sdadmin, Author at Libela - Page 1424 of 1806

Svjetska banka mora i financijski podržati svoju retoriku o ravnopravnosti spolova

Posted on November 9, 2011 by sdadmin

Prevela Renata Popović

Posljednjih nekoliko tjedana Svjetska banka je pojačala svoju retoriku o važnosti ravnopravnosti spolova u kontekstu razvoja promicanjem svojeg izvješća Svjetski izvještaj o ravnopravnosti spolova i razvoju (World Development Report on Gender Equality and Development) i pokretanjem medijske kampanje Mislite jednako. Nažalost, za milijarde siromašnih žena i djevojaka diljem svijeta, prošlo ponašanje Svjetske banke u promicanju ravnopravnosti spolova u svojim investicijama odražava alarmantan jaz između retorike i stvarnosti.

Ulaganja Svjetske banke u poljoprivredu su jedan takav primjer. Iako Banka priznaje da je ravnopravnost spolova kritična za postizanje razvojnog milenijskog cilja iskorjenjivanja ekstremne gladi, to priznanje jedva se ogleda u stvarnosti poljoprivrednih ulaganja.

Dok se godišnji proračun Svjetske banke više nego udvostručio u posljednjih pet godina na 58.8mld$, udio njenog proračuna posvećen sektoru poljoprivrede smanjen je za 2% do 3%. U 2010. banka je potrošila samo 2.6mld$ tj. samo 4% svog proračuna za poljoprivredni sektor za 2010 fiskalnu godinu. U međuvremenu ulaganja Banke u razvoj financijskog i privatnog sektora više su se nego učetverostručila sa 4.2mld $ na 17.7mld $ u posljednjih pet godina.

Stoga ne čudi da Demokratska Republika Kongo, jedna od najosjetljivijih zemalja na svijetu po pitanju nesigurnosti ishrane, trenutno prima 630mil $ za projekte iz sektora financija, industrije i trgovine, a manje od trećine tog iznosa za poljoprivredu. Pad potpore Svjetske Banke ruralnoj poljoprivredi nesrazmjerno šteti siromašnim ženama, koje čine većinu malih poljoprivrednika i imaju presudnu ulogu u uzgoju, preradi i pripremi hrane.

Također većina ulaganja Svjetske banke u poljoprivredu ne posvećuje dovoljno pažnje nejednakostima među spolovima, kao što su niže razine obrazovanja žena, diskriminirajućim zaprekama za posjedovanje zemljišta, dobivanje kredita i poljoprivrednih materijala kao što su sjeme i gnojiva, niti nedostataku žena na rukovodećim položajima i nejednakoj raspodjeli kućanskih obaveza i brige o djeci.

Investicije u veliki privatni sektor “agro-industrije” posebno potkopavaju ekonomsko osnaživanje i sudjelovanje žena u vlasti, koje Svjetska banka stalno obećava, a istodobno koriste korporacijama. Iako neka poljoprivredna ulaganja priznaju vezu između nejednakosti rodnih uloga i nesigurnosti po pitanju hrane, rijetko u potpunosti ulaze u taj problem. To je najočitije u desetljećima dugom neuspjehu da se rutinski prikupe podaci razvrstani po spolu kako bi se vidio učinak njihovih ulaganja na žene i djevojke u stvarnom životu, unatoč tome što istraživanja Svjetske banke uporno preporučuju da se to učini.

U nedostatku ulaganja koji promiču ravnopravnost spolova i poboljšanje produktivnosti žena u poljoprivredi i njihovih prihoda, žene moraju pronaći načine kako se nositi s povećanom nesigurnošću ishrane i katastrofalnim rastom cijena hrane. Žena suočena s kroničnom nesigurnošću ishrane morat će kupovati jeftiniju, manje hranjivu hranu, jesti manje kako bi osigurala više hrane za svoju djecu, ili preskakati obroke u cijelosti. Ako ona zatrudni, nedostatak dovoljno kalorija i mikronutrijenata uzet će veliki fizički danak ne samo po nju, već i na buduće zdravlje djeteta: Zambijske žene koje su zatrudnjele tijekom razdoblja visoke cijene kukuruza 2001-02 patile su od teškog nedostatka mikronutrijenata, što je dovelo do povećanja zaostajanja u rastu njihove djece.

Žene u Bangladešu izvješćuju da što su im veći troškovi hrane, manje troše na druge osnovne potrebe, uključujući obrazovanje i zdravstvo. Pod tim okolnostima vjerojatno će najviše patiti redovitost djevojačkog pohađanja škole, kao djevojčice one možda neće imati izbora nego trošiti vrijeme na traženje hrane ili prositi na ulici.

Rodno slijepa ulaganja Svjetske banke u poljoprivredu još su užasnija kada se nude u obliku zajmova, oni povećavaju teret duga siromašnim zemljama i često tjeraju vlade na smanjivanje javne potrošnje za zdravstvo i druge socijalne usluge kako bi servisirali dug. Ti rezovi su poražavajući za siromašne žene, koje ne samo da pate od nedostatka izravnog pristupa zdravstvenoj skrbi, nego su odgovorne i za zdravstvenu i socijalnu dobrobit svojih kućanstava.

Siromašne zemlje mogu moliti Svjetsku banku za olakšanje duga, ali samo ako pokazuju prethodnu sklonost usvajanju od Banke nametnutih reformi “slobodnog tržišta”, uključujući privatizaciju poduzeća u državnom vlasništvu i jednostrano smanjenje poljoprivrednih trgovinskih zapreka, dok bogate zemlje zadržavaju svoje. Žene neizbježno podnose najveći teret kada takve reforme politike potkopavaju ulaganja siromašnih zemalja u poljoprivredu, zdravstvo i obrazovanje.

Svjetska banka mora “djelovati jednako” i pokrenuti svoju retoriku o ravnopravnosti spolova u akciju. Ako je doista predana iskorjenjivanju gladi, promicati će prava žena u svim svojim poljoprivrednim ulaganjima. Ponudit će potpore – ne kredite – i osigurati da svaki poljoprivredni projekt poboljšava egzistenciju siromašnih žena i muškaraca, mladića i djevojaka. I prestat će sa zahtjevima da siromašne zemlje usvoje destruktivne, rodno slijepe javne politike koje potkopavaju ruralnu poljoprivredu, zdravlje i obrazovanje.

Elizabeth Arend je koordinatorica programa u organizaciji Gender Action

Muškarci dominiraju dugometražnim filmom

Posted on November 9, 2011 by sdadmin

Jubilarno peto izdanje ovogodišnjeg Vox Feminae festivala koji se održava u Zagrebu od 3. do. 8. 11. 2011., posvećeno je filmu. U sklopu natjecateljskog programa prikazano je 30-ak dugometražnih i kratkometražnih filmova koji različitim pristupima dekonstruiraju pitanja roda. Među njima se posebno ističu nagrađivani dokumentarni dugometražni filmovi koji se bave eksplicitnim seksualnim i rodnim pitanjima poput aseksualnosti, interseksualnosti, rodnog terorizma i orgazma. Uz filmove posvećene seksualnosti, na programu su se našli i radovi koji tematiziraju rod kroz različite intimne odnose i kontekste kao što su punk pokret i industrije zabave za djecu i odrasle poput pornografije, Disneylanda i nogometa. Tema teorijskog dijela ovogodišnjeg festivala bili su ženski likovi u hrvatskom filmu. U nedjelju su, 6. 11. 2011. u kinu Grič, kroz diskusiju i prezentaciju, presjek ženskih likova u kratkometražnom i dugometražnom hrvatskom filmu izložili filmski kritičar/ka Lukša Benić i Mima Simić.

U vrlo zanimljivom izlaganju Lukše Benića zaključno se može reći da u novijem hrvatskom kratkometražnom filmu transseksualna identifikacija, više zasigurno, nije jedini izvor vizualnog zadovoljstva za žensku publiku. Generalno gledano, prevladana je tendencija da se univerzalno i opće važeće pripisuje sferi muškog a da se ono žensko shvaća kao periferno uz jasno određene rodne granice/uloge ili simplificirane generalizacije. Stvari su se promijenile na domaćoj sceni tako da će se, bilo koji osvrt na problematiku konstrukcije roda i prikaza “ženskosti” u novijem hrvatskom kratkometražnom filmu, u dogledno vrijeme, uglavnom, ticati radova redatelja/ica: Hane Jušić, Sonje Tarokić, Barbare Vekarić, Juraja Lerotića, Filipa Peruzovića i Ivana Livakovića. Filmove kratkoga metra, danas kod nas, karakterizira minimalizam koji je, djelomično, motiviran oskudnim produkcijskim uvjetima ali i oslanjanjem na estetiku novog rumunjskog filma uz tematizaciju, prije svega, ljubavnih odnosa između dvoje mlađih protagonista. Tako se kao najčvršća konstanta kratkometražnih filmova može izdvojiti napetost a kao dominantno stanje tjeskoba. Pri tome su prevladavajući ženski likovi oni nezadovoljni a ponekad još uvijek i pasivni. Ovdje se može izdvojiti i nekoliko filmova u kojima je ženski lik uzdignut/reduciran do ideala i mogućnosti muškog bijega iz turobne svakodnevnice, a što je varijacija klasičnog modela koji u središtu ima simboličku figuru žene kao izvora problema i okidača muške žudnje, odnosno prateće narativne trajektorije. Isto tako, žensko zajedništvo je jedna klasična tema koja se neprestano proispituje dok se, uz određene iznimke, može govoriti i o odsustvu simbolike u kratkometražnim hrvatskim filmovima.

U jednakoj mjeri zanimljivo je bilo i izlaganje Mime Simić o ženskim likovima u suvremenom hrvatskom dugometražnom filmu koja je, zaključno, istaknula jedan paradoks. Naime, posljednjih su godina filmovi bolji od onih iz 90-tih a ipak u njima ima manje žena, bilo ispred ili iza kamere. Produkcija suvremenog dugometražnog filma, nakon završetka rata pa do 1999. godine, bila je usko vezana uz ideologiju tzv. “Tuđmanove ere” kada su se ženski likovi u bajkovitom prikazu oslikavali kao supruge, majke i to kao neki, svojevrsni, nastavak prikaza ženskog lika iz doba rata koji je prikazivan binarno, kao oštra podjela na muško i žensko. Dolaskom koalicije SDP-a i HSLS-a na vladajuću poziciju 2000. godine hrvatski film prikazuje i ljubav dviju žena, lezbijki. U to, još uvijek, nacionalizmom nabijeno poslijeratno vrijeme kada je heteroseksualnost čak i demografski imperativ a od hrvatske se žene očekuje da bude Majka nacije, lezbijstvo se doživljava kao dodatna prijetnja, ratom, oslabljenoj zemlji. Godine 2003. na vlast se vraća, tada, proeuropski orjentiran HDZ a ženski likovi u filmovima dobivaju i slojevitije karakteristike te se odmiču od prikaza seksualnih objekata ili majki. Značajan je podatak da su u Hrvatskoj u zadnjih pet godina gotovo svi dugometražni filmovi muški usmjereni; u nekima se, i to jedva, može pronaći i poneki ženski lik dok u više njih nije prikazana, čak, niti jedna žena.

S obzirom na jeftiniju produkciju kratkometražnih filmova (i, zbog toga, na njihovu brojnost u odnosu na dugometražni film) gore navedeni podaci odnose se, za film kratkoga metra, samo na nekoliko proteklih godina. Dok podaci koji se odnose na dugometražne filmove, zbog oskudnije produkcije uzrokovane, ponajviše, nedostatkom novca, kronološki prate nastajanje hrvatske države.

20 godina neposlušnosti

Posted on November 8, 2011 by sdadmin

Od 07. do 09. listopada Žene u crnom, ŽUC, feministička, antimilitaristička mirovna organizacija, proslavile su 20 godina postojanja.

9. listopada 1991, Žene u crnom su prvi put izašle na ulice Beograda i svojim tijelima, obučene u crno, šutnjom izrazile svoj otpor ratu, nacionalizmu, militarizmu, patrijarhatu, rasizmu, fašizmu… Kako tada, tako idućih 20 godina stajale su u centru Beograda i drugim gradovima diljem Srbije s transparentima i iskazivale nezadovoljstvo i nepristajanje na tadašnju ratnu politiku koja je vođena u čitavoj regiji, prvenstveno kritizirajući i prozivajući političko vodstvo Srbije. Njihov pasivni, nenasilni otpor ubadao je u oči i političare i obične građane i građanke. Kako same kažu: “Uvek neposlušne patrijarhatu, ratu, nacionalizmu, militarizmu…”. Tih devedesetih, u sveopćem ratnom ludilu stajati u centru Beograda s transparentom “Ne u naše ime” ili “Sarajevo sanja mir” ili “Knin, Topusko, Petrinja opominju” ili “Ne zaboravimo genocid u Srebrenici” ili “Albanke su naše sestre”… bilo je izuzetno hrabro i opasno. Sigurno nije bilo lako mirno stajati i trpjeti prijetnje i pljuvanje vlastitih sugrađana. No one su stajale.

Stajanje nije jedino njihovo djelovanje. One su sakrivale ratne dezertere, podržavale žene izbjeglice, činile vidljivim nenasilni otpor, educirale o miru i nenasilju, stvarale mreže ženske solidarnosti, mirovne koalicije i saveze, zahtijevale stalno suočavanje s prošlošću te izručenje u Hag i suđenje odgovornima za rat i počinjene ratne zločine. Prve su prelazile granice i molile oprost za zločine koji su počinjeni, kako same kažu, i u njihovo ime. Na njihovu podršku uvijek može računati LGBTIQ zajednica Srbije jer one su solidarne s “drugačijima”.

A proslava!?

Proslava je održana u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu.

Prvog dana su održana dva panela: “Umesto očajanja – otporom ka alternativi” na kojem su govorile aktivistice iz regije i “Postoje li alternative? O Evropi i svetu danas” gdje su uz regionalne, sudjelovale i aktivistice iz Španjolske, Italije, Izraela, Grčke, Velike Britanije i Njemačke.

Drugi dan je započeo onim čemu se jako veselim na ŽUC-ovim konferencijama: “stajanjem” odnosno performance-om na Trgu Republike. Ovaj je bio pod naslovom “Uvek neposlušne – mi ostavljamo trag” gdje se skupilo oko 180 aktivistica i aktivista. Dok su umjetnice solju ispisivale riječi i poruke (npr. “žene” na raznim jezicima, ili “Ne dajmo se od svojih prevariti”) na samome Trgu, mi smo šuteći u polukrugu držale transparent “Uvek neposlušne” i zastavu duginih boja u znak solidarnosti s neodržanom beogradskom Paradom ponosa. Veličanstveno su izgledale te poruke ispisane solju!

Istog su dana promovirane dvije knjige, otvorena izložba, održan lijep i zabavan umjetnički program. Prikazan je i emotivan film kojim smo se prisjetile onih mirovnih aktivista i aktivistica koje više nisu među živima.

No, najupečatljivija od svega, kao i uvijek na konferencijama Žena u crnom, bila je ta neka sveprisutna ljudskost. Naprosto ne možeš ostati imuna na velikodušnost, gostoprimstvo, iskrenu pažnju i brigu koja se očituje u malim stvarima – nuđenja dodatnih odjevnih predmeta kako nam ne bi bilo hladno, pa do stalnog hranjenja, da ne bismo slučajno ostale gladne.

Ova proslava je bila susret dugogodišnjih aktivistica i prijateljica iz cijelog svijeta ispunjen zagrljajima, suzama, zajedništvom i veseljem… Posebno su mi bili dirljivi susreti nas aktivistica iz bivših jugoslavenskih republika u kojima dijeleći zajedničku prošlost, dijelimo i humor koji samo mi razumijemo.

O interseksualnoj pustolovini

Posted on November 8, 2011 by sdadmin

Orhideje, moja interseksualna pustolovina (Orchids, my intersex adventure) naslov je autobiografskog dokumentarnog filma redateljice Pheobe Hartman prikazanog u sklopu Voxfeminae festivala. O čemu nam u 60 minuta govori ovaj nagrađivani australski dokumentarac možda najbolje otkriva citat autorice filma: “Ovo je priča o tome kako je moje tijelo postalo mjesto boli, zbunjenosti i tajnovitosti za mene i moju obitelj. Ne iz razloga jer je bolesno ili disfunkcionalno već zato što ga je društvo proglasilo abnormalnim.”

Pheobe je u djetinjstvu dijagnosticiran Androgen Insensitivity Syndrome (AIS), jedan od mnogih oblika interseksualnosti. Odrastajući u okolini u kojoj su pojedinci koji se ne uklapaju u sveprisutnu dihotomiju “muško-žensko” tretirani kao tabu, Pheobe se i u odrasloj dobi teško nosi sa seksualnom samoidentifikacijom.

Željna samootkrivenja i novih spoznaja o interseksualnosti, Pheobe, filmašica od malih nogu, u društvu svoje sestre-asistentice i nekoliko kamera odlazi na road trip s namjerom upoznavanja interseksualnih osoba diljem Australije. Gledajući humorno-tužni prikaz portreta različitih intereksualnih osoba teško je ne osuditi društvene normative koji neke (u ovom slučaju interseksualne) pojedince često zarobljavaju u okove “normalnog” lišavajući ih prava na autentičnost. Interseksualnim osobama je zbog neznanja, predrasuda ili uvriježenih koncepcija često onemogućen vlastiti odabir ili put ka samoopredjeljenju pa ih se na silu “guralo” u mušku ili žensku kategoriju. Nerijetko se u tek u kasnijoj odrasloj dobi odlučuju na život u kojem mogu biti autentični u svom seksualnom identitetu mimo nametnutog heteronormativnog sustava vrijednosti. Neki, nažalost, cijeli život ostaju zarobljeni.

Putujući i propitkujući Pheobe otkriva i zacijeljuje vlastite emocionalne rane, ali se i suočava s roditeljima i tajnovitim dijelom svog odrastanja. Osim što je ovim dokumentarcem Hartman destigmatizirala vlastitu interseksualnost ujedno je pružila ohrabrenje drugim interseksualnim osobama da se “outaju” poručujući im da i oni mogu biti pustolovi u svojoj potrazi.

Osobno me je ovaj dokumentarac potaknuo na nužno postavljanje pitanja “što je normalno?” (kojeg uvijek treba iznova postavljati) i educirao o terminu interseksualnosti. No osim njegove društvene angažiranosti on je prije svega intimna priča snimana iz perspektive mlade osobe koja traži značenje vlastite tjelesnosti pritom propitkujući okolinu i dominatni sustav vrijednosti te nam poručuje koliko je bitno i vrijedno, usprkos društvenim normativima, slijediti svoj unutarnji glas.

I Libeli je stalo!

Posted on November 8, 2011 by sdadmin

“Jer nam je stalo” nacionalna je kampanja u organizaciji Centra za LGBT ravnopravnost u suradnji s Centrom za mirovne studije. Kampanja promiče nultu toleranciju na diskriminaciju i nasilje nad pojedincima i pojedinkama iz LGBT zajednice. Jelena Popović Volarić, Žan Jakopač, Aleksandar Stanković su samo od neke od osoba koje sudjeluju u kampanji i kažu ne maltretiranju, marginaliziranju i diskriminiranju lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba. Među ostalima, tu se i našla Mirjana Krizmanić, poznata psihologinja i sociologinja koja je na press konferenciji održanoj povodom predstavljanja kampanje, istaknula da je počašćena što sudjeluje u kampanji iz razloga što je ona sama dokaz da i stariji ljudi misle i podjednako se interesiraju za društvene probleme. Također je napomenula da je i sama osjetila netoleranciju na svojoj koži, s obzirom da je osoba s invaliditetom, pa joj je uvijek drago podržati kampanje koje promiču raznolikost.

Na konferenciji je bila i glumica i aktivistica Urša Raukar koja je iskazala svoje oduševljenje kampanjom, ali i žalost što i dalje živi u netolerantnom društvu gdje LGBT zajednica ima previše prepreka u kulturnom, osobnom i ekonomskom životu.

Marko Jurčić iz Zagreb Pridea rekao je da je dosta političara koji ne provode zakone koji su sami izglasali, ali i da ne postoji dovoljna institucionalna podrška u suzbijanju homofobije.

Za razliku od heteroseksualnih bračnih zajednica koje uživaju preko 60 različitih prava, istospolne zajednice u Hrvatskoj uživaju samo dva prava.

Bitna stvar koju su organizatori kampanje naglasili je da ne postoji edukacija o ljudskim pravima u školama, pa tako ni o aspektu ljudskih prava koji se odnosi na LGBT osobe.

Posebnost ove kampanje je i to što je lansirana upravo u vrijeme predizborne kampanje, gdje se broji svaki glas, pa tako i oni žele da i njihov glas bude glasan i jak. Kampanja je usmjerena šutljivoj većini koja se poziva na solidarnost, rekla je Karla Horvat Crnogaj iz Centra za LGBT ravnopravnost. Lista zahtjeva nije velika i opširna, ne želi se nemoguće – samo ostvarenje temeljnih vrijednosti i sloboda otvorenog demokratskog društva, a činjenica je da je svaka treća LGBT osoba na svojoj koži osjetila neki oblik maltretiranja, te neravnopravnosti u ekonomskim, kulturnim i društvenim apektima života.

Kampanja služi i kao svojevrsni podsjetnik na aktualnost LGBT i ljudskih prava te se i direktno obraća LGBT zajednici kojima poručuje da njihova prava nisu samo zastupana tijekom sezone prajdova i Queer festivala, nego tijekom čitave godine.

No, prije svega obraća se “šutljivoj javnosti” jer želi dati poticaj da i ona digne svoj glas za društvo koje će biti oslobođeno od nasilja, diskriminacije i marginalizacije. Stoga, jedinstvena poruka cijele kampanje je “Jer nama je stalo”.

Dječje emisije obiluju rodnim stereotipima

Posted on November 7, 2011 by sdadmin

Američki institut The Geena Davis Institute on Gender in Media nakon istraživanja o zastupljenosti muškaraca i žena u dječjem medijskom i zabavnom programu, a koje se proteglo na više od dvadeset godina, otkrio je zapanjujuće dokaze rodne nejednakosti i raširenosti stereotipa. Prikupljeni podaci služe kao polazna točka u edukaciji obitelji, predavača/ica, televizijskih i filmskih studija te svih ostalih koji kreiraju sadržaj u medijskoj i zabavnoj industriji namjenjenoj djeci da postanu kako kritični potrošači/ce tako i kritični proizvođači/ce. Isto tako, brojnim tvrtkama i organizacijama koje su zainteresirane osnažiti djevojke i žene da budu liderice i poduzetnice ova revolucionarna studija, koju je provela dr. Stacy Smith i njezin tim u Annenberg School for Communication & Journalism na Sveučilištu u Južnoj Kaliforniji, uvelike je udovoljila potraživanjima za takvom vrstom podataka. Institut The Geena Davis Institute on Gender in Media jedina je istraživačka organizacija koja radi unutar medijske i zabavne industrije sa ciljem osvještavanja važnosti i potrebe rodne ravnopravnosti, važnosti smanjivanja stereotipa i potrebe stvaranja širokog spektra ženskih uloga u industriji zabave namjenjene djeci do 11 godina starosti.

Mitovi i činjenice o spolu u medijima

Mit: Dječaci i djevojčice jednako su zastupljeni/e u medijima.

Činjenica: Čak i među popularnim obiteljskim filmovima dječaci vode sa 3:1.

To je isti omjer koji se nije promjenio od Drugog svjetskog rata. Već desetljećima u industriji zabave za djecu ¾ govornih uloga pripada muškim likovima, dok su naratori u 83% slučaja, na filmu i TV-u, muškarci. Istraživanje je pokazalo i da je u skupnim scenama samo 17% ženskih likova. Odsustvo žena publika i te kako osjeti a djeca uče prihvaćati zastupljene stereotipe. To za posljedicu ima sklonost da djeca negativne rodne stereotipe prenose dalje kroz život jer ono što vide utječe na njih stav o muškoj i ženskoj vrijednosti u društvu.

Mit: Obiteljska zabava sigurno je utočište za ženske likove.

Činjenica: Zapanjujuće je da i u obiteljskim filmovima ženski likovi, prvenstveno, služe kao “oku bombon”.

Ženski likovi i dalje pokazuju značajno više kože od svojih muških kolega te su izuzetno uskog struka i prenaglašenih, ostalih, tjelesnih atributa. Ta supernaglašena seksualnost i pretvaranje ženskih likova u objekte dovodi do nerealnih ideala u pogledu tijela već i kod male djece. A to vodi do jačanja negativnih doživljaja vlastitog tjelesnog izgleda u pubertetskoj, razvojnoj dobi. Istraživanje pokazuje da, još uvijek u značajnoj mjeri, diskriminacija na osnovu izgleda prožima filmski sadržaj.

Mit: Ženama je super iza kamere.

Činjenica: Žene iza kamere su daleko iza svojih muških suvremenika i izrazito su u nepovoljnijem položaju u industriji zabave.

Samo 7% direktorica, 13% scenaristica i 20% producenatica su žene. Sa tako malo žena ispred i iza kamere, prava borba je izboriti se za ženske priče i glasove. Istraživanje je dokazalo da je sudjelovanje žena u kreativnom procesu neophodno za ravnopravniju zastupljenost muškaraca i žena i prije nego li proizvodnja filma ili serije uopće počne. Postoji uzročno-posljedična veza između pozitivnog prikaza ženskih likova i kreatorica sadržaja uključenih u produkciju. U stvari, i kada samo jedna žena radi kao scenaristica na filmu ženski likovi će, na ekranu, biti zastupljeniji za 10.4%. Nažalost, na ključnim pozicijama produkcije ipak muškarci vode sa 5:1.

Mit: Djevojke se na ekranu prikazuju u boljem svijetlu negoli njihovi muški kolege.

Činjenica: Poruke koje obezvrijeđuju i ponižavaju ženske likove još uvijek su jako raširene u obiteljskim filmovima.

Rodni stereotipi svojstveni su današnjoj industriji zabave a djeca su najranjiviji primatelji prikaza koji šalju poruke da su djevojčice manje vrijedne i sposobne od dječaka. Istraživanje pokazuje da su ženski likovi sa velikim govornim ulogama iznimno jako stereotipno prikazani. Od 2006. do 2009. godine ni jedan ženski lik u obiteljskim filmovima nije bio prikazan na polju medicinskih znanosti, niti u pravu ili politici, a ni kao poslovni/a lider/ica. Od svih zaposlenih likova 80.5% su muškarci, samo je 19.5% žena. A to je veliki kontrast realnoj statistici u kojoj žene zauzimaju 50% sveukupne svjetske radne snage. Ako se to stalno ponavlja mladi, onda, možda neće uočiti da prikazano na ekranu i stvarnost nisu simetrični (a trebali bi biti) i stoga će vjerovati da za rodnu ravnopravnost nema potrebe kao ni za promjenama u industriji zabave. Današnja djeca sutra će biti naši poslovni lideri/ce, kreatori/ce sadržaja i roditelji. Isto tako, ta ista djeca zadužena su i odgovorna za buduće generacije.

Mit: Pitanje rodne neravnoteže, s vremenom će, postati bolje.

Činjenica: Statistički, za žene u medijima, u posljednih šest dekada napravljen je mali korak naprijed.

U proteklih 60 godina rodna nejednakost na ekranu ostala je uglavnom nepromjenjena i neprovjeravana. Bez edukacija i snage za promjenom ova će razina neravnoteže najvjerojatnije ostati ista ili se pogoršati. Samo kroz edukacije, istraživanja i zagovaranja kako u studijskim sistemima tako i cijeloj zabavnoj industriji (kao i sa roditeljima i djecom) mogu se proizvesti stvarne promjene u ovom, jako rodno pristranom, medijskom prostoru.