Jesu li svi izbori zaista izbori?

Europska feministička inicijativa dugi niz godina (IFE-EF ) osuđuje prodor religija u javnu sferu. Već dugo godina IFE – EFI nastoji ukazati na problem i razotkriti vezu između politike patrijarhata i fundamentalnih režima, bilo da se ona temelji na religiji i/ili na dominantnoj kulturi ili da se radi o suptilno prikrivenom patrijarhatu u zapadnim demokracijama. Žene, od Srednjeg Istoka do Europe, od Afrike do Magreba, od Azije do Amerike bore se protiv seksističkih zakona, stavova i ponašanja, protiv društvenih, političkih, ekonomskih i kulturnih nejednakosti kojima su izložene. One nastoje živjeti u državama u kojima sloboda savjesti nije zabranjena. Bore se za sekularizam, za civilne zakone koji jamče jednaka prava i za odvojenost države od religije. Žene žele pristup obrazovanju, poslu, zdravlju, kulturi.

Žene su prve žrtve pravila kapitalističkog sustava. One su prve žrtve političkih sustava koji vladaju po zakonima za koje one nisu glasale, budući su tretirane kao građanke drugog reda.
Tisuće žena diljem svijeta bori se protiv nošenja vela. Tisuće njih su ubijene, silovane, obješene zato što su odbile nositi veo.

Ipak, 4. lipnja 2009 u Kairu, gospođa Clinton pokazala je prijateljski stav prema fundamentalistima, vrijeđajući uspomenu na te žene pokrivši svoju glavu. Gospodin Obama osvrnuo se u svom govoru na “pravo” žena da nose veo, predstavljajući to kao izbor i, svjesno ili ne, ignorirajući činjenicu o tome tko donosi zakone a tko ih se mora pridržavati bez prava na izbor. Tumačiti “veo” kao znak slobode izražavanja prekomodan je propust u kojem je zaboravljeno spomenuti što je veo za milijune drugih žena: znak podčinjenosti, nejednakosti i napad na osobnu slobodu.

U Europskoj feminističkoj Inicijativi prepoznata je zamka ideje izbora koja ima za cilj učiniti žene odgovornima za represiju ili diskriminaciju kojoj su žrtve. Izbor skraćenog radnog vremena, izbor da ostanu kući i podižu djecu, izbor da emigriraju; izbor da budu prostitutke, samo su neki od tzv. izbora.
Trebamo li ipak postaviti pitanje drugačije i zahtijevati poštivanje prava žene da ne nosi veo i da ima sva građanska prava neovisno od njene etičke i religijske pripadnosti.

Ugroziti prava žena u ime kulturnog relativizma i poštivati “tradiciju” i “kulturu” također je izbor: Izbor koji sve više političkih lidera danas olako čini.

Američki ultra liberalizam ignorira bilo koje pravo kada je u pitanju određeni ekonomski interes Amerike u zemljama Srednjeg Istoka, Saudijskoj Arabiji ili zemljama u Zaljevu. Jeftino prodati osnovna prava žena za otvaranje novih tržišta za američke proizvode u tzv. “muslimanskim” državama – to je fatalna trgovina.

Pravo na izbor žene znači da žene imaju puna prava, a ne samo ona ljudska prava o kojima odlučuju i za koja im garantiraju muškarci

Žene u talijanskoj politici

 

Prevela Dea Ajduković

Zašto ima tako malo žena u talijanskoj politici?

 

Četiri ministrice od ukupno 21 ministarstva; 193 parlamentarke od 952; niti jednu stranku ne vodi žena.

“Feministički pokret je u Italiji bio jak… Ali kako bi žene mogle sudjelovati u politici kao žene, sama politika se mora promijeniti,” kaže Luisa Capelli iz stranke L’Italia dei valori (Italija vrijednosti). “Talijanski feminizam utjecao je na stranačku politiku, osobito ljevice. Ali sada je marginaliziran do točke u kojoj ako se odrediš kao feministkinja, gleda te se s nepovjerenjem.”

Capelli, koja je i šefica izdavačke kuće Meltemi Editore, mnogo je promišljala slabu političku prisutnost žena u talijanskoj politici. Opisuje kako se već godinama izlažu ženska tijela, a umanjuju njihovi talenti te smatra da je to rezultat sustavnog vrijeđanja žena na televiziji. “Barem dvije naše ministrice su odabrane jer njihovo prisustvo seksualno zadovoljava premijera (Silvija Berlusconija)… Zašto bismo bili šokirani? Kada je prije dvije godine studentica tražila od njega savjet za budućnost, predložio joj je da se uda za bogataša.”

 

Chiara Volpato, profesorica socijalne psihologije na Sveučilištu Milano-Bicocca vidi “povijesne čimbenike” u trenutnoj mrtvoj točki. “Demokratski razvoj Italije bio je prekinut s 20 godina fašizma,” kaže. “Mačizam tog režima bio je preveden u zakone koji su dodatno umanjili prava žena. Na primjer, ženama je bilo zabranjeno poučavati filozofiju i povijest, koje su smatrane najvišim znanostima.”

 

Žene su ipak 1946 osvojile pravo glasa, a tijekom šezdesetih i sedamdesetih zakonsko pravo na razvod, pobačaj i kontracepciju. “Ali ovaj je potisak nestao idućih godina, dok je nedostatak ideja i inicijativa zamijenila komercijalna berluskonijevska televizija.” Danas talijanski premijer Berlusconi kroz svoje medijsko carstvo kontrolira oko 90% talijanske televizije, kao i državnu televiziju RAI. Također kontrolira i izdavačke kuće i druge medije.

Berlusconijeva televizija je “proširila kulturu utemeljenu na opsesivnom procjenjivanju ženskih tijela,” kaže Volpato. “Nametnula je model površne žene. Žene čija je glavna funkcija dekorativna. Objekt. Ženu koja ne postoji sama za sebe nego kroz oči muškaraca… Ovaj model postoji i u drugim zemljama, samo što je ovdje to jedini model koji nude masovni mediji.”

Danas Global Gender Gap Index (GGG), koji mjeri ekonomske, političke i obrazovne nejednakosti između muškaraca i žena, smješta Italiju na dno ljestvice europskih zemalja. Među europskim zemljama, samo Češka, Rumunjska, Grčka, Cipar i Malta imaju veće rodne nejednakosti.

 

Angelica Mucchi-Faina, profesorica psihologije na Sveučilištu u Perugiji, smatra da “se u Italiji ne može ni govoriti o jednakim prilikama za žene u politici.”

 

Međutim, Italija je 1985. ratificirala Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, a promjene koje su slijedile po prvi su puta u Ustav uvele koncept jednakih prilika. Ministarstvo za jednakost prilika postoji od 1996.

 

Ali Mucchi-Farina smatra do postoje tri čimbenika koji i dalje koče ulazak žena u politiku. Prvo, žene nose teret obiteljskih odgovornosti. Drugo, mačizam koji prevladava u politici obeshrabruje žene da se uključe. Treće, žene znaju da moraju biti mnogo bolje nego muškarci, i da moraju mnogo više uložiti.

 

Anne Maass sa Sveučilišta u Padovi se slaže da “muškarci ne žele izgubiti svoje goleme povlastice ako puste i žene unutra (u politiku). Većina ih je iznimno dobro plaćena… Osim ako su izloženi golemom pritisku iz stranačke baze, muški političari se opiru svakoj promjeni. Ali do toga ne dolazi jer većina ljudi nije svjesna prednosti veće zastupljenosti žena u politici.”

 

 

Što žene mogu donijeti u politiku?

Istraživanje Esther Duflo s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) i Rohini Pande s Harvarda istraživale su omjerom muškaraca i žena u seoskim vijećima u Indiji te je li vodstvo prvenstveno u rukama muškaraca ili žena. Kada su žene bile na vodećim pozicijama, mnogo veći dio lokalnih budžeta se koristio za obrazovanje i zdravlje, dok je muško vodstvo resurse usmjeravalo prema različitim potrošačkim proizvodima, obrani i automobilima, što jesu važne stvari, ali ne i ključne.

“Muškarci stariji od 50 godina drže 55% mjesta u talijanskom parlamentu, iako sačinjavaju samo 17% populacije,” kaže Anne Maass, profesorica psihologije na Sveučilištu u Padovi. “Ova koncentracija moći dovodi do rizika time što umjetno smanjuje i raznolikost pitanja o kojima se raspravlja i rješenja koja se predlaže.”

“Psiho-sociološka istraživanja pokazuju da su žene sklonije imati demokratske vrijednosti kao što je jednakost, socijalna odgovornost i zaštita prirode te su manje sklone prihvatiti hijerarhijsku strukturu u kojoj jedna grupa dominira nad drugom, a manjine se ne poštuje,” kaže Maass.

 

Ženski ogranak Berlusconijeve stranke Forza Italia tvrdi je stranka uvijek “uključivala žene u “politiku”, ali na malo drugačiji, poseban, način. Ženska politika uključuje odnose, to je posao posredovanja i mudrosti u svakodnevnom životu”, kaže njihov pamflet iz 2004. Isti dokument tvrdi da žene iz “psiholoških razloga” ne ulaze u politiku te da je potrebno “obrazovati” žene kao bi postale motivirane i zainteresirane za uključivanje u lokalnu politiku.

Međutim, Mucchi-Faina ovo smatra neprihvatljivim: “Ideju “ženske prirode” koja žene čini nepodobnima za javne funkcije je vrlo teško dokazati,” kaže. “Kada bi ona bila istinita, bilo bi mnogo žena u lokalnoj politici, gdje se odlučuje o praktičnim pitanjima. Ali (…) od 148,000 javnih službenika u lokalnim jedinicama, žene sačinjavaju samo 17.6%. Onda?”

 

 

Kako dovesti žene u politiku?

 

Capelli je bila kandidatkinja za Europski parlament, ali nije izabrana: “Na izbornoj listi stranke L’Italia dei valori bilo je oko 30% žena. Ali od naših sedam izabranih parlamentaraca, samo je jedna žena. Tako, ili još gore, je i u drugim strankama. To je potpuna katastrofa… Čak i kad nismo diskriminirane, nas (kandidatkinje) stranke ne stavljaju na najbolja mjesta kako bi bile izabrane.”

Dugo sam bila protiv kvota… Ali iz svog iskustva na sveučilištu, shvatila sam da brojevi čine razliku,” kaže Capelli. “U Italiji zakon kaže da prisutnost žena na stranačkim listama ne bi trebala biti manja od 30%, ali žene ne budu izabrane. Rijetko budu na čelu liste. Treba ponovno promisliti prisutnost žena u tim institucijama putem kvota.”

 

Maas smatra da bi najučinkovitija metoda bila tzv. zip sistem odnosno paritet, da se žene stavi na svako drugo mjesto na izbornoj listi. Ali dodaje da u Italiji do toga neće nikada doći, jer žena u parlamentu, koje bi to mogle promicati, ima smiješno malo i susreću se s otporom većine muškaraca.

Mnogo se toga još treba promijeniti unutar politike, smatra Capelli. “Sustav koji ne nagrađuje zasluge, nego sposobnost kretanja kroz mušku strukturu moći samo kažnjava žene… Za mene je politika sposobnost da se pregovara i pretvara načela u zajedničke akcije. Ako se politika svede na puke borbe moći, samo jedna grupa ima dovoljne resurse da u tome uspije. A to nisu žene.”

Žene s godinama

 

“Iako većina žena s godinama postanu naborane, obješene ili debele, glumica Brooke Shields u 43. godini izgleda bolje nego ikada.”

Stanoviti (ili još gore ako je stanovita) A.M. na portalu Index.hr uz prigodnu galeriju fotografija hvali atraktivan izgled 43-godišnje glumice koja je u središtu pozornosti nakon što je fotografija gole 10-godišnje Brooke postala postavom izložbe u londonskom Modern Tate muzeju.  Moram priznati da sam prvu rečenicu čitala nekoliko puta jer sam pomislila da možda jutarnja kava možda još nije počela djelovati pa sanjam. A onda sam pomislila da je ovaj tekst moralo vidjeti još barem dvoje ljudi prije nego je tekst objavljen i nitko nije smatrao neprimjerenim napisati da “većina žena s godinama postanu naborane, obješene ili debele”. Ili nedajbože još nešto gore npr. svjesne važnosti unutarnje ljepote, a ne skupih krpica izvana. Znam, vječita rasprava o tome da li je izgled u našem društvu važniji od sposobnosti, pameti i znanja, ovdje se čini bezlišnim. Autoru/ici članka je najvažnije ostati mršav, utegnut i s minimalnim brojem bora. I životni cilj je ispunjen.

Ali ovdje se borimo s još gorim stereotipom na rodnom principu. Kada ste zadnji put vidjeli galeriju slika nekog 40-i-nešto godišnjeg glumca i popratni tekst “iako većina muškaraca s godinama postanu mlohavi, naborani ili debeli, glumac Paško Patak u 47. godini izgleda bolje nego ikada.”? Niste vidjeli takav tekst? Hm, koje li slučajnosti, nisam niti ja. I odmah se sjetim hrpe reklama o kremicama za utezanje, bore, celulit, vitamine, svježinu, hormone, sve one stvari koje svaka žena “koja drži do sebe” mora svakodnevno konzumirati. I zašto se glumica u 43. mora slikati u korzetu s mlađim modelom u provokativnim pozama, a glumac u 47. odradi foto-session u odijelu s kravatom pokazujući samo svoj osmijeh i pokoju sijedu u kosi koja odiše markantnošću i mudrošću koja muškarcima dolazi s godinama, a nas žene (izgleda) očito zaobilazi.

I utopističkim mi se tada čine priče o ženama u politici, ženama u znanosti ili ženama u svemiru kada će se i na tim ženama prvo promatrati jesu li “naborane, obješene i debele” pa tek onda da li su otkrile lijek protiv raka ili novi planet u Sunčevom sustavu.

Novo je da sam bila zlostavljana

U povodu Svjetskog dana protiv zlostavljanja djece, “Domine” 19.listopada u kinu “Zlatna vrata”, s početkom u 17.00 sati, organiziraju premijerno prikazivanje filma “Novo je da sam bila zlostavljana” Incest Trauma Centra iz Beograda. Ovo je prvi film u Srbiji utemeljen na istinitim svjedočenjima žena koje su preživjele seksualno zlostavljanje u djetinjstvu i obratile se Službi za psihološku asistenciju Incest Trauma Centra.

Projekciji filma prethodit će uvodna riječ, a potom slijedi okrugli stol na temu zlostavljanja i domjenak.

Ulaz je slobodan, a dobrovoljni prilozi posjetitelja/ca namjenjeni su “Fondu za borbu protiv nasilja protiv žena” iz kojega “Domine” pomažu ženama žrtvama nasilja.

Trailer “Novo je da sam bila zlostavljana

Incest Trauma Centar (link)

Kampanja Incest Trauma Centra

Doživotni zatvor za južnoafričkoga ‘korektivnog silovatelja’

Prošlog je tjedna 24-godišnji Themba Mvubu osuđen za sudjelovanje u grupnom silovanju i umorstvu nogometašice Eudy Simelane koja je bila lezbijka. U ožujku 2009. je udruga za zaštitu ljudskih prava ActionAid privukla pozornost svjetske javnosti na jeziva serijska “korektivna” silovanja lezbijki u Južnoj Africi s ciljem njihova “liječenja”. 

U toj državi je tijekom proteklog desetljeća prijavljeno više od 30 umorstava lezbijki, ali ovo je prva presuda za takav zločin. Aktivisti se nadaju da će to podići svijest o ozbiljnosti i brojnosti tih napada.

Simelane je bila jedna od prvih javno deklariranih lezbijki u KwaThemi blizu Johannesburga. Nadarena nogometašica još od djetinjstva, igrala je za žensku reprezentaciju Južne Afrike, a bavila se i nogometnim suđenjem. Nadala se da će biti linijska sutkinja na Svjetskom Kupu 2010.

U travnju 2008. napadnuta je na izlasku iz bara. Preminula je nakon grupnog silovanja i 12 uboda nožem, a njezino nago tijelo odbačeno je pokraj rijeke.

Dok su osuđenika odvodili u zatvor, promrmljao je da mu nije žao i da se ne kaje zbog zločina.

Majka ubijene, Mally Simelane, izjavila je kako je zadovoljna presudom.

Coming out tjedan

 

Povodom međunarodnog dana “izlaska iz ormara” koji se u svijetu obilježava 11. Listopada, Iskorak -centar za prava seksualnih i rodnih manjina po prvi put u Hrvatskoj predstavlja festival koji se bavi problematikom Coming out-a (proces priznavanja seksualne orjentacije LGBT osoba)

Dosadašnje iskustvo u radu pokazalo nam je da je jedan od najboljih načina uklanjanja predrasuda i stereotipa upravo kulturalno-socijalni angažman. Osim korigiranja negativnih stavova javnosti spram pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina cilj ovog projekta je izgradnja socijalne infarstrukture za LGBTIQ osobe. Implementacijom festivala pružamo prostor socijalne interakcije i kulturne produkcije te time jačamo pojedince i zajednicu.

Unutar programa prikazujemo nekoliko gej-lezbijskih filmova, predstavu lezbijske organizacije Rijeka o djevojci koja na maturalnu zabavu želi povesti djevojku, izložbu retrospektive LGBTIQ aktivističkih plakata od 2002. do danas te nekoliko zabavnih programa.

Festival će se odvijati na nekoliko različitih lokacija u Zagrebu od 6-11. listopada, te u Rijeci od 11-17. listopada.

O svim aktivnostima festivala više možete pročitati na internet stranici www.iskorak.org/2009