sdadmin
Istine o psihoterapiji
Što je to u svojoj prirodi psihoterapija, tko se može njome baviti, sažeta je inačica problematike koja je na konferenciji Istine o psihoterapiji , u organizaciji Saveza psihoterapeutskih udruga Hrvatske, bila predmet debata.
Konferencija je bila otvorenog tipa kako bi svi zainteresirani građani i potencijalni korisnici psihoterapeutskih usluga mogli saznati odgovore na ključna pitanja o psihoterapeutskoj teoriji i praksi.
Prvi konferencijski dan sastojao se od niza predavanja na kojima su riječ imali i inozemni stručnjaci koji su ilustrirali kronologiju i dosege borbi u svojim zemljama. Borba, odnosno zajednički krajnji cilj hrvatskih i europskih psihoterapeuta je potpuno osamostaljenje profesije. Unatoč tome što prezentirano istraživanje pokazuje da većina ljudi misli da se psihoterapijom bave samo psihijatri i psiholozi, stav SPUHa je da su psihologija, psihijatrija i psihoterapija tri odvojene profesije. Nadalje, kompetencije psihijatra i psihologa nisu ekvivalentne onima psihoterapeuta, govoreći o profilu zamišljenog “idealnog” psihoterapeuta brojni su predavači stavili naglasak na osobnost psihoterapeuta, na njegove ljudske vrline a ne samo mehaničku stručnost lišenu humanosti.
Ne tako davno, elitizam je išao toliko daleko da je diskriminacija zahvaćala i psihologe, u Italiji je u jednom trenutku odlučeno da su psihijatri sami po sebi dovoljno osposobljeni za psihoterapeutsku praksu a da samo psiholozi moraju upisati edukaciju iz psihoterapije. U Hrvatskim psihijatrijskim ustanovama rade i psihijatri koji nemaju dodatnu edukaciju iz psihoterapije. Jedina garancija osposobljenosti za psihoterapijsku praksu jedan je od certifikata službeno priznatih psihoterapeutskih pravaca čija je krovna organizacija SPUH. Izostanak te razine stručnosti kod psihijatara vodi u reduciranje rehabilitacije osoba sa psihičkim dijagnozama gotovo isključivo na terapiju lijekovima. Jadran Morović, predsjednik SPUHa, istaknuo je da je pogrešno uvriježeno mišljenje da osobama s težim dijagnozama pomoći nema, inzistira na ljekovitom učinku psihoterapije i u takvim slučajevima.
Jedna stereotipna vizija psihoterapije je da nije korisna u slučajevima težih dijagnoza a druga, potpuno suprotna se može svesti na “što će to meni, to je samo za lude”, popraćeno nerijetko sa “imam prijatelje”. Psihoterapija je u svojoj srži, bez obzira o kojem se psihoterapijskom pravcu radi, povećavanje svjesnosti o sebi, svojim psihičkim procesima, motivima i potrebama. Psihoterapija se ne bavi samo patološkim, namijenjena je svima koji žele poboljšati opću kvalitetu življenja ili imaju probleme koji nisu dovoljni da bi njihov zbir ocrtao dijagnozu ali ne dopuštaju osobi da postane samoaktualizirana ličnost, problemi poput manjka motivacije, samopouzdanja, pretjeranog stresa itd. Odgovarajući na pitanje o stigmatizaciji osoba koje su potražile pomoć psihoterapeuta, Jasenka Pregrad, gestalt psihoterapeutkinja, istaknula je da je situacija ipak bitno povoljnija nego prije i to u toj mjeri da se otvorio prostor za osobe, uglavnom iz javnog života, koje idu na psihoterapiju jer je to “in”. Takve klijente, ne voli, rekla je bez omatanja i nasmijala publiku.
Najveći raritet unutar profesije koja i dalje širi prostor svoga djelovanja i obračunava se sa predrasudama i neinformiranošću je Nataša Barolin Belić kojoj je još teže nego prosječnom psihoterapeutu. Njena je uža specijalizacija seksualna terapija, najmlađa podvrsta psihoterapije, sa najmanjim brojem osoba ovlaštenih za rješavanje specifično osjetljivih problema iz područja seksualnosti. Njezini su klijenti u misiji stalnog provjeravanja razine njezine diskrecije i u strahu da će biti viđeni na ulazu u njezinu privatnu ordinaciju, priznala je.
Na konferenciji se mogla potpisati i peticija za Zakon o psihoterapiji čija je svrha potpuno osamostaljivanje profesije i stvaranje viših, jedinstvenih standarda za bavljenje psihoterapijom. Ideja je da neku od ponuđenih edukacija iz psihoterapije mogu upisati i osobe koje su završile studij društveno-humanističkog usmjerenja koji nije nužno psihologija.
Umetnost radi akcije – Festival radi iskorak/a
Četvrti Lezbejski aktivistički festival Umetnost radi akcije, u organizaciji Novosadske lezbejske organizacije, održan je 14. i 15. oktobra 2011. godine u Novom Sadu, u Art klinici i Omladinskom centru CK13. I baš kao što se ovo radi može čitati (bar) na dva načina, i znači i nameru i radnju, jer nije jednoznačno, tako ni ovaj tekst ne treba čitati samo u jednom ključu. Namera je ovog teksta da kroz osvrt na nekolike fragmente sa i oko Festivala Umetnost radi akcije, usmeri fokus na ponovno pre/ispitivanje pitanja i fenomena, pre svega, društvene realnosti koja konstantno i permanentno isključuje i tlači sve koji su drugi i drugačiji od dominantnog vladajućeg modela, alternative koje svojim postojanjem i delovanjem tiho, ali kontinuirano, dekonstruišu diskursnu matricu u kojoj se vrtimo i koju, na ovaj ili onaj način: perpetuiramo.
Naime, u trenutku kada definisanje društveno-političke situacije u Srbiji, stanja koje traje, izmiče svim drugim određenjima osim: bujajuće nacionalističkim i klerofašističkim, homofobičnim i ksenofobičnim – jedan ovakav festival skreće pažnju, on opominje, ali u isto vreme nudi i alternative. Moguće je kreirati prostor za preispitivanje, promišljanje; moguće je, paralelno uz dominantne obrasce mišljenja i delovanja, predstaviti i živeti i onaj obrazac koji: uključuje. Uključivanje – princip koji je uveliko isključen, jedan od osnovnih feminističkih principa, u ovih je dva dana u mikrokosmosu, (bar) na dve lokacije u Novom Sadu – živeo.
Umetnost radi akcije uključila je umetnice i aktivistkinje iz Hrvatske, Mađarske, Novog Zelanda, Srbije…uključila je posetioce i posetiteljke, one koji su prepoznali da treba da naprave taj korak, korak dalje na koji se retki usuđuju. U atmosferi zastrašivanja i neizvesnosti, svako malo je zapravo mnogo, možda ne dovoljno, ali svakako: dragoceno. Ideja ovogodišnjeg izdanja festivala bila je da se, više nego ranijih godina, okrene/usmeri ka gradu: grad – jezička odrednica koja se, u ovom slučaju, ne odnosi na gradske strukture, činovnike i političke partije, već na građanke i građane…na one koji prepoznaju poziv – da se uključe.
* * *
A sve je počelo sredinom avgusta kada me je Jelena pitala da li bih prihvatio da budem saradnik Festivala. To je sredinom oktobra, traje dva dana. Program je odličan. Ti bi pratio programe i napisao osvrt. Poslaću ti linkove umetnica, zaintrigiraće te.
Odmah sam prihvatio.
A prihvatio sam zato što je svaka vrsta podrške naporima da položaj LGBT populacije, položaj Ljudi, onih koji su skrajnuti na sam rub margine, bude bolji – dragocena. I nije potrebno uložiti dodatni napor kako bi se to shvatilo. Stvar je jasna: dokle god je ijedna osoba ugrožena – ugroženo je i društvo u celini. Ne treba bogzna kakva pamet da bi se to razumelo.
* * *
Dan prvi: Aktivistička kuhinja Omladinskog centra CK13.
Ulazeći u dvorište primećujem mnoštvo nepoznatih osoba.
Oseća se pulsiranje festivalske atmosfere. Oseća se zagrevanje. Gošće i učesnice, još uvek se ne zna ko je ko, ko nastupa, a ko je publika, u ritmu tradicionalne jermenske muzike, smenjuju se u Klubu CK13. Puni i prazni tanjiri. Veganski obrok iz najvećeg lonca. I tegla za priloge. Princip je da ostavi ko koliko može, a ko ne može – ne mora. Ostaviće neki drugi put. Niko nikom ne broji kašike. Hrane ima dovoljno za sve.
Za malim crvenim stolovima razgovara se o najrazličitijim temama. I onim aktivističkim, i onim umetničkim. Čuju se jezici: srpski, mađarski, hrvatski, engleski, češki… Čuje se žamor i smeh.
Stidljivo prilazim loncu i sipam još. Shvatam da se nisam oslobodio osećaja da me neko nadzire. Negde u dubini plašim se kazne. Od najranijeg detinjstva nas uče šta je red. Prići po još jednu porciju smatralo se, u najmanjem, nepristojnim. No, sveprisutno nadziranje i kažnjavanje iz ovog su ambijenta – isključeni.
Sa nama je i inspektor. Još uvek ne znam ko je, ne mogu da ga prepoznam. Inspektor u civilu, za dva će dana postati temom mnogih razgovora, čovekom od poštovanja, možda čak i divljenja, u svakom slučaju: iznenađujući i nezaobilazan detalj ovogodišnjeg festivala.
Ne osećam tenziju, strah. Organizatorke su mi rekle da postoji rizik od incidenta, to svakako. Međutim, učestali napadi na Omladinski centar CK13 u poslednjih nekoliko meseci, sve brojniji grafiti mržnje i pozivanja na nasilje svuda po gradu, javni diskurs koji te signale, taj jezik – ne prepoznaje (a zapravo razume vrlo dobro), pokazatelji su stanja latentne opresije koja sve češće doživljava svoju eskalaciju.
* * *
Helena Janečić, umetnica iz Osijeka, pokušala je da kroz strip preispita pitanje postmoderne rekonstrukcije, ili kako stvoriti bezobrazno zgodnu lezbo heroinu. Na otvaranju izložbe, u Art klinici, ona je istakla da se u svojim radovima bavi temama iz svakodnevnog života lezbejki, temama iz svog svakodnevnog života. Umetnica koja živi i stvara u Hrvatskoj, jedno je vreme boravila u Sjedinjenim Američkim Državama. To joj je iskustvo, kako navodi, bilo dragoceno za sagledavanje konteksta u kojima umetnica, uz to lezbejka, stvara. Pred publikom u Art klinici, Helena Janečić ističe da njeni radovi govore sami za sebe i sami o sebi. Navela je da ne želi da pojašnjava svoju umetnost. Na kraju je, uz smeh, dodala da je srećna što su ona i njeni radovi uopšte tu, jer je stanje na graničnom prelazu između Srbije i Hrvatske bilo takvo da zamalo da je ne puste, a neki su radovi i ostali: na granici. Pokupiće ih u povratku, nada se.
* * *
— devojka u ljubičastom prsluku svojim malim mobilnim telefonim snima sve. beleži prisutne. ne govori —
* * *
Nakon otvaranja izložbe, iz Art klinike idemo prema CK13. Film The Secret Years, rediteljke Marie Takacs iz Budimpešte, govori o životima lezbejki u Mađarskoj i povlači paralelu kroz godine komunizma, njegovog pada i faze nakon toga. Životne priče žena lezbejki markiraju pitanja koja se odnose na prihvatanje, prepoznavanje, skrivanje, bezbednost, te u konačnici – pitanje ostvarenja i ispunjenja života dostojnog Čoveka. U diskusiji koja je usledila nakon filma i koju je moderirala aktivistkinja Jelena Anđelovski, otvorena su pitanja koja se odnose na značaj snimanja i prikazivanja ovakvih filmova (samo) unutar zajednice, na iskustvo bivanja i poziciju lezbejke rediteljke, ali i na položaj lezbejki za vreme komunizma i sada, u stanju EU. U diskusiji je, osim Marie Takacs, učestvovala i Dorottya Redai, iz Festivala lezbejskih identiteta LIFT, takođe iz Budimpešte. Ona se osvrnula na lezbejsku aktivističku scenu u zemlji iz koje dolazi, na napore i poteškoće sa kojima se lezbejske aktivistkinje u okviru svog rada sreću, kao i na koncept i ovogodišnje izdanje Festivala LIFT. Nakon nekoliko pitanja iz publike, glede povlačenja paralela između mađarskih i jugoslovenskih priča, te odnosa države prema zločinima iz prošlosti, sa naglaskom na zločine počinjene nad lezbejkama i gejevima, usledilo je pitanje inspektora u civilu. On se predstavio i zamolio za više detalja u vezi sa merama i mehanizmima uspostavljanja zaštite LGBT populacije u Mađarskoj. Rekao je da bi mu te informacije, kao inspektoru, ali i kao čoveku, pomogle u daljem radu, jer želi da učini sve što je u njegovoj moći kako bi se stanje promenilo nabolje. Publiku je njegov gest, u najmanjem, iznenadio. Nekima je ulio nadu da će se stvari, jednog dana, zaista – promeniti.
Nakon gotovo punih dva sata, već uveliko posle ponoći, diskusija je formalno zaključena, ali je publika i atmosfera razgovora koji polako prelazi u žurku – nastavila da se razvija, a sve u ritmu festivala.
* * *
Dan drugi: Aktivistička kuhinja Omladinskog centra CK13.
Društvo već uveliko homogenizovano, ali dolaze i nove. Hrana, muzika i polazak prema Art klinici, na otvaranje izložbena otvaranje izložbe Prizori iz života Zečice Jensen.
Zečica Jensen je mala, stane u šaku. Ali je njena priča velika, prekookeanska, transkontinentalna.
Proputovala je gotovo ceo svet, gostovala u galerijama, muzejima, teatrima, izlozima, terasama i raznim očekivanim i neočekivanim mestima, običnim i neobičnim. U kutku Art klinike, na zidu su njene fotografije, sa strane ide projekcija filma o njoj, a u sredini je mali drveni sto sa mnoštvom njenih autograma i njom samom – Zečica Jensen stigla je i u Novi Sad!
S obzirom da ne voli da govori o sebi i da nije navalentna, uz to je i plišana igračka, u ime Zečice Jensen govori Helen Varley Jamieson, umetnica s Novog Zelanda. Ona pojašnjava koncept izložbe, govori o njenom istorijatu i planovima i poziva sve koji hoće da se upoznaju i druže sa Zečicom Jensen – da je pronađu na facebooku. Zečica Jensen je otvorena, radoznala i dobronamerna.
Nemojte se stideti da joj priđete. I obavezno uzmite kartončić sa njenim zečjim autogramom.
U festivalskoj brošuri, uz najavu ove izložbe, stoji i odlomak iz manifesta umetnice: “Umetnost je transformativna, a sada nam je više nego ikada potrebna transformacija – na ličnom i društvenom nivou. Ja sam umetnica-nomatkinja iz 21. veka, inspirisana ljudima koje srećem i mestima do kojih stižem, kreiram umetničke radove koji slave i propituju savremeni trenutak. Privlače me osobe koje umeju da nađu radost uprkos teškim vremenima, ljubav uprkos različitosti i mir uprkos konfliktu, zato što nam takvi ljudi nude viziju za budućnost u ovom složenom svetu. Istraživanje mi je pokazalo da su većina ovih ljudi umetnici i umetnice, u ovoj ili onoj oblasti, često pozorišni umetnici/ce, i zato je tu prostor u koji sam odlučila da uperim svoje objektive…”
Publika, sačinjena od osoba bliskih i manje bliskih umetnosti i aktivizmu, različitih generacijskih kodova i pogleda na svet, u nekoj neobičnoj atmosferi prilazi izložbi, otvara se Zečici Jensen, upoznaje se sa njom i nakon toga zajedno otvaraju neku novu i neprepričljivu dimenziju.
***
— devojka u ljubičastom prsluku svojim malim mobilnim telefonim snima sve. beleži prisutne. ne govori —
***
Pred polazak u CK13, devojka u ljubičastom prsluku, posetiteljka, ona što svojim malim mobilnim telefonom snima sve, beleži prisutne i ne govori – progovara. Prilazi grupi momaka i devojaka i iznosi svoj stav, da je sve to u redu, da ona sve prihvata i poštuje, ali bi savetovala devojkama da možda pokušaju s muškarcima. I kreće toliko puta ponovljena priča: šta je prirodno, šta nije prirodno, šta je normalno, šta nije normalno… Prisutni/e je slušaju i ne ulaze u rasprave. Devojka u ljubičastom prsluku je samouverena. Sigurna je, ima stav. Usled nedostatka volje za sukobima među prisutnima, vidno izrevoltirana, ona izlazi iz Art klinike. Sa svojim malim mobilnim telefonom i prisutnima koje/i su: zabeležene/i.
***
Dvorište CK13 se puni, muzika se utišava. Uskoro počinje online performans MAKE – SHIFT, umetnica Helen Varley Jamieson i Paule Crutchlow. Ovaj performans se odigrava u dve obične dnevne sobe, jednoj u Londonu, drugoj u Novom Sadu. On nastaje pred i sa publikom u CK13 i online publikom širom sveta. Umetnice koriste audio-vizuelnu komunikaciju, chat i sredstva performansa. Tema oko koje se događa performans je ekološka, pitanje otpada, ambalaže, recikliranja. Nakon stidljivog početka, prisutne/e polako prilaze tastaturi i počinje chat. Diskusija se lagano razvija. Neki ostaju na svojim mestima, ne želeći da se uključe. Forma performansa im je svakako zanimljiva, tema manje-više. U diskusiji koja je usledila nakon performansa, a u kojoj su, uz Helen Varley Jamieson i Biljanu Stanković Lori učestvovale/i i prisutne/e, najviše se razgovaralo baš o odabiru teme u odnosu na kontekst u kojem se performans realizuje. Iako su teme iz oblasti ekologije neminovne i nezaobilazne, stekao se utisak da je publici, onoj okupljenoj u CK13 tema ipak bila daleka. Društveno-politički kontekst u kojem se festival događa, još uvek je u raljama nekih drugih tema i problema, pre svega pitanja diskriminacije i nasilja nad LGBT populacijom, ali i ostalim skrajnutim grupama: osobama sa invaliditetom, ženama, Romima…, pitanju suočavanja sa prošlošću, ratnim i post-ratnim pitanjima, odbranom pred nacionalizmima, klerikalizacijama i inima. No svakako, ovakav performans može biti svojevrsno osveženje i podstrek za neke nove uvide i za izmeštanje iz svakodnevnog konteksta.
Diskusija se zatvara, kreće muzika i druženje. Biljana Stanković Lori proglašava da je četvrto izdanje Festivala Umetnost radi akcije – završeno.
***
Ali time aktivistički i umetnički rad na skretanju pažnje na težak položaj LGBT populacije u Vojvodini i Srbiji – nije i ne sme biti završen. Stiče se utisak da u nekim sferama i segmentima još uvek nije ni započet. Iako nije bio pretenciozan, ovaj festival je napravio mnogo. Kao jedini lezbejski festival u ovom trenutku u Srbiji, ali i u celom postjugoslovenskom regionu, Umetnost radi akcije je pokušala da kroz umetnost ukaže na to šta znači, odn. kako je pripadati nekoj manjinskoj zajednici, u ovom slučaju lezbejskoj. Umetnost radi akcije je ukazala na različite vidove diskriminacije od strane države, ali, što je ipak najdragocenije: prikazala je šta se dešava u trenutku kad se ljudi spoje, kad se između njih uspostavi dijalog.
U okolnostima kada su mediji skoro sasvim ignorisali najave u vezi sa ovim festivalom, kada na nekim mestima nije bilo moguće ni okačiti plakat, dakle, u atmosferi koja se kreće između ignorisanja i pretnji, Umetnost radi akcije uspela je da, u skladu sa svojom dobronamernom politikom, politikom Novosadske lezbejske organizacije, napravi iskorak u rizik, ali u isto vreme iskorak u jedan drugačiji i u svakom slučaju: bolji svet.
p.s. Nekoliko dana nakon festivala, devojka u ljubičastom prsluku došla je u prostorije Omladinskog centra CK13 i verbalno napala prisutne. Rekla im je da su svi oni strani plaćenici, da ona vrlo dobro zna šta i za koga rade i ko ih za to plaća. Rekla je da im neće pomoći ni ovi ni oni, pa ni policija. Iako možda deluje banalno i benigno, njen je slučaj/nastup: simptomatičan. I nije nimalo bezazlen. Postavlja se pitanje ko i dokle može da preti, etiketira, pravi kategorije ovih i onih, i da li zaista baš niko neće moći i neće hteti: da pomogne?
Bojan Krivokapić, aktivista u kulturi i pisac. Više godina bio aktivan u Kamernom pozorištu muzike OGLEDALO, u projektima umetničke edukacije. Bio član užeg tima Međunarodnog festivala Aktuelne muzike INTERZONE. Završio Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Kratkom prozom i poezijom zastupljen u više zbornika i antologija u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Austriji. Trenutno je na magistarskom programu Studije roda na Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu.
Živi u Sarajevu.
Robovska sloboda
Nikada nije bilo lakše, a istovremeno teže – biti revolucionar/ka. Suvremena zapadna društva danas imaju zajamčena i propisana elementarna ljudska prava u svakom ustavu, etičkom kodeksu, pravilniku o radu, te inim drugim propisima koji zastupaju partikularne interese pojedinaca ili grupa ljudi. Koliko suvremene, pravne i demokratske države, te njihova prateća birokracija, brižljivo paze na svoja društva, da u svojim pravima ne oskudijevaju, ostaje na vlastitu prosudbu. No međutim, još više zabrinjava proces koji se paralelno odvija parazitirajući na zahtjevima kapitalističkog sustava, proizvodeći subjekte kojima je, riječima G. Agambena, otuđena njihova potencija, ali i još pogubnije – njihova impotencija[1]. Što to znači? Biti (ne)svjestan mogućnosti da činiš i da ne činiš, sa sviješću o posljedicama za pojedino (ne)djelovanje. Aktivno propitivanje vlastita, odgovornog bivanja u svijetu ipak uglavnom, ostaje utišano pragmatičnom iluzijom “da nam nije toliko loše koliko bi moglo biti”, i da je, “put do promjene uvijek negdje drugdje, nama izvan dosega”, što je tek poziv na konformistički opstanak i/ili ostanak u kulturi prividnoga obilja koja svaki dan generira dubljim i drastičnijim nejednakostima.
Riječ revolucija (lat. revolutio, u prev. preobrat) danas se pohabala, promijenila je svoj habitus, postala je neumjesna, neprikladna, pa i pomalo smiješna. U tranzicijskim je zemljama često oblače u crveno, iako njezina semantika nema boju – ona može opisivati nagle promjene na različitim poljima društvenoga života, predmnijevajući da se potonja odvija izvan pravnih normi postojećeg sustava. Pravnih normi i sustava koji su negdje zakazali u svojoj osnovnoj funkciji. I dok popularna kultura marljivo usvaja i bilježi aktualnu svakodnevnicu, mogli smo primijetiti da je, praćena društveno-ekonomskim previranjima, kao i relevantnim i onima manje relevantnim teoretičarima koji su osim profesionalno-humanističkih težnji prepoznali i prostor za samopromociju, marksistička ikonografija i ideologija naglo oživjela sa svim svojim popratnim devijacijama i metamorfnim interpretacijama. Na snazi su neobična vremena koja su iznjedrila pastiš, boležljive, liberalne demokracije, (koju je kapitalistički sustav odveo na respiratorni uređaj), istinske aktiviste i pomodne revolucionare.
Takvo konfuzno stanje, učinilo je mobilizaciju pasivnih promatrača, koji kafkijanski, radije ostaju tjeskobno stajati ispred zakona – nemogućom misijom. Kada se prisjetimo nedavnog lanca prosvjeda koji su se događali po Hrvatskoj, uključujući i ovaj zadnji 15. listopada, koji je odražavao stanje duha na globalnoj razini, postaje nam jasno da je barem kod nas, svijest o moći konstruktivne dijalektike misli, i aktivnog, kolektivnog djelovanja, ipak još poprilično niska.
Ono što ohrabruje, jesu povremeni bljeskovi koji ipak pomalo mijenjaju stanje stvari. Uporne akcije studenata FFZG-a, kroz sustavne apele na javnost, i pritisak na nadležne institucije i organe vlasti, neminovno utječu na stvaranje kolektivne svijesti o problemu i preuzimanja odgovornosti za potonji, konstitutivno djelujući u ime neke svjetlije sutrašnjice, ma koliko se one činile uzaludnima, pa i pogrešnima, gledajući ih sa strane partikularnih osobnih interesa. U tom kontekstu, slijedi mali osvrt na nedavna događanja na FFZG-u.
Naime, kada je prije dva tjedna Fakultetsko vijeće donijelo općeniti zaključak o odgodi plaćanja školarina, izbjegavši donošenje konačne odluke zbog izostanka kvoruma, studenti su s tog istoga vijeća otišli uvjereni u odgodu, što je naposljetku, i sam dekan dr. sc. Boras tada izjavio za središnji dnevnik. Samo dan nakon što su deblokirali referadu, studenti su se još jednom mogli uvjeriti, kako uprava fakulteta na čelu s dekanom neće ostati dosljedna izrečenom, i kako će akademska solidarnost izostati. Pri upisima, od studenata druge i treće godine preddiplomskoga studija, da bi ostvarili svoja studentska prava (potvrde o statusu koji je uvjet dobivanja zdravstvenog osiguranja, stipendije, rada preko studentskoga servisa …) tražilo se podmirivanje školarine u punom ili djelomičnom iznosu, unatoč položenim ispitima s prošle godine i ostvarenom vrlo dobrom prosjeku. MZOŠ dakle ne mora platiti, studenti moraju.
Trenutno, dok ovaj tekst nastaje, još uvijek ima studenata koji službeno nisu upisani, čiji roditelji jednostavno nemaju 6000 ili 3000 kn. I dok paradoksalno, slušaju predavanja, oni “kao studenti ne postoje”, zadržani u virtualnom procjepu politike i birokracije, koja još jednom pokazuje nakazno lice i naličje onih koji takav sustav vode i održavaju.
U nedjelju, 23. listopada, studenti FFZG-a, ne bi li pokušali spriječiti daljnje naplaćivanje školarina, na 152. plenumu izglasali su ponovnu blokadu.
Ispred blokirane referade, 24. listopada, akcije koja ni ovoga puta nije bila obilježena fizičkom ili verbalnom agresijom, dolazi do nasilja dekana nad studenticom, koji je smatrao “suvišnim” korištenje fotoaparata u javnim prostorijama Fakulteta. Možda bi dekan dr. sc. Boras i bio malo oprezniji da mu je s druge strane stajao kršni student, ali jedna studentica nije ga uspjela zastrašiti, stoga je nasrnuvši na nju i njezin fotoaparat, čija je vezica bila zakačena oko ruke i vrata, upotrijebio toliku snagu da su vezice popucale, ostavivši u nevjerici i šoku desetak studenata koji su svjedočili incidentu. Dekan je fotoaparat otuđio, poručivši, kako će ga vratiti vlasnici samo uz pisanu molbu. Čini se da je dekanu dr. sc. Borasu jako stalo da sve bude po propisu. No dekan je pri tome, smetnuo s uma da se nalazi u prostoru nulte stope tolerancije na nasilje, da obnaša funkciju koja ga obavezuje na još veću odgovornost, i da se od njega očekuje da brani i štiti dostojanstvo ustanove i njezinih članova. Dekan dr. sc. Boras ne samo da je zanemario mnogobrojne odredbe Etičkog kodeksa Filozofskog fakulteta (Članak 1…. (nastavnici) u svom radu, djelovanju i ponašanju dužni su slijediti humanistička moralna načela…Članak 2. Nastavnici su dužni u javnim istupima i djelovanju promicati humanističke vrijednosti, ugled struke, Fakulteta i akademske zajednice te čuvati osobno i profesionalno dostojanstvo kolega(…)) čije interese treba zastupati, već je svojim ponašanjem narušio njezin ugled, pokazavši da je nedostojan pozicije koju obnaša.
Taj dan, kada je dekan FFZG-a zaslužio prijavu na Etičko povjerenstvo, studenti su deblokirali referadu, shvativši da je nemoguće voditi bitku bez saveznika onih najbližih, koji su u konačnici, osim humanističkih načela, tu mogli vidjeti i svoje interese, ali nisu.
Povlačenje ni ovoga puta, sasvim sigurno ne znači predaju i odustajanje, parafrazirana je ideja izjave, koju su studenti dali medijima, i oglasili na stranicama Slobodni Filozofski. Što god mislili o studentskim pobunama i serijskim akcijama izlaženja različitih, nezadovoljnih grupa ljudi na ulice i trgove, iz koje god pozicije (ne)moći bili promatrači ili akteri, jedno je sasvim sigurno – tiče nas se. Tiče nas se sviju, čak i onda kada ostanemo doma kivni što oni s transparentima opet blokiraju promet, učionicu ili referadu “uskraćujući nam pravo na slobodno kretanje”, a ne shvaćajući pritom, da je robovska sloboda ova koju sada živimo. Pitanje je samo koliko dugo je takvu možemo tolerirati, koliko dugo šutjeti i mirne savjesti ništa ne činiti.
[1] Nastavljajući se na Aristotela u Devetoj knjizi Metafizike, G. Agamben definira potenciju kao uvijek konstitutivno i impotenciju. Pojašnjavajući da je svaka mogućnost činjenja ujedno i mogućnost nečinjenja, odnosno, mogućnost ne provođenja vlastite potencije, jer naime, onaj tko je odvojen od svoje potencije još uvijek može pružati otpor-još može ne činiti, za razliku od onoga lišenog svoje impotencije koji gubi sposobnost pružanja otpora.
Pa što onda da se nisam rodila?
Prevela Franciska Cettl
Uobičajen udarac u debati oko pobačaja glasi: Kako bi se tebi svidjelo da si bio/la abortiran/a?
Ovo se pitanje oslanja na činjeničnu pogrešku i upitnu premisu. Prva glasi ovako:
Abortirani je fetus imao otkucaje srca i mozak, te ovisno o gestacijskoj dobi, sićušne ruke i noge a možda čak i (nožne) prste. Bio je čovjek.
Pa, to ovisi o vašoj definiciji čovjeka – i fetusa. Prema Institutu Guttmacher koji se naširoko smatra najpouzdanijim izvorom točnih činjenica u debatama oko reprodukcije, devet od deset pobačaja dogodi se u prvih 12 tjedana trudnoće. Tu nije riječ o fetusu; to je embrij – malena nakupina stanica manja od palca. Ako vjerujete da ljudski život započinje u trenutku kada spermij probije staničnu stijenku jajašca i ponudi potencijal života koji se razvija iz tog jedinstvenog genetskog materijala, onda razlika između embrija veličine palca i polu-ljudskog fetusa nije važna. Ali to mi je nemoguće razumjeti.
No upitna je premisa koncept individualnog prava na rođenje. Treba cijeniti vlastito postojanje, i ja cijenim svoje – dijelom zato što je postojanje tako trenutačno i sporadično, bez garancija. Samo ne mogu vjerovati da postoji moralni mandat po kojemu svaki mogući život mora postati aktualiziran. Pa što da se nisam rodila? Tko bi zamijetio?
Bila sam “iznenađenje”, kako to moja majka voli reći, začeta unatoč dijafragmi. (Dvoje od troje mojih sestara i braće također znaju za neuspješnu kontracepcijsku metodu koja je rezultirala našim rođenjima. Baš smo besramna obitelj.) U jednom trenutku tijekom trudnoće činilo se da bi moja majka mogla spontano pobaciti te su joj liječnici odredili mirovanje. Nakon nekoliko je dana, kaže, odlučila da ako se dijete želi roditi, rodit će se, a ako ne, onda šteta. Vratila se na posao.
Očito su se stanice koje su postale ja održale, čvrsto i tvrdoglavo (tada kao i sada). Ali pa što da nisu? Što da je moja majka spontano pobacila, ili da dijafragma nije skliznula, ili da je odlučila kako su 22 godine premalo da bude majka? Evo što: ne bi bilo ništa. Ne bi bilo “mene” koja bi žalila što ne postoji. Netko bi drugi uživao privilegiju da bude prvi/a voljeni/a praunuk/a, prvi/a unuk/a i prvi/a sin/kći. Ti ljudi koji me vole voljeli bi nekog drugog – jednako predano i intenzivno, uopće ne sumnjam. Ljudi koji se jesu rodili uživali bi u divotama: kupanja u oceanu, raviola s vrganjima i svježim parmezanom, ljubljenja moje osmogodišnje glave, gledanja kako sunce izlazi a mjesec zalazi – i patili bi uslijed svih popratnih udaraca silovite sudbine.
Priroda je obilato plodna i indiferentna, veliko kockanje, bacanje mnogo mogućih sjemenki i nebriga o tome koje će se primiti. Ono što ja smatram važnim jest da se novi život dogodi. Nije od posebne važnosti kakav novi život se dogodi, ljudski ili onaj gljive.
Potpuno mi je nemoguće vjerovati da je na djelu duhovno čudo kad spermij oplodi jajašce, kad se ono dijeli u blastocistu ili formira u embrij. Ako je u redu suzdržavati se od seksa ili koristiti kontracepciju, tada je u redu i očistiti maternicu od te nakupine stanica. (Ja bih bila neodlučnija nakon “pomicanja” – tradicionalne granice između potencijalnog i aktualiziranog života – no ostavljam taj kompleksan izbor svakom pojedincu). Nikada mi nije bio potreban pobačaj – moja je kontracepcijska metoda nepogrešiva – ali ne vidim zašto bi bilo koja žena morala biti obavezni inkubator. Ako vjerujete da se nešto čudesno dogodi kad se dvije stanice spoje kako bi stvorile novi DNA sustav, u redu – onda nosite do kraja termina. Kao što kaže slogan, ako ste protiv pobačaja, nemojte ga napraviti. Znam da smo moja majka i ja autsajderice – za većinu je ljudi ovo teško pitanje – ali jednostavno ne razumijem sentimentalnost oko zadržavanja dijelećih stanica. A zakonom određivati ponašanje drugih na temelju duhovnog vjerovanja zvuči mi kao teokracija, čak i totalitarizam.
E. J. Graff piše o temama društvene pravde i ljudskih prava, posebice o diskriminaciji i nasilju nad ženama i djecom; bračnim i obiteljskim politikama; te lezbijskim, gay, biseksualnim i transrodnim životima. Znanstvenica je pri Brandeis Women’s Studies Research Centreu i autorica knjige What is Marriage For? The Strange Social History of Our Most Intimate Institution (Beacon Press, 1999., 2004.).
IBM imenovao je prvi put ženu za predsjednicu uprave
Virginia Rometty, trenutačno je viša potpredsjednica, a funkciju predsjednice uprave preuzet će od sadašnjeg predsjednika Sama Palmisanoa u siječnju iduće godine.
Palmisano je na vrhu kompanije još od 2002. godine. Oboje ovih visokopozicioniranih direktora pomogli su IBM-u kako u prodaji osobnih računala tako i u prodaji softvera i suluga.
Rometty ima 54 godine i poznata je pod nadimkom Ginni.
“S obzirom dosadašnje iskustvo Ginni koja je prema prihodima upravljala najvećim dijelom poslovanja, ona je bila logičan izbor”, rekao je analitičar Brad Zelnick iz Macquarie Securitiesa, a prenosi BBC News.
Ona se pridružuje relativno malenom krugu visokopozicioniranih žena na čelu globalnih kompanija. Tu su još Indra Nooyi iz Pepsija, Ursula Burns iz Xeroxa, Irene Rosenfeld iz Kraft Foodsa i Ellen Kullman iz DuPonta.
Tvrtka Hewlett-Packard, dugogodišnji konkurent IBM-u, nedavno je imenovala Meg Whitman za svoju šeficu.
