Merkel dobila drugi mandat

Čelnica stranke njemačkih konzervativaca Angela Merkel (55), u srijedu je izabrana glasovima parlamentarnih zastupnika na drugi četverogodišnji premijerski mandat, mjesec dana poslije pobjede na općim izborima, javile su agencije.

Merkel je izabrana glasovima 323 zastupnika od ukupno 612 prisutnih u srijedu u Bundestagu, donjem domu parlamenta, gdje njezina koalicija desnog centra uživa uvjerljivu većinu, prenosi AFP.

Glasovanjem je okončana velika koalicija između kancelarkine Kršćansko-demokratske unije (CDU) i socijaldemokrata (SPD) koja je vladala Njemačkom protekle četiri godine.

Nova stara premijerka u novom će mandatu voditi koaliciju desnog centra u kojoj su osim CDU-a i njegova sestrinska stranka bavarska Kršćansko-socijalna unija (CSU) te liberali (FDP).

S porodiljnog na posao

Omogućite majkama skraćeno radno vrijeme! Postojeći sustav je katastrofalan, gotovo je nemoguće zadržati posao s malom djecom i bolovanjima svaki put kad nešto ‘poberu’ u vrtiću. A ako radite, ostaje vam sat-dva dnevno za odgoj djece, jer svi danas radimo 10 sati na dan… A tu su i kuhanje, čišćenje, peglanje… – ogorčena je Sanja Mikotić iz Zagreba, koja nam se javila na portal mojahrvatska.jutarnji.hr.

 

Populacijski problem
Dok je u zapadnoj Europi skraćeno radno vrijeme za roditelje predškolske djece, osobito majke, standard, u Hrvatskoj je to još uvijek egzotični zahtjev i mogućnost koju nude samo rijetki poslodavci, obično hrvatske filijale stranih tvrtki. Prema najnovijim podacima Eurostata, u zemljama Europske Unije svaka treća žena radi skraćeno radno vrijeme, dok ih u Hrvatskoj tako radi tek 8,8 posto. Očekivano, najmanje žena ima mogućnost skraćenog radnog vremena u bivšim komunističkim zemljama, dok u tome prednjači sjeverna Europa. Na vrhu je Nizozemska, u kojoj čak 75,2 posto svih zaposlenih žena rade skraćeno radno vrijeme!

– Tijekom izrade Nacionalne populacijske politike tražili smo da se i kod nas počne promovirati taj oblik pomoći mladim obiteljima i da se propišu konkretne mjere koje bi poticale poslodavce da omoguće roditeljima da rade skraćeno ili da rade od kuće. Međutim, ništa od toga nije prihvaćeno, nije propisana niti jedna konkretna mjera – objašnjava Renata Jelušić iz Udruge roditelja Roda, koja i sama u udruzi radi četiri sata dnevno.
Vladi je tada predloženo da se poslodavci educiraju o svim pozitivnim stranama skraćenog radnog vremena te da se uz to i financijski stimuliraju.

– Objasnili smo da strana istraživanja pokazuju da su roditelji male djece učinkovitiji ako kraće rade, jer su opušteniji, mirniji i posvećeniji poslu. Poslodavci bi tako, primjerice, dobili radnike koji rade šest sati, proporcionalno su manje plaćeni (samo za šest sati dnevno), a gotovo su jednako učinkoviti kao da rade osam sati – objašnjava Jelušić.

To je, tumači, odličan model za roditelje koji rade na intelektualnim poslovima. Na jednostavnijim poslovima pak mogao bi se primijeniti skandinavski model, po kojem se na jedno radno mjesto zapošljavaju dva radnika ili radnice. Tako se, na primjer, na jednoj blagajni izmjenjuju dvije blagajnice koje se dogovaraju o tome kako će raditi – svaka po četiri sata ili jedan dan jedna, a drugi druga. Poslodavac nema dodatnih troškova, posao je obavljen, majke su mnogo zadovoljnije, a i zapošljava se veći broj žena.

Hrvatska, inače, ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti žena u Europi – 50,8 posto; ispod Hrvatske je jedino Turska. To se pripisuje upravo nedostatku mogućnosti za skraćeno radno vrijeme, odnosno principu po kojem žene ili prihvaćaju puno radno vrijeme ili daju otkaz. One koje imaju više djece prisiljene su dati otkaz jer ne mogu raditi pola radnog vremena ili dio poslova odrađivati od kuće, kad to njima odgovara.

 

‘S porodiljnog na posao’
– Predlagali smo Vladi i da osmisli program sličan projetku ‘S faksa na posao’, kojim bi izravno stimulirali poslodavce tako što bi ih oslobađali dijela doprinosa ili poreza na plaće zaposlenika roditelja male djece koji rade skraćeno – kaže Jelušić, dodajući da bi mnogi roditelji takvu mogućnost objeručke prihvatili, barem prvih nekoliko godina djetetova života.

Takvu mogućnost zapošljavanja morali bi ponuditi svi poslodavci, a država bi pri tome, poručuje Jagoda Milidrag Šmit iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, prvo morala krajnje pojednostaviti administrativnu proceduru za zapošljavanje radnika na skraćeno radno vrijeme.

– Zakonodavac ostavlja tu mogućnost, no poslodavci je ne koriste iz više razloga. Prvo, kod nas ne postoji tradicija skraćenog radnog vremena. Drugo, poslodavcima se ne da gnjaviti s administracijom, a treće – poslodavci kod nas jednostavno nisu dorasli promišljanju svoje odgovornosti u društvu – smatra Milidrag Šmit.

 

Ovisne o volji poslodavca
Mladi su, kaže, danas maksimalno eksploatirani, poslodavci ih žele iscijediti do kraja, bez obzira na njihove obiteljske obveze. U vrijeme krize i svakodnevnih otkaza mnogi se mladi roditelji boje iskoristiti svoja zakonska prava.

– Boje se privremeno raditi pola radnog vremena jer misle da će biti prebačeni na lošija radna mjesta ili da se neće moći vratiti na puno radno vrijeme – objašnjava.

Jedno od prava koje se iznimno rijetko koristi i za njega mnogi roditelji male djece još uvijek ne znaju jest mogućnost da se za vrijeme drugih šest mjeseci porodiljnog dopusta radi pola radnog vremena.

Kako su nam objasnili u HZZO-u, i otac i majka nakon prvih šest mjeseci porodiljnog dopusta imaju pravo iskoristiti mogućnost rada na pola radnog vremena, i to u dvostrukom trajanju roditeljskog dopusta: umjesto šest mjeseci punog roditeljskog dopusta, majka može koristiti 12 mjeseci polovicu roditeljskog dopusta, a za drugu polovicu raditi. Dakle, od djetetovih šest mjeseci do navršene godine i pol žena radi četiri sata dnevno i prima polovicu svoje plaće, a drugu polovicu radnog vremena je na porodiljnom i prima polovicu porodiljne naknade, odnosno oko 1300 kuna.

– To je jako dobra mogućnost za roditelje kojima netko pouzdan može pričuvati dijete četiri sata. To je i financijski bolje za mame koje imaju više plaće jer bi primale pola plaće i pola naknade, odnosno primale bi znatno više od 2600 kuna – kaže Jelušić iz Roda. Primjerice, žena koja zarađuje 7000 kuna primala bi tijekom druge polovice porodiljnog dopusta 3500 kuna plaće i 1300 kuna porodiljne naknade. Takvu je mogućnost svojevremeno koristila Maja Tarle, predsjednica Roda, koja je radila u Fini.

– Tvrtka je bila izuzetno korektna prema mladim roditeljima. Ja sam tako radila pola radnog vremena u drugoj polovici porodiljnog dopusta. Kako sam u informatičkoj službi, dogovorila sam se da radim od kuće, pa nisam ni morala dolaziti na radno mjesto – kaže Tarle.

Marija sanja o dva sata više sa svojom djecom

– Dan mi je jednostavno prekratak. Kad bih mogla raditi šest sati dnevno, spasila bih se. Život moje cijele obitelji promijenila bi ta dva sata – kaže arhitektica Marija K. (37) iz gradića u unutrašnjosti Hrvatske. Sa suprugom Ivanom, diplomiranim agronomom, ima dvoje djece – 8-godišnjeg Marka i 3,5-godišnju Anu. Bake im ne žive u blizini i nemaju nikakvu pomoć u brizi oko djece. Ivan ima terenski posao i najmanje tri dana tjedno ga nema kod kuće.

– Jedina su nam pomoć škola i vrtić. Moja kći prva dolazi u vrtić i zadnja odlazi, sin je u boravku, a kad dođu kući, ne mogu s njima sjesti na pod i igrati se jer moram kuhati, čistiti, ići u dućan… – priča Marija i nastavlja: – Radim ono što stvarno volim, ali jedina u uredu imam djecu i jedina doista odlazim iz ureda u 15.30, kad nam završava radno vrijeme, jer moram po djecu. Ostali i dalje rade i osjećam se užasno kad odlazim. Nitko mi nikad nije rekao da moram raditi prekovremeno, ali imam rokove, i to takve da ih u osam sati ne mogu ispoštovati.

Zato se često, kad god mi je suprug kod kuće, vraćam noću u ured i radim gotovo do ponoći. Kad napokon dođem doma, ne mogu zaspati, ne mogu se prebaciti iz te pete brzine. Skraćeno radno vrijeme, kaže, kod nas je apsolutna nepoznanica poslodavcima, koji poslove nude pod geslom “uzmi ili ostavi” – ili 10 sati na dan ili ništa.

– Na poslu bih bila mnogo učinkovitija jer bih bila opuštenija i mirnija, ne bih mislila o tome kako mi dijete čami u vrtiću samo s čistačicom. Sada se doslovce ‘ubijam’, sa stalnim osjećajem krivnje, jer ni kod kuće ni na poslu ne dajem onoliko koliko bih trebala.

Njihov kućni budžet (ona zarađuje 8500, a suprug 9000 kuna) mogao bi izdržati smanjenje njezinih primanja za 25 posto; i sa 2500 kuna manje mogli bi platiti stambeni kredit i normalno živjeti.

– A dobila bih vrijeme da se zaista opušteno bavim s djecom. Voljela bih dobiti ta dva sata dnevno da mogu obaviti stvari koje su njima beskrajno dosadne – nabavu, zubara, kuhanje, pospremanje – tako da se doma može mirno igrati i zabavljati – objašnjava Marija.

 

Marijina današnja satnica

5.45 – ustajanje, brzo tuširanje i kava

6.10 – buđenje sina (8) i kćeri (3,5), doručak i spremanje za izlazak

7.00 – izlazak iz kuće, odvoženje djece u vrtić i školu

7.30 – 15.30 – rad u arhitektonskom studiju

16 – 17 – uzimanje djece iz vrtića i škole, odlazak u nabavu

17 – 17.30 – ručak

17.30 – 19 – slobodne aktivnosti djece

19 – 20 – večera i kuhanje ručka za sutradan

20 – 21 – kupanje i spremanje djece u krevet/povratak na posao

21 – 23.30 – čišćenje, pranje rublja, peglanje/rad u arhitektonskom studiju

 

ALTERNATIVNA ‘sretna’ SATNICA

7.30 – 13.30 – rad u arhitektonskom studiju

13.30 – 16 – nabava, kuhanje ručka, po potrebi zubar, ginekolog, frizer, pranje rublja, čišćenje, peglanje

16 – 16.30 – ručak

16.30 – 17.30 – igra s djecom

17.30 – 19 – slobodne aktivnosti djece

19 – 20 – večeranje i igra djece

20 – 21 – kupanje i spremanje djece u krevet

21 – 23.30 – opuštanje, čitanje, gledanje televizije, kućanski poslovi

Nacija žena

Žene po prvi puta u povijesti čine polovicu američke radne snage. U zemlji koja je važan dio svog identiteta izgradila na slici heteroseksualnog bračnog para s djecom, u kojemu je muž osnovni hranitelj, a supruga skrbiteljica, ova činjenica ima snažne implikacije. Upravo je to ponukalo Centar za američki napredak, liberalnu organizaciju za istraživanje američkih javnih politika, da potakne sveobuhvatno ispitivanje učinka jedne takve “fundamentalne promjene na američki način života i rada”.

 

Ta je inicijativa svoj začetak imala u The Women’s Conference, godišnjem forumu žena kojim je, kao supruga guvernera Kalifornije Arnolda Scwarzeneggera, predsjedala Maria Shriver. Čini se kako je ova Kennedyjevka, članica Demokratske stranke, novinarka i autorica, dobitnica prestižnih nagrada Peabody i Emmy za televizijsko novinarstvo, odlučila tu neprofitnu organizaciju učiniti središnjim mjestom i polazištem za osnaživanje žena na svim razinama njihova profesionalnog i osobnog života. Ovdje tisuće žena različite rase, etničkog podrijetla, godina, različitog profesionalnog statusa i ekonomskih datosti, mogu podijeliti iskustvo i informacije. Upitnici prikupljeni tijekom tog godišnjeg “ženskog” događanja pokazali su da se žene sve više osjećaju “izoliranima, nevidljivima, pod stresom i krivo shvaćenima”. Slika što ju odražavaju mediji više ne odgovara njihovim stvarnom životu, a federalne vlasti, društvene i vjerske institucije i, svakako, poslodavci uvelike kasne za promjenama što ih taj suvremeni život uzrokuje.

 

Stoga je Maria Shriver, zajedno sa stručnjacima Centra za američki napredak, uz potporu niza drugih stručnjaka, te rezultate recentnih društvenih istraživanja i posebno za tu svrhu skrojene ankete Rockefeller Fundacije i časopisa Time, pokušala odrediti razmjere što ih promjena uloga žena ima na ekonomiju i sva druga područja američke kulture, kao i moguće smjernice za nove društvene politike. Izvještaj, nazvan “The Shirver Report“, objavljen je 16. listopada ove godine i dostupan je na http://www.awomansnation.com.

 

Ta sveobuhvatna promjena o kojoj autori/ce izvještaja govore jest činjenica da su u 4 od svakih 10 američkih obitelji upravo žene osnovne hraniteljice (39.3%). Omjer se povećava s recesijom koja je svoj najveći trag ostavila u tzv. muškim poslovima – industriji, proizvodnji i građevinarstvu – i postoji u svim platnim razredima, bez obzira na stupanj obrazovanja ili rasu. Gotovo dvije trećine žena (62.8%) prihoduje ili privređuje zajedno sa svojim muževima. A američko društvo tek se treba prilagoditi činjenici da tek 21% obitelji čini bračni par s djecom u kojoj muž radi izvan kuće, a žena skrbi za sve potrebite, djecu i starije roditelje. Tome se imaju prilagoditi škole, vrtići i poslodavci, ali i sami bračni partneri. Čini se kako je borba među spolovima ustupila mjesto svakodnevnom pregovaranju oko raspodjele obiteljskih obveza i odgovornosti.

 

Učinci te promjene neposredno su vidljivi u naglom rastu one vrste poslova koje su prije žene kod kuće radile besplatno, bez obzira radi li se o skrbi za djecu i starije i bolesne ili o pripremi hrane. Promjena je vidljiva i u mijenjanju društvenih obrazaca – žene sve češće odlažu vrijeme za brak i obitelj kako bi uhvatile svoje mjesto na tržištu rada. 40% žena iznad 25 godina starosti neudane su. Jednak je postotak djece, rođene 2007. godine, koju su rodile neudane majke.

 

Iako žene čine polovinu ukupne radne snage, zahvaljujući rodnim stereotipima uglavnom ostaju dominanta radna snaga u tradicionalno “ženskim” zanimanjima, čineći 97.8% odgajateljica, 96.3% tajnica i administrativnih asistentica i 95.5% od ukupnog broja radnika u sustavu skrbi za djecu. Žene čine više od dvije trećine zaposlenih u zanimanjima kojima se upravo u sljedećih 10 godina predviđa najveći rast (medicinska pomoć, trgovina na malo, priprema i posluživanje hrane, uredski službenici/e, osobna i kućna njega, prosvjeta, održavanje, računovodstvo, konobari i konobarice, skrb za djecu, administrativni asistenti/ce,inženjeri/ke kompjutorskog softvera). Iako je u ukupnoj populaciji manji omjer tih zanimanja, žene čine trećinu svih inženjera/ki, odvjetnika/ca i sudaca/tkinja, nešto manje od trećine svih liječnika/ca i kirurga/inja.

 

Ipak, još nisu postigle jednakost na radnom mjestu. To posebno vrijedi za žene koje nisu bijele rase, dok imigrantice često ne primaju niti minimalni dohodak. Razlika u visini dohotka muškaraca i žena dijelom se može objasniti činjenicom da oni ipak rade na različitim poslovima. Čak i kada njihovi poslovi zahtijevaju relativno podjednake vještine na taj će jaz utjecati i rasa, ukupno radno iskustvo (koje je za žene uvijek nešto manje budući da one provedu određeni dio života skrbeći za druge u sustavu koji takvu skrb materijalno ne potiče) i pripadnost sindikatu (koja je vjerojatnija za muškarce). No, čak 41.1% tog jaza ostaje neobjašnjeno. Žena koja ide u iste škole, ima iste ocjene, iste predmete, dobije isti posao i ima iste osobne karakteristike (bračni status, broj djece, rasa) kao i njezin muški kolega, zarađuje 5% manje već na prvom poslu nakon diplome. 10 godina kasnije, čak i ako zadrži isti tempo napredovanja kao i muškarci koji je okružuju, zarađivati će 12% manje. Naime, rast dohotka se ostvaruje u postocima ostvarenog dohotka, tako da žene svake godine sve više zaostaju.

 

Kulturalna i medijska debata o tome treba li žena raditi ili se kod kuće skrbiti za djecu proizvela je cijeli niz medijskih natpisa o tome kako zaposlene majke prije svega biraju majčinstvo. Prava je istina da si većina zaposlenih žena ne može priuštiti kvalitetnu skrb za djecu ili druge članove obitelji dok je na poslu. Tomu pridonosi i potpuna nefleksibilnost radnih mjesta. Majke su, osim toga, kako je pokazalo jedno recentno sociološko istraživanje, kao kandidatkinje za posao, u odnosu na druge kandidate s istim socioekonomskim karakteristikama, percipirane kao manje kompetentne, kao one koje imaju manju mogućnost napredovanja i niže početne plaće. Kandidati koji su precipirani kao očevi nisu bili kažnjeni na sličan način, već im je njihovo očinstvo često išlo u prilog.

 

Međutim, ni siromašne obitelji (bez obzira na njihovo pravo na određenu novčanu pomoć), ni zaposlene obitelji s niskim prihodima niti obitelji srednje klase zapravo si ne mogu priuštiti tržišnu cijenu plaćene skrbi za djecu ili bolesne i starije članove obitelji. Gotovo polovica radnica i radnika nema pravo na plaćeni slobodan dan kako bi se pobrinula za bolesno dijete ili člana obitelji. Akti koji su u prethodnim desetljećima onemogućili otpuštanje žena samo zato što su ostale u drugom stanju ni na kakav način nisu obvezali poslodavce na plaćeni rodiljni dopust. Ta je povlastica dostupnija ženama s fakultetskom diplomom (60% u 2003.), dok je mogućnost plaćenog rodiljnog dopusta za žene nižeg obrazovnog statusa narasla tek za 3% od daleke 1961. i to kao rezultat pregovaranja radničkih sindikata s poslodavcima. Suprotno uvriježenom mišljenju postoji mnoštvo posve legalnih razloga zbog kojih poslodavac u SAD-u može otpustiti trudnu radnicu i ovi razlozi uglavnom disproporcionalno štete upravo radnicama s niskim nadnicama. Gotovo 80% radnika u najnižem platnom razredu nema dopust zbog privremene nesposobnosti za rad; dvije trećine nema pristupa plaćenom bolovanju i gotovo polovina nema plaćene slobodne dane, odnosno godišnji odmor. Budući nemaju pravo ni na kakav dopust, žene koje pred kraj trudnoće nužno moraju izostati s posla, zbog toga ga mogu izgubiti. Poslodavac također posve legalno može otpustiti ženu koja zbog medicinskih ograničenja u trudnoći mora promijeniti mjesto rada (što je učestalo kada se radi o teškim fizičkim poslovima koje opet obavljaju žene s najnižim primanjima). Upravo stoga najranjiviju skupinu čine imigrantice, žene koje danas uglavnom obavljaju one poslove – skrb za djecu i starije, pripremanje hrane i održavanje domaćinstva – za koje zaposlene Amerikanke imaju sve manje vremena. Njihov je težak rad uglavnom podcijenjen, a one gotovo nevidljive. I one su majke, supruge i zaposlene žene. Nepostojanje zdravstvene skrbi za ove obitelji i potpuno zanemarivanje zdravstvene prevencije na koncu će, kada jedina zdravstvena skrb postane hitna medicinska pomoć, predstavljati znatno veći trošak i za porezne obveznike i za lokalne zajednice.

 

Model zdravstvenog osiguranja što ga plaća poslodavac (uz, u posljednje vrijeme, sve veću participaciju zaposlenika/ca) utemeljen je na pretpostavci da su muškarci osnovni hranitelji, a žene njegovateljice, da svi stupaju u brak i da su sve obitelji nuklearne. Kao takav, taj je model posve neprikladan za veliki dio američke radne snage. Oni s minimalnim primanjima zdravstveno osiguranje nemaju jer ga poslodavci ne pokrivaju. Četvrtina žena osigurana je preko svojih supružnika i stoga posebno ranjiva ukoliko oni ostanu bez posla ili u slučaju razvoda. Pokušaju li se individualno zdravstveno osigurati vrlo često moraju platiti veće premije od muškaraca, iako im to ne jamči da će biti zadovoljene njihove osnovne zdravstvene potrebe, uključujući brigu za reproduktivno zdravlje.

 

Mnogi od ovih problema nestaju s višim platnim razredom. Tome svakako stremi 62% veleučilišnih diplomantica, 57% prvostupnica, 60% magistrica i gotovo polovica od ukupnog broja doktora/ica znanosti koliko ih čine žene. Međutim, mnoge od njih ne ulažu svoj trud i vrijeme u ona zvanja koja će im i omogućiti najviše plaćene poslove. Namjesto tradicionalno “ženskih” zvanja kroz obrazovni je sustav stoga potrebno poticati suprotno, omogućiti im podršku, skrb za djecu i fleksibilan raspored kako bi žene, jednako kao i muškarci, mogle pohađati sukcesivne stupnjeve obrazovanja kojima će u konačnici povećati svoja primanja. Naime, iako muškarci i žene u jednakom omjeru kreću na fakultet nakon završenog srednjeg obrazovanja, većinu onih koji se na fakultet upisuju kasnije, i izdržavaju sami, čine žene. Trećina Afroamerikanki na koledž se upisuje nakon svoje 25. godine. Na taj je korak potrebno ohrabriti i one koje to zasad ne čine, poput hispanskih žena. No, i onima koje su uspjele kao stručnjakinje, znanstvenice, poduzetnice, odvjetnice ili liječnice, potrebno je omogućiti fleksibilniju radnu okolinu kako bi uz probitačnu karijeru mogle imati i obitelj.

 

To nije slika koju često vidimo u medijima. Žene su u izmišljenom svijetu visoke gledanosti najčešće kirurginje, detektivke, državne tužiteljice, partnerice u odvjetničkim tvrtkama ili predsjednice tvrtki, korporacija pa čak i države. “Reality” televizija pokazuje “stvarni” život bogatih kućanica koje provode svoje vrijeme u šopingu ili vodeći svoju djecu na satove glume. Profesionalni uspjeh žena i njihov financijski status predstavljen je u medijima kao konačno ostvaren san. Međutim, među najkvalitetnije poslove koje je ona nevidljiva većina žena uspjela ostvariti u 2008. ubrajaju se tajnice, medicinske sestre, učiteljice te profesorice, blagajnice i prodavačice u maloprodaji. Iza njih slijede spremačice, patronažne sestre, frizerke. Središnja je vrijednost godišnje zarade za takva zanimanja oko 36 000 $, 23 % manje nego što za slične poslove dobivaju muškarci.

 

Kao da već  to nije dovoljno, glazbeni spotovi, holivudski blockbusteri i različiti lifestyle magazini podržavaju seksističke stereotipe o mladim ženama definirajući ih kao seksualne objekte, opsjednute izgledom, dečkima i vezama, ovisne o šopingu i odjeći. Takvi mediji nam govore kako žena ima pravu moć tek kad za njom čeznu bogati muškarci, a druge joj žene zavide. Međutim, one koje u stvarnom svijetu nastoje prehraniti svoje obitelji od takve poruke nemaju nikakve koristi. Upravo suprotno, mnoge mlade djevojke, pogotovo one iz obitelji s nižim primanjima, slijedeći takvu medijsku sliku mogu pomisliti kako doista nemaju nikakve šanse. Na taj se način stvara radna snaga za slabije plaćene poslove.

 

Koliko su mediji daleko od realnosti govore i u posljednjih nekoliko godina učestale priče o tome kako sve više majki odlučuje zanemariti karijeru na neko vrijeme ne bi li u potpunosti skrbile za svoju djecu. No, one doista i nemaju izbora ukoliko su prisiljene birati između 55-75 satnog radnog tjedna i roditeljstva. Tomu pogotovo nije moguće udovoljiti kada se istovremeno pojavljuje nova slika prave i požrtvovne majke, “new momism” – inzistiranje na tome da niti jedna žena nije u potpunosti ispunjena sve dok nema djecu, da su žene najprirodnije skrbiteljice za djecu, i da, žena ukoliko želi biti barem približno pristojna majka, mora cijeli svoj život, svaki dan i sve svoje fizičko, psihičko, emocionalno i intelektualno biće posvetiti tom djetetu. Ono što pokreće tu histeriju je strah, prouzročen tolikim pričama o otetoj djeci, opasnim proizvodima, i centrima za dječju skrb u kojima zapravo rade zlostavljači djece. Pokreće ga i marketing, želja da se tjeskobnim majkama proda što više proizvoda koji će zaštititi njihovu djecu od bakterija, i potaknuti njihov intelektualni i fizički razvoj što je ranije moguće. 77% majki s maloljetnom djecom istaknulo je kako misli da je teže biti majka danas nego što je to bio slučaj prije 20 ili 30 godina, dok ih 50% misli da su majke u svojem majčinstvu neuspješnije nego žene ranijih generacija.

 

Moćne se žene pak prikazuju kao teške i nepodnošljive dive – pohlepne, užasne prema svojim podređenima i nevoljene od obitelji (poput Mirande Priesty u filmu “I vrag nosi Pradu”). To, s druge strane može poslužiti i kao dokaz kako je ženski pokret polučio nevjerojatan uspjeh u ostvarivanju jednakosti muškaraca i žena, pa je feminizam zapravo posve irelevantan. Same feministkinje često su – u medijima, knjigama, filmovima i televizijskim emisijama, okarakterizirane kao prodorne, neduhovite, namjerno neprivlačne žene koje nemaju obitelj i mrze muškarce. Takvi ih stereotipi, kao i pitanja koja su ženama od vitalne važnosti, drže podalje od medija. Ono što namjesto ovoga dominira je individualistički diskurs – svaka je žena produkt onoga što od sebe načini. U tom su imaginarnom svijetu svi njezini uspjesi kao i neuspjesi samo njezini.

 

I upravo to može biti najveći izazov za žene danas – ponovno osmisliti i prihvatiti kolektivnu akciju koja prelazi sve granice – rase, klase i seksualnosti. Tek tada će se vlasti, poslodavci i obrazovne, kulturne i religiozone institucije smatrati odgovornima za pravednije i humanije društvo temeljeno na stvarnoj jednakosti.  

Žene – najveća rastuća ekonomska sila

Najveća rastuća ekonomska sila na svijetu nije Kina ili Indija, već – žene. Očekuje se naime da će njihova kupovna moć do 2014. dosegnuti 18 bilijuna dolara godišnje, što je 5 bilijuna više nego sada, procjenjuje Svjetska banka. Još značajnije, taj će iznos biti više nego dvostruko veći od predviđenog zajedničkog BDP-a Indije i Kine za 2014. godinu, piše CNN u reportaži o ulozi žena u globalnom ekonomskom poretku.

Iako bi razumljivo bilo da se kompanije prilagođavaju rastućoj ekonomskoj moći žena u svijetu i razvijaju strategije kojima bi ih privukle, globalna studija koju je provela Boston Consulting Group (BCG) pokazuje suprotno. Žene smatraju da, u najboljem slučaju dobivaju slabiju uslugu, dok se u najgorem, osjećaju potpuno ignoriranima.

Financijski sektor okrenut muškarcima
U studiji koju je BCG provela na 12.000 žena u 40 svjetskih regija, žena su se najviše požalile na loše usluge u financijskom sektoru, poput usluga internet bankarstva, investiranja, osiguranja i savjetovanja – čiji se davatelji najteže povezuju sa ženskim korisnicima. Upravo zbog ovakvih primjera, mnogi sektori riskiraju gubitak najbrže rastućeg potrošačkog djela stanovništva. Naime, bez obzira imaju li posao ili su nezaposlene, žene su postale pokretač potrošnje, a do 2014. će, upravo na tom tržištu, kontrolirati 28 bilijuna dolara godišnje.

No, osim potrošnje, mnogi primjeri pokazuju da žene potiču i čitava gospodarstva. U Kini je primjerice, unatoč recesiji, potrošnja porasla za 15 posto i to prvenstveno zahvaljujući ženama mlađim od 35 godina.

“Žene počinju zarađivati barem jednako, ako ne i više od muškaraca, posebice u slabije razvijenim sredinama”, objašnjava Shuan Rein, izvršni direktor China Market Research Group.

Brojčano nadjačale muškarce
Osim toga, porazne statistike o rastu nezaposlenosti u cijelom svijetu ipak ukazuju na jedan pozitivan pomak, i to prvenstveno na najrazvijenijem svjetskom tržištu. Danas su žene u SAD-u, po prvi put u povijesti, brojčano izjednačene s muškarcima na tržištu rada, a procjene pokazuju da bi do kraja godine mogle čak činiti i većinu ukupnog broja zaposlenih.

Usprkos tome, još se ne može govoriti o potpunoj jednakosti na tržištu rada, jer žene i dalje primaju čak 33 posto manje plaće od muškaraca, a vrlo ih je malo i na najodgovornijim pozicijama.

“Većinom uspješnih kompanija još uvijek rukovode muškarci, za muškarce”, objašnjava Michael Silverstein, partner u Boston Consulting Group. “Od 400 najuspješnijih kompanija, žene upravljaju sa njih samo 38 posto”, ističe on.

Spasiteljice obitelji
I dok u razvijenim zemljama žene imaju sve bolje poslovne prilike, ali su nezadovoljne uslugama na financijskom tržištu, u zemljama u razvoju situacija je obrnuta. Naime, ženama se još ne otvaraju značajnije prilike za zaradu i zaposlenje, ali je prema njima usmjerena većina financijskih programa i paketa, prvenstveno kratkoročnih zajmova koji se koriste za krpanje kućnog budžeta i “spašavanje obitelji od siromaštva”. Razlog je jednostavan: studije pokazuju da će žene u više slučajeva novac uložiti za dobrobiti obitelji i, što je najvažnije, da će kredit vratiti na vrijeme.

O rastućoj ekonomskoj moći žena svjedoče i podaci Svjetske banke o ukupnim doznakama, koje su imigrantski radnici tijekom 2008. slali svojim obiteljima. Iako zarađuju manje od svojih muških kolega, žene su zaradile i obiteljima poslale većinu, od ukupno 300 milijardi dolara doznaka. (V. K.)

Velike rodne i etničke razlike u plaćama

Prevela Josipa Majić 

 

Intern-American Development Bank (IDB) u svom novom istraživanju tvrdi da autohtoni naseljenici, potomci Afrikanaca, i žene u Latinskoj Americi zarađuju značajno manje novaca od njima nadređenih bijelih muškaraca sličnog godišta i razine obrazovanja.

Istraživanje je temeljeno na masovnom proučavanju 18 nacija regije tijekom posljednjih 15 godina i prema 76 strana dugačkoj studiji zaključeno je da su razlike još naglašenije u privatnom sektoru.

Naslovljeno ” Novo stoljeće, Stare nejednakosti”, izvješće IDB-a zaključuje kako su žene istog godišta i razine obrazovanja u prosjeku plaćene 17% manje od njihovih muških kolega.

Za manjine – definirane kao ljude koji su se u anketi izjasnili kao autohtoni stanovnici, crni ili tamnoputi te kao govornici autohtonih jezika –  razlika u plaćama još je veća te u prosjeku iznosi 28%.

“Mjere za smanjene ovih nejednakosti još uvijek nisu dostatne” pojašnjava Hugo Nopo, autor istraživanja i IDB-ov ekonomist te dodaje: “Ovo je mnogo više od tek moralne nužnosti. Ovo je esencijalna strategija za smanjenje siromaštva u ovoj regiji”.

Istraživanje je uspoređivalo plaće među pojedincima s jednakim demografskim i poslovnim karakteristikama  –  uključujući dob, razinu obrazovanja, mjesto stanovanja i kategoriju zaposlenja.

Osim Bolivije i Brazila istraživanje uključuje i Argentinu, Čile, Kolumbiju, Dominikansku Republiku, Ekvador, Meksiko, Peru, Paragvaj, Urugvaj, Venezuelu te pet država Središnje Amerike u kojima se koristi španjolski jezik.

U istraživanju se koristila nova metodologija dizajnirana za bolja mjerenja individualnih karakteristika i iskustva u pojašnjenju razlika među plaćama u svrhu izoliranja specifičnih faktora koji su mogli doprinijeti nejednakosti.

Nopo tvrdi kako su prethodne metodologije “Bile sklone pretjerivanju u ulozi diskriminacije te drugih karakteristika koje nisu specificirane kako bi objasnili nejednakost u plaćama”. U prosjeku, petina od  ukupne rodne razlike među plaćama ne može se objasniti zbog razlike u pojedincima ili karakteristikama pojedinog posla.

Po pitanju rodne razlike među plaćama, istraživanje zaključuje kako muškarci zarađuju više od žena, bez obzira na dob, razinu obrazovanja, veličinu kompanije i bez obzira na podatak jesu li žene poduzetnice, zaposlenice ili poslodavke.     

Jedine iznimke su u poljoprivrednim, seoskim krajevima gdje žene zarađuju jednako kao i muškarci.

Razlika znatno varira od države do države. Muškarci zarađuju 30% više od jednako starih i jednako obrazovanih žena u Brazilu i 26% više od žena u Urugvaju. No zato su u Boliviji i Gvatemali razlike među plaćama gotovo zanemarive.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     

Najmanje razlike među plaćama pronađene su među mlađom populacijom s fakultetskom diplomom, takva radna snaga sklona je zapošljavanju u velikim kompanijama gdje su menadžeri  prisiljeni transparentno dodjeljivati plaće.

Dakako, razlike su manje među radnicima zaposlenima u velikim i formalnim gospodarstvima, a veće među zaposlenicima manjih kompanija u neformalnim gospodarstvima.

Najveće su razlike među radnicima s najnižim primanjima koji žive na ruralnim dijelovima grada i nemaju završenu srednju školu.

Istraživanje je također pokazalo kako se razlike među plaćama povećavaju sa starosti zaposlenika te da žene s djecom imaju najveće šanse za dobivanje otkaza, osobito neposredno nakon poroda.

“Mjere kao što su dopuštanje povratka na posao nakon poroda te bolje opskrba njege za djecu mogu znatno doprinijeti smanjenju razlika u plaći.” dodaje Nopo.

Po pitanju etničkih razlika istraživanje je uspjelo obuhvatiti samo 7 od 18 država jer ostale nisu imale potrebne informacije o stanovništvu. Sedam država uključenih u istraživanje su Bolivija, Brazil, Čile, Ekvador, Gvatemala, Paragvaj i Peru.

U prosjeku većinsko stanovništvo zaradi približno 40% više od manjina i autohtonih stanovnika – no kada se dob, spol i razina obrazovanja uzme u obzir razlika je pala na 28%.

Najveća je razlika u Brazilu (30%); Gvatemali (24%) i Paragvaju (22%). Najmanje su razlike u Ekvadoru (4%) i Čileu (11%).

Također, najveće su etničke razlike među onima s ekstremnom raspodjelom primanja: s najvećim i najmanjim plaćama. Jednako tako je dokazano da su najveće razlike među muškarcima, starijim zaposlenicima i ruralnim obrtnicima.

Izolirajući zasebne faktore koji su pridonijeli stvaranju nejednakosti, istraživanje je dokazalo da je čak polovica razlike u plaćama među bijelcima i manjinama zbog razine obrazovanja i kombinacije drugih individualnih karakteristika posla koje u ovom slučaju zadovoljavaju bijelci, a ne manjine.

“Etnička nejednakost u plaćama povezana je s okupacijskom segregacijom, dok su manjine nedovoljno zastupljene u sektoru poslodavaca gdje su plaće znatno više” govori Nopo. “Kao u rodnim nejednakostima teško je pronaći pripadnika manjine, primjerice, zaposlenog kao direktora”.

Dok su društvene i razvojne politike ohrabrivale proširenje upisa djece i školu kao i nastavka njihovog obrazovanja, nalazi nameću pitanja o kvaliteti i relevantnosti obrazovanja koje manjinsko i ugroženo stanovništvo dobiva.

“Nedovoljna kvaliteta obrazovanja može dati odgovor na pitanje zašto se siromašnim manjinama obrazovanje manje isplati” poručuje Nopo.

Osim proširenja ustanova a dječju skrb, istraživanje sugerira da se prihvate i ostale mjere koje bi mogle pomoći manjinama da prebrode postojeće zapreke, uključujući veće investicije u sektor  javnog obrazovanja kao i programe i tečajeve za edukaciju manjina kako bi bili radno sposobni.

Istraživanje također traži da se posebna pažnja posveti  ženama u manjinskim etničkim skupinama, koje trpe diskriminaciju kao žene i kao pripadnice manjine.

Povećavaju se novčane i zatvorske kazne obiteljskim nasilnicima

Saborski klubovi podržali su u petak konačni prijedlog novoga zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim se kani pružiti učinkovitija zaštita žrtvama nasilja te oštro kazniti nasilnike. Novim zakonom definirano je tzv. ekonomsko nasilje, kojim se, između ostalog, smatra oštećenje ili uništenje osobne ili zajedničke (obiteljske) imovine te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja tom imovinom. U krug osoba koje se, u smislu nasilnika i žrtve, smatraju članovima obitelji uvršteni su i bivši bračni i izvanbračni partneri, te je propisana obveza da se svi predmeti vezani uz obiteljsko nasilje na sudovima žurno rješavaju.

Uvedena je i odredba prema kojoj službe socijalne skrbi i zdravstvene ustanove te druga nadležna tijela moraju policiji ili tužiteljstvu prijaviti nasilje za koje doznaju da se dogodilo, a uvode se novčane kazne za sve koji su uočili, a nisu prijavili nasilje. Policiji se, između ostalog, daju ovlasti da nasilnika udalje iz doma, ako je žrtva životno ugrožena. Pooštrene su kazne za nasilnike – novčana kazna od tisuću do 50 tisuća kuna, dok je kao zatvorski maksimum uvedena kazna od 90 dana umjesto 60 kao do sada.

Romana Jerković iz SDP-a predložila je osnivanje jedinstvene baze podataka o žrtvama nasilja u obitelji, na temelju koje bi nadležne službe, posebno centri za socijalnu skrb, policija i Državno odvjetništvo, bržom i boljom komunikacijom kvalitetnije zaštitile žrtvu i kaznile nasilnika. Danica Hursa (HNS) strahuje da će veće kazne za obiteljske nasilnike sigurno utjecati na ionako sve manje obiteljske proračune, te predlaže da, kako obitelj ne bi trpjela zbog nasilnika, novčanu kaznu, gdje se to može, zamijeni zatvorska.(H)