Afganistan najopasnija zemlja za žene

FONDACIJA Thomasa Reutersa okupila je preko 200 stručnjaka i stručnjakinja za rodna pitanja kojima je povjereno istraživanje o najopasnijim zemljama za žene, a oni su zaključili da listu predvodi Afganistan.

Zemlje su rangirane prema šest rizika: seksualno nasilje, ne-seksualno nasilje, kulturološki i/ili religijski faktori, diskriminacija  i onemogućen pristup resursima te trgovanje ženama.

Afganistan je na neslavno prvo mjesto izbio zbog velike stope smrtnosti pri porodu, manjka zdravstvene zaštite i ekstremnog siromaštva. Prema podacima UN-a, svaka jedanaesta Afganistanka ima velike šanse umrijeti pri porodu. UN-ov Children’s Fund je zaključio i kako je 87% žena u Afganistanu nepismeno i između 70-80% prisiljeno stupiti u neželjene brakove.

Jedan od stručnjaka napomenuo je kako se Afganistanke boje javno iskazivati svoje mišljenje ili dovoditi u pitanje ukorijenjene rodne stereotipe. One koje se usude to učiniti često bivaju zastrašene ili ubijene.

Na drugo mjesto smjestila se Demokratska republika Kongo zbog ekstremno visokih stopa silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja i nasilja. Slijedi Pakistan, zbog kulturoloških, plemenskih i religijskih praksi koje su usmjerene na ozljeđivanje žena. To uključuje spaljivanje kiselinom, prisilne brakove i kazne kamenovanjem ili drugim načinima fizičkog zlostavljanja.

Stručnjaci su na četvrto mjesto postavili Indiju zbog čedomorstva ženske djece i trgovine ljudima.

Listu najopasnijih zemalja za žene zaključuje Somalija zbog velike smrtnosti pri porodu, raširenog silovanja i obrezivanja žena. Uz to je ženama Somalije pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i ekonomskim resursima vrlo ograničen.

Dođite na Pride i budućnost je naša!

Pride je važan svake godine, ali ipak se nekako čini da je ove godine najvažniji. Zahvaljujući nasilnim i sramotnim događajima koji su pratili i još uvijek u obliku homofobnih i antidemokratskih izjava prate splitski Pride, sve su oči uprte u zagrebačku subotnju povorku ponosa. I dok se na povorci očekuju usual suspects, sa svih strana stižu podrške i najave dolaska što bi ovu povorku moglo učiniti najmasovnijom dosad. I zbog splitskih događaja dolazak na povorku jest imperativ za sve demokratski misleće građane i građanke ove zemlje. Jer ono kamenje gađalo je i samu ideju demokracije koja počiva na slobodi mišljenja, na pravu na javno okupljanje i na pravu izbora. Pride je iznimno važan i zbog ljudskih prava koje promovira.

Često čeznutljivo gledamo preko granice u Europu nadajući se da će ona zaštiti naša prava kad ih hrvatska država i društvo krenu gaziti. No, danas se u Saboru održava sastanak Odbora za prava žena i ravnopravnost spolova Europskog parlamenta sa Odborom za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora na koji su pozvane organizacije koje svojim radom aktivno promiču rodnu ravnopravnost. Tako je bar trebalo biti. Sve dok europske parlamentarke (one desne, pretpostavlja se) nisu zatražile da sastanku prisustvuju i predstavnici/e Obiteljskog centra i GROZD-a. O Obiteljskom centru dovoljno govori činjenica da su ovaj tjedan organizirali predstavljanje naširoko opjevane knjige don Ursića koja je nastala nakon “slučajnog” gledanja gay pornića, a u pozivu na predstavljanje su između ostaloga rekli “hrvatski građani imaju pravo izražavati negativno mišljenje o homoseksualnom ponašanju, također roditelji imaju pravo braniti maloljetnoj djeci da se druže s osobama homoseksualnog ili promiskuitetnog ponašanja” te “žena je toliko uspješna kao žena koliko je uspješna kao majka.”. GROZD ne treba posebno predstavljati. Tijekom pokušaja uvođenja seksualne edukacije u škole, iskazali su svoje diskriminatorne i homofobne stavove više puta, čime je njihov predsjednik Ladislav Ilčić zaslužio nominaciju za homofba desetljeća (nažalost šira javnost nije prepoznala njegov značaj pa nije ušao u uži krug, no i ovaj europski poziv na sastanak o ravnopravnosti spolova pokazuje da ne treba podcijeniti GROZD i Ilčićeve domete).

U Hrvatskoj gotovo nitko relevantan ne smatra ove organizacije koje svojim djelovanjem promiču diskriminaciju sugovornicima po pitanju rodne ravnopravnosti i prava žena, i pomalo nas treba zabrinuti što ih očito u Europi smatraju (to nažalost potvrđuje da su neke članice EU daleko konzervativnije od Hrvatske, iako mi ovdje često mislimo da to nije moguće). Ovo pokazuje da se za ljudska prava i ravnopravnost moramo prije svega izboriti na svom terenu. Pride je jedan od dijelova te borbe. Kako nam je Katolička crkva najavila, možemo očekivati borbu na više fronti. Pobačaj je još jedna od njih. Dok traju pregovori s EU, najjači predstavnici desnice u institucijama bili su prisiljeni donijeti i neke suvisle politike i zakone, a istovremeno se ne usuđuju dirati neke postojeće. Ali s druge strane, ukidaju Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova i donose najkonzervativniji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji jer Europu za to nije previše briga pa ne strahuju od toga da će dobiti po prstima. Neke od istaknutih političara desnice, a koji se posebno ističu svojim konzervativizmom poput Darka Milinovića ili Marijane Petir činjenica da Europa relevantnima smatra organizacije kao što su Obiteljski centar ili GROZD moglo bi dodatno ohrabriti u napadu na već stečena prava ili u kreiranju budućih politika koje će zacementirati konzervativne vrijednosti u hrvatskom društvu.

I zato je sutrašnji Pride i glas modernističke Hrvatske kojoj su važna ljudska prava, rodna ravnopravnost, demokracija; koja se bori protiv diskriminacije, nasilja i fašizma. Već dugo u Hrvatskoj nije bilo važnijeg dana za manifestaciju građanske odgovornosti prema budućnosti ove zemlje. Dođite na sutrašnji Pride. I budućnost je naša!

Priča o dječaku kojeg su “liječili” od homoseksualnosti

Prevela Ljliljana Žegrec

 

Činilo se da Kirk Andrew Murphy ima život vrijedan življenja. Sam je financirao svoje školovanje. Iza njega je bila uspješna osmogodišnja karijera u Air Force-u. Uslijedio je visokopozicionirani položaj u američkoj financijskoj kompaniji u Indiji. Ali, 2003., u dobi od 38 godina, Kirk Murphy počinio je samoubojstvo.

Kolega s posla pronašao ga je kako visi s ventilatora u njegovom stanu u New Delhiju. Njegova obitelj već se godinama bori da sazna što se dogodilo. “Znala sam provesti toliko vremena razmišljajući, zašto bi se ubio sa 38 godina? Nema smisla.” izjavila je Maris Murphy, Kirkova sestra. “Ono što sada mislim jest da ne znam kako je uspio tako dugo izdržati.”

 

Nakon Kirkove smrti, Maris je započela istragu koja je otkrila tamnu obiteljsku tajnu. Ta se tajna otkrila tijekom telefonskog razgovora sa starijim bratom, Markom, koji je izrazio svoje nepovjerenje u bilo koji oblik terapije. “Zar se ne sjećaš onog sranja koje smo prošli na UCLA-u?” pitao je. Maris je bila premlada da bi se sjećala detalja, ali Mark se živopisno sjeća toga kao težih trenutaka u životu.

Kirk Murphy bio je bistar petogodišnji dječak koji je odrastao u Los Angelesu sedamdesetih godina. Bio je srednje dijete, stariji Mark imao je 8, a mlađa sestra Maris bila je beba od 9 mjeseci. Njihova majka, Kaytee Murphy, prisjeća se Kirkove dobre naravi, “Bio je iznimno inteligentno i drago, drago dijete.” Ali također je bila i zabrinuta za njega. “Pa mislim da sam se počela brinuti dok se igrao sa lutkama i stvarčicama,” kaže. “Igrao se s igračkama za djevojčice i poprimao nešto ženstveno, poput češljanja kose, duge kose i sl. Brinulo me da možda preuzima previše ženskih crta.” Izjavila je kako ju je to zasmetalo jer je htjela da Kirk odrasta i ima “normalan život.”

Onda je Kaytee Murphy na lokalnoj televiziji ugledala psihologa. “Nabrajao je sve te stvari; ako vaš sin radi 5 od 10 ovih stvari, igra li se radije igračkama za djevojčice nego za dječake.”

“I slične stvari.” kaže majka. Tog dana doktor je bio na televiziji i novačio dječake za program financiran od strane vlade na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu.

“Budući da je on stručnjak, mislila sam kako bi bilo dobro da upišem Kirka” rekla je Kaytee Murphy. “Drugim riječima, da to sasiječemo u korijenu, prije nego se razvije još jače.”

 

Kirk postaje “Kraig”

Kaytee Murphy odvela je Kirka na UCLA, gdje ga je najviše liječio George A.Rekers, tada student na poslijediplomskom studiju. U svojoj studiji o eksperimentalnoj terapiji (PDF) piše o dječaku kojeg naziva Kraigom. Jedan znanstvenik sa sveučilišta koji se bavi pitanjima roda, potvrdio je da je “Kraig” pseudonim za ime Kirk.

U zaključku studije, koja je kasnije objavljena u akademskim glasilu, stoji kako je nakon terapije “Kraigovo” feminizirano ponašanje nestalo, a on postao “jednak bilo kojem drugom dječaku.”

“Smatram kako je Kraig sigurno bio Rekersova maskota za rad koji je planirao za mlađu djecu” izjavio je Jim Burroway, pisac i istraživač koji je proučio Rekersov rad.

“Pitali smo se gdje je Kraig. Puno nas je razgovaralo o tome. Gdje je on danas? Je li oženjen ili je homoseksualac? A osim toga, zna li uopće da je Rekers pisao o njemu.” izjavio je Burroway i dodao, “Pronašao sam 17 članaka, knjiga, poglavlja koje je napisao i u kojima spominje Kraiga.”

Rekersov rad s Kirkom Murphyjem pomogao mu je da izgradi tridesetogodišnju karijeru jednog od vodećih stručnjaka u državi u sprečavanju djece da postanu homoseksualni, karijeru anti-gay prvaka  koja će poslije postati uprljana sudjelovanjem u sramotnom skandalu.

 

Eksperimenti

Prema studiji, terapija na UCLA-u odvijala se u posebnoj sobi sa sva stola gdje se pratilo “Kraigovo” ponašanje. “Postojalo je jednostrano zrcalo, odnosno jednostrani prozor – nekad bi mu dopustili da odabere za koji stol će sjesti” čitala je Maris o eksperimentima.

Na jednom stolu bile bi igračke koje su se smatrale dječačkim, poput plastičnih pištolja i lisica, i igrački predodređenih za djevojčice, poput lutki i zipke za igranje. Na drugom stolu, Kirk je mogao birati između odjeće za dječake i igraćeg električnog aparata za brijanje ili stvari poput nakita i perike.

Prema toj studiji slučaja, Kaytee Murphy bilo je rečeno da ignorira svojeg sina dok se igra s ženskim igračkama i da ga hvali dok se igra s muškim. “Uglavnom, rekli su mu da takav kakav je, nije u redu, ali nikad mu nisu objasnili o čemu se radi. Radili su to kroz igru,” izjavila je Maris.

Rekers je pisao o tome kako Kirk zahtijeva pažnju, u toj mjeri da ima izljeve gnjeva, ali Kaytee Murphy je rečeno da ustraje.

 

Okrutne batine

Kod kuće je kazna za žensko ponašanje postajala sve ozbiljnija. Terapeuti su savjetovali Kirkove roditelje da koriste žetone za poker kao sistem nagrada i kazne. Prema Rekersovoj studiji, plavi žetoni dani su za muško ponašanje i značili su nagradu, npr. slatkiš. Ali, crveni žetoni, dani za feminizirano ponašanje rezultirali su “očevim fizičkim kažnjavanjem po guzi”.

Marku je bilo rečeno da sudjeluje u sistemu nagrade i kazne sa žetonima kako bi se Kirk uvjerio da je to u redu.

Obitelj je izjavila kako je batinanje bilo jako. Maris se prisjeća “puno incidenata s remenom”. Izbjegavala je viku bježanjem u krevet i “ležanjem u svojoj sobi s jastukom po glavi”. Kasnije bi išla u Kirkovu sobu i “legla pored njega i zagrlila ga i onda bi samo ležali tako. Ono čega se sjećam jest da on nikad nije pokazao nikakvu ljutnju. Bio je otupio.”

Njihova majka se prisjeća da je tijekom jedne posebno okrutne kazne njezin muž “istukao Kirka po guzi” tako jako da je zadobio otekline po cijelim leđima i po stražnjici.

Sjeća se da je njezin sin Mark rekao “Plači jače pa te neće tako jako udariti.”.”Danas bi to bilo zlostavljanje,” kaže.

Mark bi ponekad pokušao zaštiti svojeg brata da batine ne budu toliko jake. “Uzeo bih nekoliko crvenih žetona i stavio ih na svoju stranu” rekao je Mark sa suzama u očima. Ali, batine su i dalje bile česte.

Broj nagomilanih crvenih žetona postao je kontrolno svjetlo o razini napetosti u kući. Kad bi se svaki dan vratio kući, Mark bi potražio žetone na svojem lako vidljivom mjestu između kuhinje i dnevne sobe.

“Pogledao bih i razmišljao “Koliki je broj žetona danas? Što se dogodilo? Što se promijenilo? Koliko loše će tek biti? A loše je uvijek bilo. Svaki petak navečer bilo je bičevanje. Nije bilo izlaza iz svega toga.”

Kirkovo formalno kliničko liječenje trajalo je 10 mjeseci, ali obitelj je rekla kako su neke tehnike i prakse liječenja kod kuće trajale dulje.

 

Drugačiji od drugih

Mark Murphy jasno se sjeća fotografije na kojoj se mali Kirk smije, ima 4 godine, godinu dana prije nego je terapija počela. “Ovo je moj brat, Kirk Andrew Murphy, evo ovdje,” pokazuje Mark sliku, “Ovako je trebao biti tu” priča Mark sa suzama u očima. Kaže kako ta slika prikazuje posljednji put da se svojeg brata sjeća kao sretnog djeteta.

Maris, koja je bila premala da se sjeća Kirka prije nego je počeo s terapijom, kaže kako se sjeća Kirka samo nakon liječenja. “Ono je ostavilo Kirka potpuno obuzetog uvjerenjem da je slomljen, da je drugačiji od svih drugih. Čak je jeo svoj ručak u muškom WC-u tri godine svoje srednjoškolske karijere, ako ćemo je tako nazvati.”

Kirkova majka vjeruje kako je eksperimentalna terapija uništila Kirkov život. “Krivim ih za način na koji je njegov život ispao. Ako jedna osoba uzrokuje smrt druge osobe, nije me briga je li to za 20 ili 50 godina kasnije, u mojim očima to je isto ubojstvu.” 

Naravno, pravi motiv samoubojstva teško je, ako ne i nemoguće, znati. Optužbe obitelji da je Rekersova terapija uzrokovala samoubojstvo Kirka Murphyja, samo su naposljetku, optužbe.

Budući da Rekers nije odgovarao na opetovane zamolbe za intervju za CNN, urednici su ga pronašli na Floridi i priupitali o optužbama Murphyjeve obitelji.

“Neispravno je za pretpostaviti  da je terapija dovela do samoubojstva Kirka Murphyja”, izjavio je George Rekers koji je liječio Murphyja. “Smatram da je znanstveno gledano neispravno nagađati da je u pitanju terapija, ali sada kada ste mi rekli ove vijesti, žao mi je roditelja. Mislim da je to vrlo tužno,” rekao je i istaknuo da se terapija odvijala desetljećima ranije. “Bilo je to davno i vi sad izvodite hipotezu da je pozitivan tretman sedamdesetih povezan s nečim što se dogodilo desetljećima kasnije. Ta bi hipoteza zahtijevala puno znanstvenog propitivanja da bi se utvrdilo je li važeća. Dvoje neovisnih psihologa, zajedno sa mnom, ga je procijenilo i zaključilo da je bolje prilagođen nakon tretmana, tako da to nije bilo samo moje mišljenje,” izjavio je Rekers.

Jedan od dvojice psihologa je umro. Drugi, dr.Larry Ferguson, rekao je za CNN da je procijenio Kirka Murphyja kao tinejdžera. Rekao je da je njegova obitelji bila dobro prilagođena i da nije vidio nikakve “znakove upozorenja” dok je procjenjivao Kirka. Ali Maris Murphy kaže da je Kirk lagao onima koji su ga pregledavali:“Bio je uvjetovan reći ono što su oni željeli čuti.”

Rekers kaže kako ne može dati točne detalje liječenja Kirka Murphyja, navodeći kao razlog povjerljivost liječnik-pacijent. Za njega se sve svodi na to da je namjera liječenja bila pomoć.

“Ja sam samo htio pomoći, napraviti najbolje što mogu za pacijente i pisao članke o logičkoj podlozi liječenja, koje lako možete potražiti. A logička pozadina bila je pozitivna, pomoći djeci, pomoći roditeljima koji nam u neprilici dolaze s pitanjima poput “Što možemo učiniti da naše dijete bude bolje prilagođeno?”.

 

Karl Bryant, profesor ženskih i rodnih studija na Državnom sveučilištu u New Yorku u New Paltzu, također je sudjelovao u istraživanju feminiziranih muškaraca na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu .

Za Bryanta, tragičniji dio Kirkove priče su ljudi “koji pokušavaju učiniti nešto dobro, koji pokušavaju pomoći … čak i na pogrešan način; ljudi koji na kraju proizvedu te negativne učinke na ljude.”

Bryant je opsežno proučavao povijest rada s djecom koja poprimaju obrasce ponašanja suprotnoga spola i kaže da su istraživanja složena.

“Nikad se nisam pokušao ubiti, niti sam mislio da ću se pokušati ubiti,” kaže Bryant. “No mogao sam se identificirati s tom boli, s osjećajem da želim biti nešto, dok drugi ljudi žele da budem nešto što nisam.”

 

‘Neželjena homoseksualnost’

Rekers, koji je vodio Kirkovu terapiju, kasnije je izgradio utjecajnu karijeru na hipotezi svog istraživanja, prema kojoj se homoseksualnost može spriječiti.

Postao je suosnivač Family Research Council-a (Vijeće za istraživanje obitelji), vjerske organizacije koja lobira protiv prava homoseksualaca. Rekers je također bio član uprave National Association for Research and Therapy of Homosexuality (Nacionalnog udruženja za istraživanje i terapiju homoseksualnosti (NARTH)), organizacije znanstvenika koja naglašava kako joj je misija ponuditi liječenje svima koji se bore s tzv. “neželjenom homoseksualnosti”.

“Neki ga smatraju stručnjakom, znate, kada – kada im to pogoduje,” kaže Bryant. “Tako da konzervativne i ono što ja zovem ‘rubne’ skupine smatraju Rekersa svojom maskotom.”

Prošle godine Rekersovi dani protivnika homoseksualaca došli su kraju. Unajmio je mušku prostitutku da ga prati na njegovu putu po Europi.

Rekers niječe bilo kakav seksualni kontakt s muškom prostitutkom. Kaže da nije homoseksualac. Tvrdi da nije znao da njegov suputnik nudi seksualne usluge preko interneta sve do nakon putovanja te kaže da ga je unajmio samo kako bi mu nosio torbe. Ipak, novinari koji su objavili članak o Rekersovom putovanju kažu kako su vidjeli Rekersa kako gura kolica s prtljagom kroz zračnu luku u Miamiju, gdje su ga i fotografirali.

Nakon što je skandal izbio, Rekers je dao ostavku u NARTH-u. Family Reasearch Council izjavilo je kako nije imalo kontakta s Rekersom “više od deset godina.”

Njegov ugled među protivnicima homoseksualnosti možda je okaljan, no njegova istraživanja još se uvijek citiraju u knjigama i znanstvenim časopisima.

Već 2009. knjiga “Priručnik za terapiju neželjenih homoseksualnih privlačnosti”, čiji je Rekers bio suautor, navela je Kraigov slučaj kao uspjeh. To je bilo šest godina nakon što si je Kirk Murphy oduzeo život.

Za Maris Murphy postoji nešto više od onog što je navedeno u studijama slučaja o njenom bratu.

“Tom istraživanju treba se nešto dodati,” kazala je. “a to je činjenica da je Kirk Andrew Murphy bio Kraig i da je bio homoseksualac te daje počinio samoubojstvo.”

“Želim da ga se ljudi prisjećaju kao dječaka koji je zaslužio zaštitu, poštovanje i bezuvjetnu ljubav,” kazala je njegova sestra. “Ne želim da ga pamte kao pokusnog kunića. On je bio osoba.”

Orginalni članak s video materijalom

Žene se susreću s raznim teškoćama u pristupu, povratku i ostanku na tržištu rada

Dvorana Panorama na 17. katu hotela Westin 13.6. bila ispunjena sudionicima Okruglog stola o položaju žena na tržištu rada. Točnije, bila je ispunjena sudionicama i tek ponekim sudionikom. Žene su uvelike prevladavale na događaju, a za izlagačkim stolom su se našle Ivana Šimek (rukovoditeljica Odjela za rad s poslodavcima), Angela Taylor (voditeljica projekta “Žene na tržištu rada”), Ankica Paun Jarallah (ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje), Vanja Hazl (stručnjakinja za tržište rada) i Sanja Crnković-Pozaić (stručnjakinja za hrvatsko tržište rada). Osim što su bile brojnije u publici, žene su brojnije i u sveukupnoj populaciji društva, a brojnije su i među nezaposlenima. Zašto je tome tako, i što se može učiniti da se položaj žena na tržištu rada promjeni odgovor je koji pokušava dati studija “Položaj žena na hrvatskom tržištu rada”. Studija je rezultat tima uključenog u provedbu projekta “Žene na tržištu rada” u sklopu programa Europske unije za Hrvatsku.

Studija je pokazala da žene u Hrvatskoj imaju nižu stopu zaposlenosti a višu stopu nezaposlenosti u odnosu na muškarce. Starije žene (dobna skupina od 50 do 64 godine) većinom imaju osnovnoškolsko ili niže obrazovanje što ih stavlja u nepovoljan položaj pri traženju posla. Gotovo polovica žena birajući obrazovanje odlučuje se za završetak općih obrazovnih programa (osnovnoškolsko obrazovanje ili niže te gimnazije) koji zapravo ne pružaju određeno zanimanje i otežavaju pronalaženje posla. Na drugom mjestu odabira obrazovanja nalaze se društvene znanosti, ekonomija i pravo. Većina zaposlenih žena radi u sektoru veleprodaje i maloprodaje, sektoru obrazovanja i sektoru zdravstva i socijalne skrbi. Gotovo polovica prijavljenih nezaposlenih žena traži posao duže od godinu dana, a što je osoba starija to je i duže nezaposlena. Žene imaju i nižu stopu aktivnosti, odnosno veliki broj nezaposlenih žena ne traži aktivno zaposlenje. Kada zaposlenje i nađu, često imaju niže plaće. Tako je u 2008. Godini prosječna mjesečna plaća žena bila za 11% niža od plaće muškaraca. Jaz između plaća je manji što je stupanj obrazovanja viši. Dodatan problem predstavlja i veliki broj žena koji radi na privremenim, nesigurnim i neprijavljenim poslovima. Analiza utjecaja djece na participaciju na tržištu rada pokazala je da prisutnost djece različito utječe na muškarce i žene. Participacija muškaraca kad postanu roditelji ostaje više ili manje ista, dok participacija žena značajno opada kod žena s troje ili više djece.

U sklopu analize stanja žena na tržištu rada provedena je anketa među nezaposlenim ženama u evidenciji HZZ-a. Upitnikom je obuhvaćeno 2945, odnosno 1.96% prijavljenih nezaposlenih žena. Između ostalog, ispitanice se pitalo koji su razlozi nenalaženja posla. Većina njih smatra da je uzrok niska potražnja za radom ili slabo plaćeni poslovi, zatim neodgovarajuće ili nepostojeće vještine i nedostatak radnoga iskustva, a na trećem mjestu se nalazi razlog nepostojanje važnih veza. Posljedice nezaposlenosti najviše se očituju u ekonomskoj ovisnosti o drugima, ali kao važne posljedice žene navode i psihološke posljedice (depresija, nezadovoljstvo, bijes, razočaranje itd.), strah od gubitka vještina i mogućnosti razvoja karijere, socijalne posljedice (izolacija, isključenost, nedostatak komunikacije), strah za budućnost (mirovina, školovanje djece).

Drugi upitnik distribuiran je nevladinom sektoru, a između ostalog, jedno od pitanja bilo je koji su najveći problemi žena. Svaki NGO davao je odgovore za svoju županiju, a rezultati su pokazali da je problem nezaposlenosti žena na prvom mjestu, zatim nedostatak informacija vezanih uz povećanje zaposlivosti žena, slijedi tradicionalno viđenje uloge žena u društvu, nedostatak obrazovanja, nedostatak usluga brige o djeci, nedostatak motivacije da se nađe posao, nedostatak usluga brige o starijim osobama itd. Na pitanje zašto je ženama teško pronaći posao, većina udruga smatra da u njihovoj županiji nema dovoljno poslova, da poslodavci kod zapošljavanja daju prednost muškarcima, da žene moraju brinuti o roditeljima/obitelji, da ženama nedostaju znanja i vještine potrebne na tržištu rada, da žene nemaju organiziranu dnevnu brigu za djecu itd.

Provedena analiza ukazala je da se žene u Hrvatskoj susreću s raznim teškoćama u pristupu, povratku i ostanku na tržištu rada. Praktične prepreke odnose se na nedostatak povoljne i fleksibilne brige o djeci, o nedostatku fleksibilnog radnog vremena, ali i o nedostatku pomoći za starije članove obitelji za koje žene brinu. Kulturalne prepreke očituju se u neprihvaćanju žena na nadređenim položajima, te radna kultura u kojoj se žene ne potiče, niti se od njih očekuje, da uspiju i da razvijaju svoju karijeru.

Postoji li seksistička diskriminacija prema godinama?

…ili se radi o sindromu čovjeka jogurta?

Stariji muškarci smatrani su oduvijek vrlo šarmantnima, što nije uvijek bio slučaj i sa starijim damama.  No je li danas već takav tip diskriminacije na putu da bude prošlost i umišljen problem?

Žena koje se podvrgne plastičnoj operaciji i fanatičnome vježbanju uvijek je u jeftinim ljubićima smatrana očajnicom koja iz ruku nikako ne može ispustiti svoju seksualnu privlačnost i shvatiti da je došlo doba drugih, mlađih.

No,  to su već stereotipovi; iz svijeta slavnih stigli su prvi parovi u kojima je žena dobrano starija od muškarca.  No upitno je, imaju li takve, ipak, rjeđe vijesti, potencijal koji bi mogao podrivati seksizam? Autorica članka koji vam ukratko najavljujem smatra da imaju.

Može li slikanje za Playboy starije žene pomaknuti dobnu granicu do koje se žene smiju smatrati privlačnima, seksualnim bićima?  Čini se da Amerika počinje slijediti trend nastao u Nizozemskoj. Naime, u Nizozemskoj se šezdesetogodišnjakinja, a u Americi pedesetosmogodišnjakinja slikala za Playboy, odnosno, časopis More.

Je li rješenje problema ako se možemo smatrati seksualnim objektom i nakon određenih godina? Hoće li ovaj trend završiti kao i punašna manekenka Sophie? Autorica misli da u njemu postoji potencijal smanjivanja pounutrenja diskriminacije žena po godinama, što bi u svakome slučaju mogao biti pozitivan rezultat. Ako žene same sebe ne bi više smatrale starima i ružnima, mogli bismo govoriti o značajnome koraku naprijed.

http://www.womensenews.org/story/commentary/110523/dutch-sexy-at-60-cover-photos-defy-ageism?page=0,0&sms_ss=facebook&at_xt=4ddbc8b76b2bd061,0

SPLIT- Najbolja reklama za ZAGREB

Najveći je dalmatinski grad uoči PRIDEa bio inkubator primitivizma, netolerancije i  diskriminacije, grad u kojem je sve najavljivalo subotnji sumrak ljudskih i manjinskih prava,  počevši od novog vizualnog ruha odnosno homofobnih grafita i plakata, da bi se mudri mislioci kasnije prebacili u virtualne vode i nastavili na facebooku svojim pismenim izričajem pozivati na mržnju.

Epilog povorke ponosa bio je, dakle, logični i očekivani slijed događaja i opće atmosfere u gradu. U gradaciji sramote, splitska masa sa crvenim žarom u očima i kamenom u rukama, tisuće i tisuće ljudi među kojima ima i djece i staraca zauzima poprilično visoko mjesto. Pretakanje predrasude u praksu, ispoljavanje osobnih frustracija na vanjskom objektu, uistinu je jedino što je manjkalo i nije teško zamisliti što bi se dogodilo da je olabavio već i onako labav obruč policijske zaštite.

Nitko iz te povampirene mase nije bio svjestan da će, paradoksalno, dati obol borbi za prava LGTB pojedinaca. Splitska je subota pružila konačan i neoboriv dokaz da je potrebno ubaciti u višu brzinu, da nas još neizmjerno puno dijeli od idealističke vizije koju čeznutljivo prizivamo. Vizije jedne budućnosti koja bi učinila bešumnim svaki glas koji bi se uopće drznuo postaviti  pitanje ravnopravnosti osoba homoseksualne i heteroseksualne orijentacije, kao što danas nitko neće reći da je žensko pravo glasa rezultat političke odluke koja nema stvarno uporište (analogno pokušajima diskreditacije odluke američkih psihijatara o micanju homoseksualnosti iz dijagnostičke nomenklature).

Razvoj događaja prije i za vrijeme splitskog Pridea mogao bi imati i pozitivne implikacije. Teško je zamisliti da policija ponovno bude u ovoj mjeri nepripremljena i nonšalantna prema događaju koji i dalje,  u kontekstu naše stvarnosti,  predstavlja okupljanje visokog rizika. Teško je zamisliti da se izgredi ponove u ovako ekstremnom i zastrašujućem obliku, ako već ne zato što je osjetljivost na nepoštivanje drukčijeg utkana u našu kolektivnu svijest, onda makar zbog toga što nam nije ugodno koprcati se u vlastitom sramu dok do nas, preko razglasa, dopiru umnoženi glasovi europskih čelnika.

Ovo je jedna od rijetkih prilika u kojima glasam za licemjerje, draža mi je mlaka reakcija vladajućih nego nikakav komentar, draže su mi mjere koje se poduzimaju sa figom u džepu nego njihov potpuni izostanak  jer to je nužni prvi korak. Kako bi jednom neko novo dijete učilo iz udžbenika u kojima više nema ni traga diskriminirajućem sadržaju potrebno je da danas naš političar pogne glavu, sav se smanji u europskoj sudnici i gotovo nečujno kaže “Neće se ponoviti.”

Jedna fiktivna mlada osoba možda je upravo dobila početne obrise. Ona koja ne može pojmiti kako je netko uopće došao na ideju diskriminacije i uskraćivanja prava na temelju nečega toliko, u ovom kontekstu, minornog kao što je seksualna orijentacija, na način na koji je nama teško pojmiti da žene u, relativno nedavnoj prošlosti, nisu imale pravo glasa. Kažem možda jer, bilo bi pretenciozno od mene tvrditi da je baš splitski Pride okidač a pomalo patetično reći da svjedočimo stvaranju povijesti.

Ipak, u ova četiri dana sve oko mene je u znaku neuspjele povorke ponosa, nema iole zainteresirane osobe za društvena pitanja s kojom sam popričala bez da sam se dotakla te teme. Kada sam napravila pauzu od pisanja ovog komentara i upalila televiziju, osjetila sam zadovoljstvo pri pomisli da je JOŠ medijskog prostora na državnom programu posvećeno raspravi o LGTB pravima. Facebook, pak, toliko buja od grupa/slika podrške i revoltiranih statusa da više ne bih mislila da sanjam ni kada bi me, pri sljedećem uranjanju u virtualni prostor, dočekao logo najpoznatije društvene mreže u prepoznatljivim duginim bojama, u skladu sa zastavom LGTB zajednice.

Pomislila sam, zatim, na one ljude koji su možda u sredini između fanatične mržnje i buntovnog aktivizma, koji su možda mislili da se pretjeruje, da homoseksualnim osobama nije ugrožen život i da su njihova jednogodišnja okupljanja samo obijesno paradiranje i naslikavanje. Splitski će događaj ušutkati dobru količinu onih koji misle da je PRIDE, kao trenutno najpoznatiji mehanizam borbe za prava određene skupine, nepotreban.

Split je osvijetlio sa svih strana tragiku hrvatske stvarnosti i stavio naglasak na količinu truda koji će još biti potrebno uložiti u ovoj dugoj i mučnoj borbi za ljudska prava. Kada bih sada pružila ruku u budućnost ne bi bilo nikog s druge strane da mi uzvrati stisak, ne bih još mogla čuti grleni smijeh jedne nove generacije, onih koji će odrastati u zdravijoj atmosferi u kojoj će korov diskriminacije tek u tragovima narušavati opću sliku zdravlja.

Ipak, ponekad negativni primjer na najbolji mogući način revitalizira naš idealizam, s obzirom da se o tome ne prestaje govoriti i da mi ne bi bili dovoljni prsti na rukama da nabrojim svoje straight prijatelje i poznanike koji će podržati povorku ponosa u, ipak, tolerantnijoj, zagrebačkoj sredini mogu samo pomisliti da je Split, paradoksalno, postao najbolja reklama za Zagreb i da je popločen put prema boljem sutra.