Teško je slikati ljubav

Stih “Sweeping confetti from the floor of the concrete hole” pjesme Nicka Cavea “I let love in” poslužio je slikaru Zlatanu Vehaboviću za naziv njegova novog ciklusa, posvećenog ljubavi. Već iz toga može se zaključiti o “prenošenju” kojih emocija se tu radi. Svakako ne o ljubavi u njenoj blistavosti, već ljubavi koja je iscurila ili se nikada nije ni uspjela ostvariti. Dakle, tamnoj strani ljubavi. Ciklus od tri slike i jednog diptiha bio je donedavno izložen u zagrebačkoj Laubi, a sljedeće godine putuje u New York, gdje će biti predstavljen u Galeriji Marc Straus.

Vehabović je mlad slikar s nizom izložbi iza sebe, rođen u Banja Luci, formiran u Zagrebu, gdje je završio slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Povod razgovoru bila je Vehabovićeva zagrebačka izložba, a više o njegovom radu se može naći na blogu http://weakersoldier.blogspot.com/, gdje iscrpno piše o svojoj slikarskoj praksi. Usput, blog nosi naziv pjesme Bonnie “Prince” Billyja, kao što je i jedna od slika iz ovog ciklusa, “Master and Everyone”, nazvana po albumu istog autora.

 

U jednom od zapisa na blogu ste kao dvije najvažnije stvari u vašem životu naveli ljubav i posao. Ovom ste ih izložbom objedinili. Koliko je teško slikati ljubav?

– Jako teško. Moja je radna metodologija bila usredotočena na to da pokušam kroz vlastita iskustva komunicirati s univerzalnim sadržajem, koji se može provući kroz crte svih nas. Zbog toga sam birao određena stanja kroz koja svi u vezama prolazimo, kako se ne bih utopio u previše osobnim pričama. To je posebno teško i ne znam koliko sam u tome uspio.

 

Lako se složiti da je ljubav velika i važna tema pa vjerojatno zbog toga imamo i varljiv dojam da je u umjetnosti jako prisutna. No dok se u glazbi često tematizira, a donekle i u književnosti i filmu, u vizualnoj umjetnosti to baš i nije slučaj?

– U vizualnoj umjetnosti je ljubav nekako gurnuta u sporedni kutak društvenog interesa, makar mene osobno oduvijek zanima način na koji je ljubavni sadržaj prezentiran u umjetnosti. Danas u svim segmentima vizualne umjetnosti dominiraju društveno angažirane teme, odnosno problematiziranje individualnog naspram javnog, što je opravdano i razumljivo, no u mojoj percepciji najzanimljivije stvari se dešavaju na području istraživanja osobnog sadržaja.  Tako ovaj ciklus nije bio preveliki tematski iskorak, ali jest korak dublje u sferu intimnog.

 

Diktira li dominaciju društveno angažiranih tema u umjetnosti stvarnost, koja zahtijeva reakciju i kritiku, ili je to dijelom odgovor i na trendovska očekivanja tržišta?

– Teško je naći univerzalan odgovor na to. Tržište i kritika su čudan hibrid, primorani su zajedno koegzistirati budući da su oba integralni dijelovi umjetničkog djela, iako su potpuno oprečni i međusobno teško spojivi. U tom disbalansu obitava određena doza licemjerja i ignoriranja jedne i druge strane, no to nije nova situacija. Moja idealna pozicija gravitira na granici te dvije kategorije jer smatram da nečija kvalitetna umjetnička egzistencija  podrazumijeva prisustvo kritičke misli i tržišne potražnje.

 

Zbog čega ste se u ovom ciklusu odlučili na neku vrstu slikarskog realizma?

– U mom slučaju je sadržaj taj koji uvjetuje ‘način’ na koji će prizor biti stvoren. Moja umjetnička praksa se sastoji od istraživanja mogućnosti narativa unutar slikarstava, što se u konačnici manifestira tako da pokušavam ugurati što je moguće više sadržaja unutar jedne slike. U nekom trenutku sam krajnje spontano pribjegao realizmu kao oruđu za tu misiju. Teško mi je zamisliti na koji način bi sadržaj koji me interesira uspješno komunicirao u apstraktnom modu. 

 

Obično, koliko znam, imate pripremno razdoblje za svaki slikarski ciklus: istražujete, čitate, proučavate tuđe koncepte i metode. Kako ste se, s obzirom na temu, pripremali za ovu izložbu?

 – Priprema za takvu temu zapravo traje otkako znam za sebe, odnosno od ranog sazrijevanja. U cijeloj mojoj umjetničkoj praksi primarno me zanima subjektivistički sadržaj, ono što polazi od osobnog, a ne od javnog. Ljubav se, naravno, logično nadovezuje na takav interes. Dugo se time nisam htio baviti, na neki način sam i izbjegavao temu ljubavi, zato što je to sklizak teren i može lako skrenuti u patetiku ili djelovati prepotentno. Ne postoje jasni kriteriji uspješnosti bavljenja tom temom i rad je podložan osobnom sudu svakog od nas koji kroz vlastita iskustva prosuđuje što je vjerodostojno i uvjerljivo, a što nije. Publika se s tim temama poistovjećuje po principu sličnih iskustava i prepoznavanja ili ne. I zbog toga sam odgađao ulazak u sadržaj koji ne mogu precizno kontrolirati i koji te kao autora jako izlaže i ogoli do kraja. U jednom trenu sam shvatio da je održavanje pozicije s odmakom najgori mogući pristup u polju djelovanja poput umjetnosti. Koliko bi samo dosadna umjetnost bila kada bi bila produkt iskalkulirane i ukočeno kontrolirane misli. Tada sam jednostavno krenuo s određenom dozom rizika.

 

{slika}

 

Zanimljiva mi je u ovom ciklusu razlika u prezentaciji muškog i ženskog principa suočavanja s prekidom veze. Jednom slikom ste zabilježili grupno, muško solidariziranje s jednim od njih, ali oni kao da se ne snalaze baš, kao da ne znaju kako pomoći onome koji pati osim golom prisutnošću. S druge strane imate sliku same žene koja se aktivno obračunava s prošlošću, paleći sve za sobom. Mislite li da postoji razlike u tome kako se muškarci i žene nose s raspadima ljubavi?

– Mislim da ne postoji neka velika razlika u muškom i ženskom principu suočavanja s bilo kojim osobnim sadržajem. Tako mi ni kod ta dva rada nije bila namjera pokazati neku rodnu različitost. Kod slike žene mi je bila zanimljivija moja pozicija, to što nisam više u ulozi muškarca, već suživljen sa ženskim djelovanjem. To je savršena sloboda koju je umjetnost osvojila. Umjetničko djelovanje nitko neće dovesti u pitanje, za razliku od društvene zbilje koja nas okružuje, a gdje je rodna izmjena kudikamo kompliciranija. Ta slika je nastala po fotografskom predlošku muškarca koji pali svoj auto, čemu sam onda izvrnuo značenje. Razmišljao sam o tome zbog čega je puno jača slika žene koja se takvim gestualnim činom rješava prošlosti i nisam sasvim siguran koji je odgovor. Djelomično zasigurno zbog percepcije tradicionalizma i patrijarhata kao dominantnog modela needuciranih sredina, što ženu u vezi drži inferiornom pa joj pristaje čin nasilnog oslobađanja, ali nisam siguran u to. Vjerojatno taj izbor proizlazi iz mog osobnog iskustva sa ženskim principom, koje mi je pokazalo da se žene aktivnije suočavaju s problemima, dok su muškarci skloniji guranju pod tepih i očekuju da će kontinuitet vremena sve poravnati. Muškarci su zapravo prikazani ironijski. Nemoć kola tom slikom i kada ih usporedimo, točno je da je ženski princip puno snažniji.  

 

{slika}

 

Izložbu prate i literarni tekstovi, kao i jasne reference na popularnu kulturu. Koliko bi izložba bila čitljiva bez tih dodatnih narativa?  

 – Mislim da ne bi bila čitljiva, osim na razini osobne percepcije koja je i ionako prisutna kod gledatelja. Bez tih dodatnih narativa moja se koncepcija ne bi mogla prenijeti, tim više što je slika vrlo “gluh” medij, ona ne govori ništa. Sve se dešava unutar četiri kuta, na dvodimenzionalnoj površini i u jednom kadru. U današnjem vremenu brze izmjene informacija i slika, slikarstvo ima vrlo male ili nikakve šanse da bude razumljivo. Bez mog uplitanja s dodatnim dešifriranjem stvari i manipuliranjem s čitanjem, mislim da ne bih mogao komunicirati s gledateljima onako kako sam htio.

 

I inače uz radove često nudite jasan interpretativni okvir. Koliko je to povezano sa strahom od gubitka kontrole nad razumijevanjem vašeg rada?

– U potpunosti je povezano sa željom da imam kontrolu. Mislim da bi se uzroci tog mogli najpreciznije naći u mom sazrijevanju i stavovima mojih mentora na Akademiji likovnih umjetnosti. Produkt sam generacije profesora stasalih u zlatno doba visokog modernizma, koji je tretirao umjetničko djelo kao kulu od bjelokosti, koja je sama po sebi hram značenja i nikako ne treba biti podvrgnuto analizi ili kritici. To je bio krajnje larpurlatistički pristup prema vlastitom djelu, a autori su bili shvaćeni kao božanski kanali koji nisu svjesni toga što rade, nego su alat preko kojega se prenosi ideja. A od koga dolazi ta ideja, do danas nisam uspio shvatiti. Vrlo brzo mi je takav pristup počeo ići na živce. To smatram odricanjem odgovornosti naspram vlastitog rada, što mi je  neprihvatljivo. Unutar luksuza autorske pozicije odlučio sam biti svjestan toga što radim i to jasno reći, a ukoliko radovi imaju potencijal da nadiđu značenje koje je ograničeno mojim sposobnosti, utoliko bolje.

 

Dakle, ne uzimate si ekskluzivno pravo na jedino tumačenje svoga rada?

– Ne, nikako, otvoren sam za svaku kritičku misao, a dok se to ne dogodi, ja sam za to zadužen.        

 

Kažete da ste veliki ljubitelj ljubavnih priča. S obzirom da sam u stalnoj potrazi za dobrim ljubavnim filmovima, pitat ću vas koji su vaši favoriti?

– Nisam jako dugo vremena pogledao neki ljubavni film koji je bio uvjerljiv, a ni jedan još nije nadmašio Clinta Eastwooda s “Mostovima okruga Madison”. Filmovi su odličan primjer kako je tema ljubavi kompleksna i koliko ju je teško uvjerljivo tretirati.

Ipak se kreće?!

Nakon što je u javnost puštena prva verzija Plana 21, odmah je posebice od strane SDP-ovih žena, bilo jasno rečeno da će se Plan nadopuniti pitanjima važnima za žene, odnosno da će se unijeti rodna perspektiva. Danas je konačno osvanuo i taj revidirani Plan 21 kojeg su, kako kažu, nadopunjavali i revidirali kako stručnjaci, tako i građani/ke. Istovremeno je Kukuriku koalicija jedna od tri stranke/koalicije koja je održala sastanak sa predstavnicama ženskih feminističkih organizacija koje su izradile Žensku platformu 2011. a kako bi čuli zahtjeve žena budućoj Vladi (uz njih na sastanke su pristali još i Hrvatski laburisti i HSLS). I uistinu, gledajući kroz “rodne naočale” Plan 21 izgleda bolje u odnosu na prvu verziju (a o kojoj smo pisale ne suviše pohvalno).

 

Jedan od noviteta je osnivanje Fonda za ekonomsko i socijalno osnaživanje žena koji bi se, kako se dade isčitati, bavio programima poticanja ženskog poduzetništva i obrtništva te posebice unaprijeđenjem položaja žena u ruralnim područjima. Najavljuje se posebna strategija za zapošljavanje žena te su prepoznati problemi s kojima se žene u srednjim godinama susreću ako ostanu bez posla. Spominje se i poticanje djevojaka na rodno netradicionalna zanimanja jednako kao i uklanjanje rodnih stereotipa kroz obrazovanje te stvaranje jednakih obrazovnih ishoda za mladiće i djevojke. Uklanjanje stereotipa u medijskim sadržajima kroz medijsko obrazovanje našlo je svoje mjesto u poglavlju kultura. Poglavlje o zdravstvu sada posebno navodi zdravlje žena u ruralnim krajevima, te sustav usluga za trudnice uključivo izbor načina poroda, a spominje se i zdravstvena zaštita žena s invaliditetom. U poglavlju o mirovinama prepoznata je i potreba za fleksibilnijim odlaskom u mirovinu za posebno radno opterećene žene. Uz načelo da socijalna politika treba doprinjeti ostvarenju ravnopravnosti spolova, kaže se i da će se definirati mreža skloništa za žene žrtve nasilja, osigurati njihovo održivo financiranje te kreirati programi socijalne i ekonomske integracije žena nakon što iz skloništa izađu.

 

Ako već i je mnogo toga u Planu 21 deklarativno, ohrabrujuće je vidjeti da su u Kukuriku koaliciji slušali i temeljem toga i djelovali. U svakom slučaju, Zoran Milanović bi trebao prestati govoriti da su programi svih političkih stranaka jednaki, jer da parafraziramo Orwella, neki su ipak malo manje jednaki.

 

P.S. Usput budi rečeno, Kukuriku koalicija je izašla sa svojim prvim spotom. Ako stavimo na stranu da izgleda kao spot Hrvatske turističke zajednice, sadrži zanimljiv moment muškarca s tetrom preko ramena i malom bebom u rukama koji ostaje kod kuće dok majka odlazi van.

LGBT ravnopravnost na radnom mjestu

Poslodavci/inje su predugo poricali činjenicu da su seksualna orijentacija i rodni identitet pitanja koja bi se trebala ticati rada a da bi, pri tome, prakticirali ili dozvoljavali prerasude i diskriminaciju LGBT osoba. Jednakost LGBT osoba pripada svijetu rada i sindikatima. U Hrvatskoj, međutim, još uvijek ne postoje LGBT sindikalni aktivisti/ice organizirani u interesne skupine u sindikatima iako je to praksa u većini zapadnih europskih sindikata. Regionalnom konferencijom u Zagrebu 14.11.2011., na kojoj su sudjelovali predstavnici/ce sindikata i LGBT organizacija iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, zaokružen je EU projekt Zajedno za LGBT ravnopravnost na radnom mjestu koji provodi lezbijska grupa Kontra, u partnerstvu sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske i u suradnji sa slovenskom lezbijskom sekcijom ŠKUC LL.

Cilj ove akcije jest ukazivanje našim članovima i kolegama na probleme s kojima se svakodnevno na radnom mjestu susreću LGBT osobe. Želimo poručiti svima kako ne postoji niti jedan razlog da osobe drukčije spolne orijentacije nemaju ista prava kao i svi ostali radnici. Svaki radnik mora imati ista prava i nikoga se ne smije diskriminirati”, rekao je Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.

Od kritičnog je značenja da se radna prava LGBT radnika/ca, i kod nas, štite posredstvom sindikata i na radnom mjestu; i to kroz programe aktivnosti, kolektivne ugovore i socijalni dijalog. Europska konfederacija sindikata (ETUC), pod čijim je pokroviteljstvom održana ova regionalna konferencija za jugoistočnu Europu pod nazivom Zajedno za LGBT ravnopravnost na radnom mjestu, prije tri je godine tiskala letak na 22 jezika poručujući da sindikati moraju i mogu promicati jednakopravnost te bitno pomoći u prevenciji diskriminacije LGBT radnika/ca i to npr. organiziranjem edukacije zaposlenih, osobito menađera/ica, ali i uvođenjem odgovarajućih sadržaja u kolektivne ugovore. Kod nas se u kolektivnim ugovorima rijetko, najčešće tek deklarativno, spominje klauzula o nediskriminaciji, a i tada prepisana iz Zakona o radu. A još češće je da takve klauzule nema, niti se spominje zabrana diskriminacije na osnovu spolne orijentacije.

Porazno je da u izvještaju istraživanja iz 2007. godine agencije Puls za udrugu Lori,  40% ispitanika/ca odgovorilo da homoseksualnim i biseksualnim osobama treba zabraniti obavljanje poslova vezanih uz odgoj i obrazovanje djece i mladih, 38% ih je izjavilo da im je neprihvatljivo da im homoseksualna ili biseksualna osoba bude suradnik/ca na poslu te 39% da to bude transeksualna osoba.

Treba naglasiti da unatoč gore navedenom izvještaju jednog od istraživanja iz 2007. ipak su, do danas, mnoge hrvatske tvrtke (Končar Grupa, INA Grupa, Koncern Podravka, Atlantik Grupa, Coca-Cola Hellenic) preuzele obrasce društveno odgovornog poslovanja ili poslovne etike te zaštitile i prava LGBT radnika/ca. I takvi kodeksi etičkog poslovanja ili politike društvenog odgovornog postupanja kod nas postaju sve uobičajenija praksa.   

Reforme treba provoditi, o njima ne treba pričati

U organizaciji Mreže mladih Hrvatske, 14. studenog 2011., u prostoru Novinarskog doma, održan je okrugli stol s čelnicima političkih stranaka, a fokus rasprave bili su mladi i njihova (ne)kvaliteta života. Gosti okruglog stola bili su predstavnici/e parlamentarnih stranaka: Ante Prkačin (HSP), Darinko Kosor (HSLS), Milanka Opačić (SDP), Jozo Radoš (HNS), i Branko Vukšić (Hrvatski laburisti), dok je raspravu moderirala Emina Bužinkić.

Održana rasprava nastojala je obuhvatiti pitanja vezana uz nacionalnu politiku za mlade, potporu razvoju organizacija mladih u RH, položaj mladih na hrvatskom tržištu rada, te obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Posebice se raspravljalo o problemu nezaposlenosti među mladima. Naime, u Hrvatskoj je stanje na tržištu rada alarmantno. Podatak od 38 % nezaposlenih mladih ljudi u dobi od 15-24 godine, govori kako smo pri samom europskom vrhu (podatak europske komisije). Od svih zemalja u EU, samo Španjolska ima nešto veći postotak (40%). Prisutni političari/ke, vezano uz nezaposlenost, ne vide pretjerano svijetlu budućnost. Kosor ističe kako bi problem nezaposlenosti donekle riješilo slobodno tržište i razvoj poduzetništva, dok se Vukšić suprotstavlja uz opasku kako liberalni kapitalizam ne želi školovane ljude koji će postavljati pitanje “zašto”. Bilo je tu i spominjanja “barba Luke”, Europske Unije kao “sotonske tvorevine”, skretanja s fokusa rasprave i međusobnih prepucavanja pojedinih predstavnika/ca stranaka, ali bez puno konkretnih prijedloga. Ono što je zanimljivo jest kako su svi stavili naglasak na nužnost obrazovanja kao temelj socijalne politike, problem odljeva mozgova i dakako, obećanja usmjerena ka motivaciji mladih ljudi za ostanak u Hrvatskoj. Rečeno je kako se za mlade ljude treba izdvajati iz proračuna, kako mladi moraju znati što se događa i što im donosi pojedina politička opcija, te da je potreban prohodniji obrazovni sustav i konkretni ciljevi.

Opačić je napomenula kako je prije bilo puno više mladih žena s puno više vjere u sebe i hrabrosti za ulazak u npr. poduzetničke vode, ističući kako toga danas nedostaje. Leži li problem u manjku agresivnog nastupa žena, kao što to ističe Kosor u pogledu nedostatka agresije mladih prema vladi i zahtijevanja svojih prava ili je problem u tome što ih nitko ne čuje, pitanje je koje čeka neki drugi članak i priliku za odgovor.

Također, svi su se složili kako bi predmet Odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo trebalo uvesti od početka osnovnoškolskog obrazovanja, pa sve do kraja fakultetskog obrazovanja, u svrhu učenja o demokratskom građanstvu i odgoju za mir i nenasilje, te zaštitu ljudskih prava.

U drugom dijelu rasprave, uključila se i publika s pitanjima vezanima uz upisivanje volontiranja u radnu knjižicu, financiranja projekata mladih, glasovanja 16-godišnjaka na izborima i sl. Za potporu mladim glasačima bio je Radoš, koji taj pothvat smatra približavanjem politike mladima. No ključnu konstataciju postavio je maturant frustriran lošom organizacijom državne mature, uz komentar o očigledno potrebnoj reformi obrazovanja: “Nitko nema snage niti istinske volje napraviti rez.”

Ukratko, svi su uglavnom ponavljali sve što smo i dosad mogli čuti kao izborna obećanja: smanjit ćemo broj zaposlenih u državnoj upravi, socijalne naknade davat ćemo samo onima kojima je zaista potrebna, smanjit ćemo ukupnu javnu potrošnju, unaprijediti sustav obrazovanja, itd. Poznata uzrečica kaže kako na mladima svijet ostaje, nadamo se uz konkretno provođenje reformi i kvalitetniji životni standard, a ne kao tek mrtvo slovo u izbornom programu političkih stranaka.

Bitno je imati muškarce na feminističkoj liniji

Centar za ženske studije osnovan je 1995. godine i prvi je multidisciplinarni i interdisciplinarni studij o ženskoj tematici u Hrvatskoj. O ženskostudijskom obrazovanju i feminističkoj epistemologiji razgovaramo s voditeljicom ovogodišnjeg ženskostudijskog programa doc. dr. Ankicom Čakardić.

– Prije nekoliko godina u Centru za ženske studije proveli ste istraživanje, projekt “Moć ženskih studija – feministička epistemologija”. Cilj ovog istraživanja bio je osvijetliti ulogu ženskostudijskog programa. Kakva je uloga Ženskih studija u rodnoj dekonstrukciji znanja?

Režimi istine i znanja temeljni su preduvjet svakog discipliniranja i strukturiranja društveno-političke zbilje. Ako je stanje zbilje, recimo to tako, pogubno za razvoj humanističkih potencijala – primjerice vidljivo na razini pounutrenja tehnika korisnosti kojima se istovremeno stvara proizvodno i podčinjeno tijelo – onda njezino stvarno dokidanje (ako pretpostavimo da je ono potrebno i nužno) mora naći uporište u odbacivanju pa i dekonstruiranju postojećih epistemoloških formacijskih procesa koji su neodvojivi od svake političko-ekonomske tehnologije. Naglasak je na činjenici da je svako znanje socijalno uvjetovano i da nema “neutralnoga” ili “objektivnog” znanja, ono je uvijek određeno nekim odnosom, primjerice spolom/rodom, klasom, rasom, generacijom, seksualnom orijentacijom i sl. Svi postojeći programi ženskih studija (hrvatski, regionalni, europski, svjetski) uvijek su fokusirani na kritičku analizu standardnih paradigmi znanja/spoznaje koja se odvija na dvije razine: povijesna i problemska. Prvoj je u cilju ukazati na historijsko-materijalni kontekst neupisivanja žena i njihovih postignuća u dominantne naracije (popunjavanje “rupa” u znanjima, tj. gdje su žene tijekom povijesti?), a drugoj je važno ispitati konstrukte, uzroke i učinke radi kojih se zanemaruju žene tijekom povijesti (zašto ima tako malo žena u javnoj sferi života tijekom povijesti – je li posrijedi ontogenetska uvjetovanost ili stanoviti režim koji onemogućava ženama javni vid života?). U tom smislu uloga ženskih studija, rodnih studija ili feminističkih studija postaje fundamentalnom za svaku ozbiljniju društveno-humanističku problematiku.

 

– Ženski studiji koriste drugačije metode prenošenja, komuniciranja i usvajanja znanja od onih standardnih. U čemu se sastoji specifičnost Ženskih studija u odnosu na procese formalnoga obrazovanja?

Kritička pedagogija Ženskih studija se odvija na tri razine: spoznajna (naglasak je na socijalnoj epistemologiji, dakle činjenici da je spoznavanje uvijek kontekstualno), metodološka (naglasak je na razgovornim metodama učenja u manjim grupama gdje se razbija koncept ex-cathedra nastave) i radikalna (početna pretpostavka se vidi u stavu da je društvo uređeno hijerarhijski, patrijarhalno i asimetrično radi čega su žene u neprimjerenom položaju pa ga je nužno mijenjati). Konkretno, Centar za ženske studije u Zagrebu želi biti mjesto koje sistematizira feminističku teoriju i praksu koja se na formalnim sveučilišnim katedrama pojavljuje kao partikularni odsječak unutar nekog šireg okvira (npr. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kolegiji o feminističkoj analizi kazališta na Odsjeku za komparativnu književnost, žensko pismo na Odsjeku za kroatistiku, feministički pokreti na Odsjeku za sociologiju, teorije identiteta na Odsjeku na kulturologiju u Rijeci ili Zadru itd.). Pored toga, ovaj neformalni studij na određeni način remodelira tvrdokornosti autoriteta i gasi jednosmjernu relaciju profesor/ica-student/ica. Tu je ipak posrijedi neposredniji, direktniji, horizontalniji i ravnopravniji odnos. Na neki način, nemaš što raditi na ženskim studijima ako nisi spreman/na kritički raščlanjivati pojavnost i voditi bitku sa samorazumljivostima. Svaka instanca standardnoga institucionaliziranog obrazovanja je mjesto reprodukcije navika i strukturno ukotvljenih nejednakih odnosa snaga. Tomu nema mjesta u ovakvom tipu neformalnoga obrazovanja. Zanimljivo je pratiti taj neoliberalno-ideološki trend gutanja javne dimenzije sveučilišta na razini otpora koji mu se protivi uvođenjem direktno-demokratskih strategija odlučivanja i sindikaliziranja, borbama za javnost, javna dobra i autonomiju sveučilišta, nekomercijalizacijom obrazovanja i sl. Ženski studiji također predstavljaju točku borbe za političku sferu života – svojim teorijskim horizontom u najmanjem podsjećaju da je obilježje spola/roda u temelju političko pitanje.

 

– Dopustite mi pitanje kakvo ste i sami postavili u istraživanju: što bi značila institucionalizacija Ženskih studija, njihovo pozicioniranje unutar formalnog obrazovanja? Radi li se o zbiljskoj subverziji ili je rodna mainstreamizacija neutralizirala inicijalnu radikalnost takvog pothvata?

Držim da je svaka formalizacija pogubna za inicijalnu radikalnost koja – u kontekstu suvremenoga slučaja – mora počivati na političkoj dispoziciji i direktnom autentičnom djelovanju. Premda sam poprilično nepovjerljiva prema unutar-sistemskim modelima promjene kojima bi se navodno činili zbiljski pomaci, treba naglasiti da taj slučaj nije nimalo pravolinijski, štoviše, vrlo je složen. Neosporna je činjenica da bi svaka formalizacija Ženskih studija ipak kodirala znanja u dominantnom obrascu. Pritom ne mislim samo na epistemički problem već i “smekšavanje” radikalnosti koja je jako važan politički naboj ovakvoga tipa neformalnog obrazovanja. Svejedno, treba dodati, Centar za ženske studije u Zagrebu je nevladina udruga koja je također u bitnom smislu dio sistema. Ali, baš kao što to čine borbe unutar formalnih sveučilišta, tako i Ženski studiji rade odmak od epistemološko-političke dresure čime postaju bitni saveznici u artikulaciji subjekta otpora. Nažalost, institucionaliziranje rodnih studija je u svakom slučaju potvrdilo tezu da se tu gubi ne samo radikalnost, već i subverzija. Uglavnom se ostaje na teorijskoj razini koja reproducira postojeće interpretacije u liberalno-feminističkom i post-feminističkom ključu. To će reći da ovdje izostaje svaka primisao artikulacije političkoga otpora koju možemo pronaći u nekim polazištima anarhofeminističke i marksističke pozicije ljevice. Dakle, osobno možeš dobiti neki uvid i djelovati na individualnoj razini ali to nije dovoljno za strategije zbiljskoga dokidanja reprodukcije.  

 

– Ovdje studiraju različite žene i različite generacije žena, i studentice i aktivistkinje, i poslovne žene, čak i obiteljske žene. Mnoge su od njih, kao najvrjedniji dobitak ovoga specifičnog tipa obrazovanja, istaknule upravo “osnaživanje” ili “sigurno osjećanje” u prostoru Centra. Prisjetimo li se da je Centar za ženske studije nastao kao reakcija na ratni i poslijeratni kontekst u Hrvatskoj, kao pokušaj stvaranja antimilitarističke, nenasilne kulture i afirmiranja žena, to svakako nije neobično. Međutim, izostaje li prepoznavanje Ženskih studija kao primarno obrazovnog mjesta? Kako spojiti to dvoje, i postoji li u programu uopće takva tendencija? Koliko su se Ženski studiji mijenjali od nastanka pa do danas? Kada ćete početi primati muškarce?

Početno polazište organiziranja Centra za ženske studije je doista imalo u vidu naglasak na formiranju i osiguravanju “sigurnoga” prostora. U istraživanju koje ste maločas spomenuli studentice su nerijetko govorile da im je bilo važno biti među ženama i iscrpiti specifično “žensko” iskustvo. Pored toga, tu su dolazile i žene koje su pretrpile neki oblik fizičkoga nasilja pa je i u tom smislu bilo bitno izgraditi autonomni ženski prostor. Također, kako ističu studentice u intervjuima, u tom prostoru su se “osnaživale”. Ono na što bih u ovom trenutku upozorila su dvije činjenice koje uzimam u obzir kada razmišljam o nekoj vlastitoj poziciji Ženskih studija. Prije svega, ovaj povijesni argument (poslijeratna dinamika iz koje izrasta kultura nenasilja i “suočavanja”) više ne stoji. Stvar je jednostavna, program danas ne upisuju žene koje su došle po takav vid potpore već primarno žele studirati žensko-studijsku-feminističku problematiku. Druga stvar je, naravno, vezana uz pitanje spola/roda. Premda su mišljenja članica Centra podijeljena kada je posrijedi pitanje mogućnosti da muškarci upisuju program, moje mišljenje se referira na početnu premisu kritike esencijalizma. Prije svega, mislim da je važno da se i muškarci obrazuju u tom problemskom području, a valjalo bi spomenuti ozbiljne reperkusije transrodnosti koje u cijelosti odbacuju pojam “žena” ili “muško”, kao i problem takve dihotomije uopće. Zanimljivo je da su brojna istraživanja pokazala da žene doista bolje i brže napreduju, u obrazovnom i teorijskom smislu, od muškaraca ako su u nastavi prisutne samo žene. Nema sumnje, biti isključivo među ženama jest  jedno neobično iskustvo. Iz toga se razvija vrlo suptilna fenomenologija, nameću se pitanja kakve su žene prema ženama, koji su tu odnosi posrijedi, ima li uobičajene kompeticije i sl. Ali, u jednom trenutku kada žene iz “sigurnoga” prostora stupaju u zbiljski svijet spolno-rodno-miješanoga svakodnevlja, one više ne napreduju brzinom i kvalitetom koju su postizale u ženskom prostoru. Kao da model ponašanja koji su usvojile u ženskom prostoru – tamo gdje su se zapravo “osnažile” – ne funkcionira u stvarnom svijetu. Kada mi je Centar povjerio ulogu da sama sastavim novi žensko-studijski program, uspjela sam izazvati razgovor na temu “muškarci na Ženskim studijima” te smo zajednički donijele odluku da ove godine oni mogu upisati studij, baš kao i što sam pozvala neke kolege da predaju u okviru obrazovnoga programa. Intimno bih voljela da je to neka nova faza žensko-studijskoga obrazovanja u Centru. Mislim da je bitno imati muškarce na feminističkoj liniji, a Ženski studiji su jedna od prilika za taj tip solidarnosti.

 

– Mnoge od ovih žena istaknule su da feminizmom smatraju borbu za jednakopravnost, ravnopravnost u raspodjeli kućnih poslova, za nediskriminaciju, jednak pristup obrazovanju, jednaku materijalnu nagradu za rad. Je li problem nejednakosti muškaraca i žena pravni problem? Može li se asimetrija pozicija žena i muškaraca u društvu riješiti nekom pravnom normom, propisom?

Emma Goldman je već prije 100 godina sjajno ukazala na činjenicu da pravne regulacije jednakosti nemaju bitnih veza sa zbiljskim uzdrmavanjem nejednakosti u društvu i da svojom normativnom pojavom ne jamče da će doći do primjene ravnopravnosti. Problem je strukturne naravi, on se ogleda u vertikalnim sistemima političke ekonomike, ali i “odozdo” u sustavu reproduciranja navika. Kao takav je, primjerice, prepoznatljiv na razini klasnih problema i podjele rada u kućanstvu i ekonomiji uopće ali istovremeno i u naravi punktualnih odnosa poput prijateljstva, ljubavi, roditeljstva. Da bi došlo do stvarne promjene postojećega društveno-političkoga stanja (a želimo vjerovati da je ta početna pretpostavka željena i plauzibilna), istovremeno moramo djelovati dvostruko: juridički – recimo da imamo smisleno pravno normiranje (premda povijest učestalo pokazuje da pravo baš i nije na strani emancipacije) – ali i mikrofizički, tj. na razini tjelesno reproduciranoga svakodnevlja. To bi značilo izvoditi drugačije tjelesne tehnike, primjerice, u discipliniranom i kontroliranom najamnom radu, proizvodnji i potrošnji (navlastito u ugovaranju radnoga vremena i slobodnoga vremena) ili u seksu (izvoditi seks iz užitka na uštrb pukog reproduciranja života). Ta biopolitička pitanja su ključna za svaku kapitalističku strategiju političke ekonomije, od Forda do kineskog modela kapitalizma. Ta se tradicija može zbiljski mijenjati samo direktnom akcijom, dakle ne nekom zakonskom parlamentarnom normom. I to nije neki površni utopijski sentiment; kolikogod se trudili diskreditirati ili negirati činjenicu nove, neisprobane političke strategije, ona se ozbiljno i sustavno razvija na našim prostorima u zadnje tri godine. Budući da je feminističko teorijsko-praktično djelovanje usmjereno na dekolonizaciju ustaljenih obrazaca spoznajne i društveno-političke sfere, on je nužno i antikapitalistički. Tu sam obično stroga, ako i postoji “nešto” što se naziva feminizmom a ne dekonstruira opće stanje sustava, tada to nije feminizam. Stoga, feminizam nikako ne može biti puko reduciranje slučaja na “žensko” pitanje. Temeljno pitanje jest: koja suvremena praksa (na razini pokreta) doista tendira antipatrijarhalnoj dekonstrukciji hijerarhizacije bića i političke ekonomije, tko je suvremeni politički subjekt, kako ga usložiti kao univerzalnog i koga bi na taj način zastupao?  

 

– Što je s “elitizacijom” feminističke teorije? Kako je istaknula jedna od polaznica “tu dođu žene kojima to više i ne treba. Ako ćemo govoriti o nekakvim osvješćivanjima, osnaživanju, onda treba ići dolje. A ne ići prema gore.” Je li feministička teorija “visoko intelektualizirana”?

Slično kao i s marksizmom – zapravo neinstitucionalnom ljevicom uopće – koji uslijed sveprisutne neoliberalne ideologije na neki uvrnuti način ostaje mahom u akademskim krugovima, takva je stvar i s feminizmom. To upućuje na dvije činjenice, prva očigledno potvrđuje zaključak da imamo itekako posla s pitanjem klasa i identiteta. Postoje fragmentirane borbe, razdijeljene na “akademiju” i “aktivizam”, kao i unutarnje identitetske diferencijacije pojedine grupe (liberalni feminizam, anarhofeminizam, lezbijski itd.) koje otežavaju formiranje univerzalno poimanoga političkog subjekta kao što je primjerice bio prvo-valni feministički pokret ili radnička klasa. Druga činjenica upućuje na dodatnu afirmaciju neoliberalne ideologije koja sustavno radi na diskvalifikaciji svake političke borbe i koncentriranju na pluralistički individualizam. Tu se konzervira tvrdokorna tradicija da osobna, tj. intimna pitanja poput spola, roda, godina, zdravlja, seksa nisu politička. Itekako jesu. To vrlo dobro oprimjeruje Carole Pateman svojim tezama o napuštanju spolnoga ugovora ili Wendy Brown zahtjevom za napuštanjem uloge “žrtve”. Recimo to ovako: nisu isključivo muškarci krivi za podređeni položaj žena, one moraju prestati s reproduciranjem svojih položaja i to ne činiti s užitkom. Primjerice, kako ćemo dekonstruirati mit o prirodi žene kao majke ili kućanice ako žene to čine po inerciji i rado. A ako žena s vremenom i odustane od toga diskursa pa recimo odluči ne imati dijete, tada postaje “moralno sumnjiva”. A ako odbija biti isključivo u kućanskoj sferi, time zapravo perpetuira drugi oblik reprodukcije i eksploatacije jer tako ulazi u još jedan dominantni tok proizvodnje u liku tzv. emancipirane uspješne zaposlene žene urbanog neoliberalnog tempa koja u pravilu uz plaćeni formalni posao obavlja i onaj neplaćeni kućanski dio rada. 

 

– Imajući u vidu sve gore navedeno, možete li nam reći od čega ste pošli pri stvaranju ovogodišnjeg programa Ženskih studija, kako ste ga osmislili i što očekujete?

Programom sam htjela obuhvatiti povijesno-problemski kontekst feminističke teorije i prakse, u kojem se interdisciplinarno raspravljaju neki suvremeni fenomeni subjekta, spola, roda i tijela. Posrijedi su četiri modula: Uvod u ženske studije (gdje se radi terminologija, epistemologija i čitaju Beauvoir, Butler i Wittig), Feministička teorija i praksa (obrađuje se naša i svjetska povijest feminizma i njegovi pravci, pravo i politika), Tijelo i subjekt (tu se argumentiraju biopolitičke teme i čita se Spolni ugovor) i feminizam u umjetnosti (obrađuju se vizualne umjetnosti, pop kultura, izvedbene umjetnosti, glazba, književnost). Ideja je da se nekako obuhvate ključne feminističke teme, da se raspravljaju i misle feminističke političke dispozicije i strategije jer ih u sustavnom i ozbiljnom smislu doista nema. Moje je očekivanje da se feministička pitanja smjeste u kontekst ljevice i njezinih neinstitucionalnih kritika političke ekonomije i navlastito rada. U posljednje vrijeme se prečesto susrećem sa stavovima tipa: “žene su danas ravnopravne s muškarcima”, “više nema potrebe za feminizmom, ja sam emancipirana” ili “nisam diskriminirana” i sl. Prije svega, ti stavovi evidentno pokrivaju samo zapadni dio svijeta. Ako i pristanemo na kulturno-relativističke priče pa utvrdimo (s čime se ne slažem) da zapadnjački diskurs nije mjerodavan da se bavi primjerice pitanjima arapskih žena, ono što me dodatno zabrinjava je neprepoznavanje problema u “razvijenim demokracijama” poput neizravne diskriminacije, seksizma, stereotipizacije, ekonomske i političke neravnopravnosti, nejednakosti žena i muškaraca na tržištu rada i podjeli rada, strukturnoga, ekonomskog i fizičkog nasilja kojemu su žene na dnevnoj razini izložene itd. Eto, ti su primjeri neki dio razloga zašto držim da je važno feministički djelovati na više razina. Jedna od temeljnih je obrazovanje. I ako je tvrdoglavo potrebno bezbrojno puta ukazivati da je subordinirani položaj žena zbiljsko stanje stvari i konzekvenca državnog i ekonomskog sistema liberalne demokracije (ne zaboravimo da je liberalna krilatica “sloboda, bratstvo, jednakost” točno ukazala na “bratsku” programsku neinkluzivnost žena) ne bi li time prodrmavali puke lijene samorazumljivosti i radili na borbi protiv njih, onda su mjesta poput (premda svjesni postojećih formalno-sistemskih nedostataka NVO-a ali i obrazovanja uopće) Ženskih studija, Mirovnih studija, ali i Filozofskog fakulteta jako dobra baza za antipatrijarhalni i antikapitalistički strateški otpor.

Surova pravda za za žrtve silovanja

Prosječna kazna za silovatelje u Crnoj Gori i Srbiji ne prelazi tri godine, dok se njihove žrtve suočavaju sa doživotnom traumom i patnjom. U nekim zemljama Evropske Unije, poput Velike Britanije, silovatelji u prosjeku dobijaju 8 godina zatvora.

Ljubomir Kotlica je osuđeni silovatelj iz Nikšića. Uskoro će ponovo biti slobodan čovjek, jer se njegova kazna od 2 godine zatvora bliži kraju.

Kotlica je silovao djevojku svog prijatelja 12. decembra 2002. godine. Pošto je propustila autobus, zamolila je da je prebaci kući. Umjesto toga, Kotlica je odvezao u obližnji kamenolom, gdje je silovao. Sve to potvrdila je presuda Višeg suda u Podgorici, u septembru 2009. godine. Suđenje je trajalo punih 7 godina, a Kotlica je dobio kaznu, koja jedva prelazi zakonski propisan minimum za ovo krivično djelo.

Teško da neko može da se sjeti kada je posljednji put u Crnoj Gori silovatelj osuđen na maksimalnu kaznu od 15 godina zatvora. Sudska statistika potvrđuje da, bar u posljednjih 5 godina, to nije uradio nijedan sudija. S druge strane, u tri odvojena suđenja za silovanje izrekli su kaznu od svega 6 mjeseci.

Prosječna kazna za silovatenje u Crnoj Gori je 2 godine i osam mjeseci, utvrdio je BIRN. Time se, ovo jako traumatično iskustvo za žrtvu, svelo gotovo na nivo običnog razbojništva. Nerijetko se, tvrde advokati, za pljačku dobije veća kazna. Iako značajno odstupa od zakonskog prosjeka, u Crnoj Gori nikada nije povedena javna debata o ispravnosti kaznene politike za silovatelje.

Iako se ni Srbija ne može pohvaliti oštrijim kaznama, njena javnost čvrsto osuđuje neprimjerenu kaznenu politiku za jedno od najgorih krivičnih djela. Obje zemlje su, međutim, daleko od Velike Britanije, koja, pored dobro organizovane pomoći žrtvama, u prosjeku silovatelje osuđuje na 8 godina zatvora.

 

Kazne su “smiješne”

Aktivisti za ljudska prava i ugledni intelektualci saglasni su da su izrečene kazne za silovanje u Crnoj Gori jako niske. Pravosuđe, s druge strane, smatra da su sasvim odgovarajuće.

“Crnogorska kaznena politika je neadekvatna i nekonzistentna. Prije svega, ne može da ostvari svoj osnovni cilj – prevenciju. Ne odvraća druge da počine ovo teško krivično djelo”, smatra Velimir Rakočević, profesor kirminologije na Pravnom fakultetu u Podgorici. Rakočević vjeruje da blage kazne, takođe, ne mogu dovesti do prevaspitavanja osuđenih silovatelja, niti uticati na jačanje društvenog morala.

“Niske kazne ne sprečavaju silovatelja da ponovi isto krivično djelo. Smatram da je naša kaznena politika za silovatelje u potpunosti neprihvatljiva i previše blaga”, kategoričan je Rakočević. Isto mišljenje dijele aktivistkinje za ženska prava.

“Kazne za silovanje, za koje ja znam, su toliko smiješne da sam zapanjena. Šta su dvije godine i osam mjeseci? To je ništa naspram uništenog života žrtve”, kaže Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne Ženske Kuće u Podgorici.

U Crnoj Gori ne postoji centralizovana sudska statistika. Kako bi dobili prosječnu kaznu za silovanje, morate tražiti podatke iz Arhive Viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju. Većina domaćih tužilaca i sudija ne vidi ništa loše u načinu kažnjavanja silovatelja. Zadovoljni su što bar nema uslovnih kazni, koje u prošlosti nisu bile rijetkost.

“Bez obzira što je nizak procenat kazni koje prelaze prosjek propisan zakonom, mišljenja smo da je kaznena politika za silovanje na zadovoljavajućem nivou i da su sudovi izricali kazne koje su adekvatne težini počinjenog djela,” navodi Veljko Rutović, zamjenik Višeg državnog tužioca u Podgorici.

Dragica Vuković, sudija Višeg suda u Podgorici takođe vjeruje da su kazne koje iziruču ona i njene kolege opravdane. Naglašava da sve rade po zakonu, u ovom slučaju Krivičnom zakonu Crne Gore.

“Svaki slučaj je priča za sebe. Između ostalog, procjenjuju se i olakšavajuće okolnosti – imovinsko stanje počinioca, porodične okolnosti, da li je mlad, kakav je bio prema žrtvi nakon počinjenog djela,” Vuković objašnjava razloge koji utiču na izricanje nižih kazni.

Crna Gora nema sudije i tužioce, specijalizovane za procesuiranje ovog krivičnog djela. Policajci koji se bave seksualnim deliktima, rade i na rasvjetljavanju ubistava. Za to mjesto u službi preporučuje ih dugogodišnje iskustvo, ali ne i stručno znanje o tipovima silovatelja ili posljedicama koje trpe žrtve seksualnog nasilja. Nestručnost kadra, smatraju stručnjaci, jedan je od osnovnih uzroka blagih kazni.

“Ne mogu samo pravnici da se bave slučajevima silovanja, nama treba multidisciplinarni pristup. Ljudi iz našeg pravnog sistema trebaju šire obrazovanje, kako bi znali da tretiraju žrtvu i sačuvaju je od sekundarne viktimizacije”, ističe Rakočević.

 

Žene “drugorazredni građani”

Ne tako mali broj vjeruje da je naše patrijahalno društvo krivac za neprimjerenu kaznenu politiku.

“U izrazito patrijahalnim društvima kakvo je crnogorsko, žena je građanin drugog reda. Muškarac dominira kao alfa mužijak i društvo je spremno da toleriše njegovo nasilno ponašanje”, kaže Goran Velimirović, advokat i bivši sudija.

Niske kazne, međutim, nisu jedini problem sa kojim se nose žrtve silovanja. Na sudu moraju dokazati da su nasilno natjerane na seksulani odnos, protiv njihove volje. Očekuje se da imaju fizičke povrede, kako bi uvjerile javnost da su se branile tokom napada.  Pitanje pristanka je gotovo sekundarno.

Traži se nešto, što apsolutno ne bi trebalo – da je otpor žrtve trajan do kraja silovanja. To je nedopustivo… Mi prije svega treba da razmatramo nedostatak pristanka, izričit je Rakočević.

Ne tako davno, vjerovalo se da žena ne može biti silovana, ako to ne želi. Dužina suknje i nivo alkohola u krvi, često su bili razlozi da policija ne vjeruje žrtvama. 

Aktivistkinje za ženska prava tvrde da se odnos države prema žrtvama vremenom popravio, ali da žene i dalje imaju malo vjere u institucionalnu pravdu. 

U nekim dijelovima sistema, međutim, i dalje imate ljude koji imaju jake predrasude prema žrtvama silovanja”, kaže Aida Petrović iz nevladine organizacije Crnogorski ženski lobi.

 

Silovanje se rijetko prijavljuje

Svega 5 žena u cijeloj Crnoj Gori je prošle godine prijavilo silovanje. Broj varira posljednjih godina, ali nikada nije prešao 20, pokazuje policijska statistika.

Mnoge žene nisu ni svjesne da su izložene seksualnom nasilju. Primjer su žrtve porodičnog nasilja, koje ne shvataju da je seks protiv njihove volje, pa čak i sa mužem, zločin.

“Ženama koje žive u nasilnom braku silovanje se dešava svakodnevno, ali one to ne prepoznaju kao nasilje. Nikada nismo imali ženu koja je došla da prijavi kako ju je muž silovao. Iako je silovanje u braku kažnjivo zakonom, postoji stigma – kako objasniti da vas muž siluje svake večeri,” objašnjava Raičević iz Sigurne ženske kuće.

Crna Gora nema centar za žrtve seksualnog nasilja. Jedino mjesto gdje mogu naći utjehu su nevladine organizacije koje se bore protiv porodičnog nasilja.

 

Srpsko pravosuđe pod pritiskom javnosti

Za razliku od Crne Gore, blaga kaznena politika za silovatelje isprovocirala je javnu debatu u susjednoj Srbiji. To, međutim, nije uticalo na pooštravanje kazni u praksi, pa se statistika skoro poklapa sa crnogorskom.

Oko 60 odsto kazni izrečenih za silovanje u 2009. godini ne prelazi tri godine. Najniže su one od svega 3 mjeseca zatvora, pokazuje godišnji bilten Republičkog zavoda za statistiku Srbije.

Izmjenama Krivičnog zakonika u 2009. godini Srbija je povećala kazne za silovatelje, ali za sada samo na papiru.

Iako Zavod za statistiku još nije objavio brojke za 2010. godinu, većina stručnjaka uvjerena je da se sudska praksa nije promijenila.

Nakon što je javnost saznala za slučaj serijskog silovatelja, koji je uhvaćen tek nakon što je napao 5 žena, u Srbiji je 2009. pokrenuta i Facebook kampanja, koja je zahtjevala duže zatvorske kazne.

Vodeći kriminolog Dobrivoje Radovanović takođe je zabrinut zbog načina na koji Srbija kažnjava silovatelje.

Nevjerovatno je da naši sudovi ne znaju da silovanje znači težak psihološki poremećaj počinioca i da ne mogu očekivati rehabilitaciju ili resocijalizaciju. Izricanje niskih kazni je šansa za nova silovanja” smatra profesor psihologije kriminala.

Razlozi za blago kažnjavanje silovatelja u Srbiji slični su crnogorskim. Patrijahalno društvo, nestručnost pravosuđa, društvena stigma. Profesor Radovanović, međutim, baca svjetlo i na drugu stranu:

“Izrazito olakšavajuće okolnosti, koje utiču na smanjenje kazne, dobar su mehanizam za korupciju. Iskusan advokat se neće truditi da dokaže da nije bilo silovanja, nego će se zakačiti za olakšavajuće okolnosti i pokušati da potplati sudiju da izrekne minimalnu kaznu.”

Dragan Milošević, sudija Višeg suda u Beogradu, oštro negira da olakšavajuće okolnosti mogu biti podloga za korupciju. No, teško da može odbaciti optužbe o predrasudama među sudskim odorama.

“Olakšavajuća je okolnost ako su žrtva i napasnik bili pijani. Jedno je kada djevojka stopira, neko je primi u auto, odvede u šumu i siluje. Drugačije je kada muškarac i žena sjede u lokalu, piju i flertuju, a onda muškarac pređe granicu, koja mu nije dozvoljena,” kaže sudija Dragan Milošević.

 

Jednom silovatelj, uvijek silovatelj

Profesor Radovanović zastupa stroge kazne za seksualne napasnike, jer tvrdi da ne postoji silovatelj koji samo jednom siluje.

“Nauka kojom se ja bavim – psihologija kriminala kaže da je povratništvo kod silovatelja 100%. Jedini način da država smanji broj silovanja su visoke kazne. Što je duža kazna to je manja mogućnost da silovatelj ponovi zločin, jer je u zatvoru, objašnjava profesor.

Oni koji dijele mišljenje Radovanovića ukazuju na slučaj 30-ogodišnjeg serijskog silovatelja Saše Mege. Prvo silovanje počinio je sa 17 godina. Nakon što je više puta ponovio zločin, našao se iza rešetaka. Prvi put 5 i po godina, drugi pola godine manje.

Kada je 1. oktobra 2009. godine izašao iz zatvora, trebalo mu je svega 20 dana da počini novi zločin. Do 25. decembra, kada je ponovo uhapšen, silovao je još dvije djevojke.

Mega je osuđen 2010. godine na 20 godina zatvora. Ipak, Apelacioni sud je oborio presudu i Mega u pritvoru čeka novo suđenje.

Nebojša Milosavljević je ugledni srpski advokat, koji je tokom dugogodišnje karijere zastupao i žrtve silovanja i napasnike. Za razliku od profesora Radovanovića, on smatra da silovatelji zaslužuju drugu šansu.

Radi se o bolesnim ljudima. Njih treba liječiti, ali mi smo siromašno društvo i nemamo uslove za to. Potrebna su ogromna sredstva, kako bi oni bili pod stalnom prismotrom ljekara”, ističe Milosavljević.

I u Srbiji žrtve rijetko prijavljuju silovanja. U zemlji sa skoro 8 miliona stanovnika (bez Kosova), svega 75 žena je nakon napada otišlo u policiju.

Istraživanje o tamnim brojkama kriminala, koje je Institut za kriminološka istraživanja uradio 2006. godine, pokazuje da iza svakog otkrivenog silovanja stoje još 3 do 5 neotkrivenih.

“Vjerujem da veliki broj silovanja ostaje neprijavljen jer se žrtve suočavaju sa sramotom. Nemaju povjerenja u institucije, jer ih često okrivljuju da su izazvale silovanje”, smatra Sanja Ćopić iz Viktimološkog društva.

Poput Crne Gore i Srbiji nedostaje stručna pomoć žrtvama seksualnog nasilja, poput posebnih centara ili skloništa.

“Ne postoje specijalizovani dijelovi zdravstvenog sistema, gdje mogu da dobiju posebnu pomoć ili podršku. Ukoliko žrtva odmah prijavi silovanje, policija je vodi na pregled u Klinički centar ili na Institut za sudsku medicinu”, navodi Ćopić.

 

Žrtve u Britaniji nisu same

Nakon 5 i po sati neprestanog silovanja u sopstvenoj kući, Helen Stokford je završila u Centru za žrtve seksualnog nasilja “Most” u Bristolu.

Sada je ponovo tu, dvije godine nakon napada. Prijatna tiha žena, pozdravlja se sa osobljem, koje joj je pomoglo kada je bilo najpotrebnije.

“Bila sam jako potresena kada sam stigla. Plašila sam se da skinem odjeću, kako bi me pregledali. Moram da budem iskrena, oni su učinili da se osjećam što prijatnije”, prisjeća se Helen tokom razgovora za BIRN.

Helen Stokford je bila zadovoljna supruga i srećna majka petoro djece. Do 20. marta 2009. godine.

Odvela sam djecu u školu, ispratila muža na posao i vratila se da obavim neke kućne poslove… U kuhinji sam vidjela Marka Širlija. Narednih 5 i po sati priredio mi je najveći pakao. Bilo je užasno!,” nastavlja Helen. Njen glas je smiren, ali govor tijela odaje patnju koju proživljava.

Kada je počeo da me siluje jedino o čemu sam razmišljala bila je moja porodica. Fokusirala sam se na djecu i mislila da li ću biti u stanju da ih i danas pokupim iz škole”.

Helen je prijavila silovanje nakon dva dana. Policija je odmah odvela u Centar “Most”, jedan od 33 Centra za žrtve seksualnog nasilja u Engleskoj i Velsu.

“Most” je otvoren u okviru klinike, ali kada se za vama zatvore vrata, gubi se dojam hladne bolničke okoline i stičete utisak prijatne atmosfere nečijeg stana.

Ovakve centre finansira država i njihova uloga je da obezbjede svu medicinsku pomoć koja je žrtvama neophodna u početku.

“Jedini razlog zbog kojeg postojimo je činjenica da se nekom danas nešto jako ružno desilo. Ako nas kontaktira, dobiće sve što treba – od medicinskog pregleda, do čiste odjeće, četkice za zube, hrane, savjetovanja – sve je to na jednom mjestu”, objašnjava Debi Havlet, menadžerka centra.

U Centrima poput ovog u Bristolu, forenzički dokazi se čuvaju 7 godina, u slučaju da se žrtva predomisli i odluči da prijavi silovatelja.

Žrtve mogu da se obrate za pomoć i desetinama nevladinih organizacija,  koje se bave seksualnim nasiljem.

“Godišnje nam se obrati oko 5 000 žrtava. Nudimo im savjetovanje “lice u lice”, terapijske radionice, pomoć kada se obraćaju policiji. Podržavamo ih od početka, kada prijave silovanje, do samog kraja suđenja. Imamo i telefonsku liniju za pomoć,” nabraja Ivona Trajner iz Kriznog centra za žrtve silovanja u Južnom Londonu.

 

Kaznena politika za primjer

Kažnjavanje silovatelja u Velikoj Britaniji mnogo je strože nego na Balkanu. Prosječna kazna za silovanje je 8 godina, pokazuje statistika britanskog ministarstva pravde. Britanski Kazneni Savjet

kao minimalnu kaznu odredio je pet godina zatvora, dok je maksimum doživotna robija. To, međutim, ne znači da će silovatelj iza rešetaka ostati cijeli život. U zatvoru može provesti najviše 19 godina, ali će ga policija po izlasku kontrolisati do kraja života.

Od trenutka kada žrtva prijavi silovanje u Velikoj Britaniji, više nije sama. Država je razvila cijeli sistem namjenjen onima koji su preživjeli seksualno nasilje.

Nabolji napredak u posljednje vrijeme je osnivanje posebnih policijskih odjeljenja. U njima rade policajci specijalizovani da razumiju šta znači biti žrtva seksualnog nasilja i kakvo je njihovo emotivno stanje. Zbog toga mogu da ih tretiraju na mnogo humaniji način nego ranije,” objašnjava Trajner.

Jedna od takvih jedinica je i “Blustoun” u Bristolu. Njom rukovodi inspektorka Mari Rajt.

“Prije nego što smo osnovali specijalnu jedinicu, procenat procesuiranih slučajeva silovanja bio je oko 13%. Sada je to 30%.”

 Slučajevima silovanja isključivo se bave specijalizovani policajci, tužioci i sudije. Ali nije uvijek bilo tako. Tokom 1970.-tih godina, situacija je bila slična današnjoj u Crnoj Gori i Srbiji.

 

Žrtve zaslužne za reforme

Izvještavanje medija o skandaloznim slučajevima postupanja sa žrtvama silovanja, ali i razvijanje javne svijesti o tom problemu doveli su do napretka. Ipak, najveća zasluga ide žrtvama, koje su se javno pobunile, zahtjevajući bolji tretman.

“Mediji su otkrili nekoliko slučajeva koji su krenuli loše i otvorili dilemu – ko je kriv? Onda su ljudi počeli da se pitaju – ko je odgovoran za bezuspješne istrage silovanja? Policija, tužilaštvo ili nedostatak podrške žrtvama?”, prisjeća se Beate Sibilska iz centra “Most”.

“I žene žrtve seksualnog nasilja podigle su glas – ne želimo da idemo u policiju, gdje će nas optužiti da ne govorimo istinu. Ne želimo da nas pregledaju u nekoj mračnoj, zabačenoj sobi prljave bolnice. Želimo da idemo tamo gdje će voditi računa o nama,” bile su riječi koje su pokrenule stvari sa mrtve tačke, kaže Debi Hevlet.

Uz žrtve koje zahtjevaju pravdu, i profesionalci unutar sistema počeli su da shvataju značaj reformi.

Ljudi unutar sistema, koji su imali dovoljno moći i odgovornosti da kažuu mojoj bolnici, u mojoj policijskoj stanici radićemo stvari na drugačiji, ispravan način,” prisjeća se Liz Keli, profesorica koja se bavi izučavanjem seksualnog nasilja na londonskom Metropolitan Univerzitetu.

Uprkos svemu, Helen ostaje nezadovoljna epilogom njene priče. Njen silovatelj, Mark Širli dobio je 9 godina zatvora.

Širli je pethodno bio osuđen za ubistvo jedne žene i bio je na uslovnom otpustu, kada je napao Helen. Ona vjeruje da je kazna koju je dobio previše blaga, ali ipak ne žali zbog toga što ga je prijavila i slučaj iznijela na sud.

“Moja poruka svim ženama koje su silovane – prijavite slučaj odmah nakon napada, bez obzira koliku traumu ste preživjele. Ako niste u stanju to da uradite, onda barem ispričajte nekom šta vam se desilo,” kaže Helen.

 

Breme promjena na ramenima žrtava

Kaznena politika varira širom Evropske unije. Brisel nema direktan uticaj na dužinu kazne koju mogu da izkrenu sudovi država članica. Ipak, Evropska komisija zahtjeva novo EU zakonodavstvo koje bi ojačalo prava i zaštitu žrtava.

Savjet Evrope, s druge strane, pokušava da osigura adekvatne kazne, ali nema mandate da utiče na harmonizaciju zakonodavstva u ovoj oblasti.

 “Savjet zahtjeva da izrečene kazne budu dovoljno ubjedljive kako nasilnik ne bi ponovio silovanje. Moraju biti i dovoljno visoke, kako bi druge odvratile od činjenja ovog djela”, kaže Džoana Neles iz odsjeka za Jednakost polova pri Savjetu Evrope.

Kako Crna Gora namjerava da postane dio Evropske Unije, većina njenih pravnih reformi odvija se pod pritiskom Brisela. Podogrica sama rijetko pokreće inicijativu. Zbog toga su sasvim male šanse da Crna Gora samostalno promjeni sudsku praksu i počne oštrije da kažnjava silovatelje.

No, da bi se to dogodilo, žene u Crnoj Gori – uključujući i žrtve – moraju same da iznesu breme promjena i izbore se za svoja prava, baš kao što je to učinio ženski pokret u Velikoj Britaniji.

 

Jelena Kulidžan je novinarka iz Podgorice. Ovaj članak je nastao kao dio Balkan Fellowship for Journalistic Exellence, na inicijativu Robert Bosch Stiftung i ERSTE Fondacije, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.