sdadmin

‘Dogodio se svojevrsni trijumf svakodnevice, običnog, životnog. A ja sam se samo dobro zezala.’

Posted on by sdadmin

Karikature splitske umjetnice i diplomirane slikarice s preko 40 izložbi iza sebe, Tisje Kljaković Braić, posljednjih mjeseci oduševljavaju sve koje na njih naiđu. Dašak je to nekog neobičnog optimizma na koji očito nismo navikli, kad smo ga tako objeručke prigrlili. Svojim je karikaturama opisala neke od najljepših scena koje doživljavamo na dnevnoj bazi bez da na njih obraćamo previše pozornosti. Od kupaćeg kostima na plaži, isprobavanja odjeće koja nam više ne paše, gledanja Svjetskog prvenstva – sve je opisala. Ususret predstavljanju njene druge knjige, jednostavnog naziva Oni, s Tisjom smo popričali o motivaciji, situaciji u društvu i umjetnosti danas te načinu na koji tako vjerno od života napravi crticu u kojoj se svi možemo pronaći.

O vašim radovima pričaju gotovo sve generacije. Moći pristupiti tolikom broju raznolike publike odlika je velikih majstora. Kako se danas, ususret predstavljanju vaše druge knjige, osjećate?

Moram priznati da ni u snu nisam očekivala ovakve reakcije. Ovo se vjerojatno dešava jednom u životu. Zapravo ne ide mi u glavu da san se godinu dana zezala i da je to urodilo jednom knjigom iza koje stoje pametni ljudi, vrhunski intelektualci kao što su Frano Dulibić, Jurica Pavičić i drugi. Kreću analize zašto su te karikature izazvale takvu pozornost. Dogodio se svojevrsni trijumf svakodnevice, običnog, životnog. A ja sam se samo dobro zezala.

Nerijetko se u javnom prostoru može čuti da se kultura obezvređuje nauštrb nekih drugih, bržih zadovoljstava i instant slave. S druge strane, umjetnička scena djeluje življe no ikad. Kako biste komentirali te dvije krajnosti?

Biće da je to neko suprotstavljanje. Još se sjećam vremena kad je bilo moderno biti pametan, vremena TV emisija u kojima se pušilo i raspravljalo, takva je poza bila moderna. Ali nema veze. Bilo je to vrijeme recitatora poezije koji bi obično dobiva pljesak, a opet i vrijeme neimaštine. Danas ima svega, svih boja i marki al nije više kultura u modi. Ali moda se vraća, treba je čuvati jer opet će se nositi, rekla bi moja mater.

Gdje pronalazite inspiraciju i jesu li scene iz bračnog života koje na tako blizak način dočaravate nastale na osnovu stvarnog bračnog para ili dolaze od milijun različitih situacija kojima ste svjedočili?

Ma sve sam ja uzela u obzir i moj život i tuđe živote. Moralo je sve to biti univerzalno. Da traje i da bude knjiga upozorenja i utjehe. Na kraju je nastao bračni udžbenik.

{slika}

Što je po vama ono najvrednije u toj svakodnevici, u tim scenama koje možda lako zaboravimo ponekad, a zapravo najviše govore o nama?

Ono najvrednije sam izvadila i nacrtala. Još sam u potrazi za tim biserima. Ali evo, “pomirbeni nogododir“, je sličica koja govori sve o jednom lipom suživotu.

Kako biste ukratko opisali taj odnos koji svojim radovima svjedočite? Iako svojim karikaturama provocirate možda neke ustaljene norme u odnosima dvoje ljudi, one su ipak tako beskrajno pune ljubavi.

Tako je, sve su to ljubavne sličice. Između njih vidi se velika prisnost. Zato crtam i slikam upravo vedriju stranu života. Neki dan okrenem neki film: žena u bunaru bačena, urla i viče da ne može izaći, okrenem odmah na drugi program. Ne mogu, makar me film zainteresirao. Okrenem još dvadeset kanala i na svima isto. Izgleda da je teže nasmijati i razveseliti nego prestrašiti i rastužiti. A kad već mogu razveseliti, a to nije mala stvar, onda radije biram to.

{slika}

Što nam humor danas, u okolnostima koje su kojekakve, donosi?

Moći razveseliti nekoga je velika moć. Humor je jedan moment u kojem moraš pogoditi sve, a mora biti kratko. Ne kaže se bez veze: “Uboja je“. I dok ga stvaraš moraš biti dobre volje, sam se smijati. Evo, iz mog primjera, vidi se koliko je tražen u današnje vrijeme. Očito je nestašica.

Pokazali ste i svoju angažiranost u pogledu teme koja je u posljednje vrijeme dominirala javnim diskursom, a to su iskustva žena na ginekološkim odjelima. Kako biste komentirali poziciju umjetnika u tom kontekstu?

Umjetnici su većinom glavni komentatori društvenopolitičkih događanja – osim mene. Mene to uopće ne interesira, vijesti ne gledam. Ali ovo sa ženama na ginekološkim odjelima me taklo, makar sama nemam takvih iskustava. Zapravo, takne me svako ponižavanje čovjeka.

Diplomirali ste u klasi profesora Gorkog Žuvele. Koje su neke od najvažnijih vrijednosti koje ste u tom vremenu stekli?

Na akademiji sam imala mogućnost crtati po modelu i razvit nekakvu tehniku. Najsretniji trenutak mi je bio kad sam je završila i kad mi nitko nije više imao pravo reći što da radim!

{slika}

Karikature bračnog para nisu jedini medij kojim ste prisutni na umjetničkoj sceni. Na čemu još trenutno radite i na što ste u svome dosadašnjem radu najponosniji, a koji su planovi za budućnost?

Nema planova, nikad ih nije ni bilo.. Kod mene su sve ideje.. kad mi nešto padne na pamet realizacija je odmah il nikad.

Istanbulska policija nasilno ugušila marš protiv nasilja nad ženama

Posted on by sdadmin

Nedjeljni ženski marš povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u nasilno je pokušala prekinuti policija upotrijebivši suzavac na prosvjednicima/ama.

{slika}

Pod izgovorom ‘sigurnosnih problema’ u ulici İstikal gdje se marš trebao održati, turske su vlasti zabranile održavanje marša. Usprkos navedenoj zabrani, mnogobrojni/e građani/ke okupile su se na ulicama Istanbula, ignorirajući policijske pozive na raspuštanje okupljanja.

Prosvjedna kolona kretala se uz povike poput ‘Nije nas strah!’ ‘Nećete nas utišati! i ‘Nećete nas pokoriti!’

{slika}

Situacija je eskalirala uspostavom policijske barikade, upotrebom sile, te već navedenim prisilnim zaustavljanjem prosvjednog okupljanja suzavcem.

Prema navodima Gazete Duvara, skupina prosvjednika/ica uspjela je probiti policijsku barikadu i dati izjavu medijima.

{slika}

Kako navodi ženska pravna organizacija ‘Zaustavimo femicid’, broj žena ubijenih od strane partnera ili rođaka u Turskoj je porastao s 237 2013. godine na 409  2017. godine.

Samo od siječnja do travnja ove godine zabilježeno je 130 slučajeva ubojstava žena.

Došlo je do značajnog povećanja prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama u posljednjih šest godina, navodi se u priopćenju Turske udruge za ljudska prava (IHD).

{slika}

Istanbulske prosvjednice ovom su prilikom zahtijevale bolju pravnu zaštitu žena od nasilja kao i njegovu efikasnu eliminaciju. Na prosvjedu su prisustvovali/e i čelnici/e HDP-a i CHP-a, vodeće opozicije trenutnoj vladi Recepa Taiyypa Erdogana

Sličan prosvjedni marš održan je i u Ankari.

Istanbulska konvencija je stupila na snagu – kako dalje?

Posted on by sdadmin

Istanbulska konvencija kao “tema” zauzimala je velik dio javne rasprave u posljednjih nekoliko godina. Nakon ratifikacije u Hrvatskom saboru 13. 4. 2018., Konvencija je stupila na snagu 1. 10. ove godine. Borba u Hrvatskoj za njeno usvajanje bila je duga i iscrpljujuća. Još prije pet godina, u studenom 2013., pokrenuta je regionalna kampanja Potpisujem! posvećena ratifikaciji i punoj primjeni Istanbulske konvencije u zemljama regije. Nositelj kampanje bio je Autonomni ženski centar  (sa sjedištem u Beogradu), a kampanja je uključila 27 regionalnih i lokalnih partnerica iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Makedonije uz podršku evropske Mreže Žene protiv nasilja (WAVE) i mreže Evropskog ženskog lobija (EWL).

U Hrvatskoj je nositeljica kampanje bio Centar za žene žrtve rata – Rosa.  Do kraja 2016. sve zemlje regije osim Makedonije su ratificirale Konvenciju i pokrenule stupanje na snagu, a Makedonija je to učinila netom prije Hrvatske, 23. 3. ove godine.

Nakon izjave premijera Plenkovića nakon izbora, a povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 2016. godine, u kojoj je najavio skoro pokretanje postupka saborske ratifikacije Istanbulske konvencije, svjedočile smo nizu kontradiktornih izjava i poteza aktera čiji je posao bio promicati što hitniju ratifikaciju ove Konvencije. Povodom Međunarodnog dana žena 2017. oformljena je apsolutno sporna radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije. Među četiri člana_ice toga odbora imenovani su predstavnici udruga koje se izričito protive ratifikaciji Konvencije  ̶ Ivan Prskalo iz “Ordo Iuris Hrvatska” i Ivan Munjin iz “U ime obitelji”. Trebalo je proći još nešto više od godinu dana pritiska javnosti, ali i pritisaka iz smjera EU institucija, usporedo sa žestokim otporom klerikalno-desničarskih aktera, da bi Hrvatski sabor konačno 13. travnja ove godine potvrdio Konvenciju sa 110 glasova za, dva suzdržana i 30 protiv. Tako je Hrvatska postala 30. od 47 članica Vijeća Europe i 18. članica EU-a koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju.

Podsjetimo se i nekih ključnih momenata neokonzervativnog otpora koji su prethodili i uslijedili nakon ratifikacije. Širenjem bauka “rodne ideologije” svim su silama i izdašnim financijskim sredstvima nastojali spriječiti važan civilizacijski napredak koji je temelj Konvencije – a to je definiranje nasilja nad ženama kao rodno uvjetovanog. Ono što je dosad bilo “prešućeno” i time otežavalo provedbu institucionalnih mehanizama zaštite žena od nasilja, Istanbulska konvencija naglašava i jasno definira: nasilje prema ženama je uvijek rodno uvjetovano, a to znači da se odnosi na žene zato što su žene i zato što prekomjerno pogađa žene. Domaći fundamentalisti koji su se prošvercali na pozicije moći pod krinkom “umjerenih demokršćana” uzeli su si za pravo “interpretirati” i kritizirati Konvenciju koja je proizišla iz dugotrajnog, stručnog rada brojnih timova i odbora na standardima, mehanizmima, protokolima, preporukama; koja se temelji na sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i koja je zasnovana na osnovnim načelima međunarodnog humanitarnog prava. Naravno, to je samo jedan element njihovog pohoda u zatiranju ljudskih prava svih onih koji se ne uklapaju u njihovu nazadnjačku matricu.

Posljednji licemjerni trzaj Plenkovićeve Vlade u zatiranju ljudskih prava bila je takozvana interpretativna izjava uz ratifikaciju Konvencije:

“Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.

Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske”.

Premda ta izjava nema nikakvu pravnu snagu i poslužila je samo kao premijerova manipulacija da unutar svoje stranke i vladajuće koalicije “smiri duhove” koji se s ratifikacijom nikako nisu mogli pomiriti, važno je bilo ne propustiti upozoriti i na njenu homofobnu i transfobnu prirodu.

Gordan Duhaček je u tekstu za crol.hr upozorio kako se radi doslovno o najvećoj transfobnoj kampanji u Hrvatskoj u kojoj se babaroga “rodne ideologije” koristila i koristi kao sredstvo širenja mržnje prema transrodnim osobama – zla kampanja u kojoj se transrodnost izjednačava s incestom i pedofilijom, a transrodne osobe prikazuje kao seksualne zlostavljače koji upadaju u ženske zahode.

Naša Jelena Tešija je u tekstu na ovom portalu to komentirala u tekstu “Istanbulska, transfobija i homofobija”: “… i bez obzira na to kako će priča s ratifikacijom Istanbulske završiti i hoće li na kraju ova izjava točno ovako izgledati [ostala je], ostaje činjenica da je trans zajednici nanesena nepopravljiva šteta. U javnosti ostaje slika trans osobe kao silovatelja, lažljivca, onog opasnog za društvo, a feministički i LGBT aktivizam mora pronaći način za raskrinkavanje ovih užasnih laži i za sustavnije isticanje problema transfobije prilikom rasprava o “rodnoj ideologiji” i ratifikaciji Istanbulske konvencije…  iz dokumenta – koji se bavi sprječavanjem nasilja prema ženama – ne proizlazi obveza promjene ustavne definicije braka. Naravno da ne proizlazi, ali zašto nas malo ne bi podsjetili na to u kako užasno homofobnoj državi živimo i zašto ne bi malo nastavili cipelariti LGBT zajednicu i prilikom ratifikacije međunarodnog ugovora kad nam je već homofobija i u Ustavu?”.

Posljednji pak “samostalni”  trzaj neokonzervativnih fundamentalističkih aktera u Hrvatskoj bio je pokušaj organiziranja i skupljanja potpisa za referendum “Istina o Istanbulskoj” (tj. za otkazivanje ratificirane Konvencije) tzv. Inicijative protiv Istanbulske konvencije (a u režiji poznatih aktera na čelu s Kristinom Pavlović) neslavno je propao zbog nedovoljnog broja potpisa, odnosno pronađenog velikog broja neispravnih “potpisa” te je agencija zadužena za provjeru potpisa, “pronašla brojne nepravilnosti te utvrdila da referendumska inicijativa na kraju nije skupila najmanje 374.740 ispravnih potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma.”

Dakle, Istanbulska je ratificirana 13. Travnja ove godine, a od 1. listopada stupila je na snagu. Gotovo dva mjeseca kasnije čini nam se da proces implementacije nije ni u povojima.

U današnjem obraćanju premijera povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama nema baš puno riječi o tome, osim što smo saznali da je danas u Vladi potpisan međuresorni Sporazum o suradnji u području sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ponovili smo bolne činjenice o razmjeru nasilja nad ženama – u pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, samo u prvih deset mjeseci ove godine – sedam; svaka peta žena u Hrvatskoj doživi silovanje ili pokušaj silovanja ; seksualno nasilje u Hrvatskoj još uvijek je neprepoznato i s najmanjim brojem prijava. Od premijera smo čuli poznate floskule o “nultoj stopi tolerancije na nasilje”, o “ozbiljnom problemu u društvu” i “ozbiljnoj namjeri da provedemo našu nacionalnu strategiju i kvalitetan zakonodavni okvir koji postoji” te ponešto o “prevenciji i edukaciji”.

Podsjetimo i što bi sama ratifikacija Istanbulske konvencije i njezino stupanje na snagu trebalo značiti. Kao prvo, Hrvatska ovaj dokument treba ugraditi u svoje zakonodavstvo i ovo je prvi pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji. Znači, Hrvatska ima obavezu unijeti ta teška kaznena djela u svoje pravne postupke.

Zatim, Konvencija sadrži i definiciju roda. Prema članku 3. Istanbulske konvencije rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. To bi značilo da se svaka osoba može razvijati u skladu s vlastitim interesima, sposobnostima i osobinama ličnosti, bez podjela društvenih uloga na one za djevojčice i dječake, odnosno žene i muškarce. Ako se ozbiljno govori o prevenciji i edukaciji, jedini logičan prvi korak bi bilo uvođenje edukacije za rodnu ravnopravnost u školski sustav, a to naravno “kolidira” s vjeronaukom i sve besramnijom klerikalizacijom u odgojno-obrazovnim institucijama.

Istanbulska konvencija po prvi put podrazumijeva i financijsku pomoć žrtvama. “Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi žrtvama osigurale pristup uslugama koje olakšavaju njihov oporavak od nasilja. Te bi mjere trebale uključivati, prema potrebi, usluge kao što su pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje i pomoć u pronalaženju zaposlenja”, stoji u Konvenciji.

Jedan od važnijih zahtjeva je obaveza države godišnjeg financiranja adekvatnog broja skloništa za žene.

Ono što je iznimno bitno, i što nam stalno napominju aktivistice iz zemalja u regiji koje su prije Hrvatske krenule s ovim procesima, to je uključenost u provedbu Konvencije javnih tijela i nevladinih organizacija i udruga civilnog društva. U slučaju nezadovoljstva bilo kojim aspektom provedbe Konvencije, udruge i organizacije će se moći žaliti nadležnom tijelu za nadziranje provedbe (GREVIO). GREVIO se sastoji od 10 do 15 osoba koje moraju biti istaknuti u području zaštite ljudskih prava, zaštite žena od nasilja, a ne smiju biti članovi političkih stranaka. GREVIO će na godišnjoj razini dobivati dva izvješća o provedbi Konvencije – od državnih tijela i od udruga civilnog društva.


Država je dužna prikupljati podatke i pružati podršku istraživanjima u području svih oblika nasilja kojima se Konvencija bavi, a ti podaci moraju biti javni. Zatim, država je dužna poduzeti mjere za promicanje programa i aktivnosti za osnaživanje žena i prevenciju nasilja, putem različitih kampanja, informiranja javnosti kao i kampanja za iskorjenjivanje rodnih stereotipa. Država je dužna osigurati terapijsku i pravnu pomoć žrtvama kako bi one dobile informacije i pristup regionalnim i međunarodnim mehanizmima pritužbi, te u to ime osigurati besplatne i stalno dostupne telefonske linije. Osobe koje rade sa žrtvama ili počiniteljima moraju biti stručnjakinje/ci, a njihovo usavršavanje također organizira država. Konvencija podrazumijeva i suradnju države s medijima u smislu poticaja za promicanje smjernica za sprečavanje nasilja nad ženama.

Važno je napomenuti i ono što se rijetko moglo čuti ili pročitati u medijima je to da Konvencija zabranjuje i stereotipe, pa bi se u tom smislu trebali mijenjati i školski udžbenici.

Iskustvo iz zemalja regije, počevši od onih koje su prve pokrenule proces ratifikacije, (poput Bosne i Hercegovine i Srbije), uči nas da država najčešće nije učinila ništa osim imenovanja pojedinih koordinacijskih tijela i donošenja međuresornih akata.

No, stalno treba imati na umu i prionuti vršiti pritisak (premda sada vodimo a i pred nama su mnoge teške i zahtjevne borbe za prava žena) da treba iskoristiti sve institucionalne mehanizme koji su nam na raspolaganju u borbi protiv nasilja nad ženama, a Istanbulska konvencija jest jedan takav i to vrlo moćan mehanizam koji nam daje priliku da zahtijevamo primjenu i promjenu, da predlažemo rješenja, da budemo akterice koje će pratiti primjenu i da nezavisno procjenjujemo stanje i izvještavamo nadležna tijela.

Put usuglašavanja do potpune primjene je zasigurno dug i zahtjevan, no vjerujem vrijedan truda.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rojava: Borba protiv nasilja ključna je za uspjeh ženske revolucije

Posted on by sdadmin

Nakon gotovo mjesec dana provođenja raznih uvodnih projekata, aktivnosti, seminara i demonstracija kojima se naglašava uloga žene pri demokratizaciji društva diljem sjeverne Sirije, na današnji dan, diljem Federacije Sjeverne Sirije (Rojave) održavaju se centralne manifestacije povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Kako je već poznato, oslobođenje žena predstavlja jedno od tri temeljna načela na kojima je bazirana ideološka pozadina trenutne Revolucije u Rojavi – zajedno s ekologijom i demokratskim konfederalizmom.

{slika}

Budući da je suvremena stvarnost žene kao žrtve fizičkog, ekonomskog i psihološkog nasilja uzrokovanog patrijarhalnim mentalitetom koji ženi nameće položaj pokorne trpljenice konkretan, statistički mjerljiv fenomen, mnogo se jednostavnije uhvatiti u koštac s istim te u relevantnom kontekstu osigurati učinkovito djelovanje no što je to slučaj pri borbi protiv mnogo apstraktnijih i mnogo ne-mjerljivijih koncepata poput ‘opresije’ ili čak samog ‘patrijarhata’ (koji do spomenutog nasilja dovode).

Dodijelimo li ženi centralnu ulogu pri uspostavi slobodnog društva, stupanj cjelokupne društvene preobrazbe moguće je sasvim efikasno izmjeriti promatranjem stupnja napretka u kontekstu osiguravanja ženskih prava, pružanja zaštite od rodno uvjetovane opresije i nasilja te u konačnici i postizanju potpune eliminacije istih. Tek kada žene u potpunosti ostvare slobodu, moguće je smatrati da će sloboda svih ljudi od raznih oblika opresije ili okupacije (kao još jedne od manifestacija nasilja uzrokovanog hijerarhijskom društvenom dinamikom ‘dominantnog’ i ‘podređenog/e’ najvidljivijom kroz tradicionalno shvaćanje strukture odnosa muškarca i žene), biti istinski moguća.

Stoga, obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama te podizanje svijesti o istom kao svojevrsnom utjelovljenju različitih, ponekad znatno suptilnijih oblika rodno uvjetovane opresije, s obzirom na sva društveno-politička događanja unutar granica Sirije kroz proteklih nekoliko godina, od iznimne je važnosti za efikasno djelovanje u kontekstu izgradnje društva koje garantira slobodu i sigurnost svim svojim sastavnicama.

{slika}

Imajući na umu navedeno, ženska organizacija Kongra star, kako za Libelu doznajemo, na današnji dan podsjeća na povijesnu pozadinu i razloge koji stoje iza obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama istaknuvši slučaj tri sestre, Patrie, Minerve i Marie Terese Mirabal, brutalno ubijene nakon što su se usudile pobuniti protiv dominikanskog diktatora Rafaela Trujilla te paralele koje je moguće povući između njihovih stradavanja i pogiblji aktivistkinja, gerilki te YPJ-ovih borkinja poput Zilan, Beritan, Sakine, Barin, Arîn Mirkan i Aveste Xabur.

Bilo da je riječ o protivljenju dominikanskom diktatoru sredinom 20. stoljeća, ISIS-u ili pak turskim okupatorima u današnjoj Siriji, moguće je zaključiti da je uzrok svih navedenih ubojstva je isto, rodno uvjetovano nasilje koje se manifestira kao posljedica patrijarhalnog shvaćanja žene kao objekta ili kakvog alata za postizanje tuđih ciljeva, kao ne-samosvjesne i pokorne, kao one koja je isključena iz javnog diskursa, kao one koja je najpodobnija kada je poslušna, mirna, tiha – mrtva.

U svjetlu dugogodišnjeg rata protiv terora Islamske države koju je sasvim opravdano moguće smatrati jednim od najvećih neprijatelja žena današnjice, kao i trenutne turske okupacije kantona Afrin popraćene mnogim nasilnim praksama poput ratnih silovanja te obilježene prisilnim uvođenjem kodeksa ponašanja/odijevanja reminiscentnih onima u vrijeme ISIS-a, iz Kongra star-a ističu:

“Sirijski rat predstavlja vrhunac nasilja nad ženama i društvom na području Bliskog istoka općenito, osobito posljednjih godina. Zbog nacionalizma i sektaštva sirijsko društvo svjedočilo je raznim vrstama nasilja od ubijanja, uništavanja do raseljavanja. Naravno, najveću cijenu u ovom sukobu platile su žene, suočavajući se istodobno sa strahotama koje je donijela okupacija i zastarjelim običajima i tradicijama koje već tisućama godina ograničavaju njihovu slobodu. No, usprkos svemu, žene nisu odustale, nego su se borile i organizirale. Razvile su se u političkim i ekonomskom smislu, kao i uspostavile efikasan sustav samoobrane.”

Osim neupitne, odlučujuće vojne uloge Jedinica ženske zaštite (YPJ) u pobjedi nad Islamskom državom, jedan od nadasve impresivnih civilnih produkata u kontekstu ženske samo-organizcije koje su iznjedrile godine Revolucije zasigurno je izgradnja ženskog eko-sela imenom Jinwar u kantonu al-Hasakah, osmišljenog kao sigurno utočište dostupno svim ženama koje su preživjele nasilje i od istog se odvažile pobjeći.

{slika}

Potreba za pokretanjem ovakvog tipa projekta, koji danas i službeno otvara svoja vrata, javila se još 25. studenog 2016. godine zbog smatranja da “rodno obojena ideologija odgaja muškarce na način koji ih pretvara u potencijalne ubojice žena. Život svake žene bez samovolje, samosvijesti, samoorganizacije i samoobrane je u opasnosti. Žene čiji fizički životi nisu u opasnosti suočile su se s krađom i ubojstvom vlastitog jezika, kulture, osjećaja i misli. U tom smislu, odupiranje genocidu nad ženama zahtjeva multilateralnu organizaciju i rad s ljubavlju. (…) projekti i borba zahtijevaju da se pojam ‘žena’ prestane povezivati sa smrću, već da u povijesti i kulturi ponovo postane simbol života.”

Tokom protekle dvije godine, u Jinwaru je izgrađeno 30 kuća, škola za djecu koja se ondje nalaze s majkama, ambulanta, obradiva polja, trgovina, pekara koja opskrbljuje i okolna sela, ali i manji povijesni muzej. Sve navedeno realizirale su žene u skladu s ekološkim standardima.

Iako ovo nadasve posebno selo već jest dom nekolicini žena koje su zatražile sklonište od partnerskog ili obiteljskog nasilja, današnji je dan upravo zbog simbolike koju predstavlja izabran i za službeno otvorenje široj javnosti.

{slika}

Kako prema zaprimljenim informacijama također doznajemo, između ostalih, ceremoniji otvorenja Jinwara danas prisustvuju i članice platforme Jineoloji International. Ova platforma nastoji pružiti sistematiziran uvid u polje Jineologije kao ‘znanosti o ženi’ te pobliže predočiti njezine teorijske temelje, objasniti važnost restrukturiranja uloge žene izvan okvira patrijarhalno uvjetovanog nasilja koje i dalje uvelike određuje njezino postojanje, te educirati o praktičnoj važnosti ženskog oslobođenja u kontekstu etike, estetike, ekonomije, demografije, ekologije, povijesti (eng. History ili HERstory, kako same nazivaju jineološki pristup analizi povijesnih događanja), zdravstva, obrazovanja i politike.

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, Jineoloji International na svojim je mrežnim stranicama također objavila video dostupan na nekoliko jezika koji obrađuju problematiku nasilja nad ženama povodom kojeg i navode: 

“Nasilje nad ženama ne može se shvatiti fokusiranjem samo na određeni udarac ili na specifičan slučaj silovanja. Moramo razumjeti sustav koji iza toga stoji. Kultura silovanja i nasilje nad ženama ukorijenjeni su u sustavu dominacije i eksploatacije koji se razvijao tisućama godina, a sada je prisutan u obliku kapitalističkog patrijarhata.

U Şengalu i Afrinu silovanje je ponovno postalo oružjem fašističkih i džihadskih snaga, čiji je cilj uništiti cjelokupno društvo. Trenutno, Turska ponovno napada demokratsku samoorganizaciju naroda u sjevernoj Siriji. Ovi napadi izravni su napadi na žensku revoluciju.

Naš odgovor protiv nasilja nad ženama mora biti ženska samoorganizacija. Samo kroz organizaciju same možemo izgraditi alternative i samo kroz organizaciju možemo ih i obraniti. Prihvatimo odgovornost za generiranje promjena, budimo iskrene i konstruktivno kritične jedne prema drugima u solidarnosti kako bi temelj naše borbe postao jak i ujedinjen. Proširimo znanje o našoj povijesti, identitetima i načinu otpora. Organizirajmo se u skupštinama i izgradimo ženske komune, zadruge i jedinice samoobrane. Podijelimo svoja iskustva i obranimo ono što zajedno stvaramo.”

{slika}

Jineoloji International proteklih je dana također prisustvovala demonstracijama protiv rodno uvjetovanog nasilja te protiv invazije Afrina pod sloganom ‘Women Rise Up for Afrin’ (Jin rabin ser piyan ji bo Efrînê) uoči 25.11. Demonstracije su organizirali/e pripadnici/e Kulturno Umjetničkog Instituta (Çand û Hûner) u gradu Amude.

{slika}

Uz već prethodnih tjedana održane mnogobrojne akcije u javnom prostoru, kao svojevrsna kulminacija manifestacija organiziranih povodom Dana borbe protiv nasilja nad ženama, na današnji dan grad Qamishlo postaje domaćinom masovnog ženskog marša u organizaciji Kongra Star-a, kao konačnog znaka oštre osude svih oblika nasilja nad ženama na koji su pozvane sve ženske kurdske, arapske i ajsorske organizacije.

{slika}

Kako važnost borbe protiv nasilja nad ženama ne bi bila prikazana kao problem ograničen na područje tek određene države, kako bi se razvila svijest o vezi između istog i trenutne turske okupacije kantona Afrin, te kako bi se naglasila potreba za globalnim djelovanjem, iz Kongra Star-a poručuju: “Pozivamo sve žene na svijetu da se organiziraju i osnaže u svojoj borbu za vlastitu slobodu i slobodu cjelokupnog društva od okova ropstva nametnutog patrijarhalnim mentalitetom, da se usprotive agresiji i okupaciji koja nam prijeti u regiji. Uz volju žena možemo razbiti okupaciju!“

{slika}

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Zašto nije otišla?’ nije pitanje, nego osuda

Posted on by sdadmin

“A što je ona uopće radila s njim?”, “Zašto nije otišla ranije?”, “Valjda je njoj dobro”, “Neke svašta istrpe za novu torbicu”, “Mogla je odmah vidjeti da je kreten” samo su neki od otrovnih komentara na račun žena koje ostaju u zlostavljačkim vezama ili iz njih “prekasno” izlaze. Tehnički, ti komentari nisu pogrešni. Čak se i same, osvrćući se na problematične odnose iz prošlosti, pitamo “gdje mi je bila pamet?”.

Nije to tako neobično – štoviše, nije ni posve neljudski – zapitati se što bi inače inteligentnu, sposobnu, toplu, duhovitu, svestranu osobu navelo da trpi nasilje bilo koje vrste: šamare, ponižavanje, kontroliranje, prijetnje, zabrane. Mehanizam iza tih pitanja, i gotovo svih koja barem dio odgovornosti traže u žrtvi, vrlo je jednostavan – kada bismo znali_e zašto se nešto dogodilo, mogli_e bismo se pobrinuti da se ne dogodi nama, izbjeći da i sami_e završimo u takvom odnosu.

Nažalost, na nabrojana pitanja nema odgovora na koji bi dobronamjerni_a ispitivač_ica s razumijevanjem kimnuo_la, nakon kojeg ne bi imao_la gomilu drugih pitanja, i nakon kojeg bi posve razumio_jela razloge. No čak i kad je nemoguće u potpunosti razumjeti razloge i motive osobe koja je preživjela partnersko nasilje, itekako je moguće ne činiti dodatnu štetu postavljanjem neodgovorivih pitanja, odnosno posrednim okrivljavanjem osobe koja je doživjela nasilje.

Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u zlostavljačkim vezama. Za početak, potrebno je znati da velika većina zlostavljačkih odnosa ne započne zlostavljanjem – barem ne blatantnim, očitim zlostavljanjem.

Stručnjaci_kinje za objašnjavanje tog fenomena često koriste metaforu “kuhane žabe”. Žaba će, naime, stavimo li je u vrelu vodu kako bismo je skuhali, jednostavno iskočiti iz lonca. Stavimo li, pak, žabu u hladnu vodu koju postupno zagrijavamo, dok voda zavrije, žaba više neće biti u stanju iskočiti.

Uz ispriku veganima_kama, ta je metafora vjeran prikaz onoga što se događa u zlostavljačkim vezama. Ako govorimo o fizičkom nasilju, nakon, primjerice, udarca na prvom spoju, do drugog ne bi ni došlo. Nažalost, kada u odnosu dođe do fizičkog nasilja, osoba je već odavno uvjerena da ga zaslužuje i da je sama za njega kriva. Taj se osjećaj postiže polaganim, vrlo perfidnim metodama za koje nam – i to je možda najjeziviji dio – društvo neprestano poručuje da su prihvatljive. Kontrola znači zabrinutost, uhođenje podrazumijeva upornost, zabrane su zapravo zaštita, a postupno izoliranje od mreže podrške i kruga prijatelja_ica predstavlja se kao velika i intenzivna zaljubljenost.

Prema patrijarhalnim obrascima rodnih uloga, muškarac je taj koji treba progoniti, truditi se, biti uporan, dok se od žene očekuje da bude pasivna i pokorna, ali da ne bude “laka”, odnosno da svojim ponašanjem, koje je možda i nekoherentno s njezinim željama, navede muškarca da je svim sredstvima “osvaja”.

Ne čudi stoga da se često toksična i zlostavljačka ponašanja pripisuju obrascima propisanima rodnim ulogama i ne doživljavaju ozbiljno dok se ne dogodi fizičko nasilje. A u tom je trenutku “žaba već skuhana”, odnosno žrtva već toliko izmanipulirana i psihički destabilizirana, često izolirana od bliskih ljudi kojima se može obratiti, da ostaje u takozvanom začaranom krugu nasilja – ponavljajućim intevalima mirnih perioda, rastuće napetosti i eskalacije, najčešće kroz fizički sukob, nakon kojeg slijedi “faza medenog mjeseca”, zbog koje osoba koja doživljava nasilje vjeruje da će, evo baš ovaj put, biti drugačije.

Usko vezan za već spomenute psihološke manipulacije, problem je ekonomskog nasilja. Ekonomsko nasilje, naime, gotovo uvijek dolazi uz druge oblike, i upravo su ponašanja poput zabrane rada, uskraćivanja novca ili jednostrano odlučivanje o trudnoći mehanizmi kontrole i dodatni razlog zašto osoba ostaje u zlostavljačkom odnosu. Radi se o naizgled vrlo prozaičnom i praktičnom motivu, ali on gotovo nikad nije izoliran, nego je nerijetko povezan s uvjerenošću da je bez zlostavljača život nemoguć.

Ne radi se, kao što glasi predrasuda, o svjesnoj razmjeni slobode i autonomije za krov nad glavom ili “par cipela”, radi se također o rezultatu manipulacije i kontrolirajućeg ponašanja, odnosno o nepoznavanju svojih kapaciteta, sposobnosti i snaga – sebe, uopće – izvan zlostavljačkog odnosa. I u ovom segmentu društvo, ponajprije patrijarhat, “pomaže” zlostavljaču, odnosno pridonosi zlostavljanju ukidanjem i uskraćivanjem prava žena da odlučuju o vlastitim tijelima i reproduktivnom zdravlju, kao i prekarijatom i drugim nesigurnim i potplaćenim oblicima rada na koje je sve više žena danas osuđeno.

Prema patrijarhalnom obrascu, muškarac je primarno taj koji privređuje za obitelj, dok je za žene predviđena uloga domaćice i njegovateljice – poslovi koji su, čak i kada se obavljaju profesionalno, izvan doma, podcijenjeni i potplaćeni. Obezvrijeđenost na takozvanom tržištu rada, za koje je izravno odgovoran patrijarhat, za žene koje doživljavaju zlostavljanje služi upravo kao potvrda obezvrijeđenosti kao osobe, koju uzrokuje zlostavljač.

I zato su paušalne procjene o tome kako je “mogla otići” toliko opasne. Pitanja s početka teksta postavljamo najčešće iz vlastite perspektive, kroz prizmu sposobnosti da prepoznamo istinu od laži, ljubav od zlostavljanja, pojma o sebi neovisno od zlostavljačkog odnosa, zahvaljujući svim mehanizmima koji u zlostavljačkom odnosu kao da zakržljaju. I dok nam je svima jasno da slomljena kost neće zarasti preko noći, često zaboravljamo da kod emocionalnih povreda, koje su dugotrajno i sporo nastajale, ekspresni oporavak također nije moguć.

Zacjeljivanje je proces. Osobe koje su preživjele partnersko nasilje, jednom kada izađu iz tog odnosa, često trebaju vremena da bi se uopće prisjetile tko su, i kakve su, bile prije toksične veze, da se iznova povežu same sa sobom, a nerijetko i s osobama s kojima su nekada bile bliske. Zato je problematično, gotovo ejblistički, procjenjivati tuđe postupke prema vlastitima iako se ne nalazimo u istoj situaciji niti raspolažemo istim ekonomskim, emocionalnim ni socijalnim resursima. Drugim riječima, nepošteno je procjenjivati, prema nekoj zamišljenoj ili proživljenoj situaciji, što sve – i u kojem vremenu – nekoj osobi treba za konsolidaciju svojih psihofizičkih snaga.

Pomaganje osobi koja je doživjela zlostavljanje nije uvijek lako. Često je to zato što pomagač_ica vidi svoju želju da pomogne, kao i sva moguća “rješenja”, ali ne i potrebe osobe kojoj nastoji pomoći. Ponekad se, nažalost, pomaganje svodi na gledanje drage osobe kako se iznova i iznova vraća u poguban odnos, kako jedan dan kimajući sluša naše savjete a idući se vraća zlostavljaču, ponekad na gubitak odnosa zbog pogrešne interpretacije naših pokušaja kao zlonamjernih i patronizirajućih.

Najteže je, pak, ali i dugoročno najkorisnije, pustiti druge da donose vlastite odluke za sebe, čak i kada mislimo da znamo bolje. Iscrpljujuće je ponavljati iste rečenice koje ni prošlih nekoliko puta nisu pale na plodno tlo.

Ipak, dok će je rečenice iz uvoda vjerojatno odvratiti od povjeravanja u budućnosti, upravo mrvica autonomije, trenutak kada joj nitko ne govori što je trebala, što je mogla ili nije smjela, možda je prvi korak izlaska iz zlostavljačke veze.

Da bi brendovi lansirali pedesetak kolekcija godišnje, 70 milijuna radnica_ka osuđeno je na golo preživljavanje

Posted on by sdadmin

O kampanji “Turn around H&M” koju je pokrenula međunarodna organizacija Clean Clothes Campaign (CCC) u borbi za prava radnica u tekstilnoj industriji te podržao Radnički portal akcijom na Cvjetnom trgu 24. i 25.11.2018. godine razgovarali smo s Anom Vragolović, aktivistkinjom portala.

Ukratko, što je to “Radnički portal”? Od kuda inicijativa za njegovo pokretanje?

Radnički portal pokrenuli smo svjesni potrebe za dovođenjem radničkih tema u središte pozornosti i za medijem koji će biti stvarni glas radnika. Ta je potreba očita po materijalnom stanju radnika u Hrvatskoj koje se sve više srozava i po sustavnim pokušajima pasivizacije mogućeg otpora. Napori da se radnike razjedini su ogromni – počevši od raznih metoda koje kapitalisti, tzv. poslodavci koriste na radnom mjestu do otvorenih huškanja jednih protiv drugih, recimo, radnika privatnog i javnog sektora. U tekstovima nastojimo ukazati da su svi radnici_e zbog svog položaja u procesu proizvodnje jednaki – oni proizvode i svoj rad su u ovom sistemu prisiljeni prodavati kapitalistu koji iz tog rada nastoji iscijediti što više. Svi tekstovi nastaju iz terenskog rada, jer interese radnika nastojimo podržati i terenski, što bolje se upoznati s problemima na radnom mjestu i što više aktivno sudjelovati za vrijeme štrajkova i prosvjeda.

Koje su teme najzastupljenije na portalu?

Bavimo se ponajprije radničkim problemima u svim industrijama (tekstilnoj, metalskoj, prehrambenoj…) i problemima koje donose prekarni oblici rada poput studentskog i agencijskog. U našem radu surađujemo i s borbenim sindikatima pa njihov rad konstantno pratimo, a kad se susretnemo sa žutim sindikatom otvoreno progovaramo o njihovim antiradničkim potezima, jer oni s poslodavcima sudjeluju u suzbijanju radničkog otpora i jer su jedni od glavnih krivaca za ovakvo stanje u državi. Osim toga, pratimo i aktualne događaje u društvu, npr. pitanje mirovinske reforme, obrazovanja ili stanja u zdravstvu te ih nastojimo povezati s radničkim pitanjima i ukazati na to da se ti problemi u društvu ne mogu razumjeti, odnosno razriješiti ako se ne polazi od klasne perspektive.

Uz navedeno, na portalu je moguće pronaći izvještaje iz područja tekstilne industrije kako iz Hrvatske, tako i svijeta. Ukratko, kakvo je stanje u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, a kakvo u svijetu?

Tvornice koje su preostale od nekadašnje ogromne industrije mahom su u privatnom vlasništvu, a u njima radi puno manji broj radnika nego nekada. Koliko mi je poznato, požeška Orljava i vukovarski Borovo jedni su od rijetkih još uvijek u državnom vlasništvu, a vjerojatno i njima prijeti privatizacija. Privatizacija najčešće znači otpuštanje jednog dijela radnica, a za ostale puno više posla, veće pritiske i zabrane sindikata i sindikalnog organiziranja, što znači da su radnici nezaštićeni i da su poslodavcima otvorena vrata da rade što hoće. Uvjeti su jako loši – radnice rade najčešće za minimalac, suočavaju se s mobbingom koji provode nadređeni, poslodavci manipuliraju njima i drže ih na uzdi putem ugovora na određeno, a one sve to trpe jer nemaju puno izbora. Situacija u tekstilnoj industriji cijele jugoistočne Europe vrlo je slična – taj prostor služi kao izvor jeftine radne snage zemljama europskog centra i njihovim investitorima, vlasnicima velikih modnih brendova, a veoma je privlačan jer im vlade zemalja jugoistočne Europe nude i razne povlastice, oslobađanja od poreza i sl. Glavni akter u izrabljivanju je Europska unija koja kapitalu osigurava bescarinski protok robe, a saveznici su nadnacionalne institucije i državni kreditori – MMF, Svjetska banka i Europska komisija – koji od država, prije nego im daju kredite, traže da ispune neke uvjete, npr. strogu fiskalnu disciplinu u pogledu ograničenja rasta (minimalnih) plaća. Zbog svega navedenog radnice i radnici ostaju zarobljeni u okovima najamnog rada.

Zašto je važno, ako već ne krucijalno, osvijestiti javnosti po pitanju stanja u tekstilnoj industriji?

Stanje u tekstilnoj industriji je alarmantno – plaće su najniže u cijeloj prerađivačkoj industriji, radni uvjeti nikakvi, a velika većina sektora privatizirana ili pod prijetnjom privatizacije. Govoriti o tome veoma je važno, prvenstveno zato što je osvješćivanje prvi korak u stvaranju otpora. Kad šira javnost postaje svjesnija problema i činjenice da su i sami u sličnom položaju počet će iskazivati i solidarnost, a u solidarnosti je snaga.

Osvrnimo se, nakratko, na fenomen “brze mode” o kojemu se, također, čitatelji mogu informirati na portalu radnički.org – što je sporno s fenomenom “brze mode”? Kako se reflektira ne samo na potrošačku moć pojedinca, već i na sam okoliš?

“Brza moda” oblik je proizvodnje kojeg karakterizira brza izmjena kolekcija, zbog koje je cijeli lanac proizvođača i distributera primoran raditi brže i proizvesti što više komada robe za manju cijenu, kako bi kupcima mogli ponuditi “velike rasprodaje” i “neviđene popuste”. To povlači za sobom maksimalnu štednju, prvenstveno na radnoj snazi koja tu robu proizvodi, zato su, što se Europe tiče, tzv. zemlje Trećeg svijeta s liberaliziranim poreznim sustavom i radnim zakonodavstvom idealne za taj tip proizvodnje. Da bi H&M, Zara ili bilo koji drugi brend mogao lansirati pedesetak kolekcija godišnje 70 milijuna radnica u tekstilnoj industriji (od toga 80 posto žena) osuđeno je na golo preživljavanje. Masovna proizvodnja robe dovodi do velike štete i za okoliš, jer stvara ogromne količine industrijskog otpada. Neki modni brendovi, poput H&M-a, počeli su promovirati recikliranje i “održivu proizvodnju”, pozivajući se na društvenu i ekološku odgovornost, a u isto vrijeme nude popuste za recikliranje na kupnju robe u njihovim trgovinama, koja je proizvedena na isti štetan način. Takve kampanje zapravo brendovima služe za samopromociju i stvaraju iluziju da je recikliranje dio rješenja, a ne problema.

Nedavno ste objavili informacije o kampanji “Turn around H&M” koju je pokrenula međunarodna organizacija Clean Clothes Campaign (CCC). Recite nam nešto o toj kampanji s obzirom na to kako je H&M vrlo popularan brend u Hrvatskoj.

Kampanja “Okreni se, H&M!” pokrenuta je jer je H&M prije pet godina obećao isplatu dostojanstvenih plaća radnicima u svom proizvodnom lancu, no obećanje je prekršio i prevario radnike. Prema istraživanju CCC-a jasno je da oni i dalje rade za sirotinjske plaće u jako lošim uvjetima, npr. radnici Bugarske zarađuju samo 9 posto od plaće koja bi, prema procjenama, bila dovoljna za dostojanstven život. Kampanja je usmjerena protiv izrabljivanja u H&M-ovom lancu, a ujedno i u lancima drugih brendova, jer svi funkcioniraju na istom principu – izvlačenju profita preko leđa radnica. H&M nema tvornice u Hrvatskoj, ali tu su Benetton, Boxmark i Calzedonia gdje su uvjeti jednako loši.

Uzmemo u obzir kako žene diljem svijeta zarađuju i do 21 posto manje od muških kolega, a čine većinu zaposlene radne snage u tekstilnog industriji – s obzirom na sve dosad navedeno – kakva budućnost očekuje radnice u tekstilnoj industriji?

Bez pružanja otpora budućnost može biti samo mračnija – Hrvatska je već sada zona jeftine radne snage, a budući da postoje zemlje u kojima je situacija još lošija i koje su još jeftinije, jasno je da ima prostora za daljnje srozavanje. Isto vrijedi i za radnice i radnike i u drugim industrijama. Radnice su u cijeloj ovoj priči dodatno potlačene – one obavljaju kućanske poslove u 80 posto partnerskih odnosa, rade slabije plaćene poslove, svjedočimo napadima konzervativnih elita na ženska reproduktivna prava, diskriminaciji zbog trudnoće ili majčinstva, no poanta je da ta dvostruka potlačenost proizlazi iz kapitalističko-patrijarhalnog društvenog sistema i da radnice i radnici moraju stati rame uz rame u borbi za ravnopravnost i ukidanje tog sistema koji počiva na izrabljivanju radništva.

Mogu li pojedinci_inke, kupci, odnosno konzumenti tekstilne industrije učiniti samostalno kakvu promjenu ka boljem? Ako mogu – kako?

Poboljšanja putem individualnih koraka teško će donijeti promjenu – to su liberalne maštarije koje služe samozavaravanju, lažnom osjećaju da se nešto dobro čini. Ideja etične mode javila se jer dominantan liberalni diskurs krivnju prebacuje na potrošače, no ta opcija zauzima tek jedan posto tržišta odjeće i glavno su joj ograničenje visoke cijene. Kao što je već rečeno, krivnja je u kapitalističkom sistemu vođenom logikom neprestane akumulacije profita kojoj sve podređuje. Promjena zato mora započeti “odozdo”, organiziranjem samih radnica, jer se jedino zajedničkom borbom možemo boriti protiv jako dobro organiziranih i povezanih kapitalista.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org