bili iznenađeni, ali ne i nezadovljni. U Komiži su se već mnoge žene našle na rukovodećim mjestima i to rade jako uspješno. Sada sve javne ustanove, školu, vrtić, knjižnicu, centar za pomoć i njegu, turističku zajednicu, tvrtku Vodovod i odvodnju vode žene s kojima izvrsno surađujem. U našoj zajednici žene su mnogo aktivnije i duštveno angažiranije, pokazale su se kao pokretačice boljeg života u Komiži.

 

O sveti Mike, reci nan rotu!” – ime je prve osnivačka radionice Ekomuzeja, čija je ideja rođena prije četrdesetak godina u Francuskoj, a prvi muzej takve vrste uopće u Dalmaciji otvoren je upravo u Komiži za vrijeme Vaseg mandata. Možete li nam reći što je Ekomuzej i što ga razlikuje od ostalih tradicionalnih muzeja?

Eko muzej Komiža je dinamičan proces kojem komiška zajednica, jednako onaj njezin dio koji živi na otoku, kao i onaj raseljeni, čuva interpretira i upravlja svojom ukupnom baštinom za održivi razvoj. Usredotočen je na identitet grada Komiže i s njime povezanih naselja. Cilj i smisao projekta je očuvanje i vrednovanje lokalne društveno-kulturne tradicije i promicanje održivog gospodarskog i turističkog razvoja, koristeći prirodne i kulturne, socijalne lokalne baštinske resurse, preko mreže koja je sposobna privući turiste, dodatno koristiti kulturne resurse, te promicati društveno odgovorno poslovanje i aktivno sudjelovanje u procesima održivog razvoja. Jednostavnim riječnikom rečeno želimo da uz sudjelovanje šire društvene zajednice osmislimo interpretacijske centre i tematske staze po kojima će Komiža postati prepoznatljiva i sposobna privući brojne turiste.

 

Sada ste već u drugom mandatu Gradonačelnica Komiže što očigledno govori da ste opravdali povjerenje svojih birača. Na koje ste projekte još izmino ponosni?

Uvijek posebno ističem projekt Dnevnog boravka i pomoći u kući starijim osobama koji smo uz pomoć Ministarstva obitelji porenuli prije tri godine. Kroz ovaj program Komiža je zaposlila 13 djelatnika/ca koji skrbe o 175 korisnika/ca na području cijelog otoka. Dnevni boravak je zamišljen kao centar međugeneracijske solidarnosti u kojem dolazi do interakcije svih građana, svojevrstan je kreativni inkubator iz kojeg izlaze ideje kojima se poboljšava kvaliteta života stanovnika, osvještava važnost i vrijednost međugeneracijske solidarnosti, a osobama treće životne dobi pružili smo konkretnu pomoć i podršku te na raspolaganje dali prostor za svakodnevno korištenje uz vođene aktivnosti.

Ponosna sam i na uređenje sportskog centra, uređenje dječjeg vrtića, pokretanje projekta Kulturnog centra za mlade na čijem uređenju radimo niz godina i koji je u završnoj fazi izrade. Ponosna sam i što Komiža nema više ljetne redukcije vode budući da smo u vodoopskrbu uloži više miljuna kuna te potpuno ojačali i sanirali sustav.

Mnogo sam radila i na komunalnom uređenju i opremanju grada, izgrađena je kanalizacija, uređeni su mnogi šumski i protupožarni putevi te je izgrađena šumska prometnica od Podhumlja do uvale Pritišćina.

Prateći globalne trendove u ekologiji zamijenili smo sva rasvjetna tijela ekološkim, sanirali divlje deponije i pokrenuli projekt sanacije i zatvaranja glavnog odlagališta otpada. Prvi smo u našoj županiji proveli pilot projekt “Instalacije UNP-a i toplovodnog sustava grijanja” za objekt Osnovne škole Komiža te učenicima omogućili bolje uvjete rada.

Posebno bih istaknula projekt izgradnje Ribarske luke s veletržnicom ribe u Komiži za koji smo završili izradu projektne dokumentacije te osigurali sredstva za gradnju prve faze koje bi trebala započeti iduće godine.

 

Na listi ste Kukuriku koalicije u desetoj izbornoj jedinici, mislite li da će te tako ipak lakše ostvariti neke projekte za Komižu i koji su to projekti za koje ćete se zalagati na nacionalnoj razini?

Svakako mislim da će biti puno lakše ostvariti projekte za moj grad, budući da sam bila svjedokinjom neravnomjerne raspodjele sredstava tijekom prijašnjih godina. U ovh šest godina mandata pripremila sam mnoge projekte koji mogu biti zamašnjak u razvoju grada za koje mislim da ću uz podršku nove Vlade sigurno moći realizirati.

Na nacionalnoj razini ću se zalagat za sve otočne teme, za fisklanu i funkcionalnu decentralizaciju kako bi ojačali jedinice lokalne samouprave te napokon sami mogli odlučivati o resursima na našem području i kako bi fiskalno ojačani mogli sami financirati projekte od važnosti za našu zajednicu. Također ću se zalagati za promjenu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama jer smatram da jedino mi sami možemo odlučivati o pomorskom dobru na svom području, koje su naši preci izgradili i po kojemu svakodnevno šetamo. Najveći i najbogatiji resurs otoka je pomorsko dobro, a ova Vlast nam ga je uzela i ona njima upravlja te ubire prihode.

Kao ekonomistkinja sudjelovat ću u radu na svim temema koje mi budu bliske i gdje mogu dati svoj doprinos jer smatram da kao osoba iz prakse o mnogim temama itekako imam što reći. Također želim da moj glas u Saboru bude glas svih otočana i otočanki te da ih pravedno i pošteno zastupam u Saboru.