sdadmin, Author at Libela - Page 1646 of 1806

Soparnikom u EU

Posted on October 13, 2009 by sdadmin

U povodu Međunarodnog dana seoske žene (15.listopada) Domine i Forum žena SDP-a Omiš organiziraju 14. listopada u Domu kulture Gata tribinu pod nazivom Soparnikom u EU, s početkom u 17.00 sati.

O položaju i perspektivama seoske žene i ženskom poduzetništvu govorit će Mirjana Felić Vac, saborska zastupnica, SDP, Omiš; Dragica Jerkov, predsjednica udruge poslovne žene “Krug”; Sandra Mitrović Nikšić, predsjednica Foruma žena SDP-a, Omiš; te Mirjana Kučer, udruga “Domine”, Split, koja će predstaviti analizu položaja žena s obzirom na rezultate proteklih lokalnih izbora u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Pored tiribine, Forum žena SDP Omiš obilježava Dan seoske žene press konferencijom u prostorijama udruge “Domine”, Bosanska 4, Split, s početkom u 9:00 sati, posjetama tvornici rublja “Galeb d.d.” i tvornici tjestenine “Cetina” u Omišu, te ručkom u 14:30 sati u Seljačkoj kući Gata, uz razgledavanje sela i izložbe.

ŽENE SILOVANE TIJEKOM SUKOBA U BiH JOŠ ČEKAJU NA PRAVDU

Posted on October 12, 2009 by sdadmin

“Ovaj narod zaboravi sve. Oni zaboravljaju nas žrtve. Ali ja nikada neće zaboraviti što se meni dogodilo.”

Sabiha, prilikom intervjua Amnesty International-u

“Ne znam da li je moguće da se ovaj zločin kazni. Ako uopće postoji pravda?? … Možda negdje, ali ne i ovdje u Bosni!”

Bakira, prilikom intervjua Amnesty International-u

Niti jedna vlada Bosne i Hercegovine nije uspjela osigurati pravdu za tisuće žena i djevojaka koje su silovane tokom rata 1992-1995, navodi se u izvješću Amnesty Internationala objavljenom u rujnu ove godine.

Izvješće Čija pravda? Žene Bosne i Hercegovine još uvijek čekaju, naglašava neuspjeh pravosudnog sustava u zemlji. Također se fokusira na neuspjeh vlasti da pruže ženama odštetu, uključujući i naknade za zločine počinjene protiv njih, i kršenja njihovih prava.

“Za vrijeme rata silovane su na tisuće žena i djevojaka, često najbrutalnije; mnogo ih je bilo zatvoreno po logirima, hotelima, privatnim kućama gdje su seksualno iskorištavane. Mnoge djevojke i žene su ubijene”, navodi Nicola Duckworth, direktor Amnesty International-ovog Programa za Europu i Centralnu Aziju.

Do danas preživjelima tih zločina je zabranjen pristup pravdi. Oni koji su odgovorni za njihove patnje, pripadnici vojnih snaga, policije, paravojnih formacija, slobodno se kreću. Neki su ostali na pozicijama moći ili žive u istoj zajednici kao i njihove žrtve. Vlada Bosne i Hercegovine ima obvezu tim žrtvama kršenja međunarodnog humanitarnog prava i zločina protiv čovječnosti osigurati pristup pravosuđu i punu odštetu koja im pripada. Kako bi se to dogodilo, vlasti moraju osigurati sveobuhvatne istrage koje vode do progona ratnih zločina seksualnog nasilja u zemlji. Bez smislene pravde te pune i učinkovite odštete, žrtve i dalje trpe posljedice ovih strašnih zločina,navodi se u izvješću.

“Mnoge žene koje su preživjele seksualno nasilje za vrijeme rata ne mogu dobiti nikakvu naknadu zbog složene strukture sistema sudstva i socijalne skrbi u zemlji. U usporedbi s drugim žrtvama rata, one trpe diskriminaciju prilikom pristupa socijalnim pogodnostima” kaže Nicola Duckworth.

Jasmina, koja je preživjela seksualno nasilja za vrijeme rata, izjavila je za Amnesty International: “Ja ne mogu spavati bez tablete. I dalje se lako uzbudim kad ljudi spomenu rat. Slika, sjećanje, TV-spot može biti iskra. Ne mogu to podnijeti … Trebam pomoć.”

Vlasti u Bosni i Hercegovini nisu uspjeli osigurati tim ženama pristup odgovarajućoj zdravstvenoj i psihološkoj podršci, koja je pružena samo od strane nevladinih organizacija (NVO) koje rade sa ograničenim sredstvima.

Jedna bosanska nevladina udruga rekla je Amnesty International-u da velika većina preživjelih od ratnih zločina seksualnog nasilja ne prima nikakvu psihološku pomoć.

Tisuće preživjelih žena također je izgubilo članove obitelji. Mnoge ne mogu naći ili zadržati posao zbog njihovog psihološkog stanja. Mnoge ostaju bez stabilnih izvora prihoda i žive u siromaštvu, ne mogu kupiti lijekove koji su im potrebni.

Silovanje nastavlja i dalje biti tabu tema, u većini slučajeva žene su stigmatizirane umjesto da se prepozna da im je potrebna pomoć kako bi počela obnova njihovih života.

“Vlasti moraju raditi sa nevladinim organizacijama na razvoju sveobuhvatne strategije kako bi se osiguralo da preživjele primaju naknade, uključujući i odgovarajuće mirovine, pomoć s pristupom za rad i najviši mogući standard zdravstvenog osiguranja. Vlada bi trebala pomoći preživjelima ratnih zločina seksualnog nasilja dajući im mogućnost da govore i traže svoja prava te se bore protiv diskriminacije i stigmatizacije s kojima se susreću u svakodnevnom životu”, kaže Nicola Duckworth.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je 1993 za procesuiranje teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i seksualno nasilje.

Međutim, ICTY je jedino u mogućnosti procesuirati ograničen broj kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su se dogodila tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Od srpnja 2009, ICTY je procesuirao 18 slučajeva koja se odnose na seksualno nasilje u Bosni i Hercegovini.

Vijeće za ratne zločine Državnog suda Bosne i Hercegovine nastalo je 2005, kako bi istražilo i procesuiralo zločine koje nisu mogle biti procesuirani od strane ICTY-a. Do danas, samo 12 ljudi je osuđeno za zločine seksualnog nasilja.

Amnesty International pozvao je Parlament Bosne i Hercegovine za produženje mandata međunarodnih sudaca i tužitelja iz razloga što su oni pomogli da se izgradi kapacitet sudske prakse te zemlje kroz njihovu stručnost, nepristranost i neovisnost.

Pripremila Dajana Barišić

Liječnici Petrove ipak nisu za zabranu pobačaja?

Posted on October 12, 2009 by sdadmin

Liječnici najveće hrvatske klinike za ginekologiju i porode – Petrove bolnice u Zagrebu – izričito se protive zakonskoj zabrani pobačaja.

– Nitko od nas liječnika nije za to da se u Hrvatskoj zabrani pobačaj jer bi to imalo jako loše posljedice za zdravlje žena. Svi znamo da zabrana rezultira time da pobačaji “sele” u ilegalno područje. Gdjegod je donesen zakon o zabrani pobačaja, tamo su žene bile prisiljene takve zahvate obavljati ilegalno, što onda uzrokuje goleme štete za njihovo zdravlje, kazao nam je jučer profesor Slavko Orešković, predstojnik Petrove bolnice.

Ovakav bi stav liječnici Petrove iznijeli i Ustavnom sudu Republike Hrvatske da im je on postavio takvo pitanje – primjerice “Da li smatrate da pobačaj treba zabraniti” ili naprosto “Kakav je stav liječnika o pobačaju”. No, s Ustavnog suda ovakvo pitanje nije stiglo.

“Mi smo dobili samo decidirano pitanje “Kada počinje život” i tu smo se svi brzo i lako složili da život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice. Ta jedna rečenica je cijeli naš odgovor Ustavnom sudu, ništa više nismo dodavali ni objašnjavali jer se to od nas nije ni tražilo”, rekao nam je jučer dr. Ante Ćorušić, predstojnik Zavoda za ginekološku onkologiju u Petrovoj bolnici, koji je, kao i profesor Orešković, član Etičkog povjerenstva ove bolnice.

– Osobno ne radim pobačaje jer se to protivi mojem vjerskom uvjerenju, ali nisam za zabranu pobačaja jer se pokazalo da zakonske zabrane ne smanjuju broj pobačaja. Ženama se mora ostaviti mogućnost da legalno obave pobačaj u svojoj zemlji, ističe dr. Ćorušić.

I profesor Orešković napominje da on ne obavlja pobačaje, ali da su njegova klinika i on kao predstojnik uvijek osiguravali obavljanje ovog zahvata za žene koje to žele, naravno u skladu sa zakonskim odredbama.

Fetus nije osoba

Da iz definicije kako život počinje začećem, odnosno spajanjem muške i ženske spolne stanice, ne proizlazi da liječnici misle kako pobačaj treba zabraniti, ističe ugledna ginekologinja, dr. Francoise Shenfield, članica Etičkog povjerenstva Međunarodne federacije ginekologa (FIGO).

– Ne možemo reći da fetus nije živ, no glavni argument u raspravi o pobačaju jest je li fetus, embrij osoba u zakonskom smislu. Pobačaj je dopušten u većini zemalja upravo stoga što fetus zakonski nije osoba, on to postaje tek nakon što je rođen. Važan je i argument u raspravi o pobačaju da embrij prije 20-24 tjedna ne može preživjeti izvan maternice, objašnjava dr. Shenfield.

U današnjem svijetu Zakon o pobačaju stoga je uvijek društveno dogovoreni kompromis, nastavlja europska stručnjakinja, u kojem se nalazi neko “srednje rješenje” između s jedne strane poštivanja života i s druge strane dopuštanja da se fetus u određenoj fazi može eliminirati jer nije “zakonska osoba”.

Osvojite stipendiju!

Posted on October 12, 2009 by sdadmin

Četvrtu godinu zaredom otvoren je natječaj “L’Oreal i UNESCO: Za žene u znanosti”. Hrvatske znanstvenice koje se bliže doktoratu mogu se poslati prijave Hrvatskom povjerenstvu za UNESCO. Natječaj je počeo 24. rujna, a završava 30. listopada. Stipendija je 4.000 eura, a dobit će je četiri znanstvenice. Uvjet je da su iz prirodnih znanosti uključujući interdisciplinarna područja, te u sklopu znanstvenih institucija u Hrvatskoj.

Članovi/ce povjerenstva koji odlučuju koja će od znanstvenica dobiti stipendiju su: akademik Zvonko Kusić, akademika Sibila Jelaska, akademik Vladimir Paar, prof. dr. sc. Vida Demarin, prof. dr. sc. Helena Jasna Mencer, prof. dr.sc. Krešimir Nemec, prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić, dr. sc. Katica Biljaković i prof. dr. sc. Ivan Vicković.

Više o natječaju!

Put do ravnopravnosti popločen je znanjem

Posted on October 12, 2009 by sdadmin

Više od 600 godina, Bog-kralj Tibeta je bio muškarac. No 14-ti Dalai Lama, Tenzin Gyatso, kaže kako ne mora zauvijek biti tako. Na otvaranju Vancouverskog mirovnog samita, on se proglasio feministom te rekao “Ako ženski Dalai Lama može biti efikasniji – zašto ne? Doći će, nema problema.”

Iako je glavna tema samita trebala biti izgradnja mira, uskoro se jedna poanta proširila kroz sve govore: žene ne mogu promijeniti svijet kada rijetko zauzimaju odlučujuće pozicije za stolovima gdje se odluke donose, svejedno radi li se o međunarodnom miru ili ratu. Ne postoji niti jedan razlog za to. “U zemljama u razvoju, siromaštvo i glad su najveći problem”, rekla je Ela Bhatt. Ona je osnovala Žensku asocijaciju za samozapošljavanje u Indiji koja je prerasla u desetke različitih tvrtki te uključuje i prvu banku samo za žene.

Ona kaže kako iako je 90% zaposlenih žena u Indiji samozaposleno, radeći u neformalnom sektoru, njihov rad ostaje uvelike neprepoznat te nezaštićen i bez ikakvih prava ili beneficija koje drugi zaposleni imaju. Na njihovim ramenima su i obaveze od kuhanja i pranja do odgoja djece i briga za starije. Može se reći da je to tradicija, kultura ili religija, ali kako god to zvali upravo je to ono što žene drži daleko od škola.

Fazle Hasan Abed iz Bangladeša, predsjednik jedne od najvećih nevladinih organizacija je rekao kako se u mnogim zemljama djevojčice prisiljava da preuzmu više odgovornosti nego dječake. Dok se dječaci igraju i idu u školu, djevojčice se brinu za mlađe, pomažu oko kuhanja i čišćenja. Kada se udaju, nastupaju u samostalnoj izvedbi do tada naučenog. Zato njegova organizacija BRAC radi pretežno sa djevojčicama i mladim ženama. Omogućuje im mikro kredite za obrazovanje pa one čine 70% studenta/ica u Bangladeškim školama.

Swanee Hunt, američka ambasadorica u Austriji je bila jedina žena u sobi u mirovnim pregovorima oko bivše Jugoslavije. Kasnije direktorica harvardskog programa “Žene i javne politike” Hunt je od UN-ovih službi čula da na primjer kad su afrička plemena raspravljala o miru nisu željeli žene prisutne jer su se bojali da će žene postići kompromis. Upravo zbog ne spremnosti na kompromis ratovi traju i traju. No Hunt ide i dalje, ona tvrdi da je bilo više žena u Senatu, SAD ne bi objavio rat Iraku. Uz to veže činjenicu da za tjedne troškove rata u Iraku i mjesec dana rata u Afganistanu, sve žene i djevojčice na svijetu su mogle dobiti edukaciju.

Bivši kanadski premijer Kim Campbell je rekao kako trebamo promijeniti socijalni krajobraz na način da istaknemo žene koje su spremne sjesti za stol te zahtijevati, posebno u mirovnim pregovorima, da se uključe i žene.

Ironično, najsnažnije feminističke poruke odaslao je Peter Buffett, dobitnik glazbene nagrade Emmy koji je zatražio feminizaciju svjetskog poretka. Rekao je da nakon tisuća godina plivanja u patrijarhalnom sustavu u kojem oni gore naređuju onima dolje moramo iskočiti iz te “posude”. Buffett je iskoristio poznatu investicijsku strategiju svog oca Warrena Buffetta koja kaže da treba pronaći podcijenjena dobra, uložiti u njih, i vjerovati da će svijet prije ili kasnije prepoznati njihove vrijednosti. “U mom svijetu” kaže Buffett mlađi “to dobro je djevojčica. Žene su podcijenjene i ako uložimo u djevojčice, jednog dana svijet će prepoznati njihovu vrijednost”. A kako da to učinimo? Moramo educirati djevojčice i žene i samo na taj način, a to je ujedno i najbrži način, se može postići rodna ravnopravnost u svijetu.

Prevela Azra Imširović

Budi moja gospođa Tess Harding Craig!

Posted on October 12, 2009 by sdadmin

Dok pokušavam organizirati ručak s jednom prijateljicom, večernje kino s drugom, pranje hrpe prljavog veša i peglanje još veće hrpe već opranog veša, ustvari uživam u gubljenju tako cijenjenog vremena sama sa sobom i s daljinskim u ruci, i pitam se kako bi to bilo da još imam i obitelj. Znate onu suprug, ja i dijete obitelj. Razmišljajući o prioritetima shvaćam da nešto mora danas trpiti i već unaprijed znam da je to kućanica u meni jer čiste odjeće još imam a pegla neće pobjeći.

Kasnije na ručku pokrenut ću raspravu na temu što je nama naša (borba) emancipacija dala i suočiti se s bolnom istinom kako većina mojih prijateljica koje su u vezama tvrdi da žene imaju veća prava nego što su imala prije. S druge strane, moje singl prijateljice, uključujući i mene iz nekog razloga misle da to baš i nije tako.

Evo i primjera. Dok ja mozgam što prije, kućanski poslovi ili druženje s prijateljima, čisto da zadovoljim formu koju mi moja ženska savjest nalaže, na televiziji se vrti dobar, stari klasik “Žena godine”.

Prekrasna Katherine Hepburn (Tess Harding) i Spencer Tracy (Sam Craig) negdje pred kraj filma spašavaju brak koji se našao u krizi jer se ona više daje karijeri nego braku. Naoko hrabar primjer priče o uspješnom muškarcu i još uspješnijoj ženi, no, scena u kojoj na njezinom vrhuncu kad je Tess proglašena ženom godine Sam izgovara “ispostavilo se da žena godine nije žena uopće” ustvari otkriva pravo stanje stvari.

Pokušavam u sjećanje prizvati sve primjere uspješnih muškaraca čije uspjehe zajedno s njima slave supruge jednako zapostavljene u braku kao što je Tessin Sam i dovoljno je da pogledam naše novine a posebno poslovne stranice i primjera ima k’o u priči. Pa ipak nigdje nijedna ne govori “teško je biti supruga uspješnog muškarca jer njega nikad nema doma i zapravo sama odgajam našu djecu”. Ti intervjui obično imaju ton “Teško je al imam razumijevanja za njegov posao. Vikendi su naši pod uvjetom da mu stalno ne zvoni mobitel, smije se supruga iz naše priče”.

Za razliku od većine žena danas, Sam u pedesetim godinama prošlog stoljeća odluči otići a vraća se odnosno dopušta Tess da mu se vrati(!!) tek nakon njezinog neuspjelog, romantičnog pokušaja spravljanja doručka kojim pokušava pokazati da će biti više kućanica manje karijeristica. Slijedi još ljepši izraz njegove ljubavi “Ne želim biti u braku s Tess Harding kao ni s Tess Craig. Zašto ne možeš biti Tess Harding Craig!”. Happy End. Za film. Za priču. Za Tess i Sama. Za nas, drage moje, tu je tek započela bitka.

Bolje rečeno, tu su nas dobili. Ženska borba za prava proteklih desetljeća ne samo da nam je dala manje-više slična prava nego i još puno toga. Generalno gledajući imamo ista prava u poslu. Moš’ si misliti! Statistike, dakle ne samo ja, nego i statistike kažu da su žene za isti posao plaćene 20 posto manje od muškaraca. Za sve one koji mi kažu da nikad nisu osjetile diskriminaciju na poslu, nije li ovo dovoljan podatak. Žene, osim što puno teže napreduju u karijeri jer se pred njih postavljaju pitanja hoće li rađati i biti majke, kad jednom majke i postanu što je njihovo pravo, gube utrku jer nije izvjesno da će se na isto radno mjesto vratiti nakon porodiljnog, što je isto zakonom zajamčeno pravo. Kad se u utrku i vrate, nakon radnog dana čeka ih briga za dijete, obitelj, kućanski poslovi jer budimo realni, vrtići imaju radno vrijeme, dadilje također, a ako ćemo poptuno iskreno koliko si žena odnosno obitelji danas može priuštiti dadilju, spremačicu i kuharicu. Ovo nije film što znači da većinu tih poslova obavljaju žene. Naravno, sad će one moje prijateljice koje su u vezama s početka priče reći da u dobroj, kvalitetnoj vezi partneri dijele te obaveze. Slažem se. Ali koliko muškaraca otkaže poslovnu večeru jer mora čuvati dijete? A koliko žena je to spremno napraviti?

Uz pravo da izgradimo svoje profesionalne karijere, čini se da smo zadržale sve stare i dobile pokoji novi zadatak. Po principu “draga ponosan sam na tvoj uspjeh ali slavit ćemo za vikend jer ja imam večeru s partnerima, i obavio sam šetnju s klincima al sad ih treba okupati i skuhati im večeru”.

Čast iznimkama ali još uvijek većina žena nema karijeru nego posao i to 20 posto manje od muških kolega plaćen posao. Pa što je onda nama naša borba dala? Osim prava da o tome pišemo, pričamo i da se borimo i dalje. Je li to zaista emancipacija?!