Najčešće su žrtve pomajke i samohrane majke

Oko 28 tisuća djece u Hrvatskoj zlostavlja svoje roditelje, a roditelji su žrtve u 16 posto slučajeva zlostavljanja u obitelji. Registriranih maloljetnih napadača na vlastite roditelje u Hrvatskoj je dvjestotinjak.

Podaci su to iz istraživanja riječke profesorice Jasminke Zloković, prezentirani u njezinoj knjizi “Nasilje djece nad roditeljima – obiteljska tajna”, prvom stručnom radu takve vrste u Hrvatskoj. Obiteljsko nasilje se, prema statistikama, u zadnjih deset godina udeseterostručilo, a riječ je o još uvijek jednom od socijalno marginaliziranih problema, kao što se do prije dvadeset godina odnosilo prema nasilju nad djecom i ženama. Nasilje djece prema roditeljima (ili bakama i djedovima, što zna biti posebno okrutna priča) još uvijek se nažalost uglavnom gura pod tepih i ostaje između četiri zida.

Propust sustava

Jadranka Zloković uzroke nasilja djece nad roditeljima vidi u različitim čimbenicima, no ono što je simptomatično jesu propusti sustava u prevenciji ovisnosti (u Hrvatskoj je ovoj bolesti, direktno ili indirektno, izloženo oko milijun i pol ljudi), nasilnog ponašanja među djecom i drugih rizičnih oblika ponašanja.

Nacionalne strategije su, kaže, takve da se problemi rješavaju tek kada se pojave, umjesto da se sprječava njihovo nastajanje. Isto tako, djeca s problemima u ponašanju nemaju se kome obratiti, a maloljetna djeca ovisnika, čiji broj rapidno raste iz godine u godinu, nisu ničija briga.

U rješavanju problema obiteljskog nasilja zakazuje cijeli sustav, od socijalnih službi, preko policije do sudova, koji nasilnike nerijetko vraćaju u obitelj koju su zlostavljali. Korijeni nasilničkog ponašanja bilježe se već u najranijoj dobi, između četvrte i pete godine djetetova života, no time se malo tko bavi.

Rezultati svjetskih istraživanja, kojih i na globalnoj razini nema toliko puno, pokazuju da čak 14 posto roditelja prolazi fizičko zlostavljanje od vlastite djece te da jedno od troje djece do sedamnaeste godine života udari svojeg roditelja. Najčešće su žrtve pomajke i samohrane majke, a očevi najčešće oni koji imaju zdravstvenih ili tjelesnih problema.

Radi se o problemu koji raste zajedno s općim rastom obiteljskog nasilja. Iako su nasilnici koji tuku i zlostavljaju svoje roditelje najčešće u dobi od 20 do 30 godina, neki su zadarski primjeri ekstremni: na svoju baku je nožem nasrnula unučica u dobi od četrnaest godina i prerezala joj vrat.

Baka je spašena na Odjelu maksilofacijalne kirurgije, gdje joj je spojena prerezana muskulatura ispred grkljana, a osnovnoškolka je poslana u odgojni zavod. Navodni motiv za nasilje je traženje novca od bake. Najstariji nasilnik, pak, ima 44 godine, a na svoju je 69-godišnju majku nasrnuo nožem. Sedam joj je puta zario kuhinjski nož u prsi, čvrsto je držeći lijevom rukom ispod pazuha. Događaj se zbio u hodniku, u stanu gdje su sami živjeli. U istrazi je izjavio da mu je drago što je majka ostala živa.

‘Bojim se kćeri i zeta’

Izjave zlostavljanih majki često su na rubu zamislivoga: – Moja kćerka mi je rekla: ‘Droljo, kurvo, krepaj više!’. Gurnula me, udarila i bacila na pod. Potom me tukla nogom. Raskrvarila me, a to je iz kuta gledala moja devetogodišnja unučica. Djevojčica je nazvala policiju, ja sam bila u krvi – rekla je nesretna majka, koja uzaludno traži zaštitu jer se fizički nasrtaji na nju ponavljaju.

Boji se kćerke i zeta te kaže da od straha više ne funkcionira. Znakovito je da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna ustanova koja se bavi ovakvom vrstom nasilja, gdje bi se zlostavljani roditelji mogli s nekim posavjetovati. Primjeri nasilja roditelja nad djecom, za sada, pune tek stranice crne kronike, sa šokantnim naslovima tipa “sin ovisnik ubio vlastitu majku”, a ako se netko ovim ozbiljno ne počne baviti, toga bi moglo biti sve više.

‘Ubit ću te, juha mi je hladna’

“Ubit ću te”, to je svakodnevna izjava nasilnika, upućena nekom od roditelja. Uvijek imaju razlog: juha je prehladna, ručak nije ukusan, majka je prenervozna… Jednoga je majka slučajno poštrcala vodom dok je zalijevala vrt, pa je zato dobila batine.

Drugi je nasrnuo na oca i slomio mu čeljust, jer se ovaj prije toga “drznuo” nešto prigovoriti… – Učinite nešto, ja se svoga sina bojim. Rodila sam čudovište – izrekla je prije nekoliko dana majka 30-godišnjaka. Sin je na nju prethodno nasrnuo nožem, a očajna se žena upustila u hrvanje s njim, ne želeći biti izbodena. Već sutradan je on, inače uzoran obiteljski čovjek, i sam otac, pušten iz policije.

Kršćanski portal “Križ života”: Kaznimo svećenike širitelje mržnje!

U medijima je posljednjih mjeseci zabilježeno nekoliko nesankcioniranih katoličkih svećenika koji djeluju u Republici Hrvatskoj, a koji svojim neprimjerenim izjavama pozivaju na mržnju, diskriminaciju, nasilje ili, pak, hvale i veličaju ustaški pokret, Nezavisnu državu Hrvatsku i zločinca Antu Pavelića.

Pritom navodimo dva posljednja slučaja − svećenika don Ivana Turića, koji je javno veličao ustaštvo, te kastavskog župnika i svećenika Franju Jurčevića, koji potiče na mržnju i diskriminaciju, fizičke obračune s homoseksualcima i koji diskriminira žene na način da ljudima smatra samo muškarce, dok su mu žene druga kategorija.

Konkretni potezi

Na to upozoravaju vjerski portal Križ života i Udruga za promicanje medija, dijaloga i etike u društvu MeDiEt, pozivajući sve članove i članice Katoličke crkve i drugih vjerskih organizacija, udruge civilnog društva, medije i druge organizacije te ostale građane i građanke da se priključe akciji i potpišu peticiju pod nazivom “NE nasilju, diskriminaciji i neoustaštvu”.

− Povod je to što se te svećenike, iako krše zakon, ne procesuira i ne sankcionira, a s druge strane ne reagira ni Crkva, što je još žalosnije. Zbog gospodina Jurčevića osobno sam nekoliko puta kontaktirao s Riječkom nadbiskupijom i jedini je njihov komentar bio da se oni ograđuju od njega.

– Kazao sam da se ne mogu ograđivati i pitao ih koje konkretne poteze namjeravaju poduzeti, i na to nisu imali što odgovoriti. Ovu peticiju stoga i pokrećemo kako bismo javnost upoznali s ovim problemom, a popis organizacija i građana koji potpišu peticiju dostavit ćemo Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Apostolskoj nuncijaturi u RH, Hrvatskom saboru, Uredu predsjednika, Vladi i DORH-u − ističe Hrvoje Cirkvenec, glavni urednik Križa života, koji postoji sedam godina i gotovo cjelokupnim sadržajem prati rad Katoličke crkve.

Odgovornost prema društvu

Katolička crkva, koja znatna novčana sredstva za svoj rad prima iz državnog proračuna, objašnjava se u peticiji, mora biti odgovorna prema državi i društvu na način da preko svojih službenika, u ovom slučaju (nad)biskupa i svećenika, poštuje državu u kojoj živi i pridonosi društvu pozitivnim projektima i promoviranjem pozitivnih vrijednosti.

{slika}

S druge strane, zbog odgovornosti prema društvu, stoji u peticiji, Katoličku crkvu pozivamo kao katolici i katolkinje, ali kao i građani i građanke dobre volje, da sankcionira one svećenike koji to ne čine, nego koriste svoj položaj kako bi javno promovirali nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo.

Također pozivamo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Republici Hrvatskoj da učine sve što je u njihovoj nadležnosti kako bi se promovirao dijalog, mir i suživot, a sankcionirao svaki pojedinac koji se javno zalaže za nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo, pa i onda kad je riječ o pripadnicima vjerskih organizacija − zaključuju Križ života i udruga MeDiEt.

Peticija se, može potpisati na njihovim internetskim stranicama www.kriz-zivota.com

Crkvene kazne

Razlikuje se nekoliko stupnjeva kažnjavanja: cenzure, okajničke kazne te kazneni lijekovi i pokore. Pokretanje postupka je na ordinarijatu – kada se uvidi da se ne može ni bratskom opomenom ni ukorom ni drugim sredstvima dovoljno ukloniti sablazan. Svećenicima se zabranjuje bogoslužje ili druge djelatnosti povezane sa službom; premještanje te otpuštanje iz kleričkog staleža.

Tribina “Društvena odgovornost navijača”

Navijačka skupina Bijeli anđeli i Centar za mirovne studije u sklopu FARE tjedna borbe protiv rasizma u nogometu, pozivaju Vas na tribinu:

“Društvena odgovornost navijača”

koja će se održati u petak 22. listopada 2010. godine u 18 sati u Kući ljudskih prava, Selska cesta 112c u Zagrebu.

Na tribini govore:

  • Marko Ciprijanović, predsjednik Bijelih anđela -Udruge navijača nogometnog kluba Zagreb
  • Daniela Wurbs, glavna koordinatorica europske koordinacije nogometnih navijača
  • Michal Riecansky, federacija nogometnih navijača
  • Marko Šimunković, predsjedni Udruge mladih antifašista grada Zagreba
  • Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije, moderator

Zadnjih nekoliko godina svjedočili smo brojnim ekscesima i govoru mržnje na
nogometnim stadionima. Organizirane skupine nogometnih navijača imaju
značajan utjecaja na kreiranje javnog mišljenja. Iako je posjećenost
nogometnih stadiona u Hrvatskoj na vrlo niskim razinama, domaća liga je loše
kvalitete i neatraktivna, domaći nogomet slabo posjećen (prvenstveno
mladih), navijačke skupine dobivaju tome neproporcionalno velik medijski
prostor. Osim toga, veće navijačke skupine modeliraju ponašanje velikog
broja mladih ljudi koji se identificiraju s njima iako ne sudjeluju aktivno
u navijačkom pokretu.

Uz primarnu poruku koja se šalje s tribina, potpore svom nogometnom klubu,
šalje se i velik broj manifestnih i latentnih poruka koji nemaju izravno
veze s nogometom. Uz rasizam, mržnju i netrpeljivost prema drugim društvenim
skupinama i onim drugačijima (drugim nacionalnostima, vjerama, regijama,
gradovima, itd.), nasilne poruke (i takva ponašanja) šalju se i političke
poruke (potpore političkim strankama, reagiranje na dnevnopolitičke
događaje, iskazivanje svjetonazora, itd.).

Tribina pokušava potaknuti i ponuditi odgovore na pitanja: Kakve se sve
poruke šalju s tribina u Hrvatskoj? Kakva je situacija u Europi? Na kome sve
leži odgovornost za poruke sa tribina? Kako raditi na prevenciji nasilničkog
ponašanja na tribinama? Na koji način djelovati protiv učinaka koje
negativne poruke imaju među mladim ljudima?

Centar za mirovne studije
Bijeli Anđeli
Gordan Bosanac 
Marko Ciprijanović

Žene gube bitku s državom

O medijskoj slici žene, nasilnoj estetizaciji tijela i gubitku kontrole nad njim te prenošenju osjećaja tijelom govorile su Slavenka Drakulić i Andrea Zlatar Violić na tribini ‘Paralelni svjetovi’ Kristijana Vujičića.

Književnica i novinarka Slavenka Drakulić se s trideset godina zbog bolesti našla u situaciji da se brine o svom tijelu kao 60-godišnjakinja. U centru ‘njezine priče’ o ženskom tijelu je smrtnost i, kako sama kaže, nije baš najbolja osoba za govorenje o starosti. Njoj je od tridesete svaka godina života dobitak, a ne gubitak.

S druge strane, baš je zbog toga prekvalificirana da u svojim šezdesetima bez ustezanja govori o gubitku moći nad vlastitim (ženskim) tijelom, diktatima i diktaturama države, patrijarhata, medija te modne industrije.

Ženama je strašan gubitak kontrole

‘I muškarci nekad nemaju kontrolu nad svojim tijelom, a kod žena se taj osjećaj udvostručuje. Društvo i država inzistiraju na tome da će nas nestati, nema nas dovoljno za reprodukciju nacije. Žena je pod kontrolom društva i patrijarhata i muškaraca, jer oni vladaju. Kod nas se i dalje osporava pravo na abortus, a jedino što preostaje je dnevna borba za slobodu. Tu bitku žene nikad nisu dobile zbog interesa države, stoga se žene moraju boriti za vladavinu prava. Naprosto se stalno mora osvajati sloboda, a zastrašujući je osjećaj da nemate kontrolu nad svojim tijelom’, kazala je Drakulić.

Gdje je nestalo 20 kilograma?

Osvrćući se na medije, Andrea Zlatar kazala je da je tema medija i žena beskrajno dugačka knjiga.

‘Posebna opasnost su pubertetski i ženski časopisi koji ne daju prostor kritici, a dobna granica onih koji to prate opasno se spustila na osam, devet godina’, rekla je Zlatar.

‘Feminizam nikad nije izborio bitku za izgled svog tijela. Razlika između ženskog tijela nekada i danas je 20 kilograma’, rekla je Drakulić ilustriravši priču fotografijom žena objavljenom u časopisu Elle 1948. godine.

‘Zašto to feminizam nije izborio? Gdje su nestali kilogrami?’, zapitala se Drakulić te zaključila da se stalnim kreiranjem nezadovoljstva kod žena i kreiranjem potrošačica podržava teza da je sramotno biti star.

Na krovu dubrovačke bolnice zaklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja

Dubrovački Dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja gradit će se na krovu tehničkog bloka Opće bolnice Dubrovnik,a stajat će 3,75 milijuna kuna, potvrdio je pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Grada Dubrovnika Miho Katičić.

Aktualiziran je tako pet godina star projekt otvaranja nedostajuće dubrovačke sigurne kuće, za koju je, prema Katičićevu tumačenju, lokacija odabrana zbog povoljnog smještaja i mogućnosti nadogradnje postojećeg objekta.

– Grad Dubrovnik prihvatio je ponudu ovlaštenog arhitekta Pera Jema za izradu idejnog projekta Doma, te zaključio ugovor o izradi projektne dokumentacije. Površina objekta bit će 390 metara četvornih, a procijenjenjena vrijednost projekta je 200 tisuća kuna – izvijestio je pročelnik Katičić i najavio početak radova nakon ishođenja potrebnih dozvola.

Na potrebu otvaranja utočišta za žrtve obiteljskog nasilja svojedobno su ukazali alarmantni podaci prema kojima je čak četvrtina žena u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bila suočena s obiteljskim nasilnikom, od kojeg se nije imala gdje skloniti. Idejnim rješenjem radnog naziva Obiteljski dom predviđena je izgradnja zakloništa u krugu dubrovačke bolnice kojemu adresa neće biti tajna, već je naglasak na odvajanju žena i djece žrtava od zlostavljača.

Kod ustrojavanja Doma planirano je da ondje budu zbrinute i žene iz drugih dijelova županije, što znači da bi domu “na krovu bolnice” gravitiralo stotinjak tisuća stanovnika. Prvotna zamisao za smještaj obiteljskog zakloništa u nedovršeni tzv. Čačićev dom umirovljenika na predjelu ispod Petke odbačena je zbog derutnosti objekta.

Najčešće verbalno nasilje

U studiji o pojavim oblicima nasilja u obitelji iz 2007. dubrovačka udruga “Feniks” objavljeni su podaci PU dubrovačko-neretvanske prema kojima je najviše prijavljenih slučajeva (45 posto) odnosio na verbalno nasilje, a slijedilo je fizičko nasilje(34 posto), te prijetnje i napad oružjem (21 posto). Žrtve su u čak 71 posto slučajeva bile žene, od kojih trećina supruge zlostavljača. Većina nasilnika, redom muževa, braće i sinova, provukla se s upozorenjem, a zatvorska kazna izrečena je tek u 37 slučajeva.

Oglas za posao u Vladi i Saboru

Traže se radnici za Sabor i Vladu

Idealni/a kandidat/kinja ima mozak, želudac i kičmu (aka stav, aka muda), zna čitati i pisati s razumijevanjem bez tuđeg došaptavanja, redovito dolazi na posao i aktivno sudjeluje u raspravama. Čeprkanje nosa, čitanje horoskopa i ostale slobodne aktivnosti obavlja u pauzama. Stalno nadopunjava svoje znanje o povijesti, zemljopisu i budućnosti, a zna i poneki strani jezik (srpski, bosanski i pidgin english se podrazumijevaju). Džepovi su mu/joj uredno zašiveni i nemaju beskonačnih rupa.

Radni uvjeti: Plaća je klizna i direktno vezana za razinu materijalne sreće u državi; zastupnička plaća = (prosječna hrv. plaća x 3,5 (za ministre 4)) – (stopa nezaposlenosti x 100)

Na kraju mandata kandidata očekuju slava i verbalna zahvala prema zaslugama. Možda i 20 posto popusta na HŽ-ove karte – ljudi smo, dogovorit ćemo se.

Hm, nije još za objavu u novinama, ali uskoro će biti – kad doradim oglas do savršenstva. Nego, za koga ste glasali na prošlim predsjedničkim izborima? Sjećate se, u prvom krugu imali smo na pladnju Hebranga, Bandića, Josipovića, Pusić, Vidoševića…. Ah, zaboravila sam – nisu svi glasali. Nekima se, po starom, dobrom običaju, činilo da je cijela ta parada samo još jedna glupost na koju ne treba trošiti dan svog života i jednostavno su prespavali prvu izbornu nedjelju. Zato smo  doživjeli onaj komični šok kad je ispalo da u finale upadaju Bandić i Josipović. ‘Bandić?!? Isuse, samo ne ON!’ Pa se pokrenula mobilizacija za drugi krug, osnivale su se narodnoobrambene grupe na Fejsu, a bogme prekidala su se i vikend-putovanja, samo da bi se glasalo. Motivacija: samo ne ON. Eto, izgleda da je količina zamišljenog užasa bila dovoljno velika da natjera isprepadane Trnoružice na birališta.

Nego, što ste ono rekli, vi ste ipak glasali? Za svog manje-više omiljenog kandidata ili ste i vi bili od onih kalkulator-birača koji su odvagnuli vjerojatnosti i koeficijente (statistike) i na koncu se naprosto okladili na nekoga? Aktualni predsjednik na taj je račun dobio finu porciju Pusićkinih glasova jer ‘ona ne može proći pa sam ja glasala za Josipovića iako mi je zapravo Vesnin program bio najbolji’. U biti, u prvom krugu bilo je dosta nas koji nismo birali predsjednika, nego smo igrali tombolu i pogađali tko će biti izvučen.

Iduća lutrija, pardon, izbori, još su tamo negdje iza sedam brda i dolina (ili možda ne? tko će ga znati), ali baš me zanima hoćemo li do tada konačno posložiti neke stvari u prave ladice. Recimo, mogli bismo se prisjetiti kako smo MI poslodavci svojoj Vladi i umjesto kukanja kako su nam zaposlenici (čitaj:ministri i zastupnici) nesposobni, tupi, lijeni ili pokvareni, mogli bismo početi ocjenjivati sve što su dosad u(ne)redili. Kad odlučimo koga ćemo poslati natrag na burzu, a kome dati novu priliku, vrijeme je da svatko sastavi svoj oglas za popunjavanje slobodnih radnih mjesta.

Moj već znate, ali to je samo 1/4.000.000 dio posla. Hoće li se u nekim drugima opet tražiti kandidat koji ima seksi kovrčavu kosicu, ili onaj koji najmaštovitije psuje?

I zato prvo dajem oglas: Osnivam firmu Hrvatska budućnost d.d. i tražim partnerski narod koji će uporno tražiti poštene i sposobne radnike za odgovorne poslove na državnim platformama i međunarodnim poljima (detalji u drugom oglasu: Tražim radnike za Sabor i Vladu). Narodu se nudi beneficirani životni staž u poštenoj državi s osiguranom osobnom i poslovnom slobodom, kao i brigom u slučaju bolesti i nevolje. S vremena na vrijeme svi partneri moraju ići na duhovne vježbe s temom: mi smo šefovi. Teško pokretni mogu i sami vježbati kod kuće mantrajući: ‘mi smo šefovi, mi smo šefovi, mi smo šefovi’.

Tko zna, kad konačno uskočimo u šefovske hlače/štikle i prestanemo državne izbore brkati s biranjem miss/mistera, cirkusom i tombolom, … možda konačno ubodemo jack-pot.