sdadmin, Author at Libela - Page 1601 of 1806

Kazneno djelo koje u mnogim glavama to nije

Posted on December 21, 2009 by sdadmin

Zahvaljujući povećem broju kandidata desnog centra i desnice na ovim predsjedničkim izborima između kojih nema temeljne ideološke razlike, rasprava se svela na to tko je lep ko greh, tko manje voli Sanadera, tko je duhovit i šarmantan, te na jednu temu koja je praktično gurnuta u tu kategoriju, a to je nasilje nad ženama. Kako to već na Balkanu ide, bilo koja vrsta nasilnog ponašanja spada u maltene karizmu, a ne u kazneno djelo. Tako je i primjedba kandidata Vidoševića kandidatu Primorcu kako je potonji nasilan prema ženama bila u rangu primjedbe da Josipovićevi vicevi nisu smiješni ili da Hebrang ne posjeduje poštene traperice u ormaru. Jedino je Mislav Bago u sučeljavanju na Novoj TV inzistirao dobiti Primorčev odgovor na pitanje da li je ikada zlostavljao žene. Nakon podužeg monologa o ljubavi i ponosu te na ponovljeno pitanje, Primorac je konačno odgovorio sa NE.

U prošlotjednom Dossier.hr-u profesor je Šiber komentiravši rat na desnici rekao da insinuacije oko stvari koje spadaju u kaznenu odgovornost jesu negativna, ali ne i prljava kampanja, no insinuacija oko nasilnog ponašanja prema ženama već je lagana šetnja prema prljavoj kampanji. “Ako idete u osobno, privatnu sferu čovjeka. Ako idete u nešto što možda znate, a nije javno obznanjeno onda ste na granici nečega sto nije previše prihvatljivo. Ja recimo da sam Nadan Vidošević, ja ne bi prozivao Primorca zbog eventualnog odnosa prema ženi, ženama, sasvim svejedno. Ja jednostavno mislim da mu to nije trebalo. Jednostavno je neugodno i nije nešto što se meni čini simpatičnim” kaže profesor doktor znanosti Ivan Šiber. Da, naravno, ova fina i uvažena titula ne cijepi ljude od glupih uvjerenja, ali uistinu je zabrinjavajuće da jedina stvar vezana uz prava žena oko koje se je barem nešto u ovoj zemlji poduzelo još uvijek bude trpana u privatni život para, četiri zida i lupanje ispod pojasa.

Možda je potrebno podsjetiti i uvažene sijede i ostale glave da je nasilje nad ženama, odnosno kako se eufemizmom ono u Lijepoj našoj naziva, nasilje u obitelji, kažnjivo djelo. Kazneni zakon (čl. 215a) nasilničko ponašanje u obitelji opisuje kao čin kojim član obitelji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj. Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji počinitelju nasilja u obitelji može se izreći novčana kazna i kazna zatvora, te zaštitna mjera. Dakle, kao što se dade primijetiti, nigdje nije predviđena nagrada u obliku funkcije Predsjednika RH. Jasno, kandidat Primorac, jednako kao i kandidat Bandić, se uvijek može braniti onom dobrom starom “Neka institucije pravne države rade svoj posao” i “Ništa mi nije dokazano” te sve druge optuživati da se bave udarcima ispod pojasa. Svi drugi u strahu da im neki analitičar kaže “Ovo Vam nije trebalo” mogu biti tiho i ne komentirati. I možda iz perspektive spina, pr-a i ostalih čudesa to Vidoševiću stvarno nije trebalo, ali biračicama i biračima su informacije o mogućim kaznenim djelima kandidata/kinja na izborima itekako potrebne.

Tragedija u Fort Hoodu: Što muslimanke zapravo misle

Posted on December 21, 2009 by sdadmin

Prevela Dea Ajduković

Njujorška premijera filma Unutar Islama: Što zapravo misli milijarda muslimana (Inside Islam: What a Billion Muslims Really Think), dokumentarca utemeljenog na prvom svjetskom istraživanju stavova muslimana diljem svijeta, počela je sumorno: minutom šutnje u čast 13 žrtava koje su divljačke pucnjave u Fort Hoodu 5. studenog 2009. Film, koji je krenuo od Gallupovog istraživanja nekih 50,000 muslimana u više od 35 zemalja, prikazao je njihova mišljenja o nizu tema, uključujući i terorizam – te time postao način jačanja glasa čitave muslimanske zajednice koja se, pogotovo poslije napada 9. rujna 2001. u New Yorku osjećala sputano.

Dan prije Dana veterana, i tjedan dana nakon pokolja koji je učinio bojnik Nidal Malik Hasan, većinski muslimanska publika koja je prisustvovala premijeri oplakivala je njegove žrtve, istovremeno se bojeći da je njihova vjera ponovo izložena napadu.

“Za mene kao muslimanku ovo je dvostruka tragedija,” rekla je Ambreen Qureshi, direktorica programa Ženska islamska inicijativa za duhovnost i jednakost (Women’s Islamic Initiative in Spirituality and Equality, WISE,) pri Američkom društvu za napredak muslimana (American Society for Muslim Advancement). “Smjesta sam osjetila isti užas kao i 11. rujna, da će moja čitava vjera biti okrivljena za ovaj bezumni i ne-islamski čin i da će doći do protuudara na američke muslimane.”

“Ali on nije, i ne može biti, jedan od nas,” rekla je Lena Al-Husseini, izvršna direktorica Arapsko-američkog centra za podršku obiteljima u Brooklynu (Arab-American Family Support Center). “Jedan čovjek ne može odrediti našu cjelokupnu [muslimansku] zajednicu.”

Sve muslimanske organizacije u Sjedinjenim Američkim Državama su osudile Hasanove postupke. Ipak, američki muslimanski klerik iz Jemena Anwar al-Awlaki – čije je propovjedi, kako se smatra, pohodio Hasan – pojavljuje se na Internetu hvaleći ga kao heroja i “čovjeka od savjesti”.

“Svijet je pun macho idiota – za to ne moraš biti musliman. Svatko može blebetati i gotovo svatko se može prozvati imamom,” odgovorila je na Anwarovu izjavu Rabia Harris, osnivačica i koordinatorica Muslimanske zaklade za mir (Muslim Peace Fellowship). “Ljudi moraju shvatiti da je ovo najmanje organizirana velika svjetska religija.”

Islam ima decentraliziranu strukturu, koja doprinosi odnosu pojedinca sa Stvoriteljem. Takav osobni odnos, uči Islam, uklanja svaku preostalu sumnju da pojedinac nije odgovoran za svoje vlastite postupke. Tako ova vjera izbjegava potrebu za institucionaliziranim formama.

“Ne postoji “jedan” formalni glas za cijeli muslimanski svijet – kao što je to papa za katolike, na primjer,” rekla je Azza Karam, autorica i urednica nekoliko knjiga, uključujući i Transnacionalni politički Islam (Transnational Political Islam). “Ovaj nedostatak jedinstvene hijerarhije koja može govoriti u ime čitave muslimanske zajednice komplicira predstavljanje te zajednice, osobito u razdobljima krize kad se toliko glasova natječe da govori u ime vjere.”

Govoreći o pitanju koje su postavili novinari, da se Hasan opirao slanju na ratište kako ne bi bio primoran ubijati druge muslimane, Karam je rekla: “Ovdje se ne vodi vjerski rat. … Vaš se vjerski identitet ne bi trebao kositi s vašim identitetom vezanim uz naciju-državu jer nije moguće stvoriti homogeni entitet koji bi bio u službi nacije koja ima toliku raznolikost.”

Rabia Harris ima drugačije viđenje. “Ne vjerujem da bi ijedan član vojske trebao biti primoran uključiti se u bilo kakav sukob kojeg on ili ona iskreno smatraju nepravednim. Vjerujem u univerzalno i kontinuirano pravo prigovora savjesti bez gubitka časti,” rekla je. “Vjerujem da je u temelju demokracije načelo lojalne opozicije i da ovo načelo mora biti prošireno i na oružane snage. Kad bismo unutar vojske dopustili alternativu utemeljenu na prigovoru savjesti, iznimno bismo ojačali.”

Hasan, licencirani psihijatar američke vojske, savjetovao se s islamskim vođom i veteranom Zaljevskog rata Osmanom Danquahom o tome što bi trebao reći vojnicima koji su izrazili sumnje vezano uz borbu protiv drugih muslimana. Danquah je rekao agenciji Associated Press da je Hasana podsjetio da su ovi vojnici dobrovoljno pristali sudjelovati u borbi i da se muslimani bore jedni protiv drugih u Afganistanu, Pakistanu i Palestinskom teritoriju.

Osim ovih sukoba, muslimani se u Darfuru međusobno ubijaju zbog prava na zemlju i ispašu; u Alžiru traje građanski rat između vlasti i različitih islamističkih pobunjeničkih skupina; u Jemenu se pleme Shia bori protiv jemenskih oružanih snaga.

“Sve ove zemlje imaju muslimansku većinu. Kad si u većini,” rekla je Rabia Harris, “tvoj identitet nije pod pritiskom. U [Americi] muslimani nisu samo manjina, nego su manjina prema kojoj postoji neprijateljstvo, i naš identitet jest pod pritiskom. Kao rezultat toga,” nastavlja, “neki od nas imaju romantičnu čežnju za Islamom kakav je na drugim mjestima. Koji ljubavnik želi uništiti idealiziranu dragu? Ali zapravo, ne bismo trebali nikoga uništavati.”

Nidal Hasan je bio “užasnut idejom da ljude mora slati” u Irak, rekao je njegov bratić Nader Hasan New York Timesu. “Njemu su ljudi svakodnevno govorili o grozotama koje su tamo vidjeli.”

Islam, kao i sve vjere, vrednuje ljudski život i ubojstvo smatra grijehom. Brad Garrett, bivši agenti FBI i konzultant za televizijsku postaju ABC News, sugerirao je da je Hasan našao način da opravda masovni pokolj i svoje samoubojstvo time što se uvjerio da zapravo spašava živote. “Koliko god to nelogično zvučalo, njegovom bi se umu to činilo posve logičnim.”

Ovaj slučaj je u manjoj mjeri iskrivljeni izraz Islama, a više “je povezan s mentalnim zdravljem i sekundarnom traumatizacijom u vojsci,” rekla je Nurah W. Ammat’ullah, osnivačica Instituta muslimanskih žena za istraživanje i razvoj (Muslim Women’s Institute for Research and Development) i muslimanska kapelanka koja je certificirana savjetovateljica nakon katastrofa. “Također se radi o većem pitanju, opravdavanja nasilja koje provodi država nad muslimanima u vojsci koja je posvećena oduzimanju života, dok je prema islamskom učenju uzimanje jednog života jednako ubijanju čitavog čovječanstva.”

Rezultati ankete

Film Unutar Islama: Što zapravo misli milijarda muslimana Zaklade Unity Productions utemeljen je na izvještaju Gallupovog anketnog ispitivanja koje je trajalo šest godina. Ovaj dokumentarac bit će emitiran na televizijskoj postaji PBS u veljači 2010. Ključni nalazi izvještaja:

Više od 90% muslimana osuđuje terorističke činove 11. rujna 2001. Muslimani se dive tehnološkom napretku i demokratskim idealima Zapada. Čak i u zemljama kao što su Iran i Saudijska Arabija, muslimani su izrazili slična mišljenja. Kad ih se pita o njihovim snovima za budućnost, muslimani kažu da žele bolje poslove i sigurnost, a ne sukobe i nasilje.

Muslimani kažu da najvažnija stvar koju Zapadnjaci mogu učiniti kako bi popravili odnose s njihovim društvima jest da promijene svoje negativne stavove prema muslimanima i da imaju poštovanja prema Islamu.

“Zahvaljujući iskustvima i sudbinama tisuća žena, ja danas imam mogućnost kandidirati se za predsjednicu države”

Posted on December 21, 2009 by sdadmin

“Zahvaljujući iskustvima i sudbinama tisuća žena, ja danas imam mogućnost kandidirati se za predsjednicu države. Nisam ovdje da bi govorila kako su žene pametnije i sposobnije od muškaraca i obratno, ovdje sam jer smatram kako sam u ovom trenutku najbolji izbor za predsjedničku funkciju i nadam se da će, kao što ste i vi, i drugi ljudi to prepoznati”, kazala je predsjednička kandidatkinja Vesna Pusić u Čakovcu, na izbornoj skupštini Ženske inicijative Županijske organizacije HNS-a. Nakon kratkog druženja s brojnim članicama Inicijative, predsjednička kandidatkinja zaputila se u obližnji šator, gdje se održavao završni skup, a dočekali su je brojni građani.

“Država koja svoje probleme riješava novim nametima i porezima; u kojoj vlast nikome ne polaže račune; u kojoj za skoro svakog člana Vlade postoji sumnja da krade, a krade iz vašeg džepa, nije dobra država”,energično je istaknula Pusić na početku svog obraćanja, čime je zaradila gromoglasan pljesak.

“Nema dobre države ukoliko niste sigurni da ćete pravdu dobiti brzo i efikasno, na funkcionirajućim sudovima. Nema uspješne države bez uspješnih ljudi, ni zadovoljne i sretne države bez zadovoljnih i sretnih ljudi”, zaključila je Pusić.

Predsjednička kandidatkinja nadalje je istaknula kako država nema svoj novac te da ona nikome ništa ne daje.

“Sav novac koji država raspodjeljuje je vaš. To je temelj odgovornosti i polaganja računa svake vlasti i dok ne počnemo razmišljati na taj način nećemo biti sretni”, ustvrdila je.

“Dok Vlada tvrdi da je uspješna, a vi se osjećate neuspješno, dok Vlada tvrdi kako idemo naprijed, a vi osjećate kako lagano klizite unatrag, nema sreće u našoj državi. To se mora promijeniti, a prvi korak prema tome su ovi izbori.”, istaknula je Pusić, a svoje je obraćanje završila porukom kako na ovim izborima Hrvatska po prvi puta ima šanse izabrati predsjednicu, zatvoriti krug i postati cjelovita, jednako angažirati sve svoje građane i poručiti im kako su neophodni.

Svoju podršku Vesni Pusić, pred brojnim građanima javno su izrazili i Matija Posavec, zamjenik župana Međimurske županije, Radimir Čačić, predsjednik Hrvatske narodne stranke, te lokalni stranački dužnosnici.

Predsjednička kandidatkinja potom se na poziv Predraga Štromara, župana Varaždinske županije, zaputila u Varaždin, kako bi u gradskom HNK-u odgledala Božičnu fantaziju u Varaždinu. Glavna zvijezda programa bila je svjetski poznata sopranistica Inva Mula.

Belle de Jour – medijska legenda o sretnoj prostitutki s lošim posljedicama po čitateljice

Posted on December 21, 2009 by sdadmin

Belle de Jour – pod ovim pseudonimom znanstvenica Brooke Magnanti šest je dugih godina anonimno opisivala svoja iskustva kao escort-djevojke. Od 2003 do kraja 2004 radila je kao prostitutka u Londonu kako bi financirala svoje daljnje obrazovanje. Svoja iskustva počela je 2003. analizirati na blogu Diary of a London Call Girl, svake godine popularnijim i čitanijim, a danas već legendarnim. Kako je s godinama bilo sve više i više nagađanja o njenom pravom identitetu, sada se odlučila čitateljima bloga otkriti sama. Sredinom studenog Magnanti, koja danas radi u prestižnom institutu u Bristolu te se bavi istraživanjima na području neurotoksikologije i onkologije, odlučila razotkriti javnosti svoj identitet u interviewu koji je objavio Sunday Times.

U atmosferi skandala započela je u Engleskoj diskusija o fenomenu njenog bloga i same Magnanti. Internet stranica današnje doktorice, tada escort-djevojke, ubrzo nakon što je anonimna autorica počela opisivati svoja iskustva s klijentima i analizirati svoj život prostitutke, postala je jednom od najčitanijih i najkomentiranjih blogerskih stranica u Engleskoj. Vec 2005. izašla je i knjiga, napisana također pod pseudonimom, The Intimate Adventures of a London Call Girl, a kasnije i druga, The Further Adventures of a London Call Girl. Popularnost obiju knjiga i internet stranice bila je tako velika, da je britanska televizija na temelju priče tajanstvene Belle de Jour snimila čak i vrlo uspješnu seriju s naslovom Secret Diary of a Call Girl.

Danas, nakon razotkrivanja svog pravog identiteta, Magnanti u Engleskoj uživa status medijske zvijezde. Postala je pojam seks-blogerice koja kod novinara, prvenstveno muških, izaziva fascinaciju pomiješanu s velikom dozom nezdrave radoznalosti. Simbolizira nešto nepoznato, egzotično, skriveno, a prije svega ostalog – seksualno, što joj garantira stalni priljev novca od sve novijih i novijih interviewa. Belle de Jour/doktorica Magnanti danas među muškim novinarima slavi kao ekspert za sve teme koje su na bilo koji način povezane sa šire shvaćenom seksualnošću i seksom. Ženske aktivistkinje međutim zgražaju se nad njenim stavom koji prostituciju klasificira kao samo još jedno od mogućih ženskih seksualnih iskustava bez loših psiholoških, emocionalnih i zdrastvenih posljedica za one koje su primorane njome se baviti. I više od toga, Magnanti opisuje svoj put k prostituciji kao slobodnu odluku koja joj je otvorila mnoga vrata u karijeri i poslovnom životu, omogućila daljni razvoj i obrazovanje te svoju pozitivnu ocjenu prostitucije kao jedne od mogućih ženskih aktivnosti prenosi i na sve druge žene koje prodaju seksualne usluge muškarcima.

Još prije nego je javnosti razotkrila svoj identitet, Magnanti se kao autorica bloga upuštala u debate o prirodi prostitucije u kojima zastupa pozicije često neshvatljive ne samo za feminističke aktivistice, već općenito za ljude kojima je stalo do ravnopravnosti žena u ekonomskom i svakom drugom pogledu.

Bez obzira na njene izjave u kojima relativizira negativne posljedice pružanja seksualnih usluga za novac, i sama Magnanti je primjer ekonomske opresije koja ženama onemogućava napredovanje u karijeri te ih sili da pribjegnu sredstvima ponekad toliko ekstremnim kao ono za koje se i sama odlučila.

Kako sama kaže, za rad u escort agenciji odlučila se kako bi brzo pribavila novce potrebne za vrijeme pisanja diplomskog rada: “Mogla sam raditi kao konobarica no koliko bih samo sati trebala provesti za šankom samo da skupim dovoljno novca za najamninu? Kako mrzim biti bilo kome dužna novce, nisam bila spremna posuđivati od prijatelja. Da budem iskrena, pisanje diplomskog rada oduzima toliko mnogo vremena i energije da sam morala pronaći neki drugi posao, koji bi mi omogućio što bržu zaradu”.

Nedugo nakon što ga je i stvarno pronašla počinje s pisanjem svog internet bloga. Možda kako bi sama pred sobom opravdala svoj kontroverzan izbor, ili možda čak iz stvarnog uvjerenja, o svom prostituiranju piše u vrlo vedroj i humorističkoj maniri. Opisuje klijente i njihove probleme, svoje reakcije i refleksije, a svi se tekstovi uglavnom vrte oko bezopasnosti i lakoće života jedne prostitutke u engleskom velegradu (istini za volju, radi se ipak o malo ekskluzivnijoj prostitutki – ipak je naplaćivala £300 po usluzi, štogod to značilo). Opisana na takav način, njena iskustva i komentari populariziraju i perpetuiraju mit o tome kako prostitucija nije posljedica ekonomske opresije žena nego njihova slobodna odluka – jednostavno jedan od načina kako brzo i relativno bezbolno, a prema riječima Magnanti i zanimljivo i zabavno, zaraditi novce za svakodnevne potrebe.

Kao podrška tom antifeminističkom mitu izjave i tekstovi Magnanti vrlo su opasni – oni zamagljuju istinu i oslikavaju svijet prostitucije kao žensku realnost punu svojevrsnog glamura i sjaja, poput imaginarnog prostora užitka i ljepote. Oni djeluju prije svega na muške predodžbe o sretnim prostitutkama koje uživaju u seksu sa svakim novim klijentom. Oni potiču nezdravu radoznalost koja nas sili da kupimo i pročitamo dnevnike londonske call-girl kako bi se iz tzv. prve ruke informirali o tome što prostitucija zapravo jest, kako o tome ne bi morali stvoriti vlastiti sud utemeljen na objektivnijim analizama i istraživanjima.

Afirmirajuće izjave danas uspješne znanstvenice Belle de Jour potpuno zanemaruju drugi aspekt prostitucije: seksualno nasilje, silovanja, iskorištavanje mladih djevojaka, trafficking itd. Na njenom blogu nema mjesta za duboku psihičku bol, o kojoj izvješćuju bivše prostitutke kojima je uspio prelaz “na drugu stranu” i koje se danas bave nekim drugim poslom, nema mjesta za spolno prenosive bolesti, neizvjesnost, loše zdrastveno stanje većine prostitutki čiji posao iziskuje tjelesne i psihičke napore drugim ženama posve nepoznatih dimenzija.

Jedna od komentatorica slučaja Magnanti, Tanya Gold, citira i jedno od najnovijih istraživanja posljedica prostitucije objavljeno u medicinskom magazinu Journal of Trauma Practice 2003. godine. Za ovu studiju ispitane su 854 osobe iz 9 zemalja – žene, muškarci i transseksualne osobe – koje su se bavile prostitucijom i od nje živjele više godina. Istraživanje je pokazalo, da je 70 do 90 posto ispitanika tijekom bavljenja tim poslom bilo žrtvom seksualnog i drugog tjelesnog nasilja od strane klijenata ili “poslodavaca” u agencijama, 60 do 70 posto bilo je silovanih, a više od polovica njih doživjela je silovanje i više puta. 68 posto ispitanika danas pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), inače karakterističnog za žrtve seksualnog nasilja (čak i mnogo više nego za žrtve rata – taj je podatak često zanemaren na našim prostorima). I druga istraživanja posebno ističu katastrofalne psihičke i fizičke posljedice za osobe primorane na bavljenje prostitucijom – primjerice, vjerojatnost prijevremene smrti je kod prostitutki (i ženskih, i muških) čak četrdeset puta veća nego kod osoba koje nikad nisu bile aktivne u industriji seksualnih usluga.

Istraživanja pokazuju također da većina prostitutki nema drugog izbora te da kod njih nema mjesta za mitsku “slobodnu odluku” o kojoj toliko voli govoriti Brooke Magnanti. Za njih prostitucija nije slobodan izbor – ona je zadnji izbor, zadnja mogućnost, a vrlo često i najbrutalniji oblik nasilja nad osobama koje su žrtve traffickinga i seksualne ropkinje, te su na tu aktivnost prisiljene izvana. Većina prostitutki dolazi iz najsiromašnijih slojeva društva i već se u djetinjstvu susrela s raznim oblicima seksualnog nasilja – zato je nemoguće pretpostaviti, da bi prostitucija ikada mogla postati njihova “slobodna odluka”.

Širenje takvih mitova štetno je jer odvraća našu pozornost od pravog problema prostitucije i položaja žena – prostitutki u društvu. Tvrdnje doktorice Magnanti opasne su, jer se njeno osobno iskustvo, proizašlo iz motivacija koje ne zavrjeđuju posebnog komentiranja, nipošto ne može aplicirati na iskustva drugih žena konfrontiranih s pojavom prostitucije, ili žena koje se njome aktivno bave kako bi si osigurale osnovna sredstva za preživljavanje. Na kraju, promoviranje prostitucije kao osobne i slobodne ženske odluke licemjerno je, jer služi više opravdavanju vlastitih postupaka (koji očito nisu posljedica ekstremnog siromaštva ili drugih graničnih situacija) nego prikazanju cijele složenosti perspektiva i uvjeta koji žene dovode do prodaje seksualnih usluga i izlažu ih jednoznačno negativnim psihičkim i fizičkim posljedicama tog čina.

Svjetska bitka za žene

Posted on December 21, 2009 by sdadmin

Iako je već dvije godine predsjednica UN-ova Odbora za Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women; CEDAW), Dubravka Šimonović tek sporadično istupa u medijima. Poprilično rijetko ponašanje, uzme li se u obzir važnost CEDAW-a u međunarodnim odnosima, ali i druge pojedinosti njezine biografije, od toga da je dugogodišnja načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova, do bitnog privatnog podatka, da je njezin suprug Ivan Šimonović, nedavno imenovani ministar pravosuđa. Nije moguće zanemariti i podatak da je na položaj članice Odbora za CEDAW izabrana tajnim glasovanjem predstavnika svih 185 država koje su prihvatile Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, izglasanu 1979. u Ujedinjenim narodima, te potom od samog Odbora konsenzusom za njegovu predsjednicu na dvije godine.

Dubravka Šimonović diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, potom jedno vrijeme radila kao šefica pravne službe u bolnici Vuk Vrhovec, odakle je na poziv Mate Granića najprije prešla u Vladu, a zatim i u diplomatsku službu. U to vrijeme već je obranila magisterij, a poslije i doktorsku disertaciju, a kad je 1997. Ivan Šimonović imenovan hrvatskim veleposlanikom pri UN-u, i ona je otišla u New York. Za razliku od supruga, koji je 2004. napustio diplomaciju, Dubravka Šimonović je nastavila raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, iako je u posljednje vrijeme puno više u New Yorku i Ženevi nego u Zagrebu. Razgovor za Nacional njezin je prvi veći javni nastup u kojem opisuje kako UN pokušava zaštititi žene, kako vidi diskriminaciju, kao i vlastitu profesionalnu karijeru.

NACIONAL: Kako ste uopće ušli u UN-ov Odbor, i čime se bavi to tijelo?
– Postupak je poprilično kompliciran, a Odbor za CEDAW okuplja 23 stručnjaka ili stručnjakinje, u sadašnjem sastavu Odbora imamo samo jednog muškog stručnjaka. Moja je prednost bila što sam kandidirana još dok sam predsjedala Povjerenstvu o položaju žena u UN-u u New Yorku pa su me u te dvije godine upoznali na toj funkciji. Izbori su teški jer je potrebno dobiti podršku najmanje 100 država stranaka na tajnom glasovanju, a natječe se dvostruko više kandidata od broja mjesta. Osnovni mandat Odbora jest praćenje primjene Konvencije putem izvješća što su ih dužne podnositi države stranke, i najčešće imamo ministarsku razinu na čelu delegacija, čime cijeli sustav dobiva na političkom značaju za države koje podnose izvješća. Prije nekoliko godina počeli smo razmatrati i individualne pritužbe pred Odborom te smo usvojili nekoliko značajnih odluka s područja nasilja nad ženama, odnosno utvrdili smo kršenja Konvencije što su ih počinile Austrija i Mađarska u dva slučaja koja smo razmatrali.

NACIONAL: Kakvi su rezultati rada Odbora za CEDAW?
– Do danas je 185 država prihvatilo Konvenciju, mijenjaju diskriminatorne zakone i diskriminatorne prakse te poduzimaju zakonodavne i druge mjere za uklanjane izravne i posredne diskriminacije i nasilja nad ženama i djevojčicama na svim područjima života. Ujedno države imaju obvezu prema članku 2 Konvencije ugraditi u svoje ustave i zakone načelo jednakih prava muškaraca i žena te poduzimati mjere za praktičko ostvarivanje toga načela. Recimo, Hrvatska je nakon svog prvog izvješća 1998. – a tada sam sudjelovala u našem izaslanstvu koje je branilo izvješće – dobila preporuku Odbora da ugradi načelo rodne jednakosti u svoj ustav. U Europi mi je zanimljivo pratiti mjere za uključivanje očeva u odgoj djece preko posebnog roditeljskog dopusta za očeve i koliko se on koristi ili ne. Primjer dobrih mjera je kad se one stvarno i primjenjuju, kao što je to recimo u Norveškoj, gdje više od 90 posto očeva iskoristi posebnih mjesec dana, koji su samo za njih predviđeni.

NACIONAL: Frustrira li vas kad čitate kako i danas u Sudanu djevojčicama uklanjaju klitoris?
– Da, takva je praksa neprihvatljiva i na nju treba najoštrije reagirati. Na žalost, Sudan spada u devet država koje nisu ratificirale Konveciju, tako da stanje prava tamošnjih žena nismo razmatrali pred Odborom. Radi se o praksi ili kršenju prava žena koje je dosta rasprostranjeno i u brojnim drugim državama, poglavito afričkima. Iskorjenjivanje toga drastičnog kršenja ljudskih prava djevojčica i žena ide puno sporije nego što bi se očekivalo. Žene iz Mauritanije objašnjavale su nam da je njihova strategija dobnu granicu za provedbu sakaćenja podignuti na 18 godina, što nas je iznenadilo, i to kao Odbor nismo podržali, ali u pozadini je ideja da nakon 18 godina žene mogu vjerojatno lakše reći ‘ne’. Dakle, potencijalno se radi o odgađanju s ciljem postizanja promjena. U Nigeriji je vrlo rasprostranjeno sakaćenje, no nastoji se podizanjem dobne grance za sklapanje braka i obrazovanjem djevojčica djelovati na suzbijanju te sramotne prakse. Kad vidite da u nekoj višemilijunskoj državi oko 70 posto žena još i danas prolazi kroz razne oblike sakaćenja, postavlja se pitanje što radi cijeli svijet, ne samo države, nego i mediji koji su nužni za pokretanje promjena.

NACIONAL: Koja su najgora mjesta na svijetu za žene?
– To je teško samo tako reći, ali vjerojatno je najgore ondje gdje su žene česte žrtve nasilja, sakaćenja, prisilnih brakova djevojčica i punoljetnih muškaraca, kao i takozvanih zločina iz časti, onih koje počini član obitelji kako bi sačuvao “čast” obitelji koju je žena “okaljala”, a kazneni zakoni ekskulpiraju počinitelje tih zločina. Osim ubijanja žena, svjedoci smo i da žene često ubijaju nasilni partneri, svjedoci smo kamenovanja kao kazne za preljub, bičevanja kao kazne zbog izlaska žene bez odobrenja skrbnika, otmice žena ili polijevanja lica sumpornom kiselinom. U ovih šest godina, koliko sam u Odboru za CEDAW, najviše su me dirnule životne priče djevojčica iz Jemena od 8-9 godina koje roditelji prisilno udaju za odrasle muškarce. Baš kad je New York Times objavio priču 9-godišnje djevojčice koja je pobjegla od supruga te sama od suca zatražila razvod, mi smo pred Odborom imali Jemen i slične priče koje su nam izložile nevladine udruge. U Meksiku su mlade djevojke nestajale i ubijane na putu od tvornice do kuće, a počinitelji nikad nisu uhvaćeni ni kažnjeni.

NACIONAL: Nije li čudno da demokratska država poput SAD-a nije ratificirala Konvenciju?
– To jest činjenica koja često izaziva čuđenje. Još veće čuđenje izaziva činjenica da nije prihvatila ni Konvenciju o pravima djeteta. SAD pravo, pa tako i međunarodno pravo, shvaća vrlo ozbiljno, i radije nešto ne prihvati ako nije siguran je li to u njegovu interesu i hoće li obveze moći u cijelosti poštovati. No, ono što se manje zna, jest da je SAD pristupio dodatnim protokolima na Konvenciju o pravima djeteta te da je stranka Fakultativnog protokola na Konvenciju o pravima djeteta, o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji i Fakultativnog protokola na Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe. To upućuje na moguće pomake. Naravno, SAD bi morao ratificirati obje spomenute konvencije. Obama je dobio izbore na tome da su potrebne promjene koje podrazumjevaju i šire prihvaćanje multilateralizma, uključujući i međunarodne konvencije.

NACIONAL: U drugoj polovici 90-ih radili ste i živjeli u New Yorku. Kakva su vaša iskustva iz tog razdoblja?
– To je bilo vrlo zanimljivo, ali i naporno razdoblje. Prvo sam godinu i pol radila kao zamjenica glavnog konzula te sam pokušavala rješavati probleme naše dijaspore. Nakon isteka mandata i odlaska iz Misije pri UN-u djelatnika koji je pratio ljudska prava prešla sam u Misiju i nastavila pratiti rad UN-a na svom području. Meni je tip posla u Misiji, odnosno praćenje rada UN-a na području ljudskih prava, uključujući prava žena i djece, jako odgovarao. Otvorio mi je horizonte jer se ondje stvarno problemi vide s globalne razine, a upravo na području prava žena mogla sam iskoristiti i svoje akademsko i praktičko iskustvo na tom području. Sam New York kao grad uopće mi se nije sviđao prvih šest mjeseci, dok nisam shvatila da ondje jednostavno ne smijete živjeti kao što smo mi počeli, a to je posao do kasno, pa doma, pa posao, pa doma. Mora biti posao do kasno, ali prije nego što se ide doma treba biti i šetnja gradom koji je zaista zanimljiv.
Nakon godinu i pol kći nam se vratila u Hrvatsku na fakultet, te nam je nedostajala, a sin je ostao s nama, no gledajući unatrag, čini mi se da smo stalno bili pod velikim pritiskom, tako da mi povratak nije teško pao. Vratila sam se po isteku svog mandata pola godine prije supruga. Ivan je tada predsjedao Gospodarskom i socijalnom vijeću UN-a, ECOSOC-u, pa je ostao do kraja predsjedanja. Ali manje se zna da sam i ja dvije godine predsjedala Komisiji UN-a o položaju žena. Svatko je od nas imao svoju karijeru u UN-u na položajima na koje smo došli međunarodnim izborima. Zadnju smo se godinu i preklopili, te je bilo UN-ovih sastanaka na koje smo oboje pozivani. ali svatko u svojoj ulozi. Bili smo u New Yorku i u teškim trenucima, kad su srušeni Blizanci. Tada su svi stanovnici proživjeli velik šok koji je New York bacio unatrag, donekle slično kao kad je nas pogodila agresija na Hrvatsku. Tada su u New Yorku ulice bile oblijepljene plakatima o nestalim osobama, ljudi su palili svijeće po trgovima i nosili američke zastave i ta reakcija jako je podsjećala na situaciju tijekom rata u Hrvatskoj. Ipak, New York je ostao grad koji jako volim.

NACIONAL: Kako ste se zainteresirali za bavljenje ljudskim pravima?
– Još kao studenticu na Pravnom fakultetu zanimala su me ljudska prava, o kojima smo u to vrijeme mogli čuti samo nešto vrlo maglovito. Dok sam kao pravnica radila u zdravstvu, posebno me privukla tema pravnog uređenja medicinski potpomognute oplodnje, te sam upisala postdiplomski iz obiteljskog prava kod prof. Mire Alinčić. Od upisanih 40 samo nas je dvoje ili troje magistriralo, a nakon toga sam nastavila i s doktoratom iz bioetike i medicinski potpomognute oplodnje, koje i dalje intenzivno pratim. Neophodno je naći društveno široko prihvatljivo rješenje za pomoć neplodnim parovima i zaštititi ljudska prava svih sudionika tih postupaka, uključujući i pravo djeteta da u određenim okolnostima dozna kako je začeto i tko su mu biološki roditelji. Onda sam se 1992. počela profesionalno baviti ljudskim pravima kao savjetnica potpredsjednika vlade Mate Granića za društvene djelatnosti, a još sustavnije 1994., kad sam prešla u diplomaciju sa zadatkom da osnujem Odjel za ljudska prava. Poslije sam uspješno radila sa svim potpredsjednicama Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava, koja su negdje 1996. upravo na moj prijedlog ušla u naziv ove pozicije, tako da sam surađivala s Ljekom Mintas-Hodak najviše na usklađivanju hrvatskog zakonodavstva i Europske konvencije o ljudskim pravima, sa Željkom Antunović na izradi zakona o ravnopravnosti spolova, a s Jadrankom Kosor u borbi protiv nasilja nad ženama i u vezi s ljudskim pravima općenito. Upravo početak, ratna vremena i demokratska tranzicija kroz koju je prolazila Hrvatska, poslije su mi koristili da lakše shvatim probleme država u razvoju, koje sada susrećem pred Odborom. Drago mi je da sam sudjelovala u brojnim nacionalnim aktivnostima za izgradnju raznih dijelova sustava zaštite ljudskih prava, uključujući i prava žena. Primjerice, 1994. smo radili na pripremama sudjelovanja RH na 4. svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu, a 1995. sudjelovala sam u hrvatskom izaslanstvu koje je tada vodila predsjednica Županijskog doma Sabora prof. Katica Ivanišević. U izaslanstvu su bile i Savka Dabčević-Kučar i Vera Babić, a bile su prisutne i hrvatske nevladine udruge. Sjećam se Vesne Kesić i drugih aktivistica koje su tada imale odnose s Vladom na niskoj razini. Nakon povratka smo predložili, a potom je i osnovano prvo Povjerenstvo za jednakost spolova, i tako su stvari krenule.

NACIONAL: Podržavate li medicinski potpomognutu oplodnju i doniranje jajnih stanica?
– Podržavam i takav oblik pomoći neplodnim parovima, jer je plemenito pomoći parovima da dobiju djecu. Druga je stvar zakonsko reguliranje toga područja, a osobno podržavam liberalnu varijantu, ali uz punu zaštitu ljudskih prava svih koji su uključeni u te postupke. Ali isto tako mislim da djeca imaju pravo doznati tko su njihovi biološki roditelji, kao što je to zakonski uređeno u Britaniji i nekim drugim državama.

NACIONAL: Najčešće se govori o kršenjima prava žena u islamskim državama, ali u brojnim bioetičkim pitanjima Vatikan također zagovara vrlo kozervativne stavove?
– Vatikan je izdao poseban dokument koji se odnosi na medicinski potpomognutu oplodnju, u kojem brani svoju tradicionalnu konzervativnu poziciju, i zapravo su protiv svega. Mislim da bi Crkva na ovom i brojnim drugim područjima trebala gledati što je interes pojedinca, jer ovako dovodi u težak položaj svoje vjernike koji ne mogu, a željeli bi imati djecu i poslije ih odgajati kao dobre vjernike.

NACIONAL: Ovaj smo razgovor dogovarali duže od mjesec dana, jer ste u međuvremenu putovali u Ženevu, Dohu, New York i Rio de Janeiro. Koliko su u vašem poslu važne česte turneje?
– Poprilično. Primjerice, pozivana sam i na brojne regionalne i nacionalne sastanke o primjeni Konvencije, a posebno ću pamtiti Vanuatu koji je jako daleko i koji mi je bio svojevrsna pustolovina i odlazak u nepoznato. Vizu za ulazak dobila sam tek u Australiji, a dočekali su me kao visoku UN-ovu predstavnicu. Mediji skupine pacifičkih državica sustavno su pratili konferenciju koja je bila organizirana za Vanuatu, Fidži, Samou i Cookovo Otočje. Nedavno nas je ministrica za ravnopravnost spolova Luksemburga pozvala u prvi posjet svojoj državi radi primjene naših preporuka. Sudjelovale su još dvije članice Odbora te predstavnica Tajništva UN- a, a imali smo sastanke s ministrima i parlamentarcima, održali sudski kolokvij za suce, i na kraju smo imali sastanak s velikim nadvojvodom i nadvojvotkinjom. To je ono fascinantno u ovom poslu, podatak da i Vanuatu i Luksemburg i još 185 država povezuje Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, kao i stručnjakinje iz 23 države koje prate njenu primjenu.

NACIONAL: Jeste li osobno ikad bili žrtva diskriminacije?
– Jesam, davno. Prvo nakon faksa, kad sam se jedno šest puta natjecala za pripravnicu na sudu, ali nisam primljena iako sam bila među najboljim studentima svoje generacije. To nije bila diskriminacija na osnovi spola, ali je svakako bila diskriminacija. Bila sam i žrtva klasične diskriminacije na poslu kad je na mjesto šefa izabran muškarac, a diskriminarane smo kolegica i ja koje smo obje ispunjavale formalne uvjete za šefa, dok naš kolega nije, ali je bilo očito da upravljačka struktura tvrtke želi baš njega. Mogla sam se žaliti, ali umjesto toga odlučila sam promijeniti posao. Danas su mi to korisna iskustva o tome kako je biti diskriminiran.

NACIONAL: Ima li dolazak Ivana Šimonovića na položaj ministra pravosuđa reperkusija na vaš posao?
– Ivan je prekratko ministar da bih mogla donijeti konačnu ocjenu. Vjerojatno i otežava, ali ima i pozitivnih posljedica, međutim, kad se radi o mojoj ulozi u Odboru za CEDAW, nema nikakva utjecaja to što je suprug ministar. U Hrvatskoj je situacija ipak drukčija, jer vas dio ljudi ipak drukčije percipira u novonastalim uvjetima.

NACIONAL: I vi i vaš suprug doktori ste pravnih znanosti, a djeca su pravnici. Postoje li važnije etičke teme oko kojih se razilazite u stajalištima?
– Ivan i ja razlikujemo se u načinu kako razmišljamo, on pamti i kontekstualizira neke događaje otprije dvadesetak godina, a ja sam više okrenuta onome što se događa u posljednje vrijeme. On je više zainteresiran za širi kontekst, a meni je draže rješavati konkretne situacije. Kad se radi o djeci, kći radi kao savjetnica u Uredu pučkog pravobranitelja, a sin do diplome ima još jedan ispit, ali nije odlučio čime će se baviti u budućnosti.

Biografija

Rođena 1958., u Zagrebu
■ 1982. diplomirala na Pravnom fakultetu
■ 1988.-92. pravnica u Institutu za dijabetes Vuk Vrhovec
■ 1992. savjetnica potpredsjednika hrvatske vlade Mate Granića
■ 1994. -96. načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova
■ 1997. sa suprugom odlazi u New Yorku, najprije u Generalni konzulat RH, a zatim Stalnu misiju RH pri Ujedinjenim narodima
■ 2006. jednoglasno izabrana za Predsjednicu UN-ova Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW)
■ Udana za ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, imaju kćer i sina, koji su također pravnici

PREDSJEDNIK ILI PREDSJEDNICA

Posted on December 21, 2009 by sdadmin

Uskoro će hrvatski građani birati po peti put predsjednika ili predsjednicu. Nameće nam se pitanje da li je Hrvatska spremna za svoju prvu predsjednicu?

Predsjednički izbori 2005. god. pokazali su nespremnost hrvatskog biračkog tijela za taj veliki korak, kada je Jadranka Kosor poražena u drugom krugu od danas još aktualnog predsjednika Stjepana Mesića, no od tada se mnogo toga promijenilo.

Ne tako davno, Hrvatska i njeni građani morali su postati spremni za političarku na samom vrhu države. Pod neobičnim okolnostima žena je zauzela mjesto premijerke i to ista ona koju nisu htjeli vidjeti kao predsjednicu 2005.god. Nakon početnog šoka, nevjerice i sumnje u njezine političke sposobnosti, počelo se u samo nekoliko mjeseci odmotavati klupko korupcije i kriminala vezano uz politički vrh. Osim pomaka na unutarnjem planu dogodili su se i pomaci u vanjskoj politici Republike Hrvatske. Hrvatska je nastavila pregovore za punopravno članstvo u Europsko uniji koji su bili dulje razdoblje blokirani od strane Slovenije. Sve to se dogodilo u zadnjih 6 mjeseci i to pod kormilom Jadranke Kosor koja je usprkos nekim propustima uspjela zatvoriti usta onima koji su joj propisivali kraj i prije samog početka. Ovih dana proglašena je političarkom i osobom godine od strane novinara medijske kuće Media servis. To sve pokazuje da žena može i to bolje od svog muškog prethodnika, koji je podvio rep i otišao u vrlo teškoj situaciji za Hrvatsku.

Vratimo se mi na trenutnu predsjedničku izbornu kampanju i pitanje s početka o spremnosti Hrvatske za svoju prvu predsjednicu. Prvo što možemo uočiti je nerazmjerni brojčani omjer muških i ženskih kandidata. Na 10 muških kandidata idu dvije ženske predsjedničke kandidatkinje (Vesna Škare Ožbolt i Vesna Pusić). To je ako uspoređujemo sa 2005. god. svojevrsni korak unazad kada je omjer muško-ženskih kandidata bio 10:3. To znači da Hrvatska umjesto da korača prema naprijed po tom pitanju ide unazad i to bi nas sve trebalo zabrinuti. Sigurna sam da ima sposobnih, obrazovanih i razumnih političarki koje bi se mogle i htjele upustiti u utrku za predsjednicu i time bi se povećale šanse da dobijmo prvu hrvatsku predsjednicu.

Osim tog početnog hendikepa za same žene, uočila sam još jednu zanimljivost prilikom sučeljavanja Ive Josipovića, Nadana Vidoševića, Andrije Hebranga, Vesne Pusić i Dragana Primorca na Novoj TV. Svi muški suučesnici tog sučeljavanja uključujući i voditelja govorili su o izboru budućeg predsjednika. Vesna Pusić je jedina bila svjesna da možda ipak bude izabrana buduća predsjednica pa je na postavljena pitanja odgovarala sa formulacijom “predsjednik ili predsjednica”. To me navelo na zaključak da je politička korektnost Vesne Pusić suvišna te da bi trebala ponosno govoriti “buduća predsjednica”, kao što njezini protukandidati govore i maštaju o budućem predsjedniku, a predsjednica se izgubila iz njihovog govornog izražaja ili tamo nikada nije ni bila. Time bi zasigurno zvučala još sigurnijom i otvorila si put ka pobjedi. Stoga se nadam da će ženske kandidatkinje, bilo sada bilo u budućnosti, bez zadrške govoriti o sebi kao “budućoj predsjednici”. Time će zasigurno ukloniti nesigurnost koja se krije iza “ili formulacije” i otvoriti vrata prema prvoj hrvatskoj predsjednici.