sdadmin, Author at Libela - Page 1468 of 1806

Tunis zajamčio jednakost muškaraca i žena

Posted on May 11, 2011 by sdadmin

Prijevod Maja Gačić

Egipatski centar za pitanja ženskih prava (The Egyptian Center for Women’s Rights) s odobravanjem je primio vijest iz Tunisa o donošenju uredbe, prihvaćene velikom većinom, a koja jamči jednakost žena i muškaraca u nacionalnoj ustavodavnoj skupštini. Ovim postupkom Tunis je postao prva zemlja arapskog svijeta koja je to učinila i to joj daje vodeću ulogu u provođenju reformi unutar arapskog svijeta na način koji jamči ženama njihova prava i poboljšava njihov položaj na pozicijama gdje se donose odluke. Vrijedi spomenuti da je nacionalna ustavodavna skupština ta koja ima zadatak donošenja novog ustava u zemlji. Zbog toga Egipatski centar za pitanja ženskih prava poziva egipatsko Vojno vijeće i Komisiju koja je oformljena za donošenje zakona o političkim pravima, da slijede primjer Tunisa u provođenju zakonskih reformi i stave naglasak na osnaživanje žena i njihovo sudjelovanje u procesima odlučivanja kako bi žene mogle doprinijeti prijelaznoj fazi i izgradnji novog Egipta.

Završio projekt “365 dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja”

Posted on May 11, 2011 by sdadmin

Udurga Zora krajem travnja privela je kraju svoj projekt “365 dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja” koji je financijski podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Tijekom projekta provedene su brojne aktivnosti kako bi se osvijestilo mlade o rodno uvjetovanom nasilju. Snimljen je video “Ako nije fizičko, ne znači da nije nasilje” koju su ukupno 81 puta besplatno u svom programu prikazale lokalne televizijske postaje te su postavljeni oglasi u samom centru Čakovca. Provedena je dvodnevna radionica o tome što je rodno uvjetovano nasilje, kako ga prepoznati i kome se obratiti, a provela ju je Ružica Mandić iz Udruge žena Vukovar. Izrađena je i brošura “365 dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja”, te su provedena predavanja, prezentacije i dijeljenje brošura u svim srednjim školama Međimurske županije. Na većini aktivnosti u srednjim školama pridružila nam se i kontakt policajka kao i službenice Ureda načelnika PUM koje su učenicima pobliže objašnjavale kazneni zakon, kome se mogu obratiti vezano uz vršnjačko nasilje, obiteljsko nasilje ili pak nasilje putem Interneta.

“U Međimurskoj županiji ne postoji dovoljan broj udruga/institucija/savjetovališta koji bi se ovim problemom sustavno bavili, stoga je važno da mladi unatoč svemu ne misle kako se nemaju kome obratiti ukoliko imaju problem. Potičemo sve da ne šute o nasilju, te da problem prijave Policiji, kontakt policajcu, Centru za socijalnu skrb, nekom od besplatnih SOS telefona, Savjetovalištu za školsku djecu i mlade Centra za javno zdravstvo, Udruzi Zora, Sigurnoj kući ili stručnim djelatnicima u svojoj srednjoj školi, jer svi mi zaslužujemo život bez nasilja.” poručuju iz udruge Zora.

Postkolonijalizam i problem postsocijalističke homofobije

Posted on May 11, 2011 by sdadmin

6. svibnja 2011. na Filozofskom fakultetu održano je drugo predavanje u sklopu serije predavanja o rodu i seksualnosti na temu “The Borders of Love and Hate: Postcolonialism and the Problem of Postsocialist Homophobia” (“Granice ljubavi i mrženje: postkolonijalizam i problem postsocijalističke homofobije”). Gost predavač, Hadley Renkin s odsjeka za rodne studije na CEU u Budimpešti, pokušao je objasniti kakva je veza između odnosa prema seksualnosti s građenjem i održavanjem odnosa moći. Seksualnost je oduvijek imala centralnu ulogu u definiranju moralnosti, kulturnog prostora i granica. Povezivanje seksualnih ponašanja koja su odudarala od europskih s “primitivnim” kulturama u klasičnoj antropologiji bio je dio evolucijskih teorija kojima se Europljanin na vrhu hijerarhije kao simbol civilizacije stavljao u opoziciju s primitivnim i divljim Drugim.

Potaknut sve većom vidljivosti LGBT povorki i nasiljem, te načinom na koji se to nasilje u javnosti interpretira odlučio je prikazati još jednu dimenziju takvog javnog diskursa – na koji način danas odnos prema seksualnost služi mapiranju simboličkog prostora zapada i istoka, naprednog i zaostalog, modernog i primitivnog u Europi. Padom socijalizma u Europi prestala je važiti hladnoratovska moralna geografija i nastala je konfuzija koja se riješila novim identitetom Istočne Europe kojim je Zapad zadržao svoju superiornu poziciju naprednog. Postsocijalistička Europa dobila je epitet ekonomski i kulturno zaostalog prostora kojem je da bi napredovao potrebna “šok terapija” Zapadne Europe. Takva percepcija Istočne Europe može se iščitati iz interpretacija homofobnih napada i nasilja na povorkama ponosa u tom području.

Renkin prepoznaje tri načina na koja se homofobija interpretira koja na kraju dovode do problematičnih zaključaka. Jedan od problema je u samom medicinskom pojmu homofobija koji implicira da je problem homofobije problem iracionalnih pojedinaca, problem psihičkih bolesnika koji se trebaju liječiti kao individualne osobe. Takvom interpretacijom isključuje se činjenica da je homofobija i politički problem i problem moći. Homofobija se često prikazuje i kao neizbježna posljedica nacionalizma – nacionalizam zahtijeva heteronormativnost , a homoseksualna osoba vidi se kao prijetnja obitelji i suprotstavljena heteroseksualcu koji se reproducira i održava naciju. Treća popularna interpretacija vidi homofobiju kao eurofobiju – homoseksualnost se smatra uvozom s zapada, a homofobija reakcijom na stranu dominaciju.

Ono što se može zaključiti iz te tri interpretacije jest da je homofob iracionalan, nacionalist, primitivan i kolektivist, a njegova suprotnost je moderan, racionalan i civiliziran čovjek. Analizom izjava aktivista i javnih osoba ili pripadnika LGTB zajednica vezanih za nasilje na paradi ponosa zaključuje se upravo to, no iz njihovih izjava iščitava se još nešto što Renkin smatra problematičnim: “Ono što se jučer dogodilo nije bilo europski.”, “Ovo se nikad ne bi dogodilo u Velikoj Britaniji. Mi imamo gen za demokraciju…” “To je jednostavno Balkan.” – izjave su kako aktivista iz zapadnih zemalja tako i istočnoeuropskih. Izbijanje homofobnih napada i nasilja povezuje se s prostorom postsocijalističke Europe čime se sugerira da je homofobija nešto inherentno tom prostoru – to je prostor nazadnosti i nasilja, nasuprot Zapadnoj Europi koja je napredna i demokratska. Iako opravdano napadaju homofobiju, takve interpretacije su također u funkciji moralnog mapiranja prostora koji implicira da je Istok nesposoban za demokraciju, te da mu je potreban Zapad da “dođe na pravi put”. Time se dominacija EU kroz zakone i disciplinu u potpunosti legitimira, zaboravljajući na činjenicu da homofobija postoji i na Zapadu.

Renkin zaključuje je sve veća vidljivost LGTB pitanja u javnosti donijela do mnogih pozitivnih promjena te da je sudjelovanje još šireg broja ljudi jedino što zbilja može doprinijeti boljem položaju LGTB zajednica. Pozitivno je što se homofobija u javnom diskursu u najvećem broju slučaja osuđuje, no smatra da je potreban oprez u načinu na koje se te osude donose, te svijest da one mogu biti dio složenih nacionalnih i transnacionalnih odnosa moći.

Posljedice potresa teško pogađaju žene

Posted on May 10, 2011 by sdadmin

Prevela Nada Kujundžić

Nakon što su 11. ožujka stravični potres i tsunami razorili gradić u kojem su živjele, trogodišnja djevojčica Sakura svake noći plače i u strahu se privija uz svoju majku Masami Endo.

“Prije ove katastrofe, moja se kći nikada nije bojala mraka, niti bi plakala po noći. Naprotiv, bila je vrlo smireno i radosno dijete. No potres ju je potpuno promijenio,” kaže Masami Endo, inače samohrana majka. Endo je vrlo zabrinuta za svoje dijete. Njih dvije promatrale su kako tsunami postupno uništava njihov grad i kuću u kojoj su živjele. Grad Ishinomaki smješten je oko 330 km sjeverno od Tokya, u japanskoj pokrajini Miyagi.

Nakon što su razoran potres i tsunami poharali sjevernu obalu Japana, tisuće je onih koji, poput Masami i Sakuro, trajno osjećaju posljedice katastrofe. Stručnjaci navode žene, djecu i starce kao najugroženije skupine na koje bi se nedavni događaji mogli osobito negativno odraziti. Mnogi preživjeli još uvijek se nalaze u prihvatnim centrima, i pod hitno im je potrebna pomoć. “Prošlo je mjesec dana od katastrofe. U ovom trenutku prioritet nam je pomoći ženama i djeci. Moramo brzo djelovati kako bismo spriječili dodatne probleme koji bi se mogli pojaviti u procesu oporavka”, kaže Hirano Keiko, čelnica Ženskog centra Morioka koji u suradnji s organizacijom Oxfam Japan brine o preživjelim ženama i opsrkbljuje ih najnužnijim potrepštinama.

I dok šok uzrokovan najvećom prirodnom katastrofom koja je pogodila Japan u razdoblju nakon II. svjetskog rata polako slabi, mnoge ženske i rodne organizacije na razne načine nastoje pomoći stradalima. ženama. Među njima je i Udruga za rodnu ravnopravnost grada Sendaija, drugog najvećeg grada u pokrajini Tohoku. Glasnogovornica Udruge Yasuko Arai opisuje žene koje su preživjele potres i tsunami prvenstveno kao strpljive. “Bile su izložene stravičnim životnim uvjetima u prihvatnim centrima, gotovo da uopće nisu imale privatnosti. Većina je u potresu izgubila svoje bližnje – rođake, supruge, čak i djecu. Mnoge žene su preko noći postale samohrane majke.” Arai smatra kako su potres i tsunami najteže pogodili mala ribarska sela i poljodjelska područja u pokrajini Tohoku. Također dodaje kako je u planu osnivanje posebne mreže podrške za žene u sklopu Udruge za ravnopravnost, s ciljem prikupljanja svjedočanstava, sastavljanja popisa posebnih potreba, te poticanje žena da same predlažu konkretne korake koje valja poduzeti u procesu oporavka. “U tradicijskom društvu muškarci su ti koji imaju moć i donose sve odluke. Ženama nije dopušteno reći što misle”, objašnjava Arai. “Sada je vrijeme da se takav poredak promijeni.”

Iako policijske snage pomno bilježe brojeve poginulih i nestalih, i dalje nije poznato koliko je među njima muškaraca a koliko žena. Japanski list Ashai ovoga je tjedna objavio grube procjene; pretpostavlja se da starije osobe čine čak 55%, ili 13.000 žrtava. 15.000 ljudi još uvijek se vodi kao nestale.

Nakon što je potres razorio njen dom, Kaori Tano osnovala je udrugu samohranih majki grada Koriyame (pokrajina Fukushima) koja savjetuje i praktično pomaže ženama koje su izgubile sve. “Neudate žene koje su još k tomu živjele same i izgubile sve suočene su s ogromnim problemima,” kaže Tano. “Žene s kojima razgovaram pod nevjerojatnim su stresom jer naprosto ne znaju kako dalje.” Tano marljivo bilježi individualne potrebe svake od 75 članica svoje udruge. Kroz razgovor s njima, stječe dojam kako sve one nastoje potisnuti očaj koji ih obuzima pri samoj pomisli na silne probleme s kojima će se uskoro morati suočiti, poput pronalaženja novog životnog prostora, potrage za poslom, ili osiguravanja vlastitog zdravlja i sigurnosti. Tano i njen tim volontera počeli su obilaziti prihvatne centre diljem Fukushime. Čini se kako samohrane majke žrtve potresa povezuju brojne brige: strah da će ih pronaći bivši muževi, briga oko pronalaženja novog ili zadržavanja postojećeg posla (u prihvatnim centrima ne postoji adekvatna dnevna skrb za djecu što majkama otežava odlazak na posao). Smeta ih i što u sklopu prihvatilišta ne postoje savjetovališta i slične institucije koje bi im pružile psihološku pomoć. Tano smatra kako većini žena uglavnom nije lako zatražiti pomoć. “Vide toliko problema oko sebe da im se čini da bi bilo sebično tražiti nešto za sebe.”

S obzirom na velik broj poginulih muškaraca, socijalne službe najavljuju nagli porast kućanstava sa samohranim majkama. Statistički podaci koje je objavila udruga Ashinaga Ikueikai koja stipendira nadarene učenike slabijih materijalnih uvjeta, govore o više od stotinu siročadi i gotovo 2000 djece koja su u katastrofi ostala bez jednog roditelja. “Više od 60% naših stipendista su djeca koja žive samo s majkom, jer su upravo ona izložena najtežim oblicima siromaštva. Ovaj će postotak zacijelo porasti, barem u pokrajini Tohoku”, kaže voditelj udruginog programa podrške za žrtve potresa, Yoji Yamamoto.

Anna Lindh nagrada za novinare/ke

Posted on May 10, 2011 by sdadmin

Prevela Nada Kujundžić

Današnji novinari suočeni su s izazovom izvještavanja o rapidnim preobrazbama mediteranske regije. Nekoć gotovo homogeno, područje Mediterana danas obilježava nevjerojatna nacionalna, vjerska i kulturna raznolikost. Imajući to na umu, Zaklada Anna Lindh 2006. godina osniva posebnu nagradu koja se dodjeljuje novinarima/kama koji se bave temom kulturalne raznolikosti mediteranske regije. Ova vodeća regionalna nagrada ima za cilj nagraditi iznimne novinarske radove koji doprinose boljem razumijevanju raznolikosti kultura u euro-mediteranskoj regiji kao i promicanju pozivitne uloge koju imaju novinari/ke u stvaranju ravnoteže i informiranosti kroz predstavljanje kulturnih tema u regiji.

Natječaj je otvoren za novinarske radove koji se bave interkulturalnim temama na području mediteranske regije, poput nacionalnih manjina, migracije, integracije i identiteta, vjerskih ili kulturalnih tradicija. Popis dosadašnjih dobitnika/ca te nagrađene radove potražite na stranici: http://www.euromedalex.org/fields/media-activities/journalist-award/winners-2010.

U obzir dolaze i radovi koji su prethodno objavljeni u tiskanim medijima ili na Internetu, emitirani na radiju ili televiziji, u razdoblju od 01. srpnja 2010 do 15. srpnja 2011. godine. S obzirom na procese i društvene promjene prisutne u zemljama južnoga Mediterana, ove će godine posebna nagrada biti dodjeljena radu na temu “Društvene promjene, građanstvo i sudjelovanje.” Više o pojedinim kategorijama doznajte na: http://www.euromedalex.org/fields/media-activities/journalist-award/categories

Autori/ce radova zaprimljenih do 15. srpnja 2011. godine u prilici su postati ambasadorima/cama Zaklade Anna Lindh i promotorima/cama etičkog novinarstva u mediteranskoj regiji.

Novinarska nagrada Anna Lindh osnovana je 2006. godine, a dodjeljuje se u suradnji s godišnjom skupštinom audio-vizualne kulture zemalja Sredozemlja COPEAM, UN-ovog tijela Alliance of Civilizations, Europskom komisijom, informativnim kanalom Al-Arabiya News Channel te kanalom Euronews.

Nagrada Anna Lindh za 2011. godinu dodjeljivat će se u slijedećim kategorijama:

1. Tiskani mediji

– kategorija obuhvaća tekstove objavljene u tiskanim novinama / časopisima

– kategorija obuhvaća tekstove pisane novinarskim stilom

– kategorija ne obuhvaća znanstvene radove

2. Elektronski mediji

– kategorija uključuje pisane ili audiovizualne materijale objavljene na Internetu, osobito one čiji su autori novinari/ke

– pod pojmom on-line novinarstva odnosno on-line medija razumijemo i blogove te druge recentnije oblike on-line komunikacije pisane novinarskim stilom

3. Radio

– kategorija uključuje intervjue, dokumentarne emisije, diskusije i reportaže

– prihvaćaju se snimke u trajanju do 45 minuta

4. Televizija

– kategorija obuhvaća reportaže, intervjue, dokumentarne emisije, diskusije i vijesti

– prihvaćaju se snimke u trajanju do 45 minuta

5. Posebna nagrada za radove na temu “Društvene promjene i demokracija”

Kao odgovor na aktualne društvene promjene u mediteranskoj regiji, osobito u Tunisu i Kairu, Zaklada Anna Lindh odat će posebno priznanje iznimnim novinarskim radovima na temu “Uloga civilnog društva u društvenim promjenama”

Svake godine Međunarodni žiri dodjeljuje nagradu za životno djelo izuzetnom novinaru/ki ili medijskoj kući kojom se priznaje njihova profesionalna predanost promicanju međukulturalnog dijaloga.

Natječaj je otvoren za sve novinare/ke državljane/ke 43 zemlje članice Euro-Mediterana. U obzir će se uzimati samo radovi nastali u periodu između 01. srpnja 2010. i 15. srpnja 2011. godine. Prednost imaju mlađi/e novinari/ke.

Jezik i rod

Posted on May 9, 2011 by sdadmin

Lingvistkinja i, prema listi koju je za Forbes sastavila Eve Ensler, jedna od sedam najmoćnijih feministica svijeta današnjice, gđa. Rada Borić, u Zagrebu je 5.5.2011. na Fakultetu političkih znanosti održala predavanje o problematici ženskog identiteta u hrvatskom jeziku.

Ne može se reći da je hrvatski jezik suvremen jezik. I danas će rijetke žene svoje zanimanje imenovati u ženskom rodu. Preferiraju muški rod. Diskriminacija žena u jeziku može dovesti u pitanje legimitet ženskog roda te, isto tako, politički, kulturni i socijalni identitet žene. Stoga je važno, i ženama i muškarcima, osvijestiti jezične nejednakosti u svakodnevnoj komunikaciji.

Simone de Beauvoir još je davne 1949. godine napisala: “Budući da je društvo temeljeno na muškom principu i muškarac definira ženu ne prema njoj samoj već u odnosu spram njega, ona se ne smatra autonomnim bićem. (…) Ona se definira i razlikuje u odnosu na muškarca a ne on u odnosu na nju; ona je slučajnost, nebitno, u odnosu na bitno. On je subjekt, on je Apsolutno – ona je Drugo.”

Ni današnja praksa ne pokazuje drugačije. Naime, u jednom od rječnika hrvatskog jezika izdanom na početku 21. stoljeća žena se, između ostalog, opisuje i kao ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece. Ovakav upis hrani jezičnu ideologiju koja je izrazito diskriminirajuća a u kojoj se muškarac prikazuje kao norma dok je žena otklon od te norme.

U hrvatskom jeziku ženska zanimanja povijesno se imenuju iz muških nastavkom -ica. A kako nastavak -ica u gramatici tvori male stvari to znači da su sve liječnice i sve učiteljice ustvari mali liječnici, mali učitelji. Danas se feminističke lingvistkinje zalažu za nastavke (-inja) kod imenovanja ženskih zanimanja. Stoga u suvremenoj Hrvatskoj sve vojnikinje i teologinje ističu ne samo ženski identitet u jeziku već označavaju i prostore koje su žene osvojile a koji su im do jučer bili nezamislivi.

Ženama nije sklona ni gramatika. I ona preferira muški rod. Pa tako znamo reći da Ana, Tanja i Marko su bili (a ne bile) u gradu. Vidimo da iako su žene u većini kao norma se, ipak, uzima muškarac.

Osviješćivanje i mijenjanje jezične prakse znači stvarati suvremen, rodno korektan jezik. No, mijenjanje jezika ne znači nužno i da su se otklonile nejednakosti koji ostaju ukorjenjene u obrasce mišljenja ili metafora. Potrebno je uočiti i iščitati sve seksizme u frazeologizmima (a tumačene etimologijom, gramatikom, stilistikom) te ih pokušati iskorijeniti. A u svrhu spolne i rodne ravnopravnosti. U konačnici, prema društvu bez diskriminacije.