Ravnopravnost za Saudijke!?

Saudijski kralj Abdullah pokrenuo je tihu revoluciju za prava žena u svojoj zemlji. Iako milijuni Saudijaca još podržavaju vjerski i društveni konzervativizam koji je u 18. stoljeću učvršćen dogovorom puritanskog propovjednika Mohhameda Ibu Abd Al Wahhabija i osnivača dinastije Saud, kralj Abdullah je to odlučio promijeniti.

Kako bi iskorijenio konzervativizam, u veljači je najavio velike smjene u vladi i državnoj upravi. Osim toga, Abdullah je odlučio smijeniti i suca koji je proglasio fatvu na smrt (vjersku obvezu) za sve vlasnike TV postaja koji prikazuju nemoral te imenovao novog ministra obrazovanja zaduženog za provođenje tolerantnije verzije islama u školama.

Odlučio se i na korak više, za ministrovu zamjenicu postavio je Norah Al Faiz, čime je prvi put u povijesti njegove zemlje na tako visoku funkciju u vladi imenovana žena. No njezino imenovanje nije baš napredak jer joj je dopušteno održavati sastanke s kolegama isključivo putem videofona, a za svako pojavljivanje na TV-u mora tražiti dopuštenje ministra. Iako se vlada trudi povećati udio zaposlenih žena, mnoge ih se tvrtke ne usude zaposliti. Najviše slobode u arapsko-islamskom svijetu žene imaju u Libanonu, Siriji i Jordanu. Libanonke i Sirijke su punopravno integrirane u svim aspektima javnog i političkog života.

Dok dr. Maha Almunif, jedna od šest žena koje je kralj početkom godine imenovao u Shuru (zakonodavno tijelo od 156 članova), poručuje:

– Ovo je poruka da žene dolaze! Feministički pokret i aktivisti za ljudska prava smatraju da je postavljanje žena bez prava glasa u Shuri prazna i uvredljiva gesta te se pitaju zašto kralj jednostavno ne ukine sve apsurdne odredbe koje sprečavaju jednakost!

Vladina anketa iz 2006. pokazuje, pak, da 86 posto Saudijki smatra da ne bi trebale raditi u miješanoj okolini, a čak 89 posto ih misli da žene ne bi trebale voziti auto. Urednica konzervativnog časopisa za žene Hayata Iman Al Alqil tvrdi da se većina njezinih čitateljica radikalnih promjena plaši zato što se saudijski muškarci ne znaju ponašati prema ženama pa bi trebalo promijeniti i mnoge stare navike.

Nejasan zakon
Iako je u Saudijskoj Arabiji nedavno otvoren i prvi zajednički fakultet za muškarce i žene, a ni sredine u kojima oni zajedno rade više nisu tako rijetke, Abdullahova je inicijativa za prava žena, čini se, na tankom ledu.
Vlasnik odvjetničke tvrtke u Riyadhu Abdulaziz Al Gasim ističe da je objašnjava zašto je taj zakon nejasan.

– Često dobivamo životopise žena koje su završile pravni fakultet. Na žalost, nemamo posebne ulaze i posebne prostorije pa ih se bojimo uposliti i podleći kaznenom progonu – kaže Al Gasim.

Prava žena u Saudijskoj Arabiji, čini se, ipak ovise o nasljedniku kralja Abdullaha, a među brojnim pretendentima je i kraljev polubrat Nayefa, poznat po tvrdom konzervatizmu.

Nužno je moći reći riječ na “L”

Prošli vikend u Zagrebu je obilježeno 20 godina od početka lezbijskog aktivizma u Hrvatskoj. Program je započeo u nedjelju 24.10. sa otvorenjem izložbe u galeriji Jogurt u sklopu kluba/skvota Medika, a nastavio se u ponedjeljak sa okruglim stolom u knjižnici Bogdan Ogrizović te poetskom večeri u  Medici.

 

Izložba, na kojoj možete vidjeti aktivističke plakate, članke iz novina, fotografije, stripove, filmove ( i jednu instalaciju), ostaje otvorena do 1.studenog. Izloženi su radovi recentnih umjetnica, a dio izložbe je i prodajnog karaktera, pa možete svoju umjetničku zbirku upotpuniti zanimljivo-provokativnim fotografijama i stripovima.

Također su izloženi i materijali iz Kontrine arhive te iz privatnih arhiva. Prema riječima autorica izložbe, ova izložba predstavlja prvi korak ka osnivanju sveobuhvatne i strukturirane arhive lezbijskog pokreta.

 

Okrugli stol održan dan poslije bio je izvrsna prilika da nakon izloženih arhivskih materijala, vidite i čujete stvarne akterice i pokretačice lezbijskog pokreta iz davnih osamdesetih i devedestih godina prošlog stoljeća.

Na okruglom stolu su sudjelovale feministkinje, lezbijske i mirovne aktivistkinje: Nela Pamuković, Andrea Špehar, Lepa Mlađenović, Bobana Macanović, Sanja Juras i Danijela Almesberger.

 

{slika}

 

Pokušati ćemo ovdje ukratko prezentirati par zanimljivosti i povijesnih činjenica vezanih uz lezbijski pokret te ponuditi eventualne smjernice za rad svim aktivisticama i aktivistima za ljudska prava.

Prva lezbijska neformalna  grupa osnovana je 1989. u sklopu Ženske grupe Trešnjevka i zvala se Lila Inicijativa. Možemo slobodno reći da je iz feminističkog pokreta nastao pokret za prava lezbijki kao i pokret za prava gej osoba u Hrvatskoj. Dakle sve je počelo sa neformalnim organiziranjem da bi se početkom devedestih u priču uključile i političke stranke. Grupa LIGMA, čija je jedna od osnivačica Andrea Špehar, nije mogla opstati bez pomoći iz sfere politike. Transnacionalna radikalna stranka iz Italije koja je u ono vrijeme imala ogranak u Hrvatskoj, LIGMI je ustupila prostor za rad i logističku potporu.

Po njenim riječima, u to vrijeme nije bilo aktivne represije, smatra da su aktivisti/ice iz LIGME bili “presitne ribe” za ondašnju vladajuću strukturu, te ističe da su od strane institucija najčešće bili ignorirani. Jedino područje na kojem su uspjele/i ostvariti komunikaciju sa institucijama je bilo pitanje HIV/AIDS-a, gdje su surađivali sa Ministarstvom zdravstva. Također je istaknula da su imali pristup medijima, ali način izvještavanja i pristup temi (primjerice naslovi, popratne fotografije uz tekst i slično) je često bio senzacionalistički.

Mediji i način izvještavanja su uistinu tema za sebe. Novine i televizija su prečesto i nažalost jedini način putem kojeg većina ljudi dobiva informacije o vanjskom svijetu. U tom smislu je i za lezbijski pokret važan način kako komunicirati s medijima, kako spriječiti dezinformacije, kako prenijeti poruku i informirati gledatelje/ice.

I uostalom kako se putem medija boriti za prava manjina i kako educirati javnost.

 

Sanja Juras je iznijela kronologiju odnosa s medijima i što je najzanimljivije sastav gostiju u radijskim i TV emisijama koje se bave tematikom prava lezbijki i gej osoba. Početkom dvije tisućitih kada se i sama počela češće pojavljivati u medijima, u emisije su redovito pozivani svećenici i psihijatri. Malo po malo su isti polako iščezavali iz emisija, jer niti je homoseksualnost bolest niti svećenici sa svojim poimanjem grijeha, griješaka i pogriješaka imaju što tražiti u raspravama o ljudskim pravima u sekularnoj državi. Aktivisti i aktivistice nisu htjeli sudjelovati u emisijama s a priori homofobnim gostima, s kojima se zapravo najčešće i nije moglo civilizirano razgovarati.

Osim bitnog medijskog aspekta cijele priče i načina prezentacije širem pučanstvu, ono što je još važnije je rad u “zajednici”.

 

Sve govornice su se složile da je potrebno raditi na osnaživanju samih lezbijki, raditi na “vježbanju izgovora” i kako reći “ja sam lezbijka”, raditi na problematici internalizirane homofobije.

Iako se u proteklih 20 godina dosta napravilo po pitanju prava lezbijki i rodnih/seksualnih manjina općenito, još uvijek ima mnogo posla.

Za postojanje pokreta u Hrvatskoj uvelike su zaslužne i aktivistice iz Beograda i Ljubljane, bez čije pomoći i solidarnosti bi bilo daleko teže domaćim aktivisticama.

Nažalost, u manjim gradovima, mjestima i selima situacija je teža, zatvorene sredine, patrijarhalni obrasci i homofobija, “tjeraju” lezbijke na “seobe” u veće gradove ili im nude opciju “života u ormaru”.

Niti u velikim gradovima u ostalim republikama ex Jugoslavije, nije bolja situacija. U Sarajevu primjerice ne postoji eksplicitno lezbijska udruga/inicijativa, postoji Udruženje Q, ali to i nije baš isto.

U Crnoj Gori i Makedoniji se tek formiraju prve udruge koje bi se otvorenije pozabavile pravima lezbijki .

 

I neki summa summarum na kraju, mnogo se napravilo, može još i više.

Nužna je suradnja između raznih LGBT udruga, ljudsko pravaških, feminističkih.

Nužan je rad u samoj zajednici, međusobna potpora, solidarnost.

Naposlijetku, ali ne manje bitno, nužno je moći reći riječ na “L”.  

Objavljen “Global Gender Gap Index”

Svjetski ekonomski forum objavio je svoj izvještaj “Global Gender Gap Index” za 2009. godinu. Usprkos teškoj ekonomskoj krizi koja ga je pogodila, Island je s prvog mjesta svrgnuo Norvešku i prema izvješću postao najravnopravnija zemlja na svijetu. Na drugom je mjestu Finska, Norveška je treća, a Švedska četvrta. Očito su nordijske zemlje i dalje predvodnice u rodnoj ravnopravnosti. Izvješće rangira zemlje prema tome kako dijele resurse i prilike među muškarcima i ženama, nevezano uz opću razinu tih resursa i prilika. Kategorije procjene su sudjelovanje i prilike u ekonomskim procesima, obrazovanje, zdravlje i političko osnaživanje. U prvih deset ušle su Južna Afrika i Lesoto pomaknuvši se za 16, odnosno 6 mjesta u odnosu na prošlu godinu. U top 10 ušle su još Danska i Irska s europskog područja, Filipini kao jedina azijska predstavnica te Novi Zeland. Ukupno gledajući 2/3 zemalja u protekloj su godine napredovale po pitanju rodne ravnopravnosti, a 1/3 zemalja je nazadovala. Hrvatska se smjestila na 54. mjestu te je među onim zemljama koje unazad nekoliko godina stagniraju ili čak padaju na rang listi. Od naših susjeda ispred nas su Slovenija i Austrija. Hrvatska je najlošije ocijenjena u kategoriji sudjelovanja i prilika u ekonomskim procesima, a najbolje po pitanju zdravlja.

Tridesetogodišnjica CEDAW-a

Ove godine obilježava se 30 godina od usvajanja UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Konvenciju je usvojila Opća skupština UN-a 18. prosinca 1979. godine. U 2009. godini također se obilježava i desetogodišnjica usvajanja Fakultativnog protokola Konvencije koji je omogućio CEDAW Odboru da prima individualne pritužbe za kršenje prava u zemljama potpisnicama Protokola. Do danas je 186 zemalja ratificiralo Konvenciju, a 98 njih Protokol. U sklopu obilježavanja tridesetogodišnjice pokrenuta je web stranica Cedaw30 na kojoj se mogu naći informacije o Konvenciji, pregled različitih događaja organiziranih povodom obljetnice te priče o uspjesima u postizanju rodne ravnopravnosti diljem svijeta.

Porod na globalnoj prekretnici

Prevela Franciska Cettl

 

Vozač rikše probija se trubeći prašnjavim kaosom Ananda u Gujaratu u Indiji, zaobilazeći motore, glasne kamione i prastare tegljače s velikim kotačima pune vreća životinjske hrane. Obje strane ulice pune su plastičnog otpada i hrpica smeća na kojima se hrane puštene krave. Vozač skreće s kolnika na uski, zemljani put, usporava kako bi zaobišao dvije crnobijele koze te se zaustavlja ispred prašnjavog dvorišta. U njemu se nalazi manja bijela zgrada s natpisom na engleskom i gujaratiju ‘Klinika Akanksha’.

 

Dvadesetak lijepih sandala indijskih žena, otvorenih prstiju, poredano je na trijemu. Naime, ulaze bose u ovu kliniku koja se brine za možda najveći broj surogat majki u svijetu – žena koje iznajmljuju svoje maternice za inkubaciju oplođenih jajašaca klijentica diljem svijeta. Otkako je Indija proglasila komercijalno surogatstvo legalnim 2002., otvorilo se oko 350 klinika za medicinski potpomognutu oplodnju. Surogatstvo je rastući dio indijske industrije zdravstvenog turizma, koja bi do 2012. trebala pridonijeti s 2 milijarde dolara bruto nacionalnom dohotku. Reklame opisuju Indiju kao ‘svjetskog liječnika’ koji nudi prvorazredne usluge po cijenama Trećeg svijeta, kratko čekanje, privatnost i – što je važno u slučaju surogatstva – nema papirologije. Da bi poduprla ovaj unosan trend, indijska vlada uvela je porezne olakšice za privatne klinike koje nude usluge stranim klijentima te smanjila uvozne tarife na medicinski materijal.

 

U svojoj knjizi iz 2007., Superkapitalizam, Robert B. Reich smatra da, dok se industrijski i administrativni poslovi sele na strana tržišta s jeftinijom radnom snagom, uslužne djelatnosti ostaju u Americi. No Reich nije računao na klijente iz Zapadnog svijeta koji odlaze na globalni Jug zbog jeftine umirovljeničke skrbi i reproduktivnih usluga. Klinika Akanksha samo je točkica na sve široj dvosmjernoj ruti koja povezuje siromašne zemlje južne hemisfere s bogatima sjeverne hemisfere, te siromašne istočnoeuropske države s bogatim zapadnoeuropskim. Dadilja Filipinka odlazi na sjever brinuti za američko dijete. Čistačica iz Šrilanke čisti kuću u Singapuru. Pomoćna medicinska sestra iz Ukrajine nosi pladnjeve u švedskoj bolnici. Marksov prepoznatljiv muški, statični industrijski radnik zamijenjen je novom ikonom: ženskom, mobilnom uslužnom radnicom.

 

Naviknuli smo se da nam dadilja imigrantica čuva djecu pa čak i na ideju da uhvatimo prekomorski let za neku operaciju. Kako uslužne djelatnosti postaju sve osobnije, surogatstvo je posljednji rezultat tog trenda. Danas bogata osoba može kupiti sve – jajašce, spermu, vrijeme u maternici. ‘Par bez djece dobije dijete. Siromašna žena zaradi novac. U čemu je problem?’, pita se dr. Nayna Patel, osnivačica i ravnateljica Akankshe.

 

Unatoč njezinom pojednostavljenom shvaćanju komercijalnog surogatstva, ono je mnogo kompliciranije za surogat majke i biološke roditelje. Poput dadilja ili medicinskih sestara, surogat majke ulažu ’emocionalni napor’ kako bi potisnule osjećaje koji bi ih mogli omesti u obavljanju posla. Roditelji moraju odlučiti koliko bliski žele (ili mogu) postati sa ženom koja će roditi njihovo dijete.

Dok znanost i globalni kapitalizam galopiraju naprijed, otvaraju se teška pitanja o emocionalnoj vezanosti. Što je, ako uopće išta, presveto da bi se prodalo?

 

***

 

Slijedim ljubaznu embriologinju, Harshu Bhadarku, u ured na katu klinike, gdje ću razgovarati s dvije surogat majke koje ću nazvati Geeta i Saroj (Aditya Ghosh, novinarka Hindustan Timesa, ljubazno je ponudila da mi se pridruži). Ured je malen i dvije surogat majke ulaze plaho kimajući glavama. Obje su smještene na drugom katu klinike, no većina od 24 stanarke stanuje tijekom trudnoće u hostelu. Ženama se na pladnjevima donosi nutritivno vrijedna hrana, obogaćena željezom (uobičajeni nedostatak), te su udaljene od znatiželjne rodbine, svoje starije djece, kao i usamljenih muževa koje ne smiju posjećivati niti imati seksualni odnos s njima.

Geeta, 22-godišnja zelenooka ljepotica svijetle puti, majka je triju kćeri, od kojih joj jedna mirno sjedi u krilu širom otvorenih očiju. Da bi ženu u Akankshi prihvatili kao surogat majku, mora biti zdrava, udana majka. Kao što liječnica objašnjava: ‘Ako ima vlastitu djecu, manji su izgledi da će se vezati za dijete.’

Kako si odlučila postati surogat majka?’, pitam je.

‘Bila je to suprugova ideja’, odgovara Geeta. ‘On priprema pav bhaji (jelo od povrća) tijekom dana i navečer ga poslužuje u fast-food shopu. Kupac, Musliman poput nas, pričao mu je o surogatstvu. Muškarac mu je rekao da je to dobra stvar i onda sam otišla k dr. Patel i odlučila pokušati. Ne možemo živjeti od muževe zarade niti od nje obrazovati naše kćeri.’

Geeta kaže da je samo nakratko upoznala roditelje čije gene njezino dijete nosi. ‘Oni su izdaleka. Ne znam odakle’, kaže. ‘Bijelci su pa će i dijete biti bijelo.’ Novac koji joj je obećan, uključujući mjesečne izdatke za vitamine i lijekove, uplaćuje se na bankovni račun koji je dr. Patel otvorila na Geetino ime. ‘Ne želim se emocionalno vezati’, kaže. ‘Kad počnem razmišljati o djetetu u sebi, pomislim na vlastitu kćer. Ovu ovdje.’ Pomakne djevojčicu u krilu. ‘Na taj se način nosim s time.’

Do Geete sjedi Saroj, krupnija, tamna žena upadljivih očiju, koja se nakon par trenutaka nasmiješi. Poput ostalih hindu surogat majki u Akankshi, nosi sindoor (crveni prašak na razdjeljku u kosi) i mangalsutru (ogrlicu sa zlatnim privjeskom), oboje bračne oznake. Ona je, kaže nam, majka troje djece i supruga uličnog prodavača povrća. Rodila je surogat dijete prije godinu i tri mjeseca te sada čeka da vidi hoće li se drugi implantat primiti. Biološki roditelji su iz Bangalorea u Indiji. (Procjenjuje se da su polovica klijenata koji traže pomoć u indijskim klinikama Indijci a polovica stranci. Od stranih klijenata otprilike polovica su Amerikanci.) Saroj također ne zna gotovo ništa o roditeljima. ‘Došli su, vidjeli me i otišli’, kaže ona.

S obzirom na suprugovu plaću od 1260 rupija (25 dolara) mjesečno, Saroj se odlučila za surogatstvo kako bi se mogla preseliti u kuću koja neće prokišnjavati i bolje hraniti obitelj. No susrela se s problemom svih seoskih surogat majki: sumnjom da je preljubnica, što vodi k odbacivanju ili gorem. Pitam žene je li novac koje su zaradile popravio njihov društveni položaj. Prvi put žene se glasno smiju i međusobno razgovaraju uzbuđeno. ‘Moj je svekar preminuo, a svekrva ne živi s nama, i ispočetka sam to skrivala od nje‘, kaže Saroj. ‘No kad je saznala, rekla je da je blagoslovljena što ima snahu poput mene jer donosim više novca obitelji no što njezin sin može. No neki prijatelji me pitaju zašto prolazim kroz sve to i kažem im: ‘To je moj vlastiti izbor.’

Otkako je dr. Patel počela nuditi usluge surogatstva 2004., 232 surogat majke su rodile u Akankshi. U anketi iz 2007. na 42 surogat majke iz Akankshe gotovo polovica se opisala kao domaćice, a ostale kao kućne, uslužne ili fizičke radnice. Hinduistkinje, muslimanke i kršćanke, većina ih je završila osnovnu ili srednju školu, šest ih je bilo nepismenih, a jedna – koja se odlučila za surogatstvo kako bi sinčiću platila operaciju na srcu – imala je diplomu. Svaka surogat majka dobiva drugi iznos: majka koja je nosila blizance za indijski par otkrila je da joj plaćaju manje (oko 3600 dolara) nego majci u susjednom krevetu koja nosi jedno dijete za američki par za 5600 dolara.

 

Komentatori se boje da bi nedostatak regulative mogao izazvati rat cijena u surogatstvu -Tajland će nuditi niže cijene od Indije, Kambodža niže od Tajlanda, itd. – a usput će države smanjivati naknade i zakonska prava surogat majkama. To bi se moglo dogoditi. Trenutno je međunarodno surogatstvo vrlo kompleksna zakonska stavka. Zabranjeno je u Kini i većini Europe. Dozvoljeno je zakonom ali regulirano u Novom Zelandu i Velikoj Britaniji. Samo 17 država SAD-a ima pisani zakon o tome; legalno je u Floridi a zabranjeno u New Yorku.

 

U Indiji je komercijalno surogatstvo legalno ali nije regulirano, iako će zakon na 135 stranica, koji se već dugo priprema, biti poslan u Parlament ove godine. Čak i ako bude prihvaćen, neki smatraju da neće baš poboljšati položaj žena kao što su Geeta i Saroj. Primjerice, prema njemu liječnik, a ne surogat majka, ima pravo odlučivati o ‘uklanjanju fetusa’ (pobačaju). Također, većinu indijskih saveznih zakona moćne državne vlade smatraju ‘poželjnima’, a sudovi – koji bi trebali osigurati poštivanje zakona – zatrpani su godinama pa i desetljećima. Dr. B. N. Chakravarty, predsjednik odbora za izradu zakona o surogatstvu iz Kalkute kaže da je rast te industrije ‘neizbježan’, ali ju je potrebno regulirati. Čak i ako će zakon štititi surogat majke i provoditi se, neće riješiti problem teškog siromaštva koje tjera Indijke da ‘izaberu’ surogatstvo.

 

Za N. B. Sarojini, ravnateljicu Sama Resource Group for Women and Health u Delhiju, neprofitnog feminističkog istraživačkog instituta, problem su iskrivljeni prioriteti. ‘Klinike za potpomognutu oplodnju predstavljaju se kao rješenje za fiktivnu ‘krizu’ neplodnosti’, kaže ona. ‘Prije dva desetljeća par se smatrao neplodnim nakon petogodišnjih pokušaja začeća. Zatim se to smanjilo na četiri godine. Sada parovi jure u klinike nakon godinu ili dvije. Zašto ne bismo stavili naglasak na alternativne mogućnosti? Zašto ne bismo poticali žene bez djece na posvajanje siročadi? I što nije u redu s tim da nemate djece?’

No dr. Patel, dojmljiva žena u smaragdno zelenom sariju i raspuštene duge crne kose, vjeruje da u komercijalnom surogatstvu svi dobivaju: klinika, surogat majka, biološki roditelji. Također ne vidi problem u vođenju klinike kao tvrtke te se trudi povećati inventar, poboljšati kvalitetu i učinkovitost. To podrazumijeva povećanje broja beba, nadziranje prehrane i seksualnih kontakata surogat majki, te glatku, neemotivnu razmjenu djeteta za novac. (Za svaki dolar koji dobije surogat majka procjenjuje se da klinika dobije tri). U hostelu Akankshe žene spavaju na ležajima, po devet u sobi, devet mjeseci. Njihova mala djeca spavaju s njima; starija djeca ne ostaju u hostelu. Žene u hostelu vježbaju, rijetko ga napuštaju i samo uz dozvolu. Dr. Patel također savjetuje majkama da reduciraju kontakte s klijentima. Ako se ne povežu s biološkim roditeljima, kaže ona, lakše će predati dijete i nastaviti sa svojim životima – i možda s novim surogatstvom. Ovaj ideal depersonalizirane trudnoće jezivo naliči na distopijski roman Aldousa Huxleya Vrli novi svijet iz 1932. u kojemu se bebe masovno neemotivno proizvode na Središnjoj londonskoj farmi.

 

Posao koji obavlja Patel doima se bezosjećajno učinkovit, ali prisutna je i crta Majke Tereze. Stanovnice Akankshe mogu pohađati besplatne dnevne satove engleskog jezika i tjedni informatički tečaj. Patel organizira filmske projekcije i dijeli školske ruksake i pribor djeci surogat majki. Nada se donacijama zahvalnih klijenata kako bi pomogla platiti i njihovu školarinu. ‘Za mene je ovo misija’, kaže dr. Patel.

 

U svjetlu Vladinog strašnog zanemarivanja stanovništva koje nimalo ne osjeti recentni indijski ekonomski boom, ovo milosrđe zvuči divno. Ali je li dovoljno divno da zaboravimo karakteristike tvornice?

***

Nakon što sam napustila Anand, odlazim u ordinaciju dr. Nandite Palshetkar u Mumbaju. U društvu Alifiye Khan, još jedne novinarke Hindustan Timesa, nalazim se s Leelom, živahnom 28-godišnjakinjom koja je rodila dijete indijskim klijentima prije šest mjeseci. Poput Geete i Saroj, Leela je očajnički trebala novac, no njezino iskustvo trudnoće bilo je posve drukčije. Prilikom upoznavanja odjevena je u ružičasti sari, a kosu je uklonila s maslinastog lica u dugu crnu pletenicu. Naginje se naprijed, sa širokim osmijehom, te rado govori o svom djetetu, njegovim biološkim roditeljima i kako se osjeća kao surogat majka.

U 20-oj godini Leela se udala za kolegu s posla u mumbajškom restoranu. ‘Nisam znala da je alkoholičar dok se nismo vjenčali’, kaže. ‘Muž je upao u dug od 7000 dolara, a onaj od koga je posudio slao je ljude da utjeraju dug… Nismo ga se mogli otarasiti. Odlučila sam nešto poduzeti. Saznala sam od šogorice da mogu zaraditi na donaciji jajašaca i to sam učinila dvaput. Kad sam htjela donirati treći put, gospođa (dr. Palshetkar) mi je rekla da mogu zaraditi više kao surogat majka.’

Je li uspjela otplatiti dug? Leela spušta glavu: ‘Polovicu.’

Jela je bolju hranu tijekom plaćene trudnoće nego tijekom drugih trudnoća i imala porod u boljoj bolnici od onih u kojima je rodila vlastitu djecu. Za razliku od ostalih s kojima sam razgovarala, Leela se otvoreno povezala sa svojim djetetom. ‘Ja sam djetetova prava majka’, kaže ona. ‘Nosila sam ga. Osjetila kako se miče. Molila za njega. U sedmom sam mjesecu napravila proslavu za njega. Vidjela sam njegove noge i ruke na ultrazvuku. Podnijela sam bol poroda.’

Djetetovi biološki roditelji, Indijci iz obližnje bogate četvrti, ljubazni su prema Leeli. Biološka majka me ‘vidi kao mlađu sestru, a ja nju vidim kao veliku sestru’, kaže Leela. ‘Kontaktiraju me i dalje svaki mjesec i zovu me djetetovom tetom. Pitali su me želim li vidjeti dijete. Odgovorila sam da želim i donijeli su ga u moju kuću, no bila sam razočarana vidjevši da je velik i svijetao, a ne poput mene. I dalje se osjećam kao da imam troje djece.’ Između dvije majke se razvilo prijateljstvo iako je Leelina liječnica, poput Patel, protiv toga. ‘Izbrisala sam njihov telefonski broj jer mi je gospođa rekla da nije dobro održavati kontakt duže vrijeme’, kaže ona.

 

U izdanju New York Timesa iz studenog 2008., u članku ‘Njezino tijelo, moje dijete’, američka novinarka Alex Kuczynski opisuje pretraživanje profila dostupnih surogat majki. ‘Nijedna nije živjela u siromaštvu’, piše ona. Cathy, žena koju je naposljetku izabrala da nosi njezina sina, bila je fakultetski obrazovana učiteljica, nadarena pijanistica, te je kao i Alex podržavala Baracka Obamu. Dijelile su državu, jezik, razinu obrazovanja, političke nazore – udruživanje radi rođenja djeteta nije se činilo tako velikim skokom. No kada surogat i biološka majka dolaze iz različitih kutaka svijeta, kada je jedna Indijka koja bježi pred monsunom iz kolibe sa zemljanim tlom, a druga Amerikanka koja vozi džip i odlazi na skijanje, razlika jest golema. Kao što mi je jedna prijateljica Amerikanka bez djece rekla (ostala je neplodna zbog neispravne unutarmaternične kontracepcije Dalkon Shielda): ‘Koliko otvoren možeš biti ako ti je srce slomljeno? Ponekad je bolje ne dirati nezacijeljene rane.’ Emocionalna distanca čini se nužnom da bi se nadišle razlike.

 

No distanca nije laka u praksi. Možete odvojiti biološke roditelje od surogat majke, ali ne možete odvojiti surogat majku od njene maternice. Jedna je surogat majka rekla sociologinji Amriti Pande: ‘To je moja krv iako su njihovi geni.’ Psiholozi kažu da dijete u maternici prepoznaje zvuk majčina glasa. Surogat majkama s kojima sam razgovarala teško je držati distancu. Jedna je rekla: ‘Pokušavam vidjeti maternicu kao spremište’, a druga: ‘Pokušavam ne razmišljati o tome.’ Je li veza između majke i djeteta prirodno data ili je kulturalno proizvedena fantazija za koju želimo da je istinita?

 

Upitala sam dr. Chakravartyja misli li da će djeca koju su rodile surogat majke jednoga dana odletjeti u Indiju u potrazi za ‘materničnim majkama’. (Predložena regulativa nalaže roditeljima da znatiželjnom djetetu otkriju činjenicu o surogatstvu ali ne i identitet surogat majke). ‘Da’, on odgovara. Ali izgledi su veliki da takav 18-godišnjak neće pronaći materničnu majku. Umjesto toga ona bi pak mogla shvatiti da je zadržala integritet spajajući dijelove tragično nejednakih svjetova.

 

U širem smislu svi to činimo. Osoba do osobe, obitelj do obitelji, Zapad je povezan s Trećim svijetom putem hrane koju jedemo, odjeće koju odijevamo i usluga koje primamo. Ona filipinska dadilja koja se brine za američko dijete ostavlja vlastito dijete na brigu majci i drugoj dadilji. Isto tako ta dadilja ostavlja svoju mlađu djecu na brigu starijoj kćeri. Biološki roditelji sa Zapada plaćaju ženi iz Trećeg svijeta da nosi njihov zametak. Muž surogat majke čuva njihovu stariju djecu. Svjetovi bogatih i siromašnih nevidljivo su povezani u lancu skrbi.

 

Prije no što napustimo kliniku Akankshu u Anandu, draga embriologinja Bhadarka ostaje sjediti za stolom nasuprot mene i Aditye nakon što Geeta i Saroj napuste sobu. Pitam Bhadarku nudi li klinika psihološku pomoć surogat majkama. ‘Objasnimo im medicinski postupak’, odgovara, ‘a one već znaju u što se upuštaju.’ Zatim ispruži ruke preko stola i tiho dodaje, ‘Ipak, majka je majka, zar ne? U rađaonici su prisutne surogat majka, medicinska sestra, njezina pomoćnica i često biološka majka. I ponekad sve plačemo.’

***

Posebna zahvala Adityi Ghosh i Alifiyi Khan.

Posljednja objavljena djela Arlie Hochschild su The Commercialization of Intimate Life (uredila zajedno s Barbarom Ehrenreich) i Global Woman: Nannies, Maids and Sex Workers in the New Economy.

Sutlić pokušava smjestiti otkaz trudnoj novinarki!

SINDIKAT novinara HRT-a danas je od pravne službe javne televizije dobio zahtjev da se novinarima Maji Sever, Leli Knežević, Sanji Mikleušević Pavić i Robertu Zuberu uruči izvanredni otkaz zbog izjave koju su dali Indexu! Podsjećamo, ta je četvorka u razgovoru za Index otkrila da je ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić nazvao novinarku HRT-a Ivanu Dragičević Veličković “četničkom kurvetinom”.

Informaciju da je Sutlić novinarima smjestio izvanredni otkaz za Index su potvrdili predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske Gordana Galić i predsjednik ogranka HND-a pri HRT-u Nikola Kristić. “Ne mogu komentirati papir koji je dobio predsjednik Sindikata novinara pri HRT-u Valčić jer ga još nisam vidio, ali vjerujem da za takvo postupanje uopće nema pravne osnove”, rekao nam je Duka.

Galić također još nije vidjela zahtjev koji je sindikatu poslan jer nikako ne uspijeva stupiti u kontakt s kolegom Valčićem. “No, prema onome što sam čula od novinara na koje se to odnosi, ni u ovom zahtjevu, kao ni u zahtjevu za iskaz pred pravnom službom, nije predočeno zbog čega se oni to točno moraju očitovati. Nije jasno zbog čega se zapravo traži da se sindikat složi s njihovim otkazom”, kaže nam Galić.

 

Sindikat će zahtjev za otkazom vjerojatno odbiti, ali HRT ih ne mora poslušati!

Predsjednik HND-a kaže kako sindikat sad ima pet dana da se očituje o zahtjevu za otkazu “pobunjenoj” četvorki i siguran je da će sindikat taj zahtjev odbiti, a nada se da će to odbijanje na kraju prihvatiti i Uprava HRT-a. No, čak i ako sindikat odbije zahtjev za izvanrednim otkazom, Uprava HRT-a ne mora prihvatiti njihovu preporuku! “Nadam se da postoji dovoljno razgovora da se sve ovo riješi u konstruktivnom razgovoru i da neće biti razloga za tako radikalne mjere”, tvrdi Galić.

“Mi ćemo žestoko stati u obranu ovih četvero ljudi i siguran sam da će takav biti i stav njihovog sindikata pri HRT-u. Smatramo da je to šokantno”, kaže Duka koji je već obavio razgovore s predsjednicom Sindikata novinara Gabrijelom Galić, ali i novinarima HRT-a kojima otkaz prijeti samo zato što su Indexu prepričali svoj razgovor sa Sutlićem i šovinistički ispad ravnatelja HRT-a. “Svi su na neki način šokirani ovim razvojem događaja”, kaže Duka.

 

Ako novinari dobiju otkaz, moguć je i štrajk na HRT-u

“Ovo je van svake pameti, nisam vjerovao da se ovako nešto na Prisavlju može dogoditi”, rekao je za Index predsjednik HND-ova ogranka pri HRT-u Nikola Kristić koji kaže kako mu je nepojmljivo da se takva odluka o otkazu može donijeti bez provedenog pravnog postupka. Kristić ističe da će se hitno sastati sa svim članovima sindikata, a ne isključuje ni mogućnost štrajka.

“Apsolutno da postoji mogućnost štrajka! Jučer sam vam rekao da je to malo vjerojatno, ali tada sam mislio da do otkaza nikako ne može doći. No, na svakom zaposleniku kuće će biti da se odredi prema ovoj situaciji i reagira prema svojoj savjesti. Situacija je u svakom slučaju nevjerojatna i ovakvo se postupanje ničim ne može opravdati”, rekao nam je Kristić.

 

Sutlić bi davao otkaze bez provođenja potrebnog pravnog postupka!

Komentar prozvane novinarske četvorke u ovom slučaju nismo uspjeli dobiti, jer oni od HRT-a nemaju dozvolu da daju komentare, iako ih se ova zbivanja direktno tiču! No, izvori s HRT-a nam tvrde kako niti jedan Sutlićev postupak koji je uslijedio nakon što je četvero novinara Indexu otkrilo njegov šovinistički ispad nije pravno opravdan!

Novinari su, naime, najprije od pravne službe HRT-a dobili zahtjev da se dođu očitovati o svojoj izjavi za Index, pod izlikom da su prekršili etički kodeks i narušili ugled kuće. No, za takve razgovore pravna služba uopće nije ovlaštena, već ih mora obavljati etičko povjerenstvo! Novinari su stoga zatražili odgodu dok ih ne budu mogli zastupati njihovi odvjetnici Čedo Prodanović i Krešimir Škaričić.

Odgovor od pravne službe nisu dobili sve do jučer, kad su dobili novi poziv, koji ni ovoga puta nije pravno valjan. Novinari kojima se prijeti otkazom stoga i dalje nisu saslušani, a sindikat je i unatoč tome od pravnog službe dobio zahtjev da pristane na njihov izvanredni otkaz uz objašnjene da je proveden kompletan pravni postupak! No, jasno je da to ne može biti točno i da postupak ne može biti završen sve dok novinari ne budu saslušani.

 

Skandal: Sutlić pokušava smjestiti otkaz trudnoj novinarki!

U slučaj se, kako doznajemo, uključila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik i to zato što je Sanja Mikleušević Pavić, jedna od novinarki kojima Sutlić pokušava smjestiti otkaz, trudna i trebala bi roditi za manje od mjesec dana! Mikleušević zbog toga što se trenutno nalazi na porodiljnom otkaz ne bi dobila odmah, poput svojih kolega, već bi on uslijedio nakon što se vrati s dopusta. Naime, zakonski nije moguće dati otkaz osobi koja se nalazi na porodiljnom dopustu.

Njeni kolege na HRT-u šokirani su ovakvim postupkom kojeg nazivaju sramotnim i skandaloznim, te ističu kako se ne mogu sjetiti da se ikad dogodilo da je netko tako bezdušno dao otkaz trudnoj ženi, a pogotovo je šokantno da se sve to događa neposredno prije poroda kad Sanji Mikleušević zasigurno ne treba dodatan stres!

 

Priopćenje HND-a: Pozivamo Poslovodstvo HRT-a da smjesta povuče otkaz!

Na informaciju da Vanja Sutlić smjestio otkaze za četvero novinara koji su otkrili njegov šovinistički ispad HND je odmah reagirao i službenim priopćenjem, koje potpisuje Zdenko Duka, a koje vam prenosimo u cijelosti:

“Hrvatsko novinarsko društvo šokirano je namjerom Poslovodstva HRT-a da da izvanredni otkaz ugovora o radu Maji Sever, Leli Knežević, Robertu Zuberu te Sanji Mikleušević Pavić, koja je u visokom stupnju trudnoće.

Proceduru izvanrednog otkazivanja pokrenuo je glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić nakon što je četvero novinara potvrdilo portalu Index.hr da je Sutlić kolegicu Ivanu Dragičević Veličković svojedobno nazvao ‘četničkom kurvetinom’.

Uvjereni smo da će sindikalni predstavnici odbiti prijedlog otkaza i vjerujemo da će Poslovodstvo HRT-a uvažiti to mišljenje SNH te povući otkaz. Štoviše, pozivamo Poslovodstvo HRT-a da taj otkaz povuče smjesta.

Oko stotinu i dvadeset novinara i zaposlenika HTV-a prije nekoliko dana jasno je iskazalo svoje nezadovoljstvo ponašanjem glavnog ravnatelja HRT-a ali i općim stanjem na Hrvatskoj televiziji. Oni su iskazali potporu za četvero novinara neupitne ljudske i profesionalne vjerodostojnosti za koje je danas pokrenuta procedura otkaza.

HND će pružiti punu potporu ugroženim novinarima a zaštitu od ravnateljeve samovolje tražimo i od Programskog vijeća HRT-a”.  

 

Sutlić izbjegava poziv na poligraf

Podsjećamo, Index je 22. listopada ove godine Vanju Sutlića pozvao i da se podvrgne poligrafskom ispitivanju ukoliko uistinu želi dokazati da Ivanu Dragičević Veličković nije nazvao “četničkom kurvetinom”. Index se na ovu akciju odlučio nakon što je Sutlić na konferenciji za novinare optužio Maju Sever, Roberta Zubera, Sanju Mikleušević Pavić i Lelu Knežević da lažu i najavio tužbe za tešku klevetu.

Taj smo prijedlog i službeno poslali HRT-u, ali odgovor do sada nismo dobili, a na hodnicima Prisavlja se neslužbeno može čuti kako glavni ravnatelj “ne želi sudjelovati u Indexovoj medijskoj hajci”. Ukoliko se Sutlić ne izjasni o poligrafskom testiranju u roku od 14 dana, smatrat ćemo da je odbio pristupiti detektoru laži.