Skup potpore radnicama Kamenskog

Pravo na grad, Zelena akcija, Kuća ljudskih prava i Plenum FFZG-a organiziraju skup podrške radnicama Kamenskog koji će se održati u utorak 21.12.2010. u 10 h ispred Trgovackog suda, Petrinjska 8.

Skup podrške održati će se povodom Skupštine vjerovnika koja će početi u isto vrijeme na Trgovačkom sudu. Želimo jos jednom dići glas protiv premreženih pojedinaca koji su donedavno uspješnu tvornicu svjesno uništili, a sada se pokušavaju uknjižiti na nekretnine Kamenskog čime bi radnice ostale kratkih rukava. Hoće li u tome uspjeti vidjet ćemo u slijedećih nekoliko mjeseci.

Antonija Hojt volonterka godine

Antonija Hojt, volonterka udruge Ženska soba, dobitnica je Volonterskog oskara – nagrade za zagrebačkog volontera godine, koju dodijeljuje Volonterski centar Zagreb. U javnom glasovanju na internetskoj stranici VCZ-a  Antonija Hojt je odnijela 46% od ukupno 1218 glasova građana prikupljenih tijekom dvadeset dana koliko je glasovanje bilo otvoreno.

Nagrada je uručena na 2. Volonterskim susretima,  održanim 15. prosinca 2010. u Staroj Gradskoj vijećnici, koji su okupili predstavnike udruga, javnih ustanova, tvrtki, javne vlasti i volontera. Tom prigodom uručene su zahvale suradnicima i partnerima Volonterskog centra Zagreb na podršci u radu i doprinosu razvoju volonterstva u 2010. godini.

Antonija Hojt, inače apsolventica na diplomskom studiju Socijalne pedagogije u Zagrebu, Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet, sudjelovala je u edukaciji velikog broja mladih u sklopu projekata koje Ženska soba kontinuirano provodi i na taj način aktivno sudjelovala u prevenciji seksualnog nasilja, trgovanja ljudima i postizanju rodne ravnopravnosti.

Samostalno osmišljavanje, organiziranje i provođenje radionica, treninga, okruglih stolova; razvoj i pisanje projektnih prijedloga, koordinacija ostalih volontera/ki, logistika, priprema brošura, letaka i ostalih promotivnih materijala, sudjelovanje u istraživanjima (intervjuiranje, unos i obrada podataka), rad na savjetodavnoj liniji Centra za žrtve seksualnog nasilja, neke su od aktivnosti u kojima je sudjelovala Antonija i samo u razdoblju od 15. 03. 2010. – 30. 09. 2010. godine odradila ukupno 336 volonterskih sati.

Podržite radnice Kamenskog na prosvjedu ispred Trgovačkog suda

Tvornica Kamensko, nekadašnja “Kuća europske mode”, dočekala je sudbinu brojnih hrvatskih poduzeća devastiranih privatizacijskom pljačkom. Tvornicu koja je donedavno uspješno poslovala preuzeli su, a potom i planski uništili premreženi pojedinci čiji je jedini cilj bio da se dokopaju vrijednog zemljišta u centru Zagreba.

Posljednjih mjeseci svjedočili smo borbi radnica da spase svoja radna mjesta ili barem dobiju sada već sedam neisplaćenih plaća. Na institucije pravne države apelirale su štrajkom glađu, štrajkom u tvornici i svakodnevnim prosvjednim marševima – uzalud.

Sada njihova borba ulazi u posljednju fazu: u utorak, 21.12. u 10 sati na Trgovačkom sudu u Zagrebu održat će se skupština vjerovnika Kamenskog d.d. u koju se ubrajaju i radnici. U narednim mjesecima odlučivat će se o raspodjeli stečajne mase, a time i o sudbini 800-tinjak radnica. Ukoliko se isti oni pojedinci koji su uništili tvornicu uspiju uknjižiti na nekretnine Kamenskog, neće ostati dovoljno u stečajnoj masi i radnice će ostati kratkih rukava.

Uz podršku Prava na grad, Zelene akcije, studenata i građana, radnice Kamenskog će u utorak ispred Trgovačkog suda još jednom nadležnima dati do znanja da neće šutke promatrati takav rasplet događaja.

Dosta smo šutjeli o sustavnom uništavanju tvornica i otpuštanju radnika. Vrijeme je da se solidariziramo s radnicama Kamenskog i pomognemo im u borbi za njihova prava.

Vidimo se u utorak 21. prosinca u 10 sati pred zgradom Trgovačkog suda u Petrinjskoj 8!

 

ORGANIZACIJE CIVILNOG DRUŠTVA KAO ISPORUČITELJI USLUGA S PODRUČJA SOCIJALNE SKRBI

U okviru projekta kojeg provodi osam partnera, a financira EU program PROGRESS, održat će se okrugli stol na temu 

ORGANIZACIJE CIVILNOG DRUŠTVA KAO ISPORUČITELJI USLUGA S PODRUČJA SOCIJALNE SKRBI

u utorak  21.12.2010. godine u 14:30 sati, u prostorijama Centra za ljudska prava, ul. Kralja Držislava VI, Zagreb.

–          Reforma sustava socijalne skrbi koja predviđa decentralizaciju može dovesti od prebacivanja odgovornosti društva za socijalne reforme na lokalnu zajednicu. Kvaliteta i opseg socijalnih usluga ovisit će o političkoj volji i financijama gradova i općina. Što će biti sa gradovima i općinama u područjima od posebne državne skrbi?

–          Novo zakonodavstvo planira se usvojiti u 2011. godini, ipak Državni proračun ne reflektira planirane troškove.

–          Udruge kao pružatelji socijalnih usluga moraju se praktički pretvoriti u ustanove. Od udruga se traži da budu ravnopravne svim pružateljima socijalnih usluga, kao npr. javnim ustanovama, ali opet ostaju uvijek neravnopravne jer se za razliku od javnih ustanova financiraju isključivo putem javnih natječaja.

–          U reformi sustava socijalne skrbi predlaže se uvođenje koncesija za pružanje socijalnih usluga. To će značiti da će udruge koje žele pružati socijalne usluge morati ostvarivati sve pretpostavke koje po zakonu ostvaruju koncesionari i da će plaćati naknade za koncesiju. Kako će to pokrivati udruge koje imaju samo namjenska sredstva i za njih odgovaraju državi pod materijalnom i kaznenom odgovornošću?
 

–          Domovi socijalne skrbi zatvorit će se, a sadašnji korisnici transferirati po udomiteljskim obiteljima koje nisu dovoljno educirane za rad sa tim korisnicima. Osim nekoliko udruga koje provode programe za podršku u zajednici, država ne osigurava alternative.

–          Beskućnici će se kao takvi voditi i imati prava samo ako budu prijavljeni na području na kojem borave. Na kojoj adresi će boravak prijavljivati beskućnici koji spavaju po noćnim tramvajima?

–          Razmišlja se o ukidanju pučkih kuhinja i dostave obroka u kuću. Zar će pomoć u prehrani u Hrvatskoj pružati isključivo vjerske zajednice?

……………………………………………………………………………………………………………………………

Na okruglom stolu sudjeluju Kristijan Grđan, koordinator udruge Sjaj za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama; Damjan Janjušević iz udruge za samozastupanje; Jagoda Milidrag Šmid, SSSH; Srđan Dvornik, ZaMirNET; Milan Medić, Centar za civilne inicijative Karlovac te drugi gosti. 
 

Za više informacija posjetite www.socijalna-ukljucenost.net i poveznice na internetske stranice bilo kojeg od partnera. 

Uz partnerske organizacije Hrvatski zavod za zapošljavanje, Savez samostalnih sindikata Hrvatske,  udruga ZaMirNET,  Forum europskih studenata novinarstva – Hrvatska, udruga Most, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama SJAJ, slobodnih sindikata Slovenije i Savez sindikata Austrije u projektu je aktivno sudjelovalo i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

 

Ovaj projekt sufinancira EU kroz program PROGRESS       

Europski sud za ljudska prava presudio je protiv Irske

Europski sud za ljudska prava presudio je protiv Irske u slučaju žene koja boluje od raka i koja nije bila u mogućnosti prekinuti trudnoću u Irskoj. Ona se bojala da trudnoća može potaknuti ponovnu pojavu karcionma koji je u tom trenutku bio u remisiji. Bila je prisiljena putovati u Britaniju gdje su zakoni vezani uz abortus liberalniji, kako bi prekinula trudnoću.

Sud je zaključio da Irska nije poštovala privatnost i obiteljska prava dotične žene. Dominantno katolička Irska ima jedan od najrigoroznijih zakona koji zabranjuju abortus. Žene mogu prekinuti trudnoću jedino ako je njihov vlastiti život u opasnosti.

Sud u Strasbourgu je odredio da Irska mora platiti 15.000EUR odštete tužiteljici.

“Sud je zaključio da niti medicinske konzultacije niti parničenje za koje se odlučila irska vlada, nisu bile efektivne i pristupačne procedure koje bi tužiteljici omogućile ostvarivanje zakonskog prava na abortus u Irskoj,” glasilo je obrazloženje presude.

Ta presuda će možda natjerati irsku vladu na donošenje novih pravila u vezi abortusa.

 

Tužbe drugih dviju žena su odbijene

U međuvremenu, sud je odbio žalbe drugih dviju Irkinja koje su također 2005. putovale u Britaniju radi abortusa.

Jedna je bila nezaposlena liječena alkoholičarka koja je patila od depresije i nastojala povratiti skrbništvo nad njezino četvero djece, a onda je zatrudnjela.

Druga nije željela biti samohrana majka i bojala se da će imati izvanmaterničnu trudnoću.

Žene su se žalile da ih irske restrikcije u pogledu abortusa ponižavaju i dovode u pitanje njihovo zdravlje.

Međutim, u ova dva slučaja, sud nije presudio u njihovu korist i nije doveo u pitanje irsku zabranu.

Zabrana abortusa je legalna i “legitimna svrha joj je zaštita javnog morala kako se on razumije u Irskoj”, glasila je presuda.

 

Neka pojašnjena

Pitanje prava na abortus u Irskoj ponovno je otvoreno takozvanim slučajem djevojčice “X” iz 1992. kada je Vrhovni sud Irske donio odluku kojoj se 14 godišnoj djevojčici koja je bila silovana dozvoljava abortus. To je omogućilo reforme uključujući i pravo na informaciju i pravo na putovanje izvan Irske radi abortusa.

Između 1980. i 2009. najmanje 142.060 žena koje žive u Irskoj tražilo je abortus u Ujedinjenom Kraljevstvu, udaljenom samo kratkom vožnjom brodom od Irske, navodi Irska udruga za planiranje obitelji.

Poljska ima podjednako striktne zakone koji brane abortus. Zagovarači prava na izbor procjenjuju da se mnogi prekidi trudnoće odvijaju ilegalno, često u nehigijenskim uvjetima.

Španjolska je promijenila svoj zakon, te je sada ženama olakšan prekid trudnoće, iako su neke konzervativne regije zabranile svojim bolnicama obavljanje abortusa.

Države kao što su Andora, Malta i San Marino zabranjuju abortus čak i kada je život majke u pitanju.

WikiLeaks: Junaštvo i kazna

Prije nego sam sjela da napišem ovaj tekst, pogledala sam film V for Vendetta i moram priznati da sam plakala. U mojoj bi verziji filma V, doduše, bila žena, ali bi Evey (Natalie Portman) zadržala odgovornost da spusti polugu i raznese simbol tiranije, zgradu britanskog parlamenta. Poslije njezinog zahvata – svijet će biti drugačiji, bolji. V for Vendetta je distopija koja se nada sretnom završetku, i mada nalikuje onome što živimo sada, ta je celuloidna stvarnost bitno drugačija od naše – ovdje nema nikoga tko bi polugu spustio do kraja. Iako je u kina pušten davne 2006, film i dalje upire prstom u apatiju i apolitičnost onih kojih se politika direktno tiče: kao da živimo nastavak u kojem V nije smogao snage da dovrši svoju odmazdu, a Evey nije pokrenula vlak.

Krajem studenog, WikiLeaks (osnovan 2006.) napravio je čudo i digao svijet na noge objavljivanjem depeša američke diplomacije. No dok se u filmu V for Vendetta, ljudi masovno priklanjaju ideji slobode i poistovjećuju s glavnim teroristom, WikiLeaks je podijelio javnost na one koje su oduševljeni civilnim neposluhom Juliana Assangea, čovjeka koje je inicijativu pokrenuo, i na one koji bi ga najradije vidjeli mrtvog. Postoji, međutim, mnogo onih koji još uvijek ne znaju što da misle. U neodlučne spadaju i feministkinje koje su zabrinute pričama o silovanju za koje Assangea terete švedske vlasti.

O tome zašto WikiLeaks treba podržati, pisala sam na blogu, ali iako sam odmah znala koliko je važna ta optužnica protiv Assangea, bojala sam se uhvatiti s tom temom u koštac upravo zbog implikacija da je jedna od dviju djevojaka koje su Assanga prijavile policiji – deklarirana feministkinja. Ne treba napominjati koliko je feminizam nepopularan. Da stvar bude gora, Ana Ardin (ili Bernardin) – nije “obična” feministkinja: ona se, ako je vjerovati medijima, deklarira kao radikalna feministkinja. Govorimo o razlici koju će mnogi prešutjeti, ali koja u pravnoj teoriji znači puno. [Ana Ardin blog, twitter]

  

Moja je prva pomisao, nakon šturih informacija o policijskoj prijavi Ane Ardin protiv Assangea, bila kako je od nje užasno neodgovorno u takav pložaj dovesti ne samog Assangea, već feministkinje.

 

Blogeri su vrlo brzo pokrenuli priču o suradnji Ardin s CIA-om, o njezinom protivljenu Castrovoj politici, o tome kako je na policijsku postaju otišla s drugom djevojkom, samo kao pratnja, ali se onda iznenada predomislila i pridružila optužbama jer je bila zavidna i povrijeđena. Pronađeni su, zatim, njezini tweetovi koje je pokušala izbrisati, a koji govore o dobrom provodu s Assangeom. Netko je preveo sa švedskog njezin zapis na blogu u kojem objašnjava kako se osvetiti muškarcu koji nas povrijedi.

Nije pomogla ni činjenica da je Interpol raspisao tjeralicu samo par dana nakon što su u javnost s WikiLeaksa procurila diplomatska izvješća. Žene žrtve silovanja bile su ogorčene zbog promptne reakcije Interpola i s pravom su se počele pitati zbog čega je, ako je “samo” riječ o silovanju, sudstvo reagiralo tako brzo, iako to inače ne čini. Ne treba, međutim, zaboraviti da je u kolovozu optužba odbačena, da bi parnica ponovo bila pokrenuta nakon curenja informacija, početkom ovog mjeseca. Slučajnost? Mislim da ne. Mediji i dalje nagađaju o tome je li tužilaštvo iskoristilo djevojke da se domogne Assangea ili su one svjesno odigrale svoju ulogu. U svakom slučaju, i one su se same našle na udaru.

Situacija se zakomplicirala kada je Naomi Wolf napisala ironičan tekst za The Huffington Post, naslovljen Julian Assange Captured by World’s Dating Police, reagirajući na Interpolovu tjeralicu. Wolf je svoj tekst iskoristila da se naruga navodnim žrtvama i samom Interpolu, što se nekim od feministkinja nije ni najmanje svidjelo. One su od samog početka smatrale kako je silovanje suviše težak delikt da bi se njime manipuliralo u političke svrhe te kako švedski zakoni o silovanju ni u kojem slučaju nisu prestrogi ili smiješni. Optužile su Wolf da trivijalizira silovanje. U tom je trenutku postalo jasno da su se feministkinje podijelile u dva tabora – na one koje Assangea podržavaju (bar dok se ne pokaže da je kriv) i na one koje smatraju da je silovatelj, iako mu krivnja još nije dokazana.

Blogosfera i mainstream-mediji su, u nedostatku detalja optužnice, počeli špekulirati i iznositi podatke koji su samo dodatno zbunili javnost. Nije se znalo, zapravo, i još uvijek se ne zna točno, čime sve optužnica tereti Assangea. Silovanje je isprva bilo protumačeno kao švedska verzija puknutog kondoma, ili seksa bez zaštite, da bi na kraju završili s informacijama o “iznenadnom seksu” ili överraskningssex, što je kolokvijalan švedski naziv za silovanje te navodnom snošaju koji je Assange započeo dok je djevojka (s kojom je bio nakon Ardin) spavala.

Najzanimljivija priča, međutim, jeste ona po kojoj je Ardin pristala na seks, ali je onda, kada je kondom pukao (ili ga Assange, po jednoj od verzija, uopće nije koristio) – povukla svoj pristanak. Ukoliko žena povuče svoj pristanak za vrijeme snošaja, a muškarac je nastavi ševiti – to je kažnjivo djelo. Kako je to moguće dokazati na sudu, nije mi posve jasno.

O švedskom pravosuđu prije ovog incidenta nisam znala ništa. Da stvar bude gora, nisam znala ništa ni o feminističkoj pravnoj teoriji, koja je sad, zbog slučaja Assange, došla na loš glas. Jedino mi je poznato ime Catherine A. MacKinnon, zbog mog zanimanja za pornografiju: američka feministkinja i pravna teoretičarka spada u red radikalnih feministkinja koje se bore protiv pornografije. MacKinnon je, dakle, već davno izgubila moje simpatije. Suočena s činjenicom da njoj, između ostalih, imamo zahvaliti oštrije zakone o silovanju u Švedskoj – poželjela sam, međutim, saznati o čemu MacKinnon i njezine istomišljenice točno pišu.

 

Radikalne feministkinje, kako objašnjava Robin West, smatraju kako je od žena seks uzet kao što je od radnika uzet rad.

Feministkinje poput A. Dworkin i MacKinnon, osamdesetih su fokus s trudnoće prebacile na heteroseksualni seks i penetraciju. Dworkin tvrdi kako je nasilje sinonim za spolni odnos. Svaki je heteroseksualni seks – silovanje jer je, poput trudnoće – invazivan i povređujući, što heteroseksualnu prisnost čini kolaboracijom s patrijarhatom. Takvi su stavovi bitno promijenili, odnosno, rekonstruirali, pravnu znanost u posljednjih dvadesetak godina, primarno, kako kaže West, u područjima silovanja, spolnog uznemiravanja, reproduktivne slobode i radnih prava vezanih uz trudnoću.

Glavni je problem kako zaštititi ženu od silovanja unutar obitelji ili u onim slučajevima u kojima nema znakova nasilja ili prijetnji smrću. Da bi se to postiglo, feministkinje su pokušale akcent sa spolnog odnosa prenijeti na pristanak i time dati ženama veću moć nad vlastitim tijelom. Kao što sam ranije rekla – čak i ako je seks dobrovoljan, žena u svakom trenutku može reći ne (bar u Švedskoj), to jest povući svoj pristanak, čime daljnja penetracija automatski postaje silovanje. Postoje indicije da je to jedna od mogućih optužbi na Assangeov račun, što je opet uznemirilo žene koje su bile žrtve pravog silovanja. Onako kako su feministkinje feministkinji Naomi Wolf spočitavale trivijalizaciju silovanja, tako su po forumima žrtve silovanja spočitavale Ani Ardin i njezinoj kolegici – to isto, najvjerojatnije iz bojazni da će poslije ovoga svi na optužbe za silovanje gledati kao na privatnu osvetu.

 

Javnost ne pokazuje previše sluha za pravne inovacije radikalnih feministkinja. Da je svaki seks – silovanje, neće se složiti one žene koje su silovane, niti će tu ideju podržati žene koje vole svoje partnere i uživaju u intimizaciji. Previše je, zapravo, razloga zbog kojih ideje radikalnih feministkinja ne korespondiraju sa svakodnevnim iskustvom.

Kad smo već kod radikala, zanimljiva je bila opaska jednog forumaša da je Ana Ardin prvi put spomenuta na ultradesničarskom blogu kao osoba koja je denuncirala Assangea. Komentar objašnjava kako je mlada socijaldemokratkinja omražena među desničarima zbog toga što je pokrenula časopis Islam koji promovira dijalog između muslimana i kršćana. Isprva nisam o tome previše razmišljala, ali posljednje su glasnije da je Ardin otišla u Gazu, i počinjem vjerovati kako u tome ima istine. Ako je to doista tako – desničari su ubili dvije muhe jednim udarcem. Naštetili su oboma, a najviše nama koji smo osuđeni na polovične informacije i tračeve.

Priča o silovanju je postigla ono što je vjerojatno i bio naum onih koji su je pokrenuli: skrenula je pozornost s WikiLeaksa na Assangea i umanjila vrijednost onoga što se na stranici objavljuje. Kao da će dokaz kako je Julian Assange nemoralna osoba biti istovremeno dokaz da je i WikiLeaks nemoralan poduhvat.

No da se vratim na početak. I V for Vendetta i WikiLeaks datiraju iz 2006. godine. U filmu, glavni protagonist krade, muči, ubija – ali ništa od toga ne umanjuje njegovu ideju o slobodnom društvu: film je završio u 2006. kada je i počeo, s jasnom porukom o nepobjedivosti ljudskog duha. Četiri godine kasnije, WikiLeaks pokazuje zbog čega je film – film: Assange je počeo kao V, ali nije uspio nagovoriti ljude da nose njegovo lice i suprotstave se, ujedinjeni, netransparetnosti međunarodne politike. Čak su i feministkinje u ovom slučaju zakazale, ne zbog toga što su preradikalne, već zato što nisu dovoljno radikalne: vjerovati u zakon koji do jučer nije valjao, i trebalo ga je popravljati – ne zvuči kao pretjerano pametna odluka.