sdadmin

Okvir ili bez okvira?

12. listopada 2011. održao se okrugli stol pod nazivom  “Okvir za strategiju: Suvremene politike znanosti i obrazovanja”. Diskusija je bila dio istoimenog znanstvenog skupa koji se, u organizaciji Sindikata “Akademska solidarnost” i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održavao od 10. do 12. listopada 2011, kao još jedan pokušaj zajedničke artikulacije i mogućeg konsenzusa oko budućnosti hrvatskog školstva.

Sudionici su bili eminentni akteri akademske zajednice; prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš (rektor Sveučilišta u Zagrebu),  prof. dr. sc. Damir Boras (dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu),  prof. dr. sc. Gvozden Flego (saborski zastupnik SDP-a), akademik Mislav Ježić (HAZU; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), prof. dr. sc. Ivan Rimac (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i doc. dr. sc. Mate Kapović (Sindikat “Akademska solidarnost”; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), dok je tešku ulogu  moderatora preuzeo dr. sc. Dean Duda (također član Sindikata “Akademska solidarnost”).

 Uz podugačke monologe koji su skratili vrijeme za raspravu do međusobnih verbalnih duela, ipak ostaje dojam da je akademska zajednica konačno počela aktivno promišljati vlastitu poziciju, u državi, čiji politički sustav i dalje sustavno odbija prihvatiti odgovornost za svoje Društvo (ne)znanja. Razvojna politika našeg MOZŠ-a, na čelu s njegovim ministrom koji je već zaslužio da ga se uvede u antologiju poslovica novije hrvatske povijesti, a glasi; “Javno obećanje ludom Radovane!”, ipak nije došla do osnovne spoznaje koju naglašava akd. M. Ježić – da znanost ima svoju gospodarsku, spoznajnu, obrazovnu i kulturnu funkciju – i da investicija u znanstveni pogon nije potrošnja.

Sve dosadašnje promjene koje je naše ministarstvo uvelo, pod krinkom da ide prema javno financiranom viskom obrazovanju (od naplaćivanja ECTS bodova bez jasnoga kriterija, do plaćanja linearnih ili punih školarina – i redovno upisanih studenata koji su izvršili svoje obaveze) drsko je smjeranje prema još većoj komercijalizaciji i neetičnoj i nelojalnoj kompeticiji (koja isključuje da svi koji to zaslužuju imaju i jednak pristup primjerice – asistenturi) koja uz logiku profita ostvaruje realne uvjete za razvoj korupcije. Dok nas demagoška, prazna parola o izvrsnosti, prati još od prošlog ministra. Parafrazirajući jednog profesora koji je sudjelovao u kasnijoj raspravi –  Mi se profesori uvijek nalazimo pred moralno-etičkim problemom kada trebao dati završnu ocjenu, što je u konačnici klizno polje – 3 ili 4, 4 ili 5. Na fakultetu su to često male razlike, i naposljetku – nije li na fakultetu izvrstan prosjek i onaj od 3,5 – 4,5?

Je li moguće i ovakav problem riješiti “simetrično-dogovornim putem”? Jasnu strategiju nismo dobili od prof. Flege koji je u tom smjeru, iznio “matricu trokuta” koji podrazumijeva znanstvenu zajednicu,  politiku (zakon. i izvršnu vlast) i tržišta rada (privreda i sindikati), ali koja je više zvučala kao pragmatična, politička floskula. Na tom je tragu bio i prof. Rimac koji je predložio dijalog znanosti i politike te “izračunavanje vrijednosti pojedinog studija” (?). Dekan dr. sc. Boras vrlo je jasno iznio svoj stav, rekavši da se sveučilište “nije u mogućnosti odreći studentskih prihoda koja doprinose kvaliteti, zbog ionako velike potplaćenosti profesora”. No je li to baš tako? Je li akademska zajednica uistinu dovoljno učinila kako bi obranila svoje interese, ali ne nauštrb svoje vlastite budućnosti – studenata?

U nastavku diskusije izdvojilo se nešto drugačije izlaganje dr. sc. Kapovića, u kojemu se prije svega, nastojalo koncizno iznijeti razloge dosadašnjih prosvjeda i djelovanja sindikata za “Akademsku solidarnost”, te pozitivne posljedice koje su ostavile svoj trag usprkos osporavanjima ili izostanku podrške, a pratimo ih još od studentskih blokada iz 2008.godine.

            Promjene su neosporne, napominje –  i ako gledamo programske istupe u političkim kampanjama. Naime, očigledno su nastupile i promjene u javnom diskursu – u kojega je uvedena sintagma potpuno financirano javno obrazovanje, kao i kritika neoliberalne politike (i potreba za njezinom artikulacijom) …Evidentno je da, u susjednim zemljama koje nisu našle u valu prosvjeda, primjerice u Srbiji – školarine su u proteklih nekoliko godina narasle i do tri prosječne plaće.

Svi prosvjedi koji su se dogodili i koji se događaju, podrazumijevaju i borbu za kvalitetnije obrazovanje.

Simulirani benefiti poput studentskih kredita, za koje banke još uvijek nisu razvile strategiju iako su ih mnoge uvele (studenti slabijeg imovinskog stanja u startu već mogu od takvih “pogodnosti” odustati jer banke traže od svojih studenata jamce/redovno zaposlene/s min. plaćom od 3000-4000 kn ili da sami budu zaposleni i zadovoljavaju određene “minimume”sl…), što naposljetku podsjeća na neargumentiran zahtjev za izvrsnošću koji nesporno ima veze sa socio. -ekonomskim statusom studenta. A evocira i drugi problem na koji je ukazao prof.  Kapović, a koji se događa  u SAD-u, gdje je ukupan studentski dug veći i od cjelokupnog kartičnog dugovanja građanstva. Ako si to SAD i može priuštiti, može li  jedna Hrvatska?

Manjak mjesta u studentskim domovima, privatizacija javnog zdravstva, poskupljenje javnog prijevoza, smanjivanje i obezvrjeđivanje studentskih i inih prava, dovodi nas do trenutka u kojem se ne čini izgledno da ćemo mirnim i dostojanstvenim prosvjedima završiti proces koji je započeo studentskim prosvjedima prije tri godine.

Možemo li uopće pričati o strategijama i gdje će se one razvijati kada državi i sustavu koji održava nije stalo da se situacija u konačnici promjeni?  Zadnjih se nekoliko godina pronalazi i potreba da se preispita demokracija koju živimo. Pitanje je – možemo li živjeti “demokraciju odozdo”?