“Žene su iz Špišić Bukovice, a muškarci iz Babine Grede”

Sirius – centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje organizira ciklus pričaonica o aktualnim temama vezanima uz život mladih s invaliditetom i mladih općenito, te Vas ovim putem poziva na 5. mjesečnu pričaonicu na temu:

“Žene su iz Špišić Bukovice, a muškarci iz Babine Grede” – muško-ženski odnosi u kontekstu hrvatskog društva

Na pričaonici ćemo u ugodnoj atmosferi, grickalice i piće razgovarati o tome kako je biti žena/djevojka odnosno muškarac/mladić danas u našem društvu, ima li razlika, zapošljavaju li se na istim radnim mjestima, odnosimo li se prema svima jednako, imaju li svi jednake prilike, žele li oni uopće iste stvari i koji su razlozi za to, te što se može učiniti da slova M ili Ž u abecedi spola dobiju jednako mjesto.

Moderatorica pričaonice: Albina Žnidar, prof. rehabilitator

Gosti pričaonice: mr.sc.  Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe – Centra za seksualna prava I dr.sc. Hrvoje Jurić, profesor na Odsjeku za filozofiju FFZG-a i književnik

Vrijeme i mjesto održavanja: ponedjeljak 21. veljače 2011. u 19h

Muzej prekinutih veza, Ćirilometodska 2 na Gornjem gradu (ex. kavana Taverna)

Prijave obavezne putem tel: 01/6310 389; 091/2137 428  ili e-maila: prijave@centar-sirius.hr

Pričaonice financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

Hoće li žene srušiti Berlusconija?

Kad je već cijeli svijet navikao da se premijer Italije Silvio Berlusconi ponaša kao klaun, kad je postao predmet opće sprdnje, a Italija primjer nemoći građana i političkih partija u opoziciji da s tim klaunom i njegovom politikom izađu na kraj, našao se ipak netko tko je rekao: dosta! Bile su to žene. Prošle nedjelje više od milijun žena izašlo je na ulice i trgove u 230 talijanskih gradova, a pridružile su im se i žene u Parizu, Londonu, Bruxellesu, Tokiju… Ujedinjene parolom ‘Ako ne sada – kada?’, demonstrirale su za obranu svoga dostojanstva koje Berlusconijevo ponašanje i njegovi seks-skandali ponižavaju i vrijeđaju, svodeći ih na robu. ‘Osjećamo se poput statistkinja u nekoj sapunici’, čulo se na jednom skupu. Neke od njih nosile su duhovite plakate poput: ‘Ja sam Mubarakova baka!’, aludirajući na slučaj maloljetnice Ruby za koju je premijer izjavio da ju je izvukao iz zatvora lažući da je Mubarakova unuka.

 

Bake, kurve i svetice

Upravo je taj slučaj bio kap koja je prelila čašu – i poslužio kao motiv ujedinjenja protiv Berlusconija koji već godinama, manje-više javno, kupuje seks od mladih djevojaka, a svojim ljubavnicama namješta političke položaje. I njegova druga supruga ustala je protiv njega u obranu svog digniteta i napustila ga kad ju je javno ponizio kao ženu. On ne samo da takvim svojim ponašanjem promovira klasični patrijarhalni kliše prema kojem je žena ili svetica ili kurva, nego je uz to još i ciničan. Tako, recimo, mladim nezaposlenim djevojkama savjetuje da se – bogato udaju! Te današnje mlade djevojke su sad već unuke feminističke generacije Talijanki iz sedamdesetih pa se, sudeći po njegovim riječima, moglo učiniti kao da se u proteklih nekoliko desetljeća nije ništa promijenilo i da se njihove bake nisu izborile baš ni za što.

No stvari, srećom, ne stoje baš tako, unatoč slici žena koju kreira Berlusconi i njegovi mediji. Ne samo da su te bake sedamdesetih izborile pravo na razvod i pobačaj, nego statistike iznesene na prosvjednim skupovima govore da su Talijanke visokoobrazovane, emancipirane žene, ali da je njihov problem to što ih je zaposleno tek 46 posto, u usporedbi sa, recimo, 80 posto žena u Norveškoj.

 

Riječ je o dostojanstvu

Opća situacija u Italiji je daleko od toga da bi se građani bavili isključivo Berlusconijem i njegovim skandalima – koje, usput rečeno, premijer producira baš kao da želi skrenuti pažnju s drugih tema. Ekonomska je kriza, a javni dug raste iz dana u dan. Nezaposlenost mladih i nalet imigranata problemi su s kojima se njegova vlada slabo nosi, pa građanima, a naročito građankama, ne treba uza sve to još i poniženje tipa ‘bunga-bunga’ zabave za premijera i odabrane. Iako je baš to poslužilo kao otponac, premda je degradacija zajednički nazivnik, naravno da ovi protesti imaju i socijalno i političko obilježje. Naime, i žene su politički heterogene baš kao i muškarci, ima ih desnih i lijevih i teško bi ih bilo okupiti u tolikom broju samo oko političke platforme. No zajedničko im je svima da ne žele biti sustavno izložene poniženjima od muškaraca, još k tome od premijera.

 

Italija kao ponižena žena

Postavlja se pitanje: mogu li žene srušiti Berlusconija? Bio bi to zaista ironičan obrat! Međutim, to se neće dogoditi, jer žene same po sebi nisu politička sila, niti to mogu biti. Možda bi to opozicija mogla iskoristiti da se pokrene, kad se ne bi ponašala kao žaba paralizirana pred zmijom. Naime, već su neki, pa i same žene, požurili s prognozama i usporedbama. U pravilu, demokratske vlade u Europi mijenjaju se na izborima, a rijetko na ulicama. Ne bi se moglo reći da su ove demonstracije nekakav početak revolucije. Uostalom, već 16 godina Berlusconi pada i ponovo se diže i ne treba zaboraviti da su Talijani glasali za njega ne jednom, nego tri puta. Naravno, Berlusconi se diže i pobjeđuje uz pomoć svojih medija koji su bez problema uspjeli minorizirati i ismijati demonstracije žena, ma kako masovne one bile. S druge strane, iako ponižene žene neće srušiti premijera, njihovi protesti, odnosno činjenica da su izašle na ulice u tolikom broju, mogli bi uzdrmati javno mnijenje i okrenuti ga protiv premijera. Jer konačno se nešto pomaklo, konačno je netko jako glasno rekao da tako dalje ne ide, da je ljudima dosta brige političara samo za sebe, njihove neozbiljnosti i neodgovornosti. I konačno, žene u ovom slučaju mogu poslužiti kao metafora za poniženu Italiju koju je Berlusconi doveo u nezavidan položaj zemlje koju nitko više ne shvaća ozbiljno.

U tom smislu ove ženske demonstracije mogle bi odigrati važnu političku ulogu. Ako ništa drugo, probudile su sugrađane i opoziciju i trgle ih iz pospanosti i učmalosti i pokazale Italiji i cijelom svijetu da se mogu i znaju organizirati. Ženska samosvijest i samopoštovanje možda nije čisto politički argument, ali ako se konstantno zanemaruje, svejedno se može pokazati možda čak i odlučujućim faktorom. Bilo bi divno kad bi Talijanke izazvale domino-efekt, pa bi protesti protiv nesposobnih, arogantnih političara koji žene tretiraju kao robu zaredali i u drugim zemljama. ‘Radimo više, plaćene smo manje i manje nas je u politici nego bilo gdje drugdje u Europi’, čulo se na skupovima. Zar vam to ne zvuči poznato?

40 godina ženskog prava na glas

Švicarska ovih dana slavi 40. godišnjicu ostvarivanja glasačkog prava za žene. Iako je u većini europskih zemalja širenje glasačkog prava na žene ostvareno u razdoblju između I. i II. svjetskog rata, Švicarska je to pravo ostvarila tek 7. veljače 1971. godine. Ipak, trebalo je još gotovo 20 godina do ostvarenja ovog prava u svim kantonima: naime kanton Appenzell Innerrhorden glasačko je pravo za žene ozakonio tek 1990. godine.

Je li samo kod mene takav slučaj ili sve nas ova informacija svaki put iznova pomalo šokira (koliko god opće poznata ona bila)? Uistinu je teško za povjerovati da je ovo dio ŠVICARSKE povijesti, zemlje u srcu Europe uređene po principu direktne demokracije. Sama ironija, međutim, leži upravo u tome da je navedeno političko uređenje temeljni razlog tako kasnog ostvarenja glasačkog prava za žene: Švicarska je naime prva zemlja u kojoj je odluka o ženskom glasačkom pravu usvojena putem referenduma – drugim riječima, muškarci su ti koji su svojim glasovima to pravo trebali ozakoniti.

I tako je Švicarska kao pretposljednja država u Europi zakon o glasačkom pravu žena usvojila čak 78 godina nakon Novog Zelanda, 37 godina nakon Turske, 26 godina nakon Jugoslavije te 7 godina nakon Afganistana. Jedina europska zemlja koja je nakon Švicarske ozakonila ovo pravo jest Kneževina Lihtenštajn koja je to učinila 1984. godine. Ovo je samo još jedan od pokazatelja kako direktna demokracija često može poslužiti i kao sredstvo za održavanje statusa quo, osobito u svijetu u kojem su javno mišljenje i diskurs uvjetovani medijskom propagandom i spretnim “marketinškim potezima”.

 

 {slika}

 

Kronologija borbe za žensko pravo na glas

1886. godine 139 žena pod vodstvom sufražetkinje Marie Goegg-Pouchoulin uputilo je parlamentu svoju prvu peticiju te time izazvalo veliko zanimanje javnosti bacajući po prvi put pozornost na pitanje ženskih političkih prava u Švicarskoj. Tri godine kasnije u Ženevi je organiziran Prvi nacionalni kongres žena koji je rezultirao osnivanjem prve parlamentarne komisije s ciljem razmatranja “ženskog pitanja”. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća žene se organiziraju osnivajući različite udruge od kojih su dvije najvažnije Bund Schweizerischer Frauenvereine (Liga švicarskih ženskih udruga) BSF pod vodstvom Helene Von Mülinen i Schweizerische Verband für Frauenstimmrecht (Švicarska udruga za žensko glasačko pravo) SVF.

Tijekom I. svjetskog rata pitanje ženskih prava gubi prioritet te biva stavljeno “na čekanje”.

U razdoblju od 1919. do 1921. godine u većem broju kantona održani su referendumi o uvođenju ženskog glasačkog prava, ali je prijedlog s velikom većinom glasova odbijen u svim kantonima.

Ženska organizacija SVF je 1929. godine krenula s novom akcijom u sklopu koje je prikupljen rekordan broj potpisa: 170 397 ženskih i 78 840 muških potpisa. 1957. godine održan je referendum kojim se trebalo odlučiti o obveznoj civilnoj službi za sve švicarske žene. Prilikom referenduma izbio je skandal zbog apela na glasovanje kojeg je lokalna zajednica u Wallisu uputila ženama. Iako su ženski glasovi, sakupljani u zasebnu urnu, kasnije poništeni jer su bili bez zakonske osnove, ovaj je potez jedan od važnijih u švicarskoj povijesti borbe za ženska prava.

Prvi kanton koje je usvojio žensko glasačko pravo jest kanton Waadt 1959. godine nakon kojeg su uslijedili kantoni Neuchâtel i Ženeva. U kantonu Zürich to je pravo usvojeno tek 11 godina kasnije.

Važnu ulogu u promjeni svijesti o sudjelovanju žena u politici imao je pokret mladih 1968. Mlade feministkinje organizirale su veći broj demonstracija te su se, smatrajući SVF premlakom, nedovoljno radikalnom skupinom, odlučile na osnivanje vlastite radikalnofeminističke skupine – Frauenbefreiungsbewegung (Pokret za oslobođenje žena) FBB. 1. ožujka 1969. godine održan je Marš na Bern u kojem je sudjelovalo 5000 žena i muškaraca. FBB je kroz squatiranje kuća te organiziranje demonstracija počeo privlačiti pozornost javnosti te je svojim načinom borbe podijelio i same pristaše ženskog prava na glasanje.

7. veljače 1971. godine većina je kantona s 65,7% glasova “Za” usvojila odluku o ženskom glasačkom pravu.

 

 {slika}

 

Politički imidž današnje Švicarske

Švicarska je danas zemlja u čijoj Vladi žene čine većinu. Iako mnogi smatraju da takav sastav Vlade i nema nekog većeg utjecaja na smjer švicarske politike, mnogi se ipak slažu da će ovakav omjer spolova unutar Saveznog vijeća pozitivno utjecati na imidž Švicarske, zemlje u kojoj su žene još prije 40 godina bile lišene osnovnog političkog, danas samo po sebi razumljivog prava –  prava na glasanje.

Dodijeljene stipendije mladim znanstvenicama

Hrvatsko nacionalno povjerenstvo za UNESCO i L’Oreal Adria jednogodišnjom stipendijom u iznosu 4.000 EUR u sklopu nacionalnog programa “Za žene u znanosti” nagradili su četiri mlade hrvatske znanstvenice.

Stipendiju od 4.000 EUR primile su: molekularna biologinja Rosa Karlić, molekularna biologinja Ana Knežević, liječnica Anna Mrzljak te geofizičarka Ivana Stiperski.

Ove godine na natječaj nacionalnog programa “Za žene u znanosti” apliciralo je 35 kandidatkinja u posljednjoj fazi pripreme doktorske disertacije sa prirodoslovnih područja, najviše sa područja medicine i molekularne biologije. “Zadatak natječajnog povjerenstva nije bio lak. Između prijavljenih kandidatkinja odabrali smo one čije doktorske disertacije donose najviše noviteta u svijet znanosti te čija su istraživanja najprimjenjivija u praksi.”, naglašava akademik Zvonko Kusić, predsjednik natječajnog povjerenstva. “Ovom stipendijom odajemo priznanje za dosadašnji znanstveni rad mladih hrvatskih znanstvenica te svojevrstan poticaj za nastavak znanstvene karijere.”, ističe akademik Vladimir Marković, predsjednik Hrvatskog povjerenstva za UNESCO.

Molekularna biologinja Rosa Karlić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, u svojoj doktorskoj disertaciji pokazuje kako su modifikacije histona, odnosno mutacije u proteinima koji ih reguliraju, u vezi s nastankom različitih bolesti, kao što su karcinomi. Primjenom računalnih i statističkih metoda Tridesetogodišnja Rosa Karlić vrši detaljnu analizu javno dostupnih podataka o lokalizaciji različitih modifikacija histona u ljudskom genomu koji dovode do novih spoznaja o mehanizmu i vremenskom slijedu njihove uspostave u ljudskim stanicama.

Molekularna biologinja Ana Knežević u svojoj se doktorski disertaciji bavi istraživanjem N-glikana na proteinima plazme i njihovoj varijabilnosti u populaciji. Istraživanje provedeno u radu temeljno je istraživanje provedeno na više od 2 000 uzoraka te predstavlja prvo takvo istraživanje provedeno u Hrvatskoj. Konkretna primjena istraživanja još nije poznata, no dugoročno gledano ovakav tip analize mogao bi se koristiti u dijagnostici i prognostici.
Liječnica Anna Mrzljak, internistica gastroenterologinja sa Kliničke bolnice Merkur, prva u Hrvatskoj bavi se istraživanjem razvoja kronične bubrežne bolesti nakon transplantacije jetre. Istraživanje je primjenjivo i u svakodnevnoj praksi, a rezultatima može se modificirati liječenje bolesnika nakon transplantacije, mogu se razviti strategije prevencije razvitka bubrežnih bolesti te poboljšati liječenje ukoliko se bubrežna disfunkcija razvila.

Fizičarka Ivana Stiperski radi kao znanstvena novakinja na Državnom hidrometeorološkom zavodu. Uz teorijsko-numerički dio, njena disertacija koja se bavi rezonacijom zarobljenih valova uzrokovanom paralelnim planinskim lancima, ima i primjenjenu komponentu sa svrhom poboljšanja numeričkih prognoza olujne bure. Ivana Stiperski je ujedno bila i glavna prognostičarka za prvu hrvatsku žensku alpinističku ekspediciju na Cho Oyu (2007) te drugu hrvatsku žensku alpinističku ekspediciju na Mount Everest (2009).

Odluku o najboljim među prijavljenim znanstvenicama donijelo je natječajno povjerenstvo u sastavu: akademik Zvonko Kusić (predsjednik), akademkinja Sibila Jelaska, akademik Krešimir Nemec, akademik Vladimir Paar, akademkinja Vida Demarin, prof. dr. Helena Jasna Mencer, prof. dr. Ivan Vicković, dr.sc. Ivana Mrkonjić te dr. sc. Katica Biljaković.

“Nacionalne dobitnice stipendija od iznimne su važnosti u identificiranju talenta mladih znanstvenica i promoviranju istraživanja znanstvenica u svakoj od zemalja u kojima se nacionalne stipendije dodjeljuju. U pet godina od kada je program prisutan u Hrvatskoj, nagradili smo 18 obećavajućih mladih znanstvenica te započeli brojne debate. Upravo iz razloga jer svijet treba znanost, a znanost treba žene.” naglašava Julio Quiroga, generalni direktor L’Oreala ADRIA. Nacionalni program stipendiranja mladih znanstvenica u Hrvatskoj je predstavljen u studenom 2006. godine a provodi se u više od 50 zemljama diljem svijeta. Dio je međunarodnog projekta “For Women in Science” koji se u suradnji L’ORÉAL-a i UNESCO-a provodi već više od deset godina. Od 1998. godine dodjeljuju se i Međunarodne stipendije “For women in science” te Međunarodne nagrade laureatkinjama, koje su već zadužile svijet znanosti.

Ako nije fizičko, ne znači da nije nasilje

Ove godine i udruga Zora slavi Valentinovo, međutim na malo drugačiji način od ostalih.

Posljednjih nekoliko dana Zora je započela s emitiranjem TV spota “Ako nije fizičko, ne znači da nije nasilje” na lokalnim televizijama diljem Hrvatske – Čakovečka televizija, Varaždinska televizija, Kanal RI, TV Šibenik i TV Plus. Time su se lokalne televizije uključile u borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja na jedan od najboljih načina – educiranjem odnosno širenjem informacija.

TV spot nastao je u sklopu projekta “365 dana borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja”. U aktivnostima projekta osim udruge Zora sudjeluju i Sigurna kuća Čakovec, Centar za socijalnu skrb Međimurske županije, Udruga žena Vukovar i Policijska uprava Međimurska, a financira ga Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

U sklopu ovog projekta provode se različite edukativne aktivnosti koje se bave rodnom ne/ravnopravnosti i rodno uvjetovanom nasilju među mladima. Nasilje u vezama ozbiljan je problem, međutim većina mladih nema dovoljno iskustva da bi ga znala prepoznati, pa često nasilna ponašanja brkaju s velikom ljubavlju. U TV spotu je prikazan jedan od tipičnih načina nasilnog ponašanja među mladima, a odnosi se na izolaciju, manipulaciju i prijetnje koji su često samo prva od stepenica ka ozbiljnijem nasilju.

“Smatramo da je važno da mladi znaju kako zdrava veza treba izgledati i da je često daleko od bajkovitih prikaza kroz povijest u kojima su mladići mačo osvajači nakon čijih poljubaca djevojke padaju u nesvijest, a zatim žive sretno do kraja života.” poručuje izvršna direktorica udruge Zora Marina Kolar. “Najveći problem je što se često samo fizičko nasilje priznaje i prepoznaje, međutim psihičko nasilje kao što su prijetnje, izolacija, emocionalne ucjene, posesivnost i manipulacije su oni oblici koji se često dešavaju mladima, a jednako su destruktivni.”

TV spot možete pogledati OVDJE.

Talijanke prosvjeduju: “Italija nije bordel”

Deseci tisuća žena okupile su se u nedjelju u više od 60 talijanskih gradova u prosvjedima osude premijera Berlusconija za kojeg smatraju da svojim seksualnim skandalima degradira žene. Talijansko pravosuđe nedavno je otvorilo istragu o zbog afere nazvane “Rubygate” u kojoj je šef vlade osumnjičen za zloporabu položaja i prostituciju s maloljetnicom, i za brojne Talijanke taj skandal je bio kap koja je prelila čašu. BBC javlja kako su viđeni su transparenti ‘Italija nije bordel’, te da su manji prosvjedi organizirani u Brusselu, Madridu, Lisabonu, Parizu, Lyonu, Toulouseu, čak i u Tokyju.

Prosvjede su pokrenule 2 sestre, glumice Francesca i Cristina Comencini, koje tvrde da su Berlusconijevi seksistički ispadi samo odraz mizoginije u talijanskom društvu, na koju ni desne ni lijeve političke stranke nikad nisu adekvatno reagirale. Također kritiziraju diskriminaciju žena na tržištu rada, zbog manjka vrtića i part-time poslova. Italija ima jednu od najmanjih stopa nataliteta u Europi, 1.4 dijete po obitelji, a samo 50% žena radi (u EU prosjek je 59%), iako su u prosjeku bolje obrazovane od muškaraca.

“Važnost ovih prosvjeda je u tomu što u njima sudjeluju muškarci i žene, mlađi i stariji, intelektualci i radnici”, rekla je gradonačelnica Napulja Rosa Russo Iervolino koja je sudjelovala u povorci organiziranoj u njezinu gradu. Postavlja se pitanje da li je Talijanima i Talijankama napokon dosta da cijeli svijet na njihovu državu gleda kao na smijuriju. ABC-jeva dopisnica Emma Alberici procjenjuje kako je u nedjeljnim prosvjedima sveukupno sudjelovalo oko milijun talijanskih građanki i građana.