Francuska skupština zabranila burke

Francuska nacionalna skupština usvojila je zakon kojim se u javnom prostoru zabranjuje nošenje islamskih pokrivala lica i tijela – burke i nikaba, usprkos rezervama pravnih stručnjaka i nelagodi među muslimanskim stanovništvom u Francuskoj.

Tekst je prihvaćen sa 335 glasova i jednim protiv. Cijela desnica je glasala za, a cijela lijeva oporba (socijalisti, komunisti i zeleni) odbila je sudjelovati u glasovanju, iako se načelno protivi zabrani.

Za stupanje zakona na snagu potrebna je potvrda i u gornjem domu, Senatu, što se očekuje u rujnu.
Zakon će biti poslan na razmatranje i ustavnom vijeću – instituciji zaduženoj da bdije nad usklađenošću zakona s francuskim ustavom.

Nakon njegova stupanja na snagu, žena koja se pojavi u burki ili nikabu u javnosti bit će po zakonu kažnjena sa 150 eura, a onaj tko ženu prisiljava da je nosi može biti kažnjen sa i do godinu dana zatvorske kazne i 30.000 eura, što se udvostručuje kada je u pitanju maloljetnica.

Istraživanje francuskog ministarstva unutarnjih poslova pokazalo je da u toj zemlji, u kojoj živi više od pet milijuna muslimana, manje od 2000 žena nosi burku.

Francuska je nakon Belgije druga zemlja koja je usvojila zakon o zabrani islamskih pokrivala.

Prosvjed ispred Gradske skupštine

Pedesetak aktivista iz Prava na grad i Zelene akcije jutros je još jednim prosvjedom ispred Gradske skupštine upozorilo na moguće devastiranje Varšavske ulice u Zagrebu.

Prosvjednici su ovoga puta odlučili leći ispred samoga ulaza u Gradsku skupštinu i na taj način prepriječiti put gradskim zastupnicima koji su bili prisiljeni na posao doći sa stražnjeg ulaza. Odlučili su danas prosvjedovati jer na dnevnom redu Skupštine nema ništa vezano uz problem gradnje u Varšavskoj ulici.

‘Oni gaze javni interes, interes građana! Nisu napravili ništa konkretno, samo nešto preporučuju’, rekao je Teodor Celakoski iz Prava na Grad nezadovoljan načinom na koji zastupnici, predvođeni SDP-om, upravljaju krizom oko Varšavske.

Celakoski je dodao da je SDP u gradu Zagrebu zadnjih pet godina vlada kao HDZ u posljednjih dvadeset godina ovom državom.

Odgoj i obrazovanje za ljudska prava uskoro kao zasebni predmet u školama?

U srijedu 07. srpnja u Kući ljudskih prava u Zagrebu, organizacije civilnoga društva (Centar za mirovne studije, Centar za mir, nenasilja i ljudska prava Osijek, GONG i Mreža mladih Hrvatske) predstavile su polazišne osnove za uvođenje predmeta Odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo u formalni odgojno-obrazovni sustav.

Naime, prema Nacionalnom programu odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo Vlade Republike Hrvatske iz 1999. godine u odgojno-obrazovni sustav formalno su uvedeni sadržaji usmjereni na građansko obrazovanje, obrazovanje o ljudskim pravima, miru i nenasilju te demokratskom sustavu.

Glavni nedostaci provedbe postojećeg programa odnose se na njegovu neobaveznost, na nedostatnu i neujednačenu sadržajnu i metodološku osmišljenost programa te na nedostatnu edukaciju nastavnog osoblja. Također, do danas ne postoji evaluacija kojom bi bili dobiveni podaci o tome na koji se način provodi ovaj program u osnovnim i srednjim školama te jesu li i u kojoj mjeri zastupljeni svi predviđeni sadržaji iz programa.

Istraživanje Centra za ljudska prava “Demokracija i ljudska prava u osnovnim školama” pokazuje nedostatnu provedbu, nesustavnost i neujednačenost provedbe Nacionalnog programa, iako većina učitelja, ravnatelja, učenika i roditelja elemente građanskog odgoja smatra najvažnijim ciljevima školovanja.

Organizacije djeluju kroz neformalnu koordinaciju čija stajališta podržava i Centar za ljudska prava te se zalažu za uvođenje odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo u formalni obrazovni sustav ističući potrebu za razvojem i revizijom postojećeg nacionalnog programa koji svakako treba obuhvatiti sve komponente odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo: politički sustav i političko opismenjavanje, ljudska prava i zaštita ljudskih prava, odgoj za mir i nenasilje te učenje o demokratskom građanstvu, na način koji će svim učenicima omogućiti stjecanje osnovnih znanja i vještina neophodnih za snalaženje u društvu. Spomenute organizacije zalažu se za detaljniju razradu i osmišljanje predmeta odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo kao zasebnog obveznog predmeta koji će kros-kurikularno biti povezan s ostalim predmetima.

I druge zainteresirane udruge se mogu priključiti neformalnoj koordinaciji koja se zalaže za uvođenje predmeta Obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo u formalni obrazovni sustav.

Feminizam nam je itekako potreban i naše kćeri to moraju znati

Najraniju mladost provela sam u uvjerenju da su muškarci i žene ravnopravni, čak da su žene  društveno superiornije. Bitka za najboljeg/u učenika/učenicu u razredu uvijek se vodila između djevojaka, predsjednici/e razreda su redovno bile djevojke, a najbolji/e profesori/ce žene. Moja majka je vozila svoj auto, imala uspješan obrt i znala popraviti svaki kvar na televizoru. A uz to, naravno, i organizirati perfektnu proslavu rođendana s desetak vrsta domaćih kolača. I kada nas je početkom četvrte godine fakulteta profesor Nenad Zakošek na seminaru kolegija “Teorije društvenog razvoja” pitao da li se smatramo feministkinjama, sve smo do jedne rekle odlučno NE, jer nam feminizam više nije potreban. Pa mi smo i više nego ravnopravne! A i jasno brijemo dlake i držimo do svoje figure kako već to traže Cosmo i Elle.

Iste te godine počela sam odrađivati svoj prvi mandat članice Županijske skupštine Krapinsko-zagorske županije koja je prva u Hrvatskoj izabrala županicu – Vlastu Hubicki iz Hrvatske seljačke stranke. I odjednom sam se našla kao jako mlada žena u situaciji da gospoda smatraju da je najnormalnije da me grle i hvataju po  rukama i koljenima, da mi govore “mala”, i da me tretiraju kao skupštinski ukras pa se čudom čude kad odlučim progovoriti, a količina seksizma upućenih županici bila je nepodnošljiva, no malo tko je u tome vidio problem, a kamoli skandal. Tu negdje se opet upliće i već spomenuti profesor koji kao ispitnu literaturu daje Spolni ugovor od Carol Pateman kao jedinu feminističku literaturu tijekom cijelog studija. Tako je moje odlučno NE pretvoreno u odlučno DA, smatram se feministkinjom. Ne samo da želim biti ravnopravna članica društva i imati jednake šanse, nego imam na to pravo kao osoba i želim se boriti da se to ostvari, kako za mene tako i za moje prijateljice, kolegice i sve druge žene.

Od tog vremena vodila sam nebrojene razgovore s mladim ženama i mnoge od njih pričaju istu priču koju sam ja pričala. Odgajane od super žena za koje ne znamo da padaju s nogu od umora, učene od divnih žena za koje ne znamo da su potplaćene i podcijenjene, ukalupljene u ideale poslušnih djevojčica s urednim bilježnicama što u djetinjstvu donosi uspjeh, odrastamo uvjerene da smo, ako već ne superiorne, onda barem ravnopravne. No prije ili kasnije dođe trenutak kad shvatimo da je sve to bio balon od sapunice, oblik segregacije i stavljanja u prihvatljive rodne uloge te da su naše šanse daleko manje od šansi naših generacijskih prijatelja (iako oni nikad nisu bili najbolji učenici i rijetko predsjednici razreda) i da što smo starije taj jaz među nama nepovratno raste samo zato što smo mi žene, a oni nisu.

Da vjerujem u teorije zavjere pomislila bih da je netko to genijalno smislio. Dok imamo vremena, dok smo mlade i neopterećene pušta nas se u uvjerenju da je sve super i da je samo nebo granica, a u trenu kad shvatimo da nešto u društvu ozbiljno ne štima već imamo pokoje dijete, kredit, stan i posao koji si ne možemo priuštiti promijeniti te nam ozbiljno manjka vremena i energije.

No, feministkinja sam, dakle borim se. I najmanje promjene u odnosima moći, u našim vezama, brakovima, obiteljima, razredima, uredima, političkim strankama doprinose široj društvenoj promjeni. Nemojmo to nikada zaboraviti. Svaka pravedna raspodjela posla u kući i brige oko djece daje zajednici jednu ženu koja može sudjelovati, boriti se i mijenjati. Svaka djevojčica koju potičemo da uči, bude kreativna, drugačija i svoja, donosi promjenu. Svaka žena koju povučemo za sobom i pomognemo joj da izbori svoje mjesto u društvu mijenja stereotipe i ruši predrasude. Svaki put kad tražimo da nas se oslovljava u ženskom rodu i reagiramo na seksizam, osviještavaju se oni oko nas. I svaki muškarac koji razumije i podržava promjenu patrijarhalnih društvenih odnosa, te se za nju bori, naš je dragocjen saveznik.

Da, feminizam nam je i te kako potreban. I naše kćeri to moraju znati.

Članak je izvorno objavljen u publikaciji “Rodna ravnopravnost-sasvim osobno”, ur: Karolina Leaković, izdanoj povodom obilježavanja 15 godina djelovanja Foruma žena SDP-a

 

Pola neba – pola zemlje – pola moći

Kada je, u siječnju 1995. godine osnovan Socijaldemokratski forum žena, bio je prva organizacija žena unutar jedne političke stranke u Hrvatskoj. Bio je to tada snažan demokratski iskorak, poruka da se društvo slobode, jednakosti i prosperiteta ne može ostvariti bez sudjelovanja žena.

Zalažući se za “pola neba – pola zemlje – pola moći”, članice Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a u proteklih 15 godina doprinijele su uspostavljanju visokih standarda u političkoj participaciji žena, u ostvarivanju jednakih šansi na tržištu rada, u obrazovanju, javnom životu u cijelosti.

Kako one same kažu:” Za naše temeljne vrijednosti solidarnosti, ravnopravnosti i slobode nikada se nećemo prestati boriti. U tome smo i do sada imale snažne saveznice – aktivistkinje iz nevladinog sektora, sindikalistkinje, naše kolegice socijaldemokratkinje iz regije i svijeta. Sudjelujući u radu Socijalističke internacionale žena i Ženske organizacije Stranke europskih socijalista, Socijaldemokratski forum žena SDP-a promiče politiku rodne ravnopravnosti i pariteta u odlučivanju. “

Povodom obilježavanja 15. godišnjice osnutka Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a u Zagrebu je 3. srpnja održana Međunarodna konferencija na temu “Rodna ravnopravnost – ostvarimo je zajedno” .

Konferenciju su otvorili predsjednica SDFŽ Mirjana Ferić Vac, a sudionicima se uvodno obratio i predsjednik SDP-a Zoran Milanović.

Na konferenciji su sudjelovale, između ostalih, predsjednica Socijalističke internacionale žena Pia Locatelli, potpredsjednica Socijalističke internacionale žena Antigoni Karali – Dimitriadi, predsjednica Organizacije žena SPD-a Njemačke i potpredsjednica Frakcije SPD-a u Bundestagu Elke Ferner, Sonja Lokar iz Mreže za jednakost spolova Srednje i Istočne Europe, potpredsjednica SDP-a Milanka Opačić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik, predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Gordana Sobol, članica Predsjedništva SDP-a te potpredsjednica Hrvatskog sabora Željka Antunović,.

Konferenciji su prisustvovale i socijalistkinje iz regije: predsjednica Foruma žena SDP-a Crne Gore Mirel Radić – Ljubisavljević, predsjednica FOŽ-a SDP-a BiH Nermina Zaimović – Uzunović, predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore Nada Drobnjak, predsjednica Kluba žena SDSM-a Makedonije Cvetanka Ivanova, predsjednica Foruma sindikalnih aktivista SDP-a BiH Besima Borić te mnoge druge ugledne gošće.

Predstavljena knjiga “Rodna ravnopravnost – sasvim osobno”.

U knjizi koju je uredila Karolina Leaković a koja je predstavljena povodom obilježavanja 15. godišnjice osnutka SDFŽ-a nalazi se preko 60 sasvim osobnih zapisa o rodnoj ravnopravnosti.  Svoje misli, osjećaje i iskustva vezano uz nastojanja za postizanje rodne ravnopravnosti ispričale su članice SDP-a, njihove suradnice, aktivistkinje, te razni europski socijalisti i socijalistkinje. Prema riječima urednice, ova knjiga može služiti kao podsjetnik i kao motivacija za daljnji angažman na ostvarivanju socijaldemokratskih politika u području rodne ravnopravnosti.

Časopis Treća poziva na suradnju, tema Bol: imamo li je načina izreći?

Časopis Treća poziva na suradnju  sve autorice i autore zainteresirane za pisanje na temu:

 BOL: IMAMO LI JE NAČINA IZREĆI?

 Kako se nosimo s osobnim i političkim ranama?

Kako se nosimo sa šutnjom stradalnika?

Postoji li retorika neizgovorivog stradanja?

Što nam poručuje bol?

Znamo li prepoznati jezik bolesti?

Znamo li pomoći nijemima?

Kako mediji čuvaju i kako falsificiraju diskurz boli?

Koliko empatije prema bolnima možemo izdržati?

Bojimo li se boli?

 

 Treća je znanstveno-stručni časopis čiji prilozi prolaze recenzentski postupak. Maksimalna duljina teksta je 25 kartica.

Za upute o oblikovanju teksta posjetite web stranicu Centra za ženske studije.

 Rok za predaju teksta: 1. rujna 2010. godine.

Tekstove slati na adresu: zenstud@zamir.net