Gender Academy

The Gender and non-discrimination Programme of the ITC-ILO is pleased to announce the launch of its Gender Academy, a two-week international training event on gender, work and employment. It will take place from November 21 to December 2, 2011, on the campus of the International Training Centre of the ILO in Turin, Italy.

The Gender Academy is addressed to development professionals from all over the world with a view to offering an exclusive forum for discussion and a platform for new experiences through exposure to high-level international expertise.
Topics (see the programme in progress at: http://gender.itcilo.org) will be presented and discussed in a series of master classes, while a range of elective workshops will offer additional insight into specific subjects, providing room for application and knowledge-sharing. The focus of the Academy is on “how to”, allowing participants to acquire tools and practical methods adaptable to their own environment.
 
To have more information and for keeping updated with the Academy programme as it develops, visit regularly our website: http://gender.itcilo.org

You can also contact the Academy secretariat at gcu@itcilo.org  
 
Deadline for registration is 30 September 2011 but early registration will offer participants a priority in the choice of elective workshops.

Mijenja se Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji

Parovima kod kojih je utvrđen nedostatak spolnih stanica u postupku izvantjelesne oplodnje omogućit će se oplodnja više od triju jajnih stanica, predviđeno je prijedlogom dopuna Zakona o medicinskoj oplodnji koji je Vlada poslala Saboru, donosi Vjesnik. I dalje je, međutim, ostala na snazi druga sporna stavka koja se odnosi na zabranu zamrzavanja zametaka. Umjesto zametaka, kod nas se zamrzavaju jajne stanice.

 “Nismo zadovoljni novim prijedlogom jer se on odnosi samo na mali dio pacijenata, dok će svi ostali i dalje biti zakinuti. Osim toga, ništa se i dalje ne govori o eventualnim viškovima oplođenih jajašaca. Hoće li se uspješno oplođeni zameci moći zamrznuti ili ne”, pita Jelena Koprić iz Udruge Rode.

Prema zlatnom standardu koji se provodi svugdje u Europi, oplođuju se sve jajne stanice dobivene u jednom postupku hormonske stimulacije, a zameci koji se odmah ne prenose, zamrzavaju se. To je kod nas Zakon onemogućio. Nakon uzimanja hormona i punkcija kojima su podvrgnute žene kod nas se oplođuju samo tri stanice, što ograničava broj zametaka. No kako se ni zameci ne mogu zamrzavati, imamo veliki postotak neuspješnih oplodnji, kao i nemogućnosti prijenosa zametka u maternicu, a tada postupak kreće potpuno ispočetka. Oplodnja samo triju jajnih stanica za jedne parove znači odsustvo transfera, jer im je potrebno više od tri da bi došli do makar jednog zametka, a za druge – opasnost od rizične troplodne trudnoće.

Ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović iznio je podatke prema kojima je od početka primjene Zakona, donesenog 2009., postupkom umjetne oplodnje omogućeno 25 posto više trudnoća, njih 261, dok broj rođene djece iznosi 1019 ili 220 više nego je bio slučaj prije donošenja Zakona. Novi zakon donio je nebrojeno dobrih stvari. Lista čekanja je bila godinu dana, a danas ih nema, u EU je prosjek migracija parova od 5 do 10 posto, a kod nas je 5,3 posto, 67 parova iz inozemstva se liječi u Hrvatskoj, jedina smo zemlja koja plaća 6 postupaka umjetne oplodnje, a delimitirali smo i godine, pa i žene iznad 40 godina mogu postupiti plaćenim postupcima oplodnje”, istaknuo je Milinović.

Alfred Kniewald, biolog koji se medicinskom oplodnjom bavi već više od 30 godina, smatra da bi se hrvatski zakon trebao prilagoditi, ako ne nekom boljem, onda barem njemačkom koji je također ograničavajući, ali ne u tolikoj mjeri. “Ženama bi se trebalo omogućiti oplodnja svih jajnih stanica”, smatra Kniewald. Kaže da je na nedavnom skupu o medicinskoj oplodnji iznesena brojka o prosječnoj uspješnosti postupaka umjetne oplodnje u svijetu od 26 posto. Jedan je njemački kolega iznio podatak o 22-postotnoj uspješnosti postupka u Njemačkoj, ali ne zato što njemački ginekolozi lošije rade, nego zato jer ih zakon ograničava. S druge strane, otkako je naš zakon stupio na snagu, barata se s navodnih deset posto povećanja rađanja djece iz postupaka umjetne oplodnje, što je, tvrdi Kniewald, očita namjerna ili nenamjerna pogreška u statistici jer s ovako ograničavajućim zakonom to nije moguće. “Zakonom radimo protiv naših žena”, zaključuje Kniewald.

O prostituciji i feminizmu

 Govor Rebecce Mott na debati “Što nije u redu s prostitucijom” u sklopu manifestacije Feminizam u Londonu 2009. godine dao je jedan pogled na prostituciju iz perspektive bivše prostituirane žene, a u nastavku vam donosimo drugačiji pogled jedne australske seksualne radnice. Ono što povezuje oba teksta je poruka: “Morate naučiti slušati otvorena uma”. 

Prevela Ana Begić

 

Otvoreno pismo australskim feministkinjama zabrinutim zbog iskorištavanja seksualnih radnica

Drage feministkinje,

Pišem vam da bih potaknula raspravu o prostituciji i feminizmu.

Ja sam prostitutka iz Južne Australije i govorim samo u svoje ime te vas molim da pročitate i čujete stajališta drugih prostitutki o temi na koju ću se osvrnuti.

Ako, dok budete čitale ovo pismo, u bilo kojem trenutku osjetite neprijateljski ili agresivni ton, molim vas pokušajte shvatiti da je to zbog godina otvorene, sustavne, strukturalne, opće prihvaćene i podržane diskriminacije s kojom se susrećem ja i ljudi koje volim od strane svake ustanove, uključujući pravni sustav, religiju, zdravlje, medije, akademsku zajednicu, širu javnost, od konzervativnih do progresivnih skupina, pa čak i feministkinje. Diskriminacija i isključivanje najviše boli kada dolazi od ljudi do kojih vam je stalo i kojima ste mislili da možete vjerovati. Kao mlada žena pripadala sam feminističkoj grupi bez otkrivanja prirode mog posla i nakon nekog vremena shvatila sam na koji način o meni feminizam i feministkinje govore i što misle i to me još uvijek boli. 

Možemo se složiti da se ne slažemo o pitanjima politike izbora i da li postoji inherentna opasnost u seksu ili puno seksa ili je li seksualni rad gori ili bolji no bilo što drugo u patrijarhalnom svijetu. U to ovdje neću ulaziti iako mislim da je tema zanimljiva i vrijedna rasprave. Mislim da je zanimljivo ukoliko negativni rezultati rasprave ne utječu na mene i ljude do kojih mi je stalo.

Ali vjerujem da, ako možemo uzajamno poštovati tuđe motive, onda je moguće voditi normalan razgovor o našim postupcima s poštovanjem. Ako uzajamno vjerujemo u motive još uvijek je moguće promaći način poboljšanja odnosa. U potpunosti poštujem motive feministkinja koje se bore protiv seksualnog rada zbog zabrinutosti za sigurnost seksualnih radnica i jer žele zaštititi žene od izrabljivanja. Nadam se da možete poštovati činjenicu da su i motivi seksualnih radnica, koje se također žele uključiti u raspravu ili političko djelovanje, isti. Ako se slažete da je to naš zajednički cilj onda se nadam da ćete ovo nastaviti čitati otvorenog uma, bez predrasuda i zaista razmisliti o čemu govorim.

Morate slušati seksualne radnice. Trenutne seksualne radnice koje rade u bilo kojoj zemlji, lokaciji ili bordelu za koji ste zabrinuti. Morate nam vjerovati. Vjerujte da želimo najbolje za nas i naše kolegice. Sve seksualne radnice, čak i one koje to ne žele raditi. Posebno za njih. Ja volim seksualne radnice i volim svoju zajednicu. Vjerujte mi kada govorim o nepravdi i dopustite da vam kažem na koji način se same protiv nje borimo. Vjerujte mi kad vam kažem što nam se zapravo događa. Morate naučiti pronaći i slušati tolike glasove prostitutki.

Znam da, ako se ne slažete sa mnom, možete me jednostavno ignorirati citirajući 1000 drugih “studija” primjenjujući zaštitnički lažne savjesne teorije (http://www.derailingfordummies.com/#false ), ali, ako to možete na trenutak staviti po strani i zatražiti mišljenja od samih seksualnih radnica, mogli bismo poljuljati temelje nekih od tih teorija. Trebamo vas da nam vjerujete, tako ćemo i mi  vama moći vjerovati.

Molimo vas da ne pretpostavljate ništa o nama. Mi nismo onakve kakve ste čuli da jesmo. I, u isto vrijeme jesmo. Mi nismo jednodimenzionalne, različite smo i nismo sve žene. Jedina univerzalna značajka seksualnih radnica jest njihova stigma. Naša je profesija neetično istražena, zlostavljane smo od strane policije i izložene smo diskriminaciji na svim područjima života. Molim vas, zaista vas molim da ne postanete dio toga. Ne prihvaćajte stereotipe. Naporno je pričati svoju životnu priču i njome pokušavati razbiti sve vaše unaprijed stvoren ideje da biste me mogle ozbiljno shvatiti. Gubimo toliko vremena i energije pokušavajući promijeniti vašu predodžbu o seksualnim radnicama i seksualnom radu da smo i same iscrpljene za pravu borbu. I ono oko čega se možemo dogovoriti jest promicanje sigurnosti seksualnih radnica i zaštita žena od izrabljivanja.

Preklinjem vas da se ne uplićete ili pokrećete nikakve političke, socijalne ili javne akcije vezane uz seksualne radnice samo na temelju unaprijed stvorenih ideja bez da prvo ne učinite gore navedeno. Nije u redu da odaberete temu i počnete lobiranje bez da prvo provjerite s ljudima za koje biste se trebali zalagati. Mislim da se to zove paternalizam. Ili socijalni rad. Dok možda mislite da su vaša stajališta dobra i opravdana, da su analize koje ste napravili relevantne, ne možete u potpunosti biti svjesne utjecaja vaših postupaka na krajnje rezultate onoga za što ili koga lobirate, za prave živote i prave seksualne radnice. Nešto možda dobro zvuči na papiru, no znate li zaista socijalni, politički, kulturološki i ekonomski kontekst? Jeste li pomislile na negativni utjecaj na ljude kojima želite pomoći? Jeste li napravile analizu na koji će se način vaša inicijativa uklopiti u povijesnu i strukturnu nejednakost s kojom se suočavaju seksualne radnice?

Na primjer: Molim, molim vas da nikada ne zagovarate da policija dobije veću ovlast nad industrijom seksa. Čak i ako na taj način želite zaštiti seksualne radnice. Povijesno i globalno, policija je bila izvor zlostavljanja, silovanja, nasilja i maltretiranja seksualnih radnica. Oni nisu naši zaštitnici. Prije no što se počnete boriti za nas, razgovarajte s onima koje kanite zaštititi.  Prije no što javno pozovete banke da ne primaju novce određenih bordela, razgovarajte s radnicama tih bordela.

Ne zaboravite da vaše riječi imaju moć. Dok možda niste naviknule da vas, kao feministkinje ili kao žene, slušaju strukture vlasti, no, kada pričate o seksualnom radu to se često mijenja. Za mišljenje seksualnih radnica u mainstream medijima nema mjesta pa, kada govorite u naše ime, zauzimate jedino i malo mjesto koje imamo. Zato vas molimo da nam ne otežavate život. Zapamtite koliko vaše riječi dobivaju na težini kada se slažu ili podupiru prevladavajuće mišljenje o seksualnim radnicama kao žrtvama ili “palim ženama”. Borite se s nama protiv predrasuda o “prokletim kurvama” i “bezgrješnim djevicama”.

Ako nam zaista želite pomoći, birajte svoje bitke. Vjerujte mi, postoji milijun tema za borbu i niti jedna od njih se ne tiče zatvaranja naših radnih mjesta ili spašavanja i reprogramiranja iako to podrazumijeva manje stigme i bolji izbor. Ne tiču se, isto tako, kriminalizacije naših klijenata (to je napad na naš izvor prihoda) nego zagovaraju sigurnija radna mjesta i veća prava. Sastavila sam listu s nekim od gorućih problema na našem tržištu rada čijim bi se rješavanjem minimaliziralo iskorištavanje o kojemu feministkinje pričaju.

  1. U Južnoj Australiji seksualni rad je kriminaliziran zakonom koji datira od 1930-ih godina prošlog stoljeća. Policija uznemirava seksualne radnice, uhićuje nas, koriste naše kondome i druga sredstva za zaštitu i informiranje kao inkriminirajuće dokaze. Jednom optužene postajemo “seksualne radnice otprije poznate policiji i ilegalno je nalaziti se s nama “u društvu”. Kriminalizacija je stvorila barijere kod prijavljivanja zločina ili pozivanja policije u slučaju nužde. Isto tako, primorane smo skrivati kondome, zabranjeno nam je postavljati postere i poruke o važnosti sigurnog seksa, nemamo zdravstveno osiguranje ili zajamčenu sigurnost na radu i nikakva legalna radnička prava. O tim problemima ne možemo otvoreno pričati sa svojim klijentima jer bi mogli biti policajci u civilu.
  1. U Queenslandu imamo dva izbora, raditi za jedan od 25 licenciranih bordela ili raditi potpuno same. Ne smijemo zaposliti recepcionara, raditi s još jednom kolegicom ili imati ikoga drugog u našim prostorima. Propisi su takvi navodno radi zaštite od svodništva. Očito je da je svatko tko radi sam ranjiviji i kriminalci to znaju.
  2. U Darwinu postoje dva izbora, prvi je rad za agenciju za eskort za koji je potrebno prijaviti se lokalnoj policiji gdje su se podaci više puta nedolično koristili uključujući i davanje informacija potencijalnim budućim poslodavcima. To očigledno stvara barijeru pri pokušaju mijenjanja posla. Drugi izbor je samostalan rad i isključivo pružanje usluga eskorta u domu klijenata ili hotelu. Nije dozvoljen rad u vlastitom prostoru ili udruživanje s kolegicama. Dopuštanje samo jednog oblika rada prisiljava seksualne radnice na način rada koji im možda ne odgovara.
  3. U Victoriji seksualne radnice prisiljene su na mjesečna testiranja za spolno prenosive bolesti  iako statistike pokazuju da su seksualne radnice zdravije od ostatka populacije i da mnoge od njih rade samo nekoliko smjena mjesečno ili čak ne pružaju cijeli spektar seksualnih usluga. Unatoč tome, još uvijek su obvezne testirati se i izlagati se predrasudama o širokom rasponu bolesti kojima su izložene i kojima prijete klijentima. Mi koristimo kondome. Provjerite statistike, oni zaista štite. Ovo nije 1900. kada su seksualne radnice zaražene klamidijom bile zadržane u bolnicama da bi se osigurala čista pošiljka kurvi za američke mornare. Dajte nam dobre radne uvijete i same ćemo se pobrinuti za vlastito zdravlje.
  4. U Zapadnoj Australiji vlada planira uvesti novi zakon prema kojemu bi svim seksualnim radnicama bili uzeti otisci prstiju. Na taj način primorane su otkriti svoje puno ime i prezime na vidljivome mjestu svojih prostorija. Vjerujem da ne moram posebno naglašavati koliko je to loše i problematično.

Stat ću kod broja pet jer bih mogla pisati cijeli dan. Samo sam se dotakla pitanja zakonodavstva, ali postoji još toliko mnogo problema koje treba riješiti.

Kad vidite da se borimo protiv toga da smo sve prikazane kao žrtve to nije zato što ne vidimo probleme unutar našeg sektora. Svjesne smo problema. Živimo s njima, borimo se protiv njih. I ponekad uspijemo u borbi. A kada vi dođete na bijelom konju i pokušate nas spasiti, često promašite smisao. Znam da je borba za spas seksualnih robinja i bespomoćnih žena zanimljivije od dosadnih radničkih prava, zdravstvenog osiguranja ili sigurnosti na radu, zakonodavnih reformi koje će zaustaviti iskorištavanje i zajamčiti sigurna radna mjesta.

Molim vas da razmislite o mogućnosti suradnje s nama, a ne protiv nas.

Iskreno vaša,

Zato što sam kurva.

PitchWise 2011.

Fondacija CURE najavljuje pomjeranje granica: 6. PitchWise – festival ženske umjetnosti BiH 2011.
CURE organiziraju PitchWise – godišnji i jedinstven festival, koji je fokusiran na žensku angažovanu umjetnost i podrazumijeva koncepte feminizma, volonterizma i aktivizma. Prepoznatljiv feministički  festival koji okuplja umjetnice/ke i aktivistkinje/e različitih generacija diljem države i svijeta u Bosni i Hercegovini. Ove godine po šesti put će se održati PitchWise, od 08. do 11. septembra 2011. u Sarajevu.

Glavni cilj PitchWise festivala kao ideje i zajednice ljudi koji rade za jednakost spolova jeste činiti promjene u društvu kroz angažovanu umjetnost. Ženska ljudska prava su baza na kojoj mi gradimo sve naše aktivnosti, a PW nam omogućava kreativni prostor u kojem feministički aktivizam i angažovana umjetnost omogućava propitivanje, razotkrivanje, analizu vlastitih pozicija i uloga u društvu, unutrašnjih stanja i pitanja identiteta.

Ovogodišnji PitchWise će se fokusirati na  POMJERANJU GRANICA! Svaka od nas definiše pojam granica na svoj način. Za nekog/ku su granice mjesto razdvajanja, za druge okvir koji im pomaže da definišu SVOJ svijet, a postoje i oni/e za koje su granice prilika za susretanje. Pomjeranje granica je fenomen ljudi koji sebe doživljavaju slobodnim. POMIJERANJE GRANICA zahtijeva volju, znanja i vještine ali prije svega HRABROST. Trebalo je skoro 30 godina da se sruši berlinski zid, u nekim zemljama je trebalo više od 50 godina da prestanu religijske ili rasne podjele.  Za pomijeranje granica u nama samima ponekad nije dovoljan ni cijeli život!

Detaljan program festivala možete pogledati ovdje.

30 plakata protiv nasilja nad ženama

Na UN-ov umjetnički konkurs za oglas na temu Stop nasilju nad ženama, pristiglo je preko  2700 plakata iz 40 zemlja svijeta.

Organizatori su objavili trideset finalista koje možete pogledati ovdje

Proglašen je i pobjednik po glasovima javnosti, a to je Gjoke Gojani sa svojim plakatom ‘Treat me like a woman’ na kojem je naglašeno da se za nasilje nad ženama ne smiju tražiti religijski ili kulturološki argumenti.

Poznata talijanska reklamna agencija Fabrica koja pripada Benetton Grupi odabrat će pobjednika među mladim dizajnerima, dok će ukupnog pobjednika odabrati stručni žiri u kojem se nalazi i jedan od najvećih marketinških stručnjaka na svijetu, Jacques Séguéla.

Ime pobjednika će biti objavljeno u oktobru.

Ništa o ženskim pravima na hrvatskim pravnim fakultetima

Panel o rodu kao osnovi društvenog isključivanja pod naslovom (Gender as Terrain for Policies of Exclusion) okupio je Ivanu Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Radu Borić iz Centra za ženske studije i saborsku zastupnicu Mirelu Holy. Praksa kako se sve napisano u muškom rodu odnosi na oba spola ponukala je Gordana Bosanca, moderatora,  da za vrijeme rasprave i o sebi govori u ženskom rodu, što je konceptualno zaokružilo cijelu priču. Teme o kojima se govorilo bile su transrodnost i rodna politika, rodna (ne)osjetljivost hrvatskog zakonodavstva te elitna prostitucija.

O transrodnosti i rodnim politikama govorila je Mirela Holy čija je stranka u saborsku proceduru uvela dva zakona bitna za transrodne osobe: Zakon o osobnom imenu i Zakon o državnim maticama. Spomenuti zakoni trebali su olakšati život transrodnim  osobama budući da postojeće zakonodavstvo uzrokuje probleme osobama koje mijenjaju ime, a što je posebno problematično za osobe koje mijenjaju spol. Drugim riječima, država ne dopušta da se osoba deklarira u željenom rodu čime transrodne osobe ostaju isključene. Zakoni nisu uspjeli proći saborsku proceduru, a Holy razlog tome pronalazi u nemogućnosti osoba na vlasti da se postave u poziciju drugačijih, već ih se smatra perverznjacima i rezultatom društvene dekadencije dok se sama transrodnost i dalje tretira kao bolest. Izlaz iz postojećeg stanja vidi u edukaciji javnosti i guranju određenih zakonskih inicijativa.

O razvoju feminističkih perspektiva u pravu, odnosu prava i roda te poziciji Hrvatske u svemu tome govorila je Ivana Radačić. Feminističke perspektive u pravu pojavljuju se s drugim valom feminizma unutar anglosaksonske akademske tradicije. Neke od njih su kulturalne, radikalne, postkolonijalne, a svaka je postavila određene zahtjeve pred pravnu znanost. Istočna i Centralna Evropa ne poznaju ovakva razlikovanja, a rezultat toga je da ni na jednom pravnom fakultetu u Hrvatskoj ne postoje rodne perspektive u pravu niti ženska ljudska prava. Ovakav sustav ostavlja i samu Radačić na neki način isključenom budući da doktorat s područja ženskih ljudskih prava ne spada ni pod jednu od pravnih grana.

Iako je pravna znanost nezainteresirana za feminizam, on nije ravnodušan prema pravu budući da svojstvenom mu objektivnošću i istinitošću može doprinijeti postizanju društvenih ciljeva te legitimiranju borbi koje se u ovom polju vode. Pitanje je treba li pravu feminizam i na koji način se ono može koristiti za poboljšanje položaja žena. Ukoliko pravu treba feminizam, nužna su teorijsko-empirijska istraživanja utemeljena na iskustvima žena i uključivanju osoba na koje bi se zakoni donosili u proces donošenja samoga zakona, a što je upravo feministički pristup. Niz diskriminatornih zakona, zakona bez sankcije, niskih kazni i nefunkcioniranja zaštitnih mjera govore tome u prilog.

O prostituiranju rodnog i elitnoj prostituciji govorila je Rada Borić. U Hrvatskoj se o rodnom govori samo prigodom određenih događanja ili ekscesa – kao na primjer o pobačaju uz dolazak pape, o homoseksualnim osobama u vrijeme pridea ili o legalizaciji prostitucije uz aktualni slučaj elitne prostitucije. Istaknula je kako je taj slučaj ukazao na licemjerstvo kojim se provodi sudbeni postupak. Naime, tužiteljstvo je pristalo da ročište bude zatvoreno za javnost kako bi se zaštitili privatni životi svjedoka, dok su ti isti svjedoci istovremeno i korisnici usluga te samim time i sudionici ove, prema hrvatskom zakonu, kriminalne radnje. Obrazloženje za isključenje javnosti iz postupka nalazi se u zaštiti obitelji svjedoka/korisnika, većinom hrvatskih uglednika.

Vraćajući se na priču o legalizaciji, Borić je navela potrebu učenja iz iskustava drugih. Slučajevi zemalja koje su legalizirale prostituciju pružaju jasnu sliku o tome gdje bi takvo što moglo odvesti, a argumenti kao što je briga za zdravlje i porezi gube bitku pred pojavom novih vrsta kriminala u legaliziranoj situaciji.

U ugodnoj i pomalo familijarnoj atmosferi povela se zanimljiva rasprava koja je uključivala niz pitanja od prava muškaraca i političke participacije žena do onih antologijskih o stavu oko prostitucije i “gospićkog rukovanja”. Panel je okupio ipak znatno manje ljudi nego ostala događanja održana toga dana, a razlog tome mogla bi biti kolizija s drugom raspravom ili možda činjenica da su rodne teme kod nas još uvijek nekako postrance. Neki bi možda zajedljivo dodali, barem nisu – isključene.