Pobačaj u hrvatskom filmu

U sklopu Vikenda hrvatskog filmskog arhiva, Kino Tuškanac prikazuje kratki pregled domaćih filmova koji su se na neki od načina dotakli teme pobačaja.

Petak, 12.10.
19:00 Pukotina raja (Vladimir Pogačić, 1959), 104′
21:00 Ljudožder vegetarijanac (Branko Schmidt, 2012), 85′ 

Subota, 13.10. 
19:00 Grješnice (Joza Ivakić, 1930), 41′; glazbena pratnja uživo: pijanist Vitomir Ivanjek
A B (Ljubica Jaković, 1977), 15′
A ljudi ko ljudi (Petar Trinajstić, 1979), 10′
21:00 Daj što daš (Bogdan Žižić, 1979), 98′ 

Više o filmovima na: bit.ly/2NnzT2C
Popratni tekst uz ciklus: bit.ly/2NlK3kg

Ulaz na ovaj program je besplatan.

Žene su ispustile praiskonski vrisak. Nitko ih nije čuo.

“Tijelo mi gori”.

Ta mi se poruka pojavila na zaslonu mobitela za vrijeme prošlotjednog svjedočenja Christine Blasey Ford pred Senatom. Poslala mi ju je osoba koja je preživjela silovanje koju sam intervjuirala prošloga tjedna tijekom izbora 2016. godine., kada su žene u nevjerici gledale kako muškarac, snimljen kako se hvali o tome kako “hvata žene za mačkicu”, mirno ide prema pobjedi na izborima.

Dvadeset posto američkih kućanstava gledalo je kako Ford svjedoči o vjerojatno najgorim trenucima svog života, kada su dvojica mladića pojačali glazbu kako nitko ne bi čuo njezine vriskove dok ju je jedan od njih pokušao silovati. Žene su plakale na podznemnoj željeznici dok su putem mobitela slušale svjedočenje. Na polovici saslušanja shvatila sam da me od stiskanja zubi boli čeljust.

Budući da sam i sama preživjela seksualni napad, zamišljala sam kako sjedim ispred ozloglašenog senatora Chucka Grassleya dok me tužiteljica – koju je angažirao jer ne zna kako razgovarati sa mnom – ispituje pred kamerama nacionalne televizije. Razmišljala sam o tome kako bih se osjećala da moj silovatelj postane sudac vrhovnog suda i da glasuje o mojim osnovnim ljudskim pravima.

Ford je u datim okolnostima dala sve od sebe i bila je, po svemu sudeći, posve vjerodostojna. Čak i najciničniji republikanci morali su priznati da su povjerovali da se napad dogodio, a čak ju je i Donald Trump nazvao “vrlo vjerodostojnom svjedokinjom”. Ipak, bez obzira na njezine izjave i vjerodostojnost, čini se da njezina priča nije imala utjecaja na želju republikanaca da Brett Kavanaugh imenuje za suca Vrhovnog suda. Cijelo je saslušanje bila besmislena predstava, Jedna se žena ogolila pred cijelom zemljom tek kako bi se nekolicina republikanaca mogla pretvarati da ih zanima što ima reći.

I zato su žene kolektivno ispustile praikonski vrisak. Žene u pedesetima, šezdesetima i sedamdesetima nazivale su hladnu, trijeznu televizijsku kuću C-Span kako bi objavile svijetu da su i same, desetljećima ranije, doživjele seksualni napad. Osobe koje su preživjele silovanje bijesno su napadale političare u dizalima i hodnicima, zahtijevajući da ih se čuje, natjeravši jednog republikanskog senatora da se sakrije u zahod. Dijeljenje priča postalo je toliko kompulzivno, toliko uobičajeno, da mi je vozačica taksija iz Trinidada nakon samo dvije minute vožnje ispričala kako ju je dvaput silovao diplomat.

Kada sam je pitala je li pokušala prijaviti silovanje, samo se nasmijala i rekla: “Molim vas, ne vjeruju ni bijelim ženama. Zašto bi povjerovali meni?”.

Senat je Vrhovnom sudu potvrdio izbor istog onog tipa kojeg su mnoge žene poznavale i s kojim su u nekom trenutku svog života izlazile – bogati, privilegirani mangup koji plače, viče i laže kada ga se suoči s njegovim ponašanjem, jer se vrlo malo puta u životu suočavao s posljedicama vlastitih djela. I taj će čovjek biti odlučujući glas u velikim slučajevima vezanima uz pobačaj, koji će potencijalno onemogućiti pristup medicinskoj skrbi generacijama žena.

Čini se kao da se nešto promijenilo od izbora 2016. godine. Žene su se razljutile i izbacivale svoje priče, dijelile su svoju bol na društvenim medijima, suprotstavljale su se političarima i preklinjale da ih se čuje. Ankete na nacionalnoj razini nakon Fordina svjedočenja pokazale su da se više od polovice anketiranih Amerikanki protivi Kavanaughovoj kandidaturi, a manje od trećine je podržava.

Republikanci su se pretvarali da ih slušaju. Senator Jeff Flake pozvao je na ograničenje FBI istrage nedugo nakon su ga osobe preživjele seksualni napad konfrontirale u dizalu, a on i senatorica Susan Collins ostali su neodlučni do posljednjeg trena. Ipak, čitava republikanska nelagoda oko #MeToo pokreta svela se na pokretom “Me Too” zbila se oko lika jadnog, bogatog bijelog tipa Bretta Kavanaugha. Podvukli su crtu. On nije namjeravao biti još jedan tip koji je pao zbog trideset godina stare optužbe, bez obzira na vjerodostojnost svjedokinje ili na broj laži koje je izrekao pod zakletvom.

Republikanski muškarci nekako su uspjeli postati žrtve. Senator Mitch McConnell osudio je “fizičko zastrašivanje” članova Kongresa od strane žena. Trump je zakmečao da je ovo “užasno vrijeme za mlade ljude”, izjavivši također da “mladim ženama ide odlično”.

Vlada je rukom prekrila usta žena i pojačala glazbu.

Kad se nasilje kroz generacije ponavlja, ono postaje prihvatljivo ponašanje

Ovogodišnje 12. izdanje Vox Feminae festivala donosi pregršt događanja, posebice u nadolazećem vikendu. Tako će se danas prikazati karipski dokumentarni film o obiteljskom nasilju ‘Izlazak iz začaranog kruga’, redatelja Miguela Galofea. Tim smo povodom razgovarale s glavnom protagonisticom filma, aktivistkinjom za prava žena žrtava obiteljskog nasilja, Camikom Mc Letchie iz Trinidada i Tobaga koja je ovogodišnja gošća festivala. Camika u filmu iznosi čitavu povijest nasilja kojem je bila izložena – od dva silovanja tijekom odrastanja do zlostavljanja u vezama, a konačno i zlostavljanja u braku u kojem je provela 14 godina te rodila sedmero djece. Tom smo prigodom nastojale u razgovoru demistificirati obiteljsko nasilje, ukazati na ishodište problema, objasniti situacije u kojima se žrtve nalaze, kao i sam začarani krug nasilja.

Film ‘Breaking the Cycle’,  gdje si ti glavna protagonistkinja, bit će prikazan na ovogodišnjem Vox Feminae Festivalu u Zagrebu. U filmu kažeš da si željela ‘prekinuti tišinu’ i pomoći u demistifikaciji obiteljskog nasilja. Također, pokušala si pokazati kako se obiteljsko nasilje opravdava, ponekad iz straha, ponekad nesvjesno, ponekad zato što ga ne razumijemo. Što ljudi zapravo misle o obiteljskom nasilju (iz tvog iskustva)? Koje su to glavne stvari koje ne razumiju?

Postoji nekoliko stvari koje ljudi ne razumiju kad pričamo o nasilju u obitelji. Prvo, ljudi vjeruju da je nasilje u obitelji isključivo povezano s fizičkim nasiljem. No, nasilje u obitelji je jedan veliki kišobran koji obuhvaća sedam različitih vrsta zlostavljanja: fizičko, seksualno, verbalno (emocionalno), duhovno, medicinsko, financijsko i psihološko. Nadalje, ljudi vjeruju da je obiteljsko nasilje privatna stvar i ne bi trebali u nju kao takvu intervenirati. Kako god, ono je krug koji utječe na sve oko njega: muškarci koji odrastaju u kući u kojoj se događa zlostavljanje imaju veću vjerojatnost da će postati zlostavljači, a žene koje odrastaju u takvim okolnostima češće biraju nasilne partnere. Konačno, i žene mogu postati nasilnice. Također, izlazak iz nasilnog odnosa je proces koji nije nimalo jednostavan.

Kao osoba koja je preživjela obiteljsko nasilje, koji su bili tvoji razlozi zbog kojih si ostala u nasilnoj vezi 20 godina? Također, na kraju, koji su bili glavni razlozi zbog kojih si napustila takav odnos?

Za početak, ostala sam jer se nisam smatrala žrtvom. Umjesto toga vjerovala sam da nešto u meni i mom ponašanju utječe na njegovo ponašanje spram mene i reakcije. Konstantno sam pokušavala učiniti situaciju boljom. Kad sam konačno shvatila da sam žrtva nasilja, nisam željela ostaviti supruga jer nisam željela da moja djeca odrastaju bez oca. Tu su bila i moja religijska uvjerenja po pitanju rastave i nisam htjela ‘iznevjeriti’ brak.  Za vrijeme studiranja psihologije, shvatila sam da sam žrtva obiteljskog nasilja, no finalnu odluku o odlasku donijela sam kad se mojom glavom udarilo u neki prozor i kad sam udarena u prsa. Tada sam shvatila da ako ne odem, mogla bi umrijeti u takvom odnosu. Također, shvatila sam da moja odluka da ostanem u takvom braku uzrokuje više štete mojoj djeci nego li odlazak iz njega. Što se tiče mojih religijskih uvjerenja, posložila sam se na način da možda Bog i ne odobrava rastavu braka, no zasigurno ne odobrava ni zlostavljanje bilo koje prirode.

U Hrvatskoj, 70 posto žena koje prijave obiteljsko nasilje, u konačnici povuku prijavu (prema podacima Domina), a samo 7% zlostavljača bude osuđeno. Nakon što si napustila nasilan brak, postala si uzor u svojoj zajednici i savjetnica žrtvama obiteljskog nasilja. Također, imaš i diplomu psihologinje. Kakva je situacija u Trinidau? Koliko žena prijavi nasilje? Dobivaju li one potporu sistema?

Podaci CAPA – e (Crime and Problem Analysis), jedne od grana policijskog sustava u Trinidau i Tobagu, kazuju da je između 2010. i 2015. godine prijavljeno oko 11.441 slučajeva obiteljskog nasilja. Oko 75% tih prijava došlo je od žena. U istom razdoblju poginula je 131 osoba od posljedica obiteljskog nasilja, od čega je 56% žena. Prošle godine, 2017. dogodile su se 43 smrti direktno povezane s obiteljskim nasiljem, a 2018. za sad je prijavljeno oko 100 slučajeva nasilja. Naši zakoni se nastoje rapidno poboljšati po pitanju obiteljskog nasilja. Cijeli sistem radi zajedno kako bi se žrtvama nasilja pomoglo. Policijski službenici/e, kao i pravosudni sustav intenzivno rade na pomoći i poboljšanju situacije žrtava obiteljskog nasilja.

Mnogi ljudi smatraju da je ostanak u nasilnoj vezi pitanje izbora. Da osoba sama odabire biti žrtva. Da osoba sama odabire preživjeti i otići. Imaju li zaista sve žene izbor? Je li sve tako crno – bijelo?

Slažem se da je to izbor, no ne mislim da je situacija tako jednostavna. Mnoge žene uvjetuju njihova prijašnja iskustva te su predisponirane da prihvate nasilje i zlostavljanje. Neka od tih iskustava su kulturološke prirode, neka religijske, a nekad se radi o prošlim iskustvima zlostavljanja kao što je odrastanje u kući gdje se odvijalo nasilje. Upravo osobe koje su odrasle u takvim domovima mnogo puta ni ne shvaćaju da se nalaze u nasilnoj vezi jer je to jedina ‘normalna’ veza kakvu poznaju od djetinjstva. Stoga, smatram da je edukacija o obiteljskom nasilju ključna za njih kako bi se osnažili/e da donesu svjestan izbor ostati ili otići iz takvog odnosa.

{slika}

Također, u filmu kažeš da je obiteljsko nasilje ciklus iliti krug. Možda najsnažnija priča o toj vrsti nasilja je kad tvoja najstarija kćer priča o svom odrastanju, ocu svoga sina, željama i snovima za budućnost svoga sina te o odnosu s vlastitim ocem, tvojim bivšim mužem. Pretpostavljam da ako se ciklus zlostavljanja provodi kroz generacije, mnoge osobe ne znaju kako izaći iz njega. Kako to utječe na njihove živote i živote osoba oko njih? Koliko ljudi zaista ‘uspije izići’?

Krug nasilja u obitelji utječe na žrtve na mnogo načina. Na primjer, ‘izgube svoj glas’ i nisu u stanju zauzeti se za sebe i progovoriti. One postanu vrlo povučene i ne žive ispunjene živote. Također, kada se taj ciklus ponavlja u njihovim životima, on postaje prihvatljivo ponašanje za njihovu djecu. Mnoge žrtve nasilja, kao i oni koji su u blizini takvog nasilja, žive u strahu i pod utjecajem su zlostavljača. Izlazak iz ciklusa nasilja je dugotrajan proces koji se postiže, prvotno, shvaćanjem da si žrtva nasilja te donošenjem odluke o odlasku. Nakon te odluke, ključna je podrška okoline jer se nakon donošenja takve odluke mnoge žrtve osjećaju usamljeno i izolirano. Kada žrtva napokon ode, važno je da sudjeluju na savjetovanjima i ostalim intervencijama koje im mogu pomoći da nadiđu štetu koju im je nanijelo zlostavljanje.

Prije dvije godine, imala si intervju s Guardianom u kojem si govorila o svom nasilju koje si preživjela kroz odrastanje i život te o težini samog razvoda od bivšeg supruga. Rekla si da si čak ishodila zabranu pristupa jer ti je bivši suprug prijetio i uhodio te. Ipak, dvije godine nakon toga, na kraju filma kažeš da si oprostila svom bivšem suprugu. Kazala si da je i ‘on bio žrtva’ te da time ne pokušavaš naći izliku za njegova djela spram tebe i tvoje djece. Zašto smatraš da to nije izlika i na što si mislila kad si rekla ‘i on je bio žrtva’?

Kao što sam već rekla, zlostavljanje je krug te je on (bivši suprug) također bio žrtva zlostavljanja svoje majke kroz čitavo djetinjstvo – i na to sam mislila kad sam rekla ‘ i on je žrtva’. Također, kad sam rekla da to nije izlika, referirala sam se na činjenicu da je i on sad odrastao čovjek te je nakon mnogih savjetovanja on kao odrastao čovjek odlučio zlostavljati mene i djecu. Na to sam mislila kad sam rekla da nema isprike za takvo ponašanje. On je sada donio tu odluku.

Jedan od najemocionalnijih trenutaka u filmu je kad nazoveš svog oca. On je napustio tebe i majku i ti ga zapravo nisi nikada upoznala. Nakon što si objavila dokumentarac, je li te pokušao kontaktirati?

Nije.

Jesi li poslala poruku kakvu si željela ovim filmom? Kako su ljudi reagirali? Je li film pomogao tvojoj obitelji i zajednici?

Poruka filma dočekana je jako pozitivno u mojoj zemlji. Vjerujem da nisam samo pridonijela iscjeljenju moje obitelji, nego sam pomogla u njemu i onima koji/e su gledali/e film te su bili/e žrtve nasilja i/ili zlostavljanja. Također, snimanje filma i njegova objava osvijestili su i mene i moju obitelj da ne uzimamo ‘zdravo za gotovo’ drugu priliku koja nam je dana u životu.

Hvala ti na vremenu te, molim te, pozovi naše čitatelje i čitateljice da dođu na projekciju filma!

Veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas da pogledate film ‘Breaking the cycle’ čija će projekcija biti 6. listopada u 16:00 sati u CeKaTe-u. Također, pozivam vas da mi se pridružite u razgovoru nakon projekcije.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Sva naša vjenčanja’: ne pristajemo na život u ormaru!

Povodom obilježavanja #ComingOutDay2018 udruga Dugine obitelji s ponosom vas poziva na otvaranje izložbe “Sva naša vjenčanja”, u srijedu, 10.10.2018. u 18:00 u Gradskoj knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, Preradovićeva 5 u Zagrebu.

Izložba “Sva naša vjenčanja” po prvi puta donosi dokumentaristički prikaz sklapanja životnih partnerstava u Republici Hrvatskoj.

Zakon o životnom partnerstvu donesen je velikom većinom glasova u Saboru RH 2014. godine. Od tada je preko 260 parova sklopilo životno partnerstvo diljem Lijepe naše.

Izložba “Sva naša vjenčanja” donosi privatne fotografije desetak istospolnih parova koji su sklapili životno partnerstvo u Republici Hrvatskoj ili brak izvan Republike Hrvatske. Fotografije s njihovog najvažnijeg dana u životu hrabro podijeljene s hrvatskom javnošću, pokazuju da ljubav i zajedništvo ne poznaju granice.

Cilj izložbe je podizanje vidljivosti LGBTIQ* parova koji su sklopili životno partnerstvo ili brak. Javna vidljivost istospolnih parova još je uvijek vrlo rijetka i razumljiva. Ona je zasigurno rezultat kako strahova od reakcija okoline, obitelji, poslodavca, tako i želje za privatnošću.

“Ovom izložbom želimo pokazati da postojimo, da se ne bojimo pokazati našu ljubav i sreću i da ne pristajemo na život ‘u ormaru'”, poručuju iz udruge.

Povjerenica Vijeća Europe upozorila Hrvatsku zbog kršenja ljudskih prava

Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava uputila je premijeru Andreju Plenkoviću pismo kojim izražava zabrinutost zbog navoda o kolektivnom protjerivanju migranata i migrantkinja i nasilju te drugim zločinima koje su počinili policijski službenici.

Povjerenica Dunja Mijatović u svom je dopisu Premijeru ukazala na dosljedne i utemeljene informacije o protjerivanju migranata iz Hrvatske u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu te sistemskom nasilju prema najosjetljivijim skupinama, o čemu već mjesecima upozoravaju organizacije koje se bave pravima izbjeglica.

Ovo upozorenje dolazi upravo u trenutku kad Hrvatska predsjedava Vijećem Europe, međunarodnom institucijom čija je misija jačanje demokracije, zaštita ljudskih prava i pravne države u Europi. Vijeće je u ovom razdoblju posebno angažirano u borbi protiv svih oblika netolerancije i diskriminacije pod geslom “živjeti zajedno u Europi 21. stoljeća”, pri čemu osobitu pažnju pridaje zaštiti ljudskih prava osjetljivih društvenih skupina poput Roma, izbjeglica, migranatkinja i LGBT osoba. Istovremeno, Hrvatsku, koja u razdoblju predsjedavanja ima priliku promovirati se kao zemlja koja poštuje ova načela, institucije Vijeća upozoravaju na kršenje ljudskih prava  i nepoštivanje međunarodnih pravnih normi.

Iako su mnoge institucije, organizacije i mediji progovarali o ovim sramotnim nezakonitim praksama, ovo je do sada najviša instanca koja je javno upozorila Premijera da upravljanje migracijama mora biti u skladu s vladavinom prava i obvezujućim međunarodnim pravnim principima. To je posebice istaknuto u kontekstu Europske konvencije o ljudskim pravima koja zabranjuje torturu i nečovječno te ponižavajuće postupanje, kao i kolektivno protjerivanje ljudi koji pokušavaju prijeći hrvatsku granicu.

Nakon višemjesečnih upozorenja, tisuća žrtava, a i kampanja zastrašivanja te kriminalizacije onih koji su o ovoj temi javno govorili, sada i jedna od najrelevantnijih institucija za zaštitu ljudskih prava u Europi upozorava hrvatske vlasti. Tražimo od MUP-a da prestane s ovom praksom i da se svi krivci sankcioniraju te se nadamo da MUP sada neće insinuirati upletenost Dunje Mijatović u organizirano krijumičarenje ljudi, kao što je to do sada radio svima koji su na ovo upozoravali.

Vrijeme je da se hrvatske vlasti prestanu praviti da se ništa ne događa, da preuzmu odgovornost, provedu učinkovite istrage te prestanu kršiti ljudska prava!

Irska: liječnici_e protiv ograničenja priziva savjesti

Javna se rasprava izrodila u Irskoj oko takozvanog priziva savjesti, nakon što se u četvrtak zakon o pobačaju našao na dnevnom redu parlamenta.

Liječnici_e koji_e se protive pobačaju izjavili_e su da ne žele biti prisiljeni_e upućivati žene koje žele pobačaj kolegama_icama.

Na referendumu u svibnju, Irska je glasovala za ukidanje zabrane pobačaja.

Ministar zdravstva Simon Harris izjavio je kako se nada da će pobačaj biti dostupan od siječnja 2019. godine.

Što se događa?

O zakonu o pobačaju u parlamentu će se raspravljati po prvi put nakon što je ukinut osmi amandman, gotovo potpuna ustavna zabrana pobačaja.

Zakonski je omogućeno obavljanje pobačaja na zahtjev do dvanaestog tjedna trudnoće, u slučaju deformiteta ili ako je ugrožena tjelesno ili mentalno zdravlje majke.

Premijer Leo Varadkar i ministar zdravstva Simon Harris priopćili su kako očekuju da će pobačaj u Irskoj postati dostupan do početka iduće godine. Harris je izjavio da će pobačaj biti dostupan besplatno, u sklopu zdravstvenog osiguranja.

Zašto se neki liječnici_e protive?

Zakona omogućuje liječnicima_ama da ulože priziv savjesti. Ipak, prema zakonu, moraju uputiti ženu koja traži pobačaj drugom_j liječniku_ici. Liječnici_e koji_e su protiv pobačaja tražili_e su od vlade da ukine obavezu upućivanja drugim liječnicima_ama. Dr. Kirsten Fuller, glasnogovornica udruženja Liječnici_e za slobodu savjesti, procjenjuje da se “nekoliko stotina” liječnika_ca usprotivilo zakonu. “Ne želimo osporiti rezultat referenduma, samo tražimo pravo na najstroži priziv savjesti, odnosno ne moramo uputiti pacijentice drugim liječnicima_ama. Pobačaj je kraj ljudskog života i mi u tome ne želimo sudjelovati ni na koji način. Želimo nastaviti pružati skrb svim majkama i njihovoj djeci”, rekla je.

Ministar zdravstva izjavio je da je priziv savjesti jedno, ali odbijanje upućivanja žena koje žele prekid trudnoće drugim liječnicima, nešto je je sasvim drugo.

Što je slijedeće?

Irski parlament i irski senat moraju donijeti nacrt zakona prije nego što službeno izglasaju zakon,a članovi i članice parlamenta koji se protive legalizaciji pobačaja žele predložiti dopune zakona.

Ministar zdravstva izjavio je da neće prihvatiti njihovo mišljenje jer irski narod glasovao za ukidanje zabrane pobačaja sa 66 posto glasova.

Kasnije će se uvesti posebni zakoni kako bi se omogućile zone “sigurnog pristupa”, označena područja oko klinika u kojima je zabranjeno prosvjedovanje protiv pobačaja. Zadaća je vlade implementirati zakon i surađivati s liječnicima_ama, te ih educirati i pružiti im podršku. Dr Mary Favier, osnivačica organizacije Liječnici_e za izbor, izjavila je da je Ministarstvo zdravstva posve nespremno za promjenu zakona. Mike Thompson, liječnik obiteljske medicine iz istočnog Corka, izjavio je da je vladin rok za implementaciju ove zdravstvene usluge “ambiciozan”. “Bez jasnih smjernica, nijedan_a liječnik_ca obiteljske medicine neće pružati uslugu. Pobačaj mora biti siguran”, rekao je.

Priziv savjesti u drugim zemljama

Od 1978. godine, pobačaj je legalan u Italiji, pretežno katoličkoj zemlji. Ipak, teško je dostupan.

Prema podacima talijanske vlade, udio talijanskih ginekologa_inja koji_e odbijaju obaviti pobačaj u 2013. godini bio je 70 posto. Na jugu zemlje taj je postotak bio čak i veći, a na Siciliji je iznosio 88 posto.

2014. godine poljski je liječnik dobio otkaz nakon što je iz vjerskih razloga odbio obaviti pobačaj.

Dvije primalje rimokatoličke vjeroispovijesti u Škotskoj 2012. su godine izgubile pravnu bitku oko priziva savjesti.

Još uvijek je, ipak, neizvjesno kako će mali broj liječnika_ca s prizivom savjesti utjecati na dostupnost usluge u Irskoj.