sdadmin

Dodijeljene Euro-mediteranske nagrade za dijalog među kulturama

Posted on by sdadmin

Zaklada Anna Lindh i njezin partner Fondazione Mediterraneo pokrenule su 2006. godine Euro-mediteransku nagradu za dijalog među kulturama koja je dodjeljena već pet puta i koja je u svim dosadašnjim godinama prepoznavala dostignuća pojedinaca i organizacija u mnogim područjima, uključujući međureligijski dijalog, umjetnost i uzajamno razumijevanje, te promicanje kulture mira.

Pobjednici su Prijatelji zemlje sa Bliskog istoka/Eco Peace Friend of Earth Middle East, udruga za zaštitu okoliša koja okuplja aktiviste/ice iz Jordana, Izraela i Palestine.

Drugo mjesto Euro-mediteranske nagrade za dijalog dodijeljeno je Regionalnom centru zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu (REC), instituciji koja obavlja više od 300 projekata zaštite okoliša u godini i unutar 16 različitih europskih zemalja, osim Turske.

Treće mjesto pripalo je Zakladi islamske kulture (FUNCI), španjolskoj organizaciji koja promiče euro-islamski dijalog i pomaže naći rješenja za društvene probleme.

Četvrti mjesto pripalo je grčkoj udruzi Informacijski ured za zaštitu okoliša, kulture i održivog razvoja koja radi na zaštiti okoliša i kulturne baštine.

I na kraju peto mjesto osvojio je Nikos Chrysogelos, grčki aktivist za održivi razvoj, sudjelovanje mladih, međukulturni dijalog i obrazovanje za održivost.

Devet od 10 prijetnji upućeno je ženama

Posted on by sdadmin

Brutalno ubojstvo pet članova stožera kandidatkinje za afganistanski parlament Fauzije Galani pokazuje s kakvim se problemima susreću žene koje u toj zemlji žele ući u politiku.

64 mjesta za žene

Tijela ubijenih aktivista – muškaraca u dobi od 20 do 35 godina – pronađena su u nedjelju u pokrajini Herat izrešetana mecima, nakon što su talibani pustili još pet otetih volontera koji su radili za Galani.

Kandidatkinja je rekla kako ne zna jesu li bili oteti zbog toga jer su radili za ženu, ali je za britanski Guardian objasnila kako u Afganistanu “društvo kontroliraju muškarci”. Oni su glavni i ne žele da žena bude iznad njih – rekla je. Na izborima raspisanim za 18. rujna kandidira se rekordan broj žena. Njih 406 natječe se za najmanje 64 mjesta rezerviranih za žene, od ukupno 249 mjesta u parlamentu.

Ubijen četvrti kandidat

Talibani, koji se protive izborima općenito, a posebice tome da na njima sudjeluju žene, često im prijete smrću. Situacija je pritom mnogo gora izvan glavnoga grada Kabula – aktivisti Fauzije Galani ubijeni su u provinciji Herat, gotovo istog dana kada su talibani u toj provinciji ubili i četvrtog kandidata za ove izbore. Hadžija Abdula Manana napadač je pokosio na putu do džamije.

No, Fondacija za slobodne i pravedne izbore u Afganistanu (FEFA) tvrdi da je od svakih deset prijetnji kandidatima devet upućeno ženama.

‘Govorom sam uništila sveto okružje džamije’

Afganistanskim kandidatkinjama problem nisu samo talibani, nego općenito konzervativni stavovi stanovništva. Kandidatkinja Hamida Ameri ispričala je da je njezin pokušaj da održi govor u džamiji završio prosvjednim izlaskom muškaraca.

– Mula je bio dobar čovjek koji me pozvao da govorim u njegovoj džamiji, ali muškarci su počeli vikati da sam uništila sveto okružje džamije – ispričala je.

U zemlji u kojoj se ženama zabranjivalo pokazati lice političarke imaju problem i s plakatima. No, Farhuda Zahra Naderi, koja na postere ne stavlja svoje fotografije, rekla je da plakati njezinih suparnica ionako više izgledaju kao da su za izbor ljepote nego za parlament.

Ženski rukomet je OK, a nogomet nije?

Posted on by sdadmin

Hrvatske nogometašice ovog se petka okupljaju u Tuheljskim toplicama, a već u subotu lete za Tallin, na poprište utakmice devetog kola skupine 1. kvalifikacija za SP. Nakon dvoboja u Estoniji, naše će igračice za samo tri dana igrati i posljednji dvoboj kvalifikacija, u Belfastu protiv Sjeverne Irske. Već podatak da će na pripremama provesti tek jedno poslijepodne govori dosta o odnosu prema ženskom nogometu.

Iako putuju na sjever Europe, našim će djevojkama ovaj izlet biti prilično tmuran, barem što se rezultatskog uspjeha tiče, jer trenutno su ispred Hrvatske i ‘velesile’ poput Islanda, Estonije i Sjeverne Irske. Zato je i razumljivo razočaranje izbornika Deana Klafurića, koji je otvorio dušu uoči puta za Estoniju. (Utakmica u Tallinu završila je neriješeno, 1:1, dok je u Belfastu Hrvatska izgubila Sjeverne Irske rezultatom 3:1, op. Libela)

‘Žao mi je da se u Hrvatskoj ismijavaju kad spominjem da je ženski nogomet neopravdano zapostavljen. Ženski nogomet u velikoj je ekspanziji, u svijetu ga organizirano, na nivou školske dobi, igraju skoro u svim imalo normalnim državama. Vjerovali ili ne, mi smo na dnu po shvaćanju i radu, odnosno neradu s tom dobi djevojčica. Zbog velikih ulaganja u razvoj druge reprezentacije napreduju puno brže od nas, a zbog tog nerada s mlađim dobnim skupinama prijeti nam još gore stanje, uza sav trud naših igračica i stručnog stožera, jer baza nam nema razvoja ni kvantitetom, a još manje kvalitetom. Mi iz stručnog stožera stojimo na raspolaganju svim klubovima, samo da se napravi nešto dobroga za taj naš sport’, u jednom je dahu, s velikom dozom tuge, rekao izbornik Klafurić.

Iako muške reprezentacije nije bilo na SP-u, spominjanje Bilićeve vrste još uvijek izaziva respekt. Djevojke Deana Klafurića su na sasvim drugoj strani, što predstavlja veliki nesrazmjer na relaciji muška – ženska reprezentacija. Naime, vodeće muške reprezentacije imaju pandane i u ženskoj konkurenciji, dok u nekim zemljama ženske ekipe bolje kotiraju nego muške, poput SAD-a, Kanade, Kine, Islanda, Norveške, Finske, Švedske, Japana, Farskih Otoka.

‘U Francuskoj smo igrali pred 6.700 gledatelja i uz izravan prijenos na nacionalnoj TV postaji, Direct 8. Našu utakmicu u Zaprešiću s istim protivnicama gledalo je 50 ljudi. Naravno, to nije razlog što smo izgubili 7:0, ali jasno je s koliko pažnje se pristupa ženskom nogometu. Mi u našim redovima imamo jednu jedinu profesionalku, Kristinu Šundov, iz švicaskog Thuna, dok u redovima Francuskinja su sve cure profesionalke, dvije igraju u američkoj Mayor Soccer ligi, a četiri u Lyonu, ovogodišnjem finalistu lige prvakinja. Također, najbolja igračica Islanda Magnusdottir igra u Philadelphiji, nekoliko njih u njemačkoj Bundesligi, a njihova nacionalna liga na vrlo je visokom nivou. Za usporedbu, mi u Hrvatskoj, među tisuću nogometašica, nemamo nijednu profesionalnu igračicu, sve su amaterke. I što je još gore, treninzi nam sliče više rekreacijskom nego natjecateljskom obliku.’

Iako ste razočarani, sasvim sigurno vidite gdje ima prostora za napredak?

‘Prekasno je da uhvatimo svjetski vrh nogometa u ženskoj kategoriji kao što ga godinama uspješno držimo u muškoj, ali ne počnemo li poticati razvoj i igranje nogometa u ranoj školskoj dobi kod djevojčica, između osam i deset godina, sasvim je logično da i dugoročno nećemo podići kvalitetu. Dojam je da se djevojčice kod nas počinju baviti nekim drugim sportovima, pa tek kada od njih odustanu pokušaju s nogometom. Mislim da smo puni predrasuda, jer objektivno, rukomet je puno grublji sport od nogometa, ali je simpatično kada ga igraju cure, dok se na nogometašice gleda s predumišljajem. Druge nogometne velesile razvijaju i potiču igranje nogometa kod oba spola i naravno da će njihov napredak u razvoju nogometa biti brži, jer već godinama slijede upute i preporuke Fife i Uefe o potrebi i nužnosti razvoja ženskog nogometa, koji je Fifa prije desetak godina proglasila sportom 21. stoljeća’, zaključio je Klafurić.

Imamo li najmanje pobačaja u Europi zbog mnogo ilegalnih?

Posted on by sdadmin

Broj prekida trudnoće u Hrvatskoj i dalje pada.  Prošle je godine prijavljeno 10.417 pobačaja među kojima je na zahtjev žene, dakle legalno induciranih, bilo 4450. Ostalo su spontani te prekidi trudnoće iz medicinskih razloga. Nakon drastičnog pada broja žena koje se odlučuju na prekid trudnoće, kada je od 1990. do negdje 2000. godine broj pobačaja sa 38.000 pao na 13.800 (legalno induciranih 7534), statistika Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i posljednjih devet godina, iz godine u godinu, bilježi sve manje prekida trudnoće. Tako se u posljednjih pet broj abortusa na zahtjev žene stabilizirao na oko četiri i po tisuće.

Poroda više od pobačaja

– To je više nego dobra vijest! – kaže ginekolog prof. dr. Herman Haller, koji je i ravnatelj riječkog KBC-a, bolnice u kojoj je prošle godina bilo 944 pobačaja, u usporedbi s drugim velikim zdravstvenim ustanovama odnosno ginekološkim odjelima neusporedivo najviše u Hrvatskoj.

– Nekada smo imali više pobačaja nego porođaja, a danas imamo gotovo dvostruko više rođene djece nego abortusa. Slično je i u bolnici u Puli. Edukacija i informacije o tome što je kontracepcija, što pobačaj, a što materinstvo sigurno su pridonijele padu abortusa. Idealna nula u ovom segmentu je iluzija, ali isto tako pobačaj nije problem samo zdravstvenoga sustava, već puno šireg okruženja, kulturnog, povijesnog, vjerskog, financijskog… – kaže prof. Haller.

Nema skrivenih podataka

Objašnjavajući visoke brojke prekida trudnoće u bolnici koju vodi, ističe: – U našem području nema skrivenih podataka, nema ilegalnih pobačaja!

Ne želi komentirati stanje u drugim županijama i bolnicama, no čini se kao da je u nekim bolnicama pobačaj neslužbeno zabranjen. U velikoj Petrovoj bolnici lani je bilo samo 36 prekida trudnoće, čak petnaest manje nego, primjerice, u bolnici u Gospiću.

– Imamo prostornih ograničenja, a dio liječnika pobačaje ne radi zbog prigovora savjesti, ali i edukacija i kontracepcija su sigurno učinile svoje. Kada sam 1988. počeo raditi situacija je bila prestrašna, radilo se više pobačaja nego što je bilo porođaja. No, mali broj pobačaja iz prošle i ranijih godina na razini Hrvatske može biti i u skrivenim podacima. Moguće je da se određeni broj pobačaja obavi i u privatnim ordinacijama, što se službeno ne prijavljuje – sumnja ravnatelj Petrove prof. dr. Slavko Orešković.

Sumnje prof. Oreškovića i drugih liječnika, kao i priče da neki privatni ginekolozi žive od pobačaja, teško je dokazati. Zanimljiva je situacija u Dalmaciji. U velikom KBC-u Split lani je bio samo 21 legalno inducirani pobačaj, a u malim bolnicama u Šibeniku i u Zadru 123 – odnosno 150. Putuju li žene iz Splita radi abortusa u manje županijske bolnice ili možda to obave privatno? Ili, možda, u Dalmaciji presuđuje tradicionalniji odgoj? Ravnatelj splitske bolnice prof. dr. Duje Marasović, kaže, nema preciznog odgovora na pitanje o razlozima tako maloga broja prekida trudnoća u Splitu. Ali izdvaja:

Religija važna

– I religijski je stav važan u toj odluci, iako ne mislim da su Splićani religiozniji od Šibenčana, ali uvjeren sam da smo i kroz naše novo, velebno rodilište stvorili pozitivno ozračje prema rađanju – kaže prof. Marasović. Ne odbacuje mogućnost da ima i nekontroliranih abortusa u okrilju privatnih ordinacija.

– No, nije nevažao da nam je natalitet porastao. Split je prošle godine prvi put imao više rođenih nego umrlih! – zaključuje.

Zbog manje pobačaja i više rođene djece zadovoljan je i ministar zdravstva Darko Milinović, koji smatra da je to međusobno povezano. Ipak, da u području pronatalitetne politike treba još puno učiniti upućuje podatak da žene ne žele treće, ali ni prvo dijete. U skupini žena koje se odlučuju na prekid trudnoće najviše je onih koje još nemaju djece i onih koje imaju dvoje.

Zašto je u velikoj i poznatoj zagrebačkoj bolnici, Petrovoj bolnici, lani bilo samo 36 prekida trudnoće, čak petnaest manje nego, primjerice, u bolnici u Gospiću?

– U Petrovoj ne radimo puno abortusa, prije svega zbog prostornih ograničenja. Posljednjih smo godina stalno u građevinskim radovama i nemamo dovoljno smještajnih kapaciteta. Zatim, dio liječnika je u takozvanom prigovoru savjesti i pobačaje ne rade – objašnjava ravnatelj Petrove bolnice prof. dr. Slavko Orešković. Ali, nema potrebe, kaže, da liječnici iz Petrove upućuju žene u druge bolnice. Žene jednostavno znaju u kojim se zagrebačkim ustanovama bez problema može obaviti prekid trudnoće. To svakako nije bolnica Sveti Duh, u kojoj je također velik broj liječnika u prigovoru savjesti i lani je bilo samo 41 prekida trudnoće.

Žene u Zagrebu imaju izbora pa odlaze u KB Merkur i u KB Sestre milosrdnice.

Inače, u odnosu na neke europske zemlje, Hrvatska ima najnižu stopu pobačaja na 1000 živorođene djece. U Hrvatskoj je ta stopa 101,4, Češkoj 215,4, Njemačkoj 167,7, Mađarskoj čak 444,6, a u Sloveniji 227,3.

Padom broja pobačaja zadovoljan je i ministar zdravstva: “Po broju poroda došli smo na razinu 2001., kada je SDP smanjio rodiljske nadoknade i ukinuo produljeni rodiljski dopust. Na manje prekida trudnoće utjecala je edukacija, kontracepcija, a mislim da je tu i pozitivna uloga ginekologa kod kojih žene nadziru trudnoću. Želim vjerovati da ilegalnih pobačaja u privatnim ordinacijama nema, ali ako netko takvih informacija ima, pozivam da to i prijavi – poručuje Darko Milinović.

 

Hrvatska ženama ne vjeruje

Posted on by sdadmin

Zločin je prethodno najavljen policiji, egzekucija žrtava javna. Da su označene mete bili profesori ili tramvajci, to bi alarmiralo barem njihove kolege po struci, ako već ne i institucije pravne države. No žrtve su bile žene. Kakva je razlika, pitate se? Nažalost, drastična!

Zamislite, recimo, da su u Hrvatskoj učestali napadi na mesare. Pa se tako sve češće pojavljuju vegani na biciklima, poznati nasilnici koji prijete mesarima, premlaćuju ih, ucjenjuju, a bogme ih i napadaju hladnim i vatrenim oružjem, što ponekad ima tragične posljedice… Cijelo bi se udruženje mesara Hrvatske (možda i Evrope) diglo na noge, a policija bi postavila zaštitu pred svaku mesnicu.

Jedno civilizirano društvo ne može dozvoliti da pojedinci uzimaju pravdu u svoje ruke, zar ne? Policija bi možda veganima stavljala električne narukvice, lišavala ih oružja i kažnjavala teškim zatvorskim kaznama. U svakom slučaju, djelovala bi. Ili, ako vam se tako više sviđa, zamislite da se to dešava pekarima. Ili apotekarima, poštarima, tramvajcima… Svi bi oni bili sigurniji i zaštićeniji od – žena. Jer čak i kad je nasilje nad njima dugotrajno, čak i kad je ubojstvo najavljeno – ženama se ne vjeruje. Zato jer su žene.

Dva nedavna slučaja, oni u Glini i Benkovcu, to iznova potvrđuju. Završili su tragično i opet su, po tko zna koji put, potakli diskusije o odgovornosti institucija pravne države, od policije pa do suda i socijalne službe. Slučaj Nikoline Štajdohar iz Gline može se lako rekonstruirati: nakon što je dvije godina trpjela zlostavljanje supruga Josipa (koji ima desetak kaznenih prijava), prvo se s dva mala sina sklonila u Sigurnu kuću u Sisku, a zatim se rastala od njega. Josip je mogao posjećivati sinove samo u prisutnosti službenika Centra za socijalnu skrb. Tako je bilo i na dan ubojstva. Međutim, za razliku od uobičajenog posjeta, ovoga puta policija je znala da Josip nešto smjera. Naime, večer prije zločina Josipova je majka obavijestila policiju da njezin sin namjerava ubiti Nikolinu i sebe. No ta ih informacija nije potakla da pokušaju zaštititi Nikolinu.

U slučaju dvostrukog ubojstva u Benkovcu scenarij je vrlo sličan. Marina Palavra prijavila je policiji dan prije da joj bivši dečko Marko Dukić prijeti ubojstvom. No policija očito ni u jednom ni u drugom slučaju nije ozbiljno shvatila te prijetnje i nije ništa poduzela, ostavljajući mjesta razložnoj sumnji javnosti da su ti zločini mogli biti spriječeni. Rezultat: dvije mrtve mlade žene, jedan mrtav mladić (Marinin brat Marin), jedan teško ranjen nasilnik, za čiji se život liječnici još bore, i dva traumatizirana dječaka koja će cijelog života pamtiti trenutak u kojem su, u po’ bijela dana, na trgu usred grada i uz prethodnu najavu, izgubili majku. A oni koji su znali i mogli, ti nisu makli prstom da to spriječe…

Zločin bez kazne?

Nekoliko elementa povezuju ubojstvo u Glini s onim u Benkovcu: rastava odnosno razlaz kao neposredni motiv, prethodna najava zločina i nepovjerenje u žene. Ženama društvo ne vjeruje, kaže Neva Tölle koja se dvadeset godina bavi tom problematikom. Na njihova strahovanja – čak i kad se radi o poznatim nasilnicima, pa čak i kad majka prijavljuje sina – uglavnom se odmahuje rukom. Alkoholiziranost kao da je olakšavajuća okolnost, a kazne koje nasilnici dobivaju često su potpuno neprimjerene.

Mediji su se raspisali o tim tragedijama koje imaju, kako je netko napisao, dimenziju masakra. Naravno, ima tu i senzacionalizma, ali i pojačane osjetljivosti za problem obiteljskog nasilja, koja je ranije izostajala. Primjerice, na istoj stranici na kojoj donosi opširnu vijest o ubojstvu u Glini, Novi list objavljuje i vijest iz Šibenika pod naslovom ‘Zlostavljao i silovao suprugu’. Silovanje supruge prije dvadeset godina bilo je tema za šalu, a ne za crnu kroniku. Utoliko smo, eto, napredovali. I dok se tako s jedne strane o tom tipu nasilja piše više no ranije i tako senzibilizira javnost, s druge strane prati ga tolerancija ne samo institucija zaduženih da se nose s nasiljem, nego i društva u cjelini.

Jesmo li posebno nasilno društvo?

Brojni slučajevi obiteljskog nasilja (prošle godine oko 14.000 žrtava, naravno onih prijavljenih) nisu izdvojeni – niti se mogu izdvojiti – od nasilja općenito, od pljačke, kriminala, ubojstava iz koristoljublja… Nepravedno bi bilo reći da u društvu vlada klima nasilja, ali ima elemenata koji to nasilje olakšavaju. Naprimjer, u vijesti o ubojstvu u Glini čitamo da je Josip Štajdohar, između ostalog, bio prijavljen i za nedozvoljeno držanje oružja. Pa su tako prije nekoliko godina, pretražujući njegov stan, policajci pronašli ‘puškomitraljez, 200 grama eksploziva, četiri spremnika za automatsku pušku i 240 komada streljiva’. Ukratko, čitav mali arsenal.

Nema nikakve sumnje da je i ubojica iz Benkovca Marko Dukić također posjedovao oružje (s dozvolom ili bez nje), jednako kao i oni čije prijetnje, ucjene i eventualna zlodjela ni ne dospiju do medija. Oružja ima u izobilju i to nikoga previše ne zabrinjava. Razumljivo je da je tako poslije svakog rata – rat pogoršava nasilno ponašanje pojedinaca koji u tome vide rješenje svojih problema. Rat u principu olakšava muškarcu (naoružanom ili ne) da uzme pravdu u svoje ruke, da sebi prisvoji pravo da maltretira, siluje i na koncu ubije žrtvu. Muškarcu je danas zapravo lakše prijetiti oružjem nego prije dvadeset godina, kada je oružja bilo manje.

No takvom ponašanju nije uzrok samo rat, niti samo posjedovanje oružja, već prešutna tolerancija društva koje mu – preko tromosti institucija pravne države, preko tolerancije susjeda i poznanika koji ne prijavljuju nasilnika s oružjem, preko nedovoljnog kažnjavanja – prešutno daje za pravo da se tako ponaša. Nismo posebno nasilničko, ali smo vrlo patrijarhalno društvo. Usto i društvo prilično ravnodušno prema tuđim patnjama, s vrijednostima koje takvo nasilje omogućavaju. Nepovjerenje u žene žrtve i njihov opravdani strah samo je jedan primjer sustava vrijednosti koji je u slučaju Nikoline i Marine završio tragedijom.

Cinizmu ovdje nije mjesto, ali ženama bi sigurno pomoglo da se udruže u kakvo strukovno društvo. Samo neka to ipak ne budu frizerke ili bilo koje drugo, tzv. žensko zanimanje.

Kakvu vrstu feminizma provocira rat?

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Davorka Turk

U posljednjih petnaest godina istraživala sam ženske antiratne pokrete različitih vrsta u mnoštvu zemalja i regija. Zahvaljujući ovim putovanjima, i razgovorima sa ženama u brojnim grupama, organizacijama i mrežama koje sam upoznala i proučavala, zaključila sam da s pouzdanjem možemo koristiti riječi “feministički mirovni aktivizam”, “feministički antimilitarizam” ili “feminističke analize rata”. O kakvom se zapravo feminizmu ovdje radi?

Oni skloniji skeptičnoj distanci prema feminizmu i pokretu žena često su još skeptičniji kada je riječ o ženskoj povezanosti s mirovnim pokretima. Oni drže da su žene, u nesrazmjerno većem broju nego muškaraci, privučene mirovnim pokretima; i da se ovo mora izvesti iz nekog primordijalnog instinkta. Ženama je “priroda namijenila” da budu majke, njegovateljice i skrbnice. One su “mirotvorke po prirodi”. Neki čak i slave tu ideju: “Žene su bolje od muškaraca. One mogu spasiti svijet”.  Ali vrlo je često taj trop, “žene se protive ratu na temelju svoje uloge u stvaranju života”, dio kritičkog anti-esencijalističkog diskursa: biologija ništa ne određuje.

Iskustvo mi je pokazalo da ovo upućivanje na “žensku pacifističku narav” nije ni u kakvom doticaju s činjenicama “na terenu”. Vrlo je često inspirirano anti-feminizmom. U prvom redu, provokativno prenaglašava žensku prisutnost u mirovnim pokretima. Žena je u mirovnim pokretima puno, to je istina, ali one rijetko brojkom pretežu nad muškarcima. Nadalje, naišla sam na vrlo malo žena koje, dok kampiraju ispred vojnih baza, lobiraju kod političara i demonstiraju za mir, zazivaju žensku prirodu poroditeljice života. Neke su, to je istina, obogaćene osobnom povješću koja ih je socijalizirala u te njegovateljske i skrbiteljske vještine. Ali većina njih je (nažalost) vidjela previše vojnikinja, majki zlostavljačica i ratobornih političkih liderica da bi mislile kako priroda ili njegovanje može garantirati antiratni impuls u žena. Osim toga, vjerovati u najbolje kod žena jest vjerovati u najgore kod muškaraca: to bi značilo da su oni  nepopravljivo skloni nasilju. Da su žene vjerovale da su ljudska bića dihotomna ili fiksirana u svoje “prirode”, ne bi vidjele nikakvog smisla u kampanjama za promjenu. Antiratni aktivisti su po definiciji socijalni konstruktivisti.

Stoga sam smatrala produktivnijim ostaviti po strani ovaj argument o predporođajnim i postporođajnim utjecajima na žene i prići ženskom antiratnom organiziranju s drukčijim setom pitanja. Umjesto toga aktivistkinje pitam: koje su vaše analize nasilja i rata? zbog čega ste izabrale organizirati se kao žene? kakve veze rod ima s tim? koja je vaša aktivistička strategija? I odgovori koje čujem zbrajaju se u jednu vrstu feminizma – što će reći ne set gena, već set ideja, političku ideologiju.

Ali, ovdje opet moramo biti oprezni, stoga što feminizam poprima mnoge oblike, a otpomažuća praksa njihova dijeljenja i označavanja već je u prošlosti naškodila pokretu. U takozvanom feminističkom pokretu drugoga vala 1960-tih i 70-ih, tri su varijante feminizma, navodno međusobno isključive, označene kao “radikalna”, “socijalistička” i “liberalna”. U nastojanju da odredim vrstu feminizma koja se oblikuje kao odgovor na nasilje militarizacije i oružanog sukoba, pronašla sam da su tragovi sve ove tri tradicije nužno prisutni, i to ne kao međusobno isključujući već isprepleteni.

Za početak, doživljavajući rat, bilo da smo ga iskusili iz prve ruke ili preko TV ekrana, teško da možemo ignorirati način na koji su žene potlačene i iskorištavane kroz svoja tijela, svoju seksualnost i svoje reproduktivne mogućnosti. Rat dramatično uvećava muški autoritet. Pogoršava seksualno nasilje nad ženama u odnosu na takozvana razdoblja mira. Prostitucija i trgovanje ženama su popratne pojave militarizacije. Tako da je antiratnom militarizmu suđeno da bude “radikalan” u smislu da muškarce i maskulinitet (društveno oblikovan) vidi kao izvore opresije nad ženama.

A onda opet, antimilitaristički i antiratni feminizam pokriva puno veći raspon pitanja nego što je to sam sistem roda. Kapitalizam, ekonomska eksploatacija i natjecanje za globalne resurse i tržišta nepogrešivo uzrokuju ratove. Jednako tako rat često uzrokuje, ili se njime koristi, politizacija razlika između nacionalnih identiteta, religije i etniciteta. U klasi i rasi, dvama značajnim poljima ljudskih odnosa, antiratni feminizam označava djelovanje rodnih odnosa, i na oprezu je po pitanju njihova presijecanja. Mi smo nužno “socijalističke” ili “anti-rasističke” feministice.

Dakle, antiratni feminizam je nužno snažna kombinacija radikalnog i socijalističkog feminizma. Ali onda on sigurno nije i “liberalni” feminizam? Opet krivo. To je koncept koji naznačava “da ženska prava nisu bila izmišljena, antiratne feministice bi ih sigurno izmislile. Suprotstavljajući se militarizmu i ratu morale smo se zauzimati za ‘ženska prava kao ljudska prava'”, bori se za razvoj sistema međunarodne pravde, za to da silovanje bude definirano kao ratni zločin. Morale smo voditi kampanje za takve liberalne principe kao što su jednaki tretman žena i pravedna reprezentacija u političkim sistemima. Kako inače opisati našu borbu da se izglasa Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325 o “Ženama, miru i sigurnosti” koja ističe zahtjev za uključivanjem žena u mirovne pregovore i operacije očuvanja mira?

Onakav s kakvim sam se susrela, antiratni feminizam ima još karakteristika koje se transformiraju u druge aspekte naših pojedinačnih života, i naše kulturalne i društvene borbe za transformaciju roda. On uključuje kritiku značenja i djelovanja moći same – žene često biraju organizirati se na načine koji nastoje promijeniti “moć nad” (dominaciju) u “moć za” (mogućnost). To je nužno transnacionalni feminizam, budući su naši pokreti u kontaktu jedan s drugim preko mnogo granica. I vodi računa o realitetu i značaju struktura i sistema moći – puno antiratnih feministica odbija odbaciti koncept “patrijarhata”. Kažu, muška moć živi i dalje. Mi je možemo iskusiti iz prve ruke.

Kako ja to vidim, u kušnjama rata iskovan je jedan holistički, potpuni feminizam.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org