Hrvatski sudovi su homofobični!

17. svibnja 1990. godine, prije točno 20 godina, Svjetska zdravstvena organizacija uklonila je homoseksualnost s popisa Međunarodne klasifikacije bolesti. Upravo zbog toga taj datum se obilježava diljem svijeta kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije. Svake godine na međunarodni dan borbe protiv homofobije različite akcije održavaju se u preko 50 zemalja.

Republika Hrvatska usvojila je više zakona koji zabranjuju diskriminaciju na temelju spolne orijentacije, ali ti zakoni se ne primjenjuju jer u hrvatskom sudstvu vlada homofobija i neznanje. U slučajevima koji su se pojavili pred sudovima po Zakonu o suzbijanju diskriminacije sada bilježimo kao pravilo sekundarnu viktimizaciju svjedoka i oštećenih od strane sudaca, te pristranost, nepoznavanje i nepoštovanje zakona upravo od strane osoba koje bi te zakone trebale provoditi.

Upravo iz navedenih razloga danas 17. svibnja 2011. godine na Međunarodni dan borbe protiv homofobije aktivisti/ce udruga Iskorak i Kontra simbolično odjeveni u suce i sutkinje uručili su Ministarstvu pravosuđa svoju “presudu” kojom utvrđuju postojanje homofobije i nepoznavanja antidiskriminacijskog zakonodavstva u hrvatskom pravosuđu. Zatražili su hitan početak provedbe donesenih zakona i uklanjanje homofobije iz hrvatskog pravosuđa.

Hrvatska nije spremna zaključiti poglavlje 23 dok ne počne provoditi antidiskriminacijske zakone na odgovarajući način.

Presudu prenosimo u cijelosti:

U ime Republike Hrvatske kao pravne države Kontra i Iskorak donose slijedeću

 

 

PRESUDU

 

 

I Utvrđuje se da su hrvatski sudovi homofobični.

 

II Nalaže se hrvatskim sudovima da odmah i bez odlaganja počnu pravilno primjenjivati i provoditi Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova, te osiguravati prava zajamčena Ustavom RH, Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i ostalim obvezujućim konvencijama.

 

III Radi izvršenja točke II ove presude na pravosudnoj akademiji uvodi se posebna edukacija za senzibilizaciju sudaca o ljudskim pravima lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba.

 

IV   U slučaju neizvršavanja točke II i III ove presude neće se zatvoriti poglavlje 23 – pravosuđe, za pristup Hrvatske Europskoj Uniji.

 Obrazloženje

Razlog za donošenje ovakve presude je da je Republika Hrvatska usvojila više zakona koji zabranjuju diskriminaciju na temelju spolne orijenatcije, ali ti zakoni se ne primjenjuju jer u hrvatskom sudstvu vlada homofobija i neznanje. U slučajevima koji su se pojavili pred sudovima po Zakonu o suzbijanju diskriminacije sada bilježimo kao pravilo sekundarnu viktimizaciju svjedoka i oštećenih od strane sudaca, te pristranost, nepoznavanje i nepoštovanje zakona upravo od strane osoba koje bi te zakone trebale provoditi.

Primjerice, prošli tjedan je udrugama Kontra i Iskorak odbijen zahtjev da sudjeluju kao umješači u postupku zbog diskriminacije na fakultetu u Varaždinu. Odluka suda da udruge nemaju interes pratiti sudski postupak i kontrolirati rad suda, pokazuje elementarno neznanje i pristranost suda, te u potpunosti negira postojanje institucije umješača koju je ustanovio Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o parničnom postupku. Odluka suda o umješačima pokazatelj je i kakva će biti odluka o glavnoj stvari. Sve ukazuje na to da sutkinja neće dobro primjeniti zakone i to na štetu tužitelja, profesora na fakultetu koji je bio sprečavan u napredovanju i diskriminiran zbog svoje spolne orijentacije.

Par mjeseci ranije na jednom drugom sudu, sutkinja je u postupku povodom udružne tužbe zbog diskriminacije vikala pola sata na svjedokinju koja je prijavila diskriminaciju i sprečavala ju da svjedoči čime je počinila viktimizaciju svjedoka, a predsjednik tog suda nije izuzeo sutkinju iz rada na tom konkretnom spisu.

Mediji su već upoznati s navedenim slučajevima. Zbog ustrajnosti sudova u homofobičnom postupanju donosi se ovakva odluka.

 Lezbijska grupa Kontra

 Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina

Mirela i Ali u raljama života

“U mjesec dana možete obaviti sve što želite”, riječi su koje je hrvatski konzul u Iranu uputio Aliju Sheikhaleslamiju, dvadesetsedmogodišnjem fotografu, pri davanju vize za Lijepu našu. Nakon višemjesečnih provjera MUP-a, SOA-e i Ministarstva vanjskih poslova, Ali je ishodio dozvolu za boravak od tek trideset dana – iako je tražio najdužu, od tri mjeseca – pošto je u Hrvatsku želio doći da napokon počne zajednički život sa Mirelom Pinđak, Zagrepčankom u koju se zaljubio. Nakon što su se upoznali preko interneta i nastavili viđati u drugim zemljama, za koje im nije bila potrebna viza, mladi par je odlučio da se skrasi u Zagrebu i vjenča.

Nisu ni sanjali da će se ta odluka, koja je trebala biti jedna lijepa prekretnica u njihovom životu, pretvoriti u višemjesečni birokratsko-proceduralni košmar. Umjesto da je po svom dolasku u Zagreb Ali u društvu sa svojom zaručnicom Mirelom upoznao znamenitosti glavnog grada, zajedno su se našli u svakodnevnoj trci po različitim uredima javne uprave od kojih su tražili potrebnu dokumentaciju za sklapanje braka.

No, ni to nije urodilo plodom jer službenici hrvatske javne uprave prilikom susreta s nepoznatim problemom reagiraju  već dobro uigranom taktikom prebacivanja loptice na drugu službu. “Hrvatska država nam ne omogućuje da sklopimo građanski brak, a Iran dopušta samo vjerski brak. Da bismo sklopili vjerski brak, moramo ispunjavati preduvjete za građanski brak”, ukratko objašnjava svoju Kvaku 22 tridesettrogodišnja Mirela Pinđak.

Krenimo redom vidjeti kako je borba s birokratsko – upravnim vjetrenjačama usporila želje ovog za hrvatske javne službe enigmatičnog i, čini se, bračno nespojivog dvojca.

Prva postaja je bio Matični ured Trešnjevka, gdje su se prijavili kao par, koji se želi vjenčati. I tu su se, u samom startu, javili problemi. “Tamošnji službenici su nam objasnili kako ne možemo sklopiti brak prije nego što dobiju, između ostalih dokumenata, potvrdu od Irana da će taj brak biti priznat u njegovoj državi”, priča Mirela. Naime, da bi hrvatski državljanin mogao sklopiti brak sa strancem potrebni su im slijedeći dokumenti: izvadak iz matice rođenih, potvrda o slobodnom bračnom stanju stranca izdana sukladno međunarodnim ugovorima i konvencijama uz prijevod na hrvatski jezik, potvrda da nema zapreka za sklapanje braka stranog državljanina u Republici Hrvatskoj i da će taj brak biti priznat u državi čiji je državljanin, uz prijevod na hrvatski jezik (ova potvrda može biti sastavni dio potvrde o slobodnom bračnom stanju), identifikacijska isprava (sa slikom) i dokaz o državljanstvu (putovnica).

Pribavivši skoro svu potrebnu dokumentaciju, koju su, dakako, morali ovjeravati kod bilježnika i dati prevesti, nedostajala im je tek, pokazat će se – sudbonosna i tajanstvena – potvrda Irana da će priznati njihov brak. Još uvijek entuzijastični, otišli su u Iransku ambasadu gdje su im objasnili kako oni ne mogu izdati takvu potvrdu jer njihova država priznaje samo vjerski, no ne i građanski brak. “Kad smo ponovo došli u Matični ured, objasnili su nam da im treba barem nekakav dokument Irana, te smo se ponovo obratili iranskoj ambasadi koja nam je izdala potvrdu o neizdavanju takve potvrde”, priča Mirela. To, dakako, Matičnom uredu Trešnjevka nije bilo dovoljno, kao ni onom na Medveščaku, u  kojem su ih također glatko odbili.

Stoga su se zaputili na adresu “višeg reda” – Gradskom uredu za opću upravu, u čijoj su nadležnosti matični uredi. Nataša Bramberger, voditeljica Odjela za upravno-pravne poslove, objasnila im je kako je u konzultacijama sa Ministarstvom uprave došla do zaključka da se oni ipak ne mogu vjenčati. Za H-Alter je to objašnjenje i službeno sročila: “Strani državljani moraju ispunjavati iste uvjete za sklapanje braka kao i hrvatski državljani te sukladno pravilima međunarodnog privatnog prava i bilateralnim i multilateralnim sporazumima, predočiti matičaru izvadak iz matice rođenih i potvrdu o slobodnom bračnom stanju koja obvezno sadrži ne samo potvrdu da nema zapreke za sklapanje braka te osobe prema propisima države čiji je državljanin, već i potvrdu da će sklopljeni brak biti priznat u državi čije državljanstvo ta osoba ima.” Isfrustirani, no još uvijek odlučni u svom naumu, krenuli su u “istragu”.

“Moj život se sveo na zvanje različitih ureda, odvjetnika, jurcanje taksijem po gradu da bismo pribavili jednu potvrdu, a onda nas traže drugu. Uza sve, otvoreni račun sa pozamašnim iznosom, za koji sam digla kredit, jer su mi u Ministarstvu vanjskih poslova rekli da je Aliju potreban za dobivanje vize, i za koji se na kraju ispostavilo da nije potreban, sada smo potrošili na puste papire, prijevode i ovjere, od kojih izgleda da opet nemamo koristi. I iako bi mnogi do sada već odustali, nastojimo ostati pribrani”, objašnjava Mirela.

Kako im je, nakon višetjednih prikupljanja i plaćanja potvrda, nedostajalo sve osim famozne potvrde o tome da će sklopljeni brak biti priznat u matičnoj državi stranog državljanina, slijedeći korak je bio da saznaju kako bi taj dokument trebao izgledati. “Nitko mi nije znao reći što mi točno treba. Vozali su nas s jedne strane na drugu”, žali se Mirela. Jedino što su uspjeli iscijediti iz Matičnog ureda čija je funkcija da bude na usluzi građanima bilo je da se taj dokument zove “nulla osta”.

Ni H-Alteru nije bilo ništa lakše. Nakon šturog odgovora Ministarstva uprave, u kojem nam je objašnjeno da je “nulla osta” međunarodni izraz za ispravu koja potvrđuje da nema zakonskih zapreka za sklapanje braka neke osobe te da će brak kojeg sklopi biti priznat u matičnoj zemlji te da svaka država svojim zakonodavstvom propisuje izgled i sadržaj te isprave”, na dodatne upite zbog čega ne može vrijediti iranska potvrda da se taj dokument ne izdaje, dva tjedna nisu odgovarali.

Tek nakon upozorenja na Zakon o pravu na pristup informacijama i na moguću tužbu, iz Ministarstva uprave se javila stanovita gospođa Lidija Mikac koja je objasnila da o konkretnom slučaju ne može govoriti jer da nema dovoljno saznanja. No, na hipotetskoj ravni, rekla je kako je “nulla osta” dokument koji uređuje svaka država za sebe, te da Hrvatska ne uvjetuje kako će on izgledati, već da samo treba sadržavati dvije važne stvari: potvrdu o slobodnom bračnom stanju i potvrdu da će brak biti priznat u zemlji stranog državljana. Iako to, prema raspoloživim informacijama nije točno, jer “nulla osta” bi trebala samo sadržavati ovu drugu stavku, gospđa Mikac nije htjela, ili nije znala, uputiti nas na zakone i uredbe koji to reguliraju. No, zato je odgovorila da ukoliko imaju potrebne potvrde mogu biti vjenčani, te da bi se i potvrda o neizdavanju “nulla oste” uzela u obzir. A kako Mirela i Ali imaju i jedno i drugo, ostaje nejasno zašto ni matični uredi nisu reagirali po rečenom, te zašto gospođa iz gradske uprave tvrdi da su joj u Ministarstvu rekli da njih dvoje ne mogu sklopiti brak.

Uza sve to nije zanemariv ni pokušaj da prvo sklope vjerski brak, koji bi Iran priznao i dao im “nulla ostu”, s kojim bi sklopili građanski brak valjan u Hrvatskoj. No, i u Islamskoj zajednici su naišli na zatvorena vrata. Iako je gospođa Bramberg u odgovoru H-Alteru naznačila kako “ženik i nevjesta mogu sklopiti i brak u vjerskom obliku bez građanskog učinka, sukladno propisima vjerske zajednice, no međutim, sklapanjem braka u tom obliku ne nastaju pravni učinci braka u smislu odredbi Obiteljskog zakona”, u Islamskoj zajednici nisu baš bili zabrinuti za svoje vjernike. “U Republici Hrvatskoj brak po šerijatskim propisima priznat je kao građanski brak i Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja priznaje šerijatski brak. Da bi brak bio odgovoran mladenci moraju biti državljani Hrvatske. Vjerski brak u Hrvatskoj traži iste uvjete kao i građanski. Osoba stranog državljanstva mora ispunjavati uvjete koje propisuje zakon. Upućujemo Vas na matični ured gdje ćete dobiti uvjete. Islamska zajednica vjenčava uz šerijatske propise i po zakonu o braku”, pohvalili su se u pismu H-Alteru.

Tako da ni u Islamskoj vjerskoj zajednici nisu naišli na razumijevanje. No, za razliku od vjerske zajednice, koja ima moralnu odgovornost, uredi javne uprave imaju zakonsku dužnost  pomoći. Oni su tu radi svojih građana i način na koji pokazuju svoju nesposobnost prebacivanjem loptica s jedne nadležne institucije na drugu, već je odavno dio grube hrvatske stvarnosti. No, u ovom slučaju, njihova nebriga izravno utječe na životni tijek mladog para koji jedino želi biti zajedno. “Ja samo želim živjeti sa bračnim partnerom kojeg sam izabrala. Ne mogu shvatiti da mi država u kojoj živim to onemogućava”, kaže Mirela.

Tako da nakon izgubljenih dana, potrošenih živaca i novaca, Mirela i Ali još uvijek vode borbu s nesposobnim birokratskim aparatom sastavljenim od nekompetentnih i bezosjećajnih službenika koji u vlastitom neznanju daju kontradiktorne informacije.

Kerum nema sluha ni novca za žrtve nasilja

Autonomna ženska skloništa u Splitsko – dalmatinskoj županiji da ili ne, bila je to tema današnje press na kojoj su četiri istaknute članice Foruma žena SDP-a dale podršku osnivanju i sustavnom financiranju ovim ustanovama. Upozorile su na činjenicu da trenutno od krajnjeg juga Dalmacije pa sve do Zadra ne postoji ni jedan jedini ležaj na kojem bi se smjestile žene i njihova djeca, žrtve obiteljskog nasilja.

Neposredan povod za sazivanje presice bilo je zatvaranje Skloništa koje je godinama vodila Udruga “Mirta”, te činjenica da je, navodno, zbog netransparentnog trošenja sredstava “Mirta” sada to prestala raditi.   

– Sada će u kući u kojoj je “Mirta” zbrinjavala žene i djecu žrtve nasilja taj isti program provoditi “Caritas”, a “Mirtnih” 15 godina rada i iskustva nikoga ne zanima. Pitam se zašto. Ako je problem bio to što se saznala tajna adresa toga Skloništa, onda je problem i ostao – kazala je Sandra Mitrović Nikšić, članica predsjedništva Foruma žena SDP, te istaknula da je “Caritas” prije dvije godine najavljivao da će otvoriti još jedno Sklonište, a ne da će preuzeti postojeće.

Naime, kako je rečeno, Splitu je ionako bilo premalo deset “Mirtnih” kreveta. Esdepeovke su kazale i kako splitski Ured za socijalnu skrb i zdravstvenu zaštitu ne njeguje partnerske odnose sa civilnim sektorom.

Aida Batarelo
, splitska gradska vijećnica, takla se pritom i gradonačelnika Željka Keruma.

– Gradonačelnik očito shvaća da se gradski proračun ne puni dinamikom koja je možda predviđena, očito nerealno, pa je odlučio štedjeti na sigurnoj kući i na korisnicama sa djecom čiji je život često ugrožen, a o životu u stalnom strahu da i ne govorim. Međutim, kroz proračun je vidljiv trend usmjeravanja sredstava u osobne projekte gradonačelnika, njegovih prijatelja i rodbine, a za izvršenje ovakvih programa očito nema sluha ni novca – kazala je Batarelo.

– Na žalost, broj žrtava nasilja je takav da traži otvaranje novih Skloništa, a ne da se zatvori jedno, e da bi se otvorilo drugo- kazala je Andrea Vrgoč, predsjednica Foruma žena ŽO SDP SDŽ, te iznijela podatak kako je u prvom kvartalu ove godine policiji prijavljeno čak 390 prekršaja vezanih za nasilje u obitelji, što je 50 više nego u istom periodu prošle godine.

Gordana Sobol, saborska zastupnica i predsjednica Foruma žena SDP, naglasila je kako “netko u ovoj državi očito misli da zlostavljane žene i djeca mogu živjeti od zraka” budući da su formalno zaštićeni, ali da nedostaje sredstava za njihovo zbrinjavanje.

Nezaposlene žene sa 55 godina ostaju bez ikakvih primanja

Kako se nemušto donošenje zakona koji se međusobno “tuku” zna nehumano poigrati s ljudima, pokazuje i primjer žena koje imaju 32 godine radnog staža i primaju naknadu zbog privremene nezaposlenosti. Na nju imaju pravo sve dok ne nastupi neka od zakonskih okolnosti zbog kojih to pravo može prestati, a uvjet za prijevremenu starosnu mirovinu jedan je od njih. Svakoj od tih žena 55. rođendan država “čestita” na način da im naknadu ukida. Ne mogu ni u prijevremenu starosnu mirovinu, pa tim danom mnoge ostaju bez ikakvih primanja!

Fiksni datum

Izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, na snazi od 1. studenog 2010., svi korisnici naknade nastavljaju ostvarivati kao i po starom zakonu. I žene kad navrše 55 trebale su i dalje primati naknadu da su predlagači ostali pri zakonskoj formulaciji “dok se ne stekne jedan od razloga zbog kojih pravo na naknadu prestaje”. Umjesto toga, oni su za svaku pojedinačno izračunali i u rješenjima o novčanim naknadama naveli da im to pravo istječe s navršenih 55 godina, što je bila dobna granica za prijevremenu mirovinu.

Bila – prije no što je počelo prijelazno razdoblje u kojem bi se izjednačila s granicom za muškarce. Jer, istodobno su 1. studenog 2010. na snagu stupile izmjene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju, po kojem je počelo prijelazno razdoblje dizanja dobne granice za odlazak u prijevremenu mirovinu. Tako je prošle godine uvjet bio navršenih 55 godina i 3 mjeseca, ove godine 55 i pol godina života… Po tri mjeseca svake godine do konačnog izjednačavanja 2030., dakako, uzimajući u obzir i podizanje uvjeta mirovinskog staža i izjednačavanje s muškarcima. Kako je datum rješenja fiksni, te žene ostaju bez naknade, ali i bez mogućnosti odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu.

– Da nisu pri donošenju zakona fiksirali datum u rješenju, te bi žene i dalje dobivale naknadu, a s kojim danom gube pravo na nju, moglo bi se voditi u posebnoj evidenciji – upozorava dr. Vera Jelčić, umirovljena profesorica i bivša predstojnica Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dodaje kako ove godine 1120 žena čeka ta sudbina, sljedeće će ih biti 1045, 2013. godine 645 žena, a posljednja žena toj bi se nesretnoj kategoriji pridružila 2023.

– Te bi žene trebale podnijeti zahtjev da im se posebnim rješenjem utvrdi prestanak prava na novčanu naknadu te da na to rješenje ulože žalbu, obrazlažući je time da po starom zakonu imaju pravo na naknadu do ispunjenja uvjeta za prijevremene mirovine – upućuje dr. V. Jelčić, uz objašnjenje da je to jedina formalno-pravna mogućnost te da bi za njen pozitivan ishod, s obzirom na apsurd i nepravdu nanesenu tim ženama, trebalo pokazati političku volju.

U Ministarstvu gospodarstva tvrde da više ne postoji pravna osnova za donošenje novog rješenja i priznavanje prava na produljenje novčane naknade.

Nisu socijalna davanja

Napominju kako bi, prizna li se ovim ženama produljena naknada, bile u povoljnijem položaju od onih koje tek dolaze na Zavod za zapošljavanje s istim uvjetima jer, po novom zakonu, trajnu naknadu primat će samo osobe koje imaju više od 32 godine staža, a nedostaje im najviše pet godina do moguće mirovine. Zakonopisci iz Ministarstva ističu i da primanja za vrijeme nezaposlenosti nisu socijalna davanja.

– U tom smislu, a uvažavajući socijalno-egzistencijalni problem gubitka prava na ovu naknadu, upućujemo sve osobe koje su naknadu izgubile da se obrate centrima za socijalnu skrb radi ostvarivanja prava iz sustava socijalne skrbi – poručuju. Dodaju i kako su u tijeku analitičke procjene na temelju kojih bi bilo moguće započeti “socijalni dijalog o eventualnim izmjenama i dopunama spomenutog zakona”.

Poruka iz institucija: Vi ste sretnica jer bez naknade ćete biti samo tri mjeseca

Kad je doznala da će ostati bez naknade s burze, a pritom još neće steći uvjete za prijevremenu mirovinu, Kristina Sedmak ostala je preneražena. Ta je 55-godišnja kemijska tehničarka nakon 35 godina i 3 mjeseca radnog staža kao tehnološki višak iz zaprešićkog Inkera završila na Zavodu za zapošljavanje, gdje je provela šest mjeseci. Za to je vrijeme primala naknadu za nezaposlene – 2250 kuna prva tri mjeseca, potom 1800. U siječnju je navršila 55 godina, ali zbog zakonskih izmjena nije mogla u prijevremenu starosnu mirovinu još tri mjeseca. Taj period nije imala nikakvih primanja.

– Obilazila sam mnoge institucije, ali uzalud. Rekli su mi da sam sretnica jer ću “samo” tri mjeseca biti bez naknade, žene koje ove godine navrše 55 bez nje će biti pola godine, iduće godine 9 mjeseci i dalje sve više. Najgore je to poniženje, jer očito su nas otpisali kao nevažnu kategoriju – kaže K. Sedmak koja je, srećom, u travnju ispunila nove uvjete i ostvarila svoju mirovinu.

5. Festival židovskog filma Zagreb-Žene u holokaustu

Zagreb će u svibnju ove godine biti petu godinu za redom domaćin jedinstvenoga filmskog festivala na svijetu posvećenog Holokaustu, jedinog koji svojim bogatim programom, kroz filmske projekcije, glazbene događaje, druženja sa svjetski poznatim redateljima/icama, producentima/icama i glumcima/icama, promovira židovsku kulturu ali i zagovara multikulturni dijalog te filmom educira o Holokaustu, toleranciji i zajedničkim vrijednostima kao temeljima sretnog suživota u nacionalno i vjerski različitim okruženjima.

Peti festival židovskog filmaŽene u Holokaustu održat će se u kinu Europa u terminu od 22. do 28. svibnja 2011. godine u Zagrebu i bit će posvećen svim ženama koje su bile prisiljene nositi se svojom snagom, hrabrošću i smjelošću sa svim strahotama Drugoga svjetskog rata. Na filmskom platnu zagrebačkog kina Europa u sedam dana trajanja festivala biti će prikazano četrdesetak filmova.

Ulaz na sve projekcije je besplatan, a pored filmskog programa, tu je i bogati glazbeni program, izložbe te edukacijska jutra, projekt poučavanja mladih o holokaustu.

Detalje možete pronaći na www.jff-zagreb.hr

 

Mirovna akademija

Četvrta po redu Post-jugoslavenska Mirovna akademija ordržat će se u Sarajevu od 17.-26.07.2011. godine. Mirovna akademija namijenjena je ljudima sa prostora bivše Jugoslavije, aktivnima na polju izgradnje mira, suočavanja sa prošlošću i zaštite ljudskih prava, za aktiviste/ice, studente/kinje, istraživače/ice, teoretičare/ke, novinare/ke i sve ostale kojima je mirovni rad u fokusu življenja i djelovanja.

Osnovna je namjera Mirovne akademije doprinijeti unapređivanju praksi i teorija izgradnje mira u regionu bivše Jugoslavije te ponuditi ljudima koji se bave izgradnjom mira priliku za:

  •  kritičko sagledavanje i refleksiju dosadašnjih praksi i modela primjenjivanih na polju izgradnje mira u regionu bivše Jugoslavije, ali i svijeta;
  •  upoznavanje sa novim teorijama i praksama izgradnje mira, aktuelnim u različitim dijelovima svijeta.

Nakon trogodišnjeg izuzetnog iskustva i realiziranih devet kurseva, tri sesije sa tri istovremena kursa, Post-jugoslavenska Mirovna akademija će ove godine, zainteresiranim aktivistima/cama i istraživačima/cama ponuditi tri nova kursa koji će se odvijati paralelno (u isto vrijeme, na istom mjestu):

1. Jezik i ideologija

Snježana Kordić

Radni jezik kursa je bosanski/hrvatski/srpski.

 

2. Mediji i sjećanje

Snježana Milivojević

Radni jezik kursa je bosanski/hrvatski/srpski.

 

3. Gender, Sexuality, and Violent Conflict

Dubravka Žarkov

Radni jezik kursa je engleski.

 

Za više detalja o kursevima i voditeljima/cama molimo posjetite www.mirovna-akademija.org

Učestvovati se može samo na jednom kursu.

 

Preduvjeti za učešće:

  •  Osobe koje rade na izgradnji mira (prednost imaju oni koji imaju minimum 3 (tri) godine iskustva u navedenom polju rada, te veterani/ke izgradnje mira sa prostora bivše Jugoslavije);
  •  Novinari/ke i medijski radnici/e (prednost imaju oni sa minimum 3 (tri) godine radnog iskustva);
  •  Akademici, odnosno studenti/ce i predavači/ce (prednost među studentima/cama imaju oni sa završnih godina dodiplomskog studija; predavači/ce trebaju biti aktivni u relevatnim poljima rada, te također među njima imaju prednost oni koji imaju minimum 3 (tri) godine radnog iskustva);
  •  Umjetnici/e (relevatna polja rada i minimum 3 (tri) godine radnog iskustva);
  •  Osobe koje rade u institucijama/državnim institucijama (minimum tri godine radnog iskustva i rad u relevantnom polju rada);
  •  Iskustvo u radu na izgradnji mira na bilo kom od gore navedenih polja;
     Spremnost da se posveti odabranom kursu tokom svih osam dana trajanja (kasniji dolasci i raniji odlasci neće biti tolerirani);
  •  Spremnost da se izvrše sve obaveze u vezi sa kursom (čitanje preporučene literature prije dolaska na Mirovnu akademiju, te pisanje završnog eseja);
  •  Dobro vladanje engleskim jezikom (preduvjet za učešće na trećem kursu);
  •  Minimalna dob za učešće je 21 godina;
  •  Spremnost na slušanje i dijalog.

Osobe koje nisu učestvovale na jednoj od prethodnih Mirovnih akademija će imati prednost.

Od ukupnog broja učesnika/ca bit će zastupljeno 15% osoba van prostora bivše Jugoslavije među kojima se daje prednost osobama koje su svojim radom povezane sa regionom ili dolaze iz drugih konfliktnih područja.

 

Metodologija i način rada:

Kursevi će kombinirati predavanja (u manjoj mjeri) i interaktivan način rada (većim dijelom kursa) kroz grupne diskusije, rad u malim grupama, analizu video i pisanog materijala. Ovakva metodologija pretpostavlja aktivno učešće i doprinos učesnika/ca u kreiranju kvalitetne dinamike rada.

Ukupno trajanje svakog od kurseva bit će osam dana – sedam radnih i jedan slobodan dan na sredini kursa. Radni dan će biti podijeljen u dva bloka – prijepodnevni i poslijepodnevni, sa pauzom za ručak i odmorom između blokova. Svi odabrani kandidati/kinje će nekoliko sedmica prije početka kursa dobiti pisani materijal neophodan za praćenje kursa koji su obavezni pročitati prije dolaska na Mirovnu akademiju.

 

Logističke i tehničke informacije

Princip prijavljivanja

Ukoliko želite da učestvujete u ovom programu, molili bismo Vas da popunite priloženi upitnik i pošaljete nam ga najkasnije do 20.5.2011. godine e-mailom na adresu: info@mirovna-akademija.org ili faksom na broj: +387 33 715 482. Bit će odabrano do 22 učesnika/ce po kursu. O ishodu odabira obavijestit ćemo Vas najkasnije do 1.06.2011. godine. Također će se formirati lista čekanja sa ukupno 30 aplikanata/ica koji će popuniti mjesto na jednom od kurseva Mirovne akademije u slučaju da učesnik/ca koji/a je izabran/a u prvom krugu odustane od učešća. Molili bismo Vas da priloženi upitnik iscrpno popunite, jer nam je on glavni izvor u procesu odlučivanja i odabira aplikacija.

Lokacija

Smještaj učesnika/ca i prostorije za rad bit će obezbijeđene u okviru kompleksa Franjevačkog studentskog doma, smještenog u sarajevskom naselju Grbavica, na oko 15 minuta hoda do centra grada. Spomenuti novoizgrađeni kompleks posjeduje sve kapacitete potrebne za organiziranje Mirovne akademije, a smještaj će biti obezbijeđen u dvokrevetnim sobama.

Troškovi

Cjelokupni troškovi sudjelovanja na Mirovnoj akademiji iznose 700 Eura po osobi a u cjelosti pokriveni od strane organizatora. Troškovi se odnose na troškove smještaja, hrane i honorara za voditelje/ice. Financijsku podršku za Mirovnu akademiju 2011. su omogućili Mennonite Central Committee i Geneva Quaker Fund.

Učesnici/e sami/e snose troškove putovanja, osim učesnika/ca iz Mekedonije i Kosova, kojima će putni troškovi biti pokriveni od strane organizatora u iznosu do 50€. Pored navedenog, učesnici/e sami/e snose troškove putničkog osiguranja.

Obavezna participacija za učešće na Mirovnoj akademiji:

A) za učesnike/ce koji su zaposleni/e, a dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije iznosi 75 Eura po kursu,

B) za učesnike/ce koji su nezaposleni/e ili su studenti/ce, a dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije iznosi 50 Eura po kursu,

C) za učesnike/ce iz drugih zemalja iznosi 300 Eura po kursu.

Napomena za učesnike/ce iz zemalja bivše Jugoslavije:

Ukoliko ste Vi ili Vaša organizacija u mogućnosti da održivosti Mirovne akademije doprinesete i plaćanjem većih participacija (150, 250 ili 350 Eura) molimo Vas da to naznačite u upitniku.

Participacija će se plaćati prije početka Mirovne akademije, a najkasnije do 1.7.2011. godine. O načinu plaćanja participacije ćete biti obavješteni nakon što Vaša prijava bude primljena na Akademiju. Napominjemo da troškovi bankovne provizije nisu uključeni u cijenu participacije, te se podrazumijeva da učesnici/e snose iste sami/e.

Prikupljen novac od participacija će biti upotrijebljen za nabavku potrebnog materijala za odvijanje kurseva i pokrivanje operativnih troškova organizacije Mirovne Akademije.

Za sve dodatne informacije o Mirovnoj akademiji možete posjetiti našu web stranicu www.mirovna-akademija.org ili nas kontaktirati na:

E-mail: info@mirovna-akademija.org

Telefon: +387 33 715 480

Fax: +387 33 715 482

Kontakt osoba: Emina Trumić, Koordinatorka Mirovne akademije

Adresa:

Grbavička 91

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

Radujemo se Vašim aplikacijama.

Organizacioni tim Mirovne akademije 2011.