Žene su vodeće u kući, ali imaju mjesto i u vlasti

Zanimljiva javna debata vodila se u ženskom kafiću “Veranda” sa ciljem da se osnaži politička uloga žena u bh okruženju. Na debati, koju je moderirao Aleksandar Hršum, razgovarano je o problemu žene, koja je u političkom i javnom životu na marginama društva. Da li je moguća svjetlija budućnost naše države bez učešća žena u političkoj i javnoj sferi, koje su posljedice zanemarivanja ženske populacije na mjestima odlučivanja, gdje su žene u bh. društvu i zašto žene trebaju biti politički aktivnije?

Teme su privukle sjajne govornice iz mnogih udruženja, institucija vlasti, političkih stranaka i foruma, centara i nevladinih organizacija, koje su pokazale da se mogu ravnopravno nositi sa brojnim političarima koji neopravdano zauzimaju “ženska mjesta” u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Na debati donesen je zajednički zaključak da je neminovna potreba da bude više žena u političkom životu – na mjestima odlučivanja i moći, te da trenutna slika političke situacije u BiH nije nimalo olakšavajuća za žene.

Loš položaj na političkoj sceni, koji je trenutno dio stvarnosti, uzrok je nevidljivosti i onog dijela aktivnih političarki kako u javnom, tako i u medijskom životu društva.

Uspješno realizirana javna debata u ženskom kafiću “Veranda” u Zenici pokazala se kao pun pogodak, volontera iz NVO “Infohouse” i “Fondacije Cure”, jer su žene aktivistice pokazale vrijednosti i potencijale i da moraju promijeniti sliku rodne diskriminacije u politici kroz aktivno uključenje u donošenje odluka u BiH. Ova javna debata, kao i buduće koje se planiraju provesti, pokrenute su isključivo kako bi probudile svijest građanki o trenutnom položaju žena i njihovoj potrebi da se vrate na mjesta odlučivanja.

Ženski studiji 2011./2012.

Centar za ženske studije najavljuje poziv za prijavu za upis u dvosemestralni obrazovni program Ženskih studija.

 

Ženski studiji 2011./2012.

 

 Uvod u ženske studije

 

Feministička terminologija

Feministička epistemologija i epistemološka savezništva

Proseminar Beauvoir – Butler – Wittig

 

Feministička teorija i praksa

 

Feminizmi tijekom povijesti: regionalno-svjetska izvidnica

Pravo i feminizam

Politika i feminizam

 

Tijelo i subjekt

 

Feministička argumentacija biopolitičkih tema (pornografija, prostitucija, reprodukcija, umjetna oplodnja, surogatstvo, majčinstvo, roditeljstvo)

Spolni ugovor

Radionica o glumi i tjelesnom spoznavanju

 

Feminizam u umjetnosti

 

Književnost

Pop kultura

Kazalište i izvedbene umjetnosti

Glazba i slikarstvo

 

Prijava zainteresiranih za ovogodišnji obrazovni program Ženskih studija sastoji se od pisanog životopisa i kraćeg pisanog obrazloženja interesa za program (1-2 kartice). Uz osnovne podatke (i kontakt adresu) u životopisu treba navesti podatke o formalnom i neformalnom obrazovanju, profesionalnom statusu/zanimanju te navesti dosadašnji interes i znanja iz područja ženskih/rodnih studija ili feminističkih teorija i praksi.

Odabir ćemo učiniti na temelju pristiglih prijava, te obavijesti o početku provedbe programa. Program je besplatan, uz naknadu od 400 kuna za mentoriranje, radne materijale i korištenje knjižnice. Program će se odvijati dva puta tjedno, od 17-19 sati i 19 – 20 sati. Voditeljica ženskostudijskog programa doc.dr. Ankica Čakardić.

 Rok za prijavu traje od 01. rujna 2011. do 01. listopada 2011.

Detaljnije informacije mogu se dobiti u Centru za ženske studije, Zagreb, Dolac 8,  putem e-pošte obrazovni@zenstud.hr ili na web-stranici Centra www.zenstud.hr.  

Odbačene optužbe protiv Strauss-Kahna

Okružni tužitelj na Manhattanu prošli je tjedan odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja Dominiquea Strauss-Kahna, bivšeg šefa Međunarodnog monetarnog fonda, optuženog za seksualno napastvovanje i pokušaj silovanja sobarice u njujorškom hotelu Sofitel u svibnju ove godine. Dominique Strauss-Kahn nije dokazao svoju nevinost, već je žrtva, 32-godišnja Nafissatou Diallo, imigrantica iz Gvineje, ocijenjena nevjerodostojnom svjedokinjom. Naime, Diallo je mijenjala svoj iskaz o tome što se dogodilo u toj hotelskoj sobi. Potom su se pojavile informacije kako je lagala u svojoj molbi za traženje azila u Sjedinjenim američkim državama, kako je lagala u prijavi poreza, a i neki “neimenovani izvori” tvrdili su kako je u telefonskom razgovoru sa svojim prijateljem, koji se trenutno nalazi u pritvoru u Arizoni, spominjala moguću financijsku korist koju bi mogla izvući iz ove optužbe. 

Slučaj Dominiquea Strauss-Kahna podigao je puno prašine. Iz gotovo nevjerojatne činjenice da se jedna imigrantica, sobarica, usudila optužiti tako moćnog čovjeka za silovanje izrodili su se protesti feministkinja u Francuskoj, kritika francuske mačistike političke kulture i nekoliko teorija urote.

Dominique Strauss-Kahn imao je izuzetnu političku karijeru, koja je trebala biti okrunjena kandidaturom za predsjednika na izborima u Francuskoj u travnju sljedeće godine. Ovaj ekonomist, odvjetnik i političar, član Socijalističke partije, direktorom MMF-a postao je 2007. godine. Socijalisti su ga smatrali izglednim pobjednikom izbora upravo zbog njegovog “umjereno lijevog” političkog programa koji “neće preplašiti desnicu”. To je i potaknulo sumnje da su mu ovaj slučaj “smjestili”. Mogući sumnjivci su prije svega njegov protukandidat na izborima Nicolas Sarkozy, ali i Wall Street. Dominique Strauss-Kahn je, naime, najavljivao kejnzijanski zaokret u dosadašnjoj politici MMF-a.

Anglosaksonski mediji pokrenuli su ofenzivu na mačističke i seksističke navade francuske politike i društva, što nije ostalo posve bez rezultata. Kako su u javnost počele curiti DSK-ove seksualne “indiskrecije”, javile su se i druge žene koje su imale nesreću susresti se s ovim moćnim seksualnim predatorom. Pokazalo se također da slučaj Dominiquea Strauss-Kahna svakako nije izolirani incident. U vladi čiji je predsjednik oženjen supermodelom, ministar za javne poslove odstupio je upravo zbog optužbi za seksualno uznemiravanje, a ministrica sporta doživjela je da njezine kolege mijauču za njom kad prolazi u suknji. Pokrenuti su protesti i peticije i ponovno otvorena platforma za preispitivanje odnosa ravnopravnosti spolova u politici i u gospodarstvu.

Međutim, upravo činjenica da je optuženi šef MMF-a, a žrtva imigrantica iz Gvineje čini ovaj slučaj gotovo paradigmatskim kada se radi o odnosima moći, opresiji i eksploataciji. Iako je u svojoj najavi nove programske politike MMF-a naglasio kako je nužno potrebno potaknuti politike zapošljavanja, te pravedniju raspodjelu prihoda i bogatstva, sam Dominique Strauss-Kahn, u mladosti komunist, danas praktični socijalist, sporni je apartman u njujorškom hotelu Sofitel plaćao 3 tisuće dolara na noć. Njegova odijela koštaju po 8 tisuća dolara svako, što je javnost doznala kada je tužio novinara koji je objavio takve podatke. On i njegova supruga, inače bogata nasljednica, posjeduju kuće i stanove u pet različitih gradova. Za trajanja suđenja živjeli su u unajmljenoj kući koju su plaćali 56 tisuća dolara mjesečno. U njegov kućni pritvor dostavljane su delicije iz najprobranijih njujorških restorana. On je svoj devetominutni seksualni “susret” sa sobaricom ugurao između večere s kćeri i puta u Pariz supruzi.

Ironija je tim veća što je Dominique Strauss-Kahn na čelo MMF-a doveden kako bi donio promjenu u tridesetogodišnjoj politici ove organizacije koja je, svojim inzistiranjem na fundamentalizmu slobodnog tržišta i neoliberalnim reformama, zemlje globalnog siromašnog Juga otvorila ekonomskim napadima sa Sjevera i moćnim multinacionalnim kompanijama. MMF je svojim mjerama potaknuo masovno siromaštvo i ekonomsku nejednakost zbog neposredne koristi opsceno bogate manjine, i ove zemlje dugoročno stajao napretka. U međuvremenu je globalni revolt protiv ovakvih političkih praksi proizveo slabljenje njegove uloge, sve do ovih recesijskih vremena, kada je postao nezaobilazni element gospodarskog spašavanja Europe. DSK je obavljao upravo tu ulogu.

Dominique Strauss-Kahn neugodan je i opasan za žene iz vlastitog okružja, bez obzira radi li se o njegovim suradnicama, studenticama, novinarkama koje su ga intervjuirale ili sobaricama koje su pospremale njegovu prebogatu postelju. Silovanje je čin nasilja, dokazivanja moći i kontrole, a počinitelj je u ovom slučaju čovjek koji je imao moć da kontrolira čitave dijelove svijeta i budućnost velikog dijela čovječanstva.

Francuski filozof Bernard-Henri Lévy u javnom je pismu izrazio zgražanje nad medijskim tretmanom nesreće svoga prijatelja, čovjeka koji je, istina, “šarmantan, zavodljiv, ali prije svega prijatelj žena, prvenstveno vlastite supruge” i koji nije zaslužio da ga se takvog, javno osramoćenog, s lisicama na rukama, sprovodi kao kakvog pećinskog čovjeka, i tretira “kao i bilo kojeg drugog prekršitelja pravde”. Iz nekog razloga, to je valjda zaslužila Nafissatou Diallo. Kada se ispostavilo da je lagala pri traženju azila (tvrdila je da je bila žrtvom grupnog silovanja, što se pokazalo neistinitim), i u svojoj prijavi poreza, nikakvi materijalni dokazi o počinjenom seksualnom nasilju više nisu uzimani u obzir. Žrtvi je dopušteno biti žrtvom samo ako je potpuno neporočna. Njezino nastojanje da dobije moralnu, pa i materijalnu satisfakciju, odbačeno je kao neprincipijelno iskorištavanje situacije, njezina prilika da se okoristi slučajnim “poskliznućem” jednog tako uvaženog člana društva, kao da se od služinčadi drugačije i ne očekuje.

Bi li Nafissatou Diallo uopće bila primorana napustiti Gvineju da je američka ekonomska politika, potpomognuta MMF-ovim uvjetima i zajmovima u Africi bila moralna[1] ? Bi li bila prisiljena lagati pri traženju azila da je imala mogućnosti ući u SAD legalno, u potrazi za poslom i boljom budućnosti za sebe i svoju obitelj? Zbog čega točno je za njegovo nasilje lakše pronaći opravdanje? Seksualni čin u hotelu Sofitel se zbio, to nitko nije osporio. Strauss-Kahn tvrdi da je bio konsenzualan. Ostaje pitanje kako je moguće da susret između dvoje potpunih stranaca, moćnog gosta bogatog hotela i sobarice koja u njemu radi, a koji je trajao devet minuta, može biti konsenzualan. Tim više što se taj čin nije pokazao kao nekakva aberacija od inače besprijekornog karaktera moćnog počinitelja.

Njezin odvjetnik tvrdi i podastire dokaze kako nema nikakvih naznaka da je podigla tužbu zbog novca. Tvrdi kako ga je u hotelskom apartmanu pronašla golog i kako ju je prisilo na spolni čin, ne dopuštajući joj da ode. U spominjanom spornom telefonskom razgovoru, pokazalo se, fokus je bio upravo na tome što joj se dogodilo, i kako se ona zbog toga osjeća, a ne na DSK-ovoj društvenoj i materijalnoj poziciji.

Dominiquea Strauss-Kahna u Americi još čeka privatna tužba, gdje se teret dokaza ponešto dugačije raspodjeljuje. Kod kuće ga čeka i privatna tužba Tristan Banon koja ga optužuje da ju je pokušao silovati kad ga je intervjuirala kao 22-godišnja novinarka 2003. godine; njezina majka, političarka Socijalističke partije, Anne Mansouret, kaže da je vlastitu kćer tada uvjerila da ne podnosi nikakvu tužbu jer se bojala da će to utjecati na njezinu karijeru.

Ovo su, bez daljnjega, strašne stvari. Pokazuju nam kako žene svugdje, pa i u Americi, bez obzira na stroge propise koji sankcioniraju svako seksualno iskrivljenje u društvenoj i radnoj okolini, ne sudjeluju jednako u društvenoj moći, nisu im dostupne iste šanse kao i muškarcima, a njihov je položaj ovisan ne samo o postojećim materijalnim uvjetima već i kulturološkim predodžbama udvaranja, suptilnim igrama šarma i moći i skrupulama. 

Dobro je što je ovaj slučaj podigao puno prašine i upozorio žene da se uvijek iznova moraju boriti za svoja prava. No, što žene mogu učiniti za druge žene, one koje su od nas puno manje privilegirane? Može li veći broj žena u upravnim odborima onemogućiti perpetuiranje uvjeta u kojima su druge žene eksploatirane? Može li činjenica da je Dominiquea Strauss-Kahna na čelu MMF-a, po prvi put u povijesti, zamijenila žena, njegova kolegica Christine Lagarde, utjecati na položaj neke imigrantice koja radi najlošije plaćene poslove u bilo kojoj od razvijenih ekonomija svijeta? Znači li emancipacija žena dobitak samo za one koje već jesu privilegirane rasom, klasom i statusom? Iako probijanje staklenog stropa nije po sebi loša stvar, morale bismo se se moći upitati koliko će to pomoći velikoj većini žena koje rade na privremenim, povremenim i loše plaćenim poslovima, i koje vjerojatno u vlastitom životu za taj pojam neće nikada neće niti čuti?



[1] za ovaj je slučaj važno istaknuti kako se Gvineja oslobodila MMF-ovog upravljanja zahvaljujući pronalasku velikih zaliha nafte, ali je i dalje ostala zemlja teške korupcije i ekonomskog dispariteta

O pobačaju i njegovoj (ne)dostupnosti

Prema studiji objavljenoj ovih dana u časopisu “Opstetricija i Ginekologija”, 97 % specijalista ginekologije i porodništva  u SAD-u susreće se s pacijenticama koje žele učiniti pobačaj, no samo 14 % spomenutih liječnika voljno ga je i izvesti. Pitanje koje se nalaže kao nužno jest, zašto je to tako i čini li to pobačaj zbilja dostupnim ženama kao njihovo prirodno pravo na izbor ili ga pak svodi na minimum?!

U SAD-u još uvijek ne postoje dovoljno jasni zakoni i “reproduktivna pravda” u bolnicama, klinikama, obitelji i praksi. Potrebna je javna rasprava o pobačaju, bazirana na životnom iskustvu i potrebama stvarnih ljudi koji traže pobačaj, a ne bezličju političke retorike, navodi portal feministing.com u komentaru ovih podataka. Tako se dešava da je za žene koje traže pobačaj, pronaći doktora koji je voljan obaviti postupak, lakše reći, nego učiniti. Ove godine, stanje je takvo da SAD imaju 80 novih ograničenja vezanih uz temu pobačaja, duplo više od prethodnog rekorda od 34 nova ograničenja iz 2005.godine, što sramotno narušava slobodu ženskog odabira. Također, rezultati prikupljeni iz anketa poslanih 1800 ginekologa/inja diljem SAD-a (od kojih je njih 1100 ponudilo valjan odgovor) prikazuju razlike u razmišljanjima između ženskih i muških liječnika/ca ginekologa/inja, gradskih i seoskih liječnika/ica, razlike prema religijskim afinitetima i sl. Tako će npr. 19 % ginekologinja biti spremno obaviti postupak pobačaj, dok je taj broj kod ginekologa nešto niži i iznosi 11 %. Spomenuti religijski afinitet vrlo je značajan i postaje dobar “indikator” spremnosti pojedinih liječnika da omoguće pobačaj ili ne. Pobačaj će poduprijeti 40 % liječnika židovske vjeroispovijesti, u usporedbi s tek 1 % evangelika. 9 % rimokatolika i članova Istočne pravoslavne crkve će najvjerojatnije odobriti pobačaj, kao i 27 % njih koji su se izjasnili da nemaju vjersku pripadnost. Još jedno od mogućih pitanja je, šalju li liječnici koji ne nude uslugu pobačaja pacijente svojim kolegama koji ih nude? Vjerojatno ne, ako se povode izjavom kardinala Alonsa Lopeza Trujilla, predsjednika Papinskog vijeća za obitelj: “Izopćenje iz Katoličke crkve kazna je za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi, dakle, za majku, liječnika, bolničara, a i oca ako je suglasan”. Prilično “oštro” poimanje jednog za jednog vjernika, no dobro, tko sam ja da sudim?! Ovdje će kako on kaže, suditi tek Bog, dok za to vrijeme, primjerice, u Portugalu, kriminalno se gone žene, liječnici i medicinske sestre koji su pomagali u pobačaju, a kazne za ilegalni pobačaj su 3-8 godina zatvora.

No, ništa bolje nije niti u Hrvatskoj u kojoj je i prilikom Papina posjeta povedena rasprava o pobačaju. Hrvatsko zakonodavstvo također poznaje prigovor savjesti i ukoliko liječnik smatra da prema svojoj savjesti ili vjeroispovijesti ne može obaviti pobačaj, ima potpuno pravo odbiti sam postupak. U teoriji bi pacijenticu trebao poslati drugom liječniku koji je isti voljan obaviti. Prema nekim podacima 70 % hrvatskih ginekologa i ginekologinja odbija prekinuti trudnoću, a prije nekoliko godina, ginekologe sa prigovorom savjesti moglo se nabrojiti na prste jedne ruke. Slično je stanje u Općoj bolnici Sveti Duh i Petrovoj bolnici. Na Svetom Duhu, prije 5,6 godina,  samo 2 ginekologa nisu obavljala pobačaj na zahtjev žene. Danas, od njih 18, svi imaju prigovor savjesti, dakle, odbijaju obaviti pobačaj. U Petrovoj, kao što sam rekla, stanje je vrlo slično, od njih 38, više od polovice liječnika izražava prigovor savjesti. Zanimljivo je što su naglo svi odlučili odjednom postati puni morala, ili.. Džepova. Dakako, izuzeci i dalje postoje, nađu se ona 2,3, pa i 5 liječnika kojima se odluka o prigovoru savjesti u potpunosti temelji na njihovom stavu o neopravdanosti pobačaja i pobačaju kao smrtnom činu. Što je s ostalima? Ništa, prijepodne imaju savjest, a poslijepodne je kao i zarađeni novac, spreme u džep. Cijene pobačaja u privatnim klinikama prema dostupnim podacima kreću se oko 5000 kuna, a nakon 12.og tjedna navodno idu i preko 10 000 kuna. Što se tiče cijena, ni u javnom zdravstvu nije ništa bolje i pobačaj ne spada u postupak u potpunosti pokriven zdravstvenim osiguranjem. Uz to postoji izrazita neujednačenost u cijenama pobačaja između pojedinih gradova. Tako ćete, za pobačaj negdje platiti 600 kuna, dok će cijena negdje drugdje porasti i do vrtoglavih 2400 kn. Premda je u cijenu uračunana jednodnevna hospitalizacija, od žene se očekuje da 2-3 sata nakon zahvata napusti zdravstvenu ustanovu.

U cijeloj ovoj “zbrci” deblji kraj kao i obično izvlače žene. Ono što me posebno naljutilo dok sam obrađivala ovu temu je izjava na koju sam naišla, kako bi društvo više trebalo cijeniti vrijednost začetog života od ženskog prava na izbor. Pitam se je li se itko od ljudi koji daju takve izjave ikada zapitao kako je toj ženi, je li iscrpljena, psihički i fizički, mijenja li to dijete koje silom mora zadržati, njen život, njene snove, mogućnosti, htijenja, nastojanja … Ona je živo biće, nije li? 

Tko su najmoćnije žene svijeta

Prema ovogodišnjoj Forbesovoj listi najmoćnijih žena svijeta čelnu poziciju čvrsto drži njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je upravo ovaj tjedan posjetila Hrvatsku.

Drugu poziciju zauzela je američka državna tajnica Hillary Clinton, dok je treća na ovoj prestižnoj listi brazilska predsjednica Dilma Rousseff.

Njemačka kancelarka ocijenjena je kao osoba koja samouvjereno vodi europsku politiku, dok je Hillary Clinton posebno zapažena kroz svoje djelovanje tokom afričkih revolucija i svojih reakcija na WikiLeaks. Dilmi Rousseff ušla je u povijest kao prva žena na čelu najveće latinoameričke privredne sile.

Michelle Obama, koja je prošle godine držala čelnu poziciju ovog izbora, pala je, baš kao i popularnost njenog supruga, na osmo mjesto. Uviđaju li analitičar kako su neopravdano i brzopleto poklonili previše nade i medijske pozornosti Obaminima, pitanje je na koje ćemo dobiti odgovor protokom vremena.

Ekscentrična pop ikona Lady Gaga zauzela je 11. mjesto, Oprah Winfrey 14., Beyonce Knowles 18., a glumica Angelina Jolie 29. mjesto.

Osam šefica država i 29 direktorica kompanija nalaze se na listi sto najutjecajnijih žena, a u prosjeku su stare 54 godine. Zajednički kontroliraju više od 30 bilijuna dolara, a analiza ovogodišnjih rezultata donijela je i zanimljiv podatak – 22 od njih stotinu nisu udane.

Relevantno? Reprezentativan uzorak? Ocijenite same.
I kada se priča o uspješnim muškarcima radi li se računica koliko je njih u braku.

Novi zločin iz mržnje u Zagrebu

Centar za LGBT ravnopravnost izvjestio je javnost o zločinu iz mržnje koji se dogodio u tramvaju, 3. kolovoza u zagrebačkom naselju Prečko. Dojavu o napadu zaprimili su od oštećenog putem “Rozog megafona” i ovo je već druga prijava zločina iz mržnje protiv LGBT osoba s teškim tjelesnim posljedicama ovoga ljeta u Zagrebu!

Kako je danas priopćila Zagrebačka policija, istraga je završena, a 20-godišnjeg napadača očito čeka kaznena prijava za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede u vezi sa zločinom iz mržnje.

“Očekujemo da će se protiv napadača tražiti bezuvjetna zatvorska kazna, jer sve manje od toga neće obeshrabriti homofobne nasilnike u počinjenju novih nedopustivih i gnusnih, kukavičkih napada protiv LGBT osoba u RH. Homofobno nasilje mora se suzbiti, a u tome moraju sudjelovati i institucije pravne države, dok čitavo društvo i javnost treba jednoglasno osuditi nasilje protiv LGBT osoba i sa žrtvama iskazati solidarnost.” poručuju iz Centra za LGBT ravnopravnost.

Prema saznanjima Centra za LGBT ravnopravnost, policijski službenici su se u istražnom postupku i kontaktu sa žrtvom zločina iz mržnje podnijeli krajnje profesionalno, prema svim standardima. “To vidimo kao veliki korak u daljnjem uspostavljanju povjerenja između oštećenih i diskriminiranih LGBT osoba i policije.” izjavio je Marko Jurčić iz Centra za LGBT ravnopravnost te dodaje da nastavljaju s uspješnim edukacijskim programima za policijske službenike i službenice u suzbijanju zločina iz mržnje.