Otvorenje izložbe Žene snimaju 2011.

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana žena, u utorak 8. ožujka 2011. godine s početkom u 19:00 sati u galeriji Fotokluba Zagreb otvara se tradicionalna 24. po redu izložbu fotografija članica Fotokluba Zagreb pod isto tako tradicionalnim nazivom – Žene snimaju 2011.

Za ovogodišnju, 24. izložbu Žene snimaju 2011. bilo je predviđeno da se svaka autorica može natjecati za sudjelovanje na izložbi kao i za nagrade s najviše četiri fotografije u boji ili crno bijeloj tehnici na slobodnu temu. Na raspisani Natječaj Fotokluba Zagreb se javilo 55 autorica sa 192. fotografije. Od prispjelih radova stručni žiri koje čine Damir Tiljak, Neda Rački i Valentina Bunić izabrao je 60 fotografija od 40 autorica, od kojih je dodijelio šest nagrada i pet pohvala. 

Prvu nagradu Fotokluba Zagreb dobila je Lea Bogović za fotografiju pod nazivom Freedom. Dvije druge nagrade dobile su Helena Cuculić, za fotografiju Gondolijer, i Iva Korenčić. za fotografiju Ostavljena. Tri treće nagrade zaslužile su Maja Hrnjak, za fotografiju Maksimir, Iva Lednički za fotografiju Umjetnost i Jelena Pildek za fotografiju Bundek.

Izložba se može razgledati do 18. ožujka, svakog radnog dana od 9:00 do 16.00 i utorkom od 19:00 do 21:00 sat.

EU: osam puta više samohranih majki nego očeva

U Europskoj uniji ima osam puta više samohranih majki nego očeva, zaposlenost žena opada s brojem djece dok je kod muškaraca trend upravo obrnut, a muškarci su po vlastitom mišljenju uglavnom zdraviji nego žene, neki su od podataka iz studije Eurostata objavljene povodom Međunarodnog dana žena 8. ožujka.

Europski statistički ured Eurostat objavio je statistiku o udjelu samačkih kućanstava i kućanstava koje čine samohrani roditelji u EU-u, o stopi zaposlenosti ovisno o broju djece i spolu, te o vlastitom zdravlju kako ga percipiraju europski građani.

U Europskoj uniji, po podacima za 2009., bilo je preko 200 milijuna privatnih kućanstava od kojih 25 posto čine parovi bez djece, 22 posto parovi s djecom, 17 posto žene bez djece, 13 posto samci, 4 posto samohrane majke, 0,5 posto samohrani očevi te 19 posto drugi tipovi kućanstava. Ovi posljednji uključuju kućanstva koja čini dvoje odraslih koji nisu par ili njih više, bez obzira na broj djece.

Što se tiče kućanstava koja čine žene bez djece, takvih je najmanje na Cipru (9 posto), te 11 posto u Španjolskoj, Malti i Portugalu. Najviše ih je u Finskoj (23 posto), 21 posto u Njemačkoj i Litvi, te 20 posto u Austriji i Francuskoj. U svim zemljama članicama EU-a ima više kućanstava koja čine same žene nego muškarci.

Udio samohranih majki u ukupnom broju kućanstava ide od manje od 2 posto u Grčkoj, Finskoj, Rumunjskoj i Malti, do 7 posto u Estoniji i Velikoj Britaniji, te šest posto u Irskoj, Latviji i Litvi. U svim zemljama članicama udio kućanstava koja čine samohrani očevi je ispod 1 posto.

U Hrvatskoj ima milijun i 639 tisuća kućanstava, od kojih 22,4 posto čine parovi bez djece, 16,2 posto parovi s djecom, 19,5 posto žene bez djece, 8,3 posto muškarci bez djece, 1,8 posto samohrane majke, 0,2 posto samohrani očevi, dok drugi tipovi kućanstava čine 31,7 posto ukupnog broja.

Stopa zaposlenosti za žene i muškarce varira znatno po tome imaju li djecu ili ne.

Stopa zaposlenosti za žene u dobi od 25 do 54 godine smanjuje se kako raste broj djece, dok je za muškarce trend upravo obrnut. U EU27 stopa zaposlenosti za žene u dobi od 25 do 54 bez djece je 75,8 posto, za one s jednim djetetom 71,3 posto, za one s dvoje djece 69,2 posto a za žene s troje ili više 54,7 posto.

Za muškarce iste dobne skupine stopa zaposlenosti je 80,3 posto za one bez djece, 87,4 posto za one s jednim djetetom, 90,6 za muškarce s dvoje, te 85,4 za one s troje ili više djece.

Trend je nešto drugačiji na Cipru, u Mađarskoj, Nizozemskoj i Finskoj.

U Hrvatskoj stopa zaposlenosti za žene bez djece je 65,7 posto, za one s jednim djetetom 72,7 posto, za žene s dvoje djece 75,1 posto a za žene s troje ili više 61,3 posto. Stopa zaposlenosti za muškarce prati trend u EU-u pa je tako najmanje zaposlenih među muškarcima bez djece, potom onih s jednim pa s dvoje djece, dok kod onih s troje i više postotak ponovno pada.

Na pitanje kakvo vam je zdravlje odgovori se znatno razlikuju među ženama i muškarcima, kao i među zemljama članicama.

U EU27 u 2008. 65 posto žena i 71 posto muškaraca u dobi iznad 15 godina kazalo je da je vrlo dobrog ili dobrog zdravlja, 24 posto žena i 21 posto muškaraca kazalo je da je uglavnom dobrog zdravlja, dok je 11 posto žena i 8 posto muškaraca kazalo da je lošeg ili vrlo lošeg zdravlja.

Trend je isti u svim zemljama članicama: muškarci se vide zdravijima, žene same sebe percipiraju manje zdravima.

Među zemljama članicama, najviši postotak žena koje su kazale da su vrlo dobrog ili dobrog zdravlja je u Irskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj i Cipru, a muškaraca u Irskoj, Švedskoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji.

S druge strane, najviši broj žena koje su, po vlastitoj izjavi, vrlo lošeg ili lošeg zdravlja, nalazi se u Portugalu, Mađarskoj, Litvi i Latviji, a muškaraca u Mađarskoj, Portugalu i Poljskoj.

Hrvatska nije dio te statistike.

Feminističko autanje

Među akcijama kojima će se u SAD-u proslaviti Međunarodni dan žena jest i ona studenata/ica gueer i feminističke studentske grupe na Sveučilištu Harvard. Njihova kampanja “Feminist Coming Out Day”  izrasla je iz frustracije ograničenim portretiranjem feminističkog pokreta kao heteroseksualnog, bijelog i cisrodnog[1].  Namjera je projekta podići svijest o rodnoj ravnopravnosti, odnosno raznorodnim licima feminizma. Feminističko “outanje” inspirirano je queerovskim “National Coming Out” danom zato što, smatraju, “predstavlja priliku za savez, suradnju, izgradnju mostova i inkluziju”. Slogan kampanje jest: FEMINIST COMING OUT DAY 2011. JOIN THE REVOLUTION.

Za svoje osobno feminističko “outanje” na današnji stoti Međunarodni dan žena izabrala sam revolucijom smatrati svaki pokušaj ili nastojanje da se obrane stečena radna prava. Ženska radna prava danas su vitalno ugrožena, jednako kao i prije sto godina.

Međunarodni dan žena 1911. je godine proslavljen u Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Švicarskoj. Dogovoren je godinu dana ranije na sastanku Socijalističke internacionale u Copenhagenu, kao počast pokretu za ženska prava u industrijaliziranom svijetu kojega su obilježavali nagli populacijski rast i radikalne ideologije. Žene su tada zahtijevale pravo glasa i pravo izbora na javne funkcije, pravo na rad, obrazovanje i okončanje diskriminacije na poslu.

U veljači ove godine, guverner države Wisconsin se zbog ekonomske krize i budžetskog deficita odlučio na rezove u javnom sektoru,  plaćama, mirovinama i zdravstvenom osiguranju te radikalno dokidanje sindikalnih pregovaračkih prava. Građani guvernera nazivaju “guvernerom Wall Streeta, a ne Wisconsina” (http://www.thenation.com/blog/158872/upwards-125000-march-madison-activists-rally-nationwide-back-wisconsin-workers). Presudio im je, smatraju, krupni kapital. Protestiraju zato što su prihodi države od poreza na dobit opali za 2.5 milijardi dolara u posljednjih godinu dana. U Wisconsinu dvije trećine korporacija ne plaća porez, a iznos koji se od njih uprihoduje u saveznu blagajnu je prepolovljen u odnosu na 1981. godinu. Građani su na ulicama jer takav sustav smatraju duboko nepravednim (http://www.youtube.com/watch?v=IFU7mn9pOhA ).

Je li daleko Amerika? Različite vrste privremenog i povremenog zapošljavanja na lošim radnim mjestima, s atipičnim ugovorima o radu, u situaciji posvemašnje radne i socijalne nesigurnosti u najvećoj mjeri pogađaju žene. Proizvodnja je uništena, “tradicionalno ženska zanimanja” na segregiranom tržištu rada, poput tekstilne industrije, potpuno su uništena. Visoko obrazovanje također se prepušta tržištu, jednako kao i znanost. Većini građana i jedno i drugo postati će nedostupni. Pitanje je postoji li za žene, ili uskoro gotovo svakoga od nas, bilo kakav rad osim loše plaćenih poslova u uslužnim djelatnostima? Kao i prije sto godina moramo tražiti naše pravo na rad i pravo na obrazovanje. Također, ponovno povratiti naše pravo na glas koji će se čuti jasnije od hrpe izbornih listića svake četiri godine. Neke su žene činile upravo to, još prije sto godina.



[1] klasa rodnih identiteta oblikovana poklapanjem nečijeg rodnog identiteta i ponašanja, odnosno uloge koja se smatra prikladnom za određeni spol. Popularniji termin je “gender normative”, iako takav pojam sugerira da postoji jedinstveni, usklađeni sustav rodnih normi. http://en.wikipedia.org/wiki/Cisgender

Dok smo štrajkale glađu, direktor nam je nudio ćevape

Đurđi Krnjak, radnici Kamenskog koja je u toj propaloj tvornici provela 30 godina, na Dan žena će u zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici biti dodijeljena nagrada “Zagrepčanka godine”. Odbor Gradske skupštine za javna priznanja izbor je obrazložio time što je Đurđa Krnjak, kao predvodnica radnica Kamensko, doprinijela senzibiliziranju javnosti za probleme radnica u tekstilnoj industriji i predano se zalagala za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava, prava na rad i zaradu. Iako samu nagradu prate kontroverze otkako je ustanovljena 2007. godine (u vezi kriterija, nekih kandidatura i dobitnica, pa i oko toga je li takva rodno-segregacijska nagrada uopće potrebna), to što stoji u obrazloženju točno je. U Hrvatskoj je u proteklih dvadeset godina u tekstilnoj industriji izgubilo posao oko 100.000 ljudi, ali je tek slučaj Kamenskog uspio senzibilizirati širu javnost, što je radnicima pomoglo u borbi za neisplaćene plaće, ako im već nije uspjelo da sačuvaju posao. Đurđu Krnjak su radnice izabrale za svoju predstavnicu i kroz proteklih je šest mjeseci bila svojevrsna njihova glasnogovornica. Pokrenula je osmodnevni štrajk glađu dvadesetak radnica u rujnu, predvodila ih je u mirnim prosvjedima, zastupala ih na sudu u stečajnom postupku, upozoravala na nepravilnosti uprave… No, u tome da nagradu zaslužuje ipak nisu svi jednoglasni. Osamdesetak njenih bivših kolegica protestira zbog nagrade, smatrajući da ne pripada samo njoj, a najveći je razdor unijelo to što je nagrada i novčana. Vjerojatno bi svima od petstotinjak ljudi koji su s propašću Kamenskog izgubili posao, dobro došli ti novci.

Đurđa Krnjak nije imuna na to u što se mogući trenutak njene slave pretvorio, ali još je uvijek prvenstveno usmjerena na to da se izbore za dugovanja od Kamenskog. Razgovarali smo u neposrednoj blizini tvornice Kamensko na Trgu Francuske Republike, koja je sada prvi put prazna otkako je otvorena prije šezdeset i koju godinu. Đurđa Krnjak je tamo počela raditi  1980., kada je imala 18 godina, i kaže da joj danas nije lako tuda prolaziti. Osjeća se jadno i prevareno. Na dodjelu nagrada će ići u haljini koju je sama sašila pa kaže da je to Kamensko proizvod. A zapravo je proizvod nezaposlene bivše radnice Kamenskog.   

 

Kako ste osjećate u vezi nagrade “Zagrepčanka godine”?

– Ta mi nagrada nije nikakva satisfakcija. Ni sa kakvom me se nagradom ne može kupiti niti ušutkati. Sigurno neću zbog nagrade pomisliti da sam svoje napravila i da ću odustati od daljnje borbe za naša prava. Više mi znači što je direktor Kamenskog Antun Crlenjak nedavno novčano kažnjen na Trgovačkom sudu zato što nije na vrijeme pokrenuo stečaj tvornice. To mi je dalo dodatni vjetar u leđa. Nagrada nije bila moj cilj, nisam ni znala da postoji pa me je kandidatura jako iznenadila, čak i šokirala. Kada mi je jedna novinarka javila da sam nominirana, bila sam sigurna da me neka kolegica iz Kamenskog zafrkava. A sada moje bivše kolegice govore da sam se sama kandidirala, što nije točno. Kada bih bila potpuno otvorena, mogla bih svašta reći, ali uvijek sam pokušavala negativnosti smiriti tako ću i sada preskočiti taj dio, onaj koji se tiče mog razočaranja u pojedine kolegice. Predsjedniku Gradske skupštine Borisu Špremu sam otvorena rekla da mi nagradom nisu napravili uslugu ili uljepšali život, već su mi ga zagorčali. Upućujem sve na Gradsku skupštinu i Borisa Šprema da objasne javnosti zašto su mi dali nagradu.

 

Kada sada gledate na događaje koji su otpočeli štrajkom prije šest mjeseci, na koji ste se odlučili zapravo vrlo brzo, bez nekih priprema i razmišljanja o tome kako će se stvari dalje odvijati, mislite li da se ispravno odlučili, da je štrajk bio jedina moguća opcija?

– To je bio jedini ispravan potez, u što sam sada još sigurnija jer smo se uvjerile da je rukovodstvo tvornice samo imalo namjeru kupovati vrijeme, a ne pronaći neko rješenje za tvornicu. Apsurdno je da je direktor Antun Crlenjak rekao stečajnom upravitelju da će mu pomoći oko stečaja. Da je htio nešto napraviti, onda bi ranije imao neki prijedlog da se proizvodnja nastavi i pokušaju spasiti radna mjesta. Samo nekoliko dana nakon što smo na Trgovačkom sudu uložile zahtjev za pokretanje stečaja, Crlenjak se kod bilježnika uknjižio na imovinu Kamenskog, dok u stečajnom zakonu jasno stoji da je poništivo sve što se knjiži na vlasništvo tri mjeseca prije ili tri mjeseca poslije stečajnog postupka pa smo tražile poništenje uknjižbe kako bismo mogle naplatiti naša potraživanja iz stečajne mase. Pitanje je što bi bilo da smo duže čekale. 

 

Jeste li znale koliko vas mukotrpan posao čeka?

– Kada sada analiziram to vrijeme, shvaćam da zapravo nismo bile spremne ni fizički, a još više psihički na ono što nas je čekalo. Nismo očekivale da ćemo od institucije do institucije – Uskoka, Državnog odvjetništva, Ministarstva gospodarstva… –  nailaziti na zid odbijanja. Saslušali bi nas, ali bi nam potom rekli da to nije njihov posao i da naš problem treba rješavati netko drugi. Uvjerila sam se da zakon i pravo nikada nisu na strani radnika. Ni sindikat Tekstila, kože i obuće ni Krešimir Sever iz Nezavisnog hrvatskog sindikata nas nisu podržali kada smo htjele stupiti u štrajk. Nakon mjeseci sastančenja i pokušavanja pronalaženja nekog načina da se izborimo za svoja prava, shvatila sam da nam ništa drugo ne preostaje osim štrajka glađu. Financijsko stanje Kamenskog je bilo takvo da nije moglo pokrivati ni dugovanja, ni režije ni naše plaće, što znači da smo samo mogle nastaviti raditi bez plaće. Nakon još jednog u nizu neuspješnih razgovora s direktorom, nas je dvadeset odlučilo štrajkati. 

 

Rezultat je tada bio sasvim neizvjestan, mogli ste biti dvodnevna vijest u medijima i ništa više od toga, no ipak je štrajk pokrenuo neke promjene?

– Da, najviše nam je pomogla medijska pažnja, zbog koje institucije ipak drugačije gledaju na slučaj Kamensko, oprezniji su i brže reagiraju na naše zahtjeve. Da nije bilo medija, vjerojatno bi se sve gurnulo pod tepih. Ali još smo puno više mogli postići da je samo deset posto ljudi koji ne primaju plaće prišlo našoj grupi, da smo zajedno napunili Trg Francuske Republike i marširali ulicama. Nije nas bilo puno kada smo na ulicama upozoravali “Danas smo mi, sutra ćete biti vi”. Na žalost to “sutra” nismo morali dugo čekati. Do sada su samo branitelji imali pravo nešto tražiti i njima se uvijek izlazilo u susret, a radnici bi trebali puzati i ne dizati glas.

 

Jeste li u ovih šest mjeseci od štrajka čuli ikakvo objašnjenje uprave ili možda čak ispriku?

– Je li isprika to što je gospodin Crlenjak, sada već moj bivši direktor, došao u park gdje smo štrajkale glađu i ponudio nam ćevape? Jednom sam otvoreno pitala Crlenjaka kako to da šuti na sve optužbe koje smo iznijeli protiv njega, stoji li iza njega neka jaka sila zbog koje ne smije govoriti ili je toliki debelokožac da mu je svejedno. Rekao mi je da će mi istinu reći kada sve završi. Tu istinu još nisam čula niti sam ga vidjela nakon što je u listopadu na Trgovačkom sudu donesena odluka o stečaju. Nadam se da ću jednog dana dobiti odgovor. 

 

Trideset ste godina proveli u Kamenskom. Možete usporediti kakav je bio status radnika prije 1990. i poslije?

– Onda nam je bilo puno bolje, imali smo donekle svoja prava, dobivali smo redovito plaće, dijelili viškove, imali smo i 13. plaće, na kraju godine smo znali kada ćemo dogodine ići na godišnji odmor.. Osjećali smo se kao normalni ljudi. Nakon 1990. godine bismo dobili po pet dana godišnjeg u kolovozu, više se nije poštivalo radno vrijeme iz ugovora o radu i tome slično. U dva sata popodne bi nam rekli da moramo ostati do pet bez da nas je itko pitao možemo li mi to ili ne.  Prije sam bila sretna kada sam imala mogućnost doći ranije ili ostati duže raditi jer sam za to bila plaćena, a poslije se očekivalo da radite prekovremeno, a da vam nitko za to ne plati. Tu se već kršio zakon i prava radnika. Vrijeđa me kada na portalima čitam komentare da smo glupače što smo tako dugo radile bez plaće i da muške radnike ne bi mogli tako ponižavati. Mi smo htjele zadržati svoja radna mjesta i pokazati da se ne radi o tome da ne želimo raditi. Osim toga, ista se stvar evo dogodila i “muškoj” tvrtki, radnicima Vibrobetona iz Vinkovaca koji nisu dobili osam mjeseci plaću.

 

Koliko je Kamensko radnicima još ostalo dužno?

– Potraživanjem smo od Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja dobili pola otpremnine i tri minimalne plaće, a to otprilike odgovara iznosu plaća koje su nam dužni. Mnogi na to čekaju po pola godine, a mi smo to dobili u roku od tri mjeseca. Od stečajne mase bismo trebali naplatiti dvije plaće za period rada u vrijeme stečaja, te novac od otpremnine. U mom je slučaju cjelokupna otpremnina 20.000 kuna za trideset godina radnog staža.

 

Da razriješimo jednu stvar: za razliku od brojnih drugih tvornica u tekstilnoj industriji, Kamensko nije uništilo seljenje proizvodnje u jeftinije zemlje, a ni globalna financijska kriza?

– Ne, recesija je samo paravan. Kamensko je sustavno uništavano radi lokacije, i što se dublje istražuje taj slučaj, to se sve više potvrđuje. Kamensko je imalo ime, kvalitetu,  tržište i kupce, pa je moglo raditi. Čak su se mogli ostvariti kapaciteti posla i za dvije tisuće ljudi. Bili smo svjesni toga da je Kamensko u središtu grada i očekivali smo preseljenje. Znala sam se šaliti da smo na Trgu Franje Tuđmana gdje će sigurno biti neke elitnije stvari od tvornice tekstila. Nekoliko puta su nam govorili da ćemo se seliti pa su nam i prezentirali program preseljenja, ali sada u radu stečajnog upravitelja vidimo da nema nikakvih pismenih tragova da je Kamensko stvarno imalo namjeru da se preseli. Istina je da su kupili zemljište u Svetoj Heleni, ali su i tamo ostali dužni ljudima od kojih su otkupili zemljište. Od svih tih silnih novaca za koje se Kamensko zaduživalo mi u tvornici nismo ništa osjetili. Tvornica je propadala, strojni park ni tehnologija se nisu obnavljali, uvjeti rada su bili grozni, godinama smo radili bez tople vode i ljeti bez klimatizacijskih uređaja… Veliki priljev sredstava je dolazio u Kamensko, ali je očito još veći odlazio. No i dalje smatram da je za propast Kamenskog zapravo najviše krivo Ministarstvo financija, koje je  znalo da Kamensko dvije godine nije plaćalo doprinose radnicima i na koncu su blokirali račun tvrtke. Trebali su puno prije reagirati. Umjesto toga se ministru Šukeru u Kamenskom šivalo po mjeri.

 

Što je s kaznenom prijavom koju su radnice u prosincu predale Državnom odvjetništvu protiv direktora, Nadzornog odbora i većinskih dioničara?

– Još nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. 

 

Kako komentirate optužbe kolegica, koje su se pobunile zbog toga što je vama dodijeljena nagrada, da ste tijelom štrajka surađivali s upravom Kamenskog?

– To je suluda optužba, pa mislim da se u javnosti vidjelo što sam sve govorila o upravi. Može li se to nazvati suradnjom s njima?

 

Ne čini li vam se licemjernim da ćete sada u Gradskoj vijećnici prepunoj političara, koji ne reagiraju u mnogim drugim slučajevima kršenja radničkih prava, dobiti nagradu?

– Spremna sam i na dodjeli nagrada prozvati političare, pa i gradonačelnika Milana Bandića.  

 

Ne mislim da se tiče javnosti što ćete činiti s novčanom nagradom od 50 tisuća kuna, ali ću vas zbog specifičnosti situacije, zbog toga što neke vaše kolegice kažu da i one imaju pravo na dio novaca, to ipak pitati?

– To neću komentirati.

Dosta nam je zahtijevanja, tražimo ostvarenje!

100 godina nakon prvog obilježavanja Dana žena, razlozi njegova utemeljenja i više su nego opravdani. Dan žena zamišljen je kao dan u kojem će žene cijeloga svijeta izaći na ulice i zahtijevati svoja prava u svijetu rada, politike i društva. Iako su tijekom tih 100 godina neki od ženskih zahtjeva pronašli svoj put u zakone, konvencije i strategije, stvarni ženski život svakoga dana pokazuje da smo daleko od ravnopravnosti.

Kriza koja potresa svijet i Hrvatsku već više od dvije godine, ponovno je pokazala nisko vrednovanje rada i radnika, a žene su među njima najugroženija skupina. Žene čine 54% nezaposlenih što znači da više od 180 000 žena u Hrvatskoj ne može pronaći posao. Najmanje 35 000 žena radi bez plaće, najmanje 80 000 žena radi na crno, a 90% svih novozaposlenih žena u 2010. godini radilo je temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme što je najnesigurniji i najnezaštićeniji oblik rada. Žene zaposlene u zaposlene u tzv. ženskim industrijama većinom primaju minimalnu plaću od 2814 kuna bruto.

Stoga, CESI i Babe! kao neovisne, feminističke organizacije koje već 17 godina rade na unapređenju položaja žena u društvu i zalažu se za socijalno pravedno društvo, podržavaju 13 zahtjeva za bolja radna prava žena Ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Odbora žena Nezavisnih hrvatskih sindikata, Koordinacije Žena Hrvatske udruge sindikata te Ženske sindikalne mreže.

Istovremeno tražimo od Vlade Republike Hrvatske ispunjenje sindikalnih zahtjeva i očuvanje postojećih ženskih radnih mjesta te stvaranje uvjeta za dostojan, siguran i pravedno plaćen rad. Podsjećamo Vladu na Ustav Republike Hrvatske koji kaže da su najviše društvene vrednote ravnopravnost spolova i socijalna pravda. Krajnje je vrijeme da se te vrednote ugrade u svakodnevni život žena u Hrvatskoj.

Šteta što se papiri ne jedu

Odluka o utemeljenju Međunarodnog dana žena donesena je u kolovozu 1910. godine u okviru 2. Međunarodne socijalističke konferencije žena na inicijativu njemačke socijalistice Clare Zetkin. Prvi je Dan žena obilježen 19. ožujka 1911. u Austriji, Njemačkoj, Danskoj i Švicarskoj, a od 1921. godine Međunarodni dan žena obilježava se 8. ožujka. Ideja je bila da se na taj dan žene svijeta ujedine u svojim zahtjevima za ravnopravnošću, posebice u svijetu rada.

Od tada je prošlo 100 godina i žene su se izborile da njihova prava budu zapisana u tonama papira koji sadržavaju zakone, konvencije, strategije, programe. Prava je šteta što papir ne možemo jesti. Jer ti papiri su se slabo pretočili u stvarnost. A kako izgleda hrvatska ženska stvarnost nakon više od 150 godina zahtijevanja prava?

Najmanje 35 000 žena dolazi svakoga dana na posao i za svoj rad ne dobiva plaću. Najmanje 80 000 žena radi na crno, a 90% svih novozaposlenih žena u 2010. godini radilo je temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme što je najnesigurniji i najnezaštićeniji oblik rada. One zaposlene u tzv. ženskim industrijama većinom primaju minimalnu plaću od 2814 kuna bruto.

Neke nezaposlene žene zbog bespuća birokratskih zavrzlama nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Pardon, mogu je ostvariti ako dođu jako, jako, jako bolesne pred nekog službenika/službenicu HZZO-a koji/a će im onda odobriti 15 ili 30 dana zdravstvenog osiguranja prema vlastitoj diskreciji.

Plaće i mirovine žena su u prosjeku 20% manje od plaća i mirovina muškaraca.

Žene obavljaju 90% svih kućanskih poslova te brige oko djece (ona stara narodna o tome kako žene drže tri ugla-ćoška-kantuna kuće je zapravo eufemizam za realnu situaciju).

Prošle je godine svaki treći tjedan u Hrvatskoj jedna žena bila ubijena od strane svog partnera, a svaka treća žena bila je žrtvom nasilja.

Mediji i dalje gledaju svijet kroz muške oči te žene zauzimaju manje od trećine medijskog prostora i to ih se smješta uglavnom u područje Zabave i Lifestyle-a kao ukras za muške oči. Možda stoga ne čudi što je na javnoj televiziji organizirana dvosatna potraga za izgubljenom ženstvenošću?

I još uvijek si lokalni šerifi obučeni u gradonačelnike uzimaju za pravo povjerenstvima za ravnopravnost spolova onemogućiti održavanje okruglih stolova i to ni više ni manje nego povodom Dana žena.

I tako ponavljamo sve te brojke i činjenice već 150 godina. Odu brojke koji postotak dolje ili gore, seksizmi budu manje ili vise očiti od prve, ali nikako da nestanu. Čitam neke stare izjave povodom Dana žena ili Dana rada i sve su iste. Samo se godina mijenja. I imena propalih poduzeća. Trimot zamjeni Uzor, Slogu Kamensko, Dalmaciju Emka.

Izaći ćemo na Trg bana Jelačića i ove godine, reći što nam je na duši, iznijeti zahtjeve nužne za bolji život žena u Hrvatskoj, dobiti koji karanfil (ove godine imamo sreće što na isti dan pada fašnik pa možda uleti i koja krafna) i neće se promijeniti ništa. Jer ovoj zemlji jednostavno nismo važne. Trenutno se u nekakvim vladinim sobičcima piše nova nacionalna politika promicanja ravnopravnosti spolova u kojoj se kako čujemo kao vrlo važna, ako ne i presudna mjera, predlaže obilježavanje dana jednakih plaća. Ako će cijela biti takva, onda možda najbolje da se otisne na jestivom papiru pa da od nje bude barem neke koristi.