Predstavljanje istraživanja o diskriminaciji na hrvatskom tržištu rada

Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) je 30. prosinca 2009. u sklopu Programa Zajednice PROGRESS započeo s provedbom projekta koji će trajati 12 mjeseci. Ukupna vrijednost projekta iznosi 149.835,00 eura od čega se 80 % financira iz sredstava programa PROGRESS, a 20 % iz sredstava HZZ-a.

HZZ je nositelj navedenog projekta, a partneri su:

  • Ured za ljudska prava,
  • L&R Social Research,
  • Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar,
  • Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) i
  • Selectio d.o.o.

Rezultati ovog projekta doprinijet će razvoju nacionalne politike suzbijanja diskriminacije na hrvatskom tržištu rada, te pružiti pomoć svim sudionicima na tržištu rada za efikasnije uključivanje u suzbijanje diskriminacije te promovirati različitosti među poslodavcima u Hrvatskoj.

U okviru Komponente 1 Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” proveo je istraživanje o diskriminaciji na hrvatskom tržištu rada.

Pozivamo Vas na javno predstavljanje rezultata istraživanja, koje će se održati 5. svibnja 2010. godine od 10:00 sati u prostorijama Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Marulićev trg 19/I.

Molimo Vas da svoje sudjelovanje na javnom predstavljanju rezultata istraživanja potvrdite na e-mail adresu una.kociper@hzz.hr najkasnije do 3. svibnja 2010. godine.

 

Kojeg su roda rat i pomirenje?

Ovaj je tekst inspiriran sudjelovanjem na regionalnoj konferenciji o pomirenju “Sudjedi, a ne neprijatelji” u organizaciji Centra za nenasilnu akciju iz Sarajeva i Beograda u suradnji s Miramida centrom iz Grožnjana, održane u Sarajevu 22.-26.4.2010.

Naime, kako djelotvoran mirovni rad nije moguće provoditi bez svijesti o rodnim stereotipima i njihovog propitivanja, sudionici konferencije imali su, među ostalim, prilike sudjelovati i na radionici “Kojeg su roda rat i pomirenje?” pod vodstvom Nejre Nune Čengić iz Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Jedno od osnovnih pitanja kojima se ova radionica bavila jest je li pomirenje doista moguće u okviru postojećih društvenih odnosa. Svaka manifestacija ljudskog življenja ima svoju rodnu dimenziju. Ona posebno značajnom postaje u kontekstu rata, post-ratnog života i procesa pomirenja, budući propituje dominantne društvene obrasce.

Uobičajena rodna podjela muškarca određuje kao snažnog, racionalnog, pouzdanog, obiteljskog čovjeka koji je muž i hranitelj obitelji; žena je krhka, emotivna, majka, i ona koja čuva tradiciju. Jedno radioničarsko “putovanje kroz vrijeme” ukazalo je na rodne stereotipe s kojima se suočavamo kada pomislimo na određena razdoblja naše zajedničke prošlosti.

Promišljanjem o minulom razdoblju socijalizam se na našim prostorima pokazao kao jedno, istina ideološki konstruirano, odskakanje od te zadane matrice pa nas često asocira na emancipaciju, ravnopravnost, žena se prije svega doživljava kao “udarnica”, radnica, a potom domaćica i majka. Njezin je položaj aktivno suodređen položajem muškarca kao pravog “patrijahalnog pionira”: on je “udarnik”, radnik, otac, onaj koji je prisutan u javnom prostoru.

U kontekstu rata ove rodne uloge postaju krajnje pojednostavljene. Žena u ratu postaje paradigma majke, žrtva i snaga, stup obitelji. “On” je ratnik, domoljub, spasitelj, agresor i zločinac, “oličenje države”, javna žrtva.

Žene su te koje u ratu ostaju iza muškaraca kao čuvarice doma i ognjišta (tradicije i nacije). Pa se tako i silovanje “drugih” žena smatra najučinkovitijim načinom skrnavljenja teritorija “druge” nacije. Ako je uloga muškarca da brani vlastiti teritorij, onda je i silovanje “njegove” žene njegov neuspjeh da obrani taj teritorij. Činom silovanja pomjera se granica. Silovanje potvrđuje vlastitu (ne)moć, a ženska žrtva otvara novu mogućnost reprodukcije patrijahalne matrice. U post-konfliktnom razdoblju one zadržavaju svoju ulogu supruga/majki heroja, žrtve, onih koje “reproduciraju naciju”. Muškarci su oni koji bi nakon rata trebali biti heroji, očevi nacije, nositelji društvene obnove i političari.

Naš mali radioničarski eksperiment nije rezultirao tako jasnim određenjem post-ratnih rodnih obrazaca. Žena se u post-ratnom periodu određuje i kao sudionica grupa za podršku, ona kojoj se otvara mogućnost stvaranja ženskog prostora i svijet gender-radionica, aktivna u izgradnji mira, ona koja izlazi u javnu sferu i koja je društveno emancipirana. Dok s jedne strane postoji njena “tiha afirmacija”, s druge strane postaje gubitnica svoje u ratu stečene nezavisnosti, i vidljivom postaje duboka podijeljenost ženinog društvenog položaja: obespravljene radnice i dalje postoje uz sve emancipiranije “genderuše”.

Muškarac pak postaje “onaj koji se traži”, koji je podjednako izvrgnut neravnopravnosti, nemoćnosti i agresivnosti post-ratnog perioda kao što su to i žene, ptsp-ovac, “hodajući mrtvac”, konzument i gubitnik, onaj koji je podjednako uključen u razdvajanje i izgradnju mira. Njihove su žene genderuše, a oni “kladioničari”; on sve više prelazi u privatno, izgubljen između tradicionalnih uloga i onoga kako društvo sada izgleda. Moguće je reći da je rat, u svom svom rušilačkom potencijalu, u stanju srušiti i neke partijahalne obrasce: u ratu neke žene po prvi puta postaju “i otac i mati”, hraniteljice i jedine čuvarice obitelji, one traže, zahtijevaju, aktivno sudjeluju u društvenim inicijativama i u procesima izgradnje mira. Ta im se uloga nanovo oduzima jednom kada se počnu graditi post-ratni društveni odnosi. Zato je važno moći uspostaviti pogled na žene koji bi sezao dalje od njezine pozicije bespomoćne žrtve koju je potrebno spašavati. Priznamo li ženama u ratu sposobnost i snagu za djelovanje, moguće je otvoriti vrata i ka njihovoj post-ratnoj ekonomskoj slobodi i nezavisnosti.

Rodni simboli, reprezentacije, odnosi utječu na to da su ljudi mobilizirani za društveni sukob. Rad na promjeni rodnih odnosa i rad na pomirenju povezuje to što i jedno i drugo uključuje rad na stvaranju drugačijih društvenih odnosa i drugačijeg društva. Međutim, tu nema jednoznačnih uputa i nedvojbenih rješenja. Stoga za kraj, umjesto zaključka dva pitanja:

Ako je rat muškog roda kojeg je roda viktimizacija? Niti jednu od ovih odrednica ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo i bez promišljanja. Kao što je već rečeno rat je, ne zaboravljajući pritom destrukciju i zlo koje donosi, moguće gledati i kao rušilački potencijal za stvaranje novoga, nekih novih društvenih odnosa koji neće biti utemeljeni u patrijahalnoj matrici. Viktimizacija se, s druge strane, simbolički uzima kao feminina, ali viktimizacija također može biti način na koji jedna društvena grupa zadobiva moć, žrtve mogu steći moć upravo iz činjenice da su žrtve.

I ne manje važno: uspiju li dvije suprotstavljene grupe pronaći bar jednu jedinu zajedničku točku – a ona označava daljnju reprodukciju patrijahalnog obrasca – trebaju li oni koji nastoje te grupe približiti “dopustiti” ponavljanje patrijahalnog obrasca ne bi li s vremenom pronašli i neke druge stvari koje su im zajedničke i kako bi se s vremenom uspostavio jedan trajniji odnos koji može imati potencijal za rastakanje obrazaca nasilja, diskriminacije i sukobljavanja unutar svakog pojedinačnog društva?

Naime, razgradnja nasilnih društvenih obrazaca posao je za čitavu društvenu zajednicu, proces u koji podjednako trebaju biti uključeni obitelj, sustav obrazovanja i sve društvene institucije. Bitno je da taj proces što prije otpočne.

Nezaposlene žene s invaliditetom podložnije su bolestima

U Hrvatskoj je 2678 nezaposlenih žena s invaliditetom, a nemogućnost zapošljavanja čini ih dodatno ranjivom skupinom jer žive ispod razine ostalih u društvu pa su podložnije razvoju psihofizičkih simptoma koji ugrožavaju njihovo zdravlje, pokazalo je istraživanje koje su proveli stručnjaci Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ).

Istraživanju je trajalo godinu dana i u njemu je sudjelovalo 296 žena s invaliditetom u dobi od 19 do 65 godina, od kojih je 137 bilo zaposleno i 159 nezaposleno.

“Cilj nam je bio da znanstvenom metodom istražimo kvalitetu života tih žena, pogotovo jer se radi o mladim ženama” u dobi od 40-ak godina čija je kvaliteta života, po međunarodnoj ljestvici, ispod razine ostalih građana, rekao je voditelj projekta dr. Tomislav Benjak.

Ispitujući prioritete u životima nezaposlenih žena s invaliditetom, istraživači su, među ostalim, utvrdili kako su to zadovoljstvo obiteljskim životom, posao i prisutnost bliskih osoba, a kvalitetu života umanjuju nezaposlenost, okolina i zdravstveno stanje.

Zaposlenim ženama s invaliditetom važan je pak osjećaj pripadanja zajednici, sigurnost u vlastitu budućnost, dobar odnos s bliskim osobama i uživanje s prijateljima.

Istraživači zato zaključuju da je važno povećati broj zaposlenih žena s invaliditetom, omogućiti im prekvalifikaciju i doškolovanje, pružiti im socijalnu potporu “putem grupa za samopomoć” i omogućiti im kreativni rad.

Istraživanje bi, kako je rečeno, trebalo pridonijeti provedbi Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom. Projekt su poduprli Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Portal Moj posao, HZJZ i Udruga za promicanje istih mogućnosti.

Žene, stereotipi, socijalizam

Svako dobro umjetničko djelo postavlja više pitanja no što nudi odgovora. Kako nas vide? jedno je od temeljnih pitanja izložbe Par lijevih cipela – povratak u stvarnost u istočnoj Europi koja je otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Naime, sjećanja umjetnica i umjetnika, drugih ljudi i kolektivno sjećanje rekontruiraju povijesni trenutak – socijalizam – zajedno s njegovim predrasudama te bilježe što se s predrasudama događa nakon socijalizma usmjeravajući se konačno na promatrača u sadašnjem trenutku i testirajući njegove stereotipe. Sama priroda socijalističkog društva koja zahtijeva uniformnost i prirodno isključuje različitosti pogodna je klima za širenje predrasuda; najjednostavnije je širenjem stereotipa diskreditirati društvene skupine mišljene da budu marginalizirane i nadglasane, kao što su, primjerice, žene, apstraktne umjetnice i umjetnici. Socijalizam je za njih uistinu par lijevih cipela, ograničavajući, neprilagodljivi sustav koji ih žulja i nastoji oblikovati prema vlastitim kalupima.

Jedan je od najrasprostranjenijih stereotipa onaj o ženi koja je prvenstveno supruga, majka i kućanica, ženi koja je prirodnim poretkom “niže” jer je “slabija”, a fino ga ironizira njemački oglas u kojem se traži visokoobrazovana žena za posao čistačice, spremna na potplaćenost, prekovremeni rad, loše radne uvjete i lišavanje svih zakonskih prava. Taj je oglas istovremeno odraz društvene klime i ženske inertnosti, on traži da se žene jave da bi bile podčinjene i propituje pristajanje žena na diskriminaciju.

Nizozemski vojnik koji vidi bosansku djevojku kao “nakazu” primjer je stereotipiziranja proizašlog iz nacionalne pripadnosti, a Šejla Kamerić u svojoj Bosnian girl istodobno pokazuje etiketu (samo zato jer je rođena na tim-i-tim koordinatama, a ne na nekim drugim) koja joj je prišivena i odgovara na nju; slika negira riječ, etiketa (grafit) na slici postaje smiješna i neuvjerljiva.

U djelu Sorrow Šejla Kamerić u širem se smislu oslobađa nacionalne etikete – nagost njezine figure oslobođena je konotacija koje bi sadržavala odjeća, bilo kakvih odrednica pripadnosti bilo čemu; nestaje stereotip o egzotičnoj Balkanki, a ostaje čista univerzalna forma slobodna za oblikovanje u bilo kojem smjeru.

Šejla Kamerić problematizira i premještanje stereotipa u svijet pojedinca; dok je Bosnian girl slika smjelog stajanja pred predrasudu, u 30 godina kasnije žena prekriva lice rukama u rukavicama, a dragulji na njima simuliraju oči i usne – ona se skriva iza stereotipnog izgleda kakav je društvo ocijenilo poželjnim i privlačnim, gubeći pritom otvorenost i uvjerljivost koju ima Bosnian girl.

Tri djela Šejle Kamerić pokazuju što se sve može učiniti (sa) stereotipima; odbaciti ih aktivnim suprotstavljanjem (Bosnian girl), nositi ih na sebi – pokoriti im se (30 godina kasnije) ili se pak ni ne osvrtati na njih (Sorrow).

Što se s predrasudama događa u postsocijalističkom društvu istražuje Mladen Stilinović koji u nizu plakata iz raznih tiskovina koji nam svakodnevno ispadaju iz novina traži dublje, ideološko značenje i u njima pronalazi mehanizme koji odr(a)žavaju predrasude društva u kojem su ženske uloge ona seksualnog objekta, vrhunske sportašice i Bogorodice, a muškarac je vojnik, državnik, vjerski vođa ili sportaš. Djelo iz masovne kulture izvodi stereotip o Hrvatskoj kao zemlji lošeg namještaja koja samoostvarenje pronalazi u sportu i koju određuje paradoksalno viđenje žena u dvjema krajnostima (aseksualnost, odnosno čednost nasuprot snažno istaknutom seksipilu).

Stereotipi su jedan od načina iskrivljavanja stvarnosti temeljen na krajnjem pojednostavljivanju i jednoobraznosti, odrednicama koje pristaju ideologiji socijalizma, a umjetnice i umjetnici prebirući po svojem i kolektivnom sjećanju (ponovno) otkrivaju raznolike stereotipe o ženama, od onih temeljenih na samoj činjenici da ste žena, do onih koji u poimanje ženskog i ženstvenosti uključuju i nacionalnu komponentu i promatraju ih u prošlosti, ali prate i njihovo protezanje u sadašnjost ostavljajući nas da razmišljamo zašto.

Predstavljena knjiga o feminističkoj epistemologiji

U osvrtu povodom predstavljanja knjige Privilegiranje rubova. Intervencije i prilozi feminističkoj epistemologiji koja izlazi u trenutku obilježavanja 15 godina djelovanja Centra za ženske studije, urednica Ankica Čakardić govorila je o kontekstu, referentnom mjestu, motivaciji, metodologiji i ishodu četverogodišnjeg projekta koji je rezultirao ovom publikacijom. Ti ključni momenti su sljedeći:

Činjenicu da je feministička epistemologija i teorija relevantna za bilo koju društveno-humanističku analizu uvidjelo je i Hrvatsko filozofsko društvo u suradnji s kojime Ženski studiji objavljuju knjigu, a što se može tumačiti u kontekstu akademskog aktivizma i kao svojevrsna subverzija.

Osnovni kontekst i referentno mjesto knjige jest ženskostudijsko obrazovanje kao mogućnost kritičke pedagogije, radikalnog obrazovanja, mjesto teorijsko-aktivističkog obrazovanja/djelovanja. Knjiga je usredotočena na kritičku analizu  postojećih epistemoloških teorijskih disciplina i subdisciplina, kao i cjelokupnu dekonstrukciju paradigmi i koncepata unutar kojih se smještaju teorije znanja, norme istraživanja i njihova jamstva, adekvatnost racionalnosti i samorazumljivost njezinog pojmovlja.

Projekt je započeo 2006. godine, a s ciljem opravdanja plauzibilnosti početnih premisa i teza, obuhvatio je i intervjue s 32 polaznice centra, odabrane po značajkama raznovrsnosti.

U konačnici je kreiran interdisciplinarni i transdisciplinarni niz od šest teorijskih i esejističkih priloga i intervencija u standardne modele i strategije spoznavanja i teorije spoznaje, koji dobivaju konkretno uporište u sedmome prilogu, analizi intervjua sa studenticama Centra.

Tekst Ankice Čakardić Um i spol. Kontingencija feminističkog koncepta socijalne epistemologije koristeći se filozofijskim kategorijama demonstrira problem reduciranosti ontološkog utemeljenja čovjeka – reprezentiran logikom pars pro toto – čija se  temeljna nepoopćivost prenosi i na spolnu i društvenu uvjetovanost spoznavanja.

Korana Simonović u tekstu Osjećajuće spoznavanje iz horizonta sociologije dovodi u pitanje referentne okvire patrijarhalne znanosti, njezine principe i metode spoznaje, a rješenje supostavlja u horizont feminističke epistemologije i holističke paradigme znanosti, baveći se spoznajnim mogućnostima emocija.

Rada Borić u tekstu Rod kao glagol pokazuje važnost veze roda i jezika, koji zajednički stvaraju i informiraju jedan drugoga, te podvlači tezu da je feminizmu važan jezik u njegovoj reprezentacijskoj poziciji. Rad dekonstruira kategoriju žene kao koherentnog političkog, socijalnog i kulturnog identiteta.

Nataša Govedić  u radu Govor bez isprike ističe kako retorika ukazuje na veliku manipulativnu ali i reformatorsku snagu  koja povezuje misao i ekspresiju, zbog čega je upravo pristup govorništvu od početaka strogo nadziran, a upravo je  za artikulaciju ženskih autorskih glasova važna veza feminističke retorike i epistemologije.

Esej Ive Nerine Sibile Gattin anatomo-jezikom progovara o specifičnosti iskustva koje se temelji na provociranju nelinearnog načina mišljenja i zaključivanja. Pokloni mi svoju gestu primjer je pisanja plesanja, teorijski rijetko artikuliranoga. Esej o arhetipskoj kritici i ljubavnom romanu Manuele Zlatar pokazuje kako konzumiranje romance predstavlja vrstu emotivnog užitka za žene, te razmatra ljubavnu priču u kontekstu popularne kulture kao okidača za propitivanje afektivne spoznaje smještene i u privatni i javni prostor.

Rad Biljane Kašić Feminističke teze o ‘prijestupima’ radikalnosti i politici spoznaje istražujući epistemološko iskustvo s jedne strane propituje radikalnost ženskostudijskog obrazovanja kao autonomnog prostora, a s druge sagledava presjeke različitih prostora spoznavanja u kojem se kritički pozicionira feministički subjekt kao mogući pronositelj dekolonizacije spoznaje.

Zasebnu cjelinu knjige čini tekst O spoznavanju studentica u ženskostudijskom obrazovanju koji dokumentira izražaje spoznaja i iskustava sudjelovanja u programu Centra.

Upravo su u horizontu nove perspektive razumijevanja stvarnosti i širenja rubova spoznajnih dometa paradigmatske zaključne riječi urednice o projektu koji je, iako vođen određenom dinamikom i ciljevima, uvijek uvažavao i potrebu za daljnjim učenjem, dijalogom i drukčijim “disanjem”.

 

Udruga RODA dobila nagradu Žene u socijalnom poduzetništvu

Međunarodna organizacija NESsT dodijelila je Udruzi RODA nagradu Žene u socijalnom poduzetništvu (WISE) za Europu za Rodin projekt šivanja platnenih pelena “RODINA PUSA”.

Nagrada je pokrenuta ove godine kako bi potaknula izvanredne voditeljice u polju socijalnog poduzetništva, te s ciljem priznanja socijalnih poduzeća utjecajnog djelovanja koja stvaraju gospodarske mogućnosti i poboljšavaju kvalitetu življenja skupinama žena na marginama društva.

Voditeljici Rodina socijalnog poduzetništva Renati Jelušić nagradu je u Budimpešti uručio Batara Sianturi, predsjedavajući Citibanke Mađarska.

Već niz godina Udruga RODA svoje projekte, poput SOS telefona za dojenje, te brojne radionice i edukativne materijale za trudnice i roditelje, financira iz sredstava ostvarenih i samofinanciranjem, dobivenih prodajom vlastitih proizvoda te organiziranjem rasprodaja rabljene dječje odjeće. Projekt šivanja platnenih pelena RODA je pokrenula 2006. godine.

Rodine pelene “RODINA PUSA” šivaju se u Zaštitnoj radionici pri Srednjoj strukovnoj školi u Varaždinu. Srednja strukovna škola dobila je 2009. godine nagradu Poslodavac godine za osobe s invaliditetom. Pelene su izrađene od kvalitetnih materijala iz organskog uzgoja: bambusa, organskog pamuka i konoplje. Djeca ih nose od rođenja pa do odvikavanja od pelena, prosječno dvije godine. Takve su pelene zdravije za dijete, prijateljske prema okolišu, a i prema kućnom budžetu. Upotrebom platnenih pelena roditelji mogu uštedjeti i do 5.000 kuna, u što su zbrojeni svi troškovi pranja i sušenja.

Organizacija NESsT (Nonprofit Enterprise and Self-sustainability Team) je međunarodna organizacija koja pomaže organizacijama civilnoga društva u razvoju njihova socijalnoga poduzetništva. NESsT podupire Rodino socijalno poduzetništvo od 2007. godine poslovnim savjetovanjima, a od 2008. godine i financijskom pomoći.