sdadmin

Žene i zapošljavanje u ruralnim područjima

Posted on by sdadmin

 Prevela Sanela Blaguški 

Borba protiv siromaštva kroz redefiniranje rodnih uloga
Oko tri četvrtine siromašnih na svijetu živi u ruralnim područjima. Među njima žene predstavljaju posebno osjetljivu grupu koja je od presudne važnosti za društveni i ekonomski razvoj. Ulaganje u razvoj žena u ruralnim područjima je stoga ne samo moralni imperativ, već ujedno može biti i obećavajuća strategija za učinkovitu borbu protiv siromaštva i gladi.

 

Više rada za manje novaca
Ruralnu ekonomiju odlikuje jasna podjela rodnih uloga. Dok žene većinom proizvode osnovne namirnice za potrošnju u domaćinstvu, muškarci su usmjereni na uzgoj i proizvodnju u komercijalne svrhe za međunarodno tržište. Žene uglavnom upravljaju manjim parcelama nego muškarci, rade sezonske poslove i njihov je položaj na tržištu rada općenito gledano u “nesigurnoj zoni”. Štoviše, velik dio žena sudjeluje u gospodarskim aktivnostima u obitelji ali bez plaćene naknade za svoj rad ili kontrole nad proizvedenom imovinom.

Međutim, ukoliko gledamo isključivo na zaposlenost žena u klasičnom smislu (rad za plaću) ne možemo dobiti jasnu sliku značaja kojeg rad žena ima u ruralnoj ekonomiji. Iako im je rad ograničen na uzgoj usjeva, peradi i stoke, žene su odgovorne za oko 60 do 80 posto proizvodnje hrane u zemljama u razvoju. One su ključne osobe u raspodjeli goriva i vode, skrbi i odgoju djece kao i brizi za bolesne i starije osobe. Žene su uključene u sve aktivnosti života u zajednici i zauzimaju centralno mjesto kad je riječ o brizi za dobrobit svojih obitelji kao i društva u cjelini.

Obzirom na ove dodatne aktivnosti, usporedbe na međunarodnoj razini pokazuju da žene u mnogim ruralnim područjima provode znatno više vremena radeći nego muškarci. Procjenjuje se da je u Tanzaniji radni tjedan žene duži za 14 sati u odnosu na muškarca. U Beninu ta razlika doseže nevjerojatnih 17 sati.

 

Prepreke pri zapošljavanju žena
Osim obaveza u vlastitom domaćinstvu niz drugih faktora sprječava žene u ravnopravnom sudjelovanju na tržištu rada. Ti faktori imaju zajednički nazivnik – smanjen ili nikakav pristup resursima. Naime, žene u ruralnim gospodarstvima često nemaju pristup ili kontrolu nad prirodnim resursima kao što su zemljišta ili voda, čime se smanjuje njihov izgled za zadržavanje prihoda od ovih sredstava. Iako su podaci ograničeni, oni dostupni pokazuju da je samo jedna četvrtina zemlje od ukupne površine u zemljama u razvoju u vlasništvu žena. Niska stopa vlasništva ženama značajno ometa pristup financijskim sredstvima, uključujući mogućnost kreditiranja i štednje.

Osim nedostatnog pristupa imovini, ženama je otežan pristup društvenim mrežama i udruženjima, što dodatno oslabljuje njihov ionako neznatan utjecaj u političkim procesima donošenja odluka i kolektivnog zastupanja. Nedovoljan pristup stvarnom vlasništvu vezanom uz energetiku, tehnologije ili transport dodatno smanjuje žensku produktivnost i mogućnost uključenja u plaćeno zaposlenje.

Žene u ruralnim područjima suočavaju se s nejednakom mogućnošću pristupa obrazovanju i zdravstvu. Unatoč određenom napretku u posljednjih nekoliko godina, samo 63 posto žena u najmanje razvijenim zemljama znaju čitati i pisati, u usporedbi s 73 posto muškaraca i 99 posto žena u razvijenim regijama. Smrtnost majke, ključni indikator zdravstvenog statusa žena i jedan od osam Milenijskih ciljeva razvoja, još uvijek je 100 puta veća u Sub-saharskoj Africi nego u razvijenim regijama. Loše zdravstveno stanje, niska razina obrazovanja i nedovoljna stručna osposobljenost ženama drastično smanjuju izglede na tržištu rada.

 

Brzo djelovanje i dugoročno ulaganje
Zatočenost žene u domaćinstvo i reproduktivni rad jednako smanjuje obiteljske prihode kao i ukupni gospodarski rast. Djelovanje usmjereno na mjenjanje postojeće pozicije žena imalo bi velik učinak na razvoj ruralnih gospodarstava. Kako bi se postigli održivi rezultati, kreatori politike moraju naći kvalitetnu ravnotežu između brzih mjera za poboljšanje trenutnog stanja i programa koji će rezultirati dubinskim promjenama u strukturi društva, naročito vezan uz položaj žena.

Javni programi rada mogu biti djelotvoran alat kojim bi se žene integrirale na tržište rada. Takvi programi mogu poboljšati kapacitet zapošljivosti žena povećavajući im razinu znanja i stručnog usavršavanja. Iz istog razloga, ženama mora biti olakšan pristup ključnim resursima kao što su zemlja, voda, bankarske usluge, informacija i tehnologije.

 

Redefiniranje rodnih uloga
Još važnije, spomenute strategije trebaju postupno mijenjati percepciju rodnih uloga, šireći svijest o važnosti ženskog osnaživanja. Ravnopravnost spolova ne smije se doživljavati kao prijetnja već prilika. Seoska društva su pod velikim utjecajem tradicionalnih normi koje žene predodređuju za ulogu majke i skrbnice te ih na taj način spriječavaju u razvoju profesionalne karijere i ograničavaju im pristup važnim imovinskim resursima.

Promoviranje ruralnog razvoja kroz povećanje rodne jednakosti na taj način zahtijeva preraspodjelu odgovornosti. Aktivan prodor žena na tržište rada zahtjeva mobilizaciju drugih resursa, kako bi se preuzela briga o tradicionalno ženskim zadacima, što uključuje i veće sudjelovanje muškaraca. Osim toga, vlade bi mogle poboljšati programe za brigu i odgoj djece ili osigurati socijalnu zaštitu i javne mirovine kako bi se stvorile mogućnosti za žene da sudjeluju više aktivno i produktivno u seoskim gospodarstvima.

Sustav kvota ženske zastupljenosti u udrugama poslodavaca, poljoprivrednika ili sindikata, još jedan je važan element takve strategije. Time će se povećati pregovaračka moć žena a kreatorima politike će služiti kao podsjetnik da je osnaživanje žena pametna strategija za borbu protiv siromaštva i poboljšanje egzistencijalnih uvjeta ruralnog stanovništva.

Život i problemi žrtava nasilja nakon izlaska iz skloništa

Posted on by sdadmin

     Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora organizira tematsku sjednicu (28. sjednicu Odbora) povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koja će se održati 

24. studenog (utorak) 2009. godine,

s početkom rada u 11 sati

u zgradi Hrvatskog sabora, Zagreb, Trg. Sv. Marka 6,

dvorana Stjepana Radića (133/I. kat)

     Tema sjednice je

Život i problemi žrtava nasilja nakon izlaska iz skloništa

Uvodna izlaganja o temi dat će:

  • Gordana Sobol, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova, te
  • Sr. Suzana Samardžić, ravnateljica Caritasovog doma za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja Rijeka

     Svrha tematske sjednice je obilježavanje 10-te obljetnice od kada su Ujedinjeni narodi proglasili 25. studenog Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Na ovaj način se i Hrvatski sabor uključuje u kampanju Interparlamentarne unije (Parliaments take action on violence against women). Ove godine na sjednici želimo progovoriti o temi čija je važnost nedovoljno isticana: kako žrtvama nasilja osigurati podršku svih čija je to zadaća da se nakon izlaska iz skloništa integriraju u život svoje lokalne zajednice.

     Na tematsku sjednicu pozvani su osim članova i članica Odbora, predstavnici/ce nadležnih ministarstava, koordinatori/ce za ravnopravnost spolova pri ministarstvima, predsjednici/ce županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova, te predstavnice nevladinih udruga i skloništa koja skrbe o žrtvama nasilja u obitelji.

Položaj žena u Kirgistanu

Posted on by sdadmin

Prevela Ana Begić

 

Kao jedna od pet srednjoazijskih zemalja koja se nakon raspada Sovjetskog Saveza osamostalila i pokrenula svoju integraciju u svjetsko gospodarstvo te se sada susreće sa rastom vjerskog fundamentalizma, Kirgistan je zemlja neprekidnih promjena. Dr. Nurgul Djanaeva, predsjednica Foruma ženskih nevladinih organizacija Kirgistana i autorica knjige Žene Kirgistana u tranziciji, govori za AWID o važnosti uloge žena u kontinuiranim izazovima te usponima i padovima izazvanim tranzicijom.

 

AAWID: Općenito, kakav je položaj žena u Kirgistanu?

ND: Položaj žena se ponešto popravio u zadnje vrijeme ako pogledamo na brojke i postotke, pogotovo u sudjelovanju u političkom i gospodarskom životu. No, patrijarhalni stavovi i običaji te nasilje nad ženama i dalje postoji; realno se još uvijek mora mnogo toga promijeniti.

Općenito, ženama moramo omogućiti pristup gospodarskim resursima, obrazovanju, informacijama, komunikacijskim tehnologijama i vlasti, a u isto vrijeme potrebno je zaštititi njihova ljudska prava i ukloniti svaki oblik nasilja. To je presudno, ne samo radi postizanja spolne ravnopravnosti, nego i kao mjeru za borbu protiv siromaštva i promicanje razvitka.

Žene iz ruralnih područja općenito imaju lošiju kvalitetu života nego urbane žene, manje je vjerojatno da će sudjelovati u političkim procesima i čine većinu u visokoj stopi nezaposlenosti.

Ipak, svjedoci smo sve većeg ženskog gospodarskog osnaživanja kao jednog od glavnih temelja za jačanje položaja žena kako iz urbanih tako i iz ruralnih dijelova zemlje, iako samo ekonomsko osnaživanje nije dovoljno za postizanje nediskriminacije i ravnopravnosti.

 

AWID: Na koji način su se stvari promijenila za žene od 1991. kada je Kirgistan stekla nezavisnost od SSSR-a?

ND: Sovjetski Savez proveo je masovno obrazovanje. Niti jedno dijete nije bilo isključeno iz obrazovnog sustava. Beskućništvo nije postojalo, nije bilo problema kod ostvarivanja zdravstvene zaštite – čija kvaliteta je ponekad bila dobra, ponekad jako loša – ali svi su imali slobodan pristup medicinskim centrima u svakome selu.

Društvo još uvijek pamti ta vremena. Primjerice, ljudi su u Kirgistanu uzimali pod normalno težiti kvalitetnoj edukaciji, ali danas to više nije slučaj. Očekivali su da obrazovanje bude jednako dostupno i djevojčicama i dječacima. Socijalistička država osnivala je posebne ženske institute stvorene za djevojke iz zabačenih krajeva zemlje koji su osiguravali obrazovanje i praksu, smještaj i financijsku pomoć. To je bila golema prednost.

Danas se više to naslijeđe ne njeguje. Period tranzicije pokretan je idejom da treba odbaciti sve što je bilo prije. Prijašnji pristup društvu bio je usredotočen isključivo na mase. Sada je situacija potpuno suprotna. Kapitalizam jedino brine za one koji posjeduju kapital. Raskorak u prilikama i mogućnostima između bogatih i siromašnih se povećava. Prije nismo bili jako bogati, ali nismo niti bili siromašni, postojala je veća jednakost. Sada imamo nekoliko jako bogatih ljudi, a velika većina je siromašna. Žene su podložnije siromaštvu u ovom procesu stvaranja jaza među stanovništvom.

Neke mlade žene su u zadnje vrijeme poboljšale svoje izglede. Sada mogu otići u inozemstvo i završiti svoje obrazovanje. No mnoge su se, s druge strane, našle u nepovoljnijem položaju. Neke su postale žrtve trgovine ljudima, što se nije događalo u socijalističkom periodu – ne samo zato što su granice bile zatvorene, nego zato što razina siromaštva nije bila visoka kao danas, i trenutne kriminalne strukture nisu postojale na tako visokoj razini.

U ruralnim područjima, nekadašnje mogućnosti zapošljavanja praktično više ne postoje, no, pojavilo se nekoliko alternativa. Žene iz seoskih područja moraju imati sreće ne bi li našle posao, u suprotnom, jedino čemu se mogu nadati jest rana udaja. U zadnje je vrijeme prosječna dob za brak žena na selu dramatično pala. U Kirgistanu patrijarhat je jači u kapitalizmu.

 

AWID: Kirgistan je doživio neke gospodarske teškoće od stjecanja nezavisnosti od Sovjetskog Saveza. Kojim se poslovima bave žene? Kakav je ekonomski položaj žena u novije vrijeme usred globalne gospodarske krize?

ND: Danas, žene tradicionalno rade u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i uslužnim djelatnostima. Nakon sovjetskog razdoblja, tijekom prijelaza na tržišno gospodarstvo, mnogo je žena širom zemlje osnovalo mala poduzeća, uključujući tekstilna i veleprodajna poduzeća. Zbog ekonomske krize, te žene, koji je u početku imale koristi od mogućnosti predstavljenih otvaranjem tržišta, sada se bore da zarade za život. Također, kriza je učinila određene skupine žena posebno osjetljivima, uključujući žene iz radničke klase, žene iz ruralnih siromašnih obitelji i žene koji nisu sudjelovale u nekom plaćenom zaposlenju i koje bi mogle postati ovisne o novčanim doznakama za dohodak.

Sve u svemu, kirgistansko gospodarstvo pogođeno je krizom. Vlada nije uspjela održati mrežu socijalne zaštite i druge socijalne usluge poput zdravstva i obrazovanja. Primjetna postaje i smrtnost novorođenčadi i majki. Cijene hrane su porasle, raste i stopa neishranjenosti, a indikatori zdravlja su u opadanju.

Globalna ekonomska kriza samo je dio sustavne krize koju naša zemlja doživljava desetljećima. Prelazak na tržišno gospodarstvo i integracija u svjetsko gospodarstvo je težak zadatak sam po sebi. Mi smo tek počeli vidjeti rast i dobitke od 2005-2007 – i pozitivne rezultate razvoja – ali onda nas je zaustavila globalna kriza i ovo je sada korak unatrag za sve nas, uključujući i žene.

 

{slika}

 

AWID: Mogu li žene sudjelovati u politici u Kirgistanu, uključujući i Parlament? I zastupa li politički sustav ženske interese?

ND: U posljednje vrijeme, donesene su neke mjere, uključujući i kvote za povećanje političke participacije žena. Unatoč nedostatku političkog obrazovanja i financijskih sredstava za žene i za ženske kampanje, takve mjere su povećale broj žena u politici, uključujući i parlament, uglavnom zbog obveze političkih stranaka da uključe određeni postotak ženskih kandidatakinja na njihove liste. Ipak, teško je ostvariti pravo sudjelovanje, stvarnu jednakost i mogućnosti – i nije još sasvim jasno jesu li ti brojevi rezultat stvarnog osviještenja o pravima žena.

Najznačajniji faktori koji čine prepreku sudjelovanju žena u javnom životu su kulturni okvir koji uključuje diskriminirajuće vrijednosti i religijska uvjerenja, nedostatak socijalnih službi, i nemogućnost muškaraca da sudjeluju u zadacima vezanim uz organizaciju domaćinstva i njegu i odgoj djece. Patrijarhalni stavovi ograničavaju žene na privatnu sferu te ih isključuju iz aktivnog sudjelovanja u javnom životu.

Teret domaćih poslova ne postoji u javnim politikama, a to sprječava žene da intenzivnije sudjeluju u životu zajednice. Osim toga, ekonomska ovisnost žena o muškarcima sprječava ih da zauzmu važniju ulogu u politici, kao biračice i kao službenice. Dugo i nefleksibilno radno vrijeme u javnim i političkim sferama također sprječava žene da budu aktivnije.
Mali postotak žena koje sudjeluju u politici suočava se sa diskriminirajućim stavovima, praksom i preprekama koje otežavaju efikasnost i napredak.

Mnogi muški državni dužnosnici imaju patrijarhalne stavove o ulozi žena u društvu, većina zakonodavnih procesa ne uzima u obzir pitanja rodne nejednakosti, a izrada proračuna rijetko rezultira bilo kakvim financiranjem za osnaživanje položaja žena – na politički ili drugi način.
Također, općenito, potrebe seoskih žena, žene s invaliditetom i drugih marginaliziranih žena u Kirgistanu nisu zastupljene u mjerama i procesima postojećeg političkog sustava.

 

AWID: Jesu li organizirani kriminal i korupciju rašireni u Kirgistanu? Ako da, kako to utječe na žene?

ND: Kriminal i korupcija veliki su problemi u Kirgistanu, ali još uvijek ne postoji istraživanje o njihovom specifičnom utjecaju na žene.

 

AWID: Koliko je jako civilno društvo i ženski pokret u Kirgistanu? A koji su izazovi s kojima se suočavaju organizacije civilnog društva i ženske udruge?

ND: Civilno društvo u Kirgistanu je prilično jako, imamo rasprostranjene i tematski raznolike ženske nevladine udruge i ženske grupe u svim pokrajinama u Kirgistanu. Također, žene vode mnoge ne-ženske nevladine organizacije i organizacije za ljudska prava. Dakle, do sada su ženske nevladine organizacije bile u mogućnosti utjecati na zakonodavstvo, državne politike i mehanizme provedbe zakona. Neprekidni izazov za ženske udruge jest nedostatak financijskih sredstava i uvođenje feminističkog vodstva unutar naših organizacija. Također nam je potreban veći pristup medijima, tako da možemo ispričati naše priče.

 

AWID: Kakva je situacija s nasiljem nad ženama u Kirgistanu?

ND: Nasilje nad ženama je prisutno u mnogim oblicima u Kirgistanu: silovanja, otmice i prisilni brakovi, nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje i trgovina ljudima. Ženske udruge rade na zakonodavnoj reformi, obuci službenika za provedbu zakona i sudaca, podupirujući krizne centre, javnu edukaciju, prikupljanje statističkih podataka i nadzor i evaluaciju određenih programa. Ovakav sveobuhvatni pristup je potreban za sva pitanja nasilja nad ženama.

 

{slika}

 

AWID: Je li rastući utjecaj islama u Kirgistanu utjecao na žene? 
 
ND: Da. Na primjer, danas mnoge žene u Kirgistanu pokrivaju glavu – to nije bio slučaj u prošlosti i jedan je od vidljivih znakova tog utjecaja. Porast prisutnosti konzervativnih religijskih institucija može ojačati patrijarhalne norme i može kasnije stvoriti dodatne zapreke sudjelovanju žena u političkim procesima, obrazovanju i plaćenim poslovima.

 

AWID: Ima li kakvih prava za lezbijke, gay, biseksualne i transrodne osobe u Kirgistanu? 
ND: Nema ih mnogo, ali postoje udruge rade na ovim pitanjima.

 

Autorica zahvaljuje kolegici iz AWID-a Lejli Medanhodzic i Betsy Hoody iz Globalnog fonda za žene za njihovu podršku za ovaj intervju. 

Ženska prava 20 godina nakon pada berlinskog zida – korak naprijed ili dva koraka nazad?

Posted on by sdadmin

 Tijekom nedavnog pompoznog i glasnog obilježavanja pada berlinskog zida naslušali smo se mnogih lijepih riječi o slobodi, novim mogućnostima koje su se poslije 1989. otvorile pred državama tzv. “Istočne Europe”, o njihovom povratku velikoj obitelji demokratskih europskih naroda itd. Od prenapuhanosti i jednostranosti tih političkih deklaracija brzo počinje boljeti glava – osobito ako pokušamo uporediti postulirano od strane svih politički korektnih aktera “epohalno značenje rušenja zida” s današnjim nezadovoljstvom mnogih dijelova njemačkog društva gospodarskom krizom, nezaposlenošću, pomanjkanjem socijalne pomoći od strane države…

 

U glasnim deklaracijma i novinskim člancima rodio se diskurs koji poprima sve značajke misaone podijele svijeta na vrijeme prije i poslije rušenja zida, na potpuno crno – bijeli način. “Vrijeme prije rušenja” simbolizira sve najgore u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj te se govoreći o njemu upotrebljavaju riječi poput autoritarnog režima, diktature, “okorjele političke grupe” koja tlači društvo (pri čemu se podrazumijeva da se tlačenje događa uz odlučno protivljenje onih koji bi trebali biti iskorištavani i potlačeni te da se nijedan dio društva ne identificira s ciljevima ove “okorjele grupe”). “Vrijeme poslije rušenja zida” međutim donosi duboke tzv. “demokratske” promjene, jedan epohalan demokratski preokret, likvidiranje okorjele grupe i inkorporaciju pokvarene države kojom je ona vladala u jednu drugu državu, shvaćenu kao oličenje prave demokracije, koja će od sada pa nadalje potlačenima osigurati napredak, razvoj i socijalnu pravdu na europski način.

 

U ovom je duhu njemački predsjednik Horst Koehler prilikom svog govora na svečanoj akademiji Zaklade Konrad Adenauer izjavio, kako je ljubav naroda prema slobodi izražena u činu rušenja zida otvorila njemačkom, ali i drugim “oslobođenim” narodima istočne Europe mnoga vrata, a cijelom svijetu priskrbila nove šanse. Koja točno vrata ima na umu te na koje je šanse mislio – nažalost nije precizirano.

 

No može se pretpostaviti da nije govorio o šansama žena i ženskog pokreta u novoj ujedinjenoj Njemačkoj. Jer one su nakon ujedinjenja osjetno i dokazano pale – te danas čine samo jedan od pokazatelja iluzornosti nada kakve su “potlačena” istočnoeuropska društva polagala u pad komunizma.

 

Da bi spoznali kako se ova iluzornost manifestira dovoljno je pogledati sociološke studije o položaju žena u bivšem DDR-u i Zapadnoj Njemačkoj prije 1989. te nakon ujedinjenja u novoj njemačkoj državi. Za Demokratsku Republiku Njemačku tijekom 40 godina njenog postojanja karakteristična je izrazito visoka zaposlenost žena. Državna infrastruktura (vrtići, škole, produženi boravci itd.) i politika socialističke ravnopravnosti spolova omogućavala im je manje više bezbolno spajanje poslovne aktivnosti i obiteljskog života. Normom se smatrao rad tijekom cijelog života bez tzv. “obiteljske faze”, karakterične za Zapadnu Njemačku, gdje se žena nakon rođenja djeteta i porodiljnog dopusta često više nije vraćala na prijašnje radno mjesto. Tako su žene u DDR-u bile i financijski mnogo neovisnije o muškarcima nego njihove “sestre” u Zapadnoj Njemačkoj te je postotak razvednih brakova bio na istoku znatno veći. Također podijela kućanskih poslova između muškarca i žene u DDR-u mnogo je povoljnija za zaposlene žene nego na zapadu: žene u socijalizmu obavljaju 1,8 puta više kućanskih poslova od muškaraca, dok njihove sunarodnjakinje u Zapadnoj Njemačkoj moraju raditi u kući čak 4,2 puta više od svojih muževa (taj se podatak odnosi na 1965 godinu!).

 

Paradoksalno, nakon ujedinjenja taj se postotak u oba dijela nove države počeo ujednačavati te danas iznosi točno 2 puta više kućanskih poslova za žene. To znači da se nakon rušenja berlinskog zida na istoku dogodilo nešto o čemu se na javnim proslavama vrlo nerado govori: značajno nazadovanje!

 

Socijalne razlike između žena na zapadu i istoku prije 1989. pokazale su se također kao glavna prepreka za suradnju među ženskim pokretima poteklim iz obaju država u jedinstvenoj Njemačkoj. Aktivistice ženskog pokreta s jedne strane zida naišle su na duboko nerazumijevanje na drugoj strani. Takvo nerazumijevanje je rezultat potpuno drukčijih iskustava i biografija žena u zapadnom i istočnom dijelu podijeljene države.

 

– Životna realnost zapadnih i istočnih žena bila je kao nebo i zemlja: skoro sve feministkinje s istoka imaju djecu i udane su. Aktivistice na zapadu često su lezbijke, nemaju djece i dugo studiraju. Žene s istoka usredotočene su na praktičnu ravnopravnost i žele mijenijati svijet uz sudjelovanje muškaraca, zapadnjakinje isključuju muškarce iz svog pokreta. Feministkinje sa zapada bore se jednako protiv države i muški dominiranog svijeta, istočne Njemice imaju samo jednog protivnika: državu, i u borbi protiv nje žele surađivati i s muškarcima, što je neshvatljivo na zapadnoj strani zida – opisuje svoje tadašnje iskustvo susreta dvaju ženskih svjetova Ulrike Helwerth, novinarka i aktivistica zapadnjačkog ženskog pokreta.

 

Ubrzo je došlo i do oblikovanja stereotipnih uloga unutar ujedinjenog ženskog pokreta: žene sa zapada, često bolje obrazovane i potkovane u feminističkoj teoriji, bavile su se znanstvenim raspravama i akademskim razlaganjem ženske ravnopravnosti, dok su istočne Njemice, neposredno poslije pada zida, tu ravnopravnost primjenjivale u praksi.

 

Pritom treba naglasiti da je realizacija pune ravnopravnosti postignute za vrijeme DDR-a bila moguća samo neposredno nakon 1989., jer, kako smo već spomenuli, situacija žena se u ujedinjenoj državi ubrzo počela mijenjati u smjeru izjednačavanja sa zapadnim standardom, koji je po pitanjima ravnopravnosti žena daleko zaostao za “diktatorskim” i “okorjelim” socijalističkim režimom.

 

Razlike u položaju žena na zapadu i istoku današnje Njemačke još su i danas prisutne, a posebno dolaze do izražaja u shvaćanju aktivne uloge žene na radnom mjestu i pravedne podijele odgovornosti za obiteljski život među oba spola. Čak i najpoznatija njemačka feministkinja sa zapada, Alice Schwarzer, izjavila je nedavno da su u njenim očima žene sa istoka jače i “manje obmanute” od zapadnjakinja, te da je feministička svijest među njima izraženija nego na zapadu. Zato zaključuje, da su nakon ujedinjenja upravo žene s istoka pripomogle bržem razvoju i efikasnijem djelovanju feminističkog pokreta na prostorima jedinstvene nove Njemačke.

 

Primjer promjene položaja žena nakon pada DDR-a i njegove inkorpacije u Saveznu Njemačku samo je jedan od cijelog niza činjenica koje jasno pokazuju ispraznost današnjeg pobjedničkog diskursa, čiji neizostavni element čine političke deklaracije kakve smo mogli čuti nedavno prilikom obilježavanja 20. godišnjice pada berlinskog zida. Današnje totalno obezvrjeđivanje postignuća srušenog socijalističkog svijeta pokazuje se na samo kao nepotrebno ali prije svega i lažno. Dvadeset godina poslije “epohalnih” promjena u Istočnoj Europi žene se opet moraju boriti protiv inicijativa poput ponovne zabrane pobačaja i medicinski potpomognute oplodnje koje ih postepeno guraju natrag u srednji vijek.

 

Zato bi možda bilo dobro da svi oni koji trube o demokratskim promjenama koje nam pruža društvo utemeljeno isključivo na pravilima tržišne ekonomije kao mjerilo uspjeha uzmu i položaj žena u tom društvu.

 

Barem jednom. Barem kao eksperiment.

Silovanje traumatičnije od terorizma

Posted on by sdadmin

 

Žrtve silovanja često pate od većeg stupnja posttraumatskoga stresnog poremećaja nego žrtve rata ili terora, otkriva nova studija. Istraživanje bi moglo iznijeti nove pristupe u načinima ophođenja sa žrtvama. Studiju su vodili dr. Avigal Mor i dr. Moshe Farchi sa Odsjeka za socijalni rad na Akademskom koledžu  Tel Hai u Izraelu.

Uspoređena je razina PTSP-a kod različitih tipova trauma, uključujući žrtve silovanja,  rata i terora, ljude ozlijeđene u prometnim nesrećama, ljude kojima je dijagnosticirana teška bolest i ljude koji su izgubili svoje drage. Studija je utvrdila kako žrtve silovanja i seksualnih napada razvijaju mnogo više razine PTSP-a nego ljudi koji imaju druge tipove traume.

Morova tvrdi kako je otkrila da društveno okruženje u Izraelu i stavovi koji veličaju teror s jedne strane, dok ušutkavaju  žrtve silovanja s druge, doprinose višim stupnjevima PTSP-a kod žrtava silovanja. “Žrtve silovanja jedine su žrtve traume koje su okrivljene za ono što im se dogodilo“, izjavila je Morova za The Media Line. “Ljudi kažu ‘ sama je za to kriva’ ili ‘tražila je to'”. Kod žrtava s drugim traumama- nitko ne sumnja u činjenicu da su žrtve i nitko ne propituje njihovu potrebu za podrškom. Žrtve silovanja osjećaju  specifično samookrivljavanje koje reflektira optužbu društva.”

Studija je uključila 341 osobu od 18 godina nadalje i otkrila da 25,6% žrtava silovanja pati od visokoga stupnja PTSP-a u usporedbi sa 11,4% kod ostatka traumatiziranih osoba.

To je otkrilo izravnu korelaciju između samookrivljavanja žrtve i pogoršanja razine PTSP-a, jer žrtve se same krive više nego ostale traumatizirane osobe, više pate od emocionalnih komplikacija te viših razina stresa nakon što su silovane.

Morova argumentira kako izraelske žrtve terorizma i rata dobivaju više suosjećanja i više medijske pažnje nego žrtve silovanja jer njihova situacija koristi državi u političke svrhe i osvaja  odobravanje međunarodnog  javnoga mnijenja

“Svi drugi tipovi traume daju pravo žrtvama na više potpore, financijske ili emocionalne”, rekla je. ” Ali organizacije koje podržavaju žrtve silovanje jedva da su javno financirane. Gotovo sve dolazi od donacija koje se sakupljaju svake godine. Nema javne spremnosti da ih se financira,  iako je izgledno da ove žrtve trpe najgore emocionalne reakcije.”

Druga prepreka dobivanju adekvatnoga liječenja jest šutnja koja je karakteristična za stav društva prema silovanju, što dovodi do pogoršanja samookrivljavanja.

“Za razliku od većine trauma, u kojima se žrtva ne boji razotkriti i tražiti pomoć, kada se radi o seksualnome nasilju, postoji javno utišavanje žrtava,” kaže Morova. “Ovo je rezultat onoga što društvo reflektira, i zbog toga oni moraju tajiti traumu, što sprječava da dobiju brigu, a to čini PTSP gorim.”

Studija Morove argumentira kako oni koje prežive silovanje trebaju drukčije liječenje od onih koji prežive druge oblike trauma, a kako bi se  radilo na specifičnim emocionalnim teškoćama, posebno samookrivljavanju.

“Nezamislivo je da postoji situacija u kojoj društveno okruženje donosi kolektivnu krivnju, što uzrokuje samookrivljavanje i dovodi do više razine PTSP-a”, rekla je. “Postoji sustavno izbjegavanje problema. Možda i stoga što su žene jedva zastupljene na ključnim položajima i zbog toga što se oni koji te položaje dosegnu ne usude iznijeti navedeni problem kako ne bi bili optuženi za rodnu pristranost ili nedostatak objektivnosti.”

Prevela Ivana Turudić

ISTINA ISPOD ZEMLJE: VEZA IZMEĐU GENOCIDA I FEMICIDA U GVATEMALI

Posted on by sdadmin

 

Prevela Franciska Cettl

 

Rat u Gvatemali nije prestao. Mirovnim sporazumom iz 1997. demobilizirano je nešto vojnika i uklonjeno nešto oružja – ubijanje, silovanje i mučenje se nastavlja istim intenzitetom. 2009. godine stopa umorstva u Gvatemali, koja ima 13 milijuna stanovnika, iznosi oko 8000 godišnje. Od 8000 ubijenih otprilike 10% su žene i djevojke.

Prema brojkama ženske skupine Grupo Guatemalteco de Mujeres (GGM) iz Guatemala Cityja, između siječnja 2002. i siječnja 2009. zabilježeno je 197 538 slučajeva obiteljskog nasilja, 13 895 silovanja, a 4428 žena je ubijeno. Još je šokantnije to da u ovom tsunamiju nasilja 97% slučajeva prolazi nekažnjeno. Jedan od glavnih razloga za gotovo potpunu nekažnjivost u Gvatemali je taj što ljudi odgovorni za genocid u građanskom ratu protiv starosjedilačkog stanovništva u kojemu je ubijeno 200 000 a nestalo 50 000 ljudi nisu, a najvjerojatnije ni neće za to odgovarati.

U kolovozu i rujnu 2009. posjetio sam dijelove Gvatemale da bih istražio kako je građanski rat zamijenjen još neobjavljenim socijalnim ratom, dio kojega je femicid.

Moje je putovanje započelo početkom rujna 2009. u trokutu Ixil, području zapadnih visoravni uokvirenom triju gradovima: Nebajom, Chajulom i Cotzalom. To je regija naseljena starosjediocima koji su se opirali kolonijalizmu i brutalnoj opresiji još od vremena španjolske invazije. Zato je i podnijela najveći teret politike genocida “spaliti do temelja” koju su provodili militaristički diktatori Romeo Lucas Garcia i Rios Mont ranih 1980-ih.  U to se vrijeme ondje dogodilo više od 200 masakara i 16 000 smrti, zbog čega se populacija regije smanjila za četvrtinu.

Posjetio sam Finca Covabungu, sjeverno od Nebaja, do koje sam došao cestom iz Chula nakon trosatnog neravnog, prašnjavog, vjetrovitog puta kroz planine u prikolici kamioneta. 9. prosinca 1982. gvatemalska vojska masakrirala je 75 muškaraca, žena i djece. Ekshumaciju sedam tijela iz dvaju grobova – ostalo su pojeli psi, ptice i vrijeme – organizirao je Centar za forenzičku analizu i primijenjenu znanost (Centre for Forensic Analysis and Scientific Application – CAFTA), kao dio njihove opće kampanje protiv nekažnjenog genocida u Gvatemali. Ljudi iz CAFTE kažu da se ne nadaju optužnicama – u Gvatemali pravosudni sustav ne funkcionira – no nastavljaju prikupljati dokaze.  Tijekom dva dana koja sam proveo u zajednici, poput ostalih sam pokušavao naći mjesto ispod crnog najlona s kojeg ću promatrati iskapanje: par gumenih čizama, raspadnuta lubanja, papirić iz džepa – sve se pomno skuplja, bilježi i pakira. Jedno od najnadrealnijih iskustava u mom životu bilo je čišćenje na mjestu iskapanja i nošenje plastičnih vrećica ispunjenih odjećom, dijelovima tijela i osobnim predmetima ekshumiranih žrtava masakra u automobile, kako bi se dalje testirali i pohranili na sigurno. Dok se odvijala ekshumacija, jedna je starica plakala, netko je zapalio vatromet, netko pripremao grah i tortille, dječaci su igrali nogomet, a stariji muškarci ozbiljnih izraza lica tiho su razgovarali na conjobalu, majanskom jeziku.

Razgovarao sam s onima koji su preživjeli masakr. Margarheta je izgubila muža, životinje, zemlju i sve što je posjedovala tog dana. Sljedećih je deset godina provela u planinama bježeći od vojske. Iskapanje tijela za nju je bilo bolno jer je prizvalo lavinu bolnih sjećanja. Upoznao sam muškarca Juana, pogrbljenog i krhkog, što je očito posljedica godina teškog rada na zemlji. Tog je dana izgubio cijelu obitelj i stalno je ponavljao riječ “sve”, “sve”. Teško je hodao i govorio.

Dan-dva nakon što sam se vratio iz Chula, posjetio sam prijatelja aktivista Nicolasa, u njegovoj kolibi sa zemljanim tlom, okruženog sa ženom i osmero krasne djece. Nije mogao prisustvovati ekshumaciji zbog drugog posla. Pustio sam mu snimke i pokazao fotografije. Vrlo je pažljivo slušao svaku riječ. Proučavao je fotografije kao da je sam izgubio nešto dragocjeno i tražio dokaze. Rekao mi je da mu je vojska ubila djeda i baku. Kasnije je pojasnio da je tek nedavno naučio čitati i pisati, nakon što su se on i njegovi sunarodnjaci doselili iz planina. Upitao sam ga je li bio gerilac. Odgovorio je tužno: “Ne, bio sam premlad.” Oduševljen je što ljudi iz drugih zemalja žele znati i širiti priču o patnjama i otporu njegovog naroda. Dao mi je poklon, knjigu – dojmljiv slikovni prikaz borbe za sjećanje u Gvatemali. Naslov možemo prevesti kao “Istina je ispod zemlje”. Doista.

Sljedećeg smo dana Nicolas, ja i još nekoliko aktivista posjetili zajednicu u predgrađu Nebaja. Nazvana je “30. lipanj” u sjećanje na dan u 2006. godini kada je zajednica povratila zemlju od vojske – koja je bila uklonila vlasnike i ukrala je – te su počeli uzgajati hranu, poučavati djecu i provoditi aktivnosti na temelju samoodređenja.  Sve obitelji u zajednici vojska u regiji lišila je imovine po principu “spaliti do temelja” te su više od desetljeća živjele u planinama.  Sada je zajednica u prigušenom konfliktu s vojnicima u vojnoj bazi koja se nalazi s druge strane brijega. Rat uglavnom podrazumijeva stalno zlostavljanje, silovanja, a ponekad mučenja i ubojstva žena, što se obično događa kad žene idu u šumu skupljati drva.

U zajednici sam upoznao šesnaestogodišnju djevojku koja ima šestomjesečno dijete, čiji je otac vojnik a začeto je silovanjem. Ništa nije poduzeto u vezi s tim silovanjem. U lipnju 2009. ženu koja je imala petero male djece vojnici su silovali, ubili i raskomadali. Najvjerojatnije se ništa neće dogoditi osobama koje su počinile ovaj stravičan  zločin – nekažnjivost za ovakve zločine u Gvatemali je potpuna. Ženino petero djece sada su siročad i pomaže im stara teta te nemaju sredstava za život. Posjetio sam ih i najmlađa djevojčica, koja ima samo dvije godine, neprekidno je držala prst u ustima te promatrala velikim optužujućim očima.

Nakon susreta u zajednici i razmjene mišljenja o tome što se događa – na četiri različita jezika – upitali smo ih žele li da im se pridružimo u skupljanju drva. Entuzijastično su prihvatili i nakon ručka smo se uputili u šumu, kako bismo se doslovno suočili sa silom i branili sjećanje od institucionaliziranog zaborava. Na putu su nam pokazali mjesto gdje je ubijena majka petero djece te su progovorile žene koje su čule krikove i pronašle tijelo. Nakon pola sata cijepanja i skupljanja drva opazili smo vojsku. Smjesta su pozvani ostali i svi smo se okupili. Najprije smo vidjeli pet vojnika u kratkim hlačama i tenisicama s mačetama, konopcima i vrećama, koji su očito nešto skupljali. Zatim im se pridružilo još pet vojnika u maskirnim odijelima i teško naoružani. Držali su se na udaljenosti, snimali što se događa i općenito unijeli zlokobnost i prijetnju u susret.

 

Pripadnici zajednice počeli su se obraćati vojnicima. Nakon nekog vremena napetost je popustila te su vojnici i zajednica otišli svojim putevima.  Odlazeći, starija je žena rekla vojnicima: “Ne bojim vas se. U osamdesetima i devedesetima smo ubijali takve kao vi i opet ćemo ako budemo morali.” Vojnici su bili vidno potreseni njenim riječima.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org